Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Kakav je propis ostavljanja testamenta o raspodjeli imetka djeci?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Vadžib je da se imetak nakon smrti neke osobe podijeli onako kako je propisano u tri kur'anska ajeta u suri En-Nisa i vjerodostojnim hadisima. Oko ovoga nema razilaženja među uviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Vadžib je da se imetak nakon smrti neke osobe podijeli onako kako je propisano u tri kur'anska ajeta u suri En-Nisa i vjerodostojnim hadisima. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima. Nije dozvoljeno dijeliti imetak nakon smrti po svojoj volji ili hiru. Onaj ko tako radi je veliki griješnik.
U osnovi onima koji su nasljednici po tekstu Kur'ana i sunneta, poput muške i žeske djece, supružnika, oca i majke, njima se ne piše testament niti vesijet – oporuka. Oni nasljeđuju shodno kako je pojašnjeno u šerijatskim tekstovima. Oporuka se piše samo onima koji nemaju udjela u nasljedstvu i to najviše u visini trećine imetka.
Međutim, ako tvoj otac zna da djeca nece šerijatski podijeliti imetak nakon njegove smrti, ili da neki hoće a drugi neće, dozvoljeno mu je da ostavi testament (oporuku) u kojem će biti napisana podjela njegovog imetka nakon njegove smrti onako kako je propisano po Kur'anu i sunnetu. Kako, koliko i kome se dijeli, o tome treba da se obrati učenoj osobi.
Detaljnije o nasljedstvu i poklanjanju za vrijeme života, poslušaj predavanje pod naslovom: Nasljedstvo – izmedu Šerijata i stvarnosti. Na ovom linku:
https://www.youtube.com/watch?v=YMUt4YGeqsU
Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com
Vidi manjeKada čovjek postane musafir da li je on dužan da krati namaze?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Oko propisa kraćenja namaza musafiru učenjaci imaju četiri mišljenja (Bidajetul-mudžteh, str. 136-137): Prvo mišljenje – da je musafiru farz ajn (strogi vadžib) da krati namazviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Oko propisa kraćenja namaza musafiru učenjaci imaju četiri mišljenja (Bidajetul-mudžteh, str. 136-137):
Prvo mišljenje – da je musafiru farz ajn (strogi vadžib) da krati namaz
Ovo je stav Ebu Hanife i njegovih učenika, kao i učenjaka Kufe.
Dokazuju hadisom Aiše, radijallahu anha, u kojem kaže: „Na početku su dva rekata bili farz, pa je potvrđen namaz putovanja (na dva rekata), a upotpunjen namaz onoga ko nije na putovanju“. Hadis je mutefekun alejhi.
Također, kažu da nije prenešeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ikada upotpunjavao namaze na putovanju.
Drugo mišljenje – da je oboje i kraćenje i upotpunjavanje vadžib ali po izboru, poput fidje za zakletvu
Ovo je stav nekih učenjaka šafijskog mezheba.
Njihovi dokazi su isti kao i argumenti za prvo i drugo mišljenje.
Treće mišljenje – da je kraćenje sunnet
Ovo je stva Malika u većini rivajeta od njega.
Dokazuju hadisom Ja'la ibn Umejje, radijallahu anhu, u kojem je on pita Omera, radijallahu anhu: „Kaže Uzvišeni: ‘Nije vam grijeh da molitvu na putovanju skratite kada se bojite da će vam nevjernici neko zlo nanijeti“? Kaže Omer: „Čudio sam se tome čemu se ti čudiš, pa sam pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to što si ti mene pitao. Pa je rekao: ‘(To je) Sadaka, Allah je udijelio vama, pa primite Njegovu sadaku'“. Hadis bilježi Muslim.
Četvrto mišljenje – da je kraćenje olakšica, a da je upotpunjavanje bolje
Ovo je najpoznatiji stav Šafije i većine njegovih učenika.
Dokazuju to postupkom Osmana i Aiše, radijallahu anhuma, da su oboje upotpunjavali namaze na putovanju, a što je prenešeno u dva Sahiha.
Također, bilježi Darekutni od ‘Ata'a da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kratio i upotpunjavao na putovanju. Imam Ahmed ga ocjenjuje jako slabim.
Bilježe Bejheki i Ibn ‘Adijj od Enesa i Ebu Nedžiha, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kratio i upotpunjavao na putovanju. Hadis je slab, Ibn ‘Adijj da ocjenjuje slabim.
Odabrano mišljenje je treće mišljenje, tj. da je kraćenje sunnet (a ne vadžib) i da je bolje kratiti, a nema smetnje da se upotpunjava našto ukazuju predaje od Osmana i Aiše, radijjalhu anhuma.
Da je sunnet i da je bolje kratiti na to ukazuje hadis J'ala ibn Ummejje, radijallahu anhu, gore spomenut, kao i to ga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije nikada upotpunjavao. Također, hadis kojeg bilježi Ahmed u svom Musnedu od Ibn Omera, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zaista Alah voli da se koriste Njegove olakšice kao što mrzi da se prema Njemu griješi“. Hadis bilježe također Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Ibn ebi Šejbe od skupine ashaba. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Huzejme, Ibn Hibban, šejh Albani i Šu'ajb Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim.
Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com
Vidi manjeDa li je tačno da žena koja nije pokrivena nikad neče vidjeti Dženet?
To nije tačno. Žena muslimanka koja nije pokrivena a izvršava druge vadžibe (namaz, post, zekat i slično) je velika griješnica zbog nepokrivanja s tim da samo nepokrivanje neće biti razlog da nikada ne uđe u Džennet. Od akide Ehli sunne vel džema’ je da će svaki veliki griješnik (onaj koji čini veliviše
To nije tačno. Žena muslimanka koja nije pokrivena a izvršava druge vadžibe (namaz, post, zekat i slično) je velika griješnica zbog nepokrivanja s tim da samo nepokrivanje neće biti razlog da nikada ne uđe u Džennet. Od akide Ehli sunne vel džema’ je da će svaki veliki griješnik (onaj koji čini velike grijehe poput zinaluka, krađe, laganja, nepokrivanja i slično) ako se ne pokaje za svoje grijehe prije smrti a Allah mu ne oprosti te grijehe biti bačen u vatru i pržen u njoj shodno vličini počinjenih grijeha a da će kad tad biti izvađen iz Džehennema i ući u Džennet jer je umro na tevhidu, tj. na LA ILAHE ILLELLAH i nije činio širk Allahu.
Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Allah neće oprostiti da mu se širk čini a oprostiće mimo toga kome hoće” (En-Nisa 48) Prema tome, nepokrivanje je velik grijeh i ona osoba koja to svjesno radi biće kažnjena žestokom kaznom ali to ne znači da nikada neće vidjeti Džennet.
Dr. Zijad Ljakić
Da li ja smijem i da li je grijeh ako ja učim/čitam Kur’an bez mahrame na glavi?
Alejkumusselam. Dozvoljeno je ženi da uči Kur’an bez mahrame, tj. otkrivene glave, takođe otkrivenog nekog drugog dijela tijela kojeg je inače dužna pokriti u prisustvu muškaraca koji joj nisu mahremi. Nema dokaza ni u Kur’anu ni u Sunnetu koji obavezuju ženu da prilikom učenja Kur’ana pokrije glavuviše
Alejkumusselam. Dozvoljeno je ženi da uči Kur’an bez mahrame, tj. otkrivene glave, takođe otkrivenog nekog drugog dijela tijela kojeg je inače dužna pokriti u prisustvu muškaraca koji joj nisu mahremi. Nema dokaza ni u Kur’anu ni u Sunnetu koji obavezuju ženu da prilikom učenja Kur’ana pokrije glavu, čak nema dokaza koji ukazuje da je to mustehab (preporučeno).
Mada neki učenjaci navode da ako bi žena pokrila glavu prilikom učenja Kur’ana sa strane da je to od potpunog edeba ophođenja sa Allahovom Knjigom i nadati je se da će biti nagrađena za to. Dok neki drugi učenjaci kada govore o adabima učenja Kur’ana kažu da je od adaba da učač bude propisno obučen, što bi za ženu značilo da bude pokrivena. Činjenica je da za sve ovo nema dokaza u šerijatskim tekstovima, jer da bi nešto bilo mustehab a kamoli vadžib treba na to da ukazuje neki validan argument. A uz to ako dodamo da je učenje Kur’ana od strane žena u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bila stalna praksa a da nam istovremeno nije prenešen niti jedan vjerodostojan hadis koji ukazuje na preporučenost pokrivanja žene, onda to dodatno potvrđuje upitnost smatranja da je to propisano ili od lijepih adaba.
Smisao pokrivanja žene je da pokrije svoje stidno mjesto od muškaraca koji joj nisu mahremi. A njeno pokrivanje u namazu je pojašnjeno u posebnim šerijatskim tekstovima za razliku od učenja Kur’ana. A nije ispravno kijasiti (upoređivati) propisanost učenja Kur’ana sa pokrivanjem žene u namazu, jer onda bi bilo preče da ženi bude propisano da se pokriva uz Ramazan prilikom posta koji je veći ibadet od učenja Kur’ana a što niko od učenjaka nije rekao.
A uvjerenje da žene kada uče Kur’an pokrivene da tada njihovim halkama prisustvuju meleci to nema osnova u šerijatskim tekstovima.
Prema tome, nije grijeh ženi da uči Kur’an otkrivene glave a nema dokaza da je to mustehab. Ve billahi tevfik!
Dr. Zijad Ljakić
Vidi manjeKAKAV JE PROPIS PRISUSTVOVANJA NA MEVLUDU (i sličnim novotarskim skupovima) SA UBJEĐENJEM DA JE TO NOVOTARIJA?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Vrste mevluda u našim krajevima Uzimajući u obzir povod organizovanja mevluda, u našim krajevima se praktikuju dvije vrste mevluda. Prvi vrsta – mevlud koji se proslavlja i obaviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Vrste mevluda u našim krajevima
Uzimajući u obzir povod organizovanja mevluda, u našim krajevima se praktikuju dvije vrste mevluda.
Prvi vrsta – mevlud koji se proslavlja i obavlja 12. Rebi'ul evvela, za koji se smatra da je datum rođenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a što istorijski nije potvrđeno. Ova vrsta mevluda je rasprostranjena diljem islamskog svijeta.
Druga vrsta – su mevludi koji se organizuju zbog raznih povoda, poput: obilježavanje nečega značajnog, otvorenja džamije, završnog ispita u vjerskoj pouci, godišnjica sretnog braka, smrti, četeresnice, sedmine, useljenja u kuću, odlaska u vojsku, završetka školovanja, povodom mubarek noći, hatmi i slično. Ova vrsta mevluda je karakteristična i specifična za naše krajeve, nju praktikuju uglavnom Bošnjaci ma gdje živjeli, a nije mi poznato da se ovakva vrsta mevluda organizuje i praktikuje u drugim islamskim zemljama mimo Balkana.
S obzirom da su način obavljanja i sadržaj i prve i druge vrste mevluda otprilike isti, propis prve vrste je propis druge vrste.
Šerijatski status obe vrste mevluda
Proslavljanje prve vrste mevluda je šerijatski zabranjeno zbog mnogih spornih stvari na kojima je zasnovan, a najbitnije od njih su četiri:
Prva – jer predstvalja novotariju u vjeri, a svaka novotarija je dalalet po tekstu hadisa.
Druga – jer je proslavljanje mevluda (dana rođenja vjerovjesnika) oponašanje kršćana, a opnašanje židova i kršćana je zabranjeno po tekstu hadisa takođe.
Treća – jer sam mevlud u sebi sadrži mnogo popratnih šerijatsko zabranjenih stvari, poput traženja šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, džematsko ustajanje radi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, miješanja muškaraca i žena i mnoge druge stvari.
Četvrta – jer proslavljanje mevluda otvara vrata proslavljanju dana rođenja evlija, šejhova i znamenitih ljudi, što već imamo u praksi kod sufija, a ono što vodi u haram je haram.
Druga vrsta mevluda je takođe zabranjena zbog dvije stvari:
Prva – jer predstvalja novotariju u vjeri, a svaka novotarija je dalalet po tekstu hadisa.
Druga – jer u sebi sadrži mnogo popratnih šerijatsko zabranjenih stvari.
Detaljnije o mevludu, njegovoj historijskoj pozadini nastanka, detaljnim argumetima zabrane mevluda, proslavljanju dan rođenja Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i slično možete pročitati na ovoma dva linka:
http://zijadljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=472:pravljenje-mevluda-i-hatme-52-dana-u-istom-danu&catid=65:kurantefsirobjave&Itemid=44
http://zijadljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=629:obiljeavanje-datuma-roenja-poslanika-savs-predavanjem-priredbom-sijelom-ili-slino&catid=29:fikh-islamski-propisi&Itemid=44
Propis prisustvovanja na mevludu
U osnovi vadžib je vođama i predvodnicima islamskih institucija, zajednica, mešihata, džemata i organizacija nekog mjesta u kojem muslimani žive da zabrane i ukinu praksu mevluda u bilo kojem obliku u kojem se praktikuje i organizuje.
A ako islamske institucije dozvoljavaju, organizuju i same učestvuju u praktikovanju novotarije mevluda, onda se prisustvovanje na mevludima od strane ostalih muslimana može podijeliti na tri stanja:
Prvo stanje – prisustvovanje na mevludu sa ubjeđenjem u njegovu ispravnost i korisnost.
Ovo je osnovni vid prisustvovanja na mevludu na koji se odnosi govor učenjaka kada govore o zabrani mevluda uopćeno, njegovom organizovanju i prisustvovanju.
Dakle, nema sumnje da je prisustvovanje na mevludu sa ubjeđenjem u njegovu ispravnost i korisnost zabranjeno i veliki munker. Dokazi za to su isti argumenti zabrane samog mevluda.
Drugo stanje – odlazak na mevlud sa ciljem negiranja tog munkera.
Odlazak na mevlud sa ciljem negiranja tog munkera i pozivanja ljudi da ostave tu novotariju i ružnu praksu je u osnovi propisan, a može biti mustehab, vadžib ili samo dozvoljen shodno okolnostima. S tim da se uslovljava da odlazak na mevlud sa ovim ciljem ne odvede i ne izazove još veći munker, poput izazivanja tuče, psovanja, ružnih riječi, kampanje širih razmjera protiv onih koje nazivaju „vehabijama“ i slično. U negiranje ovog munkera se ne bi trebali upuštati osim osobe koje su jake sa govorničke i retoričke strane i koje imaju uticaja na druge ljude zbog svog znanja, položaja i sličnog. U protivnom negiranje ove novotarije na samom mevludu će uzrokovati veću štetu nego željenu korist.
Dokaz da je ovo u osnovi propisano je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko od vas vidi neki munker, neka ga ukloni rukom, a ako ne može onda (neka ga zanegira) jezikom, a ako ne može onda (neka ga zanegira) srcem, a to je najmanji vid imana“.
Treće stanje – prisustvovanje na mevludu zbog neke koristi sa znanjem i ubjeđenjem da je to novotarija.
Ovdje se misli na prisustvovanje na mevludu od strane osoba koje su ubjeđene i znaju da je sam mevlud novotarija i da nema osnove u Šerijatu (Kur'anu, Sunetu i djelima selefa), svejedno bile te osobe učene, daije ili „obični“ muslimani, a koje smatraju da u tom prisustvovanju ima određene koristi ili da se time otklanjaju određene štete.
Najveća korist od prisistvovanja daije na mevludu je da održi predavanje ako mu se dozvoli, a najveća šteta koja se time otklanja je onemogućavanje da neki daija novotar (sufija, kaburija i slično) iskoristi tu priliku za širenje svog novotarskog akidetskog mezheba.
A od koristi prisustvovanja na mevludu od strane „obične“ braće je čuvanje lijepih odnosa sa roditeljima, rodbinom i komšijama.
O propisu prisustvovanja novotarskim skupovima upitana je Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji. U pitanju je došlo sljedeće: „Da li je dozvoljeno prisustvovati novotarskim skupovima, poput svečanosti u noći dana rođenja (mevluda) Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u noći Mi'radža i noći polovine mjeseca Ša'bana, onome ko je ubjeđen da to nije propisano kako bi pojasnio istinu o tome?“ Komisija za fetve je odgovorila sljedeće:
„Prvo: Nije dozvoljeno organizovanje prigoda ili svečanosti povodom ovih noći, činjenje toga predstavlja odvratne novotarije.
Drugo: Odlazak na ovakve svečanosti i prisustvovanje istima radi negiranja tih munkera i pojašnjenja istine o njima, tj. da su to novotarije koje nije dozvoljeno činiti, je propisano. Naročito onima koji imaju retoričke (govorničke) sposobnosti i ako preovlađuje mišljenje da se time neće izazavati fitne (smutnje). A prisustvovanje iz znatiželje, razonode ili uživanja to nije dozvoljeno, jer to predstavlja učestvovanje sa novotarima u njihovom munkeru, uvećanje njihovog broja (broja novotara) i propagiranje njihove novotarije.Predsjednik komisije za fetve Bin Baz, njegov zamjenik Abdurrezzak El-‘Afifi, i članovi Abdullah ibn Gudejan i Abdullah ibn Ku'ud“. (Fetava Ledžnetid-daimeti, 3/37-38)
Propis prisustvovanje na mavludu sa ubjeđenjem da je to novotarija
Nije dozvoljeno prisustvovati na mevludu (prve ili druge vrste) makar bili ubjeđeni da je on novotarija. Ova zabrana se odnosi i na daije i na „običu“ braću i sestre. Iz ove zabrane se izuzima odlazak na mevlud radi negiranja tog munkera i pojašnjenja istine, o čemu je bilo govora.
Argumenti i dokazi koji ukazuju na tu zabranu su sljedeći:
Prvi argument – prisustvovanje na mevludu sa uvjerenjem da je novotarija predstavlja sjedenje sa novotarima i poistovjećivanje sa onima koji poriču kur'anske ajete i izruguju im se, a što je zabranjeno sa dva kur'anska ajeta.
Kaže Uzvišeni: „On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove ajete poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bićete kao i oni“. (En-Nisa, 140)
Prenosi poznati mufessir tabi'in Ed-Dahhak od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao u tefsitu ovog ajeta: „Pod ovaj ajet (tj. pod značenje ovog ajeta) ulazi svaki novotar u vjeri do Sudnjeg dana“. Ovu predaju bilježe El-Begavi u svom tefsiru „Me'alimut-tenzil (2/301) i Siddik Hasan Han El-Kanudži u knjzi “Nejlul meram“ (str. 216).
U drugim tefsirskim knjigama se prenosi da su ovo riječi mufessira Ed-Dahhaka, to bilježe Kurtubi u svom tefsiru (El-Džamui liahkamil-kur'an, 5/418), takođe El-Kasimi u „Mehasinu et-t'evil“, El-Hazin u „Lubabu et-t'evil“, Eš-Šerbini u „Tefsiru es-siradži el-munir“, Ebu Lejs Es-Semerkandi u „Bahrul-ulum“ i mnogi drugi.
Ako bi neko upitao kako se može raći da novotari na mevludu poriču Allahove ajete i izruguju im se, kada oni ustvari čine ibadet, zikre, veličaju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i slično? Odgovor bi bio: Uzvišeni Allah u nekoliko ajeta naređuje pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovo slijeđenje u onome sa čime je došao od vjere, poput ajeta: „Reci: budite pokorni Allahu i Poslaniku“ (Ali Imran, 32) „Reci: budite pokorni Allahu i budite pokorni Poslaniku“ (En-Nur, 54), a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Tirmizi kaže: „Čuvajte se novina u vjeri, zaista je svaka novina novotarija, a svaka novotarija dalalet, a svaki dalalet vodi u Vatru“. Oni koji prave novotariju mevlud sa uvjerenjem da je u tome hajr, nepokorni su Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jer je on zabranio novotarije, od kojih je nesumnjivo i mevlud, a sa nepokornošću Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, oni praktično poriču Allahove ajete u kojima On naređuje pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a ujedno se time i izruguju tim ajetima jer neće da im se odzovu.
A drugi ajet koji ukazuje na zabranu prisustvovanja na novotarskim skupovima su riječi Uzvišenog: „Kada vidiš one koji se ajetima Našim rugaju, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu“. (El-En'am, 68)
Značenje ajeta je: kada vidiš one koji se izruguju Allahovim ajetima time što ih negiraju, odbacuju i ismijavaju, napusti ih i ne sjedi sa njima kako bi slušao taj veliki munker sve dok ne promijene razgovor. Ovim ajetom je Allah naredio da se klonimo sijela na kojima se omalovažavaju Allahovi ajeti sve dok se ne prestane sa time, tj. dok se ne primeni tema i razgovor tog sijela.
Kaže imam Ševkani u svom tefsiru „Fethul-kadir“ (2/429) u tefsiru ovog ajeta:„U ovom ajetu je ogromna pouka onome ko sebi dozvoli da prisustvuje novotarskim sijelima, sijelima onih koji iskrivljuju Allahov govor, koji se poigravaju sa Njegovom Knjigom i Sunnetom Njegovog Poslanika, koji odbacuju to zbog svojih zabludjelih strasti i pokvarenih novotarija. Pa ako već ne negira i ne mijenja ono na čemu su novotari, pa u najmanju ruku treba da ostavi sjedenje sa njima, to mu je bar lahko.
Novotari često njegovo prisustvovanje sa njima, iako je on čist od onoga na čemu su oni od zablude, uzimaju kao šubhu (argument) sa kojom zavode obične ljude, pa je tako u njegovom prisustvu dodatna šteta mimo samog slušanja munkera. Bili smo svjedoci bezbrojnih munkera koji se čine na ovim prokletim sijelima, pa smo ustali da pomognemo istinu i odagnamo batil koliko smo bili u stanju do zadnje naše snage.
Onaj ko istinski poznaje ovaj čisti Šerijat zna da u druženju (sjedenju) sa zabludjelim novotarima ima mnogostruko mnogostruko više štete od druženja i sjedenja sa onima koji griješe prema Allahu čineći neke harame (mimo novotarija, poput pijenja alkohola i slično). Pogotovo za onoga koji ima slabo znanje zasnovano na Kitabu i Sunnetu, njemu će se iznijeti njihove laži i nebuloze (praznovjerja) čija je ništavnost potpuno jasna, ali one će ostaviti uticaj na njegovo srce i to će biti veoma teško izliječiti i odbaciti (od njega). Pa će on po tome raditi čitav svoj život i srest će Allaha sa uvjerenjem da je na istini, a ustvari to je bila notorna laž i najgori munker“.
Prema tome, dovoljna su ova dva ajeta po ovom pitanju, oni presjecaju propis o tome, tj. oni ukazuju na zabranu sjedenja sa novotarima i prisustvovanja njihovim novotarijama.
Drugi argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) je vid pomaganja novotara u tom munkeru, a Uzvišeni Allah je zabranio potpomaganje u griješenju. Kaže Uzvišeni: „I međusobno se potpomažite u dobročinstvu i takvaluku, a nemojte se potpomagati u griješenju i neprijateljstvu“ (El-Maide, 2).
Treći argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) je vid veličanja takvih skupova, a novotarske skupove nije dozvoljeno veličati.
Četvrti argument – prisustvovanje na mevludu bez negiranja tog munkera je davanje legitimiteta pravljenju mevluda, a novotarija nije legitimna u Šerijatu. Obaveza je negirati je i boriti se prtiv nje.
Peti argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) je u suštini učestvovanje sa novotarima u njihovom munkeru i time se uvećava broja novotara koji čine taj munker.
Šesti argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) je vid propagiranja i reklamiranja njihove novotarije, jer onaj kome je sporna neka novotarija on ne prisustvuje njenom izvođenju osim ako će ukazati na njenu ništavnost i zabludjelost.
Sedmi argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) otvara vrata prisustvovanja i durgim novotarskim skupovima, jer je novotarija mevluda kao i druge novotarije, u prisustvovanju svih tih novotarija uvijek se može naći neka umišljena korist.
Osmi argument – korist prisustvovanja daija na mevludu je jako neznatna i mala u odnosu na ogromne štetne posljedice koje iz toga proizilazi. Jer korist njegovog održavanja predavanja na mevludu bi bila stvarana ako bi se na njemu ukazalo na spornost samog mevluda, u protivnom tim predavanjem kao vidom učestvovanja na mevludu se daje legitimnost novotariji mevluda.
A sa druge strane, štetne posljedice prisustvovanja daije na mevludu su ogromne i nesagledive. Neke od tih štetnosti su:
– da tim prisustvovanjem daija daje legitimitet toj novotariji (tj. da nije sporna),
– daija svojim prisustvovanjem uveličava taj novotarski skup,
– on umjesto da negira taj munker on ga prešućuje i učestvuje u njemu,
– daija postaje uzor ostalim muslimanima u prisustvovanju na mevludu,
– tim prisustvovanjem daija je kontradiktoran samome sebi – jer smatra mevlud novotarijom a učestvuje u njemu i prešućuje istinu a ništa ga na to ne prisiljava,
– daija time narušava svoju principijelnost u slijeđenju Istine i pozivanja u nju,
– daija time gubi ugled kod sljedbenika izvornog Islama, jer je neprihvatljivo da daija koji je najpozvaniji da negira munker mevluda on sam prisustvuje na toj novotariji i prešućuje istinu …
Većina spomenutog se odnosi i na prisustvovanje „obične“ braće i sestara. A što se tiče pravdanja prisustvovanja na mevludu time da se ne bi kvarili odnosi sa roditeljima, rodbinom i komšijama, to predstavlja traženje zadovoljstva ljudi u srdžbi i nezadovoljstvu Allaha. Jer Uzvišeni Allah nije zadovoljan sa novotarijama niti sa novotarima, takođe nije zadovoljan sa našim sjedenjem (prisustvovanjem) na novotraskim skupovima na kojima se poriču
Allahovi ajeti i ismijava sa njima, kao što je došlo u dva gore spomenuta ajeta. Sa druge strane, udovoljavanje roditeljima i rodbini sa ovom novotarijom vodi i otvara vrata udovoljavanjima i u drugim novotarijama, što nema sumnje da narušava ispravno praktikovanje vjere.
Prema tome, konkretan odgovor na postavljeno pitanje glasi:
Daije koje pozivaju u izvorni Islam, njima nije dozvoljeno prisustvovati na mevludu zbog zabrane istog koja je došla u dva kur'anska ajeta: „On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove ajete poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bićete kao i oni“ (En-Nisa, 140), „Kada vidiš one koji se ajetima Našim rugaju, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu“. (El-En'am, 68)
Oni koji poriču Allahove ajete i izruguju im se, između ostalih, su i novotari kako se prenosi tefsirskim knjigama od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, Ed-Dahhaka i mnogih drugih učenjaka. Pa tako po tekstu ovih ajeta nije dozvoljeno sjednje i prisustvovanje na novotarskim sijelima i skupovima. Ista ova zabrana se odnosi i na „običnu“ braću i sestre. A štetne posljedice ovog prisustvovanja su ogromne i nesagledive.
Na kraju da ponovo pročitamo ono što je imam Ševkani rekao o štetnim posljedicama prisustvovanja na novotarskim skupovima i sijelima: „U ovom ajetu je ogromna pouka onome ko sebi dozvoli da prisustvuje novotarskim sijelima, sijelima onih koji iskrivljuju Allahov govor, koji se poigravaju sa Njegovom Knjigom i Sunnetom Njegovog Poslanika, koji odbacuju to zbog svojih zabludjelih strasti i pokvarenih novotarija. Pa ako već ne negira i ne mijenja ono na čemu su novotari, pa u najmanju ruku treba da ostavi sjedenje sa njima, to mu je bar lahko.
Novotari često njegovo prisustvovanje sa njima, iako je on čist od onoga na čemu su oni od zablude, uzimaju kao šubhu (argument) sa kojom zavode obične ljude, pa je tako u njegovom prisustvu dodatna šteta mimo samog slušanja munkera. Bili smo svjedoci bezbrojnih munkera koji se čine na ovim prokletim sijelima, pa smo ustali da pomognemo istinu i odagnamo batil koliko smo bili u stanju do zadnje naše snage.
Onaj ko istinski poznaje ovaj čisti Šerijat zna da u druženju (sjedenju) sa zabludjelim novotarima ima mnogostruko mnogostruko više štete od druženja i sjedenja sa onima koji griješe prema Allahu čineći neke harame (mimo novotarija, poput pijenja alkohola i slično). Pogotovo za onoga koji ima slabo znanje zasnovano na Kitabu i Sunnetu, njemu će se iznijeti njihove laži i nebuloze (praznovjerja) čija je ništavnost potpuno jasna, ali one će ostaviti uticaj na njegovo srce i to će biti veoma teško izliječiti i odbaciti (od njega). Pa će on po tome raditi čitav svoj život i srest će Allaha sa uvjerenjem da je na istini, a ustvari to je bila notorna laž i najgori munker“.
Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa stranice dr Zijad Ljakić (zijad-ljakic.com)
Vidi manjeDa li prvo napostiti propuštene dane Ramazana, pa onda postiti dane Ševala?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Propis posta 6 dana Ševvala Većina učenjaka od malikija, šafija, hanabila i potonjih učenjaka hanefijskog mezheba smatra da je sunet (mustehab) nakon mjeseca Ramazana postiti 6 dviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Propis posta 6 dana Ševvala
Većina učenjaka od malikija, šafija, hanabila i potonjih učenjaka hanefijskog mezheba smatra da je sunet (mustehab) nakon mjeseca Ramazana postiti 6 dana Ševvala. Ovaj sunet dokazuju sa dva poznata hadisa:
Prvi – kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Ejjuba El-Ensarije, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko posti Ramazan a zatim ga uslijedi sa šest dana Ševvala kao da je postio cijelo vrijeme“.
Drugi – hadis od Sevbana, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko posti šest dana nakon Fitra (ramazanskog Bajrama) to je kao (post) cijele godine. Ko uradi jedno dobro djelo ima nagradu deset tih djela“. Hadis bilježe Nesai, Ibn Madže, Ahmed i Darimi sa malim razlikama u tekstu hadisa, a sam hadis je Albani ocijenio vjerodostojnim a Šujab Arnaut dobrim.
Od Ebu Hanife se prenosi da je post 6 dana Ševvala pokuđen, svejedno bilo uzastopno ili razdvojeno, a od Ebu Jusufa (učenika Ebu Hanife) da je pokuđeno postiti 6 dana Ševvala uzastopno dan za dan. Međutim, potonji učenjaci hanefijskog mezheba smatraju da nema smetnje u postu 6 dana Ševvala. Takođe, kod malikija je pokuđeno postiti 6 dana Ševvala onome za koga se boji da je ubjeđen da je taj post vadžib ili onome ko ga posti spojeno sa Ramazanom, ili onome ko smatra da je spajanje tih 6 dana sa Ramazanom sunet. A mustehab je svim ostalima mimo ove tri skupine da poste 6 dana Ševvala.
Ispravno je da nema smetnje u postu 6 dana Ševvala spojeno ili razdvojeno, na početku mjeseca, sredini ili kraju, osim što je haram postiti prvi dan Ševvala, jer je to dan Bajrama kojeg je zabranjeno postiti po tekstu hadisa mutefekun alejhi.
Ko postiže nagradu 6 dana Ševvala (kao da je postio cijelu godinu)?
Nisam našao stav hanefija po ovom pitanju.
Malikije smatraju da se nagrada posta 6 dana Ševvala ne ograničava samo na post 6 dana u mjesecu Ševvalu nego i na post tih dana poslije Ševvala, jer kažu da spominjanje tog mjeseca u hadisu nije ciljano zbog ograničenja posta samo na taj mjesec nego zato što je to prvi mjesec nakon Ramazna.
Po šafijskom mezhebu nagradu posta 6 dana Ševvala postiže svako ko posti te dane, svejedno da li je ispostio čitav Ramazan ili ne, poput onoga ko je mrsio neke dane zbog bolesti, putovanja ili slično, ili ko je primio islam ili postao punoljetan u toku Ramazana. To jest, kod njih nije uslov sticanja nagrade da mora napostiti opravdano neispoštene dane Ramazana.
Po mezhebu hanabila preporučeno je postiti 6 dana Ševvala samo onome ko isposti sve dane Ramazana. To jest, kod njih je uslov sticanja nagrade da mora napostiti opravdano neispoštene dane Ramazana. Oni svoj stav dokazuju doslovnim riječima taksta hadisa: „Ko posti Ramazan a zatim ga uslijedi sa šest dana Ševvala kao da je postio cijelo vrijeme“. Kažu da riječi „posti Ramazan“ znače da treba ispostiti sve dane Ramazana, tj. da prije posta 6 dana Ševvala treba napostiti propuštene dane Ramazana. Međutim, dokazivanju hanabila se može prigovoriti da nije isto postiti Ramazan i napostiti propuštene dane, odnosno ne kaže se za onoga ko naposti propuštene dane Ramazana da je postio Ramazan. Ako se hanabile drže doslovnog teksta hadisa onda po njima nagradu posta 6 dana Ševvala postiže samo onaj ko zaista iposti sve dane Ramazana u mjesecu Ramazanu.
Ispravan stav po ovom pitanju je, a Allah zna najbolje, ono na čemu su šafije. To jest, da nije uslov postizanja nagrade posta 6 dana Ševvala napaštanje propuštenih dana Ramazana prije posta 6 dana Ševvala. Dokaz za to je da nema argumenta koji ukazuje na spomenuti uslov obaveze napaštanja propuštenih dana prije posta 6 dana Ševvala. A riječi u hadisu „ko posti Ramazan“ ne znače ko naposti i propuštene dane, nego ko posti Ramazan mimo onih dana za koje je Uzvišeni dozvolio zbog bolesti, putovanja i slično da se ne poste.
Propuštene dane Ramazna je dozvoljeno napaštati sve do sljedećeg Ramazana. Ve billahi tevfik.
Dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice n-um.com
Vidi manjeDa li mlada može uvjetovati mladoženji da nakon sklapanja braka ne žive sa njegovim roditeljima?
Svaka zahvala pripada Svevišnjem Allahu i neka su salavati i selami na Allahovog odabranog roba, miljenika i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu. Pretjerana želja za lagodnim životom indikator je utjecaja aktuelnog materijalističkog trenda na porodicu muviše
Svaka zahvala pripada Svevišnjem Allahu i neka su salavati i selami na Allahovog odabranog roba, miljenika i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.
Pretjerana želja za lagodnim životom indikator je utjecaja aktuelnog materijalističkog trenda na porodicu muslimana. Nevjernik živi svoj ovosvjetski život vjerujući da je to sve, da nakon smrti nema ništa, stoga nastoji ovaj život provesti u užitku i lagodnosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Dunjaluk je zatvor za vjernika, a Džennet za nevjernika.” (Muslim, br. 2956) Vjerniku je zatvor jer nije on prepušten svojim prohtjevima da ga vode, nego svoj život uređuje shodno granicama koje je Allah postavio, jer za vjernika je ovaj život samo sredstvo kojim kupuje ono što istinski vrijedi – Allahovo zadovoljstvo i kuću vječne sreće. S druge strane, nevjernik o tome ne vodi brigu, pa je stoga ovaj život, iako je pun tegoba i nedostataka, njemu Džennet u usporedbi sa onim što mu nakon smrti predstoji. Vjernik mora biti svjestan ove temeljne razlike u pogledu na život i ne smije sebi dozvoliti da se povede za onima koji o stajanju pred Allahom ne razmišljaju: “I nikako ne gledaj dugo ljepote ovoga svijeta koje Mi kao užitak raznim sortama nevjernika pružamo, da ih time na kušnju stavimo, ta nagrada Gospodara tvoga je bolja i vječna.” (Ta-ha, 131)
Islamska vjera stavlja svojim sljedbenicima u strogu obavezu ne samo brigu o roditeljima nego vrhunac pažnje prema njima i lijepog ophođenja, odnosno dobročinstvo. Uzvišeni Allah, veličanstvenom retorikom o pravu roditelja, kaže: “Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh!’ – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!’” (El-Isra, 23–24)
Kada se sklapa bračni ili neki drugi ugovor, strane ugovora mogu postaviti određene uvjete, međutim, nisu svi uvjeti prihvatljivi niti ispravni u islamskom zakonu – šerijatu. Svaki uvjet koji dozvoljava zabranjeno ili zabranjuje dozvoljeno ništavan je. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao je: “Šta je tom svijetu pa postavljaju uvjete kojih nema u Allahovoj Knjizi? Ništavan je svaki uvjet kojeg nema u Allahovoj, azze ve dželle, Knjizi, pa kad bi bilo i stotinu uvjeta. Allahova Knjiga je istina, a Allahov uvjet je preči!” (Muslim, br. 1504) Pod uvjetom kojeg nema u Allahovoj Knjizi podrazumijeva se svaki uvjet koji je suprotan Allahovoj Knjizi, odnosno uvjet iz kojeg proizlazi činjenje harama ili ostavljanje vadžiba – obaveze. Uvjet spomenut u pitanju pripada ovoj vrsti u slučaju kada sin nije u stanju hizmetiti roditelje i pružiti im potrebnu brigu i pažnju bez pomoći supruge.
Mladoženja koji prilikom sklapanja braka zna ili osnovano vjeruje da bez pomoći one s kojom stupa u brak može ispuniti pravo roditelja, iznajmljivanjem posluge i sl., može prihvatiti sličan uvjet, a u protivnom, to mu je zabranjeno. Jedno fikhsko pravilo kaže: “Sve bez čega se obaveza ne može ispuniti također je obavezno, a sve bez čijeg se ostavljanja ne može haram ostaviti i samo je haram”. Prema tome, nije dozvoljeno prihvatiti uvjet iz kojeg će nužno proizaći činjenje harama ili ostavljanje vadžiba. Dakle, ako mladić koji stupa u brak pretpostavlja da bez pomoći supruge ne može roditeljima pružiti njihovo pravo u brizi i dobročinstvu, takvome je haram prihvatiti uvjet da mu supruga neće služiti roditelje.
Sa aspekta djevojke, njoj je načelno dozvoljeno postaviti sličan uvjet ili odbiti prosca koji joj nije u stanju pružiti ono što želi, ali je to opravdano samo onoj koja pretpostavlja da nije u stanju izvršiti takvu obavezu ili joj zauzetost prečim takvo nešto ne dozvoljava. Ako je prosac moralan, uzorit vjernik i podesan za brak, ne treba ga odbijati sličnim uvjetom. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada vam kao prosac dođe onaj čijom ste vjerom i moralom zadovoljni, oženite ga, jer ako tako ne postupite, na zemlji će se pojaviti fitna i veliki nered.” (Tirmizi, br. 1084, hadis je hasen po ocjeni Albanija)
Kada se nađemo na raskrsnici dva puta: jedan vodi Allahovom zadovoljstvu, a drugi Njegovoj srdžbi, prisjetimo se predaje od Ebu Katade i Ebu Dehmana, u kojoj kazuju da su sreli jednog nomada – stanovnika pustinje, i pitali ga: “Da li si štagod čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?” “Da”, rekao je, “čuo sam ga da kaže: ‘Doista nećeš nešto ostaviti radi Uzvišenog Allaha a da ti Allah to neće zamijeniti nečim što je za tebe bolje.’” (Ahmed, br. 23124, sahih po ocjeni Šuajba Arnauta) Allaha molim da našu omladinu izvede na Pravi put, omili im iman i dobra djela, a omrzne im nevjerstvo i grijeh!
Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić
Preuzeto sa stranice n-um.com
Vidi manjeDa li je dozvoljeno ženi muslimanki da nosi hidžab bilo kakve boje i takođe da nosi pantalone?
Alejkumusselam. Žena muslimanka mora voditi računa o svom oblačenju, tj. hidžabu, kako ne bi bila uvrštena u one koje su spomenute u hadisu. Naime, bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dvije skupine stanovnika Vatre nisam ih vidio: ljudi sa bičevima poputviše
Alejkumusselam. Žena muslimanka mora voditi računa o svom oblačenju, tj. hidžabu, kako ne bi bila uvrštena u one koje su spomenute u hadisu. Naime, bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dvije skupine stanovnika Vatre nisam ih vidio: ljudi sa bičevima poput kravljih repova sa kojima udaraju narod, i žene obučene a gole, koje se uvijaju kada hodaju, njihove glave su poput nagetih grba od deva, neće ući u Džennet niti osjetiti njegov miris, a njegov miris se osjeti na udaljenosti od toga do toga“.
Učenjaci navode tri tumačenja riječi “obučene a gole” a ono se može svesti pod sljedeće: da su to žene koje su obučene odjećom, međutim ta odjeća je providna ili kratka te ne pokriva stidno mjesto, ili je uska tako da se ispod nje oslikavaju izazovni dijelovi tijela, odnosno da ta odjeća ne pokriva ono što je vadžib pokriti ili pokriva dio tijela a dio je otkriven.
Imam Nevevi kaže da je ovaj hadis Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, mu’džiza (tj. opisao je ono što će se desiti) jer su se ove dvije skupine već pojavile u Ummetu. Ovo je on rekao za svoje vrijeme (631 – 676 po Hidžri), a šta bi se tek moglo reći za današnje vrijeme kada mnoge naše pokrivene sestre da im je rečeno: obucite se tako da istaknete najizazovnije dijelove tijela, ne bi to bolje izvele od načina kako se danas pokrivaju od hlača, lasterica, kratkih suknjica, kratkih a podignutih turban marama, bodi majica, štiklica, šminke, mirisa i ostalog na čemu bi im i najmodernije modne kreatorke imale pozavidjeti.
Džilbab (hidžab) je široka odjeća od jednog dijela koja pokriva cijelo tijelo žene, odnosno to je široki i gusti ogrtač, mantil ili haljina koji pokrivaju ženu od glave do stopala ili od ramena do stopala čime žena pokriva svoje tijelo i uobičajenu odjeću i ukrase koje nosi ispod njega.
A šartovi hidžaba su:
– da ne bude sam po sebi ukras
– da bude gust toliko da se ne vidi kroz njega
– da bude širok, odnosno da ne opisuje izgled tijela
– da ne bude namirisan
– da ne liči odjeći muškaraca i da ne bude od odjeće šuhreta
– da obuhvata cijelo tijelo. Sve ovo je zasnovano na argumentima.
A što se tiče boje hidžaba, treba znati da šerijatski tekstovi Kur’ana, Sunneta i rivajeta koji se prenose od selefa nisu posebno odredili boju i kroj džilbaba (hidžaba) koju je svaka muslimanka dužna nositi kada izađe iz svoje kuće. Nego ti šerijatski tekstovi pojašnjavaju da je ženi propisano da pokrije cijelo svoje tijelo i da ne pokazuje ništa od svojih ukrasa. A što se tiče boje, kroja i slično u tome je Šerijat ostavio širine i to se obično razlikuje od mjesta do mjesta, od naroda do naroda, klimatskih uslova, načina života, običaja i slično.
Ako se ovo ima u vidu, zaista je čudno da se tu i tamo govori i piše kako je ženi zabranjeno nositi određene boje hidžaba poput crvene, žute i slično.
A što se tiče nošenja pantalona, svejedno bile široke ili uske, samim time što razdvajaju jednu nogu od druge, i jer su same po sebi muška odjeća, potpada pod hadis u kojem se proklinju žene koje oponašaju muškarce a kojeg bilježe Buharija i ostali. Zato ženi nije dozvoljeno da ih nosi van kuće osim ispod hidžaba. Takođe iz ove zabrane se izdvaja nošenje pantalona od strane žene pred njenim mužem sa ciljem da mu se sredi, uljepša, da ga zavodi i slično.
Slično pantalonima se može reći i za široku dugu tuniku, jer tunika u osnovi nije hidžab (džilbab) i jer se nošenjem tunike ne ispunjava većina šartova hidžaba. Poput toga da hidžab nije sam po sebi ukras (a tunika je ukras sama po sebi), da hidžab bude širok i da ne oslikava izgled tijela (a tunika je obično uska i opisuje grudi i kukove, ili je od materijala koji se lijepi uz tijelo), da hidžab ne liči odjeći muškarca (a tunika liči odjeći muškaraca jer oni nose duge košulje do koljena, što je običaj u mnogim muslimanskim zemljama) i da hidžab obuhavata čitavo tijelo (a tunika ne obuhvata čitavo tijelo).
Prema tome, nema smetnje da žena nosi hidžab bilo koje boje, a nije joj dozvoljeno da nosi pantalone ili tuniku van kuće osim ispod hidžaba, dok je isto dozvoljeno da nosi pred svojim mužem kako hoće. Ve billahi tevfik.
Dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice n-um.com
Vidi manjeJe li dozvoljeno koristiti riječ obožavam za predmete, ljude i druga stvorenja?
Alejkumusselam. Osnovno značenje riječi OBOŽAVATI je činiti molitvu ili neku drugu vrstu obreda (ibadeta) nekom božanstvu, takođe sinonim je za smatranje nečega idolom i kultom ili sinonim je riječi klanjanje i bogoslužje. Uglavnom sva ova osnovna značenja riječi obožavati se vraćaju na jedno, a toviše
Alejkumusselam.
Osnovno značenje riječi OBOŽAVATI je činiti molitvu ili neku drugu vrstu obreda (ibadeta) nekom božanstvu, takođe sinonim je za smatranje nečega idolom i kultom ili sinonim je riječi klanjanje i bogoslužje. Uglavnom sva ova osnovna značenja riječi obožavati se vraćaju na jedno, a to je dizanje nečega na stepen božanstva od svega onoga što ljudi inače uzimaju za božanstva osjećanjima, riječju i djelom.
A imajući ovo u vidu, nema sumnje da ovu riječ nije dozovljeno upotrebljavati i koristiti osim ako se odnosi samo na Uzvišenog Allaha, subhanehu ve te'ala, kao jedino istinsko božanstvo koje zaslužuje da se obožava. A ovo i jeste značenje LA ILAHE ILLELLAH, tj. nema boga koji zaslužuje da se istinski obožava (da mu se ibadet čini) osim Allaha.
Međutim, riječ OBOŽAVANJE u svakodnevnoj upotrebi ljudi uglavnom se koristi u dva konteksa ili dva značenja, pa shodno tom kontekstu i značenju ima i različit propis.
Prvo značenje – da se pod izgovaranjem ove riječi, na primjer da obožava tog i tog glumca ili pjevača, misli da ga najviše voli, poštuje i cijeni, da je uzor i primjer kome nema ravnog, da je najbolji u toj oblasti i slično, a da se ne misli da tu osobu (ili predmet) za koju kaže da je obožava da je diže na stepen božanstva, kulta, idola ili fetiša. Ova upotreba riječi obožavam u ovom kontekstu je najrasprostranjenija među ljudima kada govore o onome što inače nije predmet vjerskog obožavanja, kao na primjer da kažu da obožavaju neke glumce, igrače, pjevače, biljke, boje i slično.
Šerijarski status korištenja riječi obožavam u ovom kontekstu jer naravno zabrana, tj. haram. Dokaz za ovu zabranu je šerijatsko pravilo: “Obaveza (vadžib) je zatvaranje puteva koji vode u haram” (ili na arapskom “sedduzera'ia”), a nema sumnje da upotreba ove riječi (obožavam) u ovom kontekstu može odvesti u širk. Međutim, oni koji je koriste (riječ obožavam) tim riječima ne čine širk koji ih izvodi iz vjere Islama.
Drugo značenje – da se pod izgovaranjem ove riječi, kao na primjer da kaže da obožava idole (kipove), evlije, mrtve uopćeno, svece, relikvije, Isusa, boga Jehovu i slično, misli da te stvari, ljude i slično za koje kaže da ih obožava diže na stepen božanstva svojim osjećanjima prema njima, riječima ili nekim drugim obredima (ibadetima) poput zavjeta, klanja kurbana, upućivanja molitve, dove i slično. Ova upotreba riječi obožavanje je čisti širk. Ali shodno onome šta se sa njihovim izgovaranjem nijeti može biti mali širk koji ne izvodi iz vjere ili veliki širk koji izvodi iz vjere Islama, naravno ako je prije toga bio misliman. Pa tako ako kaže da obožava evliju ili Isusa (Isu, alejhisselam) a tim riječima nijeti da ga mnogo voli, poštuje i slično, onda je to mali širk koji ne izvodi iz vjere. A ako kaže da obožava evliju ili Isusa (Isu, alejhisselam) a tim riječima nijeti da ga diže na stepen božanstva onda je to veliki širk koji izvodi iz vjere.
Prema tome, riječ obažavam nije dozovljeno da se koristi osim za Uzivšenog Allaha, a ako se za nekoga ili nešto drugo upotrijebi onda propis tih riječi ovisi od značenja i konteksta u kojem se upotrebi a što je gore pojašnjeno. Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manjeIma li dokaz za pojavu Mehdije u Qur'anu i sunnetu?
Alejkumusselam. Pojava Mehdija je jedan od najvećih predznaka Sudnjeg dana. Mehdi koji će se pojaviti se ubraja u učenjake, reformatore i obnovitelje vjere Islam i dobročinitelje ovog Ummeta, on nije vjerovjesnik, niti ashab nego čovjek i iskreni vjernik od ovog Ummeta, alim od istinskih učenjaka koviše
Alejkumusselam.
Pojava Mehdija je jedan od najvećih predznaka Sudnjeg dana. Mehdi koji će se pojaviti se ubraja u učenjake, reformatore i obnovitelje vjere Islam i dobročinitelje ovog Ummeta, on nije vjerovjesnik, niti ashab nego čovjek i iskreni vjernik od ovog Ummeta, alim od istinskih učenjaka koji sprovode Šerijat Gospodara svjetova i slijede sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ni njemu a niti nekome drugom nije dozvoljeno da izađe van Kitaba i Sunneta i da dođe sa nečim od sebe. Pojava Mehdija je zadnji mali predznak Sudnjeg dana koji prethodi velikim predznacima, tj. silasku Isa'a, alejhisselam, pojavi Dedžala, Je'džudža i Me'džudža i tako dalje.
Prenešen je veliki broj vjerodostojnih hadisa koji ukazuju na pojavu Mehdija u kojima su opisani detalji po kojima će biti prepoznatljiv. Hadisi o pojavi Mehdija se prenose od trideset ashaba, između ostalih od: Alije, Aiše, Huzejfe, Ibn Mes'uda, Ebu Umame, Abdurrahmana ibn Aufa, Abdullaha ibn Amra ibn El-‘Asa, Sevbana, Enesa, Džabira, Ibn Abbasa, Ummu Seleme, Hafse i drugih, radijallahu anhum.
Dio tih hadisa su vjerodostojni i dobri, a dio njih su slabi od kojih se neki dižu na stepen dobrih na osnovu mnoštva rivajeta. Takođe, bitno je napomenuti da su hadisi o pojavi Mehdija dostigli stepen tevatura m'anevi, a to je prenošenje hadisa o nečemu po značenju u najvišem stepenu vjerodostojnosti.
U vjerodostojnim hadisima o Mehdiju su došli detalji i pojedinosti koje je vrlo bitno poznavati kako bi se razlikovao pravi Mehdi od lažnih koji su se pojavili i tvrdili za sebe da su Mehdi kroz istoriju ovog Ummeta. Od najvažnijih stvari po kojima je prepoznatljiv Mehdi a o kojima nas je obavijestio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, su sljedeće:
– da je od potomstva Fatime, kćerke Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, takođe od potomstva Hasana sina Alijinog, radijallahu anhuma,
– da će se zvati Muhammed ibn Abdullah (znači imaće isto ime kao i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem),
– da će se pojaviti pred Sudnji dan neposredno i zajedno sa Isaom, alejhisselam, i u vrijeme ubistva Dedždžala,
– da će ispuniti Zemlju pravdom kao što je bila ispunjena zulumom i nepravdom,
– da će boraviti sedam ili osam godina u kojima će se umnogostručit blagostanje,
– Allah će sa njim pomoći Islam i muslimane pa će ponos na Zemlji pripadati sljedbenicima Islama,
– opisao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, njegov izgled: da će imati proćelavu glavu i tanak i dug nos sa uzvišenjem na sredini,
– skloniće se u Harem u Mekki a krenuće vojska da ga napadne koja će biti strpana u zemlju između Mekke i Medine,
– on neće sam za sebe tvrditi da je Mehdi nego će mu ljudi dati bej'u (prisegu) kada vide na njemu dokaze za isto,
– za njim će klanjati kao muktedija Isa, alejhisselam.
Sve ovo je prenešeno u vjerodostojnim hadisima, pa ako hoćemo da prepoznamo Mehdija na nama je da utvrdimo da li se ispunjavaju gore spomenute stvari, pa ako se ispune on je taj, a ako ne onda je ta osoba jedan od lažnih Mehdija u njihovom lancu kroz istoriju.
Od vjerodostojnih hadisa koji potvrđuju gore spomenuto o Mehdiju su sljedeći hadisi:
Hadisi o Mehdiju u dva Sahiha:
– “Kako će vam biti kada vam se spusti sin Merjemin a vaš imam će biti od vas?” (Buharija od Ebu Hurejre, radijallahu anhu), pod imamom se misli na Mehdija kao što je pojašnjeno u drugim rivajetima.
– “Pa će sići Isa sin Merjemin, reći će njihov emir: Dođi predvodi nas (u namazu), a on će odgovoriti: Ne, vi ste jedni drugima emiri (vladari). Allahova počast ovom Ummetu” (Muslim od Džabira, radijallahu anhu). U drugim rivajetima mimo Muslima je pojašnjeno da će emir koji će osloviti Isa'a, alejhisselam, biti Mehdi.
– “Tražiće utočište čovjek u Haremu (mekanskom) pa će biti poslana protiv njega skupina, pa kada budu u Bejdau (mjesto između Mekke i Medine) biće strpani u zemlju” (Muslim od Ummu Seleme, radijallahu anha).
– “Na kraju mog Ummeta biće halifa koji će davati imetak tako što će ga kupiti u odjeći i neće ga brojati” (Muslim od Džabira, radijallahu anhu).
Bitno je napomenuti da ovi hadisi koji govore o Mehdiju a bilježe ih Buharija i Muslim u njima nije spomenuta riječ Mehdi pa mnogi učenjaci kada govore o hadisima koji potvrđuju pojavu Mehdija ne ubrajaju ove hadise o temi Mehdija jer u njima nije spomenuta riječ Mehdi.
Hadisi o Mehdiju u Sunenima i drugim zbirkama:
– “Kada ne bi ostalo od dunjaluka osim jedan dan Allah bi poslao čovjeka iz moje porodice koji će je (Zemlju) ispuniti pravdom kao što je ispunjena nepravdom” (Ebu Davud od Alije, radijallahu anhu).
– “Kada ne bi ostalo od dunjaluka osim jedan dan Allah bi odužio taj dan sve dok ne bi poslao čovjeka od mene, ili iz moje porodice, njegovo ime će se poklapati sa mojim imenom i ime njegovog oca sa imenom mog oca”, a u drugom rivajetu sa dodatkom: “Ispuniće Zemlju pravdom kao što je ispunjena zulumom i nepravdom”. (Ebu Davud i Ahmed od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu)
– “Mehdi je mog porijekla od Fatiminog potomstva” (Ebu Davud i Ibn Madže od Ummu Seleme, radijallahu anha). Hadis je ocijenio Buhari slabim a Albani vjerodostojnim.
– “Mehdi je od mene, proćelavog čela, dugog tankog nosa sa uzvišenjem na sredini, ispuniće Zemlju pravdom kao što je ispunjena zulumom i nepravdom, vladaće sedam godina” (Ebu Davud od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu). Hadis su vjerodostojnim ocijenili Albani, Hakim i ostali.
– U dugom hadisu “…, daće mu prisegu između ćoška Kabe i Mekama Ibrahima, protiv njega će biti poslana vojska iz Šama i biće strpana u zemlju na Bejdau između Mekke i Medine…” (Ebu Davud od Ummu Seleme, radijallahu anha).
– “Mehdi je od nas Ehlul-bejt, Allah, dželle še'nuhu, će ga popraviti u jednoj noći” (Ahmed i Ibn Madže od Alije, radijallahu anhu). Vjerodostojnim ga ocjenjuju Ahmed Šakir i Albani a slabim Buharija.
– “Na kraju moga Ummeta pojaviće se Mehdi, Allah će mu davati plodnu kišu, iz zemlje će rasti biljke, davaće imetak zdravim, umnožiće se stoka i povećaće se Ummet, živjeće sedam ili osam godina” (Hakim od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu). Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Zehebi i Albani.
Već smo spomenuli da su hadisi o Mehdiju dostigli stepen tevatura po značenju, tj. da su prenešeni u svakoj generaciji od veoma velikog broja ravija u istom značenju. Ovo potvrđuju mnogi imami i učenjaci ovog Ummeta, između ostalih:
– Kaže hafiz Ebul-Hasan El-Aburi: “Prenešeno je i rašireno u mutevatir predajama od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da će se pojaviti Mehdi, da je on iz Ehlul-Bejta (porijeklom iz njegove porodice), da će vladati sedam godina, ispuniti Zemlju pravdom, da će pomoći Isa'a, alejhisselam, u ubijanju Dedždžala, i da će predvoditi ovaj Ummet (u namazu) a Isa, alejhiselam, će klanjati iza njega”. Ove riječi je potvrdilo i prenosilo preko deset učenjaka.
– Kaže Sefarini: “Hadisi o pojavi Mehdija su prenešeni u velikom broju tako da su dostigli stepen tevatura po značenju (tebatur m'anevi), i to se raširilo među učenjacima Ehlu suneta tako da se to ubraja u njihovu akidu”, a zatim je nakon navođenja hadisa i predaja o Mehdiju dodao: “Vjerovanje u pojavu Mehdija je vadžib kao što je to utemeljeno kod učenjaka i zapisano u akidu Ehlu sune vel džemata”.
– Kaže Ševkani: “Hadisi u mutevatir predajama oko onoga što se prenosi o Mehdiju koji će se pojaviti, od tih hadisa do kojih se moglo doći je pedeset hadisa, među njima su vjerodostojni, dobri i slabi koji se dižu na stepen prihvatljivih, ovi hadisi su mutevatir oko čega nema sumnje niti šubhe …”.
Slične rečenice i izjave u kojima se potvrđuje da su hadisi o Mehdiju prenešeni u mutevatir stepenu se prenose od mnogih učenjaka ovog Ummeta.
Nakon ovoga, treba znati da nema ibreta niti se treba osvrtati na negiranje nagoviještene pojave Mehdija pred Sudnji dan od strane nekih, a od prvih od koga je to zabilježeno je bio otac društvenih nauka Ibn Haldun, a čije se riječi u hadiskoj nauci ne uzimaju u obzir jer nije bio učenjak u hadisu. Nakon njega pojavili su se i drugi prenoseći od njega, a naročio je to rašireno među onima koji daju prednost razumu nad Šerijatom od mu'atezila, filozofa i sličnih, a koji smatraju da se navodno pojava Mehdija, Dedždžala i silazak Isa'a, alejhisselama, kose i ne slažu sa ljudskim razumom.
Kroz istoriju Islama desilo je se da su mnogi lažljivci krivotvorili i lažno pripisali hadise o Mehdiju u kojima su naveli za određene osobe po imenu da su oni taj Mehdi, što se naravno kosi sa onim na čemu je Ehlu sune vel džema'a.
Takođe, pojavile su se mnoge osobe kroz istoriju Islama koje su za sebe ustvrdile da su one taj očekivani Mehdi, što je bio rezultat i pobuda želje za dunjalučkim bogatstvom, vladanjem i položajem, što nastojanja da se poružnja slika Islama. Tim povodom su podignute mnoge pobune, povedene raznorazne revolucije, okupljen i nahuškan svijet ubijeđen u njihovo mehdijstvo, a zatim Allah otkrije njihovu laž sa propašću njihovih pokreta i pobuna. Sve ovo spomenuto ne narušava akidu Ehlu sune vel džema'a o Mehdiju kao i da će se on pojaviti u što nema sumnje kako bi vladao na Zemlji po Šerijatu Islama.
Govoriti o Mehdiju zahtijeva da se navede nekoliko napomena:
Prvo: pogrešno je shvatanje i razumijevanje u kojem se predstavlja Mehdi kao onaj koji treba da se pojavi i dođe kako bi spasio Ummet i izbavio ga iz problema i belaja u kojima se nalazi kao što je vjerovanje Židova, kršćana i rafidija (šija). Ispravno je da je Mehdi čovjek reformator od reformatora u ovom Ummetu koji će ispuniti Zemlju pravdom nakon što je bila ispunjena bila nepravdom, te je poput drugih reformatora koji će vladati po Kur'anu i Sunnetu.
Drugo: takođe, pogrešno je ponašanje nekih muslimana koji prestaju sa radom u popravljanju stanja muslimana oslanjajući se i nadajući se Mehdiju koji će se pojaviti i izbaviti muslimane iz onoga u čemu se nalaze, a da svako djelovanje i ulaganje truda prije Mehdija neće uroditi plodom niti dati očekivane rezultate.
Naravno, i ovo i prethodno je oprečno šerijatskim tekstovima koji naređuju muslimanima da uzmu za uzroke napretka i pobjede, tj. da rade na davi, širenju Islama, vođenju džihada i svemu drugom što im naređuje ova vjera, apsolutno se ne oslanjajući i ne vezajući za pojavu Mehdijai silazak Isa'a, alejhisselam.
Treće: gore spomenuto je razumijevanje i akida Ehlu suneta vel džemata o Mehdiju, njegovoj pojavi i ophođenja prema istom, a što se potpuno razlikuje od onoga na čemu su šije rafidije po ovom pitanju.
Naime, rafidije smatraju da je Mehdi koji se treba pojaviti ustvari njihov dvanaesti imam u kojeg vjeruju po imenu Muhammed El-Mehdi Ibn Hasen el-Askeri. Navodno, njihov dvanaesti imam (rođen 256. po Hidžri) je ušao u Serdab u kući svoga oca u gradu Samra kada je imao 15 godina, a zatim je nestao. Ispravno je čak i po rafidijskoj literaturi da Hasan El-Askeri (otac rafidijskog Mehdija) nije uopće imao djece, a to znači da Muhammed El-Askeri nije uopće ni postojao nego da je to jedna od mnogobrojnih rafidijskih izmišljotina i praznovjerja. Rafidije vjeruju da će se Muhammed El-Askeri (njihov mehdi) vratiti (pojaviti) kada mu Allah dozvoli da izađe iz Serdaba. Neke rafidije bi čekale nakon akšam namaza na vratima Serdaba (gdje se sakrio i gdje je nestao) sa pripremljenom jahalicom, dozivajući ga po imenu, pozivajući ga da izađe, sve tako dok se ne umnože zvijezde na nebesima, zatim bi odlazili i ponovo se vraćali sljedeće noći. Kažu kada se vrati ispuniće Zemlju pravdom kao što je ispunjena nepravdom pa će se osvetiti neprijateljima i protivnicima Rafidija svima koji su prošli kroz istoriju…
Od najvažnijih razlika između islamskog Mehdija i praznovjernog i izmišljenog rafidijskog Mehdija su sljedeće stvari (na osnovu onoga kako ga oni opisuju u svojoj literaturi):
– ime islamskog Mehdija je Muhammed ibn Abdullah, a rafidijskog Muhammed ibn El-Askeri,
– islamski Mehdi se još nije rodio, a rafidijski se rodio 256. po Hidžri,
– islamski Mehdi će vladati po Šerijatu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a rafidijski po šerijatu Ali Davud,
– islamski Mehdi će ispuniti Zemlju pravdom kao što je napunjena zulumom, a rafidijski će izaći isključivo da pomogne Rafidije, pobije Arape i Kurejšije i uspostavit će dobre odnose sa Židovima i kršćanima,
– islamski Mehdi će graditi mesdžide, a rafidijski će rušiti mesdžide i porušiti Harem Mekke i Harem Medine,
– islamski Mehdi voli ashabe i slijedi njihov sunnet, a rafidijski mrzi ashabe, izvadit će ih njihovih kaburova, kazniti i spaliti,
– islamski Mehdi će se pojaviti sa Istoka, a rafidijski će izaći iz Serdaba u gradu Samra u Iraku,
– islamski Mehdi će živjeti 7 (ili 8) godina, a rafidijski će živjeti 70 godina.
Ovo je kratak pregled najbitnijih razlika između islamskog Mehdija i rafidijskog praznovjernog Mehdija. Jasno se da primjetiti da Mehdi kod Rafidija nije Mehdi kod Ehli suneta, tačnije rafidijski Mehdi (koji se nije rodio jer nije potvrđeno da je uopće rođen) nema veze sa Mehdijem u kojeg vjeruju Ehli sunet koji tek treba da se rodi. U rafidijskim knjigama se prenosi da se El-Hasan El-Askeri nije oženio, što znači da nije imao dijete, a nakon njegove smrti njegov imetak je naslijedila njegova majka.
Prema tome, od akide Ehli suneta vel džemata je da je vadžib vjerovati da će se pred Sudni dan pojaviti Mehdi onako kako je to opisano u vjerodostovnim hadisima. Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manje