Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ehlu sunnet su ashabi i svi oni koji ih slijede na onome na čemu su bili od vjere. Na ovo ukazuju mnogi argumenti Kur'ana i vjerodostojnog sunneta. Zbog toga su skoro sve sekte i vjerske skupine za sebe tvrdile da su one sljedbenice prave istine sa kojom je došao islam, a mnoge su sebe smatrale Ehlu sunnetom i spašenom skupinom.

Šije rafidije za sebe tvrde da su oni spašena skupina, kao što se prenosi od njihovog šejha et-Tusija.

Također, mu'atezile sebe smatraju sljedbenicima istine, spašenom skupinom i Ehli sunnetom i džematom. To je jasno potvrdio njihov prvak i vođe Amr ibn ‘Ubejd.

Naravno, suvišno je dokazivati ništavnost njihovih tvrdnji.

Stav eš'arijske uleme

Navodi ulema eš'arija u svojim knjigama da su oni istinski sljedbenici istine, Ehlu sunnet i džemata, potpomognuta i spašena skupina. Da zastupaju ovu tezu to je logično i za očekivat je. Od eš'arijskih učenjaka koji su ovo jasno naglašavali kroz svoje knjige su:

– Ebu Bekr el-Bakilani (u.403 po Hidžri) u knjizi „El-Insafu“ (str. 108, 144, 161, 162 i 168) pojašnjavajući neka svojstva Uzvišenog na klasično eš'arijski način tvrdi da je to stav Ehlu sunneta i džemata.

– El-Bagdadi (u.429 po Hidžri) u knjizi „El-Ferku bejne el-fireki“ (str. 26, 308) ubraja ulemu Ehlul-kelama od muhaddisa, fakiha i sljedbenika kijasa (hanefija) u Ehlu sunnet i džemat.

– El-Džuvejni (u.478 po Hidžri) u knjizi „Leme'ul-edille“ (str. 75, 92) kaže da će opisati akidetske osnove Ehlu sunneta i džemata, a pojasnio je akidu eš'arija.

Slično tome, Ebu el-Muzaffer el-Isfiraini, El-Gazali, Er-Razi, kao i svi savremni učenjaci eš'arija i maturidija, poput Muhammeda Ramadana el-Butija, Hasana El-Bene, šejha Kardavija, trvde da je akida Ehlu sunneta i džemata ono na čemu su Eš'arije i Maturidije, koji po njima predstavljaju glavni tok islama.

Pa tako, eš'arije od vremena kada su se pojavili (tj. krajem trećeg stoljeća po Hidžri) pa sve do danas za sebe tvrde da su oni Ehlu sunnet, potpomognuta i spašena skupina.

Stav uleme Ehlu sunneta prema eš'arijama i maturidijama, tj. da li su oni Ehlu sunnet?

Nakon istraživanja i analize stavova učenjaka Ehlu sunneta prema eš'arijama, njihovi govori se mogu razvrstati i podijeliti u nekoliko pojašnjenja:

Prvo pojašnjenje – Govori učenjaka koji jasno i direktno kažu da eš'arije nisu od Ehlu sunneta, nego su od Ehlu kelama (islamskih skolastičara) i novotara.

Na ovom stavu su:

– Imam Ehli sunneta Imam Ahmed, on je proglasio bidatorima skupinu kullabija na čijim osnovama je izgrađen mezheb eš'arija. Takođe, Imam Ahmed i Ibn Medini su izjavili da oni koji se bave Ilmu kelamom nisu Ehli sunne, a eš'arije i maturidije su kelamističke skupine. (Menhedžul-eša'ire fil-akide, str. 60)

– Imam Ebu Nasr es-Sidžzi, on je nazvao eš'arije novotarskom sektom štetnijom od mu'atezila. (Er-Reddu ala men enkerel-harf vel-savt, str. 222).

– Imam Muhammed ibn Huvejz Mendad (u. 390 po Hidžri), malikija, od koga prenosti Ibn Abdulberr da je rekao: „Sljedbenici strasti kod Malika i njegovih učenika su Ehlul-kelam. Svaki kelamista je sljedbenik strasti i novotar, svejedno bio eš'arija ili ne, ne prima mu se svjedočenje u islamu nikada, …“ (Džamiu bejanil-ilmi ve fadlihi, 2/117).

– Šafijski učenjak Ibn Surejjidž, suvremenik Ebul-hasana El-Eš'arija, on je negirao te'vil (iskrivljeno tumačenje ajeta o sifatima) mu'atezila, eš'arija, džehmija, i ostalih, gdje je izjednačio eš'arije sa ostalim sektama. (Idžtima'ul-džujušil-islamije, str. 62)

– Kaže šafijski učenjak Ebul-hasan el-Kerdži da učenjaci šafijskog mezheba neprestano odbijaju da se pripišu El-Eš'ariju i odriču se njegovog mezheba …. (Et-Tis'inijje, str. 238)

– Hanbelijski učanjak Ibn Kudame u knjizi „El-Munazaretu fil-islam“ (str. 35) kaže da su eš'arije bidatori.

– Šafijski učenjak Ebu Hamid el-Isfiraini nije ubrajao eš'arije u sljedbenike Imama Šafije i odvojio je Usulu fikh Eš'arija od Usulu fikha Imama Šafije. (Derut-te'arudi, 2/96)

– Šejhul-islam Ebu Ismail el-Herevi pisac knjige „Zemmul-kelam“, kaže o njemu Subki da je proklinjao Ebul-hasena el-Eš'arija i da je napustio svog šejha El-Kadija zbog toga što je bio eš'arija. (Tabekatuš-šafi'ijje, 4/272).

– Šejh Albani je nazvao, između ostalih, eš'arije neprijateljima sunneta (Es-Silsiletus-sahiha, 6/285) A neprijatelji sunneta ne mogu biti na akidi Ehli sunne vel džema'a.

– Šejh Muhammed ibn Sali el-‘Usejmin je u komentaru Vasitijske akide jasno rekao da eš'arije, matiridije i njima slični nisu Ehli sunne vel džema'a. (El-‘Akidetul-vasitijje, 2/372)

– Šejhovi Sulejman ibn Sahman i Abdullah ebu Betin. (Hašijetu Levami'i el-envar, 1/73)

Drugo pojašnjenje – Stav da su eš'arije od Ehlu sunneta u onome u čemu su se složili sa Ehlu sunnetom u akidetskim temeljima, a da nisu u onome oko čega su se razišli.

Ovo je stav šejha Bin Baza i Saliha Fevzana. Obojica su u odgovoru na članak Es-Sabinija o sifatima naglasili da eš'arije nisu od Ehlu sunneta u poglavlju svojstava, a jesu u ostalim poglavljima u kojima se ne razilaze. (Tenbihatun hammetun, str. 37-38, El-Bejanu liahtai badil-kutubi, str. 28)

Treće pojašnjenje – Da su eš'arije u globalu najbliži Ehlu sunnetu od svih ostalih sekti, njihovi prvi imami i učenjaci, poput Ibn Kullaba, el-Kalanisija i el-Muhasibija, su bliži Ehlu sunnetu i selefu od potonjih, poput Bakilanija, el-Džuvejnija, Gazalija i Razija, koji su bliže džehmijama i mu'atezilama. Oni se ubrajaju u Ehlu sunnet u općem značenju odnosu na šije rafidije kao što se ubrajaju i ostale sekte, poput mu'atezila, kaderija, murdžija i drugih u sunnetske pravce, a nisu od Ehlu sunneta u specifičnom značenju u smislu potvrđivanja akidetskih uvjerenja kako ih potvrđuje selef ummeta.

Ovo je stav Ibn Tejmije i njegovog učenika Ibnul-Kajjima kojeg su iznosili u mnogim svojim knjigama.

Neki potonji učenjaci, koji se ubrajaju u Ehlu sunnet, iako manje poznati, poput es-Sefarinija, Ahmeda el-Katiba i Ahmeda Subhija, smatraju da se u Ehlu sunnet ubrajaju: sljedbenici hadisa (tj, imam Ahmeda, danas popularno kao selefije), eš'arije i maturidije. Na ovakvo poimanje pripadnika Ehlu sunneta žestoko su odgovorili šejhovi Sulejman ibn Sahman i Abdullah ebu Betin negirajući eš'arijama i maturidijama pripadnost Ehlu sunnetu.

Eš'arije i maturidije se razilaze sa akidom Ehli sunneta u sljedećem:

Prvo: izvori iz kojih se uzima akida.

Drugo: poimanje imana.

Treće: kader.

Četvrto: dokazivanje postojanja Allaha.

Peto: poimanje tevhida.

Šesto: koji je prvi vadžib.

Sedmo: Allahova svojstva.

Osmo: Allahov govor.

Deveto: gdje je Allah i Njegovo viđenje na ahiretu.

Deseto: mudrost stvaranja.

Dvanaesto: podjela akide shodno izvorima iz kojih se uzima akida.

Eš'arije i matiridije su složili sa akidom Ehli sunneta u sljedećem:

Prvo: pitanja gajba vezana za kaburski azab, dešavanja na Sudnjem danu: proživljenje, vaganje dijela, prelazek preko Sirata, šefa'at, Džennet i Džehennem.

Drugo: stav prema počiniocu velikog grijeha.

Treće: stav prema ashabima i redoslijedu pravovjernih halifa, kao i pitanja vezana za halifu.

Četvrto: pitanje kadera, Maturidije su se složile sa stavom Ehli sunneta, a eš'arije nisu.

Rezime

Sva tri pojašnjenja uleme oko poimanja pripadnosti eš'arija i maturidija Ehlu sunnetu se svode na jedno, a to je da sljedbenici akide eš'arija i maturidija nisu pripadnici Ehlu sunneta, tj. nisu sljedbenici akide na kojoj su bili ashabi i oni koji su ih slijedili na Uputi. Oni nisu baštinici glavnog toka islama ma koliko mnogobrojni bili.

Drugim riječima:

Eš'arije i maturidije nisu od Ehlu sunneta, oni su u akidi sljedbenici Ehlu kelama (islamskih skolastičara) i novotari.

Oni su od Ehlu sunneta onoliko koliko su se složili sa Ehlu sunnetom, a nisu u onome oko čega su se razišli. A razilaze se sa Ehlu sunnetom u preko deset akidetskih osnova, a slažu se u tri osnove (maturidije u četiri).

Također, eš'arije i maturidije su u globalu najbliži Ehlu sunnetu od svih ostalih sekti, njihovi prvi imami i učenjaci, poput Ibn Kullaba, el-Kalanisija i el-Muhasibija, su bliži Ehlu sunnetu i selefu od potonjih, poput Bakilanija, el-Džuvejnija, Gazalija i Razija, koji su bliže akidi džehmija i mu'atezila.

Oni se ubrajaju u Ehlu sunnet u općem značenju u odnosu na šije rafidije, kao što se ubrajaju i ostale sekte, poput mu'atezila, kaderija, murdžija i drugih u sunnetske pravce, a nisu od Ehlu sunneta u specifičnom značenju u smislu potvrđivanja akidetskih uvjerenja kako ih potvrđuje selef ummeta.

Ve billahi tevfik.

Odgovor sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić (zijad-ljakić.com)

Alejkum selam. Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah… Islamski pravnici su složni na tome da se cijelo tijelo i korijen kose-dlake mora natopiti vodom prilikom kupanja, a razilaze se da li je obavezno pri gusulu isprati usta i nos:

1. Nije obavezno ispirati usta i nos pri gusulu – malikije i šafije, jer unutrašnjost ustiju i nosa nije dio spoljašnjeg tijela, pa samim tim nije ih ni obaveza ispirati. Njihovo ispiranje je sunnet a ne vadžib.

2. Obavezno je ispirati usta i nos pri gusulu – hanefije i hanbelije, jer su usta i nos dio lica zbog toga što spadaju u njegovu definiciju, i usta i nos je obaveza ispirati kako u abdestu tako i u gusulu, temeljeći svoje mišljenje na onome što prenosi Aiša, r.a., da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Ispiranje ustiju i nosa je obavezni dio abdesta!“ (Darekutni) Pobornici ovog stava kažu da ajet: „A ako ste džunup – okupajte se!“ (el-Ma’ida, 6.) – znači cijelo tijelo svoje operite, a tijelo se sastoji iz spoljašnjeg i unutrašnjeg dijela, pa nam je obaveza oprati sve ono što je dostupno i lahko, pa je stoga ispiranje ustiju i nosa pri gusulu obaveza – jer je lahko i dostupno to izvesti.

Drugi stav je preči za slijediti, jer se s time izlazi iz razilaženja, i nije ispravno kupanje bez ispiranja ustiju i nosa, što znači da ne postoje dvije vrste gusula već samo jedna, a Allah, dž.š., najbolje zna.

Pogledaj:

http://fatwa.islamweb.net/fatwa/index.php?page=showfatwa&Option=FatwaId&Id=10543

Odgovorio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Alejkum selam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah…

Rad u policiji će nakada biti dozvoljen, a nekada će biti zabranjen (shodno mjestu, vremenu, osobi itd.). Ako se toga posla prihvati neko ko je čvrst, jak i snažan (el-kavijj), siguran, iskren i povjerljiv u pitanjima dina i dunjaluka (el-emin), za nadati se je da se putem takvog čovjeka mogu ostvariti razna dobra i interesi ljudstva poput pomaganja mazluma – unesrećenog i potlačenog, stajanje na put zalimu – nasilniku, kriminalcu, tlačitelju, sprječavanje ili uklanjanje zla, ili pak njegovo umanjenje itd. Čovjek koji radi u policiji mora se strogo paziti od toga da ne bude zaštitnik i pomagač kriminalnim grupama ili pojedincima, i da ne bude tlačitelj nevinih ljudi. Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Ako će muslimani imati koristi od čovjeka-vojnika (džundi), a isti on je u stanju biti od takve koristi, ne treba mu da izbjegava taj posao, zbog nečega što nije veći interes muslimanima od toga!“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 28/26.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Čovjeku nije dozvoljeno da bude pomagač u zulumu – nasilju i kriminalu. Međusobno potpomaganje se dijeli na dvije vrste:

1. Potpomaganje u dobročinstvu i bogobojaznosti, poput džihada – borbe na Allahovom, dž.š., putu, uspostavi šeri’atskih kazni i propisa, vraćanju tuđih prava onima kojima su prava otuđena i uzeta, sve ovo spada u ono što nam je Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.w.s., naredio, a ko se ustegne od ovih poslova iz bojazni da ne bude jedan od pomagača zulumćara i kriminalaca – nekada će izostaviti nešto što mu je farzi-ajn (lična obaveza), a nekada nešto što je farzi-kifaje (kolektivna obaveza) – umišljajući da će na taj način biti bogobojazan, a često puta se strah i kukavičluk miješaju sa bogobojaznošću, jer se oba temelje na odustajanju i povlačenju!

2. Potpomaganje u grijehu i neprijateljstvu poput potpomaganja u oduzimanju nevinog života i u prolijevanju nedužne krvi, ili u bespravnom oduzimanju tuđeg imetka, ili u udaranju nekoga ko to ne zaslužuje i sl., ovo je ono što je Allah, dž.š., zabranio i Njegov Poslanik, s.a.w.s..

Ako se ljudima imovina oduzima nepravedno, i bude teško vratiti je pravom vlasniku kao što je slučaj sa brojnom državnom imovinom i parama – pomoći da se taj imetak utroši na ono u čemu je korist muslimana poput izgradnje tvrđava, izdržavanja vojske i sl., sve to spada u kategoriju potpomaganja u dobročinstvu i bogobojaznosti.

Obaveza vladara (države), kada je takva vrsta imetka u pitanju – ako se ne zna pravi vlasnik i nemoguće mu ga je vratiti, niti njegovim nasljednicima – obaveza je taj imetak utrošiti, uz pokajanje i tevbu ako je vladar (ili neko drugi), zulumćar, na ono u čemu je opšta korist i interes muslimana, i ovo je stav većine uleme poput Malika, Ebu Hanife, Ahmeda, i ovo se bilježi od velikog broja ashaba, i na to nas upućuju šeri’atski dokazi, kako je o tome govoreno na drugim mjestima. Ako je neko drugi nepravedno postupao s tuđim imetkom – obaveza je (sadašnjim vlastima) da sa imetkom postupe na prethodno pojašnjen način. Ako se vladar (vlast) usteže od takvog postupanja s državnim imetkom, onda pomoći da se taj imetak vrati njegovim vlasnicima je preče nego li ga ostaviti u vlasništvu onoga ko će da ga izgubi i umjesto da ga utroši na njegove vlasnike i muslimane vlast-vladar ga spiska i potroši na nešto drugo. Šeri’at se bazira na ajetu: „Allaha se bojte kol’ko možete!“, što nam pobliže pojašnjava ajet: „Allaha se iskreno bojte!“, kao i na riječima Allahovog Poslanika, s.a.w.s., koji kaže: „Kada vam nešto naredim to izvršite onoliko kol’ko ste u stanju i mogućnosti!“ (Muttefekun ‘alejh)

Obaveza je ostvarivanje dobra i koristi i njihovo upotpunjenje, uz anuliranje zla i šteta kao i njihovo umanjenje, pa ako dođu u suprotnost jedno s drugim, veća korist i dobrobit će se ostvariti tako što će se ispustiti manja, i veće zlo će se otkloniti tako što će se počiniti ono koje je manje.

Pomogao je u grijehu i neprijateljstvu onaj ko je u zulmu pomogao zalima – silnika, zulumćara, kriminalca, a što se tiče onoga ko pomaže mazluma – onoga kome je nasilje učinjeno, umanjujući mu učinjenu nepravdu – takav je zastupnik mazluma-nevoljnika, a ne zastupnik zalima-silnika, u rangu onoga koji mu daje zajam ili je opunomoćenik u nošenju njegovog imetka zulumćaru poput staratelja jetima-siročeta, ili nadzornika vakufa – ako zalim (silnik) bude tražio od njega novac – pa se potrudi da ga odbije od sebe tako što će dati manje novca njemu ili nekom drugom, nakon maksimalnog napora da se od njega sačuva, takva osoba je dobročinitelj koji se ne smiju ni na koji način dirati! (ma ‘alel-muhsinine min sebil!).“ (Pogledaj: el-Sijasa el-Šer’ijja, 1/66.; Medžmu’ul-Fetava, 28/283.)

Pogledaj:

http://fatwa.islamweb.net/fatwa/index.php?page=showfatwa&Option=FatwaId&Id=119041

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže:

فصل إذا عرف هذا فالطرق التي تتضمن نفع المسلمين والذب عن الدين ونصر المظلومين وإغاثة الملهوفين ومعارضة المحتالين بالباطل ليدحضوا به الحق من أنفع الطرق وأجلها علما وعملا وتعليما فيجوز للرجل أن يظهر قولا أو فعلا مقصوده به مقصود صالح – وإن ظن الناس أنه قصد به غير ما قصد به – إذا كان فيه مصلحة دينية – مثل: دفع ظلم عن نفسه أو عن مسلم أو معاهد أو نصرة حق أو إبطال باطل من حيلة محرمة أو غيرها – أو دفع الكفار عن المسلمين – أو التوصل إلى تنفيذ أمر الله تعالى ورسوله – فكل هذه طرق جائزة أو مستحبة أو واجبة!

وإنما المحرم : أن يقصد بالعقود الشرعية غير ما شرعت له فيصير مخادعا لله فهذا مخادع لله ورسوله وذلك مخادع للكفار والفجار والظلمة وأرباب المكر والاحتيال فبين هذا الخداع وذاك الخداع من الفرق كما بين البر والإثم والعدل والظلم والطاعة والمعصية فأين من قصده إظهار دين الله تعالى ونصر المظلوم وكسر الظالم إلى من قصده ضد ذلك.

“Načini i metode (turuk) koje u sebi sadrže interes i korist po muslimane, kao i odbranu vjere, te pomaganje potlačenih i unesrećenih, kao i borbu i suprostavljanje protivu onih koji se pokvarenim lukavštinama i varkama bave kako bi hakk nečiji uzurpirali – su jedni od najboljih načina i metoda, koje je najvrijednije poznavati, po njima raditi, kao i druge njima podučavati!

Dozvoljeno je čovjeku da ispolji određene riječi ili djelo – pod uslovom da pri tome ima dobre namjere i cilj, pa makar i mislili ostali da je on htio nešto drugo mimo onoga što je naumio – ako se u tome nalazi interes vjere i dina, poput:

-otklanjanja zuluma i nasilja od sebe,

-otklanjanja zuluma i nasilja od muslimana,

-otklanjanja zuluma i nasilja od mu’ahida (nevjernika pod ugovorom),

-pomaganja hakka i istine,

-uklanjanja batila i laži poput raznih hila i spletki koje su zabranjene i haram,

-odbrane muslimana od nevjernika ili

-radi ispunjenja Allahovog, dž.š., i Poslanikovog emera.

Navedene metode, načini ili sredstva mogu biti:

-Dozvoljene (dža’iz).

-Pohvaljene (mustehabb).

-Obavezne (vadžib).

Ono što je zabranjeno, i što je haram, jeste to: kada čovjek ima za cilj – izvjesnim pravnim ugovorima – nešto sasvim drugo mimo onoga za što su ti ugovori i namijenjeni – postajući tako jednim od onih koji varaju Allaha! Ta osoba je ona koja želi varati Allaha i Njegova Poslanika, s.a.w.s. – dok je prethodno spomenuta osoba ona koja vara: nevjernike (kuffar), griješnike (fudždžar), nasilnike (zalemeh), spletkaroše i prevarante (erbabul-mekri vel-ihtijal)!

Razlika između ovakve vrste varanja i prethodno spomenutog varanja je razlika kao između dobra i zla, pravde i nepravde, pokornosti i grijeha! Kako da se poistovjete ljudi koji imaju za cilj ispoljavanje Allahove, dž.š., vjere, pomaganje potlačenih, i lomljenje nasilnika i zulumćara sa onima koji imaju za cilj nešto sasvim suprotno!“ (Pogledaj: “Igasetul-Lehfan fi Mesajidiš-Šejtan”, 2/94-95.)

Na osnovu svega navedenog, dozvoljeno je studirati i baviti se poslom policajca, nebitno je li islamska ili neislamska država u pitanju, sve dok se ima za cilj pomaganje dobra, istine i pravde kao i borba protivu zla, kriminala i nepravde, i ako se to ne može ostvariti osim uz brijanje brade onda je dozvoljeno počiniti manje zlo – obrijati bradu npr., radi uklanjanja većega zla – droge, ubistava, krađa, tuča itd., a Allah, dž.š., najbolje zna.

p.s.: obavljanje namaza je uslov u dozvoljenosti kako ovog tako i bilo kojeg drugog posla, i nema opravdanja za neobavljanje namaza, nebitno koji posao bio u pitanju!

Odgovor priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Gostoprimstvo je odraz lijepog ahlaka, sunnet Ibrahima, alejhis-selam, i svih poslanika i dobro djelo na koje je islam podstakao. Pravo gosta je da bude ugošćen jedan dan i noć. Ako produži boravak duže od toga, neka ga domaćin gosti još dva dana. Ako se, pak, boravak produži nakon tri dana, gošćenje je u tom slučaju sadaka. Gost ne treba oduljiti boravak tako da domaćin osjeti neugodnost i opterećenje. O pravu koje gost ima kod svog domaćina, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govori u većem broju hadisa, od kojih su sljedeći: “Noć gosta (gosta primiti na konak) je obavezno pravo na svakom muslimanu, pa kome gost osvane u dvorištu, postao je njegov dužnik, ako hoće, uzet će svoj dug, a ako hoće, ostavit će.” (Ahmed, br. 17211, Ebu Davud, br. 3750, Ibn Madže, br. 3677, i drugi, hadis je sahih)
“Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka lijepo ugosti gosta!” Neko upita: ”A kako se gost lijepo ugosti?”, a Poslanik reče: ”Tri dana, a šta bude više od toga, to je sadaka!” (Bilježe El-Bezzar, br. 9749, i Ebu Jala, br. 6218, rekao je Husejn Esed: ”Sened je vjerodostojan.”)
“Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka ukaže počast svome komšiji! Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka svom gostu ukaže počast dajući mu njegovu nagradu!” ”A šta je njegova nagrada, Allahov Poslaniče?”, upitaše prisutni, a Poslanik reče: ”Dan i noć! Gostoprimstvo traje tri dana, a sve nakon toga je sadaka.” (El-Buhari, br. 6019, i Muslim, br. 48) U predaji kod Muslima (br. 48) još je navedeno: “…i nije dozvoljeno čovjeku muslimanu da ostane kod svog brata tako dugo da ga na grijeh navede!” ”Allahov Poslaniče, a kako će ga na grijeh navesti?”, upitaše, a Poslanik reče: ”Boravi kod njega, a on nema čime da ga ugosti!”
Rekao je Ibnul-Esir u komentaru ovog hadisa: ”Prvi dan će se potruditi da mu ponudi koliko je u mogućnosti dobrog i lijepog. Drugi i treći dan će mu ponuditi ono što ima pri ruci i neće nuditi više od svog običaja. Nakon toga će mu ponuditi opskrbu dovoljnu za putovanje u trajanju od jednog dana i noći.“ (En-Nihaje, 1/837)
Hanbelijski mezheb je stanovišta da je prihvatiti gosta jedan dan i noć vadžib, a upotpuniti tri dana je sunnet. Ostala tri mezheba, kao i neke hanbelije, stanovišta su da je prihvaćanje gosta sunnet, a gostoprimstvo traje tri dana. (El-Mevsuatul-kuvejtije, 28/316) Imam En-Nevevi, rahimehullah, mišljenje da je gostoprimstvo sunnet pripisuje izrazitoj većini učenjaka. (Komentar Muslima, 1/128)
Argument prvog mišljenja su poslaničke naredbe u navedenim predajama, kao i hadisi u kojima Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, dozvoljava gostu da, ukoliko mu bude uskraćeno gostoprimstvo, bez dozvole domaćina uzme svoje pravo.
Drugo mišljenje crpi svoje argumente iz riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Neka svom gostu ukaže počast dajući mu njegovu nagradu!”, jer ukazati počast i dati nagradu biva proizvoljno.
Učenjaci malikijskog i hanbelijskog mezheba ističu da se obaveza odnosi isključivo na nenaseljena mjesta, a ne na urbane zone, odnosno na stanje kada bi gost, u slučaju da mu se ne pruži gostoprimstvo, bio izložen opasnosti i neugodnosti. U tom slučaju, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio je gostu da, bez dozvole, uzme svoje pravo na gostoprimstvo kod svog domaćina, ako ga isti uskrati, rekao je: “Ako odsjednete kod nekog naroda pa vam ponude gostoprimstvo kakvo priliči, prihvatite, a ako to ne učine, uzmite od njih pravo gosta koje trebaju pružiti!” (El-Buhari, br. 2461, i Muslim, br. 1727) Malikijski učenjak Sahnun kaže: ”Prihvatiti gosta je dužnost stanovnicima sela, a kada musafir doputuje u grad, naći će smještaj.“ (El-Mevsuatul-kuvejtije, 28/317) Hanbelijski učenjak El-Behuti kaže: ”Prihvatiti gosta u gradovima nije obaveza, jer u njima postoje pijace i džamije, te gost uz to nije u potrebi za gostoprimstvom, za razliku od sela, u njima su mjesta kupovine i prodaje udaljena, pa je stoga dužnost prihvatiti putnika prolaznika.” (Kešaful-kina, 6/202) Dakle, prihvatiti gosta i ukazati mu počast je pohvalno u svakom slučaju, a pohvala prelazi u obavezu ako je gost u stvarnoj potrebi.

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić

Pucketanje prstima ne kvari namaz, ali je to nedoličan postupak. U skupnom namazu pucketanjem prstima ometaju se klanjači, pa je to kudikamo gore činiti prilikom obavljanja namaza u džematu nego prilikom obavljanja namaza zasebno.

Koristim se ovom prilikom da objasnim da se pokreti koje čovjek čini u namazu dijele na pet kategorija, i to: obavezni, poželjeni, pokuđeni, zabranjeni i dozvoljeni.

Obavezni pokreti jesu svi pokreti od kojih zavisi izvšenje nekog namaskog vadžiba. Naprimjer, čovjek stupi u namaz, te se sjeti da je njegova kapa nečista – mora je skinuti. Dokaz za ovo jest predanje u kojem se kaže da je Vjerovjesnik, ﷺ, jednom prilikom započeo namaz u nečistim nanulama, pa mu je došao Džibril i obavijestio ga u vezi s tim, na što je Poslanik skinuo nanule i nastavio klanjati (Ebu Davud, 650, Ibn Huzejma, 786, koji ga je ocijenio pouzdanim, i Ibn Hibban, 2185). Norma u vezi s ovom kategorijom pokreta jest to da od njega zavisi izvršenje vadžiba, odnosno otklanjanje onog što je zabranjeno.

Poželjni pokreti jesu oni pokreti od kojih zavisi potpunost namaza, kao, naprimjer, da se čovjek pomjeri kako bi popunio prazninu u safu, jer je popunjavanje safova poželjno, pa je poželjan i pokret koji se učini zarad toga.

Pokuđeni su pokreti oni pokreti za kojima ne postoji potreba, a pomoću kojih se ne postiže potpunost namaza.

Zabranjeni pokreti jesu svi prekomjerni učestali pokreti, kao, naprimjer, da se čovjek nedolično ponaša na kijamu, rukuu, sedždi, sjedenju, u tolikoj mjeri da namaz ne liči na ibadet. Ovi su pokreti zabranjeni zato što kvare namaz.

I dozvoljeni pokreti jesu svi pokreti koji ne spadaju ni u jednu navedenu kategoriju, kao, naprimjer, da se čovjek počeše ako ga zasvrbi, odnosno da namjesti kapu, odnosno da dozvoli pokretom ruke nekom ko zatraži od njega dozvolu u vezi s nečim i tako dalje.

Šejh Muhammed b. Usejmi