Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
KAKO DA SE MURTED (koji opsuje Allaha) VRATI U ISLAM?
Alejkumusselam.Propis psovanja Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Od riječi koje izvode iz vjere Islama su vrijeđanje i psovanje Uzvišenog Allaha, svejedno činilo se to u šali, u zbilji ili sa ciljem ismijavanja, nema razilaženja među učenjacima da ko to ispolji automatski izlaviše
Alejkumusselam.Propis psovanja Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
Od riječi koje izvode iz vjere Islama su vrijeđanje i psovanje Uzvišenog Allaha, svejedno činilo se to u šali, u zbilji ili sa ciljem ismijavanja, nema razilaženja među učenjacima da ko to ispolji automatski izlazi iz Islama.
Propis onoga ko psuje Allah i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je prokletstvo na oba svijeta, sramna patnja na Ahiretu i tim djelom postaje nevjernik. Kaže Uzvišeni: “One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali (psovali, omalovažavali) Allah će i na ovome i na onome svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti” (El-Ahzab, 67), i kaže: “A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: “Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.” Reci: “Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali?
Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici.” Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su krivci”. (Et-Tevbe, 65-66).
Dakle, nema razilaženja među učenjacima da je onaj ko vrijeđa ili opsuje Allaha i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, otpadnik od vjere. Pod vrijeđanjem i psovanjem se misli na omalovažavanje, proklinjanje, ocrnjavanje, pripisivanje mahane i nedostatka, porijeklu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili njegovoj vjeri i tome slično. Prema tome, pod vrijeđanjem Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se ne misli samo na bukvalnu psovku poznatu kod nas, nego ona (psovka) predstavlja najgnusniji i najodvratniji vid vrijeđanja.
Da je psovanje Allaha i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kufr i da oko toga nema razilaženja među učenjacima to prenose Ibn Kudame (El-Mugni 8/565), Ibn Tejmije (Es-Sarimu el-meslul, str. 550), Ibn Muflih (El-Fur'u 2/160), Ševkani (Nejlul-evtar 8/194), i mnogi mnogi drugi učenjaci.
Da li se prima tevba onome ko psuje Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
Razišli su se učenjaci da li se onome ko opsuje Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prima tevba.
Većina učenjaka je na stavu da mu se prima tevba kao i kod ostalih razloga otpadništva od vjere. Na ovom stavu su hanefije i šafije kao i zvanični stav malikijskog mezheba, a unutar hanbelijskog mezheba prenose se tri stava.
Drugi stav učenjaka je da mu se ne prima tevba kod kadije, naravno misli se kod nas na dunjaluku a ne između njega i Allaha, nego se ubija kao kjafir, ne klanja mu se dženaza, ne dovi mu se za oprost i ne ukopava se u muslimansko mezarje. Ovo je poznati stav unutar hanbelijskog mezheba.
Treći stav je da se napravi razlika između onoga ko opsuje Allaha, kome se prima tevba s tim da se ne ubija, i onoga ko opsuje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kome se prima tevba ali je vadžib da se ubije da bi se izvršila šerijatska kazna.
A ispravno je, a Allah zna najbolje, da se prima tevba u oba slučaja na što ukazuju opći dokazi Kur'ana i Sunneta u kojima je došlo da se opraštaju svi grijesi onome ko se pokaje, poput riječi Uzvišenog: “Reci: O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili ne gubite nadu u Allahovu milost, zaista Allah oprašta sve grijehe, zaista je on Milostiv i mnogo prašta” (Ez-Zumer, 53).
Takođe, sa druge strane, ako se prima tevba i prihvata Islam onoga ko je u osnovi kjafir a koji je takođe vrijeđao i psovao Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zašto se onda ne bi primila tevba onome ko je postao mutred zbog psovanja Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Je li murtedu šart valjanosti tevbe da primi Islam
Kažu hanefije da tevba murteda biva tako što treba da se odrekne svih vjera mimo Islama ili da se odrekne one vjere (kufra, ateizma, bilo koje ideologije i tome slično) na koju je prešao poslije Islama, a ako ne uradi jedno od ovog dvoga tevba mu neće biti od koristi jer bez toga nije otklonio od sebe kufr.
Dok ostala tri mezheba, malikijski, šafijski i hanbelijski, smatraju da je dovoljno da se izgovori Šehadet.
Učenjaci skoro da su složni da je murted, tj. otpadnik od Islama, poput onoga koji je u osnovi kjafir, odnosno da je obavezan izgovoriti Šehadet (dva šehadeta) da bi mu tevba bila ispravna i da postao ponovo musliman. To dokazuju vjerodostojnim hadisom mutefekun alejhi: “Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik …”. Takođe, od dokaza da se murtedu ne prima tevba bez izgovaranja Šehadeta sa kojim se ulazi u Islam su riječi Uzvišenog: “Uzaludno je pokajanje onih koji čine loša djela a koji kad se nekom od njih približi smrt govore: “Sad se zaista kajem”, a i onima koji umiru kao nevjernici …” (En-Nisa, 18). To jest, ne prima se tevba onima koji su nevjernici sve dok ne prime Islam, a Islam se prima sa izgovaranjem Šehadeta.
Ako je murted izašao iz Islama time što je zanegirao općepoznati farz (namaz, zekat, post) ili ohalalio općepoznati haram (zinaluk, alkohol, kamatu) nije mu ispravno primanje Islama izgovaranjem Šehadeta sve dok ne porekne ono zbog čega je izašao iz Islama pa tek onda treba da izgovori Šehadet. Što znači da murted koji se vraća u Islam treba da otkloni razlog zbog kojeg je izašao iz Islama, tj. ono što ga je izvelo iz Islama pa tek onda treba da izgovori Šehadet. Iz ovoga se izuzima slučaj ako neko izađe iz Islama uopćeno bez nekog konkretnog razloga, za njegovo vraćanje Islamu je dovoljno da izgovori Šehadet.
Napomena: Ako osoba koja opsuje Allaha ili Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa čime je automatski izašla iz Islama, živi u sredini u kojoj se ne sudi po Šerijatu ili živi u takvoj sredini ali je niko nije prijavio kadiji, naravno njoj je vadžib da odmah izgovori Šehadet i da se pokaje, takvoj osobi je propisano da sakrije svoj grijeh, da ga ne priča nikome, pa čak i da ima šerijatski kadija ne treba mu ići da prizna svoj grijeh, nego je na njoj da mnogo čini istigfar, tevbu i čini raznorazna dobra djela da bi joj Allah oprostio taj veliki grijeh.
Prema tome, za ispravnu tevbu onoga ko izađe iz Islama sa psovanjem Allaha, subhanehu ve te'ala, šart je da se izgovori Šehadet (EŠHEDU EN LA ILLAHE ILLELLAH VE EŠHEDU ENNE MUHAMMDEN RESULULLAH) a zatim se pokaje, da sakrije svoj grijeh, ne govori o njemu i ne širi ga, a nije propisano da se vraćanje Islamu od strane murteda potvrdi sa dva svjedoka. Ve billahi tevfik. .
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manjeKoja djela izvode iz vjere?
Kaže Uzvišeni: "A oni među vama koji od svoje vjere otpadnu i kao nevjernici umru – njihova djela biće poništena i na ovome i na onome svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati" (El-Bekare, 217). I kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježviše
Kaže Uzvišeni: “A oni među vama koji od svoje vjere otpadnu i kao nevjernici umru – njihova djela biće poništena i na ovome i na onome svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati” (El-Bekare, 217).
I kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhu: “Ko promijeni vjeru ubijte ga”.
Nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da je vadžib da se ubije otpadnik od vjere nakon što se pred kadijom potvrdi njegovo otpadništvo a on odbije da učini tevbu u onim djelima kufra u kojima se prima tevba.
Otpadništvo od vjere (riddet) je da musliman postane kjafir prihvatajući neku drugu vjeru mimo Islama ili izgovarajući jasne riječi kufra ili riječi iz kojih se razumije kufr ili djelo koje sadrži u sebi kufr.
Da bi musliman postao kjafir šart je da bude punoljetan, pametan i da nije prisiljen na djelo kufra. Oko otpadništva od vjere od strane maloljetne i pijane osobe učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. A složni su učenjaci da luda osoba niti postaje musliman izgovaranjem šehadeta, niti postaje murted (otpadnik) sa činjenjem djela koja izvode iz vjere. Takođe su složni da osoba koja se prisili na riječi ili djela kufra da ne izlazi iz vjere.
Stvari sa kojima se izlazi iz vjere, odnosno sa kojima se postaje otpadnik mogu se podijeliti u četiri skupine: 1 – otpadništvo zbog uvjerenja, 2 – otpadništvo zbog riječi, 3 – otpadništvo zbog djela i 4 – otpadništvo zbog ostavljanja djela. Naravno, često ove četiri skupine djela koja izvode iz vjere jedna proizilaze iz druge, pa tako ko je u nešto uvjeren on to i izgovori riječima, ili uradi djelo ili ostavi djelo radi uvjerenja.
Otpadništvo zbog uvjerenja
Nema razilaženja među učenjacima da je otpadnik od vjere onaj ko smatra da Allah, dželle še'nuhu, ima sudruga, ili smatra da Allah, dželle še'nuhu, ima dijete, ili da Kur'an nije objava od Allaha, ili je ubijeđen da nema meleka niti džina, ili smatra da je ovaj svijet oduvijek i da je vječan, ili je ubijeđen da nema Dženneta i Džehenma niti da će biti Sudnji dan i tome slično. Takođe, ko smatra da nije vadžib ono što je nužno poznato da je temelj vjere, tj. ko smatra da namaz, post, zekat i hadždž nisu vadžibi, on je kjafir po idžmau. Isto tako, ko smatra da je halal ono što je nužno poznato u Islamu da je haram, tj. ko smatra da je alkohol, kamata, zinaluk, svinjetina, nesuđenje po Allahovom zakonu i slično halal on je kjafir.
Otpadništvo zbog riječi
Od riječi koje izvode iz vjere Islama su vrijeđanje i psovanje Uzvišenog Allaha, svejedno činilo se to u šali, u zbilji ili sa ciljem ismijavanja, nema razilaženja među učenjacima da ta osoba automatski izlazi iz Islama. Razišli su se učenjaci da li se onome ko vrijeđa i psuje Allaha prima tevba, većina učenjaka je na stavu da se prima kao i kod ostalih razloga otpadništva od vjere.
Nema razilaženja da onaj ko vrijeđa ili opsuje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je otpadnik od vjere. Pod vrijeđanjem i psovanjem se misli na omalovažavanje, proklinjanje, ocrnjavanje njegovog poslanstva, pripisivanje mahane i nedostatka njemu samom, njegovom porijeklu ili njegovoj vjeri i tome slično. Prema tome, pod vrijeđanjem Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se ne misli samo na bukvalnu psovku poznatu kod nas.
Takođe, složni su učenjaci da psovanje ili vrijeđanje bilo kojeg vjerovjesnika oko čijeg vjerovjesništva nema razilaženja među učenjacima da je otpadništvo od vjere.
Ko optuži Aišu, radijallahu anha, za zinaluk ili je nazove zinalučarkom je otpadnik od vjere oko čega nema razilaženja, jer time negira jasne ajete koje je Uzvišeni objavio povodom njenog poštenja. Oko kufra onoga ko potvori nekog drugog od Poslanikovih žena i ashaba učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Sve što je spomenuto od stvari koje izvode iz vjere zbog uvjerenja kada ih musliman izgovori to su riječi koje izvode iz Islama.
Otpadništvo zbog djela
Nema razilaženja među učenjacima da bacanje Mushafa na nečisto mjesto (poput smetljišta, klozeta i slično) predstavlja otpadništvo od vjere, jer je taj postupak nipodaštavanje Allahovog govora te je jasan znak nevjerovanja u onoga što je u njemu.
Takođe, složni su učenjaci da onaj ko učini sedždu kipu ili Suncu ili Mjesecu, ili kabur, drvetu ili kamenu prema kojima se gaje uvjerenja da pomažu ili štete, da je otpadnik od vjere.
Isto tako, pravljenje sihra je otpadništvo od vjere, s tim da su se oko nekih detalja po ovom pitanju učenjaci razišli.
Otpadništvo zbog ostavljanja djela
Nema razilaženja među učenjacima da onaj ko ostavi namaz negirajući njegovu obavezu da je otpadnik iz Islama. Takođe, ko ostavi post Ramazana, davanje zekata i obavljanje Hadždža negirajući njihovu obavezu, nema razilaženja među učenjacima da je otpadnik od vjere. U ovim slučajevima imamo spoj između neizvršavanja ovih vadžiba i ruknova vjere Islama uz istovremenu ubijeđenost i negiranje da su oni vadžib.
A što se tiče onog muslimana koji ostavlja namaz iz ljenosti ili nemarnosti, oko njegovog otpadništva od vjere učenjaci imaju tri mišljenja:
Prvo mišljenje – da to predstavlja djelo otpadništva i da se on ubija kao murted, naravno nakon što odbije da učini tevbu i počne klanjati (u roku od tri dana ili do početka sljedećeg namaza, shodno razilaženju učenjaka).
Ovo je stav Omera, Mu'az ibn Džebela, Abdurrahmana ibn Aufa, Ebu Hurejre i drugih ashaba, Se'id ibn Džubejra, Š'abija, Ibrahima Nehaija, Ebu Amra, Evzaija, Ejjuba Suhtijanija, Abdullah ibn Mubareka, Ishaka ibn Rahuveje, imama Ahmeda u rivajetu od njega, jedan od dva stava unutar šafijskog mezheba i mnogih drugih učenjaka.
Drugo mišljenje – da ostavljanje namaza iz ljenosti ili nemarnosti nije djelo kufra ali se ubija onaj ko odbije da klanja.
Ovo je stav imama Malika, Šafije i Ahmeda u drugom rivajetu.
Treće mišljenje – da ostavljanje namaza iz ljenosti ili nemarnosti predstavlja djelo fiska, tj. veliki je grijeh, takva osoba se zatvara u zatvor sve dok ne proklanja.
Ovo je stav hanefijskog mezheba.
Treba napomenuti da postoje dvije vrste tekfirenje, odnosno proglašavanje muslimana nevjernikom. Prva vrsta – tekfir ‘am, tj. pojašnjavanje koja vrsta djela, riječi i uvjerenja izvode iz vjere sa ciljem poučavanja i upozoravanja da se ne upadne u iste. Ovom vrstom tekfira se mogu baviti svi oni koji se bave poučavanjem Islama, davom od učenjaka, daija i ostalih.
Druga vrsta – tekfir mu'ajjen, tj. spuštanje propisa kufra na pojedinca muslimana kada uradi nešto što izvodi iz vjere. Ovom vrstom tekfira se ne bave osim kadije (osobe koje su postavljene i rade kadijski posao) i učenjaci.
Takođe, spuštanje pojedinačnog tekfira na određenog muslimana ima svoje šartove koje treba ispuniti i prepreke koje treba otkloniti, te se zbog toga ovom vrstom tekfira ne mogu i ne smiju baviti osim učene i osposobljene osobe za isto. Ve billahi tevfik.
Esselamu alejkum.
mr.Zijad LJakic
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manjeDa li se bolesna osoba treba suzdržati od braka kako se ne bi pričinila sramota drugoj strani (bračnom partneru)?
Zahvala pripada Allahu! Prvo, molim Uzvišenog Allaha da ti otkloni brigu, izliječi te i obraduje radosnom viješću od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a koju prenosi Ata b. Ebu Rebah: “Ibn Abbas mi je rekao: ‘Hoćeš da ti pokažem ženu koja je stanovnica Dženneta?’ ‘Naravno’, rekoh. ‘više
Zahvala pripada Allahu!
Prvo, molim Uzvišenog Allaha da ti otkloni brigu, izliječi te i obraduje radosnom viješću od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a koju prenosi Ata b. Ebu Rebah: “Ibn Abbas mi je rekao: ‘Hoćeš da ti pokažem ženu koja je stanovnica Dženneta?’ ‘Naravno’, rekoh. ‘Ova crna žena došla je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši: ’Allahov Poslaniče, imam padavicu (epilepsiju), pa se otkrivam, zato moli Allaha da me izliječi.’’ A on reče: ‘Ako hoćeš, strpi se i dobit ćeš Džennet, a ako želiš, uputit ću dovu Allahu da te izliječi.’ ‘Strpjet ću se, ali zamoli Allaha da se ne otkrivam!’, reče ona. I on je zamolio Uzvišenog Allaha.” Buhari (5652), Muslim (2576)
Drugo, Uzvišeni Allah propisao je ženidbu podstičući na nju. U tom smislu je i ajet Uzvišenog Allaha: “Ženite se onim ženama koje su vam drage (dopuštene), sa po dvije, sa po tri i sa po četiri. A ako strahujete da nećete pravedni biti, onda samo jednom; ili – eto vam onih koje posjedujete. Tako ćete se najlakše nepravde sačuvati.” (En-Nisa, 3.)
Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, prenosi: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Skupino mladića, ko je u mogućnosti od vas neka se oženi, a onaj ko ne može neka posti, jer post mu je doista štit.’” Buhari (5065), Muslim (1400)
U suštini brak je pohvalno djelo, a ne obaveza i ovo je općenito stav učenjaka fikha!
En-Nevevi, Allah mu se smilovao, kaže: “U ovom hadisu naređen je brak onome ko je u mogućnosti i ko teži da se oženi. Oko ovog stava svi su saglasni. Međutim, ja i drugi učenjaci smatramo da je u biti sklapanje braka pohvalno djelo, a ne obaveza.” Preneseno iz komentara Muslimovog Sahiha (9/173).
Ibn Kattan, Allah mu se smilovao, kaže: “Brak je pohvalno djelo a ne obaveza (vadžib). Ovo je općenito stav učenjaka.” Preneseno iz djela El-Ikna fi mesail el-idžma (2/5).
Od Imama Ibn Ahmeda prenosi se da je brak obaveza (vadžib). Neki su učenjaci pojasnili ove riječi smatrajući da se pod tim misli “u slučaju ako se neko boji da će zapasti u zabranjene prohtjeve, onda je brak obavezan.”
Ibn Kudama, Allah mu se smilovao, kaže: “Muslimani su jednoglasni u tome da je brak propisan.
Učenjaci našeg mezheba (hanbelijskog) razilaze se oko njegove obligatnosti, a preovladava mišljenje da brak nije obavezan, osim ako se neko boji za sebe da će zapasti u neko zabranjeno djelo ako se ne oženi, u tom slučaju dužan se sačuvati (biti krepostan). Ovaj stav generalno zastupaju učenjaci.
Ebu Bekr Abdulaziz kaže: “Brak je obavezan.” On prenosi ovaj stav od Ahmeda, a od Davuda se prenosi stav da je dužnost oženiti se jednom u životu, u skladu s Kur’anom i sunnetom.”
Potom je Ibn Kudama, kao dokaz da brak nije obavezan, rekao: “Naime, Uzvišeni Allah kad je naredio stupanje u brak, povezao je to s nečim štoje drago (milo ili se sviđa), u skladu s riječima Uzvišenog: ‘Onda se ženite onim ženama koje su vam drage (dopuštene)’, a ono što je obavezno mora se izvršiti bez obzira na to da li je to nekome drago ili ne. Dalje kaže: ‘Sa po dvije, sa po tri i sa po četiri’, a, prema saglasnosti učenjaka, poligamija nije obavezna, što znači da je stepen naredbe za sklapanje braka u ajetu stepen pohvalnog djela.
Također i u sunnetu se pod tim misli na pohvalno djelo, ili na onoga ko se boji za sebe da će zapasti u zabranjeno djelo u slučaju da se ne oženi. El-Kadi kaže: ‘Na ovo se odnose riječi Ahmeda i Ebu Bekra, kad je riječ o obligatnosti ženidbe.’” Preneseno iz djela El-Mugni (9/340-341).
Međutim, ako se čovjek boji za sebe da će pasti u iskušenje u pogledu žena, da će se odati zabranjenim djelima poput preljube, onanisanja i sl., a sposoban je oženiti se, onda mu je u tom slučaju brak obavezan, zato što bi brak u takvoj situaciji bio sredstvo pomoću kojeg se čovjek čuva od onog što je zabranjeno, a izbjegavanje zabranjenog djela jeste dužnost. Pravilo kaže: Ono bez čega se ne može ispuniti obaveza i samo postaje obavezom.
Ibn Kudama, Allah mu se smilovao, kaže: Postoje tri kategorije braka. Jedna od njih je ako se neko boji da će učiniti zabranjeno djelo ako se ne oženi, onda je obavezan oženiti se, u skladu s mišljenjem većine učenjaka, jer mu je dužnost da bude krepostan i da se sačuva zabranjenog, a brak je način da se takvo nešto ostvari. Preneseno iz djela El-Mugni (9/341).
Šejh Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, kaže: “Ako je čovjek u potrebi da se oženi, bojeći se bluda ako to ne učini, preča mu je ženidba nego odlazak na hadž, koji mu je obavezan.” Preneseno iz djela El-Ihtijarat (201).
Zaključak:
Ako se bojiš daćeš učiniti neko zabranjeno djelo sustezanjem od braka, a sposoban si za brak, i uz to našao si vjernicu kojoj ne smeta tvoja situacija, nakon što si joj objasnio, onda ti je brak dužnost kako bi sačuvao i zaštitio sebe od zabranjenih djela.
U slučaju da se ne bojiš iskušenja (da ćeš učiniti zabranjena djela, harame), onda ti brak nije obavezan. Međutim, bolje ti je da se oženiš, ako si ispunio uvjete, pronašao vjernicu, moralnu i zadovoljnu tobom nakon što joj eksplicitno pojasniš svoju situaciju, iz sljedećih razloga:
brak je poželjan, a i vjerozakon podstiče na njega;
brak ti pomaže, Allahovom voljom, da budeš mentalno stabilan, ako bi našao ženu kojoj ne smeta tvoje stanje, koja bi bila strpljiva glede tvoga stanja, a u isto vrijeme i druželjubiva, tako da bi tvoja opsesivna osamljenost na koju si ukazao iščezla. Na kraju, ne želimo da padneš u očaj zbog uzimanja lijekova, misleći da ćeš ostati bolestan cijeli život, jer koliko je bolesnih kojima su doktori rekli da za njih nema lijeka, a Uzvišeni Allah ih je izliječio. Stoga, ne gubi nadu u Uzvišemog Allaha, upućuj dove, jer doista On daje lijek.
Allah najbolje zna!
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida
https://islamqa.info
Vidi manjeDa li je ispravan namaz koji se klanja za imamom koji stalno pogrešno i nepravilno uči Fatihu?
Alejkumusselam. Oko učenja Fatihe u namazu učenjaci četiri mezheba imaju podijeljno mišljenje. Prvo mišljenje: Stav učenjaka tri mezheba da je učenje Fatihe u namazu rukn (temelj) od ruknova namaz bez čijeg učenja namaz nije ispravan, svejedno bio to farz namaz, ili nafila i svejedno bilo to u namazviše
Alejkumusselam.
Oko učenja Fatihe u namazu učenjaci četiri mezheba imaju podijeljno mišljenje.
Prvo mišljenje:
Stav učenjaka tri mezheba da je učenje Fatihe u namazu rukn (temelj) od ruknova namaz bez čijeg učenja namaz nije ispravan, svejedno bio to farz namaz, ili nafila i svejedno bilo to u namazima u kojima se Fatiha uči naglas ili u sebi.
Malikije i hanabile su na stavu da je učenje Fatihe rukn u namazu imamu i onom ko klanja sam van džemata a nije rukn muktediji (ko klanja u džematu).
Dok je kod šafija rukn svima, tj. i muktediji.
Unutar ova tri mezheba postoji razilaženje da je farz učiti Fatihu na svakom rekatu (nekog namaza) ili je dovoljno samo jednom u toku namaza.
Oni svoj stav dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ubadeta ibn Samita, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema namaza onome ko ne prouči Fatihatel-kitab (tj.Fatihu)”.
Drugo mišljenje:
Stav hanefija da je učenje Fatihe jedan od vadžiba namaza a ne rukn namaza bez kojeg namaz nije ispravan. A rukn namaz bez kojeg kod njih namaz nije ispravan je učenje ajeta iz Kur'ana. Ovo dokazuju sa riječima Uzvišenog: “Učite ono što vam je lahko od Kur'ana” (El-Muzemmil, 20).
Pod ajet iz Kur'ana se podrazumijeva kod Ebu Hanife nešto iz Kur'ana a najmanje od toga je (teoretski gledano) šest harfova, poput riječi Uzvišenog: “Lem jelid” (El-Ihlas, 3). Dok Ebu Jusuf i Muhammed ibn Hasen Eš-Šejbani smatraju da je najmanje što se uči iz Kur'ana a sa čim je namaz ispravan tri kratka ajeta ili jedan dugi ajet.
Valjanost namaza za imamom koji pogrešno uči Fatihu (ili nešto iz Kur'ana kod hanefija) zavisi od vrste greške.
Naime, greška imama (ili onoga koji klanja van džemata) u učenju Kur'ana može biti u sljedećem:
– greška u herekatima riječi, poput toga da umjesto Kesre kaže Fethu ili Dammu,
– greška u harfovima (slovima), poput toga da umjesto harfa DAL kaže ZAL,
– greška u riječima, poput toga da umjesto riječi “Innellahe azizun hakim” kaže “Innellahe azizun alim“,
– greška u ajetima, poput toga da dođe sa ajetom iz neke druge sure koji je sličan onome koji uči.
S tim da podjela greške u učenju Kur'ana u namazu, a koja utiče na propis ispravnosti i valjanosti namaza imama, muktedija ili onoga koji klanja van džemata, je podjela greške sa kojom se mijenja ili ne mijenja značenje ajeta.
Primjeri grešaka učenja Fatihe pri čemu se mijenja značenje:
– da umjesto “ihdina” prouči “ehdina”, prvo znači “uputi nas” a drugo “daj nam hediju (poklon)”,
– da umjesto “en'amte alejhim” prouči “en'amtu alejhim” ili “en'amti alejhim”, prvo (ispravno) učenje znači “kojima si Ti svoju milost darovao”, a druga dva pogrešna znače “kojima sam ja svoju milost darovao” i “kojima je ona svoju milost darovala”.
– da umjesto “ijjake n'abudu” prouči “ijjaki n'abudu”, prvo znači “samo Tebe obožavamo”, a drugo “samo tebe (gdje se odnosi na ženski rod) obožavamo”, itd.
Primjeri grešaka učenja Fatihe pri čemu se ne mijenja značenje:
– da umjesto “n'abudu” prouči “n'abude“, pri čemu značenje nije promijenjeno,
– da umjesto “neste‘inu” prouči “neste‘ine”,
– da umjesto “siratal” prouči “ziratal”, ili “siratallezine” prouči “ziratallezine”, a ovo je drugo učenje po jednom od deset mutevatir kiraeta,
– da umjesto “en'amte ‘alejhim” prouči “en'amte ‘alejhum“, a ovo je takođe drugo učenje po jednom od deset mutevatir kiraeta,
– da umjesto “rabbil ‘alemin” prouči “rabbul ‘alemin”, pri čemu znnačenje nije promijenjeno, itd.
Znači, da bi se utvrdilo kojom greškom se mijenja značenje a kojom ne mijenja to se mora posebno ispitati i utvrditi od strane onih koji znaju arapski, tefsir i kiraete.
Učenjaci četiri mezheba od hanefija, malikija, šafija i hanabila, a i šire poput Ibn Hazma, Ibn Tejmije i ostalih, skoro da su složni, osim u nekim pojedinim detaljima, na stavu da nije ispravan namaz imamu (a niti muktedijama za njim) koji pravi grešku u učenju Fatihe (ili učenju nečeg iz Kur'ana kod hanefija), grešku koja mijenja značenje ajeta ili riječi iz Fatihe, a ako ta greška ne mijenja značenje riječi ili ajeta u Fatihi onda su imamet i namaz ispravni svima.
S tim da pogrešno učenje imama i valjanost njegovog imameta i namaza muktedija ovisi od samog stanja imama. Ta stanja mogu imati četiri oblika.
Prvi: da imam ciljano i namjerno pogrešno uči Fatihu, u tom slučaju namaz imama i muktedija (ako znaju njegovo stanje) je batil, jer je došao u namazu sa stranom riječju čime je pokvario sebi i drugima namaz.
Drugi: da imam nenamjernom greškom, iz zaborava i slično, pogrešno prouči nešto iz Fatihe, u tom slučaju ispravan je namaz i imamu i muktedijama.
Treći: da imam stalno pravi grešku pri učenju Fatihe, s tim da ta greška ne mijenja značenje riječi ili ajeta, u tom slučaju ispravan je namaz i imamu i muktedijama.
Četvrti: da imam stalno pravi grešku pri učenju Fatihe, s tim da ta greška mijenja značenje riječi ili ajeta, u tom slučaju gleda se u stanje imama:
Prvo stanje: Ako je od onih osoba koje nisu u stanju da nauče ispravno učenje Fatihe (tj. onih spornih dijelova sa kojima se mijenja značenje) nakon što je pokušao i uložio truda da nauči ispravno, onda je u tom slučaju ispravan namaz i imamu i muktedijama. S tim da je poželjno da se za imama postavi onaj ko ipravno uči.
Dokazi da je u ovom slučaju ispravan namaz njemu i muktedijama su sljedeći argumenti:
Riječi Uzvišenog: “Allah nikoga ne optrećuje preko njegovih mogućnosti” (El-Bekare, 286).
Riječi Uzvišenog: “Bojte se Allaha koliko možete” (Et-Tegabun, 16).
Hadis mutefekun alejhi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “A kada vam nešto naredim uradite to koliko možete”.
A onaj imam koji pravi grešku pri učenju Fatihe sa kojom se mijenja značenje zato što nije u mogućnosti da nauči bolje i ispravnije njega Uzvišeni ne optrećuje preko njegovih mogućnosti i on je došao sa onim što se traži od njega.
Takođe, opće prihvaćeno pravilo u ovom poglavlju je “Onaj kome je njegov namaz ispravan ispravan je i njegov imamet”.
Drugo stanje: Ako je od onih osoba koje su u stanju da nauče ispravno u tome što griješe ali neće ili ne ulažu truda da to poprave, onda je i njemu i muktedijama namaz neispravan.
A dokaz da nije ispravan je to što sa takvim učenjem on dođe sa riječima (ili riječju) koje nisu Kur'an nego obični ljudski govor ili čak ni to, a nema razilaženja među učenjacima da namjerni obični ljudski govor unutar namaza kvari namaz. Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manjeDa li čovjek džaba klanja ako vjeruje u horoskop?
Alejkumusselam. Propis muslimana koji prati i čita horoskop i vjeruje ili ne vjeruje u njega zavisi od njegovog uvjerenja i stanja. Ti muslimani koji prate horoskop se mogu svrstati otprilike u tri skupine shodno uvjerenju i stanju. Prvo stanje – Onaj ko čita i prati horoskop preko novina, čaviše
Alejkumusselam.
Propis muslimana koji prati i čita horoskop i vjeruje ili ne vjeruje u njega zavisi od njegovog uvjerenja i stanja. Ti muslimani koji prate horoskop se mogu svrstati otprilike u tri skupine shodno uvjerenju i stanju.
Prvo stanje –
Onaj ko čita i prati horoskop preko novina, časopisa, knjiga, televizije i slično i vjeruje i ubijeđen je da zvijezde, planete i svemir određuju život stvorenja i njihovo ponašanje na Zemlji i utiču na ono što se dešava ljudima, on je mušrik i kjafir po akidi, uzalud klanja ako klanja i uzalud radi bilo koje druge ibadete.
Dokaz da je to širk je činjenica da se horoskop zasniva na vjerovanju da je određivanje karakternih osobina ljudi vezano za položaj i kretanje nebeskih tijela, kao i ubjeđenje da nebeska tijela utiču na karakter ljudi i na ono što se dešava na Zemlji a sve to predstavlja čisti širk. Ovo predstavlja širk jer Uzvišeni Allah nije dao nebeskim tijelima moć uticaja na dešavanja na Zemlji, nego su stvorena sa drugim ciljevima koji su pojašnjeni u Kur'anu u nekoliko ajeta: zvijezde su stvorene da budu orjentiri i vodiči za kretanje noću i danju po Zemlji, one su ukrasi na nebesima i njima se gađaju šejtani.
A da je vjerovanje u horoskop kufr na to ukazuje ubjeđenje da će neka osoba koja se rodi u tom i tom znaku imati te i te karakterne osobine a što je gajb (nepoznato) kojeg zna samo Allah, dželle še'nuhu. Onaj ko tvdi da zna gajb on je kjafir po Kur'anu, Sunnetu i idžamu.
Uzvišeni Allah negira poznavanje gajba (nepoznatog) čak i njegovim najbližim i najpovjerenijim stvorenjima, melecima i poslanicima, pa kaže Uzvišeni: “Reci: “Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna što će se dogoditi; i oni ne znaju kada će oživljeni biti” (En-Neml, 65). I kaže: “Reci: “Ja vam ne kažem: ‘U mene su Allahove riznice’, niti: ‘Meni je poznat nevidljivi svijet” (En'am, 50).
Unaprijed određivanje karaktera ljudi uz pomoć zvijezda ulazi u stvar gajba. Jedino Allah, subhanehu, upravlja ovim Svemirom i niko drugi nema uticaja u njemu osim što je On učinio da jedno na drugo utiče.
Kaže Uzvišeni: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten” (Lukman, 34).
Drugo stanje –
Onaj ko čita i prati horoskop preko novina, časopisa, knjiga, televizije i slično i vjeruje i ubijeđen je da Allah učinio i odredio da zvijezde, planete i svemir utiče na život stvorenja i njihovo ponašanje na Zemlji, on time čini mali širk, mali kufr i vliki grijeh zbog kojeg mu Uzvišeni Allah neće primiti namaz četrdeset dana.
Argumneti da je ovo mali širk i mali kufr su isti kao i u prethodnom stanju samo je razlika u tome što se uticaj i djelovanje nebeskih tijela na dešavanja na Zemlji pripisuju Allahu a ne njima samima. Ovo je mali kufr i mali širk jer Allah nije učinio niti odredio da nebeska tijela utiču na život ljudi, njihove sudbine i njihove karakter a našto ukazuju mnogi šerijatski tekstovi, a neki od njih su spomenuti u ovom tekstu.
A argument da je to veliki grijeh je zabrana astrologije i korištenja, praćenja i pravljenja horoskopa uopćeno a što je došlo u hadisu u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko uzme znanje od znanja zvijezda uzeo je dio sihra, povećaje se koliko ga poveća”. Bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Iraki, Nevevi, Albani i Šuajb Arnaut.
U prethodnom hadisu je bavljenje astrologijom i praćenje i pravljenje horoskopa nazvano vrstom sihra, a sa druge strane sve ovo (astrologija i horoskop) se ubraja u proroštvo (proricanje sudbine). Pa ako ovo spojimo sa sljedećim hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko posjeti vračara (sihrbaza) ili proroka i povjeruje u ono što govori, namaz mu neće biti primljen 40 dana“, onda je to dokaz da se toj osobi ne prima namaz 40 dana.
Treće stanje –
Onaj ko čita i prati horoskop preko novina, časopisa, knjiga, televizije ali iz razonode i znatiželje ili loše navike, s tim da ne vjeruje i nije ubijeđen da zvijezde, planete i svemir utiču na život stvorenja i njihovo ponašanje na Zemlji, on time čini veliki grijeh jer svoje vrijeme troši u onome što je zabranjeno pratiti i baviti se njime, takođe on izlaže svoju akidu fitni što ga može odvesti u veliki ili mali širk i kufr.
Vadžib je takvoj osobi da prekine sa čitanjem i praćenjem horoskopa te da svoje dragocjeno vrijeme provodi u hifzu Kur'ana, čitanju tefsira, hadisa i komentara istih ili čitanju korisne i pouzadane islamske literature.
Prema tome, shodno stanju osobe koja vjeruje u horoskop to njeno uvjerenje može biti veliki širk i kufr koji izvode iz vjere i čine njeno klanjanje uzaludnim ili može biti mali širk i kufr koji ne izvode iz vjere ali čine da se toj osobi ne prima namaz 40 dana. Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manjeDA LI SE RIDDETOM PONIŠTAVAJU DOBRA DJELA ONOME KO SE VRATIO U ISLAM?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: O temi poništavanja djela sa činom otpadništva (riddeta), kufra, širka ili napuštanja vjere Islama govore tri kur'anska ajeta, to su: „A oni među vama koji učine riddet (tj. od sviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
O temi poništavanja djela sa činom otpadništva (riddeta), kufra, širka ili napuštanja vjere Islama govore tri kur'anska ajeta, to su:
„A oni među vama koji učine riddet (tj. od svoje vjere otpadnu) i kao kjafiri (nevjernici) umru – njihova djela su poništena i na ovome i na onome svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati.“ (El-Bekare, 217)
„A onaj ko učini kufr u iman (tj. otpadne od vjere) – njegovo djelo se poništava i on će, na onome svijetu, gubitnik biti.“ (El-Maide, 5)
„A tebi, i onima prije tebe objavljeno je: “Ako budeš učinio širk (tj. druge Allahu ravnim smatrao), tvoje djelo će, sigurno, propasti, a ti ćeš sigurno biti gubitnik.”“ (Ez-Zumer, 65)
U prvom ajetu je došlo da onaj ko učini riddet (otpadne od vjere) i umru kao kjafir da će mu njihova djela biti poništena. Dok u druga dva ajeta se kaže da onaj ko učini kufr u iman (tj. otpadne d vjere) ili onaj ko učini širk (što je otpadništvo od vjere takođe) da će mu djela propasti i biti uzaludna.
Zbog ovog različitog vanjskog značenja ajeta učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko djela murteda (otpadnika od vjere), djela koja je radi prije otpadništva, ako učini tevbu i vrati se u Islam, da li su mu ta djela poništena i treba ih ponovo obaviti (poput Hadždža) ili nisu poništena i ne treba ih ponovo obaviti? (pogledaj: Hašijetu Ibn Abidin 1/357, El-Hareši 8/68, Mugnil-muhtadž 4/133, El-Insaf 10/338, Umdetul-kari 24/79, Tefsir Kurtubi 3/48)
Prvi stav učenjaka – da sam čin riddeta (otpadništva), svejedno bio zbog kufra ili širka, poništava sva dobra djela koja se urade prije riddeta, kao da ih nije ni radio.
Ovo je stav hanefijskog i malikijskog mezheba.
Kaže imam Malik: „Djela se poništavaju samim riddetom“.
Oni svoj stav dokazuju riječima Uzvišenog: „A onaj ko učini kufr u iman (tj. otpadne od vjere) – njegovo djelo se poništava i on će, na onome svijetu, gubitnik biti.“ (El-Maide, 5)
Kažu malikije da ajet koji presuđuje po ovom pitanju su riječi Uzvišenog: „A tebi, i onima prije tebe objavljeno je: “Ako budeš učinio širk (tj. druge Allahu ravnim smatrao), tvoje djelo će, sigurno, propasti, a ti ćeš sigurno biti gubitnik.”“ (Ez-Zumer, 65)
Uzvišeni Allah se u ovom ajetu obraća Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, a odnosi se na čitav Ummet jer je šerijatski nemoguće da poslanik učini širk. A nema dokaz koji ukazuje da se ajet odnosi samo na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, nego 4. ajet u suri El-Maide podupire ovo značenje.
Drugi stav učenjaka – da je umiranje na riddetu (otpadništvu) šart poništavanja djela, u protivnom ako učini riddet a zatim se vrati u Islam djela mu nisu poništena.
Ovo je stav šafijskog i habelijskog mezheba.
Kaže imam Šafija: „A ako učini riddet, a zatim se vrati u Islam, nisu mu poništena djela ni Hadždž koji je obavio, nego ako umre na riddetu tada su mu poništena djela“.
Oni svoj stav dokazuju riječima Uzvišenog: „A oni među vama koji učine riddet (tj. od svoje vjere otpadnu) i kao kjafiri (nevjernici) umru – njihova djela su poništena i na ovome i na onome svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati.“ (El-Bekare, 217)
Kažu da je poništavanje djela uslovljeno umiranje na kufru.
Na ovu argumentaciju učenjaci malikijskog mezheba, kako prenosi Ibn El-Arebi, odgovaraju sljedećim:
U ajetu (sa kojim dokazuju šafije i hanabile, El-Bekare 217) je Uzvišeni Allah uslovio umiranje na kufru jer na kraju ajeta vezao taj propis za kaznu vječnog boravka u Vatri. Pa ko umre na kufru Allah će ga kazniti vječnim boravkom u Džehennemu.
A ko učini širk (koje je jedno od djela otpadništva) poništena su mu djela na osnovu drugog ajeta (misle na 65. ajet sure Ez-Zumer). Pa tako ova dva ajeta imaju dva različita značenja i dva različita propisa. A ono sa čime se Allah obrati Svom Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, to se odnosi i na njegov Ummet osim ako imamo dokaz da se odnosi samo na njega.
Odabrano (radžih) mišljenje:
Shodno argumentaciji stavova prvi stav učenjaka, tj. da sam čin riddeta (otpadništva) poništava sva dobra djela koja se urade prije riddeta, je bliže ispravnom, a Allah zna najbolje.
Da li riddet poništava obavljeni Hadždž?
Najočitiji primjer posljedice ove mes'ele je uticaj riddeta (otpadništva) na obavljeni Hadždž. Pa tako shodno gornjem tumačenju ovog pitanja, razilaženju učenjaka i argumnetaciji, učenjaci mezheba po ovom pitanju dva mišljenja:
Prvo mišljenje – da je murtedu koji se pokaje i vrati u Islam vadžib da ponovo obavi Hadždž.
Ovo je stav hanefija i malikija.
Vadžib mu je ponoviti Hadždž jer je sa otpadništvom poništio prethodno obavljeni Hadždž.
Drugo mišljenje – da murted koji se pokaje i vrati u Islam nije obavezan ponoviti obavljeni Hadždž prije riddeta jer mu taj Hadždž nije poništen.
Na ovom stavu su šafije i hanabile.
Nakon svega spomenutog, konkretan odgovor na pitanje je sljedeći:
Osoba koja godinama praktikuje Islam, a potom učini kufr, pa se odmah pokaje i vrati u Islam, oko poništavanja dobrih djela (poput namaz, post, zekat, hadža i slično) koje je godinama radila prije djela kufra učenjaci četiri mezheba imaju dva stava shodno razumijevanju i tumačenju ajeta koji o toj temi govore.
Bliži stav je, a Allah zna najbolje, da su joj sva djela poništena i da je obavezna ponovo obaviti Hadždž.
Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manjeU kojim situacijama je bismila (Bismillahir-Rahmani-Rahim) šart (uslov) u Šerijatu, u kojim situacijama je vadžib (obavezna), u kojim je sunnet, a u kojim je bid’at (novotarija)?
1- Bismila je šart (uslov bez kojeg je djelo ništavno i nevaljalo) prilikom klanja životinje i prilikom lova (neposredno pred ispaljenje metka, strijele, koplja ili dr.). Njeno izostavljanje se, po ispravnijem mišljenju pravnika, ne može tolerisati bez obzira na to da li se nije izgovorila namjerno,više
1- Bismila je šart (uslov bez kojeg je djelo ništavno i nevaljalo) prilikom klanja životinje i prilikom lova (neposredno pred ispaljenje metka, strijele, koplja ili dr.). Njeno izostavljanje se, po ispravnijem mišljenju pravnika, ne može tolerisati bez obzira na to da li se nije izgovorila namjerno, iz neznanja ili iz zaborava. Prema tome, ukoliko bi čovjek zaklao životinju, ili je ulovio, a zaboravio bi prethodno spomenuti bismilu, tako zaklana ili ulovljena životinja bi bila haram tj. ne bi se smjela jesti.
2- Vadžib (obavezno) je spomenuti bismilu na početku abdesta, prije nego se počne sa jelom i slično.
3- Bismila je sunnet na početku jela, po mišljenju većine pravnika (džumhur), ali je ispravnije mišljenje da je tada bismila obavezna (vadžib).
4- Bid’at (novotarija) je izgovarati bismilu neposredno prije učenja ezana ili prije nego se stupi u namaz.
Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda ibn Saliha el-Usejmina
Vidi manjeDa li je dozvoljeno učiti iz Kurana u stanju hajza sa rukavicama na rukama?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Prije govora o "onome što je svima poznato", tj. dodirivanja Kur'ana od strane žene u stanju hajza, neophodno je da se takođe u ovoj prilici ukratko pojasni propis učenjaviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Prije govora o “onome što je svima poznato”, tj. dodirivanja Kur'ana od strane žene u stanju hajza, neophodno je da se takođe u ovoj prilici ukratko pojasni propis učenja Kur'ana, svejedno gledajući u Kur'an ili učeći napamet, dirajući Kur'an ili bez diranja, od strane žene u stanju hajza.
Učenje Kur'ana od strane žene u stanju hajza
Oko učenja Kur'ana od strane žene u stanju hajza islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Prvo mišljenje – da ženi u stanju hajza uopće nije dozvoljeno da uči Kur'an, svejedno dirala Mushaf ili učila napamet.
Ovo je zvanični stav tri mezheba: hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog.
Argument sa kojim dokazuju svoj stav je hadis od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne uči džunub niti žena u stanju hajza ništa od Kur'ana”. Hadis bilježe Tirmizi iIbn Madže, a Tirmizi navodi da ga je imam Buhari ocijenio slabim. U njegovom senedu je ravija Ismail ibn Ajjaš čiji se hadis ne prihvata kod muhadisa kada prenosi od stanovnika Hidžaza a ovaj hadis je od njih. Takođe, Ebu Hatim smatra da su ovo riječi Ibn Omera, radijallahu anhuma. Prema tome, hadis je veoma slab zbog slabosti ravije Ismaila i zbog toga što su to riječi ashaba. Još ako se tome doda da se slabi ravija Ismail izdvojio sa ovim hadisom tako da ga niko drugi ne prenosi, dolazi se do rezultata da je hadis veoma slab i da ne može biti argument po ovom pitanju.
Stavovi ova tri mezheba se po ovom pitanju u nekim detaljima međusobno razlikuju. Pa je tako kod hanefija ženi u stanju hajza je dozvoljeno učiti Fatihu ili neku drugu suru koja ima značenje dove ako se izgovara kao dova a ne učenje Kur'ana, a nije joj dozvoljeno učiti sureta koja nemaju značenja dove poput sure Mesed (Tebettjeda).
Takođe, oni dozvoljavaju mualimi u stanju hajza da poučava Kur'anu ali da uči riječ po riječ razdvajajući jednu od druge.
Dok šafije zabranjuju učenje Kur'ana ženi u stanju hajza pa makar i dio ajeta, s tim da joj dozvoljavaju učenje Kur'ana srcem bez pomjeranja jezika ili uz pomjeranja jezika ali da se ne čuje glas, kao i da gleda u Mushaf.
Hanabile zabranjuju učenje jednog čitavog ajeta pa naviše, dok dozvoljavaju učenje jednog dijela ajeta, takođe dozvoljavaju razmišljanje o kur'anskim ajetima i učenje Kur'ana pomjeranjem usana pod uslovom da se usnama ne naznačavaju slova (harfovi). Takođe, dozvoljavaju ženi u stanju hajza da izgovara neke riječi koje su u Kur'anu ali ne sa ciljem učenja Kur'ana, poput riječi: BISMILLAH, ELHAMDULILLAHI RABBILALEMIN, INNA LILLAHI VE INNAILEJHI RADŽI'UN i slično.
Naravno, za ovakve detalje nema dokaza u šerijatskim tekstovima kao što u osnovi nemaju vjerodostojnog dokaza da je ženi u stanju hajza uopće zabranjeno učiti Kur'an.
Drugo mišljenje – da je ženi u stanju hajza dozvoljeno učiti Kur'an dok joj ide krv hajza, svejedno bojala se da će zaboraviti nešto iz Kur'ana ili ne, a kada joj prestane teći krv hajza nije joj dozvoljeno učiti Kur'an sve dok se ne okupa jer je tada u mogućnosti da se okupa.
Ovo je stav malikijskog mezheba.
Dokazuju ga vjerodostojnim hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je činio zikrullah (spominjao Allaha) u svakom stanju”. A učenje Kur'ana je zikr jer Uzvišeni Allah naziva Kur'an na nekoliko mjesta u Kur'anu zikrom.
Treće mišljenje – da je ženi u stanju hajza dozvoljeno da uči Kur'an ako se boji da će zaboraviti nešto iz Kur'ana, čak u tom stanju joj je vadžib da uči jer je fikhsko pravilo da ono bez čega se ne može izvršiti jedan vadžib ono samo postaje vadžib.
Ovo mišljenje se pripisuje ibn Tejmiji i zastupaju ga mnogi drugi učenjaci.
Odabrano mišljenje je stav onih učenjaka koji uopćeno dozvoljavaju učenje Kur'ana ženi u stanju hajza bez ikakvih ograničenja.
Na tom stavu su Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim a izabrali i mnogi savremeni učenjaci. A da je ovaj stav ispravan ukazuje sljedeće:
-nema šerijatskog dokaza koji zabranjuje učenje Kur'ana ženi u stanju hajza,
– a sa druge strane imamo vjerodostojan hadis u kome se kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio zikrullah, u što ulazi i učenje Kur'ana, u svim stanjima.
Diranje Mushafa od strane žene u stanju hajza
Ovo pitanje se vraća na mes'elu diranja Mushafa bez tahareta (abdesta, gusula ili tejemuma). Naime, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko diranja, uzimanja i nošenja Mushafa od strane džunuba, žene u stanju hajza i bez abdesta.
Prvi stav učenjaka – da je džunubu, ženi u stanju hajza i bez abdesta zabranjeno dirati mushaf ili dio mushafa.
Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta i zvanični stav četiri mezheba.
Najjači argumenti kojima potkrepljuju tu zabranu su jedan ajet i jedan hadis.
Prvi dokaz – riječi Uzvišenog: “On je, zaista, Kur'an plemeniti, u Knjizi brižljivo čuvanoj dodirnuti je smiju samo oni koji su čisti” (El-Vaki'a, 77-79). Kažu: ajet upućuje na zabranu diranja mushafa bez abdesta jer se zamjenica “je” vraća na Kur'an plemeniti, i po njihovom ajet se prevodi: “dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti”.
Komentar: Oni koji se ne slažu sa tumačenjem ovog ajeta na ovakav način poput mufessira Ibnul-Arebija i Kurtubija kažu: Ispravno je da se zamjenica “je” vraća na “Knjigu brižljivo čuvanu”, te prevode ajet: “dodirnuti je smiju samo oni koji su čisti” jer se zamjenica u osnovi vraća na najbližu imenicu prije nje.
Takođe, prenose Ibn Džerir i Ibn Kesir u svojim tefsirima da su Ibn Abbas, Enes, radijallahu anhum, Mudžahid, Ikrime, Seid ibn Džubejr, Dahhak, Džabir ibn Zejd, Es-Suddi i mnogi drugi, rekli da se pod riječima “Knjizi brižljivo čuvanoj” misli na knjigu na nebesima (levhul-mahfuz), a pod riječima “samo oni koji su čisti” da se misli na meleke.
Ono što podržava stav da se pod ajetom misli na meleke i Levhul-mahfuz je riječ u ajetu “El-mutahherun” koja znači: oni koji su sami po sebi čisti a to su meleci, jer da je se željelo ajetom reći da se misli na ljude koji se čiste tako što uzimaju abdest došla bi riječ “El-mutetahhirun” što znači oni koji se čiste, kao što je došlo u drugim ajetima. Kao u ajetu: “Allah zaista voli one koji se često kaju i voli el-mutetahhirine – one koji se mnogo čiste” (El-Bekara, 222).
Prema tome, argumentiranje sa ovim ajetom zabranu diranja mushafa bez abdesta je u najmanju ruku upitno a bliže bi bilo da se kaže da je i neispravno.
Drugi dokaz – poznati hadis Amra ibn Hazma od njegovog oca od njegovog djeda da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, napisao pismo stanovnicima Jemena a u njemu je bilo napisano: “Ne dodiruje Kur'an osim tahir (onaj koji je čist)”. Bilježi ga Malik kao mursel (bez spomena ashaba koji prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), Nesai i Ibn Hibban. I kažu da je ovaj hadis jasan šerijatski tekst da nije dozvoljeno dirati mushaf bez tahareta (abdesta, gusula ili tejemuma).
Komentar: Prenosi Ibn Hadžer da ovaj hadis ima skrivenu mahanu a to je da je ravija Hakem ibn Musa pogriješio u ovom hadisu kada je naveo u senedu prenosilaca hadisa Sulejman ibn Davuda a ispravno je da je riječ o Sulejman ibn Erkamu, a Sulejman ibn Erkam je ravija čiji hadis se ne uzima. Ovu grešku koju navodi Ibn Hadžer spominju najveći učenjaci hadisa, poput Ebu Davuda, Ibn Ebi Hatima, Ebu Zur'e, Ibn Mendea, Nesaija i Saliha Džezerija.
Prema tome, ovaj hadis je veoma slab iz dva razloga: prvo – što je rivajet kod Malika mursel a mursel je slab hadis, drugo – što u rivajetu kod Nesaia ima skrivena mahana gore spomenuta zbog koje se hadis smatra neprihvatljivim za argumentiranje. Zbog ovoga ne treba da nas zavedu riječi Ibn Abdilberra da je šuhret (tj. to da je poznat) ovog hadisa kod učenjaka dovoljan tako da nema potrebe za njegovim senedom.
Takođe, ovaj hadis, i ako bi uzeli da je sa strane seneda prihvatljiv, on ima nejasno značenje sa strane tumačenja. Naime, riječ “tahir” (onaj koji je čist) koja je došla u hadisu u arapskom jeziku ima višestruko značenje.
Prvo značenje je čistoća u prenesenom smislu, tj. da “tahir” (onaj koji je čist) znači čistoću od kufra i širka pri čemu bi hadis značio: ne dodiruje Kur'an osim mu'min, jer je došlo u ajetu: “Zaista su mušrici nečisti” (Et-Tevbe, 28).
Drugo značenje je čistoća u fizičkom smislu, tj. da je “tahir” (onaj koji je čist) onaj koji je čist od nedžaseta (prljavština) koje se u Šerijatu smatraju nečistoćom, kao što je došlo u hadisu o mački: “Ona nije nečista”.
I treće značenje je čistoća u šerijatskom smislu, tj. da je pod abdestom ili gusulom. Pa ostaje nejasnoća na koje značenje od ova tri se odnosi hadis, odnosno da li se može odnositi na sve tri istovremeno. U svakom slučaju, slabost hadisa i neodređenost njegovog značenja ne daju ovom hadisu snagu kojom bi po njemu bilo zabranjeno dirati Mushaf bez abdesta, tj. da bi onaj koji bi to radio bio griješan zbog toga.
Drugo mišljenje učenjaka – da je dozvoljeno uzimati i dirati Mushaf od strane džunuba, žene u stanju hajza i bez abdesta iako su i zagovarači ovog mišljenja složni da je to mustehab raditi uz abdest.
Na ovom stavu su: Hakem ibn ‘Utbe, Davud Zahiri, Ibn Hazm i ostali, a ovo mišljenje su izabrali i mnogi savremeni učenjaci.
Od najjačih argumenata sa kojima dokazuju svoj stav su sljedeći:
Prvi dokaz: da je osnova dozvola uzimanja, diranja i nošenja Mushafa u spomenutim stanjima sve dok nemamo dokaza za zabranu, a nema jasnog ajeta i vjerodostojnog hadisa koji ukazuju na zabranu.
Drugi dokaz: dugi hadis o pismu koje je poslao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Heraklu, rimljanskom namjesniku u Šamu, u kojem je između ostalog bilo napisano nekoliko ajeta iz Kur'ana a nema sumnje da su kršćani dirali to pismo čitajući ga. Ali ovome se može prigovoriti da pismo nije Mushaf niti dio njega, nego najviše liči nekim islamskim knjigama u kojima ima i ajeta.
Odabrano mišljenje nakon svega izloženog je dozvola diranja, uzimanja i nošenja Mushafa od strane džunuba, žene u stanju hajza i bez abdesta jer nema jasnog niti vjerodostojnog dokaza koji to zabranjuje. A ako bi i prihvatili da se ajet iz sure Vakia “ … dodirnuti je smiju samo oni koji su čisti” odnosi na ljude a ne meleke kao i da je hadis od Amr ibn Hazma “Ne dodiruje Kur'an osim tahir (onaj koji je čist)” vjerodostojan, najbliže bi bilo da je značenje i ajeta i hadisa sljedeće: Ne dodiruje Mushaf osim mu'min (koji je čist sa svojim imanom i vjerom), svejedno bio bez abdesta, džunub, žena u stanju hajza ili nifasa ili ima na svom tijelu nedžaseta.
A što se tiče predaja od ashaba i selefa da su smatrali da se ne dodiruje Mushaf osim pod taharetom (sa abdestom, gusulom ili tejemumom) njihovo značenje je da je to mustehab a ne da onaj koji uzme Mushaf bez abdesta, gusula ili tejemuma da je griješan. A Allah zna najbolje.
Prema tome, ženi u stanju hajza je dozovljeno učiti Kur'an i dirati ga (bez rukavica), uzimati i nositi. Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
DA LI SE ALLAHU PRIPISUJE SPOL?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Prvo: Stav Ehlu suneta ve džemata o Allahovim imenima je vjerovanje u sva imena sa kojima je Allah nazvao Samoga Sebe ili kojima Ga je nazvao Njegov Poslanik, sallallahu alejhiviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Prvo: Stav Ehlu suneta ve džemata o Allahovim imenima je vjerovanje u sva imena sa kojima je Allah nazvao Samoga Sebe ili kojima Ga je nazvao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bez iskrivljivanja njihovog značenja (tahrifa), bez negiranja (t'atila), bez davanja kakvoće (tekjifa) i bez njihovog upoređivanja sa imenima
Njegovih stvorenja. Takođe, stav Ehlu suneta ve džemata o Allahovim svojstvima je vjerovanje u sva svojstva sa kojima je Allah opisao Samoga Sebe ili kojima Ga je opisao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bez iskrivljivanja njihovog značenja (tahrifa), bez negiranja (t'atila), bez davanja kakvoće (tekjifa) tim svojstvima i bez njihovog upoređivanja sa svojstvima Njegovih stvorenja.
To jest, Allah se ne opisuje osim onim čime je Samoga Sebe opisao ili čime Ga je opisao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Kao što kaže imam Ahmed: u ovome se ne prelazi ono što je došlo u Kur'anu i Sunnetu.
Drugo: Allah, subhanehu ve te'ala, nije opisao Sebe da je muškog niti ženskog spola, niti da uopće ima spol. Niti Ga je tako opisao Njegov Vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.
Spol je karakteristika Allahovih živih stvorenja, tj. Uzvišeni ih stvara u muškom ili ženskom spolu kako bi se između ostalog razmnožavali.
Uzvišeni Allah je za Sebe rekao da nije rođen, niti da je rodio, da nema ženu niti dijete i da Njemu nije ništa slično.
Kaže Uzvišeni:
„Nije rodio i rođen nije.“ (El-Ihlas, 3),
„On nije uzeo Sebi ni ženu ni dijete.“ (El-Džinn, 3),
„Otkud Njemu dijete kad nema žene.“ (El-En'am, 101),
„Ništa Njemu nije slično.“ (Eš-Šura, 11).
Treće: Upitan je poznati saudijski šejh Abdulaziz Abdullatif Ali eš-Šejh, ekspert iz oblasti akide, „da li je ispravno opisati Allaha tako da kažemo da On nema spola?“ On je odgovorio nakon zahvale i salavata sljedeće:„Ako se sa ovom konstatacijom želi reći da Uzvišeni Allah nema sudruga, da Mu niko nije sličan, i da On nema ni ženu ni dijete, onda je to istina.
Kaže Uzvišeni: „Ništa Njemu nije slično, On sve čuje i sve vidi“. (Eš-Šura, 11) I kaže Uzvišeni: “On je Allah – Jedan! Allah je Utočište svakom! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!” (El-Ihlas, 1-4).
A ako se time želi neispravno značenje, ili nešto što ukazuje na nedostatak (u Allahovim svojstvima), onda treba znati da je Uzvišeni Allah čist od svih mahana i nedostataka, On je opisan svojstvima saršenstva i uzvišenosti. Kaže Uzvišeni: „Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima“. (El-E'araf, 180) I kaže: „A Allah ima svojstva najuzvišenija“ (En-Nahl, 60) A Allah zna najbolje“.
(http://www.alabdulltif.net/)
Četvrto: Uzvišeni Allah kada govori o Sebi u Plemenitom Kur'anu govori u muškom rodu. Na primjer, kaže Uzvišeni: „I On je Taj koji je nebesa i Zemlju mudro stvorio: čim On za nešto rekne: ‘Budi!’ – ono biva; riječ Njegova je Istina; samo će On imati vlast na Dan kad se u rog puhne; On zna nevidljivi i vidljivi svijet, i On je Mudri i Sveznajući”.“ (El-En'am, 73) I kaže: „On je Taj koji iz ničega stvara i On će to ponovo učiniti, to je Njemu lahko; On je uzvišen i na nebesima i na Zemlji; On je silan i mudar.“ (Er-Rum, 27)
To što Uzvišeni Allah govori o Sebi u muškom rodu ne znači da je On, subhanehu ve te'ala, muškog spola. Učenjaci Ehlu suneta na dokazuju sa ovim načinom izražavanja u Kur'anu da je Uzvišeni Allah muškog spola niti mu pripisuju zbog ovoga spol.
Onda se postavlja pitanje: zašto Uzvišeni o Sebi govori u muškom rodu? Odgovor je sljedeći:
(http://almoslim.net/node/70336, http://islamqa.info/ar/98689)
Prvo – Zato što je nužnost govora i međusobnog razumijevanja na arapskom jeziku da se izražavanje čini u jednom od dva roda: ili muškom ili ženskom. Mnoge stvari koje po svojoj prirodi nemaju veze sa spolom na arapskom jeziku (kao i mnogim drugim) opisuju se u muškom spolu, poput predmeta: kamen, brdo i slično, ili osobina: pravda, plemenitost i slično. Ovo je karakteristika mnogih starih jezika mimo arapskog, poput semitskih jezika, da nemaju srednjeg neutralog roda. Ovi jezici imena stvari koja po prirodi nisu ni muškog ni ženskog roda srvstavaju ta imena u jedan od dva ova roda ili muški ili ženski.
Dok sa druge strane imamo drugu skupinu jezika, poput hindoevropskih jezika, koji imaju neutrali srednji rod za sve stvari koje po prirodi nisu ni muškog ni ženskog roda.
Drugo – U jezicima u kojima se imena stvari dijele na dva dijela ili ženski ili muški rod, što nije karakteristika samo arapskog jezika, ime neke stvari, koja po svojoj prirodi nije ni muškog ni ženskog spola, u tim jezicima se takvo ime izgovara u muškom rodu, jer je taj rod osnovni rod i jer je lakši za izgovor, za razliku od ženskog koji proizilazi iz muškog roda i ima dodatni prefiks koji ukazuje na njega.
Kaže imam arapske gramatike Sibevejhi (Kitabu Sibevejhi, 1/22): „Znaj, da je kod Arapa muški rod lakši od ženskog, jer je muški rod na prvom mjestu, on je više zastupljen, dok ženski rod proizilazi iz muškog“.
Kaže Ibn Kajjim (Es-Sava'iku el-mursele, 4/1308): „Ako se nešto kreće između dvije stvari (ili je prva ili druga stvar), a jedna od njih prevagnjuje nad drugom pa makr u bilo čemu, vadžib je nužno da se Gospodar (Uzvišeni Allah) opiše sa onom koja je viša i časnija (od te dvije stvari)“.
Treće – Allah, subhanehu ve te'ala, je ukorio i kritikovao mušrike (mnogobošce) kako tvrde da robuju Allahu Jednom Jedinom, a molitve upućuju mimo Njega ženskim kipovima.
Kaže Uzvišeni: „Oni se mimo Allaha ženskim kipovima mole, a ne mole se drugom do šejtanu prkosniku“ (En-Nisa, 117) Kaže imam Ibn Džerir Taberi u svom tefsiru (9/211): „Kaže Uzvišeni: ‘Dovoljan je dokaz protiv onih koji čine širk Allahu, a obožavaju ono što obožavaju mimo Njega od kipova i kumira, a koji ukazuje na njihov dalalet, kufr i skretanje sa Pravog puta, to što obožavaju kipove koje nazivaju ženskim imenima i tvrde da su to božanstva i gospodari. A žensko svake vrste je njen mizerniji dio. Time oni potvrđuju obožavanje mizernijih stvari sa znanjem da su one manje vrijedne“.
Četvrto – Neophodno je naglasiti da Allah Sebe nije opisao ni da je muško ni da je žensko, a u Plemenitom Kur'anu govori o sebi u muškom rodu jer je to nužan način govora i izražavanja u arapskom jeziku i jer je to potrebno radi međusobnog razumijevanja, a muški rod je osnovni, prvi i lakši za izgovor iz njega proizilazi ženski.
Allah je Stvoritelj i muška i ženska.
Kaže Uzvišeni: „I da On par, muško i žensko, stvara“. (En-Nedžm, 45)
A Allah je uzvišen od toga da bi imao sudruga, Sebi sličnog, suprugu ili dijete.
Kaže Uzvišeni: „On je stvoritelj nebesa i Zemlje! Otkud Njemu dijete kad nema žene, On sve stvara, i samo On sve zna.“ (El-En'am, 101)
I kaže Uzvišeni govoreći o džinima mu'minima, čim su čuli Kur'an povjerovali su njega i spoznali su svoga Gospodara: „On nije – neka uzvišeno bude dostojanstvo Gospodara našeg! – uzeo Sebi ni ženu ni dijete.“ (El-Džinn, 3)
Peto: Sve što je dosada spomenuto je pojašnjenje ispravnog poimanja pitanja vezanog za pripisivanje ili negiranje spola Uzvišenom Allahau.
A što se tiče toga što ti šejtan stalno dolazi sa mišlju ima li Gospodar stidno mjesto, ta ružna misao koja ti najviše dolazi u glavu i progoni te da ne možeš spavati, ovo se u Šerijatu tretira kao akidetska vesvesa i zla misao koju šejtan nameće mu'minu i sa kojima ga opsjeda do te mjere da joj se ne može oduprijeti, želeći time da ga odvrati od vjerovanja i praktikovanja vjere, da ga skrene sa Pravog Puta, da ga izluđuje ili u najmanju ruku rastužuje.
Detaljnije o toj temi, te kako se zaštiti i liječiti od akidetskih vesvesa pročitaj pod naslovom: LIJEK ZA AKIDETSKE VESVESE I RUŽNE MISLI O ALLAHU I ALLAHOVOM BIĆU, pod ovim linkom:
http://www.zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=797:lijek-za-akidetske-vesvese-i-rune-misli-o-allahu-i-allahovom-biu&catid=61:akidaimanvjerovanje&Itemid=44
Ve billahi tevfik.
http://www.ehlus-sunne.ba
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manjeDa li je ispravan namaz za imamom koji govori da su kršćani vjernici?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Od karekteristika savremenog doba je veliki nedostatak ispravnog šerijatskog znanja, raširenost džehla i slijeđenje strasti. Pa tako susrećemo muslimane koji se raspravljaju okviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Od karekteristika savremenog doba je veliki nedostatak ispravnog šerijatskog znanja, raširenost džehla i slijeđenje strasti. Pa tako susrećemo muslimane koji se raspravljaju oko temeljnih stvari vjere, negiraju opštepoznate akidetske osnove, suprotstavljaju se idžma'u učenjaka i onome našto jasno i nedvosmisleno ukazuju tekstovi Kur'ana i vjerodostojnog sunneta.
Od toga je i negiranje da su židovi i kršćani kjafiri (nevjernici), te nazivanje istih samo imenom “Ehlu kitabije” (sljedbenici knjige), tvrdeći da je nesmatranje Sljedbenika knjige kjafirima od tolerancije i pravednosti islama. Ima i onih koji smatraju da je to vid bogobojaznosti, jer “niko nema pravo da druge ljude izvodi iz vjere i proglašava nevjernicima”.
Još je čudnije da ovakva uvjerenja možemo čuti i od onih koji sebe ubrajaju u ulemu i učene. A čudnije i od ovoga je da se nesmatranje židova i kršćana nevjernicima pravda time što oni vjeruju u Boga, vjerovjesnike i Sudnji dan. Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un.
Kufr (nevjerstvo) židova i kršćana
Da su Ehlu kitabije (sljedbenici knjige – Židovi i kršćani) kjafiri (nevjernici) je opštepoznata akidetska činjenica na koju ukazuju Kur'an, sunnet i idžma’ učenjaka.
Detaljnije pojašnjenje:
Prvo: Svim ljudima i džinima je stroga obaveza da vjeruju u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao i da slijede šerijat sa kojim je došao. Nakon njegovog poslanstva, sallallahu alejhi ve sellem, nikome od ljudi i džina neće biti primljena bilo koja druga vjera mimo islama, niti će biti spašen na ahiretu.
Do koga god dođe poziv (dava) islama sa kojim je došao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pa ne prihvati islam i ne slijedi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, on je kjafir koji će vječno boraviti u džehennemskoj vatri.
Oko ovog akidetskog osnova nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta.
Dokaz za navedeno su riječi Uzvišenog: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati“. (Ali Imran, 85.)
Kaže mufessir el-Alusi (Ruhul-me'ani 3/347): „Uzvišeni je pojasnio da onaj ko traži nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, neki drugi šerijat- to mu neće biti primljeno“.
Takođe, dokaz su i riječi Uzvišenog: „Allahu je prava vjera jedino – islam.“ (Ali Imran, 19.)
Kaže Ibn Kesir (Tefsir Ibn Kesir 1/531): „Njegove riječi ‘Allahu je prava vjera jedino – islam’ su obavijest od Uzvišenog Allaha da ni od koga neće primiti vjeru osim islama, a ona je slijeđenje poslanika sa onim sa čime ih je Allah poslao u svakom vremenu, sve dok nije završeno slanje poslanika sa Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, koji je zatvorio sve puteve prema Allahu osim da se ide preko njega. Pa ko sretne Allaha nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sa nekom drugom vjerom mimo Muhammedovog šerijata, to mu neće biti primljeno, kao što kaže Uzvišeni: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati“. (Ali Imran, 85.) A u ovom ajetu ‘Allahu je prava vjera jedino – islam’ obavještava nas da je kod Njega jedina vjera koja će biti primljena islam“.
Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, neće niko iz ovog ummeta (tj. svih ljudi na Zemlji) čuti za mene, bio židov ili kršćanin, a zatim umre i ne povjeruje u ono sa čime sam poslan, a da neće biti stanovnik Vatre“.
Kaže Nevevi: „U hadisu je dokaz da su sa poslanstvom našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, derogirane sve druge vjere. A njegove riječi „neće niko iz ovog ummeta čuti za mene“, to jest: od onih koji su živi u mom vremenu i poslije mene do Sudnjeg dana, svima njima je vadžib da mu budu pokorni. A spomenuo je židove i kršćane skrećući pažnju na one mimo njih, jer židovi i kršćani imaju knjigu, pa ako se ovaj propis odnosi na njih, a dobili su nebesku objavu, onda je preče da se isti propis odnosi na one mimo njih“.
Od Džabira, radijallahu anhu, se prenosi da je Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhu, našao knjigu od Ehlu kitabija (u rivajetu: primjerak Tevrata), pročitao ju je Vjerovjesniku, sallallahi alejhi ve sellem, pa se on naljutio. Onda je rekao: „… Tako mi Onog u čijoj je ruci moja duša, da je Musa, alejhisselam, živ ne bi imao izbora osim da me slijedi“. Bilježi ga Ahmed, Ibn Kesir ga ocjenjuje vjerodostojnim, a Ibn Hadžer i Albani dobrim.
Hadis ukazuje na to da niko ko doživi vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nema izbora osim da povjeruje u njega i slijedi šerijat sa kojim je došao, pa makar bio vjerovjesnik ili poslanik od Allaha. Takođe, hadis ukazuje da je islam derogirao sve šerijate prije njega.
Isa’, alejhisselam, kada bude spušten pred Sudnji dan, on će vladati i suditi po Kur'anu i sunnetu Allahovog Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je potvrđeno u vjerodostojnim hadisima.
Kaže Ibn Hazm u „Meratibul-idžma“ (str.267): „Idžma’ (konsenzus) učenjaka je na tome da je Muhammed ibn Abdullah el-Kureši el-Hašimi, koji je poslan u Mekki, a učinio hidžru u Medinu, Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svim džinima i ljudima do Sudnjeg dana. Da nema vjere priznate kod Allaha na Zemlji osim vjere islama, da je vjera islam derogirala sve vjere prije nje i da nju neće derogirati nijedna druga vjera. Da onaj do koga dođe vjera islam, pa je ne prihvati, on je kjafir koji će vječno u Vatri boraviti“.
Drugo: Ehlu kitabije (sljedbenici knjige) su učinile kufr (nevjerstvo) prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, zbog skretanja sa puta vjere vjerovjesnika, iskrivljavanja nebeskih objava i slijeđenjem strasti ljudi. Zatim se njihov kufr (nevjerstvo) nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, može svesti u dvije glavne stvari:
Prvo – jer su izmijenili vjeru svojih vjerovjesnika, iskrivili njihove svete knjige i uveli u nju pagansku mnogobožačku akidu tvrdeći da je to vjera od Allaha.
Drugo – nisu povjerovali u vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nego su ga proglasili lažljivcem, kao i neke vjerovjesnike prije njega.
Znači, niti su ostali na vjeri vjerovjesnika koji su im slati niti su povjerovali u vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, o čijem dolasku su bili obaviješteni u svojim svetim knjigama. Pa je tako njihov kufr (nevjerstvo) postao jasan sa svih strana.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (El-Džebabu es-sahihu 1/109): „Vjera kršćana je batil, to je novotarska vjera. Uveli su novotarije poslije Ise, alejhisselam, i time izmijenili vjeru Isa'a, alejhisselam. Pa su otišli u dalalet svi koji su odstupili od šerijata Isa'a, alejhisselam, prihvatajući novu izmišljenu novotarsku vjeru. Zatim, nakon što je Allah poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nisu povjerovali u njega, pa se tako njihov kufr i dalalet zasniva na ove dvije stvari: izmjena vjere prvog poslanika (Isa'a, alejhisselam) i smatranje lažnim drugog poslanika. Kao što se kufr židova sastoji u izmjeni propisa Tevrata prije poslanstva Isa'a, alejhisselam, a zatim smatranje lažnim poslanstvo Isa'a, alejhisselam“.
Treće: Njihovo nazivanje Ehlu kitabijama (sljedbenicima knjige) ne negira činjenicu da su kjafiri, odnosno to nije u koliziji sa time da su oni na kufru, širku i dalaletu. Tim nazivom je njima data prednost nad drugim mnogobošcima kjafirima u nekim propisima, poput dozvole ženjenja muslimanu sa kitabijkom i jedenja mesa Ehlu kitabija.
Njihovo nazivanje Ehlu kitabijama, tu prednost nad drugim kjafirima su dobili jer oni vjeruju u svoje knjige u kojima ima nešto istine iako su iskrivljene i promijenjene. Oni su time bliži muslimanima od drugih. A ovo govori o pravednom ophođenju islama prema njima.
Na njihov kufr i širk ukazuju mnogi kur'anski ajeti:
„O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete, a da su istina, dobro znate? O sljedbenici Knjige, zašto istinu neistinom zamračujete i svjesno istinu krijete?“ (Ali Imran, 70.-71.)
„Reci: “O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete kada je Allah svjedok svega što radite?” Reci: “O sljedbenici Knjige, zašto onoga koji vjeruje od Allahove vjere odvraćate, nastojeći da je krivom prikažete, a znate da je istina?“ (Ali Imran, 98.-99.)
„Nisu se nevjernici od sljedbenika Knjige i mnogobožaca odvojili, sve dok im nije došao dokaz jasni“ (El-Bejjine, 1.)
I mnogi drugi ajeti koji jasno ukazuju da ih Uzvišeni Allah naziva kjafirima.
Četvrto: Ehlu kitabije u suštini nisu vjernici u Allaha i oni Njega ne znaju istinskom spoznajom. Ono na čemu su oni od ništavnih uvjerenja o svom božanstvu izvodi ih iz kruga vjernika kao i ostale mnogobošce kjafire.
Dokaz tome su riječi Uzvišenog: „Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i smjerno.“ (Et-Tevba, 29)
U ovom ajetu Uzvišeni Allah kaže da oni ne vjeruju niti u Allaha niti onaj svijet i da ne ispovijedaju istinsku vjeru. Pa ima li boljeg opisa njihovog kufra?
Takođe, u hadisu mutefekun alejhi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, je došlo da kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Mu'az ibn Džebela, radijallahu anhu, u Jemen, rekao mu je: „Doći ćeš ljudima koji su Ehlu kitabije, pa kada im dođeš, pozovi ih da posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik, pa ako ti se pokore u tome …“. A u drugom rivajetu: „Ti ćeš doći narodu Ehlu kitabija, neka bude prvo u šta ćeš ih pozivati da samo Allahu ispoljavaju ibadet. Pa kada spoznaju Allaha, onda ih obavijesti da im je propisao pet namaza u svakom danu i noći …“.
Kaže Kadi ‘Ijad (Šerhu Sahihi Muslim, 1/90): „Ovo ukazuje da oni ne znaju Uzvišenog Allaha …“.
Peto: Ehlu kitabije nisu muvehhudi (monoteisti), odnosno nisu na tevhidu, nego su uronuli u širk u raznim oblicima.
Na to ukazuju mnogi ajeti:
„Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega“. (Et.-Tevba, 31.)
„Nevjernici su oni koji govore: “Bog je – Mesih, sin Merjemin!” (El-Maide, 17.)
„Nevjernici su oni koji govore: “Allah je jedan od trojice!” A samo je jedan Bog!“ (El-Maide, 73.)
Sedmo: Ehlu kitabije vrijeđaju Allaha, pripisuju mu dijete, razne mahane i nedostatke, a sve to je najveći i najogavniji vid kufra.
Dokaz za to su riječi Uzvišenog:
„Jevreji govore: “Allahova ruka je stisnuta!” Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! Ne, obje ruke Njegove su otvorene, On udjeljuje koliko hoće!“ (El-Maide, 64.)
„Allah je čuo riječi onih koji su rekli: “Allah je siromašan, a mi smo bogati!” (Ali Imran, 181.)
Jevreji govore: “Uzejr je – Allahov sin”, a kršćani kažu: “Mesih je – Allahov sin.” (Et-Tevba, 30.)
„Oni govore: “Allah je sebi uzeo dijete!”(Junus, 68.)
„Oni govore: “Milostivi je uzeo dijete!” Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete.“ (Merjem, 88.-92.)
Šesto: Idžma’ (konsenzus) učenjaka je na tome da onaj ko sumnja u kufr (nevjerstvo) židova i kršćana ili smatra da je njihova vjera ispravna ili smatra da oni imaju izbora da ne slijede Muhammeda, sallallahu alejhive sellem, je kjafir velikim kufrom koji izvodi iz vjere islama.
Učenjak Kadi ‘Ijad u knjizi „Eš-Šifa'“ (2/280) je spomenuo mišljenje El-Džahiza (književnika) i Sumame koji tvrde da Allah neće imati dokaza (na Sudnjem danu) protiv običnih masa, žena, zaglupljenih ljudi, od onih koji slijede židove i kršćane, jer oni nemaju mogućnost da dokazima dođu do istine (tj. da će oni biti spašeni na ahiretu).
A zatim je rekao: „Onaj ko ovo, sve što je rečeno, kaže on je kjafir po idžma'u učenjaka.
Idžma’ učenjaka je na tome da je kjafir onaj ko ne smatra kjafirima nekoga od kršćana i židova i bilo koga ko se raziđe sa vjerom muslimana, ili zastane u smatranju njih kjafirima ili ima sumnju u njihov kufr.
Kaže Kadi Ebu Bekr (malikijski učenjak Ibn el-Arebi): “Jer šerijatski tekstovi i idžma’ su složni na kufru ko u tome zastane (neće da ih smatra kjafirima, jer mu nije jasno), on time utjerava u laž šerijatske tekstove ili sumnja u njih, a utjerivanje u laž ili sumnjanje u njih ne dolazi osim od kjafira“.
Zatim dodaje na drugom mjestu „Eš-Šifa'“ (2/286): „Zbog toga mi (muslimani) smatramo kjafirom svakog onoga ko ne smatra kjafirima sve vjere mimo islama ili ko zastane u tom ili ima sumnju ili smatra da je njihov akidetski pravac ispravan. Čak i ako nakon toga ispolji islam, njegovu akidu i smatra pogrešnom svaku akidu mimo islama, on je kjafir sa onim što je ispoljio suprotno tome“.
Kaže hanbelijski učenjak El-Hidžavi (Keššaful-kinna'a, 6/170): „Ko ne smatra kjafirima sve vjere mimo islama poput kršćana ili ima sumnju u njihov kufr ili njihovu vjeru smatra ispravnom, on je kjafir“.
Kaže savremeni saudijski šejh Abdullah Ebabetin (El-Intisaru lihizbil-muvehhidin, str. 43): „Idžma’ učenjaka je na tome da je kjafir onaj ko ne smatra židove i kršćane kjafirima ili sumnja u njihov kufr. Na ovome je idžma’ učenjaka islama od početka islama do danas oslanjajući se na tekstove Objave“.
Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji (Fetava el-ledžneti ed-daime, 2/18) o propisu onoga ko ne smatra kjafirima židove i kršćane i kaže za njih samo da su Ehlu kitabije. Pa je odgovorila sljedeće: „Ko to kaže on je kjafir, jer time utjerava u laž Kur'an i Sunnet koji jasno kažu da su oni kjafiri“. Zatim su naveli ajete koji ukazuju na kufr Ehlu kitabija. Komisija je bila u sastavu: predsjednika: Abdulaziza bin Baza, zamjenika: (egipatskog učenjaka) Abdurrezzaka ‘Afifija i člana: Abdullaha ibn Gudejana.
Kaže savremeni saudijski šejh Abdulaziz er-Radžihi (Šerhu Nevakidil-islam, preuzeto sa snimka predavanja): „Ko ne tekfiri kjafira on je kjafir poput njega. Ko ne tekfiri (ne smatra nevjernikom) židove, medžusije, pagane, munafike, komuniste, on je kjafir. Takođe, ko sumnja u njihov kufr, pa kaže: ja ne znam, židovi bi mogli biti na istini ili da kaže: čovjek može biti vjernik po vjeri židova ili kršćana ili muslimana, jer sve su to nebeske vjere, kao što neki ljudi pozivaju u zbližavanje među nebeskim vjerama, onaj ko ima ovakvo ubjeđenje on je kjafir. On mora biti ubjeđen da su židovi kjafiri, takođe pagani, medžusije i sve vrste kjafira, …“.
Kaže šejh Bin Baz (Fetava Nurun aled-derb: http://www.binbaz.org.sa/mat/18159): „Židovi i kršćani su kjafiri po tekstu Kur'ana i Sunneta. Vadžib je svakom punoljetnom muslimanu da ima ubjeđenje da su oni kjafiri i da su na dalaletu. Onaj ko ih ne smatra kjafirima ili ko sumnja u njihov kufr on je poput njih, jer on time utjerava u laž Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem“.
Kaže šejh Ibn ‘Usejmin (Es-Sahvetu el-islamijje, 196): „Ko negira kufr židova i kršćana, koji nisu povjerovali u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nego ga proglasili lažljivcem, on utjerava u laž Allaha, a utjeravanje u laž Allaha je kufr. Ko sumnja u njihov kufr, nema sumnje da je kjafir“.
Kaže Bekr Ebu Zejd (Mu'adžemu el-menahi el-lafzijje, str. 92): „Vadžib je svakom muslimanu da bude ubijeđen u kufr svakog onoga ko nije primio islam od židova, kršćana i drugih, da ih naziva kjafirima (nevjernicima), da smatra da su od stanovnika Vatre. … Ko ne tekfiri (ne smatra nevjernikom) židove i kršćane on je kjafir, shodno šerijatskom pravilu: ko ne tekfiri kjafira on je kjafir“.
Prema tome, židovi i kršćani su kjafiri mušrici, oni „ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru“ (Et-Tevbe. 29), njima nema spasa osim sa vjerovanjem u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, niti će im biti išta primljeno osim sa prihvatanjem islama. Onaj ko sumnja u njihov kufr ili smatra ispravnom njihovu vjeru ili kaže da oni imaju izbora u neslijeđenju Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, on time čini djelo kufra sa kojim izlazi iz islama osim ako ima neko prihvatljivo šerijatsko opravdanje da se na njega ne spusti pojedinačni propis tekfira, poput džehla i slično.
Šubhe (nejasnoće) oko kufra Ehlu kitabija
U nastavku slijede najbitnije šubhe (nejasnoće) sa kojima se pravda pogrešno poimanje ovog pitanja, te odgovor na njih.
Prva šubha: dokazivanje sa 62.ajetom iz sure El-Bekara da će židovi i kršćani biti spašeni na ahiretu.
Kaže Uzvišeni: „One koji su vjerovali, pa i one koji su bili jevreji, kršćani i sabejci – one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati!“ (El-Bekare, 62.)
Odgovor: ovaj ajet je govor o onima (prvo mišljenje) koji su umrli na ispravnoj, neiskrivljenoj vjeri svojih vjerovjesnika prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Ili (drugo mišljenje) o onima koji su doživjeli poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i povjerovali u njega. Oko ova dva tumačenja nema razilaženja.
Druga šubha: dokazivanje sa riječima Uzvišenog: „A otkud da oni traže od tebe da im sudiš kad imaju Tevrat, u kome su Allahovi propisi?“ (El-Maide, 43.) Kažu: ajet ukazuje na to da Allah nije zadužio židove da slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer imaju Tevrat.
Odgovor: Kaže šejh mufessira Ibn Džeriri Taberi u tefsiru ovog ajeta (Džami'ul-bejan 4/587): „Kako da prihvatite, o židovi, presudu vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kad negirate njegovo poslanstvo i utjerujete ga u laž, jer vi ne primjenjujete moj propis za koji priznajete da vam je obaveza slijediti ga, koji vam je dostavio Musa, alejhisselam, od Allaha? Kaže: ako vi ostavljate moj propis sa kojim vam je došao Musa, alejhisselam, čije poslanstvo prihvatate, onda je preče da ne prihvatite moj propis o kojem vas obavještava Vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, jer negirate njegovo poslanstvo“.
A kao odgovor je dovoljan nastavak istog ajeta: „Oni ni poslije presude tvoje ne bi bili zadovoljni jer nisu nikakvi vjernici“.
Treća šubha: dokazivanje sa ajetom: „Ti ćeš, sigurno, naći da su vjernicima najljući neprijatelji jevreji i mnogobošci; i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: “Mi smo kršćani”“ (El-Maide, 82.). Kažu: ako su kršćani najbliži prijatelji vjernicima muslimanima, to znači da ne mogu biti kjafiri koji neće biti spašeni na ahiretu.
Odgovor: Stati na ovom dijelu ajeta je kao stati kod riječi Uzvišenog: „Teško klanjačima“ (El-Ma'un, 4.).
U nastavku ajeta sa kojim dokazuju Uzvišeni kaže: „Zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole. Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer znaju da je to Istina, pa govore: “Gospodaru naš, mi vjerujemo, pa upiši i nas među one koji su posvjedočili“. (El-Maide, 82.-84.) Prema tome, ajet govori o kršćanima koji su povjerovali u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a ne o onima koji ustraju na svom kufru.
Četvrta šubha: onaj ko kaže da židovi nisu na Pravom putu, u tome je sličan kršćanima, a onaj ko kaže kršćani nisu na Pravom putu, sličan je židovima, a Allah je zanegirao postupak obje skupine. Misli se ovdje na riječi Uzvišenog: „Jevreji govore: “Kršćani nisu na Pravome putu!”, a kršćani vele: “Jevreji nisu na Pravome putu!” – a oni čitaju Knjigu. Tako, slično kao oni, govore i oni koji ne znaju. Allah će im na Sudnjem danu presuditi o onome u čemu se oni ne slažu“. (El-Brekare, 113.)
Odgovor: Ajet kori obje skupine u spomenutom, iako obje nisu na Pravom putu. Jer Uzvišeni kaže u drugom ajetu: „Reci: “O sljedbenici Knjige, vi niste nikakve vjere ako se ne budete pridržavali Tevrata i Indžila, i onoga što vam objavljuje Gospodar vaš.”“ (El-Maide, 68.). A da su se pridržavali povjerovali bi u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer u drugom ajetu Uzvišeni kaže: „Onima koji će slijediti Poslanika, Vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih,…“ (El-E'araf, 157.).
Peta šubha: kako da smatramo kjafirima one koji samo poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nisu prihvatili, a vjeruju u svoje vjerovjesnike.
Odgovor: Dovoljan je odgovor takvima u riječima Uzvišenog: „Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: “U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo”, i žele da između toga nekakav stav zauzmu – oni su zbilja pravi nevjernici; a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju“. (En-Nisa’, 150.-151.) Znači, za one koji u jedne vjerovjesnike vjeruju, a u druge ne vjeruju Uzvišeni kaže da su zbilja pravi nevjernici.
Konkretan odgovor na pitanje
Što se tiče klanjanja za osobom koja smatra da su krišćani vjernici i da tri su vjere ispravne, namaz za takvom osobom nije dozvoljen, a ako se klanja batil je i treba ga ponoviti. Jer ko ima takvo uvjerenje on je kajfir, a namaz za kjafirom nije dozvoljen i ako se klanja batil je.
Konkretno za vašu situaciju, prvo tom mujezinu dostavite ovaj tekst (ili neki drugi sličan) o propisu onoga ko ne smatra židove i kršćane kajfirima. Zatim, ako nakon što pročita ne učini tevbu i dalje ustraje na svom uvjerenju, tražite da on više ne predvodi namaz, a ako bude predvodio nije vam dozvoljeno klanjati za njim. A ako klanjate nakon ovog saznanja namaz vam je batil. One namaze koje ste prije klanjali za tom osobom niste dužni naklanjati po ispravnom stavu učenjaka. A Allah zna najbolje.
Ve billahi tevfik.
http://www.ehlus-sunne.ba
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manje