Šta su rekla četvorica imama o slijeđenju mezheba

Kaže Imam Ebu Hanife: “Nikom nije dozvoljeno da uzme naše mišljenje ako ne zna odakle smo ga mi uzeli”, takođe kaze: “Haram je onome ko ne zna moj dokaz da daje fetvu po mom mišljenju” .

Kaže Imam Malik: “Svačije mišljenje se uzima i ostavlja osim govora onog koji je u ovom kaburu” (misli na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), i kaze: “Svako mišljenje koje se slaze sa Kur'anom i Sunnetom uzmite ga, a ako se ne slaze sa Kur'anom i Sunnetom ostavite ga” .

Kaze Imam Šafija: “Jednoglasni su muslimani da nije dozvoljeno onome kome je sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jasan da ga ostavi zbog bilo čijeg mišljenja”, a drugom prilikom kaže: “Onaj koji traži znanje bez dokaza je poput onog koji sakuplja granje noću, nosi naramak a u njemu je zmija koja će ga ujesti a da on i ne zna”, takođe je prenešeno od njega: “Ako je hadis vjerodostojan to je moj mezheb” .

Kaže Imam Ahmed: “Nemoj mene slijediti, niti Malika, Šafiju ili Evzaija, nego uzmi odakle su oni uzeli” (misli na Kur'an i Sunnet), takođe kaže: “Onaj ko odbije hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on je na rubu propasti” .

Iz govora četvorice imama se razumije da su Kur'an i Sunnet ono što treba slijediti i po čemu treba raditi, te da su zabranjivali slijepo slijeđenje njihovih stavova ili nekog drugog alima bez poznavanja dokaza na kojima su zasnovani.

Uvod u tematiku

Često se postavlja pitanje da li je musliman obavezan da slijedi jedan od četiri poznata fikhska mezheba i da li je dozvoljeno promijeniti mezheb?! Daija koji djeluje u jednom mjestu u kojem je rasprostranjen određen mezheb, je li griješan ako poziva ljude na pridrzavanje Kur'ana i Sunneta a ne na mezheb, ili je to samo nedostatak mudrosti u davi, ili je nešto treće? Je su li daije iz arapskih zemalja, u toku i poslije rata u Bosni, napavile kobnu grešku i sijale nered nepozivajući na drzanje hanefijskog mezheba, kako se to često prigovara? Da li studenti šerijatskih znanosti koji uče na univerzitetima u islamskim zamljama treba da se posvete izučavaju hanefijskog mezheba, jer je on u Bosni zvanični mezheb ili to nije bitno, jer svi sunitski mezhebi su ispravni i priznati, oko čega su sami studenti u velikoj nedoumici?

Na ova i slična pitanja odgovor će biti jasan ako odgovorimo samo na jedno pitanje, a to je: da li je musliman duzan slijediti jedan određen fikhski mezheb, svejedno bio on jedan od četiri poznata mezheba ili neki drugi poput zahirijskog.

Bitno je da ovde napomenem da ovo pitanje slijeđenje mezheba treba razdvojiti od toga da onaj koji trazi znanje (talibu ilm) u fikhskim znanostima nema smetnje da izučava fikhske mes'ele preko knjiga bilo kojeg mezheba, jer je tu cilj poimanje mes'ela i osposobljavanja za njihovo izučavanje a ne mezhebska gorljivost i pristrasnost.

Historijska pozadina slijeđenja mezheba
Istorijska je činjenica, koju ne može niko negirati, da najbolje generacije ovog Ummeta (tri prve generacje: ashabi, tabi'ini i tabi-tabi'ini) nisu poznavale nešto što se zove slijeđenje mezheba (stavova) nekog imama (učenjaka) u svakom šerijatskom pitanju. Naime, ashabi su za izvor šerijatskih propisa uzimali Kur'an i Sunnet, a ako bi se pojavila nova pitanja koja nisu bila poznata u vrijeme Allahovog Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, niti su direktno pojašnjena u Kitabu i Sunnetu vršili bi idztihad. Tim putem su išli tabi'ini i oni poslije njih sve do kraja drugog stoljeća po Hidzri, s tim da su im izvori fikha bili Kitab, Sunnet, idzma’, kijas (analogija) i idztihadi (stavovi) ashaba i ostalih učenjaka. U ovo vrijeme niko nije pozivao

Resmul-mufti, Ibn ‘Abidin (1/4).
Bejne muttebi'in ve mukallidin e'ama, Ez-Zibari, str. 5.
El-Medžmu’, En-Nevevi (1/63).
El- kaulu el-mufidu, Ševkani, str. 60-61.

muslimane da slijede mezheb nekog određenog učenjaka, bio on ashab ili neko drugi, nego su se svi vraćali na isto izvorište: Kur'an i Sunnet. A obični muslimani – mukallidi pitali bi o onome što ih interesuje od šerijatskih propisa bilo kojeg alima. Niko ih nije obavezivao na slijeđenje mezheba Omera, Alije, Ibn Abbasa, Ibn Omera, Ibn Mesuda ili nekog drugog ashaba, radijallahu anhum, čiji su stavovi bili poznati. A nema sumnje da su ovi ashabi bili učeniji i preči da se slijede njihovi mezhebi u odnosu na četvoricu imama koji će doći poslije. Ovo je bio menhedž selefu saliha, među koje uleze i četvorica imama: da obični musliman (mukallid) pita i slijedi bilo kojeg alima, odbacivanje taklida (slijepog slijeđenja), nepristrasnost u slijeđenju mezheba učenjaka te uzimanje i držanje za dokaze iz Kur'ana i Sunneta.

Zatim poslije drugog i trećeg stoljeća pojavili su se oni koji su tvrdili da su vrata idžtihada (idžtihad je ulaganje truda u iznalaženju šerijatskih propisa direktno iz izvora Šerijata – Kur'ana, Sunneta, idžma'a i kijasa) zatvorena te da treba slijediti jednog od četvorice imama neizlazeći van njihovih mezheba. Tako da se rad tih učenjaka sveo na pisanje, pojašnjavanje, komentarisanje ili rezimiranje stavova imama. A ako bi neko od njih i napisao nešto originalno to ne bi izlazilo van osnova mezheba njegovog imama.

A nakon pada abasijskog hilafeta ostavljanje idžtihada i slijepo slijeđenje mezheba je dozivjelo svoju kulminaciju, tako da je onaj koji se vraćao u nekoj mes'eli na Kur'an i Sunnet a ne na mišljenje mezheba smatran fasikom, kvazimudžtehidom i bezumnikom.

Naravno, ovo je bilo globalno stanje, s tim da je bilo učenjaka koji su se borili protiv mezhebske zaslijepljenosti poput El-‘Izza Abdusselama, Ibn Hazma, Ibn Tejmije, Ibn Abdulberra i ostalih. Mnogi od njih ovu borbu su vodili pod zastavom pripadnosti nekom od mezheba iz bojazni od uleme vladara koji su huškali vlast i mase na one koji vrše idžtihad ili poziva na otvaranje vrata idztihada .

Šerijatski status slijeđenja određenog fikhskog mezheba

Učenjaci usulu fikha imaju četiri stava po ovom pitanju:

1.    Vadžib je mukallidu da slijedi jedan određen mezheb u svemu . Na ovom stavu su Ibnus-Salah, Ibnus-Subki i ostali.

2.    Nije vadzib slijediti jedan određen mezheb niti je mustehab nego je samo dozvoljeno. Na ovome su Ibn Burhan, Nevevi, Zerkeši, prenosi se od imama Malika i imama Ahmeda, takođe ovo su izabrali Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim, a Sane'ani i Ibn Muflih kažu da je ovo stav većine učenjaka ovog Ummeta .

3.    Da je slijeđenje mezheba haram . Ovo je stav zahirija a odabrao ga je takođe i Ševkani.

4.    Vadzib je slijediti jedan određen mezheb nakon pojave četvorice imama a ne prije toga, ovo zatupa Ibnul-Munejjir .

Četvrto mišljenje se u suštini ne razlikuje od prvog, a treće je daleko od istine kad su u pitanju obični muslimani – mukallidi koji nemaju izbora nego da pitaju i slijede ulemu, tako na kraju imamo dva mišljenja: prvo – da je slijeđenje jednog određenog mezheba vadzib i drugo – da nije vadzib nego samo da je dozvoljeno.

Savremeni istrazivači ovog pitanja razilazenje učenjaka po ovom pitanju svode na dva stava učenjaka:

Prvi stav: da je svakom muslimanu koji nije dostigao stepen mudztehida, a mudztehida danas nema jer vrata idztihada su zatvorena nakon četvrtog stoljeća po Hidzri, vadzib slijediti jedan određen mezheb u svim stvarima vjere, tj. mora biti ili hanefija, ili malikija, ili šafija, ili hanbelija, itd. Od najistaknutijih savremenih predstavnika ovog stava su: Muhammed el-Hamid, Habiburrahman el-E'azami i Muhammed Seid Ramadan el-Buti čija je knjiga “Negiranje mezhebizma je najopasnija novotarija koja prijeti Šerijatu” prevedena i na bosanski jezik pod naslovom “Potiranje mezheba”.

Bejne muttebi'in ve mukallidin e'ama, Ez-Zibari str. 8-9.
Tešniful-mesami'i, Ez-Zerkeši (4/619).
El-Bahru el-muhit, Ez-Zerkeši (6/319), Iršadul-fuhul, Ševkani str. 452, Šerhul-kevekbil-munir, Ibnul-Nedždžar 4/574), I'alamul-muvekki'in, Ibnul-Kajjim (4/262) i Uslulu-fikh, Ibn Muflih (4/1562).
Šerhul-kevekbil-munir (4/576).
El-Bahru el-muhit, Ez-Zerkeši (6/319).

Drugi stav: da slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadzib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb jer nema drugog načina da sazna propis pod šartom da ne trazi olakšice učanjaka. A obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima je novotarija u vjeri za koju nema dokaza ni Kur'anu ni u Sunnetu, niti idzma'u.
Najistaknutiji savremeni zastupnici ovog stava su: Ahmed Šakir, Muhammed Emin Šenkiti, Bin Baz, Selim Hilali, Muhammed el-Mukaddim, Ebu Ishak el-Huvejni, Albani i njegovi učenici: Muhammed ‘Idul-‘abbasi, Abdurrahman Abdulhalik i Mukbil el-Vadi'i .

Vrste muslimana s obzirom na sposobnost idžtihada

Po učenjacima drugog stava:
S obzirom na nivo znanja, razumijevanja i sposobnosti uzimanja šerijatskih propisa iz kur'anskih i hadiskih tekstova, učenjaci koji zastupaju drugi stav, a prethodili su im Šatibi i Ibnul-Kajjim, dijele muslimane na tri skupine:

prva – oni koji nemaju znanja niti sposobnosti razumijevanja i uzimanja šerijatskih propisa direktno iz kur'anskih i hadiskih tekstova, a to su obični muslimani i zovu se mukallidi (mukallid je osoba koja slijedi stav učenog bez poznavanja dokaza na koje je zasnovan stav),

druga – mudztehidi koji su dostigli stepen idžtihada, tj. učenjaci koji su dostigli stepen učenosti i sposobnosti da uzimaju šerijatske propise direktno iz kur'anskih i hadiskih tekstova,

treća – skupina učenih koji su između prve i druge skupine, tj. između mukallida i mudžtehida, oni imaju dovoljno znanja i sposobnosti da sakupe i analiziraju mišljenja i dokaze učenjaka u nekoj mes'eli te da odaberu onaj stav koji ima najjače argumente, i zovu se mutebi'e .

Prema tome, vadzib je prvoj skupini – mukallidima da slijede bilo kojeg alima koji je bogobojazan i čije je znanje zasnovano na Kitabu i Sunnetu, s tim da se ne obavezuje da slijedi jednog određenog alima kako ne bi isti poprimio osobinu bezgriješnosti.

Obaveza je na drugoj skupini – mudžtehidima da ulazu truda u trazenju dokaza, a nije im dozvoljen taklid niti da budu mutebi'e.
A na trećoj skupini – mutebi'ama je da uzimaju mišljenje ili mezheb koji ima jači dokaz.

Po učenjacima prvog stava:

Muslimani se dijele u ovom kontekstu na samo dvije skupine: mukallide i mudžtehide, pri čemu treću skupinu (tj. mutebi'e) svrstavaju u mukallide.
S tim da mudztehida u našem Ummetu, po njihovom mišljenju, nema od kraja četvrtog stoljeća po Hidžri pa sve do danas. Ovaj stav podupiru riječima mnogih mezhebskih učenjaka, poput hanefijskog učenjaka Ibn ‘Abidina koji kaže u svojoj Hašiji (1/55): “Stav na kojem smo i po kojem se  radi je ono na čemu su naši fakihi, rahimehumullah: da je apsolutni idžtihad u fikhu zabranjen nakon što je prošlo četiri stotine godina od Hidžre …”. A kaže

Muhammed el-Hamid u knjizi “Obaveza slijeđenja četiri mezheba” (str. 12): “Niko ne tvrdi da je na stepenu apsolutnog idžtihada osim onaj koji je krnjave pameti, malog znanja i slabe vjere”. Iz zabrane idžtihada savremenim alimima izuzimaju suvremena pitanja o kojima mezhebi nisu govorili.

Tako po mišljenju učenjaka ovog stava svi dnašnji muslimani su dužni da slijede neki fikhski mezheb jer svi spadaju u mukallide.

Dokazi onih koji slijeđenje mezheba smatraju vadžibom

Da bi nešto bilo vadžib u vjeri za to se mora imati dokaz iz Kurana ili Sunneta da je to naređeno, a nosioci ovog stava u suštini nemaju dokaza kojima podupiru svoj stav. Ali radi naučnog emaneta navesću ono što iole vrijedi spomenuti čime dokazuju svoj stav:

1. Kaze Uzvišeni: “Pitajte učene (ehlez-zikri) ako vi ne znate”. (En-Nahl 43). Kažu onaj koji ne zna je mukallid a učeni su mudžtehidi, prema tome naređeno je mukallidu da slijedi mudžtehida, a naredba je dokaz da je slijeđenje alima vadžib.

El-Mevsu'atu el-mujessere fil-edjani vel-mezahib vel-ahzabil-mu'asire, En-Nedvetu el-‘alemijje liš-šebab el-islami (1/143-162).
I'lamul-muvekki'in, Ibnul-Kajjim (2/186).

Komentar: ovaj ajet je dokaz protiv ovog stava a ujedno i dokaz za drugo mišljenje, jer se u njemu naređuje da mukallid pita i slijedi mudžtehide, ko god ulazio u tu skupinu, a ne neki određeni mudžtehid, a to je ono što kažu zastupnici drugog stava. Sa druge strane, ajetom je naređeno da onaj koji ne zna pita one koji znaju Kur'an i Sunnet da ga obavijeste šta je u njima došlo o nekom određenom pitanju, a ne da kazu šta oni misle o tome, prema tome ajetom mu je naređeno da slijedi ono što je došlo u Kur'anu i Sunnetu preko onih koji to znaju.

Da bi ajet bio dokaz za njih trebala je doći u njemu naredba da se slijedi jedan od četvorica imama, ili jedan određen imam, ili da dođe u Sunnetu zabrana uzimanja fetve nekog mimo četvorice imama ili jednog određenog alima, a toga nema ni u Kitabu niti u Sunnetu.

2. Kažu ako bi bilo dozvoljeno mukallidu da slijedi bilo koji mezheb to bi odvelo do otvaranja vrata traženja mezhebskih olakšica čime bi se slijedile strasti i izbjegavale naredbe a radile zabrane.

Komentar: slažemo se da treba spriječiti traženje olakšica za koje nema dokaza u Šerijatu. Zato su protagonisti drugog stava uslovili za dozvolu slijeđenja bilo kojeg mezheba šart da se mukallid ne ide od mezheba do mezheba trazeći olakšice, tako se sa ovim šartom otklanja ova opasnost.

3. Stavovi imama mezheba su zasnovani na Kur'anu i Sunnetu, te kada mukallidi slijede te stavove oni u stvari slijede Kur'an i Sunnet.

Komentar: slažemo se da su imami nastojali da zasnuju svoje stavove na Kur'anu i Sunnetu, međutim, problem nastaje onda kada se oni raziđu oko neke mas'ele, a u oko osamdeset posto fikhskih mes'ela oni su se razišli, a istina je jedna. Po ovom pitanju je presudio Uzvišeni rekavši uprijevodu značenja: “A ako se u nečemu raziđete obratite se Allahu (Kur'anu) i Poslaniku (Sunnetu)”. (En-Nisa 59) Prema ovom ajetu onaj mezhebski stav koji se slaže sa Kur'anom i Sunnetom se slijedi a ostali se ostavljaju.

4. Ako bi se otvorila vrata idžtihada pred svim muslimanima to bi odvelo u haos i nered u vjeri kojima nema kraja, jer bi se slijedili kvazimudžtehidi koji nisu dostigli stepen idžtihada, zato je vadžib slijediti jedan od mezheba kako bi se to spriječilo.

Komentar: oni koji pozivaju na idžtihad i vraćanje na Kur'an i Sunnet kažu da idžtihad i direktno uzimanje propisa iz Kur'ana i Sunneta imaju šartove koje treba ispuniti te onaj koji ih upotpuni postaje kompetentan da vrši idžtihad što je u praksi moguće. Sa druge strane, da otvaranje vrata idžtihada vodi u haos i nered u vjeri o tome nas nije obavijestio Posalnik, sallahu alejhi ve sellem, kao i da to treba spriječiti zatvaranjem tih vrata. Dok nas je obavijesto i upozorio u mnoštvu hadisa na Dedždžala čiji je boravak i opasnost po Ummet daleko manji u odnosu na dug period otvaranja vrata idžtihada do Sudnjeg dana sa kojim bi nastao nered u vjeri. Čudno je da baš nijedan hadis nije rečen na tu temu a o Dedždžalu su hadisi došli u mutevatir predaji.

Dokazi onih po kojima slijeđenje mezheba nije vadžib niti mustehab nego je samo dozvoljeno običnim muslimanima – mukallidima
U osnovi učenjaci ovog stava ne moraju imati dokaze za svoj stav, jer samo oni koji tvrde da je nešto u vjeri vadžib, mustehab, haram ili mekruh trebaju donijeti dokaze za svoje tvrdnje. A ovi tvrde da mezhebizam nije ni vadžib ni mustehab jer nema dokaza za to, niti je haram niti mekruh jer nema dokaza, nego su na osnovu: da je nešto dozvoljeno sve dok ne dođe dokaz koji ga izvodi iz te osnove.
Dokazi na kojima temelje svoj stav su sljedeći:

Prvo: nema razilaženja među muslimanima da je vadžib slijediti ono što je došlo u Kur'anu i Sunnetu na što upućuju mnogi ajeti i hadisi. Dok sa druge strane, nisu nas Uzvišeni Allah niti Njegov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, obavezali da slijedimo mezhebe određenih imama, niti su to sami imami mezheba zahtijevali od muslimana, nego su podsticali na vraćanje i uzimanje iz onoga odakle su i oni uzimali.

Drugo: od dokaza da je običnim muslimanima – mukallidima, koji do propisa ne mogu drugačije doći, vadžib da pitaju s tim da im je dozvoljeno da pitaju i slijede bilo kojeg učanjaka u čije znanje i takvaluk imaju povjerenje su:
1. Riječi Uzvišenog: “Pitajte učene (ehlez-zikri) ako vi ne znate”. (En-Nahl 43).

2. Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Zašto nisu pitali ako nisu znali, zaista je lijek za neznanje pitanje” .

Treće: da je obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima novotarija u vjeri upućuje sljedeće:

1. Hadis: “Ko uvede u našu vjeru nešto što nije od nje, to se odbija” . A ovi su obavezali muslimane onim čime ih Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu obavezali, te su time došli sa novotarijom.

2. Najbolje generacije ovog Ummeta selefu salih nisu bili na ovome u vjeri, što znači da to i nije bilo od vjere, nego je nastalo kao rezultat slabosti i pada ovog Ummeta sa zatvaranjem vrata idžtihada.

3. Sami imami mezheba nisu obavezivali ljude da slijede njihove mezhebe, nego su ih podsticali na slijeđenje onoga što su sami oni slijedili, tj. Kur'ana i Sunneta.

4. Obaveza slijeđenja jednog imama u svemu stavlja tog imama na stepen bezgriješnosti u vjeri, a to je svojstveno samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Odabrano mišljenje

Vjera Islam je jedna vjera, u njoj nema mezheba niti tarikata koje je musliman dužan slijediti osim mezheba, tarikata i upute Muhammeda Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Nema sumnje da drugi stav učenjaka, tj. da slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadžib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb, te da se muslimani s obzirom na nivo znanja, razumijevanja i sposobnosti uzimanja šerijatskih propisa iz kur'anskih i hadiskih tekstova dijele na tri skupine: mukallide, mudžtehide i mutebi'e, da je istina i hak koji treba slijediti.

Govori učenjaka o slijeđenju mezheba

Rečeno je Ebu Hanifi: “Ako ti nešto kazeš, a Allahova knjiga je oprečna tome”, reče on: “Ostavite moj govor radi Allahove knjige”. Onda mu je rečeno: “A ako se hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, suprostavlja tvom govoru”, kaze: “Ostavite moj govor radi hadisa”, te mu bi rečeno: “A šta ako se govor ashaba ne slaže sa tvojim govorom”, “Ostavite moj govor radi govora ashaba”, reče on .

Kaže hanefijski učenjak Ibnul-Hummam u knjizi “Et-Tahrir”: “Po ispravnom mišljenju, nije obaveza strogo se držati jednog mezheba, jer njegovo slijeđenje nije obavezno. Nema vadžiba osim onoga što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinili vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi da slijedi mezheb jednog od imama mimo drugih imama…” .

Kaže hanefijski učenjak Alijj el-Kari: “Nije obavezan niko iz ovog Ummeta da bude henefija, malikija, šafija ili hanbelija, nego je obaveza muslimanu ako nije alim da pita jednog od učenjaka, a četvorica imama su od učenjaka…” .

Kaže Šihabuddin Ebu Šame: “Četiri mezheba su ostala poznata dok su ostali mezhebi napušteni a ambicije većine sljedbenika mezheba su oslabile te su postali mukallidi nakon što je taklid – slijepo slijeđenje bio zabranjen osim slijeđenja Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem. Čak šta više mišljenja imama su dignuta na nivo Kur'ana i Sunneta, a u tom su smislu riječi Uzvišenog: “Oni su, pored Allaha, za bogove uzeli svećenike i monahe svoje” (Et-Tevbe 31) .

Kaže Ibn Tejmije: “Nije obavezan niko od muslimana da slijedi određenog učanjaka u svemu što kaže, niti da slijedi u tome određen mezheb, a svi su obavezni slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu što je naredio i očemu je obavijestio. Svačiji govor se

Ebu Davud (336), Ibn Madže (572), Ahmed (3057), Darekutni (730), Hakim (630), u senedu hadisa je prekid između Evza'ia i ‘Ata'a, takođe Ez-Zubejr je slab, ali hadis ima više rivajeta te su ga vjerodostojnim ocijenili Hakim, Zehebi, Ibnul-Mulekkin, Ibn Seken, a slabim Bejheki i ostali, a hadis je hasen uzimajući u obzir sve rivajete.
Buharija (2697) i Muslim (1718).
Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.83.
Et-Takrir vet-tahrir fi ‘ilmil-usul, Ibn Emir el-Hadždž (3/468).
Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.77.
El-Muemmel lirredi ilel-emri el-evveli”, Šihabuddin Ebu Šame (1/10).

uzima i ostavlja osim govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A ono što je dozvoljeno to je da čovjek slijedi određen mezheb jer nema drugog načina da sazna propise Šerijata osim na takav način…” .

Kaže Ibnul-Kajjim, nakon što je naveo da imaju dva mišljenja o obavezi običnog muslimana da slijedi neki od poznatih mezheba: “Prvo mišljenje: da nije obavezan, a to je ispravan stav u koji nema sumnje, jer nije vadžib osim ono što Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učine vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi iz ovog Ummeta da slijedi mezheb nekog čovjeka mimo drugih ljudi. Najbolje generacije ovog Ummeta su čiste od slijeđenja mezheba. U stvari, nije ispravno da se običnom muslimanu pripisuje pripadnost nekom mezhebu, jer on nema mezheba. Na mezhebu može biti onaj ko ima sposobnost razmišljanja, argumentiranja i ima znanja o tom mezhebu, ili koje pročitao neku fikhsku knjigu iz mezheba, zna fetve imama i njegove stavove. A onaj ko se nije osposobio za sve ovo i kaže ja sam šafija ili hanbelija i slično, samom tvrdnjom ne biva tog mezheba … Ne može se pojmiti da običan musliman ima mezheb, a ako i pretpostavimo on nije dužan kao ni bilo ko drugi da slijedi nečiji mezheb, u smislu da slijedi sve njegove stavove a ostavlje mišljenja drugih učanjaka. Niko od imama ne zastupa ovaj ružni bidat koji se desio u Ummetu…” .

Kaže el-M'asumi: “Znaj da je uzimanje mišljenja i stavova učenjaka poput tejemmuma koji se ne uzima osim kada nema vode. Pa tako, ako imamo tekst Kur'ana, Sunneta i stavove ashaba vadžib je da se toga držimo a ne da uzimamo mišljenja učenjaka. Međutim, pristrasni sljedbenici mezheba uzimaju tejemmum a voda je pred njima…” .
Negativne posljedice slijepog slijeđenja mezheba i mezhebske zastranjenosti

Od negativnih stvari do kojih je odveo mezhebizam su:

1. Uzrokovanje fitni, razilaženja i ratova među  muslimanima zasnovanih na mezhebskoj gorljivosti. Opisao je Jakut el-Hamevi neprestane ratove koje su vodili hanefije protiv šafija u gradovima Asfehan, Merva i Rej, gdje su jedni druge pljačkali, pustošili i sela palili. Čak ni Allahove kuće – mesdžidi nisu bili pošteđeni tih mezhebskih razilaženja . Takođe, spominje Ibn Kesir fitnu u emeviskoj džamiji kada je hanabilama srušen i opljačkan mihrab zbog mezhebskih nesuglasica .

2. Nove fikhske mesele kao posljedica mezhebizma, poput toga:
– da nije šafijama ispravan namaz ako klanjaju iza hanefijskog imama i obrnuto, ovo je stav nekih njihovih mezhebskih učenjaka, jer ono što kvari namaz kod jednih ne kvari kod drugih i što je šart kod jednih nije kod drugih .
– prenosi Zehebi da je hanefijski kadija Dimeška Muhammed ibn Musa el-Blasaguni rekao: “Kada bih imao moć uzimao bih džizju od šafija” .
– došlo je u knjizi “Šerhu muhtesril-vikajeti” da hanefiji nije dozvoljeno da oženi šafijku, jer je ona kafir zbog mes'ele Istisna’, dok je drugi muftija dozvolio taj brak analogno tome što je dozvoljeno oženiti kitabijku.

3. U mekanskom Haremu su bila učena četiri ezana i klanjana četiri džemata, svaki mezheb je imao svoj džemaz te nisu jedni sa drugima klanjali.

4. Mezhebi su dignuti na nivo Kur'ana i Sunneta, mezheb je postao osnov a Kur'an i Sunnet ga slijede, pa ono što se slaže sa mezhebom od Kur'ana i Sunneta prihvata se a što se ne slaže tumači se drugačije. Poznate su riječi jednog od hanefijskih učenjaka: “Svaki ajet koji je suprotan onome na čemu je naš mezheb je muevvel (treba ga tefsiriti drugačije) ili je mensuh (derogiran), a tako isto svaki hadis ili je muevvel ili mensuh” . A kaže jedan od poznatih učenjaka šafijskog mezheba: “Mi tvrdimo da je obaveza svakom razumnom čovjeku

Medžmu'ul-fetava (20/208-209).
I'lamul-muvekki'in (4/261).
Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.99.
Mua'džemul-buldan (1/274, 4/355).
El-Bidaje ven-nihaje (13/19-21).
El-Medžmu'u, Nevevi (1/258).
Mizanul-i'atidal, Ez-Zehebi (4/51).
Hašijetu Ibn ‘Abidin (1/45).

i običnom muslimanu sa Istoka, Zapada, onom koji je daleko ili blizu da prihvati šafijski mezheb ne zeleći da ga nečim drugim zamijeni”.

5. Čak su i izmišljni i hadisi u korist imama mezheba, poput lažnih riječi pripisanih Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Doći će poslije mene čovjek po imenu en-Nu'man ibn Sabit, biće mu nadimak Ebu Hanife na njegovim rukama će Allahova vjera i moj sunnet biti oživljeni” . A u dugom stoji: “Biće u mom Ummetu čovjek po imenu Muhammed ibn Idris koji će biti štetniji po moj Ummet od Iblisa, a biće u mom Ummetu čovjek po imenu Ebu Hanife on je siradž (svjetiljka) mog Ummeta” .

6. Zatvaranje vrata idžtihada i davanje prednosti mišljenjima učenjaka nad Kur'anom i Sunnetom.

7. Ljubav i mržnja na osnovu pripadnosti mezhebu.

I na kraju prepustiću samom čitaocu da odgovori na postavljena pitanja u samom uvodu članka.

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com

Vidi manje

 Alejkumusselam.
Odgovor na ovo pitanje se zasniva na dvije mes'ele: prva – propis ubijanja iz milosti (eutanazije) jer se na to misli pod davanjem inekcije za smrt i druga – propis ubijanja pasa.

Što se tiče propisa ubijanja iz milosti, tj. eutanazije, pod tim se podrazumijeva  činjenje postupka kojima se postiže tzv. “dobra” ili “laka” smrt, odnosno namjerno prekidanje, skraćivanje života da bi se bolesniku, u ovom slučaju životinji mački, otklonile patnje. Ubistvo iz milosti podrazumijeva usmrćenje neizlječivo bolesnog ili olakšavanje smrti bolesne osobe za koju nema nade u ozdravljenje na osnovu zahtjeva samog bolesnika ili dozvolu njegovog staratelja. U većini slučajeva usmrćenje biva ubrizgavanjem injekcije koja sadrži veliku dozu narkotika (morfija) koja uzrokuje trenutnu smrt bolesnika. Postoji još jedna vrsta ubistva iz milosti a to je da se daju bolesnoj osobi, za koju nema nade u ozdravljenje i koja trpi nepodnošljive bolove, velike doze jakih sedativa (sredstva za umirenje živaca) koji daju bolesniku prividno zdravlje i olakšenje a u isto vrijeme postepeno ubrzavaju njegovu smrt.
Ubistvo iz milosti je haram i veliki grijeh, jer doza narkotika, koju neki ljekari zovu otrovnom dozom, koja se daje bolesniku uzrokuje smrt i smatra se jednom od vrsta ubistava (ubistvo spredumišljajem) za koju se ubica kažnjava odmazdom (smrću), ako to uradi bez dozvole bolesnika, a ako uradi sa njegovim zahtjevom razišli su se učenjaci oko kažnjavanja odmazdom. S tim da su složni da je to zločin za koji treba kazniti počinioca. A dokazi da je ubistvo zabranjeno su Kur'an, Sunnet i idžma’ (konsenzus) učenjaka, što je nužno poznato svakom muslimanu. Naravno, ovo što je rečeno o propisu ubistva iz milosti odnosi se na ubistvo iz milosti čovjeka. A isti propis zabrane se odnosi na ubijanje iz milosti neke životinje koju je po Islamu zabranjeno ubiti.

A što se tiče šerijatskog statusa ubijanja pasa, po tom pitanju se prenosi nekoliko hadisa:

Prvi – od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ubijaju psi osim psa za lov ili psa za čuvanje stoke. Hadis bilježe Muslim, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže, a s obzirom da ga bilježi Muslim to znači da je hadis vjerodostojan.

Drugi – od Džabira, radijallahu anhu, da je rekao: “Naredio nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da pobijemo sve pse, tako da kada bi neka žena došla iz pustinje sa svojim psom mi bi ga ubili, a zatim nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da ih ubijamo i rekao je: “Ubijajte potpuno crnog sa dvije tačke”.

Treći – od Abdullaha ibn El-Mugaffela, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da psi nisu ummet od ummeta naredio bih vam da ih pobijete, zato od njih ubijajte potpuno crne pse”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ahmed, a šejh Albani i Šuajb Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim.

Četvrti – od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je neki pas dahtao od žeđi pa ga je čovjek napojio pa mu je bio zahvalan i oprostio mu, i u hadisu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U svakoj živoj jetri je nagrada”. Hadis je mutefekun alejhi.

Na osnovu ovih hadisa nema razilaženja među učenjacima da nije dozvoljeno ubiti pse koje ljudi koriste za čuvanje stoke i usjeva, kao ni psa za lov. A što se tiče ostalih pasa učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Pa tako malikije smatraju da je vadžib ubiti svakog psa koji nanosi štetu a ostale pse je dozvoljeno ubiti jer u njima nema koristi, osim što se slažu sa ostalima da nije dozvoljeno ubiti pse za čuvanje stoke i usjeve i pse za lov. Unutar mezheba navodi El-Hattab stav mnogih malikija da nije dozvoljeno ubijati pse niti crne niti bilo koje druge osim  bijesnog psa i onog koji nanosi štetu.

Šafijski mezheb je na stavu da oni psi u kojima niti ima koristi niti štete da je njih mekruh ubiti. Naravno i oni iz pokuđene dozvole ubijanja pasa izuzimaju pse koji se koriste za lov, čuvanje stoke i usjeva, svejedno bili crni ili druge boje.

Hanabile smatraju da nije dozvoljeno ubiti dresiranog psa za lov kao i bilo kojeg drugog psa kojeg je dozvoljeno držati, a da je dozvoljeno ubiti bijesnog psa i svakog drugog koji ezijeti i šteti ljudima.
Na osnovu stavova učenjaka mezheba i onoga što je došlo u vjerodostojnim hadisima može se rezimirati sljedeće:
– Naredba ubijanja svih pasa je derogirana u vjerodostojnom hadisu.
– Nije dozvoljeno ubijati pse koje je dozvoljeno držati, poput psa za lov, čuvanja stoke i usjeva.
– Dozvoljeno je ubiti bijesnog psa, potpuno crnog i onoga koji nanosi štetu i uznemirava ljude.
– Ostali psi potpadaju pod kategoriju onog psa koji je spomenut u hadisu Ebu Hurejre, radijallahu anhu, tj. u njihovom hranjenju i pojenju (bez držanja) čovjek ima nagradu a i obrnuto, u ružnom ophođenju prema njima, njihovom ezijećenju i ubijanju ima grijeh, a što se razumije iz konteksta hadisa.

Prema tome, pošto pas kojeg si spomenula ulazi u zadnju spomenutu kategoriju i pošto davanje injekcije za smrt je saučesništvo u ubistvu, nije ti bilo dozvoljeno da daš svoju saglasnost da mu se da injekcija. Ako si u mogućnosti da nešto promijeniš trebaš to uraditi. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Mnogo je pitanja sličnih ovom, poput: trebam se zaposliti ali traže od mene da obrijem ili sredim bradu, ili da bi predavao u školi direktor mi je stavio do znanja da uredim bradu, ili idem u Italiju radi posla je li dozvoljeno da skrešem bradu, ili trebam izvaditi pasoš ili ličnu kartu pa je li smijem obrijati bradu, itd.

Jednoglasni su učenjaci selafa ovog Ummeta da je brijanje brade haram i veliki grijeh (ako se ustrajava na brijanju) a da je puštanje brade vjerska obaveza a ne adet, a na ovo upućuju jasni i nedvosmisleni šerijatski dokazi, kao hadis: “Puštajte brade, kratite brkove” (muttefekun ‘alejhi). Onaj koji brije bradu je griješnik a mnogi islamski pravnici su takvu osobu ubrajali među one kojima se ne prima svjedočenje na sudu.

Sa druge strane, dozvoljeno je učiniti haram u nuždi, jer fikhsko pravilo kaže: nužda dozvoljava zabranjeno. Pod nuždom se ovdje misli da čovjek nema izbora osim da učini taj haram a ako ne uradi taj haram to bi prouzrokovalo ogromnu štetu kod njega, poput smrti, teške bolesti ili nenormalnog života. A svi gore navedeni primjeri nisu na stepenu nužde, prema tome, gore navedeni primjeri nisu opravdan šerijatski razlog da bi se učinio haram poput brijanja brade, a ko to uradi griješan je i treba učiniti tevbu. Ovo je što se tiče brijanja, a što se tiče kraćenja: prvo treba poznavati šerijatski status kraćenja brade, koje su to granice kod onih koji dozvoljavaju.

Da je puštanje brade vadžib a njeno brijanje haram, oko toga danas ne postoji razilaženje, ili ne trebalo da postoji, među iole učenim muslimanima. Međutim, potkraćivanje brade je gorko pitanje o kojem treba govoriti.

Naročito kada vidimo učene glave i daije čije su se brade svele, nakon što su bile bogate, lijepe i bujne, na milimetarsko-centimetarsko podrezivanje. I da bi tragedija bila još veća, pokušava se stavit do znanja da je u stvari to ono što Islam traži od muslimana po pitanju puštanja i kraćenja brade, a one velike lijepe brade su u stvari bile džehl i pretjerivanje u vjeri. Pa se još to zamota u celofan tumačenja čija filozofija glasi: brijanje brade je haram a uzimanje onog što pređe preko šake je sunnet – a zlatna sredina je milimetersko-centimetarska bradica. Mnogi radnici za Allahovu vjeru često nemaju vremena ili neće da ga izdvoje za potpuno istraživanje nekog šerijatskog pitanja.

Kod mnogih jedan te isti propis se mijenja shodno mjestu, vremenu, ljudima i interesu, kao da se Islam prilagođava oklonostima ljudi a ne ljudi propisima Islama. Sa ovim ti želim staviti do znanja da nije ibret u onome što rade neke daije koji pretjerano krate svoje brade, nego je ibret u tome koliko se to slaže sa šerijatskim tekstovima, praksom ashaba i tabi'ina i stavovima učenjaka.
Naime, učenjaci selefa, nakon što su se složili da je brijanje brade haram, po pitanju kraćenja brade imaju pet mišljenja:

Prvo: stav hanefija – da je sunnet potkratiti bradu koja pređe dužinu šake, dok neki hanefijski učenjaci smatraju da je to vadžib.

Drugo: stav malikija – dozvola potkraćivanja brade ispod šake pod šartom da se razlikuje od potkraćivanja mušrika i medžusija koji su kratili brade skroz kratko tako da joj je dužina bila ista sa svih strana.

Treće: stav šafija – da se ne uzima ništa od brade osim pri obavljanju hadždža i ‘umre da se potkrati ono što pređe šaku.

Četvrto: stav većine hanabila – da je ono što pređe šaku dozvoljeno uzeti i ostaviti.

Peto: stav ‘Irakija i Nevevija – da se brada ostavlja u stanju u kakvom i jest te da je zabranjeno uzimati išta od brade. A ovo zadnje je slab stav, jer iz njega proizilazi da su ashabi činili haram a da ih ostali ashabi nisu za to prekoravali, što je veoma daleko. Dokazi sa kojima se dokazuju prva četiri mišljenja su isti, a to je ono što je prenešeno od ashaba, radijallahu anhum: Abdullah ibn Omer bi kratio ono što pređe šaku pri obavljanju ‘umre i hadždža (Buharija), Ebu Hurejre i Džabir ibn Abdullah bi kratili što pređe šaku (Musannef ibn ebi Šejbe – u dobrim rivajetima), Abdullah ibn ‘Abbas smatra da se na obredima hadždža i ‘umre uzima ono što pređe šaku (Tefsir Taberi) i Alija je uzimao što pređe šaku (prenešeno je u slabom rivajetu), takođe su tako radili tabi'ini i tabitabi'ini.

Nema sumnje da je djelo ashaba i njihovo razumijevanje ovog pitanja preče od bilo kojeg drugog, a ovo se ne suprostavlja naredbi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Puštajte brade, kratite brkove” kao što to neki tumače. Jer riječ “puštajte brade” ne znači jezički da je zabranjeno uzimati nešto od brade. Bilježi Buharija: “Haliful mušrikine veffirulliha (Razlikujte se od mušrika, puštajte brade da budu obilne, velike i bogate)”, što podupire stav ashaba.

Takođe, bilježi Muslim: “Razlikujte se od medžusija, puštajte brade da budu obilne, velike i bogate”, tj. oni su kratili svoje brade kako je došlo u drugim rivajetima. Spoj između zabrane kraćenja brade u hadisu, kako su radili mušrici i medžusije, i kraćenja ashaba je, kako pojašnjavaju Sujuti i Munavi, da se zabrana odnosi na kraćenje ispod šake koje je podjednako sa svih krajeva a ne na postupak ashaba i selefa.

Ispravan stav po ovom pitanju je, a Allah zna najbolje, da je dozvoljeno uzeti od brade ono što pređe šaku, a to je ono na čemu su bili mnogi od selefa ovog Ummeta počevši od ashaba i tabi'ina pa sve do imama mezheba.

Stav malikija i nekih drugih učenjaka da se od brade može uzimati i ispod šake se ne slaže sa onim što je prenešano od ashaba, s tim da su i oni uslovili da brada bude obilna i bujna i da se razlikuje od kraćenja mušrika i medžusija koji su kratili kratko tako da je bila podjednaka sa svih krajeva.

Iz gore izloženog se da primjetiti da milimetarsko-centimetarske bradice nemaju oslonca u razumijevanju ovog pitanja kod selefa ovog Ummeta.

Takođe, to se suprostavlja tekstu hadisa: “Puštajte brade da budu obilne, velike i bogate (veffirulliha)”, a sa druge strane, takvo kraćenje brade je postupak mušrika i medžusija, a nama je naređeno da se u tome razlikujemo od njih. Ko želi detaljnije o kraćenju brade neka pročita o tome u knjizi “Šemsudduha fil ahzi ma zade fevkal kabdi minelliha”.

Prema tome, ako će tvoje kraćenje biti u granicama šake, onda nema nikakve smetnje da to uradiš, a ako će biti ispod toga onda je to jako upitno.

Takođe, znaj da onaj ko ostavi nešto radi Allaha On mu to nadoknadi boljim od toga. Bilježi Veki'a u knjizi “Ez-Zuhd” (2/635) od Ubej ibn K'aba, a Ebu Nu'ajm u “El-Hilje” (1/253) od Ubej ibn K'aba i Ibn Omera, radijallahu anhum, a Ahmed (5/363) i Bejheki (5/335) od Ebu Katade i Ebu El-Dehma’, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neće ostaviti (Allahov) rob nešto radi Allaha a da mu to Allah neće zamijeniti sa onim što je bolje od njega odakle se ni ne nada”, a u rivajetu: “Ti nećeš nešto ostaviti bojeći se Uzvišenog Allaha a da ti Allah neće dati ono što je bolje od toga”, takođe u rivajetu: “Neće ostaviti (Allahov) rob nešto radi Allaha, neostavljajući to osim radi Njega, a da mu Allah to neće nadoknaditi sa onim što je bolje za njega i na dunjaluku i na Ahiretu”. Ovaj hadis sa svim spomenutim rivajetima je ocijenjen vjerodostojnim od strane El-Hejtemija, El-‘Adželunija, Ibn Mufliha i El-Vadi'ija.

Ako ti ostaviš ovaj posao koji bi mogao dobiti radi Allaha kako ne bi kršio Njegov propis Allah će ti inšaallah to nadoknaditi nečim boljim od toga. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

 

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Da bi govor o ovoj temi bio potpuniji neophodno je obraditi sljedeće tematike: šerijatska definicija dobrovoljnog djela, vrste dobrovoljnih djela, smisao i mudrost propisivanja dobrovoljnih djela, najbolje (najvrijednije) dobrovoljno djelo, stavovi učenjaka i argumenti i odabrano mišljenje.

Šerijatska definicija dobrovoljnog djela

Učenjaci imaju tri tumačenja oko toga šta se podrazumijeva pod DOBROVOLJNIM DJELOM (tetavvu'u):

Prvo –dobrovoljno djelo je sve ono što je propisano raditi mimo farzova i vadžiba, tj. ono što ulazi pod naziv sunet, mendub (preporučeno), mustehab (preporučeno), nafila, dobro djelo (kurbetun ili hasen) i dobročinstvo (ihsan).

Ovo je stav velike većine učenjaka ovog Ummeta, tj. stav malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba i nekih učenjaka hanefijskog mezheba, kao i stav učenjaka Usulul-fikha mimo hanefija.

Drugo – dobrovoljno djelo je svako djelo mimo farzova, vadžiba i suneta.

Ovo je stav učenjaka Usulul-fikha hanefijskog mezheba.

Treće – dobrovoljno djelo je ono djelo za koje nije došao neki poseban šerijatski tekst.
Ovo je stav nekih učenjaka malikijskog mezheba, Kadi Husejna i drugih od šafija.

Odabrana defincija je ono na čemu je većina učenjaka, tj. da je dobrovoljno djelo sve ono što je propisano raditi mimo farzova i vadžiba, tj. ono što se naziva sunet, mendub (preporučeno), mustehab (preporučeno), nafila, kurbetun (dobro djelo), hasen (dobro djelo) i ihsan (dobročinstvo).

Vrste dobrovoljnih djela

Dobrovoljno djelo može biti u ibadetima i međuljudskim postupcima, tj. mimo ibadeta.

Dobrovoljni ibadeti su svi ibadeti koji nisu farz ili vadžib, poput dobrovoljnih namaza, dobrovoljnog posta, dobrovoljne sadake (tj. mimo zekata i sadekatul-fitra), dobrovoljnog hadždža i dobrovoljnog džihada.

Dobrovoljni namazi su vitre (po džumhuru mimo hanefija), potvrđeni i nepotvrđeni suneti, duha-namaz, tehijetul-mesdžid, kijamu lejl, opća nafila i slično.

Dobrovoljni post su sve vrste postova mimo posta Ramazana i zavjetnog posta, poput posta dana Ašure, dana Arefata, posta tri dana svakog mjeseca, posta ponedjeljkom i četvrtkom i slično.
Spomenuti dobrovoljni ibadeti nisu svi na istom stepenu, neki od njih su vrijedniji od drugih, poput potvrđenih suneta i kijamu lejla koji su vrijedniji od tehijetul-mesdžida i duha-namaza, a ovi zadnji su vrijedniji od opće nafile.

Dobrovoljna djela mimo ibadeta (tj. u međuljudskim postupcima) su sva ona dobra djela koja nisu vadžib, poput traženja šerijatskog znanja, udjeljivanja (infak) rodbini koju nije vadžib izdržavati, udjeljivanja siromašnim ili onima kojima je potrebna pomoć kao bolesnim ili koje je zadesio neki musibet, davanje pozajmice, vesijet (opruka), davanje u vakuf, posuđivanje i slično.

Smisao i mudrost propisivanja dobrovoljnih djela

Osnovna mudrost i cilj propisivanja dobrovoljnih djela je da se sa njima Allahov rob približava svome Gospodaru i da mu On poveća nagradu i deredžu na Ahiretu.

Na ovo ukazuje hadis-i-kudsi kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: „Neprestano se Moj rob Meni približava sa nafilom (dobrovoljnim djelima) sve dok ga ne zavolim, …“.

Učenjaci su sabrali hadise koji govore o vrijednosti dobrovoljnih djela i izvukli iz njih sljedeće mudrosti i smisao propisivanja tih djela:

– Zadobijanje Allahovog zadovoljstva i sticanje mnogostruke nagrade.

Na ovo ukazuje mnoštvo hadisa, poput hadisa: „Ko klanja 12 rekata u danu i noći biće mu zbog njih sagrađena kuća u Džennetu“ (Muslim), takođe hadis: „Dva sabahska rekata su bolja od dunjaluka i onoga što je na njemu“ (Muslim). „Ko posti Ramazan, zatim uslijedi za njim šest dana Ševala, (ima nagradu) kao da je postio čitavo vrijeme“ (Muslim).

– Navikavanje na činjenje ibadeta i priprema za obavljanje farzove.

– Nadoknada učinjenih propusta prilikom obavljanja farzova.

Na ovo ukazuje poznati hadis u kojem je došlo: „Prvo djelo za koje će se polagati račun na Sudnjem danu je namaz. Reći će naš Gospodar, a On najbolje zna: ‘Pogledajte namaz Moga roba, je li ga upotpunio ili ima nedostataka?’ Pa ako je potpun biće mu upisan kao potpun, a ako ima ikakvih nedostataka, reći će: ‘Pogledajte ima li Moj rob dobrovoljnih namaza’. Pa ako bude imao dobrovoljnih namaza, reći će: ‘Upotpunite Mome robu njegove farzove sa dobrovljnim namazima’. Zatim će se djela obračunavati na taj način“. Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ahmed, Bejheki i Hakim, a vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Albani i Šujab Arnaut, a dobrim Tirmizi.

– Dobrovoljnim djelima se ljudi međusobno potpomažu i učvršćuju veze i bliskost.

Na ovo ukazuje ajet: „I međusobno se potpomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti“ (El-Maide, 2), kao i hadis: „Allah pomaže robu sve dok je on pomaže svome bratu“ (Muslim).

Najbolje (najvrijednije) dobrovoljno djelo, stavovi učenjaka i argumenti

Kaže Nevevi u knjizi „El-Medžmu“ (3/456): „Kada učenjaci kažu da je (dobrovoljni) namaz bolji od (dobrovoljnog) posta oni ne misle da su dva rekata bolja od posta nekoliko dana ili jednog dana, jer je post bolji od dva rekata bez ikakve sumnje. Nego je značenje toga da onaj ko ne može da spoji između povećanja ibadeta u dobrovoljnim namazima i povećanja ibadeta u dobrovoljnom postu, nego može i hoće da poveća ibadet u jednom od ovog dvoga i da taj ibadet preovlađuje kod njega, a da se u drugom ibadetu skrati samo na potvrđene dobrovoljne ibadete, eh, ovo je taj detalj i mjesto oko kojeg se učenjaci razilaze kada kažu koji je dobrovoljni ibadet bolji.

A ispravno je davanje prednosti (dobrovoljnom) namazu“.

Po ovom pitanju, koje je najbolje dobrovoljno djelo, islamski pravnici imaju više mišljenja:

Prvo mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo NAMAZ.

Ovo je stav malikijskog i šafijskog mezheba.

Kažu da kao što je farz namazi najbolji i najvrijedniji od farzova tako su i dobrovoljni namazi najbolji i najvrijedniji među dobrovoljnim djelima. Takođe, argumentiraju svoj stav time što namaz u sebi sadrži mnogo drugih posebnih ibadeta, poput zikra, dove i učenja Kur'ana, za razliku od drugih dobrovoljnih ibadeta.

Drugo mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo POST.

Ovo je drugi stav unutar šafijskog mezheba.

Nisam našao argumente sa kojima s dokazuje ovaj stav. Vjerovatno uzimaju u obzir vrijednost nagrade posta koja je došla u mnogim hadisima.

Treće mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo DŽIHAD, zatim TRAŽENJE ZNANJA I PODUČAVANJE DRUGIH, a zatim NAMAZ.

Ovo je stav hanbelijskog mezheba.

A da je dobrovoljni džihad najbolje dobrovoljno djelo to je poznat stav imam Ahmeda i mnogih drugih učenjaka, poput Ibn Kudame, Ibn Tejmije i Ibn Redžeba.

Prenosi Ibn Kudame u knjizi El-Kafi (4/256): „Spomenuta mu je (imamu Ahmedu) borba, pa je zaplakao rekavši: ‘Nema dobrog djela boljeg od njega (džihada), pa koje djelo je bolje od njega? Oni koji se bore na Allahovom putu brane Islam i njegove svetosti, oni žrtvuju svoje najvrijednije (živote), dok su ljudi sigurni oni su u strahu'“.

Kaže Ibn Redžeb (Džamiul-ulum vel-hikem, 1/274) komentarišući dio hadisa u kojem je došlo da je džihad najviši dio Islama: „Ovo ukazuje da je džihad najbolje djelo poslije farzova, kao što kaže imam Ahmed i drugi učenjaci“.

Ibn Kudame u svojo knjizi „El-Mugni“ (10/362) pojašnjava zašto je džihad najbolje dobrovoljno djelo, pa kaže: „Zato jer džihad predstvalja žrtvovanje najvrijednijeg (života) i imetka, njegova korist obuhavata sve muslimane, mlade i stare, jake i slabe, muško i žensko, druga dobra djela se sa njim ne mogu izjednačiti u koristi (koja iz njega proizilazi) i opasnosti (kojoj se mudžahid izlaže) pa tako isto se ne mogu izjednačiti u vrijednosti i nagradi“.

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (Es-Sijase eš-šerijje, 159): „Naredba džihada i spominjanje njegove vrijednosti u Kitabu i Sunetu teško da se može obuhvatiti i nabrojati. Zbog toga je džihad najbolje dobrovoljno djelo koje insan može raditi. Nema razilaženja među učenjacima da je (dobrovoljni) džihad bolji od (dobrovoljnog) hadždža i umre, od dobrovoljnog namaza i dobrovoljnog posta, a našto ukazuje Kitab i Sunet.

Čak kaže Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Glavna stvar je Islam, njegov stub je namaz, a njegov najviši vrh je džihad’. Nije prenešeno o nagradama za dobra djela ni za jedno djelo kao što je prenešeno o vrijednosti džihada, a to je jasno i sa razumske strane.

Korist džihada je opća i za vjeru i dunjaluk onoga ko ga vodi a i za druge mimo njega. Džihad obuhvata sve vrste unutrašnjeg i vanjskog ibadeta. On u sebi sadrži: ljubav prema Allahu, iskrenost, tevekkul, davanje svog života i imetka Allahu, sabur i zuhd, zikrullah i mnoge druge vrste dobrih djela koje ne sadrži ni jedno drugo dobro djelo. …“.

Takođe, kaže u „Medžmuil-fetava“ (28/418): „Takođe, složni su učenjaci, shodno onome što ja znam, da nema među dobrovoljnim djelima boljeg djela od džihada, on je bolji od hadždža, dobrovoljnog posta i dobrovoljnog namaza, stražarenje na Allahovom putu (čuvanje granica islamske države od napada neprijatelja) je bolje od boravka u Mekki, Medini i Kudsu“.

Riječi Ibn Tejmije da nema razilaženja i da su učenjaci složni da je džihad najbolje dobrovoljno djelo su upitne, jer ih opovrgavaju stavovi mngih drugih učenjaka, čak i selefa (od ashaba, tabi'ina pa nadalje) koji su davali prednost traženju znanja i poučavanju ljudi nad džihadom.

Učenjaci koji su na stavu da je džihad najbolje dobrovoljno djelo dokazuju svoj stav riječima Uzvišenog: „Vjernici koji se ne bore, osim onih koji su nesposobni, ne mogu se izjednačiti sa mudžahidima na Allahovu putu koji se bore imecima svojim i životima svojim! Allah je odlikovao mudžahide koji se bore imecima svojim i životima svojim za stupanj nad onima koji se ne bore, a svima Allah obećava lijepu nagradu! Allah je odli­kovao mudžahide nad onima koji se ne bore velikom nagradom!” (En-Nisa, 95)

A da je poslije džihada najbolje dobrovoljno djelo traženje znanja i poučavanje drugih, dokazuju hadisom u kojem je došlo:„Zaista je prednost alima nad abidom (pobožnjakom) kao prednost punog mjeseca nad ostalim zvijezdama“, bilježi ga Ebu Davud, takođe hadisom: „Prednost alima nad abidom (pobožnjakom) je kao moja prednost (moj fadl) nad najslabijim od vas“, oba hadisa je vjerodostojnim ocijenio šejh Albani.

A da poslije traženja znanja dolazi namaz to dokazuju time što je došlo u vjerodostojnim hadisima da je namaz jedno od najdražih djela Allahu i time što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustrajavao na klanjanju nafila.

Četvrto mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo ONO OD KOJEG JE NAJVEĆA KORIST.

Ovo je stav Ebu Hamida Gazalija i Izzuddina ibn Abdusselama.

Dokazuju to time što ona djela od kojih ljudi imaju najveću korist da su zbog toga i vrednija. Primjer takvog djela je davanje sadake siromašnom rođaku koje je vrijednije od davanja sadake onome koji nije rođak, jer u prvoj sadaci je i sadaka i održavanje rodbinskih veza.

Peto mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo TRAŽENJE ZNANJA I POUČAVANJE DRUGIH.

Ovo je stav Ebu Hurejre, Ibn Abbasa, radijallahu anhum, Hasana El-Basrija, Šafije, Ibn Bettala i mnogih drugih učenjaci.

Kaže Ebu Hurejre, radijallahu anhuma: „Da naučim neko poglavlje (šerijatskog) znanja o naredbi i zabrani draže mi je od 70 bitki na Allahovom putu“ (El-Fekih vel-mutefekkih, str. 16). Kaže Jahja ibn ebi Kesir El-Ezdi da je pitao

Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, o džihadu, pa mu je rekao: „Hoćeš li da te uputim na bolje od džihada?“ Rekao sam: „Svakako“. Kaže: „Sagradi mesdžid i poučavaj u njemu feraid (nasljedstvo), sunet i fikh u vjeri“ (Džamiu bejanil-ilmi ve fadlihi, str.60, u njegovom senedu ima slabosti zbog ravije Lejsa).

Kaže Hasan El-Basri: „Od svega onoga što je Allah stvorio nema ništa veće zbog veličine nagrade od traženja znanja, ni hadždž, ni umra, ni džihad, ni sadaka, ni oslobađanje roba“ (Medžu'u resail Ibn Redžeb, 1/36).

Kaže imam Šafija: „Poslije farzova nema ništa bolje (vrijednije) od traženja znanja“, pa mu rekoše: „Ni džihad na Allahovom putu?“ Kaže: „Ni džihad na Allahovom putu“ (El-Medhal ilesunen, str 310). Kaže Ibn Bettal, autor komentara Sahiha Buharije: „Zaista traženje znanja treba da bude bolje od džihada i drugih djela, jer džihad ne biva osim sa znanjem o njegovim propisima i o tome šta je Allah dozvolio a šta zabranio u njemu“ (Šerh Sahihu-buhari, 5/49).

Dokazuju to šerijatskim tekstovima u kojima je došla vrijednost uleme, traženja znanja i poučavanja drugih. Poput ajeta: „Reci: “Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?“ (Ez-Zumer, 9)

Šesto mišljenje: da najbolje dobrovoljno djelo ZAVISI OD VREMENA, STANJA I SAMIH OSOBA koje ih rade.

Ovaj stav navode neki učenjaci ali bez navođenja imena učenjaka koji zastupaju ovo mišljenje.

Dokazuju svoj stav vjerodostojnim hadisima u kojima je tačno naznačeno koja djela su najbolja. Ti hadisi su:

Prvi- Hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u njemu je došlo da je upitan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koje djelo je najbolje. On je odgovorio: „Iman u Allaha i Njegovog Poslanika“. Zatim koje? „Džihad na Allahovom putu“. Zatim koje? „Primljen hadždž“, odgovorio je.

Drugi – Takođe, hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan koje djelo je najbolje. On je odgovorio: „Iman u Allaha i džihad na Allahovom putu“.

Treći – Hadis mutefekun alejhi od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, u njemu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Najbolja djela su: namaz u njegovo vrijeme i dobročinstvo prema roditeljima“.

Četvrti – Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Katade, radijallahu anhu, kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao među njima i spomenuo da su džihad na Allahovom putu i iman u Allaha najbolja djela.

Peti – Hadis kojeg bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed od Ebu Derda’, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Hoćete li da vas obavijestim o boljem djelu od stepena posta, namaza i sadake? Popravljanje loših odnosa među muslimanima (izmirivanje posvađanih), jer fesad u međuljudskim odnosima uništava vjeru“. Hadis su ocijenili vjerodostojnim Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut.

Šesti – Hadis kojeg bilježe Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, Hakim i Bejheki od Ebu Derda’, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Hoćete li da vas obavijestim o najboljem vašem djelu, najčistijem kod vašeg Gospodara, koje vas podiže na veću deredžu, koje je bolje od udjeljivanja zlata i srebra na Allahovom putu i koje je vama bolje od toga da sretnete vašeg neprijatelja i udarate ih po njihovim vratovima a i oni udaraju vas po vašim vratovima?“ Kaže: „Zikrullah (spominjanje Allaha)“. Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Albani i Šuajb Arnaut, dobrim Hejsemi a imam Malik smatra da je hadis mevkuf (tj. da su ovo riječi ashaba).

Dakle, u ovim hadisima je došlo da je najbolje djelo: iman, džihad na Allahovom putu, namaz u njegovo vrijeme, dobročinstvo prema roditeljima, popravljanje loših odnosa među muslimanima (izmirivanje posvađanih) i zikrullah.

Kažu: ovo je dokaz da najbolje dobrovoljno djelo zavisi od vremena i stanja u kojem se živi i od samih osoba, nekad je džihad najbolje djelo u nekom vremenu i stanju muslimana nekog mjesta, hadždž najbolje u drugom vremenu i tome slično, ili za neke osobe je dobročinstvo prema roditeljima, dobrovoljni namaz i zikr najbolje djelo jer oni nisu za džihada ili nisu sposobni za popravljanje stanja među zavađenim muslimanima i tako redom.

Međutim, ovom dokazivanju se može prigovoriti da učenjaci tumače ove različite odgovore od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na isto pitanje, ovo prenose Ibn Dekik el-‘Id, Mubarekfuri i mnogi drugi, time da su odgovori davani shodno stanju onih koji su pitali, tj. da je odgovoreno svakom ko je pitao odgovorom koji je najkorisniji i najpriličniji njemu (ili njima) lično. Jakom, hrabrom i snažnom je odgovorio džihad, tjelesno slabom namaz i dobročinstvo prema roditeljima, i tako redom. A to znači da hadisi ne govore o najboljem dobrovoljnom djelu u općem smislu, a mes'ela o kojoj se ovdje govori je koje je najbolje dobrovoljno djelo uopćeno nevezano za ljude, stanja i vremena.

Sa druge strane, u odgovorima je spomenut iman i namaz u njegovom vremenu, a ovo dvoje su farzovi a ne dobrovoljna djela.

Kaže Izzuddin Abdusselam u svojoj knjizi El-Kavaid, za gore spomenuti šesti hadis sljedeće: „Ovaj hadis ukazuje da nagrada (sevap) nije spram težine umora u činjenju nekog djela u svim ibadetima, nego ponekad Allah više nagrađuje za manja djela nego za veća djela …“. Znači, hadis nije dokaz da je zikrullah bolji od džihada životima i imetkom.

Odabrano (radžih) mišljenje

Ispravno stav učenjaka, a Allah zna najbolje, je treće mišljenje, tj. da je najbolje i najvrijednije dobrovoljno djelo poslije farzova i vadžiba dobrovoljni DŽIHAD, zatim TRAŽENJE ZNANJA I PODUČAVANJE DRUGIH, a zatim dobrovoljni NAMAZ.

Džihad i traženje znanja su po većini učenjaka farz kifaje, tj. farz kojeg ako obavi jedna skupina spada obaveza sa ostalih muslimana a ako ga niko ne obavi svi su griješni, i ne samo to nego su džihad i traženje znanja dva najbolja djela od djela koja su farz kifaje oko čega nema razilaženja među učenjacima. Ovom karakteristikom ova dva dobrovoljna djela se automatski izdižu iznad svih vrsta dobrovljnih ibadeta namaza, posta, sadake i slično, jer spomenuta djela nisu farz kifaje.

Ostaje da se utvrdi koje je bolje i vrijednije djelo: džihad ili traženje znanja?

Skupina učenjaka koja daje prednost traženju znanja nad džihadom najjače sa čime može dokazivati svoj stav su šerijatski tekstovi Kitaba i Suneta koji ukazuju na vrijednost i prednost uleme u odnosu na šehide, a to je većdrugo pitanje jer mi ovdje govorimo o najboljem  dobrovoljnom djelu a ne skupini ljudi.

Naime, sljedeći dokazi Kur'ana i vjerodostojnog Suneta presuđuju i presjecaju po ovom pitanju:

– Riječi Uzvišenog: „Vjernici koji se ne bore, osim onih koji su nesposobni, ne mogu se izjednačiti sa mudžahidima na Allahovu putu koji se bore imecima svojim i životima svojim! Allah je odlikovao mudžahide koji se bore imecima svojim i životima svojim za stupanj nad onima koji se ne bore, a svima Allah obećava lijepu nagradu! Allah je odli­kovao mudžahide nad onima koji se ne bore velikom nagradom!” (En-Nisa, 95)

Iako većina učenjaka traženje znanja ubrajaju u jednu od vrsta džihada, našto ukazuju neki hadisi i što je tačno ali u prenesenom značenju tih riječi, riječi Uzvišenog „Allah je odlikovao mudžahide koji se bore imecima svojim i životima svojim za stupanj nad onima koji se ne bore“ ograničuju značenje ajeta samo na mudžahide imecima i životima.

– Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: „Uputi me na djelo koje je ravno džihadu“. On mu odgovori: „Ne mogu ga naći. Je si li u stanju kada izađe mudžahid da uđeš u svoj mesdžid i klanjaš bez prekida, da postiš bez mršenja?“ On mu odgovori: „Ko to može?“ Ovo je rivajet kod Buharije.

U rivajetu kod Muslima je došlo da je upitan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šta je ravno džihadu na Allahovom putu? On je odgovorio: „Vi to ne možete“. Pa su mu dva ili tri puta ponovili pitanje, a on je svaki put odgovarao: „Vi to ne možete“. A na treći upit je odgovorio: „Primjer mudžahida na Allahovom putu je primjer postača klanjača koji vrijeme provodi u molitvi učeći Allahove ajete koji ne prekida sa postom niti sa namazom sve dok se mudžahid ne vrati sa Allahovog puta“.

Ovaj hadis jasno i nedvosmisleno ukazuje da je dobrovoljni džihad mnogostruko bolji od dobrovoljnog namaza i posta.

– Bilježi Buharija od Aiše, radijallahu anha, da je rekla Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: „O Allahov Poslaniče, vidimo da je džihad najbolje djelo, pa hoćemo li se mi (žene) boriti?“ On joj odgovori: „Najbolji džihad (za vas žene) je hadždž mebrur“. U drugom rijavajetu kod Buharije ona je tražila da joj dozvoli da ide u džihad, pa joj je odgovorio: „Vaš džihad je hadždž“.

Dokaz u ovom hadisu su riječi Aiše, radijallahu anha: „O Allahov Poslaniče, vidimo da je džihad najbolje djelo“, a on joj nije negirao tu tvrdnju da je džihad najbolje djelo, nego je potvrdio da je džihad najbolje djelo, s tim da je džihad žena obavljanje hadždža.

Ako ovim šerijatskim argumentima još dodamo veličinu žrtve koju podnosi mudžahid žrtvujući svoj život i imetak i sveopću korist za sve muslimane i za Islam uopćeno koja proizlazi iz džihada, onda ne bi trebalo biti velikog dvoumljenja oko ovog pitanja.

Konkretan odgovor na pitanje:
Stav ili propis da je najbolje dobrovoljno djelo džihad ili traženje znanja (ili nešto treće) ne znači da onaj ko se posveti recimo traženju znanja treba ostaviti klanjanje potvrđenih i nepotvrđenih suneta, kijamu lejla, duha-namaz i slično, kao i da treba ostaviti post dana Ašure, ili ponedjeljka i četvrtka i slično. Nego baš suprotno, pravi i istinski talibul-ilm (onaj koji traži znanje) ili mudžahid potvrđuje svoje znanje i svoj džihad praktikovanjem spomenutih suneta. Izuzetak ovome su samo posebne situacije i stanja kao i za svaki drugi ibadet.

Prema tome, nije ispravno razumijevanje ovog pitanja da se zbog davanja prednosti traženju znanja ne klanjanju pritvrđeni sunneti (2 prije sabaha, 4 prije i 2 poslije podne itd) i da to bude stalna praksa, to nema smetnje da se uradi u posebnim prilikama koje su izuzetak.
Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Prenosi nekoliko hadisa o propisu ubijanja pasa:

Prvi – od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ubijaju psi osim psa za lov ili psa za čuvanje stoke.
Hadis bilježe Muslim, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže, a s obzirom da ga bilježi Muslim to znači da je hadis vjerodostojan.

Drugi – od Džabira, radijallahu anhu, da je rekao: “Naredio nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da pobijemo sve pse, tako da kada bi neka žena došla iz pustinje sa svojim psom mi bi ga ubili, a zatim nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da ih ubijamo i rekao je: “Ubijajte potpuno crnog sa dvije tačke (na sebi), jer je on šejtan”. Bilježe ga Muslim i Ahmed.

Treći – od Abdullaha ibn El-Mugaffela, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da psi nisu ummet od ummeta naredio bih vam da ih pobijete, zato od njih ubijajte potpuno crne pse”.
Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ahmed, a šejh Albani i Šuajb Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim.

Četvrti – od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je neki pas dahtao od žeđi pa ga je neki čovjek napojio i Allah mu je bio zahvalan i oprostio mu. U tom hadisu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pitanje: „Zar i u (činjenu dobročinstva) životinjama imamo nagradu“ odgovorio: “U svakoj živoj jetri (tj. živom biću) je nagrada”. Hadis je mutefekun alejhi (bilježe ga Buharija i Muslim).

Na osnovu ovih hadisa nema razilaženja među učenjacima da nije dozvoljeno ubiti pse koje ljudi koriste za čuvanje stoke i usjeva, kao ni psa za lov.

Kaže Ibn Kudame da mu nije poznato da oko ovga ima razilaženja. (El-Mugni, 4/190)

A što se tiče ostalih pasa učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. (pogledaj: El-Mevsu'atu el-kuvejtijje, 35/133-135)

Pa tako malikije smatraju da je vadžib ubiti svakog psa koji nanosi štetu, a ostale pse je dozvoljeno ubiti jer u njima nema koristi, osim što se slažu sa ostalima da nije dozvoljeno ubiti pse za čuvanje stoke i usjeve i pse za lov. Unutar mezheba navodi El-Hattab stav mnogih malikija da nije dozvoljeno ubijati pse niti crne niti bilo koje druge osim bijesnog psa i onog koji nanosi štetu.

Šafijski mezheb je na stavu da oni psi u kojima niti ima koristi niti štete da je njih mekruh ubiti. Naravno i oni iz pokuđene dozvole ubijanja pasa izuzimaju pse koji se koriste za lov, čuvanje stoke i usjeva, svejedno bili crni ili druge boje.

Hanabile smatraju da nije dozvoljeno ubiti dresiranog psa za lov kao i bilo kojeg drugog psa kojeg je dozvoljeno držati, a da je dozvoljeno ubiti bijesnog psa i svakog drugog koji ezijeti i šteti ljudima.

Kaže Nevevi u komentaru Muslimovog Sahiha (Šerhu en-Nevevi ala Muslim, 10/235): „Složni su učenjaci (idžma) oko (dozvole) ubijanja bijesnog psa i onog koji napada i ujeda, a razilaze se oko onih koji ne nanose štetu.

Kaže Imamul-haremejn (El-Džuvejni) šafijski učenjak: ‘Prvo je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se svi psi pobiju, zatim je to derogirano pa je zabranio ubijaju osim potpuno crnog psa. Šerijat je ostao na zabrani ubijanja svih pasa od kojih nema štete osim crnog i drugih.

Argument za spomenuto hadis Ibn El-Mugaffela’. Kaže Kadi Ijad: ‘Mnogi učenjaci rade po hadisu u kojem je došla naredba ubijanja pasa osim onih koji su izuzeti poput psa za lov i drugih. A ovo je mezheb Malika i njegovih učenika.

Dok druga skupina učenjaka smatra da je dozvoljeno držanje svih pasa i da je naredba ubijanja derogirana i zabrana držanja derogirana osim potpuno crnog psa. Ja smatram (kaže Kadi Ijad) da je u početku bila opća zabrana držanja svih pasa i naredba ubijanja svih, zatim je zabranjeno njihovo ubijanje osim crnog psa i zabranjeno je držanje svih osim pasa osim psa za lov, čuvanje usjeva i stoke’.

(Kaže Nevevi) Ovo što je rekao Kadi na ti ukazuje vanjsko značenje hadisa (Ibn Omera, radijallahu anhuma), a hadis Ibn El-Mugaffela izuzima (naredbu ubijanja svih pasa) sve osim crnog“.

Na osnovu stavova mezheba, učenjaka i onoga što je došlo u vjerodostojnim hadisima može se rezimirati sljedeće:

– Naredba ubijanja svih pasa koja je bila u početku islama je poslije derogirana, što je prenešeno u vjerodostojnom hadisu.

– Nije dozvoljeno ubijati pse koje je dozvoljeno držati, poput psa za lov, čuvanja stoke i usjeva, oko čega nema razilaženja.

– Dozvoljeno je, po mnogim učenjacima vadžib, ubiti bijesnog psa, onog koji napada i ujeda, potpuno crnog (ili sa dvije bijele tačke) i onoga koji nanosi štetu i uznemirava ljude.

– Ostali psi potpadaju pod kategoriju onog psa koji je spomenut u hadisu Ebu Hurejre, radijallahu anhu, tj. u njihovom hranjenju i pojenju (bez držanja) čovjek ima nagradu a i obrnuto, u ružnom ophođenju prema njima, njihovom ezijećenju i ubijanju ima grijeh, a što se razumije iz konteksta hadisa.

Prema tome, u osnovi je dozvoljeno pobiti (upucavanjem, trovanjem i slično) pse lutalice koji nanose štetu ljudima, ugrožavaju prolaznike od žena, djece i staraca. S tim da je preciznije reći, ako se ne može ili neće drugačije riješiti njihovo ugrožavanje sigurnosti građana, poput toga da se pohvataju i sklone sa ulica i slično, mustehab je (preporučeno) ili vadžib shodno okolnostima na terenu i štetnosti samih pasa da se pobiju (upucavanjem, trovanjem i slično) psi lutalice oni koji su bijesni, koji napadaju i ujedaju i koji nanose druge vidove štete i uznemiravanja ljudima u naseljenim mjestima.

Ve billahi tevfik.

http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje