Četiri velika islamska načela ?

Piše: Smail L. Handžić
Još dok je imao dvadeset i tri godine svog plodonosnog života, čuveni islamski mislilac, vrhunski učenjak i nadasve, uzoriti odgajatelj, šejh Abdur-Rahman es-Sa’di (učitelj šejha Ibn ‘Usejmina), Allah im se smilovao, je u stihovima ispjevao: „Osnova kad su u pitanju polni organi, meso, ljudski životi i imeci – za nevinu osobu – je zabranjenost istih, sve dok se ne ostvari njihova dozvoljenost, zato dobro shvati, Allah te uputio, ono što ti se citira!“ (”Menzumetu-l-kawa’idi-fikhijjeh”, stih 20 i 21)
Kroz navedena dva stiha, šejh Es-Sa’di je podrobno objasnio ove četiri šerijatske norme ili načela koja tretiraju pitanje osnove dozvoljenosti polnih organa, životinjskog mesa, nevinih ljudskih života i njihovog imetka. Ona su samo jedan blještavi odsjaj ispravnog razumijevanja velikog fikhskog pravila koje glasi: „Sumnja ne potiskuje ubjeđenje“, jer je osnova (ubjeđenje) za sva navedena načela njihova zabranjenost drugim ljudima, te nije dozvoljeno ovu osnovu narušavati ili ostavljati zbog eventualnog vanrednog slučaja (sumnje), nego samo zbog čvrstog šerijatskog dokaza na čije tumačenje imaju isključivo islamski učenjaci, nikako obični ili priučeni muslimani.

Zabranjenost vezana za polne organe

Ovim šerijatskim načelom se aludira na žene i na brak. Odatle će značenje ovoga načela biti da je osnova koja tretira pitanje žena i veza sa ženama zabranjenost, te nije dozvoljeno ovu osnovu narušavati osim u granicama čvrstih šerijatskih argumenata. Ova osnova se može promijeniti samo na dva načina: sklapanjem validnog šerijatskog braka i ropstvom, koje je Uzvišeni Allah dozvolio. Za ovo postoje mnogi i nedvosmisleni dokazi u Kur’anu i u Sunnetu. Osim toga, naš Gospodar se nije zaustavio samo na objašnjenju propisa osnove ovoga načela, nego je zabranio sve puteve koji bi mogli dovesti do njenog narušavanja, a naredio je one mjere koje će ga zaštititi. Zbog toga imamo zabranjenost pogleda i osamljivanja sa ženama, uljepšavanje njenog glasa pred muškarcima koji joj nisu bliža rodbina i slično, a naredbe za činjenje onih postupaka koji štite ženinu čednost, kao što su: obaranje pogleda, zaklanjanje od stranaca, pokrivanje šerijatskim hidžabom itd. Na osnovu razumijevanja ovoga načela, intimni dijelovi svakog insana su zabranjeni drugom, i nije ih dozvoljeno ni na koji način obeščašćivati. Ta zabranjenost će promijeniti svoj status samo sklapanjem braka ili zarobljavanjem. Neki islamski učenjaci čak rekoše da je zabranjenost ”polnih organa” žešća nego što je to zabranjenost tuđeg imetka, jer se šteta od skrnavljenja tuđeg imetka vraća samo na onoga kome je ta nepravda učinjena, za razliku od skrnavljenja ”časti žene” od čega štetu trpe kako ona, tako i sva njena familija. Osim toga, kazali su da je čast skupocjenija od čitavog ljudskog imetka i da skrnavljenje ”polnog organa” putem zinaluka ima daleko pogubnije posljedice i da je štetnije od skrnavljenja imetka! Dokazi zabranjenosti osnove ovoga načela su, između ostalih, sljedeći:

Prije svega to su riječi Uzvišenog: …i oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusit će kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati; ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova rđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je. (El-Furkan, 68.-70.); zatim: I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan put! (El-Isra, 32.); a onda, to su i riječi: Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udaraca bičem, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje! (En-Nur, 2.)

Među hadisima koji argumentuju navedenu osnovu su riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme: „Svakom muslimanu je u pogledu drugog muslimana zabranjena njegova krv, njegov imetak i njegova čast!“ (Muslim, 4/1986.)

Zabranjenost vezana za konzumiranje životinjskog mesa

Osnova koja se tiče životinjskog mesa je zabranjenost sve dok se taj njen status ne promijeni validnim šerijatskim argumentom. Zato možemo kazati da ako osoba bude sumnjala da li je određeno meso halal ili haram, te ne bude mogla razlučiti istinu ubjedljivim dokazom, tada će se vratiti na njegovu osnovu, jer ovaj slučaj ulazi pod pravilo: „Ako se sukobe mišljenja da je nešto zabranjeno i da je nešto dozvoljeno, u tom slučaju će se dati prednost mišljenju da je to zabranjeno.“ Također, vratit ćemo se na osnovu koja tretira pitanje mesa koja je jasno definirana slovom Šerijata, dakle zabranjenost, jer smo u nju prvobitno bili ubijeđeni, a to naše ubjeđenje se neće promijeniti pod utjecajem određenih sumnji, nego samo ubjeđenjem. Uzvišeni Allah je rekao: Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime, i što je udavljeno i ubijeno; i što je strmoglavljeno, i rogom ubodeno, ili od zvijeri načeto – osim ako ste ga preklali – i što je na žrtvenicima žrtvovano, i zabranjuje vam se gatanje strelicama. (El-Maide, 3.) I rekao je: Ne jedite ono pri čijem klanju nije spomenuto Allahovo ime, to je, uistinu, grijeh! A šejtani navode štićenike svoje da se s vama raspravljaju, pa ako biste im se pokorili, i vi biste, sigurno, mnogobošci postali. (El-En’am, 121.) Među dokazima koji potvrđuju osnovu zabranjenosti konzumiranja mesa od dozvoljenih životinja je i to što ono postaje halal tek nakon šerijatskog klanja. Ovakav način klanja životinje se tretira kao vanredni slučaj ili iznimka, a osnova svih vanrednih slučajeva je da se oni nisu ni desili, sve dok validni šerijatski dokaz ne potvrdi njihovo događanje. Zbog toga su islamski pravnici izrekli šerijatsko pravilo: „Osnova za novonastale (vanredne) slučajeve je njihovo nepostojanje.“ Zato, ako bismo praktično htjeli primijeniti ovo pravilo, ono bi glasilo da osoba koja sumnja da li se izvršilo šerijatsko klanje određene životinje, treba da se kloni te svoje sumnje i da se vrati na osnovu. Osnova je da životinja nije zaklana na propisan način, jer je to vanredni slučaj. Neki islamski učenjaci zastupaju mišljenje da je osnova za životinjsko meso njegova dozvoljenost, zbog općih šerijatskih tekstova koji ukazuju na to. Uzvišeni Allah je rekao: Reci: “Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja istječe, ili svinjskog mesa, – to je doista pogano -, ili što je kao grijeh zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime.” (El-En’am, 145.) Kažu da se iz ajeta jasno nazire osnova dozvoljenosti mesa , te da je izuzetak iz nje ono što je zabranjeno. Tu osnovu, također, dokazuju riječima Uzvišenog: On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio, zatim je Svoju volju prema nebu usmjerio i kao sedam nebesa ga uredio; On sve zna. (El-Bekare, 29.) Međutim, i u ovom slučaju se neophodno vratiti na fikhsko normativno načelo vezano za vanredne okolnosti. Osnova je, ipak, da životinje nisu zaklane šerijatskim klanjem jer je to vanredna situacija, a da bi se ona promijenila neophodno je postojanje čvrstog i ubjedljivog argumenta, odnosno nešto što će promijeniti naše prvobitno ubjeđenje. Allah opet najbolje zna!

Zabranjenost vezana za ljudske živote

Ljudski životi su sveti i zabranjeno ih je napastovati ubijanjem, udaranjem ili bilo kojom vrstom nanošenja tjelesne ili duševne štete. To je zbog toga što je osnova vezana za ljudske živote zabranjenost. Šerijat Uzvišenog Gospodara nebesa i Zemlje je, između ostalih nakana i ciljeva, objavljen da zaštiti upravo ljudsku krv i imetak, a u sklopu te nakane su propisane velike i žestoke kaznene mjere za onoga koji, u tom smislu, naruši Allahove granice. U hadisu koji se prenosi od Ibn Mes’uda, radijallahu anhu, a koji su zabilježili Buharija i Muslim u svojim ”Sahihima“, se kaže da je on rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme: „Krv čovjeka muslimana (dakle, njeno prolijevanje), koji svjedoči da nema istinskog božanstva mimo Allaha i da sam ja Allahov poslanik, se ne dozvoljava osim u jednom od tri slučaja: oženjenom bludniku, život za život i onome koji napusti svoju vjeru, koji se odvoji od džemata (muslimanske zajednice).“ Mnogobrojni šerijatski tekstovi argumentiraju zabranjenost ove osnove. Uzvišeni Allah je rekao: …i jedni druge ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama milostiv. Onoga ko to nepravično i nasilno uradi – Mi ćemo u Vatru baciti, to je Allahu lahko. (En-Nisa, 29.) I rekao je: …i oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusit će kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati. (El-Furkan, 68.-69.) Da ovi navedeni ajeti ne dokazuju da je osnova za ubijanje nevinih ljudskih života zabranjenost, Uzvišeni Allah ne bi odredio ovakve žestoke prijetnje i kazne. U svojoj hutbi, a za vrijeme Oprosnog hadždža, Allahov Poslanik je svom ummetu oporučio veliku oporuku. Između ostalog, rekao je: „Zaista su vaša krv, vaši imeci i vaše časti jedni drugima zabranjeni…“ (Muslim) Kao i sve šerijatske osnove, ni ovu nije dozvoljeno narušavati osim nakon validnog šerijatskog argumenta, u posebnim i vanrednim okolnostima, što tumače samo islamski učenjaci. Sve sumnje se trebaju odbaciti i vratiti se na ubjeđenje, na osnovu ovog propisa. Mnogo smo tužni zbog stanja današnjeg islamskog ummeta i zbog muslimana, pojedinaca, koji lahko gaze ovo veliko šerijatsko načelo koje je vezano za ljudske živote, i koji, nesvjesni svoga dubokog neznanja o propisima, a povodeći se za ”argumentima“ koji su kao sasušena travka na uznemirenom vjetru, nanose veliku štetu islamu i muslimanima. Naši šerijatski učenjaci su naše zvijezde vodilje, nasljednici znanja i upute Allahovih poslanika, pa njih trebamo pitati za sve nejasnoće i pitanja oko islama. Ovom prilikom je veoma važno spomenuti da nema ni jednog uvaženog islamskog učenjaka koji dozvoljava prolijevanje krvi nevinih ljudi, žena i djece. Uzvišeni je rekao: …ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao. (El-Maide, 32.)

Zabranjenost ljudskog imetka

Očuvanje imetka ljudi, poput zaštite njihovih života, je veličanstveni cilj Šerijata. Uzvišeni Allah je zabranio sve vidove bespravnog uzimanja tuđeg imetka. U tom smislu je zabranjena kamata, mito, otimanje, krađa… To je i osnovni razlog zbog čega je zadovoljstvo pri sklapanju kupoprodajnog, ali i ostalih međuljudskih ugovora, jedan od uvjeta za ispravnost trgovine. Naš Gospodar je rekao: O vjernici, jedni drugima na nedozvoljen način imanja ne prisvajajte, ali, dozvoljeno vam je trgovanje uz obostrano zadovoljstvo… (En-Nisa, 29.) Također je rekao: Ne jedite imovinu jedan drugoga na nepošten način i ne parničite se zbog nje pred sudijama da biste na grešan način i svjesno dio tuđe imovine pojeli! (El-Bekare, 188.) U hadisu koji se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se navodi da je došao neki čovjek kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, te rekao: „O Allahov Poslaniče, šta misliš ako bi mi došao neki čovjek želeći da mi uzme moj imetak?“ On mu reče: „Nemoj mu dati svoj imetak!“ Reče: „A šta ako bi htio da me ubije?“ Reče: „Bori se protiv njega!“ Reče: „A ako bi me on ubio?“ Reče: „Bio bi šehid!“ Reče: „A šta ako bih ja njega ubio?“ Reče: „On će u Vatru!“ (Muslim) Dakle, osnova koja tretira ljudski imetak je zabranjenost. Na osnovu ovoga načela, ako bi se desio spor između dvojice ljudi od kojih jedan optužuje drugog da mu nije vratio uzeti dug, te nakon toga ne bi argumentom dokazao validnost i opravdanost te tužbe, tada bi tužba bila neispravna. To je zbog toga što je osnova da se ljudski imetak poštuje, te da je ono što se nalazi u njihovom posjedu njihovo vlasništvo, osim ako dokaz objelodani suprotno tome. Međutim, ako bi ovaj iznio validan dokaz opravdanosti svoje tužbe, a ovaj drugi odbio da vrati dug pored svoje mogućnosti za tim, tada bi se iz njegovog imetka nasilno uzelo onoliko kolika je vrijednost tuđeg prava. Također, ako bi se desila krađa tuđeg imetka, i ako bi se ona objelodanila, tada bi se u šerijatskoj državi pristupilo sječi ruke kradljivca, a nakon ispunjenja svih neophodnih uvjeta za to. Ako se ti uvjeti ne bi ispunili, tada bi isti bio disciplinskim mjerama kažnjen i ukoren u onoj mjeri koliko bi koristilo, uz obavezu vraćanja tuđeg prava njegovom vlasniku u oba slučaja. Na kraju gore citiranih stihova, šejh Es-Sa’di je potvrdio osnovu vezanu za sve četiri tematski obrađene cjeline iz ovog članka uputivši nas na: „…zabranjenost istih sve dok se ne ostvari njihova dozvoljenost, zato dobro shvati, Allah te uputio, ono što ti se citira!“ Ova osnova se neće promijeniti osim sa vjerodostojnim šerijatskim dokazom!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/