Alejkumusselam.

Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko toga ko se ubraja u rodbinsku vezu koju je musliman dužan održavati i zabranjeno mu je da je prekida.

Prvo mišljenje je da se pod tom rodbinom porazumijevaju svi mahremi koji su u rodbinskoj vezi, tj. to su oni koji ako je jedan od njih muško a drugi žensko nije im dozvoljeno da se žene po Šerijatu.

Na ovom stavu je EbuHanife, a navodi ga i Nevevi.

Po ovom mišljenju rodbina sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze su roditelji, njihovi roditelji (dido i nana) i tako naviše, djeca i njihova djeca (unučad) i tako naniže, braća i njihova djeca, sestre i njihova djeca, amidže i tetke (sestre od oca), daidže i tetke (sestre od majke). Po ovom stavu djeca od amidža, daidža i tetki (od oca i majke) nisu rodbina sa kojima je vadžib održavati rodbinske veze, sa njima je mustehab održavati rodbinske veze.

Dokaz ovog stava je zabrana da čovjek oženi dvije žene, tj. u poligamijslom braku da istovremeno živi sa obe, koje su u rodbinskoj vezi tako da je jedna žena tetka po ocu ili po majci drugoj ženi, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima koje bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallahu alejhi ve sellem, zabranio da se udaje žena (kao druga) na njenu tetku po ocu ili njenu tetku po majci. U jednom od rivajeta stoji: “A ako to učinite (tj. ako oženite neku ženu i njenu tetku) prekinut ćete njihove rodbinske veze”.

Prema tome, da se neka žena i kćerka od njene tetke po ocu ili majci ubrajaju u rodbinu čije veze je zabranjeno kidati onda ne bilo dozovoljeno da muškarac oženi njih dvije istovremeno, a to je dozovoljeno po idžmau’ učenjaka. Ovo tumačenje navodi Nevevi u svom Komentaru Sahiha od Muslima.

Drugo mišljenje je da su rodbina svi oni koji nasljeđuju određenu osobu. Po ovom mišljenjeu daidže i tetke po majci nisu rodbina te nije obaveza da se održavaju rodbinske veze sa njima, tj. dozovljeno je prekinuti rodbinske veze sa njima. Ovaj stav spominje Kurtubi. Međutim, ovo mišljenje je slabo jer kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija: “Tetka (po majci) je na stepenu majke”.

Treće mišljenje je da se u rodbinu ubraja svako onaj ko je rođak i po ocu i po majki. Na ovom stavu je bio Šafija i ovo je rivajet od Ahmeda. Pa tako po ovom stavu djeca amidže, daidže i tetki (po ocu i majci) potpadaju pod pojam rodbine. Način održavanja rodbinskih veza po ovom mišljenju se razlikuje shodno blizini rodbinske veze. Prema nekima je obaveza održavati vezu rodbinstva svaki dan, dok je prema drugima svake sedmice a prema trećima svakog mjeseca. Takođe, sa nekima se održava rodbinska veza davanjem imetka, sa drugima nazivanjem selama a sa trećima telefonskim pozivom.

Četvrto mišljenje je da se rodbina koju je obaveza održavati vezu sa njom proteže sve do četvrtog djeda. Ovo je zvanični mezheb kod hanabila. Znači, u tu rodbinu spadaju vlastita djeca, djeca od oca (braća i sestre), djeca od djeda (amidže i tetke od oca) i djeca od očevog djeda (amidže od babe i babine tetke sa očeve strane). Po ovome ne spada u rodbinu niko sa majčine strane što se kosi sa hadisom : “Tetka (po majci) je na stepenu majke”.

Oni dokazuju svoj stav sa ajetom: “Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku Svome daruje pripada: Allahu i Poslaniku njegovu, i bližnjim njegovim, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima…”. (El-Hašr 7) A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je davao od plijena svojoj djeci, djeci Abdulmuttaliba i djeci Hašima, izuzev djece Abduššemsa i Nevfela.

Na kraju se može konstatovati da je prvo mišljenje najbliže istini, a Allah zna najbolje. To jest, da se pod tom rodbinom porazumijevaju svi mahremi koji su u rodbinskoj vezi, tj. da su to oni koji ako je jedan od njih muško a drugi žensko nije im dozvoljeno da se žene po Šerijatu. S tim da se uz ovo mora dodati i četvrto mišljenje zbog snage dokaza, tj. da u rodbinu ulaze mimo spomenutog u prvom mišljenju još i djeca od očevog djeda (amidže od oca i očeve tetke). Prema tome, rodbina sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze su rođaci koji su jedni drugima mahremi, a sa svima ostalim rođacima je samo mustehab održavati rodbinske veze. A način održavanja rodbinskih veza se razlikuje shodno blizini rodbinske veze. Prema nekima je obaveza održavati vezu rodbinstva svaki dan, dok je prema drugima svake sedmice a prema trećima svakog mjeseca.

Takođe, sa nekima se održava rodbinska veza davanjem imetka ili zijaretom, sa drugima nazivanjem selama i komuniciranjem a sa trećima telefonskim pozivom.

Način održavanja rodbinskih veza

A što se tiče načina kako se održavaju rodbinske veze, one se održavaju na neki od sljedećih načina:

1- Zijaretom, tj. da ode i posjeti ih u mjestu gdje žive.

2- Da ih pozove i ugosti kod sebe u svojoj kući.

3- Da se raspituje o njihovom stanju i poselami ih svejedno putem telefona, interneta, poruke ili preko neke treće osobe.

4- Da ih materijalno pomaže dajući im sadaku ako imaju potrebu za imatkom ili hediju (poklon) ako nemaju potrebe za imetkom.

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista je sadaka data miskinu (samo) sadaka, a (sadaka) data rodbini sadaka i održavanje rodbinskih veza”. (Tirmizi, Nesai’, Ibn Madže, Ahmed, Darimi, Hakim, Ibn Hibban i ostali, dobrim ga ocijenjuje Tirmizi i Albani a vjerodostojnim Hakim i Ibn Hibban).

5- Da im iskazuje poštovanje i samilost na riječima i djelu.

6- Da učestvuje sa njima u njihovim radostima čestitajući im, takođe da saosjeća sa njima njihove tuge, boli i žalosti iskazujući im saučešće.

7- Da ih obilazi kada su bolesni.

8- Da se odazove njihovom pozivu u zijaret.

9- Da čisti svoja prsa od mržnje i zavisti prema njima.

10- Da dovi za njih u svemu onome što i sebi želi.

11- Da ih pozove na uputu i praktikovanje vjere, da im preporučuje svako dobro i upozorava na munkere koje imaju kod sebe, naravno na najljepši način i sa najefikasnijom metodom. I tako dalje.

Prema tome, tvoji amidžići, dajdžići i tečići ne ulaze u rodbinu sa kojima ti je vadžib da održavaš rodbinske veze, nego je održavanje tih veza sa njima mustehab. S obzirom da je po Šerijatu po idžmau učenjaka dozvoljeno dajdžićima, amidžićima i tečićima da te ožene to znači da ti oni nisu mahremi i da ti nije dozvoljeno da se sa njima osamljuješ i otkrivaš kao pred mahremima.

Takođe, praksa prisutna u Bosni da se amidžići, dajdžići i tečići ponašaju kao da su braća i sestre je oprečna Šerijatu i munker koji treba negirati i izbaciti iz prakse. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr. Zijad Ljakić zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ta predaja ne postoji u hadiskim zbirkama, to je čista izmišljotina.

Osnova je da se muslimani pozdravljaju sa „Esselamu alejkum“, a ako se doda „ve rahmetullahi ve berekatuhu“, to je još bolje. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima i na to nedvosmisleno ukazuju šerijatski tekstovi. Nazivanje selama muslimanu je sunnet (mustehab), a odgovaranje na selam muslimana vadžib. Kaže imam Nevevi da je na ovome idžma učenjaka. A ako bi se nakon selama reklo „dobar dan“, „kako ste“ i slično, nema smetnje.

Nije dozvoljeno kjafire (tj. nemuslimane) pozdravljati sa Selamom, jer je zabrana istog došla u vjerodostojnom hadisu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ne počinjite pozdrav Židova i kršćana sa Selamom“. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu. A bilježe Buharija i Muslim od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada vam Ehlu kitabije (Židovi i kršćani) nazovu selam, recite: ‘Ve alejkum'“. Nema smetnje da se kjafiri pozdravljaju sa „kako ste“, „dobro jutro“ i slično, ako ima potrebe za time. Ovo navode mnogi učenjaci, između ostalih i šejhul-islam Ibn Tejmije.

Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr. Zijad Ljakić zijad-ljakic.com

Alejkumusselam. Islamski pravnici su se jako razišli po pitanju davanja zekata na dug. Da li se uopće izdvaja zekat na dug, a ako se izdvaja ko je dužan dati: onaj koji je dao pozajmicu, tj. kome je neka druga strana dužna ili onaj koji se zadužio, ili obojica? I na kraju kako da izdvoji zekat na dug? Izučavanje ovih pitanja dovodi istraživača u nedoumicu i konfuziju gdje je vrlo teško odrediti ispravno mišljenje.

Razlog razilaženja islamskih učenjaka po ovom pitanju je nepostojanje šerijatskog teksta iz Kur’ana i vjerodostojnog Sunneta koji liječi ovu problematiku. A to je učinilo da je svaki mudžtehid iznijeo stav shodno gdje ga je odveo njegov idžtihad tako da na kraju imamo velik broj stavova počev od ashaba pa do savremenih učenjaka.

Rezime onog što se može kazati po ovom pitanju je da nema šerijatskog teksta iz Kur’ana i vjerodostojnog Sunneta koji direktno govore o ovom pitanju. Predaje koje su prenesene od ashaba dio njih ukazuje na obavezu davanja zekata na dugove, kao što se prenosi u dva različita rivajeta od Omera, Osmana i Ibn Omera, i u jednom rivajetu od Ibn Abbasa, radijallahu anhum. A dio tih predaja ukazuje da nema zekata na dugove, kao što se prenosi u dva različita rivajeta od Alije, Aiše i Ibn Omera, radijallahu anhum.

Dugovi na koje se daje zekat su oni dugovi koji proizilaze iz trgovačkih poslovanja i koji su rezultat davanja pozajmice svejedno bilo to u novcu ili nekom drugom imetku. Sve druge vrste dugova, poput mehra, dug fidje hul’a (davanje talaka ženi na njen zahtjev), dug krvarine, dug kitabeta (ugovora o oslobađanja iz ropstva), dug zaostavštine koja je u procesu podjele nasljednicima i dug koji predstavlja protuvrijednost nekretnina (kuća, objekata i zemljišnih parcela) sa čijom prodajom nije namjeravana trgovina, na njih se ne daje zekat.

Davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina) ovisi od vrste duga. Što se tiče prve vrsta, tj. trenutnog dug (tj. bez odgode roka vraćanja), gdje je zaduženi bogat, u stanju je vrati i dao bi ga odmah na zahtjev druge strane, odabrano mišljenje je da je obavezan davati zekat.

A druga vrsta duga, trenutni dug gdje je zaduženi u oskudici te nije u stanju da ga vrati ili je u stanju ali svjesno odugovlači i ne vraća. Odabrano mišljenje je da čovjek koji zbog oskudice nije u stanju vratit dug, ili koji je u stanju ali izbjegava i odugovlači, takođe onaj koji poriče dug, ili ako je imetak ukraden ili zaboravljen, opljačkan ili na silu oduzet, sve ove vrste imetaka i dugova kada ih se njihov vlasnik domogne ili mu bude vraćen dužan je dati zekat samo za jednu godinu.

Zatim treća vrsta, tj. dug na odgodu, a to je dug kojeg treba vratiti nakon određenog dogovorenog vremenskog perioda. Odabrano mišljenje je da je vadžib davati zekat svake godine na dugove koji su rezultat trgovačkog poslovanja tako što bi se vrijadnost duga procjenjivala svake godine prilikom davanja zekata.

To jest, zekat se daje na glavnicu svake godine, a na zaradu shodno dijelu zarade koju dobija godišnje kada se zarada podijeli na broj godina u kojima treba vratit dug. Svejedno bili to dugovi čije vraćanje se očekuje ili ne očekuje. A na sve ostale dugove da se daje zekat samo za jednu godinu nakon vraćanja duga.

Odabrano mišljenje po pitanju davanje zekata na dug od strane zaduženog (medina) je da onaj koji je zadužen trenutnim dugom nije dužan dati zekat uz šart da taj dug odmah ili najkasnije prije isteka havla (jedne godine) vrati, drugim riječima da nije mumatil (tj. onaj koji se izvlači i odugovlači u vračanju duga). A onaj ko je zadužen dugom na odgodu dužan je davati na njega zekat, a vrijednost duga na koji se daje zekat se procjenjuje svake godine.

Procjena vrijednosti duga se vrši tako što se ukupna vrijednost duga podijeli na broj godina u kojima je rok da se vrati dug te se za svaku proteklu godinu odbije njena rata od ukupnog duga. Prema tome, kad god ti brat vrati dio duga dužan si na taj novac dati zekat samo sa godinu dana bez obzira koliko godina prošlo od vremena kada si mu posudio. Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

 Alejkumusselam.
Kao prvo, ne vidim zašto bi bilo dobro da se ne iznosi javno kako doktori islama argumentiraju svoje stavove u škakljivim mes'elama za naše podneblje.
Kao drugo, bitno je navesti ko argumentira na ovakav način. To jest, gore spomenuta pitanja su navedena na stranici http://www.dzemat-oberhausen.de pod naslovom “Savjeti muslimanskoj omladini (dr. Fuad Sedić i dr. Izet Terzić) Tekst je objavljen u hrestomatiji: SAVREMENE MUSLIMANSKE DILEME, pluralizam, ljudska prava, demokratija, pravda, džihad, ekstremizam, terorizam. Priređivač: Ahmet Alibašić. Izdavač: Centar za napredne studije, Sarajevo, 2009./1430. h.g. (pdf-izdanje)”.

A što se tiče odgovora na pitanje on glasi:

Prva mes'ela (Korištenje tespiha i zajednički zikr u namazu)

Argumentiranje opravdanosti zajedničkog zikrenja u namazu sa:
– “oduvijek je kod nas bila praksa da se poslije namaza zajednički zikri (tespih čini) i da se zajednički uči dova”,
– “naši stariji su lijepo govorili: “Kada se dije sijeno, treba lijepo dovršiti”, aludirajući time na tespihanje i učenje dove nakon namaza”,
– etiketiranje ovog zajedničkog zikra novotarijom i zajedničko netespihanje je zbunjivanje našeg naroda i pokušaj uvođenja smutnje i razdora,
– “dosadašnja praksa u Bosni je pokazala da imamo toliko ljudi među našim džematlijama koji će, ako nemaju u rukama tespih, i ako im još mujezin glasno ne kaže šta treba da izgovaraju, samo šutjeti. Pa zašto onda smeta da ljudi, ako im to olakšava zikr, koriste tespih ili neko drugo pomagalo”,
– “tespih je kod nas oduvijek imao vjersko obilježje”, …

Ovakvo argumentiranje i opravdavanje nekog postupka u najmanju ruku ne priliči nekome ko završi neki pa i najlošiji islamski fakultet a kamoli nekom doktoru islama. U Šerijatu su argumenti i dokazi ajeti iz Kur'ana, vjerodostojni hadisi, idžma učenjaka i kijas (analogija) (a oko ostalih dokaza kao izvora Šerijata ima veliko razilaženje među učenjacima).
Nema sumnje da je zajednički zikr (ne korištenje tespiha, jer oko njega ima razilaženje) novotarija, a dokaz je hadis mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, rekao: “Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to se odbija”.

Druga mes'ela (Obavljanje namaza po drugim mezhebima)

A što se tiče onoga što je navedeno po pitanju mes'ele obavljanja namaza po drugom mezhebu:
– “forsiranje drukčijeg načina klanjanja nije donijelo nikakve pozitivne rezultate u našoj sredini, nego je samo unijelo zabunu među našim narodom”,
– oni koji to rade unose zabunu i remete ustaljeni način klanjanja, zaboravljaju da je sloga i zajedništvo farz, a da su te stvari (dizanje ruku prije i poslije ruku'a) samo pohvaljene sunnet, …
Sve navedeno je neprihvatljivo jer slijeđenje mezheba nije vjerska obaveza, tj. slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadžib niti mustehab, dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb. A obavezivanje muslimana da slijede neki određeni mezheb (bio hanefijski ili neki drugi) je novotarija u vjeri našto ukazuje sljedeće:

1. Hadis mutefekun alejhi: “Ko uvede u našu vjeru nešto što nije od nje, to se odbija”. A ovi su obavezali muslimane onim čime ih Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu obavezali, te su time došli sa novotarijom.
2. Najbolje generacije ovog Ummeta selefu salih nisu bili na ovome u vjeri, što znači da to i nije bilo od vjere, nego je nastalo kao rezultat slabosti i pada ovog Ummeta sa zatvaranjem vrata idžtihada.
3. Sami imami mezheba nisu obavezivali ljude da slijede njihove mezhebe, nego su ih podsticali na slijeđenje onoga što su sami oni slijedili, tj. Kur'ana i Sunneta.
4. Obaveza slijeđenja jednog imama u svemu stavlja tog imama na stepen bezgriješnosti u vjeri, a to je svojstveno samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Rečeno je Ebu Hanifi: “Ako ti nešto kazeš, a Allahova knjiga je oprečna tome”, reče on: “Ostavite moj govor radi Allahove knjige”. Onda mu je rečeno: “A ako se hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, suprostavlja tvom govoru”, kaze: “Ostavite moj govor radi hadisa”, te mu bi rečeno: “A šta ako se govor ashaba ne slaže sa tvojim govorom”, “Ostavite moj govor radi govora ashaba”, reče on. (Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.83.)

Kaže hanefijski učenjak Ibnul-Hummam u knjizi “Et-Tahrir”: “Po ispravnom mišljenju, nije obaveza strogo se držati jednog mezheba, jer njegovo slijeđenje nije obavezno. Nema vadžiba osim onoga što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinili vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi da slijedi mezheb jednog od imama mimo drugih imama…”. (Et-Takrir vet-tahrir fi ‘ilmil-usul, Ibn Emir el-Hadždž, 3/468).

Kaže hanefijski učenjak Alijj el-Kari: “Nije obavezan niko iz ovog Ummeta da bude henefija, malikija, šafija ili hanbelija, nego je obaveza muslimanu ako nije alim da pita jednog od učenjaka, a četvorica imama su od učenjaka…”. (Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.77.)

Kaže Šihabuddin Ebu Šame: “Četiri mezheba su ostala poznata dok su ostali mezhebi napušteni a ambicije većine sljedbenika mezheba su oslabile te su postali mukallidi nakon što je taklid – slijepo slijeđenje bio zabranjen osim slijeđenja Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem. Čak šta više mišljenja imama su dignuta na nivo Kur'ana i Sunneta, a u tom su smislu riječi Uzvišenog: “Oni su, pored Allaha, za bogove uzeli svećenike i monahe svoje” (Et-Tevbe 31). El-Muemmel lirredi ilel-emri el-evveli”, Šihabuddin Ebu Šame, 1/10).

Kaže Ibn Tejmije: “Nije obavezan niko od muslimana da slijedi određenog učanjaka u svemu što kaže, niti da slijedi u tome određen mezheb, a svi su obavezni slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu što je naredio i očemu je obavijestio. Svačiji govor se uzima i ostavlja osim govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A ono što je dozvoljeno to je da čovjek slijedi određen mezheb jer nema drugog načina da sazna propise Šerijata osim na takav način…”. (Medžmu'ul-fetava, 20/208-209).

Treća mes'ela (Dizanje ruku prilikom učenja dove i potiranje lica nakon toga)

Tačno je da je dizanje ruku prilikom učenja dove prenešeno u mutevatir hadisima, s tim da mi nije poznato da iko od onih protiv kojih je usmjerena knjiga “Savjeti muslimanskoj omladini” negira ovo pitanje (dizanje ruku prilikom učenja dove) i ovu praksu a kamoli da to smatra novotarijom.

A što se tiče spomenutih hadisa o potiranju lica nakon dove, treba znati da potiranje rukama po licu svejedno poslije namaza ili poslije dovljenja dignutih ruku nije prenešeno ni u jednom vjerodostojnom hadisu. A hadis u kojem je došlo da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi podigao ruke prilikom dovljenja ne bi ih spustio sve dok ne potare njima svoje lice kojeg bilježe Ebu Davud od Ibn Abbsa i Tirmizija od Omera, radijallahu anhum, ovaj hadis je munker (veoma loš), takvim ga ocjenjuju Ebu Davud i Ebu Hatim u knjizi “El-‘Ilel” (2/351). U senedu rivajeta od Tirmizija je Hamad ibn ‘Isa El-Džuheni oko kojrg su složni učenjaci da je slab (Tehzibul-kemal, 7/281).

Imam Malik negirao potiranje lica nakon dovljenja, a Sufjan Sevri prezirao, imam Ahmed o tome nije ništao čuo, a imam Bejheki je ono što je prenešeno ocijenio slabim. A šejh Albani je i hadis koji bilježi Tirmizi i hadis koji bilježi Ebu Davud ocijenio veoma slabim u knjizi (Irvaul-galil, 433 i 434). Takođe, dodaje Albani da nije isparavan stav da ova dva hadisa podupiru jedan drugog zbog velike slabosti u senedima. Prema tome, potiranje lica poslije dovljenja dignutih ruku nije propisano. Čudno je da doktor hadisa nije naveo ili istražio i spomenuo šta su učenjaci rekli o ovim hadisima, tj. da su svi slabi, a negiranje prakse koja je zasnovana na slabim hadisima nije netolerancija i jednostranost.

Uglavnom, uopćena ocjena ovakvog argumentiranja, dokazivanja i obrađivanja nekih aktuelnih šerijatskih pitanja je veoma slaba, nema objektivnosti u pristupu tematici niti su naučno (šerijatskom naukom, naravno) obrađena pitanja, a da ne govorimo o smiješnim (i istovremeno žalosnim) pokušajima opravdavanja postojeće prakse kojekakvim narodnim izrekama ili parolama: “zbunjivanja ljudi i sijanja smutnje i razdora” i “zajedništvo i jedinstvo su farz”. Stiče se dojam da je cilj knjige bio da se po svaku cijenu opravda postojeća praksa praktikovanja vjere u Bosni (i šire) u spomenutim pitanjima, svejedno imali za to dokaza u Šerijatu ili ne i je su li to novotarije ili ne. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com