Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
PROPIS PUŠTANJA EZANA PREKO AUDIO UREĐAJA (umjesto učenja ezana)
Alejkumusselam. Ezan je jedan od najboljih ibadeta koji se obavlja riječima i tijelom, on je farz kifaje po većini učenjaka, predstavlja jedan od glavnih vanjskih obilježja Islama, muslimansko mjesto koje ostavi učenje ezana, kažu učenjaci da je vadžib povesti borbu protiv tog mjesta ako odbiju učenviše
Alejkumusselam.
Ezan je jedan od najboljih ibadeta koji se obavlja riječima i tijelom, on je farz kifaje po većini učenjaka, predstavlja jedan od glavnih vanjskih obilježja Islama, muslimansko mjesto koje ostavi učenje ezana, kažu učenjaci da je vadžib povesti borbu protiv tog mjesta ako odbiju učenje ezana, učenje ezana je vadžib za obavljanje pet vakata namaza.
Učenje ezana je znak koji razdvaja muslimansko mjesto od kjafirskog, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi htio napasti neko mjesto sačekao bi da nastupi vrijeme namaza pa ako bi čuo ezan ne bi napao a u protivnom bi. Takođe, ezan ima svoje šartove od kojih je najbitniji nijet pa tako ezan nije ispravan od strane pijane, lude i osobe koja nije pri svijesti jer one nisu u stanju zanijetiti. A pod nijetom se misli da muezin prije učenja ezana zanijeti učenje ezana za taj namaz koji je nastupio.
Sva ova gore spomenuta značenja učenjem ezana sa kasete ili CD-a se ne mogu ostvariti te zbog toga ovakvo učenje ezana i nije ispravno.
A što se tiče stavova savremenih učenjaka po ovom pitanju, evo nekoliko odgovora na to pitanje:
Upitan šejh Ibn Usejmin da li je učenje ezana sa kasete ispravno, pa je odgovorio da nije ispravno, jer je ezan ibadet a ibadetima mora da predhodi nijet. Takođe, kada je upitan da li musliman treba ponavljati učenje ezana i učiti dovu koja se uči nakon ezana, odgovorio je da se ezan može učiti u dvije situacije: prva je ezan koji se uči kada nastupi namasko vrijeme od strane muškarca, na ovakav ezan se odgovara ponavljanjem i učenjem dove, a druga situacija je da se pusti snimljen ezan koji je od prije snimljen, takav ezan se ne prati ponavljanjem i učenjem dove jer to u suštini i nije stvarni ezan, odnosno ne uči ga muškarac u vrijeme kada mu je naređeno da ga uči nego je to samo slušanje onoga što je od prije snimljeno.
Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji (broj fetve 10189) o onome što se dešava u nekim muslimanskim zemljama da se umjesto stvarnog učenja ezana od strane čovjeka kada nastupi namasko vrijeme puštaju snimljeni ezani preko kaseta i CD-ova, pa je odgovorila da to nije dovoljno za propisani ezan, nego da je vadžib da muezin lično prouči ezan jer je u vjerodostojnom hadisu tako naredio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Poznati šejh Mešhur Hasan iz Jordana je u svojoj knjizi “El-Kavlu el-mubin fi ahtail-musalin” naveo sve sporne stvari koje u sebi sadrži puštanje ezana preko kaseta i CD-ova umjesto stvarnog učenja. Od tih stvari naveo je sljedeće:
1 – Gubljenje nagrade učenja ezana muezinima i skraćivanje toga samo na onoga čiji je glas snimljen.
2 – Oprečnost ovakvog načina učenja ezana riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada nastupi namaz neka vam neko od vas prouči ezan i neka vas predvodi najstariji od vas” (mutefekun alejhi).
3 – Oprečnost ovakvog načina učenja ezana onome što su muslimani stoljećima radili od početka Islama pa sve do današnjeg doba u svim mjestima i u svim mesdžidima gdje se ezan učio od strane muezina za svaki beš vakat.
4 – Donošenje nijeta je šart ispravnosti ezana, zbog toga je neispravan ezan ako ga prouči luda i pijana osoba, jer one nisu u stanju zanijetiti, a ovo isto se odnosi na puštanje snimljenog ezana.
5 – Ezan je tjelesni ibadet i zato kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame: “Ne može čovjek da se oslanja na ezan koji uči neko drugo jer je ezan tjelesni ibadet i nije ispravno da se izvodi za dvije osobe poput namaza”, tj. ne mogu se džematlije u jednom mesdžidu oslanjati na učenje ezana u drugom mesdžidu, kao što se ne može jedan musliman oslanjati u svom namazu na namaz koji je obavio neki drugi musliman.
6 – Za učenje ezana za svaki namaz i u svakom mesdžidu je vezano mnoštvo suneta i adaba, a učenjem ezana putem puštanja kasete se ti suneti zapostavljaju i ne izvršavaju, a da ne govorimo o nedostatku samog nijeta učenja ezana.
7 – Ovakvim izvođenjem ibadeta se otvaraju vrata poigravanja sa vjerom i unošenja novotarija u ibadete i obilježja Islama i što je najgore vodi u to da se potpuno ostavi prirodno učenje ezana zadovoljavanjem sa onim što je snimljeno.
Kolegij islamskog prava pri Rabiti je 1406.po Hidžri na svom devetom skupu u Meki izašao sa stavom da učenje ezana u mesdžidima nakon što nastupi namasko vrijeme puštanjem već snimljenog ezana nije dozvoljeno niti je ispravno u obavljanju ovog ibadeta, niti se time postiže i izvršava propisani ezan, te da je obaveza muslimanima da lično uče ezan za svaki namaz u svakom mesdžidu kao što je bila praksa muslimana od vremena njihovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve do današnjeg dana.
Ovakav stav oko puštanja snimljenog ezana su zauzeli bivši saudijski muftija Muhamed ibn Ibrahim, Bin Baz, Usejmin, Vijeće visokorangiranih učenjaka i Stalna komisija za fetve iz Saudije, Kolegij islamskog prava pri Rabiti, kao i mnogi drugi učenjaci širom islamskog svijeta.
Prema tome, puštanje snimljenog ezana umjesto muezina kada nastupi namasko vrijeme nije dozvoljeno niti ispravno, tj. smatra se kao da i nije proučen i nema sumnje da je to novotarija u načinu izvođenja ovog ibadeta.
Zato je na onome ko god je u mogućnosti i stanju da promijeni ovu pogrešnu praksu u mnogim džamijama da uloži truda na lijep način da se taj ibadet izvodi onako kako su to muslimani radili četrnaest stoljeća.
A u onim džamijama gdje nije moguće promijeniti ovu pogrešnu praksu jer bi to odvelo u razdor, svađu i slično nije grijeh na džematlijama nego na onima koji su odgovorni. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeNAČIN KLANJANJA VITR NAMAZA
Alejkumusselam. Propis vitr namaza Vitr namaz je potvrđeni sunnet, na čemu su skoro svi islamski učenjaci, za razliku od Ebu Hanife koji smatra da je vitr namaz vadžib. Najjasniji dokaz da vitr namaz nije vadžib je to da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao vitr namaz na jahalici, a sloviše
Alejkumusselam.
Propis vitr namaza
Vitr namaz je potvrđeni sunnet, na čemu su skoro svi islamski učenjaci, za razliku od Ebu Hanife koji smatra da je vitr namaz vadžib.
Najjasniji dokaz da vitr namaz nije vadžib je to da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao vitr namaz na jahalici, a složni su učenjaci da farz namaz nije dozvoljeno klanjati na jahalici osim u nuždi i ako se boji da će mu isteći namasko vrijeme.
Vrijeme klanjanja
Vrijeme klanjanja vitr namaza je poslije jacije namaza pa sve do zore, a najbolje je da se klanja u zadnjem dijelu noći. Nije dozvoljeno klanjati dva puta vitre u jednoj noći, zbog hadisa: “Nema dva vitreta u jednoj noći”, bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi i Nesai.
Vitr namaz se može klanjati jedan, tri, pet, sedam i devet rekata i to spojeno bez predavanja selama među rekatima što je došlo u vjerodostojnim hadisima. Prenešeno je, takođe u vjerodostojnom hadisu i da se sedam rekata klanja tako što se na šestom preda selam a zatim klanja jedan rekat.
Dok se klanjanje vitr namaza tri rekata klanja tako da se klanjaju sva tri rekata odjedanput sa jednim sjedenjem. A ako se na drugom rekatu preda selam, onda se vitr klanja jedan rekat, a po mnogim učenjacima ova svetri rekata predstavljaju vitr namaz.
Praksa poznata kod nas da se prilikom klanjanja vitr namaza sa tri rekata uči Etehijatu na drugom rekatu kao kod akšam namaza, a na čemu je hanefijski mezheb, je oprečna vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Hakim i Bejheki od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte klanjati vitr namaz tri rekata tako da liči akšam namazu …”. Iraki, Hakim i Zehebi ocjenjuju ovaj hadis vjerodostojnim. Ostaje pitanje da li ovaj hadis upućuje na zabranu klanjanja vitreta poput akšama (misli se sa dva sjedenja), na čemu je većina učenjaka, ili je to samo pokuđeno a što kažu neki učenjaci.
Prema tome, vitr namaz koji se klanja tri rekata se klanja tako što se klanjaju dva rekata i preda selam, a ovo se broji u kijamu lejl, a zatim se klanja jedan rekat vitr namaza na kojem se uči kunut dova koja je mustehab a ne vadžib.
Prenešano je u vjerodostojnim predajama da se kunut dova može učiti prije odlaska na ruku kao i nakon vraćanja sa rukua, i jedno i drugo je ispravno.
Svi gore spomenuti propisi su zasnovani na vjerodostojnim hadisima ali zbog dužine teksta izostavljeno je njihovo navođenje. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeNAČIN KLANJANJA DŽENAZE NAMAZA
Alejkumusselam. Način klanjanja dženaze namaza je široko i kompleksno pitanje ali nastojaćemo da na ovom mjestu spomenemo osnovno što bi jedan musliman trebao da zna oko klanjanja dženaze. Prvo – Mejit koji je ogasuljen i obučen u ćefine se postavi između klanjača i pravca kible tako da mu glava budviše
Alejkumusselam.
Način klanjanja dženaze namaza je široko i kompleksno pitanje ali nastojaćemo da na ovom mjestu spomenemo osnovno što bi jedan musliman trebao da zna oko klanjanja dženaze.
Prvo – Mejit koji je ogasuljen i obučen u ćefine se postavi između klanjača i pravca kible tako da mu glava bude na desnoj strani a noge na lijevoj.
Drugo – Imam staje kod glave mejita ako je mejit muško, a kod pasa mejita ako je mejit žensko, a muktedije se safaju iza imama. Ovo se prenosi od Enesa, radijallahu anhu, da je on tako postupio, a zatim je rekao da je tako radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Hadis bilježi Ebu Davud i Tirmizi i ocjenjuje ga dobrim, a Albani vjerodostojnim.
Treće – Dženaza se klanja tako što se u stojećem stavu donose četiri tekbira. Kod nekih učenjaka svi ovi tekbiri su ruknovi dženaze, dok kod drugih ušenjaka rukn je samo početni tekbir a ostala tri su sunnet. Propisanosttekbira je prenešena u mnogim hadisima s tim da nema smetnje da se ponekad donese pet, šest, pa sve do devet tekbira, jer se ovo prenosi u vjerodostojnim hadisima od Zejd ibn Erkama, Alije i drugih ashaba, radijallahu anhum.
Četvrto – Nakon početnog tekbira uči se Fatiha čije učenje je po nekima rukn, po drugima vadžib a po trećima samo sunnet. Dokaz da se ona uči je hadis kojeg bilježi Buharija od Talhe ibn Abdullaha, radijallahu anhu, da je klanjao iza Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, dženazu pa je proučio Fatihu, a zatim rekao: “Da znate da je to od sunneta”.
Po nekim učenjacima sunnet je proučiti i suru jer je to prenešeno u dodatku istog hadisa kod Nesaija. Sunnet je da sve što se uči u dženazi namazu da se uči u sebi osim tekbira od strane imama.
Peto – Izgovori se drugi tekbir i nakon njega se donosi salavat na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što se prenosi u hadisu od Ebu Umame a on nekog od ashaba da je rekao: “Sunnet je prilikom klanjanja dženaze da imam donese tekbir a zatim da se uči Fatiha u sebi nakon početnog tekbira. Zatim se donosi salavat na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i upućuje se iskrena dova mejitu u ostala tri tekbira nakon koje se ništa ne uči a zatim se preda selam u sebi. Hadis bilježi Bejheki a Ibn Hadžer ga ocjenjuje vjerodostojnim.
Džumhur učenjaka je na tome da se salavat uči poslije drugog tekbira što je podržao i šejh Albani.
Dok Ibn Hazm i Ševkani, oslanjajući se na ovaj hadis, smatraju da se i Fatiha i salavat uče nakon prvog tekbira. Način donošenja salavata u dženazi namazu nije preciziran ni u jednom vjerodostojnom hadisu tako nema smetnje da se uči isti salavat kao na Ettehijatu ili bilo koji drugi oblik.
Šesto – zatim se izgovore ostali tekbiri i poslije svakog se uputi dova umrlom kao što je došlo u hadisu Ebu Umame. Prenosi se od nekih učenjaka da se poslije trećeg tekbira dova upućuje umrlom a poslije četvrtom uopćeno svim muslimanima, međutim za ovako nešto nema dokaza.
U vjerodostojnim hadisima se prenosi nekoliko dova koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio na ovom mjestu na dženazi namazu. Najpoznatija od njih je ono što se prenosi od Avf ibn Malika, radijallahu anhu, a bilježi Muslim: “ALLAHUMMEGFIR LEHU VERHAMHU VE AFIHI V'AFU ANHU, VE EKRIM NUZULEHU, VESSI'A MUDHALEHU, VAGSILHU BILMAI’ VES-SELDŽI, VE NEKKIHI MINEL-HATAJA KEMA JUNEKKA ES-SEVBU EL-EBJEDU MINED-DENESI, VE EBDILHU DAREN HAJREN MIN DARIHI, VE EHLEN HAJREN MIN EHLIHI, VE ZEVDŽEN HAJREN MIN ZEVDŽIHI VE EDHILHU EL-DŽENNETE, VE EIZHU MIN AZABIL-KABRI, VE MIN AZABIN-NARI”.
Takođe, od poznatijih dova je i ono što se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže:
“ALLAHUMMEGFIR LIHAJJINA VE MEJJITINA, VE ŠAHIDINA VE GAIBINA, VE SAGIRINA VE KEBIRINA, VE ZEKERINA VE UNSANA, ALLAHUMME MEN AHJEJTEHU MINNA FEAHJIHI ALEL-ISLAM, VE MEN TEVEFFEJTEHU MINNA FETEVEFFEHI ALEL-IMANI, ALLAHUMME LA TAHRIMNA EDŽREHU VE LA TUDILLENA BADEHU”.
Sedmo – Zatim predaje selam pri čemu je ispravno da se preda selam na jednu stranu, kao i da se preda selam na obje strane, jer je oboje prenešeno u prihvatljivim i validnim hadisima, prvo od Ebu Hurejre a drugo od Abdullaha ibn Mes'uda, radijallahu anhuma.
Na ovom mjestu je lijepo spomenuti nekoliko napomena a koje su zasnovane na ajetima i vjerodostojnim hadisima, a koje su vezane za dženazu namaz:
– Nije dozvoljeno klanjati dženazu kjafiru, niti doviti da mu se Allah smiluje i oprosti.
– Mustehab je da se pravi što više safova iza imama, tj. da bude tri ili više.
– Ako bi dženazu klanjali samo imam i jedan muktedija, safaju se tako što muktedija stane iza imama.
– Dozvoljeno je da i žene klanjaju dženazu.
– Najpreči je da predvodi dženazu onaj koga je ovesijetio mejit, a zatim namjesnik tog mjesta ili njegov zamjenik u što ulazi i imam mesdžida u tom mjestu.
– Ako se desi da na jednom mjestu ima više umrlih dozvoljeno je svakom pojedinačno klanjati dženazu a ispravno je klanjati jedan dženaze namaz za sve njih.
– Dozvoljeno je klanjati dženazu i u mesdžidu ali je bolje da se klanja van mesdžida na mjestu određenom za to.
– Propisano je dizanje ruku prilikom izgovaranja početnog tekbira na dženazi namazu, a nije prenešeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kod svakog tekbira dizao ruke, nego se to prenosi od Abdullaha ibn Omera.
– Nije prenešeno u hadisima kako da upotpuni dženazu namaz onaj koji zakasni na nju te je najbliže da to potpada pod način doklanjavanja namaza mimo dženaze, tj. da upotpuni ono što ga je prošlo a da ono na što je stigao da mu to bude početak namaza.
Ovo je rezime onoga kkao se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je klanjao dženazu namaz. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeJE LI VITR-NAMAZ VADŽIB ILI SUNET?
Alejkumusselam. Vitr namaz je po skoro svim učenjacima ovog Ummeta potvrđeni sunnet. U tome se izdvojio jedino Ebu Hanife time što je smatrao da je vitre vadžib klanjati. Kaže učenjak Ibn Munzir: "Ne znam nikoga da se složio sa Ebu Hanifom u ovome". Prenosi se od Alije, radijallahu anhu, da je rekaoviše
Alejkumusselam.
Vitr namaz je po skoro svim učenjacima ovog Ummeta potvrđeni sunnet. U tome se izdvojio jedino Ebu Hanife time što je smatrao da je vitre vadžib klanjati.
Kaže učenjak Ibn Munzir: “Ne znam nikoga da se složio sa Ebu Hanifom u ovome”. Prenosi se od Alije, radijallahu anhu, da je rekao: “Zaista vitre namaz nije strogo propisani namaz, niti je poput pet propisanih farzova, nego je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao vitre i rekao: “O sljedbenici Kur'ana, klanjajte vitr jer zaista je Allah vitr (neparan) i voli vitr”. Ovu predaju bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže. A u rivajetu kod Nesaija je ovaj rivajet od Alije, radijallahu anhu, došao sa ovim riječima: “Vitr namaz nije stroga obaveza poput pet propisanih namaza, nego je sunnet koji nam je uveo u praksu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem”.
Takođe, od jasnih dokaza da vitr nije vadžib su hadisi u kojima je došlo da je Allah propisao i učinio obaveznim da klanjamo samo pet farz namaza poput hadisa kojeg bilježe Buharija i Muslim u kojem je došlo da je beduin pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je čuo da mu je Allah propisao pet farz namaza u toku dana i noći, pa mu je to potvrdio. A onda ga je beduin upitao: Jesam li ja obavezan klanjati nešto mimo ovih pet farz namaz, a on mu je odgovorio: “Ne, osim da dobrovoljno klanjaš”. A ovaj događaj sa beduinom se desio kada su dolazile delegacije iz raznih plemena na godinu ili dvije prije smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što znači da je to zadnji propis po pitanju farz i sunnet namaza.
Vitr namaz je potvrđeni sunnet koji musliman treba nastojati da klanja, međutim ako ga izostavi nema grijeha, jer je njega samo preporučeno klanjati a ne vadžib, pogotovo ako to izostavljanje ima opravdan razlog.
Prema tome, tvoja kolegica nije u pravu kada kaže da je ostavljanje vitra kao i ostavljanje jacije namaza, jer to što ona kaže se kosi sa onim što prenešeno u jasnim hadisima i onome na čemu su učenjaci ovog Ummeta. Pa čak i Ebu Hanife koji smatra da je vitr vadžib (a što nije ispravno) nije izjednačio vitr namaz sa pet farz namaza (sabahom, podne, ikindijom, akšamom i jacijom).
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKLANJANJE SAMO FARZOVA
Ono što je Uzvišeni Allah zadužio jednog muslimana po pitanju klanjanja namaza i ono zašto će biti pitan na Sudnjem danu, to su samo pet farz namaza, tj. dva rekata sabaha, četiri podne namaza, četiri ikindije, tri akšama i četiri jacije. Potvrđeni i nepotvrđeni suneti, vitr-namaz i drugi nafila-namviše
Ono što je Uzvišeni Allah zadužio jednog muslimana po pitanju klanjanja namaza i ono zašto će biti pitan na Sudnjem danu, to su samo pet farz namaza, tj. dva rekata sabaha, četiri podne namaza, četiri ikindije, tri akšama i četiri jacije. Potvrđeni i nepotvrđeni suneti, vitr-namaz i drugi nafila-namazi (duha-namaz, kijamu-lejl i slično) nisu obavezni namazi zbog čijeg izostavljanja musliman ima grijeh.
Po idžmau učenjaka klanjanje sunneta uz pet farz namaza nije vadžib, dozvoljeno ih je izostaviti i u tom izostavljanju nema nikakvog grijeha. Onaj ko ne bi klanjao nikako sunnete, tim djelom bi radio ono što je suprotno Sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, međutim, u tome ne bi imao grijeha niti bi bio kažnjen zbog toga.
Od dokaza kojih ima mnogo a koji ukazuju da je musliman obavezan klanjati samo pet farz namaza (mimo džume koja se klanja umjesto podne-namaza i mimo bajram-namaza oko čije obaveznosti postoji veliko razilaženje) je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima a u kojem je došlo da je beduin pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je čuo da mu je Allah propisao pet farz namaza u toku dana i noći, pa mu je on to potvrdio.
A onda ga je beduin priupitao: Jesam li ja obavezan klanjati nešto mimo ovih pet farz namaz, a on mu je odgovorio: “Ne, osim da dobrovoljno klanjaš”. Ovaj događaj sa beduinom se desio kada su dolazile delegacije iz raznih plemena na godinu ili dvije prije smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što znači da je to zadnji propis po pitanju farz i sunnet namaza.
Prema tome, nema smetnje da ne klanjaš sunnete dok si na poslu zbog spomenutog razloga, pa čak da ih ne klanjaš ni kada si i kod kuće nemaš grijeha. S tim da musliman treba nastojati da uz farz namaze klanja potvrđene sunnete i da ustrajava u tome, jer je to bila praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A ako si u mogućnosti da naklanjavaš propuštene sunnete, to je mustehab jer je prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je naklanjavao potvrđene sunnete.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKada se muž mora odazvati ženi u postelji?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Da li je mužu vadžib i kada da ima intimni odnos sa svojom suprugom i koliko često, ili drugim riječima ima li supruga pravo da njen muž ima sa njom intimni odnos i u kojem najmaviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Da li je mužu vadžib i kada da ima intimni odnos sa svojom suprugom i koliko često, ili drugim riječima ima li supruga pravo da njen muž ima sa njom intimni odnos i u kojem najmanjem vremenskom periodu, po tom pitanju učenjaci imaju jako podijeljeno mišljenje. Njihovo razilaženje se može uokviriti i sažeti u sljedećih šest mišljenja:
Prvi mišljenje: mužu je obaveza (vadžib) da sa svojom suprugom ima intimni odnos jednom u životu, kako bi time ona imala pravo na mehr. Ovo je mezheb hanefija.
Komentar: njeno pravo na lijepo ophođenje shodno vremenu i mjestu življenja, a u što ulazi i intimni odnos, je veće od prava na mehr.
Drugo mišljenje: mužu je vadžib da ima intimni odnos sa suprugom jednom u toku četiri noći ako ona traži. Ovo je mezheb malikija. Svoj stav dokazuju predajom od Omera, radijallahu anhu, u kojoj se njemu dopala presuda jednog tabi’ina za slučaj žene koja se požalila da joj muž zbog zauzetosti ibadetima ne prilazi u postelji. On je presudio da joj je muž obavezan prilaziti jednom u toku četiri noći. Jer je muškarcu dozvoljeno da ima 4 žene, a kada kod svake boravi po jednu noć to znači da je njeno pravo svaka četvrta noć.
Komentar: mužu koji ima 4 žene je dozvoljeno da se sa svojim suprugama dogovori boravak jednu noć kod svake, ili po dvije noći kod svake, ili po tri noći kod svake, …, nekoliko mjeseci kod svake, … . U tom slučaju se narušava spomenuta presuda od svake četiri noći.
Treće mišeljenje: mužu nije vadžib da ima intimni odnos sa suprugom, jer je intimni odnos njegovo pravo, ako hoće uzme svoje pravo a ako neće ostavi ga. Žena nema pravo da zahtijeva od muža intimni odnos, niti je on griješan ako ga ne upražnjava. Kažu: muž je u ovom slučaju poput čovjeka koji iznajmi kuću, ako hoće stanuje u njoj a ako neće nije obavezan. Ovo je stav šafijskog mezheba.
Komentar: ovaj stav je najslabije mišljenje jer je oprečan kur’anskom ajetu: „One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, shodno običaju (vremena i mjesta)“ (El-Bekare, 228). Prema tome, Kur’an kao što je i obavezuje intimnim odnosom prema mužu tako isto joj potvrđuje to pravo kod muža.
Četvrto mišljenje: mužu je vadžib da ima intimni odnos sa suprugom jednom u toku četiri mjeseca. Ovo je mezheb hanabila. Oni to dokazuju sa kur’anskim ajetima: “Onima koji se zakunu da se neće približavati ženama svojim, rok je samo četiri mjeseca; i ako se vrate ženama – pa, Allah zaista prašta i milostiv je; a ako odluče da se rastave – pa, Allah doista sve čuje i zna“, (El-Bekare, 226,227)“ u kojim Uzvišeni onima koji se zakunu da neće prilaziti ženama svojim nije dozvolio da to bude više od 4 mjeseca, pa kažu da je isti propis za onoga koji se ne zakune. Jer ako je onaj koji se zakune da neće prilaziti ženi svojoj obavezan da: ili priđe ženi u postelji i učini kefaret ili da joj da talak (da je pusti), onda je preče da je to obavezan onaj ko se ne zakune. A da žena ima pravo na intimni odnos u kraćem periodu od 4 mjeseca ne bi bilo mužu dozvoljeno da se od nje odvoji u postelji 4 mjeseca.
Komentar: iako je ovo mišljenje bliže od stava hanefija i šafija, ono takođe ima nedostatak jer jedan odnos u toku 4 mjeseca nije lijepo ophođenje prema ženi kojim nas obavezuje Uzvišeni. Takođe, nije ispravno da se kijasi (upoređuje i poistovjećuje) sa propisom Ila’ (zaklinjanjem muža da neće prići ženi više od 4 mjeseca), jer je Uzvišeni dao taj period (4 mjeseca) muža ako bi imao povoda za njime, poput: putovanja, odgoja neposlušne supruge, odmora, zauzetosti poslom i slično. A ovo ne znači da je intimni odnos obavezan i određen da se čini samo jednom u toku 4 mjeseca.
Peto mišljenje: mužu je vadžib da ima intimni odnos sa suprugom jednom u svakom periodu čistoće, tj. između dva mjesečna pranja. Ovo je stav Ibn Hazma. Dokazuje ga riječima Uzvišenog: „A kada se okupaju, onda im prilazite onako kako vam je Allah naredio.“ (El-Bekare, 222).
Komentar: naredba Uzvišenog „onda im prilazite“ ne ukazuju da je to vadžib nego da je dozovljeno da im tada nakon gusula priđu u postelji. Jer naredba nakon zabrane (prijaženja dok su u stanju hajza) ukazuje na dozvolu a ne obavezu, kao što imamo u ajetu: „A kada izađete iz ihrama (obreda Hadždža ili Umre), onda lovite“ (El-Maide, 2), naredba lova ne uakzuje da je vadžib nego dozvoljeno loviti.
Šesto mišljenje: mužu je vadžib da ima intimni odnos sa suprugom na lijep način onoliko koliko je potrebno i dovoljno da se zadovolji njena spolna strast, ali shodno njegovim mogućnostima. Pa se tako broj intimnih odnosa se ne određuje vremenom, nego može biti veći ili manji shodno njenoj potrebi i njegovoj mogućnosti pod uslovom da ga ne odvodi u tjelesnu iscrpljenost i zapostavljanje drugih životnih obaveza.
Ovo je stav Ibn Tejmije i Ibnul Kajjima. Ibn Tejmije dokazuje ovaj stav sa riječima Uzvišenog: „One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, shodno običaju (vremena i mjesta)“ (El-Bekare, 228). Ako muž ima pravo kod svoje supruge na intimni odnos, tako i ona ima isto to pravo kod muža po samom tekstu Kur’ana. Takođe, dokazuje sa hadisom mutefekun alejhi u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao sahabijki Hind koliko smije uzeti imetka od muža a da on to ne zna (jer joj nije davao dovoljno): „Uzmi koliko je dovoljno tebi i tvom djetetu na lijep način shodno običaju (vremena i mjesta)“.
Kaže Ibn Tejmije da izdržavanje, boravak, intimni odnos i slično imaju isti propis, a u Šerijatu to nije striktno određeno nego zavisi od vremena i mjesta življenja, pa kada se supružnici raziđu oko toga, kadija (učeni) je onaj koji to precizno određuje. Prenosi Ibnul Kajjim od Ibn Tejmije da je navodeći jedan od stavova učenjaka po ovom pitanju rekao: „Mužu je vadžib da ima intimni odnos sa suprugom na lijep način shodno običaju vremena i mjesta življenja, kao što je vadžib izdržava, oblači i ophodi se prema njoj na lijep način (shodno običaju vremena i mjesta življenja). Čak je ovo (intimni odnos) temelj bračnog života i njegov cilj. Uzvišeni Allah je naredio da se muž prema njoj ophodi na lijep način, a intimni odnos sigurno potpada pod to.
Zagovorači ovog stava kažu: mužu je vadžib ako je u mogućnosti da udovolji njenim spolnim potrebama, kao što mu je vadžib da udovolji njenoj potrebi za hranom“. Kaže Ibnul Kajjim da je Šejhul-islam izabrao ovaj stav kao ispravan po ovom pitanju.
___________________
Odabrani stav, a Allah zna najbolje, je zadnje mišljenje, tj. ono na čemu su Ibn Tejmije, Ibnul Kajjim i mnogi drugi učenjaci. Jer snaga argumenata ovog stava i slabost dokaza drugih stavova je je očigledna. Dovoljne su riječi Uzvišenog: „One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, shodno običaju (vremena i mjesta)“ (El-Bekare, 228) da presude po ovom pitanju. Jer ako muž ima pravo kod svoje supruge na intimni odnos, tako i ona ima isto to pravo kod muža.
Kao argumnet ovog stava takođe možemo dodati i hadis mutefekun alejhi od Abdullaha ibn ‘Amra, radijallahu anhu. Pitao ga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: „O Abdullah, obaviješten sam da postiš danju (neprestano) i klanjaš noću (cijelu noć)“? On odgovori: „Da, Allahov Poslaniče“. Pa mu je onda rekao: „Ne radi to, posti i jedi, klanjaj (noću) i spavaj, jer zaista tvoje tijelo ima prvao kod tebe, i jer zaista tvoja supruga ima pravo kod tebe“. Ve billahi tevfik.
Mr. Zijad Ljakić – http://www.zijad-ljakic.com
Vidi manjeDa li se bolesna osoba treba suzdržati od braka?
Zahvala pripada Allahu! Prvo, molim Uzvišenog Allaha da ti otkloni brigu, izliječi te i obraduje radosnom viješću od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a koju prenosi Ata b. Ebu Rebah: “Ibn Abbas mi je rekao: ‘Hoćeš da ti pokažem ženu koja je stanovnica Dženneta?’ ‘Naravno’, rekoh. ‘više
Zahvala pripada Allahu!
Prvo, molim Uzvišenog Allaha da ti otkloni brigu, izliječi te i obraduje radosnom viješću od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a koju prenosi Ata b. Ebu Rebah: “Ibn Abbas mi je rekao: ‘Hoćeš da ti pokažem ženu koja je stanovnica Dženneta?’ ‘Naravno’, rekoh. ‘Ova crna žena došla je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši: ’Allahov Poslaniče, imam padavicu (epilepsiju), pa se otkrivam, zato moli Allaha da me izliječi.’’ A on reče: ‘Ako hoćeš, strpi se i dobit ćeš Džennet, a ako želiš, uputit ću dovu Allahu da te izliječi.’ ‘Strpjet ću se, ali zamoli Allaha da se ne otkrivam!’, reče ona. I on je zamolio Uzvišenog Allaha.” Buhari (5652), Muslim (2576)
Drugo, Uzvišeni Allah propisao je ženidbu podstičući na nju. U tom smislu je i ajet Uzvišenog Allaha: “Ženite se onim ženama koje su vam drage (dopuštene), sa po dvije, sa po tri i sa po četiri. A ako strahujete da nećete pravedni biti, onda samo jednom; ili – eto vam onih koje posjedujete. Tako ćete se najlakše nepravde sačuvati.” (En-Nisa, 3.)
Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, prenosi: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Skupino mladića, ko je u mogućnosti od vas neka se oženi, a onaj ko ne može neka posti, jer post mu je doista štit.’” Buhari (5065), Muslim (1400)
U suštini brak je pohvalno djelo, a ne obaveza i ovo je općenito stav učenjaka fikha!
En-Nevevi, Allah mu se smilovao, kaže: “U ovom hadisu naređen je brak onome ko je u mogućnosti i ko teži da se oženi. Oko ovog stava svi su saglasni. Međutim, ja i drugi učenjaci smatramo da je u biti sklapanje braka pohvalno djelo, a ne obaveza.” Preneseno iz komentara Muslimovog Sahiha (9/173).
Ibn Kattan, Allah mu se smilovao, kaže: “Brak je pohvalno djelo a ne obaveza (vadžib). Ovo je općenito stav učenjaka.” Preneseno iz djela El-Ikna fi mesail el-idžma (2/5).
Od Imama Ibn Ahmeda prenosi se da je brak obaveza (vadžib). Neki su učenjaci pojasnili ove riječi smatrajući da se pod tim misli “u slučaju ako se neko boji da će zapasti u zabranjene prohtjeve, onda je brak obavezan.”
Ibn Kudama, Allah mu se smilovao, kaže: “Muslimani su jednoglasni u tome da je brak propisan.
Učenjaci našeg mezheba (hanbelijskog) razilaze se oko njegove obligatnosti, a preovladava mišljenje da brak nije obavezan, osim ako se neko boji za sebe da će zapasti u neko zabranjeno djelo ako se ne oženi, u tom slučaju dužan se sačuvati (biti krepostan). Ovaj stav generalno zastupaju učenjaci.
Ebu Bekr Abdulaziz kaže: “Brak je obavezan.” On prenosi ovaj stav od Ahmeda, a od Davuda se prenosi stav da je dužnost oženiti se jednom u životu, u skladu s Kur’anom i sunnetom.”
Potom je Ibn Kudama, kao dokaz da brak nije obavezan, rekao: “Naime, Uzvišeni Allah kad je naredio stupanje u brak, povezao je to s nečim štoje drago (milo ili se sviđa), u skladu s riječima Uzvišenog: ‘Onda se ženite onim ženama koje su vam drage (dopuštene)’, a ono što je obavezno mora se izvršiti bez obzira na to da li je to nekome drago ili ne. Dalje kaže: ‘Sa po dvije, sa po tri i sa po četiri’, a, prema saglasnosti učenjaka, poligamija nije obavezna, što znači da je stepen naredbe za sklapanje braka u ajetu stepen pohvalnog djela.
Također i u sunnetu se pod tim misli na pohvalno djelo, ili na onoga ko se boji za sebe da će zapasti u zabranjeno djelo u slučaju da se ne oženi. El-Kadi kaže: ‘Na ovo se odnose riječi Ahmeda i Ebu Bekra, kad je riječ o obligatnosti ženidbe.’” Preneseno iz djela El-Mugni (9/340-341).
Međutim, ako se čovjek boji za sebe da će pasti u iskušenje u pogledu žena, da će se odati zabranjenim djelima poput preljube, onanisanja i sl., a sposoban je oženiti se, onda mu je u tom slučaju brak obavezan, zato što bi brak u takvoj situaciji bio sredstvo pomoću kojeg se čovjek čuva od onog što je zabranjeno, a izbjegavanje zabranjenog djela jeste dužnost. Pravilo kaže: Ono bez čega se ne može ispuniti obaveza i samo postaje obavezom.
Ibn Kudama, Allah mu se smilovao, kaže: Postoje tri kategorije braka. Jedna od njih je ako se neko boji da će učiniti zabranjeno djelo ako se ne oženi, onda je obavezan oženiti se, u skladu s mišljenjem većine učenjaka, jer mu je dužnost da bude krepostan i da se sačuva zabranjenog, a brak je način da se takvo nešto ostvari. Preneseno iz djela El-Mugni (9/341).
Šejh Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, kaže: “Ako je čovjek u potrebi da se oženi, bojeći se bluda ako to ne učini, preča mu je ženidba nego odlazak na hadž, koji mu je obavezan.” Preneseno iz djela El-Ihtijarat (201).
Zaključak:
Ako se bojiš daćeš učiniti neko zabranjeno djelo sustezanjem od braka, a sposoban si za brak, i uz to našao si vjernicu kojoj ne smeta tvoja situacija, nakon što si joj objasnio, onda ti je brak dužnost kako bi sačuvao i zaštitio sebe od zabranjenih djela.
U slučaju da se ne bojiš iskušenja (da ćeš učiniti zabranjena djela, harame), onda ti brak nije obavezan. Međutim, bolje ti je da se oženiš, ako si ispunio uvjete, pronašao vjernicu, moralnu i zadovoljnu tobom nakon što joj eksplicitno pojasniš svoju situaciju, iz sljedećih razloga:
brak je poželjan, a i vjerozakon podstiče na njega;
brak ti pomaže, Allahovom voljom, da budeš mentalno stabilan, ako bi našao ženu kojoj ne smeta tvoje stanje, koja bi bila strpljiva glede tvoga stanja, a u isto vrijeme i druželjubiva, tako da bi tvoja opsesivna osamljenost na koju si ukazao iščezla. Na kraju, ne želimo da padneš u očaj zbog uzimanja lijekova, misleći da ćeš ostati bolestan cijeli život, jer koliko je bolesnih kojima su doktori rekli da za njih nema lijeka, a Uzvišeni Allah ih je izliječio. Stoga, ne gubi nadu u Uzvišemog Allaha, upućuj dove, jer doista On daje lijek.
Allah najbolje zna!
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida
https://islamqa.info
Vidi manjeKakav status ima učenje početne dove?
Učenje početne dove sunnet je u obaveznim i u dobrovoljnim namazima, a nije vadžib. Potrebno je da čovjek ne zapostavi nijednu početnu dovu koju je učio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to jest treba ih učiti naizmjenično kako bi prakticirao sunnet u cijelosti. Ukoliko čovjek pamti samviše
Učenje početne dove sunnet je u obaveznim i u dobrovoljnim namazima, a nije vadžib. Potrebno je da čovjek ne zapostavi nijednu početnu dovu koju je učio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to jest treba ih učiti naizmjenično kako bi prakticirao sunnet u cijelosti. Ukoliko čovjek pamti samo jednu početnu dovu i na nju se ograniči, nije grešan. Iz vanjskog značenja predanjā može se razumjeti da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uvijek učio istu početnu dovu, kao ni zikr koji se uči na sjedenju, pa ni zikr poslije namaza. To je činio iz dva razloga. Prvi je razlog to što se obveznik navikne na jedan zikr i izgovara ga mehanički, gotovo i ne osjećajući da čini zikr. Akoli naizmjenično uči različite verzije zikra, bit će pribraniji tokom tog ibadeta i bolje će razumjeti ono što izgovara. Drugi razlog jest pružanje olakšice pripadnicima umeta, pa svak uči ono što mu je najlakše i što upravo njemu odgovara.
Šejh Muhammed b. Usejmin
Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba
Vidi manjePropis upotrebe onoga čime se sprečava ili izaziva hajz i čime se sprečava začeće ili izaziva pobačaj?
Upotreba onoga čime se sprečava hajz dopušteno je ženi uz dva uvjeta: – da nema bojazni da će joj naštetiti. Pa, ukoliko postoji bojazan da će joj naštetiti, onda upotreba toga nije dopuštena, na osnovu riječi Uzvišenog: „I sami sebe u propast ne dovodite.“ (El-Bekara, 195.), „…i jedni druge ne ubijviše
Upotreba onoga čime se sprečava hajz dopušteno je ženi uz dva uvjeta:
– da nema bojazni da će joj naštetiti. Pa, ukoliko postoji bojazan da će joj naštetiti, onda upotreba toga nije dopuštena, na osnovu riječi Uzvišenog: „I sami sebe u propast ne dovodite.“ (El-Bekara, 195.),
„…i jedni druge ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama milostiv! (En-Nisa’,29.),
– da to bude uz dopuštanje muža, ako on ima veze s tim; naprimjer da ona bude razvedena od njega, ali na način koji ga obavezuje da je materijalno izdržava. Nije dozvoljeno ženi upotrebljavati sredstva koja sprečavaju hajz kako bi se produžilo vrijeme njenog pričeka, a time i njegova skrb o njoj, osim uz dopuštenje muža. Također, ako je potvrđeno da se upotrebom onoga što sprečava hajz sprečava i trudnoća, onda je nužno da to bude uz dozvolu muža. Bolje je ne upotrebljavati ta sredstva, osim u nužnoj potrebi, zato što je prepuštanje da se stvari odvijaju same po sebi bliže zdravlju i ispravnosti.
Što se tiče upotrebe onoga što izaziva hajz, to je dopušteno uz dva uvjeta:
– da putem toga žena ne nastoji izbjeći vadžib, kao naprimjer da to upotrijebi malo prije ramazana kako ne bi postila ili klanjala i slično;
– da to bude s dozvolom muža, zato što hajz njemu sprečava potpuni užitak, pa nije dopušteno upotrebljavati ono što sprečava njegovo pravo, osim s njegovim zadovoljstvom.
U slučaju da bude puštena, upotrebljavajući ta sredstva žena ubrzava prolazak muževog prava da je vrati, ako bude imao pravo da je vrati (tj. ako se ne radi o definitivnom razvodu).
Postoje dvije vrste upotrebe onoga što sprečava trudnoću, a to je:
Da se time trajno sprečava začeće i to nije dozvoljeno, jer zbog toga nema trudnoće, a tako ni potomstva. Ovo je suprotno namjerama šerijata, a to je širenje islamskog ummeta. Ovo nije dopušteno i zbog toga što žena nije sigurna da neće umrijeti njena djeca koju već ima, pa bi mogla ostati bez djece;
Da se time privremeno sprečava začeće, kao naprimjer da žena često ostaje trudna i trudnoća je preoptereti, pa ona želi planirati svoju trudnoću svake dvije godine, ili tome slično. Ovo je dopušteno, ali uz odobrenje muža i da u tome ne bude štete po nju. Postoji dokaz da su ashabi u vrijeme Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, prilikom snošaja sa svojim ženama, ponekad ejakulirali izvan rodnice, zbog toga da im žene ne bi ostajale trudne i to im on nije zabranjivao. (Za ovakav postupak u arapskom jeziku upotrebljava se termin el-’azl).
Što se tiče upotrebe sredstava koja izazivaju pobačaj, ona mogu biti korištena s različitim namjerama:
Da se njima namjerava pobačaj kako bi žena izgubila plod. Ako to bude nakon što plod oživi, to je bez sumnje haram, zato što je bespravno ubijanje zabranjeno po Kur’anu, sunnetu i konsenzusu muslimana. A ako to bude prije nego što plod oživi, u tom slučaju ulema se razišla oko njegove dopuštenosti. Neki od njih su to dopustili, neki zabranili, dok neki kažu: “Dozvoljeno je ako plod ne bude ugrušak (alekah), to jest da nije napunio četrdeset dana.” Neki pak kažu da je to dozvoljeno u slučaju da plod nije poprimio ljudske konture tijela. Ispravnije je da je zabranjeno izvršiti pobačaj ploda osim u nužnoj potrebi, kao naprimjer da je majka bolesna i ne može da nosi plod i tome slično. Tada je dozvoljeno pobaciti plod, ali ako je prošlo vrijeme u kojem je moguće da su se oblikovale konture ljudskog tijela, tada je to zabranjeno. A Allah najbolje zna.
Da se tim odstranjivanjem ploda ne namjerava njegov gubitak, tako da taj pokušaj odstranjivanja ploda bude na kraju trudnoće i blizu termina porođaja. Ovo je dopušteno pod uvjetom da u tome ne bude štete za majku niti za dijete i da nema potrebe za operacijom (carskim rezom). Postoje četiri stanja kod kojih je neophodna operacija:
Da je živa i majka i dijete. Nije dopušteno izvršili operaciju, osim u nužnosti, tj. pri teškom porodu, tako da je operacija nužna. To je zato što je tijelo emanet čovjekov i ne može raspolagati s njim po svom nahođenju slučaju da postoji bojazan za njega. To može uraditi u slučaju da to za njega ima veliku korist i zato jer možda smatra da nema nikakve štete u operaciji, a pokaže se suprotno;
Da su mrtvi i majka i dijete. Tada nije dopušten hirurški zahvat kako bi se dijete odstranilo, jer tome nema koristi;
Da majka bude živa, a dijete mrtvo. Tada je dopušteno izvršiti operaciju kako bi se dijete odstranilo, osim ako postoji bojazan za majku. Ono što je skoro vjerovatno, a Allah najbolje zna, jeste da ako plod umre, on ne može izaći bez operacije. Njegov boravak u majčinoj utrobi sprečavao bi narednu trudnoću i predstavljao bi tegobu za nju;
Da je majka mrtva, a dijete živo. Ako ne postoji nada za njegov život, nije dopušteno izvršiti operaciju, a dopušteno je ako postoji nada. U slučaju da iz utrobe izađe jedan dio djetetovog tijela, ili ne izađe ništa, onda će se dijete izvaditi operativnim putem. Učenjaci našeg mezheba smatraju da nije dopušteno izvaditi dijete operativnim putem jer je to masakriranje tijela. Ispravno je, međutim, da se to može uraditi ako plod ne može sam izaći. Ovaj stav odabire Ibn- Hubejre koji u djelu El-Insa ( kaže da je ovo preče. Ja kažem da je to preče, naročito u našem vremenu i to nije masakriranje tijela, jer se nakon operacije stomak zašije i zato što je nepovredivost živog preča od nepovredivosti mrtvog, te što je spašavanje nevinog od stradanja obaveza, a plod u utrobi je nevin (bezgriješan insan) i obaveza ga je spasiti, a Allah najbolje zna. Napomena: U prethodno spomenutim situacijama u kojim je dopušteno pobacivanje ploda, neophodna je saglasnost onoga kome taj plod pripada, to jest, muža (oca).
Muhammed ibn Salih el-Usejmin
Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba
Vidi manjeAko čovjek zatekne imama na rukuu, hoće li donijeti dva tekbira?
Ako čovjek zatekne imama na ruku, stupit će u namaz donoseći iftitahi-tekbir i odmah će učiniti ruku, a donošenje tekbira za ruku u toj je situaciji sunnet, nije vadžib; bolje je ipak da donese i taj tekbir, a nije grešan ukoliko ga izostavi. A onaj ko zatekne imama na rukuu, izgovori tekbir i stupiviše
Ako čovjek zatekne imama na ruku, stupit će u namaz donoseći iftitahi-tekbir i odmah će učiniti ruku, a donošenje tekbira za ruku u toj je situaciji sunnet, nije vadžib; bolje je ipak da donese i taj tekbir, a nije grešan ukoliko ga izostavi.
A onaj ko zatekne imama na rukuu, izgovori tekbir i stupi u namaz može se nalaziti u nekoliko situacija.
Prva je situacija da bude siguran u to da je učinio ruku prije nego što se imam podigao s rukua, i tad je stigao obaviti taj rekat, a oslobođen je obaveznosti učenja el-Fatihe.
Druga situacija jest da bude siguran u to da nije učinio ruku prije nego što se imam podigao s rukua, i taj rekat neće računati, nego će ga naklanjati nakon što imam preda selam.
I treća je situacija da bude u dilemi je li stigao učiniti ruku prije nego što se imam podigao s rukua, a tad će u obzir uzeti da je mjerodavno ono što kod njega prevlada. Ako prevlada mišljenje da je stigao učiniti ruku, smatrat će da je stigao obaviti taj rekat; ukoliko prevlada mišljenje da nije stigao učiniti ruku prije nego što se imam podigao s rukua, smatrat će da nije stigao obaviti taj rekat. U slučaju dileme učinit će sehvi-sedždu nakon što preda selam ako je propustio još koji rekat osim tog u koji sumnja. Ako je taj rekat u koji sumnja jedino što je propustio od namaza, a kod njega prevlada mišljenje da je stigao obaviti ruku prije nego što se imam podigao s rukua, tad ne mora učiniti sehvi-sedždu jer je njegov namaz u tijesnoj vezi s namazom imama, koji snosi obavezu obavljanja sehvi-sedžde, te je muktedija zato ne mora obaviti, osim u situaciji kad izostavi nešto od namaza.
U situaciji kad čovjek ne može pouzdano znati je li stigao učiniti ruku prije nego što se imam podigao s rukua, kao mjerodavno uzet će da nije stigao, jer u načelu nije stigao; naklanjat će taj rekat i učinit će sehvi-sedždu prije nego što preda selam.
Kad već govorimo o prispijevanju u džemat, želim ukazati na to da mnogi ljudi, kad uđu u džamiju i zateknu imama na rukuu, poduzimaju razne mjere kako bi upozorili imama da ih sačeka na rukuu, pa se, naprimjer, glasno nakašlju, izvikuju parolu: “Zaista, Allah je na strani strpljivih!”, bučno koračaju i tako dalje. Sve je to protivno sunnetu, i time se pravi pometnja kod imama, kao i kod muktedija. Ima i onih koji, kad uđu u džamiju i zateknu imama na rukuu, trče, a to se ne smije raditi, na temelju Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Kad čujete učenje ikameta, na namaz idite smireno i dostojanstveno, ne žurite! Pristanite za imamom kad dođete u džamiju, a naklanjajte ono što propustite.” (el-Buhari, 636, i Muslim, 151)
Šejh Muhammed b. Usejmin
Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba
Vidi manje