Priredio: Adnan Maglić
Cilj islama u postavljanju propisa nije mučenje ljudi i njihovo zaduživanje obavezama u čijem je izvršavanju velika poteškoća. Vjernikovu poniznost i poslušnost Allahu, dž.š., islam nije iskoristio kako bi opteretio muslimane preko njihovih mogućnosti. Šerijat je objavljen u granicama ljudskih mogućnosti i na taj način izbjegava se svaka tegoba i velika poteškoća, čak i one koje je čovjek u stanju prevazići.Mnogi hadisi i praktični primjeri upućuju na ovo kazano. Teško je sve te hadise pobrojati i sakupiti na jedno mjesto. Ovaj tekst je isuviše malen za spominjanje bar jednog dijela tih hadisa koji govore o toleranciji i lahkoći ove vjere, koja je daleko od toga da obavezuje ljude onim što je preko njihovih mogućnosti ili onim u čemu je velika poteškoća.

Svaki musliman je duboko ubijeðen i vjeruje da Allah, dž.š., zna za svako pojedinačno stvorenje i zna ono što on radi. Njemu nije skriveno ni ono što je manje od zrna gorušice. On poznaje malo i veliko, javno i tajno. Kaže Allah, dž.š.: ”On zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju.” (El-Mu’min, 19.)
Meðutim, šta mislite da li čovjek može kontrolirati došaptavanje svoje duše, sve one misli i ideje koje mu ona donosi?
Možda nije teško naći osobu koja je u stanju uskladiti svoje riječi i djela sa onim što će joj koristiti na dunjaluku i ahiretu. Ali teško da, čak i ovako jaka i odlučna osoba, može kontrolirati zavoðenja i došaptavanja svoje duše.
Zbog toga ova došaptavanja svrstavamo u kategoriju djela koja su van čovjekove kontrole. Narediti mu da ih se kloni znači zagorčati mu život. Polazeći od ovog spomenutog plemenitog principa možemo primijetiti da Allah, dž.š., oprašta sva došaptavanja čovjekove duše i loše misli sve dok ih tijelo ne potvrdi djelom, a jezik govorom.
Bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, r.a., da je poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Allah, dž.š., je oprostio mom ummetu ono što mu duša došaptava sve dok ne kaže ili uradi.”
Islam se ovdje nije zadovoljio time da oprosti i prijeðe preko tih došaptavanja nego je sa svojom plemenitošću otišao još dalje. Osobi koja odbije uraditi loše djelo koje mu uljepšava njegova duša, Allah, dž.š., obećava nagradu radi uloženog truda i ostavljanja zla o kojem je razmišljao. Imam Muslim bilježi hadisi-kudsijj u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi od svoga Gospodara da je rekao: ”Allah je odredio dobra i loša djela.” Onda je to pojasnio, a zatim rekao: ”Ako odluči uraditi zlo pa ipak odustane od te namjere, Allah, dž.š., će mu upisati jedno dobro djelo.”
Ovdje je korisno spomenuti ajet koji je direktno vezan za ovu temu, ajet koji je srca plemenitih ashaba ispunio strahom, noću ih budio, a život pretvorio u košmar, nemir i brige. To sve nije dugo trajalo jer Allah, dž.š., daje olakšicu i izlaz iz teške situacije, a duša ponovo nalazi svoj smiraj.
Radi se o ajetu u kojem Allah, dž.š., kaže: ”Pokazivali vi ono što je u dušama vašim ili to krili Allah će vas za to pitati; oprostit će onome kome On hoće, a kaznit će onoga koga On hoće – Allah je svemoćan.” (El-Bekare, 284.)
Bilježe imam Muslim i Ahmed od Ebu Hurejre, r.a., da je rekao: ”Kada je ovaj ajet objavljen Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ashabima je bilo teško pa doðoše Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, sjedoše na koljena i upitaše: ‘Dužni smo raditi djela koja su u granicama naših mogućnosti poput namaza, posta, džihada, davanja sadake. Meðutim, sad ti je, Allahov Poslaniče, objavljen ajet po kojem nismo u stanju raditi.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, im reče: ”Zar ćete reći kao što su rekli židovi i kršćani prije vas: ‘čujemo, ali se ne pokoravamo’. Recite: ‘čujemo i pokoravamo se, Gospodaru naš za oprost Te molimo i Tebi se vraćamo.”’ Ashabi su svojim srcima prihvatili i jezicima posvjedočili ovaj ajet, a Allah, dž.š., objavi: ”Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici – svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: ‘Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih.’ I oni govore: ‘čujemo i pokoravamo se; oprosti nam, Gospodaru naš, Tebi ćemo se vratiti.”‘ (El-Bekare, 285.)
Kada su se u potpunosti pokorili, Uzvišeni objavljuje: ”Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.” (El-Bekare, 286.)

UVAŽAVANJE ČOVJEKOVIH DUŽNOSTI I OBAVEZA

Allah, dž.š., je Svojom mudrošću htio da musliman na ovom svijetu – dunjaluku bude zadužen različitim obavezama i dužnostima. Obavezan je odgajati i brinuti se o svojoj porodici, hraniti i odmarati svoje tijelo, pomagati i lijepo se ophoditi prema slabašnim i siromašnima. Njegova dužnost spram ovog ummeta jeste da čuva i ne dozvoli skrnavljenje njegovih svetosti.
Uzimajući u obzir sve ove obaveze, Allah, dž.š., je zabranio pretjerivanje u vjeri. Zabranio je vjerniku da čitavo svoje vrijeme posveti i bez prekida radi preporučena dobra djela bojeći se da to neće biti nauštrb drugih obaveza kojima je zadužen. On ne smije dozvoliti da ga djela koja su preporučena odvrate od onoga što mu je vjerska dužnost.
Na ovo nas upućuje predaja koju bilježi imam Buharija od Abdullaha ibn Amra ibn el-‘Asa, r.a., koji kaže: ”Rekao mi je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘O Abdullah, zar ti nisi od onih koji danju poste, a noću klanjaju?’ ‘Jesam, Allahov Poslaniče’, odgovorih ja. Onda mi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Nemoj tako raditi! Posti i jedi, klanjaj noću, ali i spavaj. Ti imaš obavezu prema svome tijelu, obavezu prema oku i obavezu prema ženi. Dovoljno ti je da svakog mjeseca postiš tri dana. Za svako dobro djelo imaš deset nagrada. To ti je kao da si postio čitav život…”’
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nekada bi brže obavljao namaz u džematu uvažavajući potrebe onih koji za njim klanjaju. Podsticao je i druge da ne zaborave na zaposlene, stare i iznemogle, a onoga ko ne prihvati ove upute smatrali su sijačem smutnje i nereda.
Imam Buharija bilježi sa svojim lancem prenosilaca da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Nekada dok predvodim džemat poželim odužiti namaz, ali onda začujem plač malog djeteta, te skratim svoj namaz ne želeći da otežam njegovoj majci.”
Jedne prilike je neki čovjek naišao sa svoje dvije deve pored mesdžida u kojem je Muaz, r.a., klanjao jaciju. Ostavio je deve i priključio se džematu. Muaz, r.a., učio je suru El-Bekare i En-Nisa, što se odužilo tom čovjeku pa je napustio namaz. Zbog toga se požalio na Muaza, r.a., pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zovnuo Muaza i rekao mu tri puta: ”Zašto dovodiš u iskušenje muslimane?” Zatim mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Zašto nisi učio Sebihi-isme rabbikel-e’ala, Ve- šemsi ve duhaha, Ve-lejli iza jegšaha? Znaj da iza tebe klanjaju stari, iznemogli i oni koji imaju neku potrebu – oni kojima se žuri.”
Ovdje dolazi do izražaja uzvišenost i pravednost islama koji podstiče svoje sljedbenike da uvažavaju sve obaveze i dužnosti, a zabranjuje im predanost samo jednoj što ih može dovesti do zapostavljanja ili potpunog ostavljanja drugih obaveza. Da bi objedinio i ostvario željeni cilj, islam ide srednjim putem oslanjajući se na princip olakšavanja i tolerancije.

Prvi put objavljeno: subota, 15 Prosinac 2007 03:43

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/