BAVLJENJE GLUMOM ŽENI MUSLIMANKI

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Pitanje propisa bavljenja glumom, u općem smislu svejedno bilo za muškarca ili ženu, obradio sam detaljnije u knjizi „U Islamu je odgovor“ (str. 465-481), pa evo tog teksta:

ŠERIJATSKI STATUS GLUME

Onaj ko posmatra stanje muslimana u islamskom svijetu vidjeće ogromno čudo od udaljenosti muslimana od Allahovog Šerijata.

Od mnoštva izopačenosti posebno pada u oči skretanje sa Upute Šerijata većine onih koji se pripisuju savremenim umjetnostima raznih boja i vrsta. U poimanju umjetnosti, njenom razumijevanju i praktičnom upražnjavanju potpuno slijede zapadne teorije i pravce zasnovane na činjenju umjetnosti nečim svetim i na potpunoj umjetničkoj slobodi, pa su na tim osnovama izgradili svoj praktični umjetnički život tako da je umjetnost dospjela do vrhunca izopačenosti oličene u nemoralu i pornografiji što se potpuno kosi sa

Šerijatom, zdravom pameti i ljudskom prirodom.

Ovakvi, pošto se smatraju muslimanima i prezentuju svoju umjetnost muslimanima, imali su potrebe da pronađu nekog ko će im dozvoliti upražnjavanje zabranjenih umjetnosti kako bi obmanuli mase muslimana čiji život je vezan za islamske propise. Pa se i pojavila skupina takvih obučenih u odjeću učenjaka koji su im ohalalili ono što rade a što ne bi prihvatila ni vjera ni profinjen ukus a da ne govorimo najbolja vjera Islam. Prirodno tome, ustala je druga skupina koja zabranjuje umjetnosti uopćeno i pojedinačno zbog onog što vidi od ružne i iskvarene stvarnosti te pojave.

S toga je vadžib da se prouče osnove i praksa umjetnosti i izvagaju vagom Šerijata, pa ono što mu je oprečno da se pojasni u visini te oprečnosti a ono što je dozvoljeno uz ispunjenje određenih šartova da se, takođe pojasni, a sve to kako se ne bi išlo ni u jednu krajnost, totalnog ohalaljivanja svega što postoji od umjetnosti ili potpunog zabranjivanja istog[1].

Glumačka umjetnost

Tema ove studije je vezana za umjetnost glume, svejedno bilo to ono što vidimo na pozorišnim binama, bioskopima ili u savremenim medijima od radija, televizije, interneta i slično.

Važnost govora o ovoj temi se ogleda u nekoliko tačaka[2]:

– Opće iskušenje ovom pojavom, naročito sa napretkom tehnike, što je odvelo velike mase ljudi da provode veliki dio vremena u igri, zabavi i razonodi.

– Mnoštvo pozivača u raskalašenost, nemoral i svakojake vrste bestidnosti putem knjiga, časopisa, romana i slično.

– Jako razilaženje među učenjacima oko šerijatskog statusa glume u osnovi i to ako se pretpostavi da je čista od svih harama.

– Potpadanje pod uticaj zapadnih ideja o umjetnosti čak od strane nekih kojima se pripisuje šerijatsko znanje koji ubrajaju u uzvišeni vid glume pozorišne predstaveŠekspira kod Engleza i Voltera kod Francuza.

– Glumačka umjetnost ima ogromnu i opasnu ulogu u promjeni i oblikovanju ubjeđenja i uvjerenja gledalaca, zbog toga je gluma na optuženičkoj klupi zbog mnogih pitanja: ona je optužena da nije učinila ono što je obavezna spram Ummeta, vjere i islamske misli, sa druge strane gluma je optužena za otvaranje vrata i davanje svih mogućnosti za promovisanje zapadnih ideja, takođe je optužena za odvraćanje i skretanje ambicija omladine ovog Ummeta sa akide i rada za ovu vjeru na zadovoljavanje dunjalučkih i tjelesnih poriva i strasti i bavljenje površnim i nebitnim stvarima posmatrajući svoj život kroz živote nestvarnih, avanturističkih i izmišljenih filmskih likova.

– Takođe, važnost glumačke umjetnosti se ogleda kroz njenu svakodnevnu prisutnost u kućama ljudi, pa tako na samom početku dana oni nude svoju robu kroz najavu filmova, serija i pozorišnih komada koji nas očekuju taj dan tako da opsjednu misli i srca djece i odraslih u iščekivanju emisija i programa koje vole.

O temi šerijatskog statusa glume je napisano mnogo knjiga a u narednom tekstu biće izložen rezime onog što je napisano o tome.

Ciljevi umjetnosti kod umjetnika

Pošto su ciljevi umjetnosti usko povezani sa praktičnim ponašanjem samih umjetnika, takođe sa druge strane da bi što bolje razumjeli stvarnost umjetničkog svijeta, neophodno je na ovom mjestu da se u kratkim crtama osvrnemo na ciljeve umjetnosti kod samih umjetnika.

Često se govori o ciljevima umjetnosti u knjigama umjetnika tako što navode mnogobrojna mišljenja filozofa i onih koje nazivaju estetičarima. Oni raspravljaju o glavnoj ulozi umjetnosti i određuju njene ciljeve, međutim, dva se mišljenja koja se posebno ističu kada govorimo o ciljevima umjetnosti kod umjetnika:

Prvo mišljenje[3]: da je umjetnost uzvišenija od toga da ima neki određeni cilj, nego je ona cilj sama po sebi, a to je ono što ona daje od užitka, slasti i zadovoljstva, a umjetnici opisuju tu slast i to zadovoljstvo sa imenom ljepota i nju stavljaju kao cilj umjetnosti. Ljepota kod umjetnika je sama slast i užitak i to kod njih nema veze sa dobrom i zlom niti sa istinom i batilom. Umjetnik se kod zagovarača ovog mišljenja ne veže sa moralnim, vjerskim, društvenim ili filozofskim ciljem, a to je ono što oni nazivaju slobodom umjetnika.

Ovo mišljenje zastupa mnogo filozofa od kojih su između ostalih Aristotel, Platon i Kant. Zatim je ovaj pravac obnovljen 1850. u Francuskoj pod parolom “Umjetnost za umjetnost”[4]. Ovaj pravac slijede mnogi muslimani koji se pripisuju umjetnosti. Znači, rezultat ove teorije “Umjetnost za umjetnost” je stav da umjetnik treba imati slobodu u izražavanju svoje umjetnosti i da ne treba biti odgovoran za posljedice svog umjetničkog djela, čime je slobodi samoj po sebi data viša vrijednost.

Drugo mišljenje: da umjetnost ima određen cilj i korist pored toga što je on vid izražaja o ljepoti. Ovaj stav su izabrali moralisti i vjernici i mnogi filozofi od prvih i potonjih a između ostalih među njima je Sokrat[5].

Zatim su se zagovarači ovog mišljenja međusobno razišli oko tog cilja i te koristi na nekoliko mišljenja, od kojih su sljedeća: da je cilj umjetnosti prikazivanje stvarnosti, izražavanje nekih dubokih značenja, eliminisanje stanja usamljenosti, pročišćavanje ahlaka, otkrivanje istine, istraživanje prirode i opravdanja postojanja čovjeka, i mnogi drugi.

Dok sa druge strane, neki muslimanski istraživači smatraju da je uloga umjetnosti da je uloga umjetnosti “prenošenje i dostavljanje najuzvišenijih i najboljih vrijednosti, ideja i osjećanja drugima na lijep i uticajan način tako da čovjek od toga ima koristi pored toga što utiče na njegovo ponašane”[6]. Dok drugi dodaju neke druge ciljeve umjetnosti: odgoj mladih naraštaja, čuvanje muslimanskog društva i liječenje njegovih problema, zasađivanje plemenitih vrijednosti i izgradnja humanih osjećanja[7].

Definicija glume

Kaže profesor Ahmad Ez-Zejjat da je gluma “oponašanje grupe ljudi neki stvarni ili izmišljeni događaj koji ne izlazi iz stvarnosti ili mogućeg”[8]. Dok je Abdusselam Ali Abdulkerim definisao glumu da je ona “imitiranje čovjeka nekog drugog stvarnog ili izmišljenog čovjeka sa određenom namjerom”[9].

Izučavanjem ovih i drugih definicija glume može se konstatovati da se gluma zasniva na nekoliko stvari[10]:

1. Postojanje priče pa makar bila i mala ili događaja koji se može imitirati, svejedno bili stvarni ili izmišljeni.

2. Postojanje glumaca koji glume taj događaj ili priču.

3. Tehnička pravila kojih se pridržavaju glumci.

4. Namjera od glume a to je ostavljanje uticaja.

Vrste glumačkih umjetnosti

Pošto je gluma imitiranje i oponašanje onog što se dešava u životu, a život ljudi se sastoji od ozbiljnih i smiješnih trenutaka, pa su tako i vrste glumačkih predstava vezane za ove dvije strane života. Vrste glumačkih predstava su sljedeće[11]:

Prva vrsta: tragedija koja obrađuje ozbiljnu stranu života i pokreće osjećaj tuge i navodi na plakanje, i uglavnom oslikava velika djela u životu.

Druga vrsta: komedija koja obrađuje smiješnu stranu života, opisuje život običnih ljudi sa ciljem ismijavanja ljudskih mahana.
Ovo su dvije glavne vrste glumačkih umjetnosti i iz njih proizilaze ostale vrste.

Treća vrsta: drama koja predstavlja mješavinu zbilje i smiješne strane života, uzima iz tragedije analizu prohtjeva i osjećanja a iz komedije oslikavanje morala i običaja.

Četvrta vrsta: melodrama čije su najvažnije karakteristike pretjerano podjarivanje nasilja, tragičnih nesreća, smjelog smijeha uz potpomaganje plesom i muzikom.

Peta vrsta: narodne komedije koje su proizašle iz profinjenih komedija a izvode se na prost i nizak način prelazeći granice stida i kulture.

Šesta vrsta: opera koja se zasniva na pjevanju, recitovanju, muzici i ritmu koja se joč naziva i muzičkim pozorištem, takođe u ovoj vrsti glumačke umjetnosti vodi se računa o velelepnoj vanjštini, ukrasima i kićenju.

Istorijski nastanak glumačke umjetnosti

Istorijski korijeni glume se protežu sve do vremena starih Grka gdje su nikle prve poznate tragedije koje su izvođene u obliku glumačkih predstava za vrijeme paganskih dionizijskih proslava.

Što znači da su počeci glume bili vezani za grčku pagansku vjeru. Neki književni kritičari kažu da se počeci glume takođe vežu i za stara crkvena-kršćanska učenja[12]. Dalji razvoj i kontinuitet glumačke umjetnosti ima svoj istorijski tok od Grka preko Rimljana, te srednjeg vijeka i period renesanse pa sve do savremenog procvata i raznovrsnosti glumačke umjetnosti.

A što se tiče muslimana oni nisu poznavali glumu u obliku koji je postojao kod drugih naroda i civilizacija, i to od početka dave Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa sve do otprilike 150 godina unazad. U vrijeme abasijske države muslimani nisu ostavili ni jednu naučnu granu od grčkih nauka a da je nisu prenijeli, preveli i bavili se njome osim njihove književnosti. Oni su se zadovoljili sa književnošću koja bila kod njih, tako da njih nisu došli grčki epovi i glumačke predstave[13].

Gluma u njenom današnjem savremenom značenja nije poznata u arapskom jeziku, ona se pojavljuje tek sredinom prošlog stoljeća. Libanonski kršćani su bili prvi od Arapa koji su, učeći i studirajući u stranim školama i izučavajući zapadnu književnost, preuzeli i prenijeli glumačke umjetnosti u muslimanske zemlje[14].

Šerijatski status glume

Prije nego što navedemo mišljenja učenjaka po ovom pitanju neophodno je da se odredi tačka oko koje se učenjaci razilaze. Termin gluma se u savremeno doba može upotrijebiti u dva značenja:

Prvo značenje: gluma koja je, uglavnom, danas prisutna u stvarnosti umjetničkog svijeta, koja nije ograničena šerijatskim pravilima niti bilo kojim adabima Islama, nego sadrži u sebi skoro sve vrste harama. Oko ove vrste glume nema razilaženja među islamskim učenjacima da je zabranjena, jer je oprečna šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta i ciljevima Šerijata, i ne samo to, nego se suprostavlja šerijatima prijašnjih poslanika, zdravoj pameti i normalnoj ljudskoj prirodi.

Ova vrsta glume je zabranjena zbog toga što u sebi sadrži sljedeće:

– Iskrivljene ideje koje su oprečne Kitabu, Sunnetu i idžmau Ummeta.

– Prisustvo otkrivene žene i onog što proizilazi iz toga od nemoralnih riječi i djela, a Uzvišeni kaže u prijevodu značenja: “Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje” (En-Nahl 90).

– Korištenje muzičkih instrumenata.

– Poučavanje lošim, niskim i nemoralnim običajima koji se suprostavljaju vjeri, lijepom ahlaku i zdravoj prirodnosti čovjeka, poput: sposobnost krađe, otimačine, ubistva, neposlušnosti roditeljima, jedenju i pijenju harama, zabranjenom miješanju žena i muškaraca, prostim i bestidnim riječima, i mnogim drugim običajima.

A Uzvišeni Allah kaže u prevodu značenja: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava” (El-Maide 2), i kaže: “I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen” (El-E'araf 56).

Komentar: Tvrdnja da su islamski savremeni učenjaci složni na zabrani ove vrste glume, koja postoji u stvarnosti i koja sadrži u sebi mnogobrojne harame, je upitna. Jer možemo naći nemali broj učenjaka koji dozvoljavaju bavljenje glumom sa učestvovanjem u glumačkom svijetu onakav kakav postoji.

Drugo značenje: gluma u općem smislu, tj. gluma sama po sebi ne gledajući u harame koji su spojeni sa njom. Ovo je ta tačka, odnosno pitanje oko kojeg islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje i ono je cilj ove studije.

Stavovi učenjaka o propisu glume

Savremani islamski učenjaci oko šerijatskog statusa glume kao glume, ne gledajući u harame koji često budu spojeni sa njom, imaju tri mišljenja koja se opet na kraju svode na dva: dozvolu i zabranu.

Prvo mišljenje – Da je gluma dozvoljena pod šartom da bude čista od harama.

Na ovom stavu je većina učenjaka i daija ovog vremena, od kojih su između ostalih Muhammed Rešid Rida[15], Abdullah ibn Humejd, Ibn Usejmin[16], i mnogi drugi.

Drugo mišljenje – Opća zabrana glume. Zastupaju ga neki savremeni učenjaci od kojih su: Bin Baz, Albani[17], Ahmed ibn Siddik El-Gafari autor knjige “Ikametud-delili al hurmetit-temsili”[18], Abdullah ibn Muhammed Ibn Siddik[19], Bekr ibn Abdullah Ebu Zejd[20] i drugi.

Treće mišljenje – Da je gluma dozvoljena u njenom jezičkom značenju, tj. opće imitiranje i oponašanje pod uslovom da se ostvari sljedećih pet šartova:

1. Da bude dozvoljena shodno potrebi a ne uopćeno.

2. Da je ne prate nikakvi harami.

3. Da se ne glume ona stvorenja za koje nam je došlo u Šerijatu da ih je zabranjeno glumiti.

4. Da gluma ne sadrži u sebi poziv u neki haram.

5. Da ne vodi u haram ili mekruh.

Ovaj stav je izabrao autor magistarskog rada “Hukmu mumaresetil-fenni”[21].

Da se primijetiti da nema velike razlike između prvog i trećeg mišljenja.

Argumenti prvog mišljenja

Oni dokazuju svoj stav dokazima iz Kur'ana, Sunneta, kijasa i razuma.

Prvi dokaz: osnova je da su običaji halal i međuljudski odnosi halal sve dok ne dođe dokaz da je nešto od njih haram, prema tome na onome ko zabranjuje glumu je da dođe sa jasnim dokazom da je ona haram, a sa druge strane u samoj glumi nema nekog munkera niti šerijatski sporne stvari, a Islam nije govorio ni o potvrdi ni o zabrani glume iako je ona postojala kod nemuslimana[22].

Komentar: postoje argumenti koji ukazuju na njenu zabranu čije će pojašnjenje doći prilikom izlaganja argumenata drugog mišljenja.

Drugi dokaz: kijas (analogija) na djela i postupke meleka u kojima se nalazi jasna i nedvosmislena gluma i predstavljanje u liku određenih ličnosti, a meleci su to radili po naredbi njihovog Gospodara, a to u sebi sadrži potvrdu onog što su radili od glume[23].

Od primjera onog što su radili je sljedeće:

1 – Pojavljivanje Džibrila, alejhi selam, u liku beduina u poznatom hadisu o Džibrilu kada je pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o Islamu, imanu i ihsanu. I na kraju hadisa kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ovo je Džibril došao je da vas poduči pitanjima vaše vjere”[24].

Hadis sadrži potpun primjer glume:

– U tekstu hadisa “Dok smo mi sjedili” je dokaz postojanja grupe ljudi koji slušaju i gledaju,

– A tekst hadisa “Došao nam je čovjek u jako bijeloj odjeći” ukazuje promjenu u izgledu, a čovjek nije bio od ljudi nego je bio melek,

– Vođenje razgovora od strane onog koji pita (Džibril, alejhi selam) a zna odgovor kako bi to čuli oni koji slušaju a ne da se on poduči[25].

2 – Dolazak meleka Merjemi u liku čovjeka, kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca” (Merjem 17). Kako se može drugačije protumačiti to da joj se melek pokazao u liku muškarca nego da je to vid glume.

3 – Dolazak meleka u izgledu ljudi Ibrahimu, alejhi selam[26].

4 – Dolazak meleka Davudu, alejhi selam, kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “A da li je do tebe doprla vijest o parničarima kada su preko zida hrama prešli, kad su Davudu upali, pa se on njih uplašio. “Ne boj se” – rekli su – “mi smo dvojica parničara, jedan drugom smo nažao učinili, pa nam po pravdi presudi; ne budi pristrasan, i na pravi put nas uputi. Ovaj prijatelj moj ima devedeset i devet ovaca, a ja samo jednu, i on mi reče: “Daj ti nju meni” – i u prepirci me pobijedi”. “Učinio ti je, doista, krivo! – reče Davud – “time što je tražio da tvoju ovcu doda ovcama svojim; mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima, ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo.” I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se” (Sad 21-25). Ovo što se desilo od strane meleka prikazivanje davanja pouke Davudu, alejhis-selam, od Allaha, džele še'nuhu.

Kaže Zamahšeri u svom tefsiru: “Njihovo (meleka) traženje presude i njihov govor samo po sebi je bila gluma, jer je gluma snažnije utiče u prekoravanju”[27].

Komentar: Kijas svijeta gajba (tj. pojava meleka) na pojavni svijet je batil, jer se jedan sa drugim svijetom ne mogu porediti, takođe kijasiti (porediti) prikazivanje i imitiranje koje lažno i zamišljeno koje se zove gluma sa stvarnim i istinitim prikazivanjem meleka je neispravno, dok je sa druge strane ovo prikazivanje meleka u liku ljudi stvarnost i istina jer je Allah, džele še'nuhu, dao sposobnost melecima da se mogu tako predstavljati[28].

Na ovo se može odgovoriti iz tri ugla:

1. Meleci su stvoreni u obliku u kojem ih je Allah, džele še'nuhu, stvorio, pa kada se prikažu u ulozi ljudskih bića to se smatra glumom ljudskih likova u njihovom prirodnom liku a ne u prirodi meleka.

2. To što meleci imaju sposobnost da se prikažu u nekom drugom liku ne znači da je to njihovo djelo stvarnost a ne odigravanje uloge nekih drugih stvorenja[29].

3. Za pojavu meleka u stvarnom vidljivom svijetu u liku ljudskog bića ne može se reći da je to stvar gajba jer je gajb ono što se ne vidi.

Treći dokaz: kijas (analogija) na djela nekih poslanika, alejhimusselam, o čemu nas je obavijestio plemeniti Kur'an, a u čemu je sadržan vid glume. Od tih primjera je sljedeće:

1 – Ono što se desilo između Ibrahima, alejhisselam, i njegovog naroda kada im je na plastičan primjer, koji je vid glume, u vidu rasprave pojasnio da nebeska tijela poput Sunca, Mjeseca i ostalih ne mogu biti božanstvo.

Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “I kad nastupi noć, On ugleda zvijezdu i reče: “Ovo je Gospodar moj!” A pošto zađe, reče: “Ne volim one koji zalaze!” A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: “Ovo je Gospodar moj!” A pošto zađe, on reče: “Ako me Gospodar moj na pravi put ne uputi, biću sigurno jedan od onih koji su zalutali.” A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: “Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!” – A pošto zađe, on reče: “Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate!” (El-En'am 76-79).

2 – Ono što se desilo između Jusufa, alejhisselam, i njegove braće.

Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “I pošto ih namiri potrebnom hranom, stavi jednu čašu u tovar brata svoga, a poslije jedan glasnik stade vikati: “O karavano, vi ste, doista, kradljivci!” Oni im pristupiše i upitaše: “Šta tražite?” “Tražimo vladarevu čašu” – odgovoriše. – “Ko je donese, dobiće kamilin tovar hrane. Ja za to jamčim!” …” (Jusuf 70-72). Očit primjer glumačke predstave u ovoj priči je to što je Jusuf, alejhisselam, stavio čašu u tovar njegovog brata, jer uistinu njegova braća nisu bili kradljivci pa čak i onaj kod koga je nađena čaša[30].

Četvrti dokaz: kijas (analogija) na djela nekih ashaba u kojima su koristili glumu. A neki od tih primjera su sljedeći:

1. Priča koju prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, o nekom izgladnjelom čovjeku za kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pitao ko će da ga ugosti tu noć, pa se javio jedan od Ensarija. Pa je sa njim otišao svojoj kući i pitao ženu imaju li šta za jelo, a ona mu je odgovorila da ima samo ono što je pripremila za djecu.Pa joj je on rekao da uspava djecu bez hrane, pogasi svjetiljke, pripremi sofru i da da to hrane što imaju gostu a njih dvoje da se samo prave da jedu.Kad je osvanulo rekao mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista je Allah zadivljen onime što ste uradili sa svojim gostom”[31].

Njihovo pretvaranje pred gostom da i ono jedu hranu, što nije bilo istina, ubraja se u glumu, a Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, su potvrdili njihov postupak.

2. Primjer uzimanja abdesta Osmana, radijallahu anhu, s ciljem poučavanja ljudi. Došlo je u hadisu “da je Osman uzeo abdest na mjestu Mekaid i rekao: ‘Hoćete li da vam pokažem abdest Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?’ Zatim je abdestio perući dijelove tijela tri puta”[32].

Peti dokaz: Gluma je poput navođenja primjera, a ono je dozvoljeno i plemeniti Kur'an je ispunjen navođenjem primjera.

Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “Takve primjere navodimo ljudima da bi razmislili” (El-Hašr 21).

Komentar: Navođenje primjera se radi riječima a gluma se izvodi i riječima i djelom pa tako nije ispravno kijasiti (porediti) jedno s drugim[33].

Šesti dokaz: Gluma je poput poređenja a poređenje je dozvoljeno te je i gluma dozvoljena.

Komentar: Poređenje biva samo riječima dok gluma biva i riječima i djelom[34].

Sedmi dokaz: Od glume ima koristi jer se ona uzdiže na stepen naučnog i kulturnog usmjeravanja, njome se odgajaju duše i uljepšava ahlak[35].

Komentar: Prvo – ovo je tvrdnja kafira a muslimani ih samo u tome slijede, drugo – složni su muslimani koji slijede uputu da se neće popraviti stanje zadnjih u ovom Ummetu osim sa onim sa čime se popravilo stanje prvih od ovog Ummeta, pa kao što njihovo popravljanje stanja nije bilo sa glumom pa to neće biti ni kod zadnjih od ovog Ummeta[36].

Osmi dokaz: Gluma je od pitanja za koja u Šerijatu nije došla ni potvrda ni negiranje poput zatvora, policije, čuvara i njima sličnih dunjalučkih koristi[37].

Komentar: Nije tačno da Šerijat nije došao sa nečim što negira glumu, došli su šerijatski tekstovi koji zabranjuju laganje i oponašanje kjafira. Sa druge strane, nije ispravno porediti glumu sa gore spomenutim stvarima jer nisu iste vrste.

Argumenti drugog mišljenja

Oni koji smatraju da je gluma zabranjena kažu da je ona haram sama po sebi s jedne strane, a sa druge da je haram zbog tematike koju obrađuje i zabranjenih stvari koje sadrži u sebi.

Prvo – argumenti zabrane glume same po sebi:

Prvi dokaz: Gluma je zasnovana na laganju i to u svemu što se radi od glume, a sve vrste laganja su zabranjene izuzev onih koje je Šerijat dozvolio, a gluma nije od njih.

Komentar iz dva ugla:

1 – Laganje je obavještavanje o nečemu različito onome kako je u stvarnosti, a gluma je priča a ne obavještavanje, a priča je dozvoljena[38].

Odgovor: Za ono što radi glumac sasvim je ispravno reći da je to obavještavanje mimo onog kako je u stvarnosti.

2 – Gluma izlazi iz svojstva laganja time što gledaoci znaju da on glumi.

Odgovor: Znanje gledaoca je stvar koja je izvan samog djela glumca te ne mijenja njegovu suštinu i njegov propis.

Drugi dokaz: Gluma je oponašanje kjafira, jer gluma nije bila poznata kod muslimana nego je došla od njih, a vjera je izgrađena na oprečnosti kjafirima i neoponašanju istih[39].

Komentar: Sve što je od kjafira i što je počelo od njih pa ga preuzmu muslimani ne ubraja se u oponašanje istih, jer je šart da bi se nešto smatralo zabranjenim oponašanjem kjafira da to bude samo svojstveno njima, a gluma nije ono što je karakteristično samo za kjafire[40].

Treći dokaz: Gluma ulazi u strašnu prijetnju za onog ko nasmijava ljude a laže koja je došla u hadisu: “Teško onome ko priča a laže da bi time nasmijao ljude, teško njemu, teško njemu”[41].

Komentar: U hadisu se pod laganjem za koje je došla ova strašna prijetnja misli na lažan govor za koji ljudi koji slušaju misle da je istina, a u glumi gledaoci znaju da on glumi i da to nije stvarnost pa tako se ovaj hadis ne može odnositi na glumu[42].

Drugo – argumenti zabrane glume zbog tematike koju obrađuje

Prvi dokaz: Gluma se može podijeliti u dvije vrste vjersku i svjetovnu. Ako je vjerska onda je to novotarija u vjeri a nama je zabranjeno unositi novotarije u vjeru, a ako je svjetovna onda je u njoj oponašanje onog koga nam je zabranio Allah da oponašamo.

Komentar: Gluma se ne ubraja u ibadete pa tako ne može biti novotarija u vjeri, a sa druge strane postoje šerijatski tekstovi koji svjedoče da je gluma u osnovi dozvoljena. A što se tiče oponašanja kjafira u glumi o tome je već bilo govora.

Drugi dokaz: Gluma ne izlazi iz dvoga: prvo – da se glumi događaj koji je izmišljena legenda ili ono što se nije desilo, drugo – da se glumi ono što se desilo u stvarnosti, a za oboje je došla u Šerijatu zabrana. Prvo, tj. izmišljene legende ili ono što se nije desilo, je čista laž.

A drugo, tj. glumiti istinite događaje, u sebi sadrži mnoštvo spornih stvari poput: ogovaranja, omalovažavanja i ismijavanja sa muslimanima, uznemiravanja muslimana i istraživanja njihovih mahana, takođe zabranjeno imitiranje kao što je došlo u hadisu Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne bih volio da sam imitirao nekog insana da dobijem to i to”[43].

Kometar: Što se tiče laganja već je bilo govora o tome. A zabranjeno imitiranje se odnosi na ono koje u sebi sadrži omalovažavanje i podcjenjivanje. A što se tiče drugih spornih stvari koje su spomenute one su izvan tačke oko koje se raspravljava u ovoj mes'eli, jer je ovde riječ o propisu glume u osnovi.

Treće – argumenti zabrane glume zbog harama koje u sebi sadrži

Ove argumente možemo rezimirati u sljedećem[44]:

– Upražnjavanje glume je vrsta laganja i poučavanje ljudi laganju i čak je i gore od toga jer je se izvodi namjerno.

– Gluma sadrži trošenje imetka u ono od čega nema koristi i gubljenje vremena u onom čemu nema kraja.

– Gluma čini gledaoce saučesnike u mnogobrojnim grijesima poput prešućivanja laganja, ogovaranja kao i gledanje u žene i tako dalje.

– Od sastavnog dijela glume je i prisustovanje žena, te miješanje glumaca i glumica.

– Takođe od sastavnog dijela glume je mijenjanje Allahovih stvorenja koje je zabranjeno kur'anskim ajetima, poput stavljanja perike, skidanje obrva i slično.

Komentar: svi navedeni primjeri su sastavni dio glume koja nije ograničena šerijatskim ograničenjima i pravilima te prema tome ulaze u onu glumu oko koje su složni da je zabranjena. Samim time izlazi iz pitanja oko kojeg se učenjaci razilaze.

– Glumljenje loših uloga i činjenje munkera pri samoj glumi, od primjera toga su: glumljenje uloge kjafira riječima i djelom, glumljenje magarca ili psa, zaklinjanje lažnim zakletvama, glumljenje uloge lažljivca, pijanca i slično.

– glumljenje rodbinske veze sa drugom osobom sa kojom nema nikakve rodbinske veze, poput očinstva, takođe glumljenje bračnog odnosa sa ženom sa kojom nije u braku.

Komentar: Glumac kada igra neku ulogu on time ne izražava stvarno stanje svog vlastitog života, nego imitira stanje nekog drugog i postupke i riječi druge osobe, a ovakva vrsta dijela su povezana sa nijetom i ciljem[45].

Argumenti trećeg mišljenja

Argumenti trećeg mišljenja ne izlaze van onoga što je spomenuto pri argumentiranju prvog i drugog mišljenja, s tim da je zagovarač ovog mišljenja pokušao da napravi spoj između prvog i drugog mišljenja. On dijeli glumu na tri vrste[46]:

Prva vrsta: Gluma koja nije ograničena šerijatskim pravilima niti bilo kojim adabima Islama, nego sadrži u sebi skoro sve vrste harama. Oko ove vrste nema razilaženja da je zabranjena.

Druga vrsta: Gluma u općem smislu, tj. gluma sama po sebi ne gledajući u harame koji su spojeni sa njom. On smatra da su argumenti onih koji je zabranjuju jači jer je gluma, po njemu, oprečna temeljima Šerijata, njegovim pravilima i šerijatskim tekstovima.

Treća vrsta: Gluma u njenom jezičkom značenju, tj. opće imitiranje. On ovu vrstu glume dozvoljava ako za njom ima potrebe i navodi šartove koje smo već spomenuli za dozvolu ove vrste glume. Ovu vrstu glume i njenu dozvolu on argumentira dokazima koji su spomenuti kod prvog mišljenja.

Radžih (odabrano) mišljenje

Tokom analize suštine glume i njenog izlaganja na tekstove Šerijata i pravila vjere uz proučavanje stavova učenjaka, njihovih argumenata, komentarisanja i odgovaranja na iste, može se konstatovati da je prvo mišljenje učenjaka koje dozvoljava glumu pod šartom da bude čista od harama, da je ovo mišljenje najbliže ispravnom, a Allah zna najbolje. Dokazi sa kojima je potkrijepljeno ovo mišljenje su veoma jaki a njihovo komentarisanje od strane protivnika ne umanjuje im snagu. Naročito ono što presuđuje po ovom pitanju su primjeri meleka, nekih poslanika i ashaba čiji postupci se ne mogu drugačije protumačiti nego kao vid glume.

Takođe, dozvoljeno je ženi da glumi ali među ženama za razliku od njene pojave pred muškarcima.

A što se tiče šarta da gluma bude čista od harama, na ovom mjestu je neophodno da se ovaj šart precizira. On znači da dozvoljena gluma treba ispuniti sljedeće šartove:

Prvi šart: Da gluma ne sadrži u sebi haram, poput: prisustva žene ako je gluma pred muškarcima, korištenja muzičkih instrumenata, zaklinjanje nečim mimo Allaha, dželle še'nuhu, i tome slično.

Drugi šart: Da se ne glumi ono što nam je došlo u Šerijatu da je zabranjeno ili glumljenje onih osoba čije glumljenje bi izazvalo umanjivanje njihove stvarne vrijednosti, poput:

– glumljenje muškarca ulogu žene,

– glumljenje onih osoba čije glumljenje bi izazvalo umanjivanje njihove stvarne vrijednosti, poput vjerovjesnika, meleka, ashaba i velikih učenjaka ovog Ummeta shodno razilaženja učenjaka oko ovog zadnjeg,

– glumljenje ružnih uloga, poput glumljenja životinja: magarca, psa i majmuna, jer je došla opća zabrana oponašanja istih,

– glumljenje uloge kjafira i izgovaranja otvorenih riječi kufra,

– glumljenje u svijetu gajba, jer to vodi u laganje, praznovjerje i kvarenje akide.

Treći šart: Da gluma ne sadrži poziv u haram i da ne vodi u haram, poput:

– poziv u idejne principe i vrijednosti oprečne Šerijatu poput demokratije i sekularizma,

– poziv u novotarije raznih vrsta,

– pozivanje u grijehe, poput ubistva, zinaluka, krađe, neposlušnosti roditeljima i slično,

– da bavljenje glumom ne odvodi od vjere i obavljanja vjerskih obaveza.

[1] Hukmul-mumaresetil-fenni, Salih El-Gazali, uzeto iz predgovora.

[2] El-Fennu: el-vaki'a vel-me'mul, Halid El-Džurejsi, uzeto iz predgovora.

[3] El-Usul el-džemalije lil-fenni el-hadisi, Hasan Muhammed Hasan, str. 154-167.

[4] El-Mu'adžem el-edebijj, Džebur Abdunnur, str. 197.

[5] El-Usul el-džemalije lil-fenni el-hadisi, str. 167.

[6] El-Fennu el-islami, Salih Eš-Šami, str. 36.

[7] El-Fennu: el-vaki'a vel-me'mul, str. 19-23.

[8] Hukmu mumaresetil-fenni, str. 286.

[9] Ikafu en-nebili ala hukmit-temsili, Abdusselam Ali Abdulkerim, str. 10.

[10] Hukmu mumaresetul-fenni, str. 287.

[11] El-Mesrehijetu el-islamijetu fil-edbil-misrijj, Muhammed Abdulkerim, str. 13-14.

[12] Ikafu en-nebili ala hukmit-temsili, Abdusselam Ali Abdulkerim, str. 10.

[13] Udebaul-areb fil-endelus ve asril-ibi'as, Butros El-Bustani, str. 308.

[14] Tarihul-edeb, Ahmed Ez-Zejjat, str. 427.

[15] Fetava Rešid Rida (3/1091).

[16] Hukmut-temsili fid-d'aveti ilellah, Ebu Abdurrahman Ali Hadi, str. 77, 85 i 89.

[17] El-Bejanu el-mufid an hukmit-temsili vel-enašid, Abdullah Es-Sulejmani, str. 19 i 24.

[18] Ikametud-delil ala hurmetit-temsil, str. 22.

[19] Izaletul-iltibas, str. 42.

[20] Et-Temsilu hakikatuhu tarihuhu ve hukmuhu, str. 59.

[21] Hukmu mumaresetil-fenni, str. 336-339.

[22] Zahiretu fennit-temsili, Muhammed Abdullatif, str. 25.

[23] Et-Temsilu temsilun, str. 34.

[24] Muslim (8).

[25] Et-Temsilu temsilun, str. 42-43.

[26] Suretul Hidžr od 51. do 60. ajeta..

[27] El-Keššaf (3/369).

[28] Et-Temsilu temsilun, str. 52.

[29] Et-Temsilu temsilun, str. 155.

[30] Hukmut-temsili fid-d'avet ilellah, str. 20-30.

[31] Buharija (3514) i Muslim (3829).

[32] Muslim (337).

[33] Et-Temsilu temsilun, str. 51.

[34] Hukmu mumaresetil-fenni, str. 308.

[35] Hukmut-temsili fi d'aveti ilellah, str. 9.

[36] El-Bejanul-mufid, str. 19.

[37] Zahiretu fennit-temsil, str. 22.

[38] El-Bejanuul-mufid, str. 11.

[39] Ikametud-delili, str. 8.

[40] Hukmut-temsili fi d'aveti ilellah, str. 49.

[41] Ebu Davud (4338), Tirmizi (2237), Ahmed (19191), Bejheki (11655), Hakim (132) i Darimi (2758), dobrim ga je ocijenio Tirmizi, Ibn Hadžer smatra da mu je sened jak (Bulugul-meram, broj 1516) i Albani ga je ocijenio takođe dobrim u “Sahihul-džami'i” (7136).

[42] Et-Temsilu temsilun, str. 124.

[43] Ebu Davud (4232), Tirmizi (2427), Ahmed (23899) i Bejheki (10/247), kaže Tirmizi da je hadis dobar vjerodostojan, a Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u “Sahiha”.

[44] Et-Temsilu temsilun, str. 36-59 i Ikametud-delil, str. 11-32.

[45] Et-Temsilu temsilun, str. 233-234 i Hukmut-temsili fi d'aveti ilellah, str. 85-86.

[46] Hukmu mumaresetil-fenni, str. 335-339.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com