Da li je suština analogije davanja istih normi sličnim stvarima i različitih normi različitim stvarima

Piše: Semir Imamović

U arapskom jeziku riječ kijas se koristi u dva različita, ali srodna značenja: prvi je mjerenje, kaže se: kistu sevbe bizirai’ izmjerio sam odjeću laktom (aršinom); a drugi, izjednačavanje (sravnjivanje), kaže se: fulan la jukasu bi fulan, taj i taj čovjek se ne može porediti sa onim čovjekom.

U teoriji šerijatskog prava kijas (analogija) se definira kao ”pravno izjednačavanje ogranka (fer’a, novonastalog pravog slučaja koji nije regulisan zakonom) sa osnovom (asl, izvorni pravni slučaj ili zakonom tretirani slučaj) u cilju objedinjenja propisa (hukm) na osnovu postojanja zajedničkog zakonskog (pravnog) razloga (‘ille, efektivnog uroka) u oba slučaja.”

Primjer za to je ajet: ”O vjernici, kada se u petak na molitvu pozove, kupoprodaju ostavite i pođite molitvu obaviti; to vam je bolje, neka znate!” (El-Džumu’a, 9.). Zakonski razlog norme (‘illet) u ovom primjeru je bavljenje trgovinom u vrijeme ezana, koje može dovesti do ostavljanja džume-namaza, a koja spada u stroge vjerske dužnosti (farzi ajn). Analogno tome, zabranjuju se svi drugi poslovi u to vrijeme, koji mogu biti uzrokom propuštanja džume-namaza.

Drugi primjer: Rekao je Poslanik, sallallhu ‘alejhi ve sellem: ”Ubica (zakonski nasljednik koji ubije svog ostavitelja) nema pravo na nasljedstvo.” Zakonski razlog norme (‘illet) u ovom primjeru je želja ubice da se, pomoću ubistva, preuranjeno domogne svog nasljednog dijela, a norma je zabrana nasljeđivanja. Po istom principu, zakonsko pravo može biti uskraćeno svakom drugom pravnom subjektu, koji se na sličan (nezakonit) način pokuša domoći svog prava, kao kada bi primalac oporuke ubio svoga oporučitelja i tako pokušao ubrzati izvršenje oporuke u svoju korist. Tome treba pridodati da ubistvo, i u prvom i u drugom slučaju, ima status teškog krivičnog djela za kojeg je predviđna najstrožija kazna.

Prema tome, analogijom se ne ustanovljava novi propis, nego ukazuje na već postojeći, koji može poslužiti kao osnova za pravno normiranje zakonom nereguliranog slučaja, pridruživanjem novog pravnog slučaja izvornom slučaju (precedentu).

Elementi kijasa (erkanu-l-kijas)

Iz navedene definicije proizilazi da kijas ima četiri konstitutivna elementa, a to su:

El-Asl (osnova, precedent): izvorni pravni slučaj koji ima pravno rješenje temeljeno na zakonskom tekstu (Kur’anu i Sunnetu) ili konsenzusu (idžma’). U kur’anskom primjeru, kojeg smo naveli, osnova (izvorni pravni slučaj) je trgovina.

El-Fer’ (ogranak, derivacija, izvod): novonastali pravni slučaj koji nije naveden u zakonu i za kojeg je potrebno iznaći rješenje. Fer’ u našem primjeru može biti bilo koja aktivnost ili posao koji čovjeka ometaju u izvršavanju propisane vjerske dužnosti (džume), kao što su: rad na gradilištu, ili na poljoprivrednom dobru, proizvodnja, zaključivanje bračnog ugovora, uslužne djelatnosti, i sl.

Hukmu-l-asl (norma osnove ili izvornog pravnog slučaja): pravno rješenje koje se odnosi na izvorni pravni slučaj, a kojeg, putem analogije, treba prenijeti na novi slučaj. U navednom primjeru hukmu-l-asl je zabrana trgovine petkom u vrijeme ezana za džumu-namaz.

El-‘Ille (zakonski razlog norme, efektivni uzrok): jedinstveno (zajedničko) obilježje koje je bilo povodom da Zakonodavac donese pravnu normu koja se odnosi na izvorni pravni slučaj i zbog kojeg je ta norma prenešena na novonastali slučaj. U navedenom primjeru ‘illet je bavljenje trgovinom, koje u vrijeme ezana za džumu namaz, vodi ostavljanju namaza.

Vrste kijasa (analogije)

Kijas se dijeli u više vrsta po različitim osnovama. Postoji podjela kijasa s obzirom na jačinu i slabost (kategoričnost i vjerovatnost zakonskog razloga), s obzirom na utemeljenost i neutemeljenost, s obzirom na jačinu i izraženost illeta u novonastalom slučaju, s obzirom na konzekventnost veze norme i ‘illeta i dr.

S obzirom na jačinu i slabost (kategoričnost i vjerovatnost ‘illeta), kijas se dijeli na dželijj i hafijj. Dželijj (jasna analogija) je analogija koja isključuje mogućnost postojanja efektivne razlike između izvornog i novonastalog pravnog slučaja, ili analogija koja se temelji na ‘illetu (zakonskom razlogu) koji je spomenut u Tekstu ili ‘illetu, u vezi s kojim, postoji jednoglasno mišljenje. Primjer za ovu vrstu analogije je izjednačavanje spaljivanja i uništavanja imetka siročeta sa njegovim bespravnim uzimanjem u propisu zabrane koji je spomenut u ajetu: ”Oni koji bez ikakva prava jedu imetke siročadi – doista jedu ono što će ih u vatru dovesti i oni će u ognju gorjeti.” (Prijevod značenja, En-Nisa, 10.). Kijas hafijj je analogija koja se temelji na illetu (zakonskom razlogu) koji nije potvrđen zakonskim tekstom, i nije predmet jednoglasnog mišljenja, ili analogija koja ne isključuje mogućnost postojanja efektivne razlike između izvornog i novog pravnog slučaja. Primjer za ovu vrstu analogije je izjednačavanje ubistva tupim predmetom sa ubistvom oštrim predmetom u pravnim posljedicama (izricanju smrtne kazne ubici).

S obzirom na utemeljenost i neutemeljenost, kijas se dijeli na: pravno valjan (sahih) i pravno nevažeći (fasid). Pravno valjan je kijas koji ima uporište u Kur’anu i Sunnetu, a čija je suština: davanje istih normi sličnim stvarima i različitih normi različitim stvarima, kao što je u slučaju kada izvorni i novonastali pravni slučaj povezuje isti pravni razlog (‘illa) i ne postoji zapreka za njihovo jednako pravno tretiranje. Kijas fasid je, prema Ibn Tejmijji, svaka analogija koju Kur’an i Sunnet tretiraju kao takvu, ili analogija kojom se izjednačavaju dvije stvari koje su različito normirane u Zakonu, ili analogija kojom se, različitim stvarima, daju isti propisi, a sličnim stvarima različiti propisi. Kao primjer nevažećeg kijasa, Kur’an navodi tvrdnju mekanskih idolopoklonika ”da je kamata isto što i trgovina.” Ovu tvrdnju, Kur’an kategorično odbacuje i pojašanjava da trgovina i kamata nisu i ne mogu biti isti, jer je ”Allah dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu.” (Kamatno poslovanje omogućuje stjecanje i uvećavanje imetka bez uloženog truda i rizika, u čemu se suštinski razlikuje od trgovine, koja iziskuje i fizički trud i materijalni rizik, a nerjetko i poslovanje na vlastitu štetu).

S obzirom na jačinu i izraženost ‘illeta u novonostalom slučaju, kijas djelimo na: 1. kijasu-l-evla (preču analogiju, ”razlog utoliko prije”) – ako je ‘illet u novonastalom slučaju jači i izraženiji nego u samoj osnovi, kao što je u slučaju udaranja roditelja, u kojem je illet (pravni razlog) uznemiravanja izraženiji nego u riječima ”uh”, koje su zabranjene jasnim kur’anskim iskazom; 2. el-kijasu-l-musavi (ekvivalentna, ujednačena analogija) – ako je ‘illet u obje situacije na istom stepenu jačine, kao što je u slučaju spaljivanja i jedenja imetka siročeta, u oba slučaja illet (zakonski razlog) uništavanja jednako je izražen, el-kijasu-l-ednā (najniža kategorija analogije) – ako je ‘illet slabiji u novonastaloj situaciji, kao što je u slučaju nebiza (vina od datula), u kojem je illet opojnosti manje izražen nego u vinu.

S obzirom na konzekventnost veze norme i illeta, kijas djelimo na kijasu-t-tard i kijasu ‘aks. Kijasu tard (konzekvencija) je transferiranje (prenošenje) norme precedenta na novonastali slučaj zbog postojanja zajedničkog zakonskog razloga (postojanje norme kod postojanja pravog razloga), a kijasu aks (konverzija) je negiranje norme precedenta u novonastalom slučaju zbog nepostojanja zakonskog razloga (odsustvo norme kod odsustva pravnog razloga). Ovo možemo ilustrirati uzročno posljedičnom vezom svojstva nevjerovanja u Allahove poslanike i Allahove kazne. Allah, dželle šenuhu, nas obavještava u Kur’anu da je uništio prijašnje narode zbog njihovog nevjerovanja u poslanike i naređuje nam da iz toga uzmemo pouku. Uzimanje pouke značilo bi da, iz njihovog primjera, naučimo da će sve one koji budu negirali poslanike i ugonili ih u laž zadesiti ista sudbina i da, ukoliko se želimo sačuvati kazne, ne smijemo biti na strani onih koji poslanike ugone u laž i to je kijasu tard. Na osnovu toga znamo da oni koji ne budu ugonili Poslanike u laž, neće biti kažnjeni i to je kijasu ‘aks.

Šeri’atskopravna utemeljenost i autoritativnost kijasa

Na utemeljenost i autoritativnost kijasa ukazuju Kur’an, Sunnet i konsenzus (jednoglasno mišljenje) ashaba.

O ukazivanju Kur’ana na kijas, poznati islamski učenjak, Ibn el-Kajjim kaže: ”Uzvišeni Allah ukazao je ljudima na kijas na više mjesta u svojoj Knjizi. Uporedio je mogućnost drugog stvaranja (nakon smrti) sa prvim stvaranjem. Prvo je stvaranje učinio osnovom, a drugo ogrankom. Uporedio je oživljavanje mrtvih nakon smrti sa oživljavanjem zemlje bujanjem bilja nakon njene obamrlosti. Uporedio je ponovno stvaranje, kojeg su porekli nevjernici, sa stvaranjem nebesa i zemlje, što predstavlja, kao i prethodni primjer argumentaciju tzv. ”razlogom utoliko prije”. Uporedio je život nakon smrti sa buđenjem iz sna. Naveo je primjere iz različitih oblasti, a sve su to racionalne analogije i rezoni kojima upozorava ljude da određeni slučaj ima tretman njemu sličnog slučaja.” (I’alamu-l-muvekkin, 1/104.).

U praksi Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nalazimo mnogobrojne primjere upotrebe kijasa, što nedvosmisleno ukazuje na to da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, smatrao kijas legitimnim šerijatskim izvorom. Evo nekih od tih primjera. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, o posudi koju je zalokala mačka, kaže: ”Mačka nije nečista; ona vas često obilazi i boravi među vama.” Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u ovom hadisu pojašanjava da je zakonski razlog navedene norme – čistoće posude koju je zalokala mačka kao i vode koja je preostala u posudi, taj što mačka često boravi u kući i kreće se među ljudima, što se može razumijeti kao namjera uopćavanja norme i njenog transferiranja i na druge slične slučajeve (životinje kod kojih postoji isti pravni razlog). Kada je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upitan da li je dozvoljena prodaja sirovih datula za suhe, odgovorio je kontrapitanjem: ”Da li se smanjuje njihova težina i zapremina kada se osuše”? Nakon što je na svoje pitanje dobio pozitivan dogovor, rekao je: ”Onda nije dozvoljeno.” Zakonski razlog zabrane prodaje sirovih za suhe datule je razlika u težini i zapremini. Analogno tome, isti propis važi i za druge vrste prodaje (razmjene), u kojima postoji isti razlog.

Svi poznati autori usulskih djela prenijeli su jednoglasan stav ashaba u pitanju primjene analogije na slučajeve koji nisu izravno obuhvaćeni zakonskim tekstovima, bez osude takvog postupaka od strane bilo koga od njih. Primjena kijasa, kako kaže Fahrudin er-Razi, bila je predmet konsenzusa među ashabima, a sve što je bilo predmetom konsenzusa među njima jeste istina. Stoga je i primjena kijasa valjana. U hadiskim i fikshkim djelima navode se brojni slučajevi u kojima su ashabi primjenjivali analogiju. Poznato je da je Ebu Bekr, radijallahu ‘anhu, svoj stav o obaveznosti borbe protiv otpadnika, koji su odbili davati zekat u državnu blagajnu, temeljio upravo na kijasu. Naime, polazeći od činjenice da su zekat i namaz spomenuti zajedno u brojnim kur’anskim ajetima (”Obavljajte namaz i dajite zekat”, ”oni koji namaz obavljaju i zekat daju”), i da su jedno i drugo fundamenti (usul) islama, on je procjenio da bi za maniu-z-zekat (onoga koji odbija dati zekat) trebao važiti isti propis kao i za tariku-s-salata (ostavljača namaza), tj. da se nad obojicom provodi smrtna kazna. On je to jasno i naglasio: ”Tako mi Allaha, borit ću se protiv onih koji su rastavili zekat od namaza, jer je zekat imovinska obaveza. Kada bi mi uskratili jare, kojeg su davali u Poslanikovo vrijeme, ja bih se borio protiv njih, sve dok ne daju zekat.” Također, kao primjer analoškog zaključivanja, navodi se poznata izjava Alije, radijallahu ‘anhu, u vezi sa konzumentom alkoholnih pića: ”Kada pije, opije se; kada se opije, nije u stanju kontrolisati svoj govor, a onaj ko nije u stanju kontrolisati svoj govor, potvara druge ljude. Kaznite ga onda kaznom za potvoru.” Štaviše, ashabi, radijallahu ‘anhum, su, jednoglasno, primjenili kijas u jednom od najvažnijih pitanja nakon poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, smrti – izboru njegovog nasljednika, halife. Za poziciju halife vežu se brojni šerijatski propisi, i upravo svjesni te činjenice, ashabi, radijallahu ‘anhum, odlučili su se dodatno međusbno konsultovati o tome ko bi bio najpogodniji za ovu poziciju i na tu temu povesti javnu raspravu. Iznešena su različita mišljenja i viđenja ovog problema, ali su se svi na kraju složili sa mišljenjem Omera, radijallahu ‘anhu, koje je izrekao na osnovu analogije. On im je rekao: ”Zar niste zadovoljni da vas u dunjalučkim poslovima predvodi onaj, s čijim je predvođenjem u vjerskim poslovima bio zadovoljan Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem.” Svi oni, bez izuzetka, su prihvatili ovakvo Omerovo rezonovanje, odnosno zaključivanje na osnovu anlogije, čime su, dali jednoglasnu podršku upotrebi kijasa kao mjerodavnog šerijatskog izvora.

Literatura

1. Tekijjudin Ebu-l-‘Abbas Ahmed ibn ‘Abdulhalim Ibn Tejimjje, Medžmuu-l-fetava.

2. Ebu Abdillah Šemsuddin Muhammed ibn Ebi Bekr ibn el-Kajim, ‘Ilamu-l-muvekkin ‘an rabbil-alemin.

4. Muhammed ibn ‘Ali eš-Ševkani, Irašdu-l-fuhul.

5. Muveffeku-d-din Ebu Muhammed ‘Abdullah ibn Muhammed ibn Kudame el-Makdisi, Revdatu-n-nazir.

6. Muhamed ibn Husejn ibn Hasan el-Džizani, Me’alimu usuli-l-fikhi ‘inde ehli-s-sunneti ve-l-džemāa’.

7. Muhamed ibn Idris eš-Šafii’, Er-Risale.

8. Ebu-Abdullah Bedruddin Muhammed ibn Behadir ibn ‘Abdullah, Ez-Zerkeši, El-Bahru-l-muhit fi usuli-l-fikhi.

9. Amidi, El-Ihkam, 1/109.

10. Abdulvehhab ibn ‘Ali es-Subki, Džemu’-l-dževami’.

11. Abdurrahman el-Džeziri, Kitabu-l-fikhi ‘ale-l-mezahibi-l-erbea.

12. Šerif Džurdžani, Et-Ta’rifat.

13. Ebul-Husejn Ahmed ibn Faris, Mu’džemu mekajisi-l-luga.

14. Es-Sejjid es-Sabik, Fikhu-s-sunne.

15. Muhamed ibn Ahmed el-Kurtubi, Bidajet-l-mudžtehid ve nihajetu-l-muktesid.

16. Muhamed ibn Salih el-Usejmin, Eš-Šerhu-l-mumti’.

17. Dr. Enes Ljevaković, Usulu-l-fikh (hrestomatija).

18. Dr. Muharem Štulanović, ‘Urf – običaj kao pomoćni izvor šerijatskog prava sa osvrtom na Bosnu i Hercegovinu.

19. Dr. Fikret Karčić, Društveno pravni aspket islamskog reformizma.

20. Ibrahim Džananović, Idžtihad u prva četiri stoljeća islama.

Saff br. 340.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/