Odgovor na ovo pitanje se se vraća na to da li se on ubraja u muslimane ili ne. A onda se pitanje proširuje i na ženu (koja ima tu kćerku) da li je njoj bilo dozvoljeno da se uda za njega, jer je upitan njegov islam a muslimanki nije dozovljeno da se uda osim za muslimana po idžmau učenjaka ovog Ummeta. Ili sada kad se već udala, je li joj halal da živi sa njim?

Bilo kako bilo, odgovor i na jedno i na drugo je jasan. Muslimanki nije dozovljeno da se uda niti da živi u braku sa čovjekom koji nije musliman, takođe čovjek koji nije musliman ne može biti mahrem kćerki žene sa kojom živi u braku, oko ovog dvoga nema razilaženja među učenjacima.

Na toj ženi je da uradi sljedeće:

Prvo: da ispita imansko stanje tog čovjeka, tj. da utvrdi da li on uopće vjeruje u Allaha i ono sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Drugo: ako ne vjeruje u Allaha, treba ga pozivati u islam (tj. da povjeruje i počne da praktikuje vjeru) i to u preiodu od tri mjesečna pranja a u međuvremenu ne smije imati odnos sa njim. Nakon isteka tri mjesečana pranja ako primi islam i počne praktikovati vjeru, dozvoljeno joj je da sa njim živi dalje normalnim bračnim životom. A ako odbije i ne prihvati se vjere, haram joj je da i dalje živi sa njim. Njoj je vadžib da ode od njega i nema potrebe da se šerijatski razvjenčava jer im je brak posto ništavan sa njegovim nevjerstvom ako uzmemo da je u početku bio zasnovan na tome da računalo je on musliman.

Treće: ako vjeruje u Allaha i ono sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ali ne praktikuje islam iz raznoraznih razloga, šubhi i nejasnoća, onda joj je obaveza da ga prije svega pozove na obavljanje namaza. Pa ako se nakon dovoljnog vremena (mjesec, dva, tri ili više shodno slučaju) uloženog u davetskom pridobijanju i nagovaranju da počne klanjati njen muž odazove onda nema sumnje da je on mahrem njenoj kćerci i da joj je brak sa šerijatske strane krenuo normalnim tokom. A ako se ne odazove bojati je se da je sam njegov islam upitan, a to znači da je i brak sporan kao i pitanje uloge mahrema. U tom slučaju savjetujem toj ženi da se razvede od tog čovjeka.

Muslimanu je u osnovi dozvoljeno da ženi muslimanku uopćeno i kitabijku, tj. jevrejku i kršćanku pod određenim uslovima. Sve ostale žene mimo ove dvije vrste muslimanu je zabranjeno da ih ženi po idžmau učenjaka. A ženi muslimanki nije dozvoljeno da se uda osim za muslimana po idžmau učenjaka. Dokazi iz Kur'ana za gore spomenuto su sljedeći ajeti: riječi Uzvišenog: “Ne ženite se mnogoboškinjama dok ne postanu vjernice; uistinu je robinja-vjernica bolja od mnogoboškinje, makar vam se i sviđala. Ne udavajte vjernice za mnogobošce dok ne postanu vjernici; uistinu je rob-vjernik bolji od mnogobošca, makar vam se i dopadao. Oni zovu u Džehennem, a Allah, voljom Svojom, nudi Džennet i oprost, i objašnjava ljudima dokaze Svoje, da bi razmislili”. (El-Bekara, 221) Ovim ajetom zabranjuje se muslimanu da ženi sve kjafirkinje a muslimanki da se uda za bilo kojeg kjafira. Kaže Uzvišeni: “I čestite vjernice su vam dozvoljene, i čedne kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas, kad im vjenčane darove njihove dadete s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za ljubavnice uzimate”. (El-Maide, 5) Ovim ajetom Uzvišeni je izuzeo iz opće zabrane ženidbe muslimana sa bilo kojom vrste nemuslimanke ženidbu sa kitabijkom, odnosno kršankom ili jevrejkom po ispravnom mišljenju učenjaka, iako su se učenajci razišli oko tumačenja na koga se misli pod riječima “onih kojima je data Knjiga prije vas”. A ono na čemu je većina učenjaka ovog Ummeta je dozvola ženidbe kitabijke, tj. kršćanke i jevrejke uopćeno pod šartovima spomenutim u ajetu, tj. da ta kitabijka bude čedna, da joj se da mehr, da ženidba ne bude vid prostitucije ili bluda sa ljubavnicom, to jest da bude šerijatski brak koji ispunjava sve svoje ruknove i šartove.

Ako musliman i muslimanka prekrše ove zabrane pa musliman oženi kjafirkinju mimo kitabijke a muslimanka se uda za kjafira uopćeno tim djelom su učinili veliki grijeh i neposlušnost prema Allahu, njihov brak je sa strane Šerijata ništavan kao da ne postoji, smatra se zinalukom a djeca koja se rode u njemu su kopilad, i na njima je da se pokaju i da ostave to djelo, izuzev ako su im supružnici primili Islam. Sa ovim djelom, pa makar i ustrajavali u njemu oni ne izlaze iz Islama, naravno ako su prije toga potvrdili svoju pripadnost Islamu.

Prema tome, tvoji roditelji muslimani sa ovim djelom, koje je veliki grijeh, nisu izašli iz vjere niti im je zabranjen ulazak u Džennet osim ako čine neka druga djela koja ih izvode iz vjere. Ako bi ustrajali na tom grijehu i umrli na njemu oni su u Allahovoj volji, ako hoće oprostiće im a ako neće kazniće ih džehenemskom vatrom ali će kad-tad nakon ispaštanja zaslužene kazne biti vraćeni u Džennet jer su umrli kao muslimani na tevhidu. Ovo je stav učenjaka Ehlu Sunneta vel-džema'ata po pitanju velikih grešnika. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Način klanjanja dženaze namaza je široko i kompleksno pitanje ali nastojaćemo da na ovom mjestu spomenemo osnovno što bi jedan musliman trebao da zna oko klanjanja dženaze.

Prvo – Mejit koji je ogasuljen i obučen u ćefine se postavi između klanjača i pravca kible tako da mu glava bude na desnoj strani a noge na lijevoj.

Drugo – Imam staje kod glave mejita ako je mejit muško, a kod pasa mejita ako je mejit žensko, a muktedije se safaju iza imama. Ovo se prenosi od Enesa, radijallahu anhu, da je on tako postupio, a zatim je rekao da je tako radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Hadis bilježi Ebu Davud i Tirmizi i ocjenjuje ga dobrim, a Albani vjerodostojnim.

Treće – Dženaza se klanja tako što se u stojećem stavu donose četiri tekbira. Kod nekih učenjaka svi ovi tekbiri su ruknovi dženaze, dok kod drugih ušenjaka rukn je samo početni tekbir a ostala tri su sunnet. Propisanosttekbira je prenešena u mnogim hadisima s tim da nema smetnje da se ponekad donese pet, šest, pa sve do devet tekbira, jer se ovo prenosi u vjerodostojnim hadisima od Zejd ibn Erkama, Alije i drugih ashaba, radijallahu anhum.

Četvrto – Nakon početnog tekbira uči se Fatiha čije učenje je po nekima rukn, po drugima vadžib a po trećima samo sunnet. Dokaz da se ona uči je hadis kojeg bilježi Buharija od Talhe ibn Abdullaha, radijallahu anhu, da je klanjao iza Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, dženazu pa je proučio Fatihu, a zatim rekao: “Da znate da je to od sunneta”.

Po nekim učenjacima sunnet je proučiti i suru jer je to prenešeno u dodatku istog hadisa kod Nesaija. Sunnet je da sve što se uči u dženazi namazu da se uči u sebi osim tekbira od strane imama.

Peto – Izgovori se drugi tekbir i nakon njega se donosi salavat na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što se prenosi u hadisu od Ebu Umame a on nekog od ashaba da je rekao: “Sunnet je prilikom klanjanja dženaze da imam donese tekbir a zatim da se uči Fatiha u sebi nakon početnog tekbira. Zatim se donosi salavat na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i upućuje se iskrena dova mejitu u ostala tri tekbira nakon koje se ništa ne uči a zatim se preda selam u sebi. Hadis bilježi Bejheki a Ibn Hadžer ga ocjenjuje vjerodostojnim.

Džumhur učenjaka je na tome da se salavat uči poslije drugog tekbira što je podržao i šejh Albani.

Dok Ibn Hazm i Ševkani, oslanjajući se na ovaj hadis, smatraju da se i Fatiha i salavat uče nakon prvog tekbira. Način donošenja salavata u dženazi namazu nije preciziran ni u jednom vjerodostojnom hadisu tako nema smetnje da se uči isti salavat kao na Ettehijatu ili bilo koji drugi oblik.

Šesto – zatim se izgovore ostali tekbiri i poslije svakog se uputi dova umrlom kao što je došlo u hadisu Ebu Umame. Prenosi se od nekih učenjaka da se poslije trećeg tekbira dova upućuje umrlom a poslije četvrtom uopćeno svim muslimanima, međutim za ovako nešto nema dokaza.

U vjerodostojnim hadisima se prenosi nekoliko dova koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio na ovom mjestu na dženazi namazu. Najpoznatija od njih je ono što se prenosi od Avf ibn Malika, radijallahu anhu, a bilježi Muslim: “ALLAHUMMEGFIR LEHU VERHAMHU VE AFIHI V'AFU ANHU, VE EKRIM NUZULEHU, VESSI'A MUDHALEHU, VAGSILHU BILMAI’ VES-SELDŽI, VE NEKKIHI MINEL-HATAJA KEMA JUNEKKA ES-SEVBU EL-EBJEDU MINED-DENESI, VE EBDILHU DAREN HAJREN MIN DARIHI, VE EHLEN HAJREN MIN EHLIHI, VE ZEVDŽEN HAJREN MIN ZEVDŽIHI VE EDHILHU EL-DŽENNETE, VE EIZHU MIN AZABIL-KABRI, VE MIN AZABIN-NARI”.

Takođe, od poznatijih dova je i ono što se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže:
“ALLAHUMMEGFIR LIHAJJINA VE MEJJITINA, VE ŠAHIDINA VE GAIBINA, VE SAGIRINA VE KEBIRINA, VE ZEKERINA VE UNSANA, ALLAHUMME MEN AHJEJTEHU MINNA FEAHJIHI ALEL-ISLAM, VE MEN TEVEFFEJTEHU MINNA FETEVEFFEHI ALEL-IMANI, ALLAHUMME LA TAHRIMNA EDŽREHU VE LA TUDILLENA BADEHU”.

Sedmo – Zatim predaje selam pri čemu je ispravno da se preda selam na jednu stranu, kao i da se preda selam na obje strane, jer je oboje prenešeno u prihvatljivim i validnim hadisima, prvo od Ebu Hurejre a drugo od Abdullaha ibn Mes'uda, radijallahu anhuma.

Na ovom mjestu je lijepo spomenuti nekoliko napomena a koje su zasnovane na ajetima i vjerodostojnim hadisima, a koje su vezane za dženazu namaz:

– Nije dozvoljeno klanjati dženazu kjafiru, niti doviti da mu se Allah smiluje i oprosti.

– Mustehab je da se pravi što više safova iza imama, tj. da bude tri ili više.

– Ako bi dženazu klanjali samo imam i jedan muktedija, safaju se tako što muktedija stane iza imama.

– Dozvoljeno je da i žene klanjaju dženazu.

– Najpreči je da predvodi dženazu onaj koga je ovesijetio mejit, a zatim namjesnik tog mjesta ili njegov zamjenik u što ulazi i imam mesdžida u tom mjestu.

– Ako se desi da na jednom mjestu ima više umrlih dozvoljeno je svakom pojedinačno klanjati dženazu a ispravno je klanjati jedan dženaze namaz za sve njih.

– Dozvoljeno je klanjati dženazu i u mesdžidu ali je bolje da se klanja van mesdžida na mjestu određenom za to.

– Propisano je dizanje ruku prilikom izgovaranja početnog tekbira na dženazi namazu, a nije prenešeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kod svakog tekbira dizao ruke, nego se to prenosi od Abdullaha ibn Omera.

– Nije prenešeno u hadisima kako da upotpuni dženazu namaz onaj koji zakasni na nju te je najbliže da to potpada pod način doklanjavanja namaza mimo dženaze, tj. da upotpuni ono što ga je prošlo a da ono na što je stigao da mu to bude početak namaza.

Ovo je rezime onoga kkao se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je klanjao dženazu namaz. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Nije dozvoljeno zamijeniti muezina sa puštanjem snimnjenog ezana sa kasete ili CD-a. Ezan je jedan od najboljih ibadeta koji se obavlja riječima i tijelom, on je farz kifaje po većini učenjaka, predstavlja jedan od glavnih vanjskih obilježja Islama, muslimansko mjesto koje ostavi učenje ezana, kažu učenjaci da je vadžib povesti borbu protiv tog mjesta ako odbiju učenje ezana, učenje ezana je vadžib za obavljanje pet vakata namaza. Učenje ezana jeznak koji razdvaja muslimansko mjesto od kjafirskog, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi htio napasti neko mjesto sačekao bi da nastupi vrijeme namaza pa ako bi čuo ezan ne bi napao a u protivnom bi. Takođe, ezan ima svoje šartove od kojih je najbitniji nijet pa tako ezan nije ispravan od strane pijane, lude i osobe koja nije pri svijesti jer one nisu u stanju zanijetiti. A pod nijetom se misli da muezin prije učenja ezana zanijeti učenje ezana za taj namaz koji je nastupio. Sva ova gore spomenuta značenja učenjem ezana sa kasete ili CD-a se ne mogu ostvariti te zbog toga ovakvo učenje ezana i nije ispravno. Kada je upitan šejh Usejmin da li je učenje ezana sa kasete ispravno odgovorio je da nije ispravno jer je ezan ibadet a ibadete mora da predhodi nijet. Takođe, kada je upitan da li musliman treba ponavljati učenje ezana i učiti dovu koja se uči nakon ezana, odgovorio je da se ezan može učiti u dvije situacije: prva je ezan koji se uči kada nastupi namasko vrijeme od strane muškarca, na ovakav ezan se odgovara ponavljanjem i učenjem dove, a druga situacija je da se pusti snimljen ezan koji je od prije snimljen, takav ezan se ne prati ponavljanjem i učenjem dove jer to u suštini i nije stvarni ezan, odnosno ne uči ga muškarac u vrijeme kada mu je naređeno da ga uči nego je to samo slušanje onoga što je od prije snimljeno.

Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji (broj fetve 10189) o onome što se dešava u nekim muslimanskim zemljama da se umjesto stvarnog učenja ezana od strane čovjeka kada nastupi namasko vrijeme puštaju snimljeni ezani preko kaseta i CD-ova, pa je odgovorila da to nije dovoljno za propisani ezan, nego da je vadžib da muezin lično prouči ezan jer je u vjerodostojnom hadisu tako naredio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Poznati šejh Mešhur Hasan je u svojoj knjizi “El-Kavlu el-mubin fi ahtail-musalin” naveo sve sporne stvari koje u sebi sadrži puštanje ezana preko kaseta i CD-ova umjesto stvarnog učenja. Od tih stvari naveo je sljedeće:

1 – Gubljenje nagrade učenja ezana muezinima i skraćivanje toga samo na onoga čiji je glas snimljen.

2 – Oprečnost ovakvog načina učenja ezana riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada nastupi namaz neka vam neko od vas prouči ezan i neka vas predvodi najstariji od vas” (mutefekun alejhi).

3 – Oprečnost ovakvog načina učenja ezana onome što su muslimani stoljećima radili od početka Islama pa sve do današnjeg doba u svim mjestima i u svim mesdžidima gdje se ezan učio od strane muezina za svaki beš vakat.

4 – Donošenje nijeta je šart ispravnosti ezana, zbog toga je neispravan ezan ako ga prouči luda i pijana osoba, jer one nisu u stanju zanijetiti, a ovo isto se odnosi na puštanje snimljenog ezana.

5 – Ezan je tjelesni ibadet i zato kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame: “Ne može čovjek da se oslanja na ezan koji uči neko drugo jer je ezan tjelesni ibadet i nije ispravno da se izvodi za dvije osobe poput namaza”, tj. ne mogu se džematlije u jednom mesdžidu oslanjati na učenje ezana u drugom mesdžidu, kao što se ne može jedan musliman oslanjati u svom namazu na namaz koji je obavio neki drugi musliman.

6 – Za učenje ezana za svaki namaz i u svakom mesdžidu je vezano mnoštvo suneta i adaba, a učenjem ezana putem puštanja kasete se ti suneti zapostavljaju i ne izvršavaju, a da ne govorimo o nedostatku samog nijeta učenja ezana.

7 – Ovakvim izvođenjem ibadeta se otvaraju vrata poigravanja sa vjerom i unošenja novotarija u ibadete i obilježja Islama i što je najgore vodi u to da se potpuno ostavi prirodno učenje ezana zadovoljavanjem sa onim što je snimljeno.

Kolegij islamskog prava je 1406.po Hidžri na svom devetom skupu u Meki izašao sa stavom da učenje ezana u mesdžidima nakon što nastupi namasko vrijeme puštanjem već snimljenog ezana nije dozvoljeno niti je ispravno u obavljanju ovog ibadeta, niti se time postiže i izvršava propisani ezan, te da je obaveza muslimanima da lično uče ezan za svaki namaz u svakom mesdžidu kao što je bila praksa muslimana od vremena njihovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve do današnjeg dana.

Ovakav stav oko puštanja snimljenog ezana su zauzeli bivši saudijski muftija Muhamed ibn Ibrahim, Bin Baz, Usejmin, Vijeće visokorangiranih učenjaka i Stalna komisija za fetve iz Saudije, Kolegij islamskog prava pri Rabiti, kao i mnogi drugi učenjaci širom islamskog svijeta.

Prema tome, puštanje snimljenog ezana umjesto muezina kada nastupi namasko vrijeme nije dozvoljeno niti ispravno, tj. smatra se kao da i nije proučen i nema sumnje da je to novotarija u načinu izvođenja ovog ibadeta.

Zato je na onome ko god je u mogućnosti i stanju da promijeni ovu pogrešnu praksu u mnogim džamijama da uloži truda na lijep način da se taj ibadet izvodi onako kako su to muslimani radili četrnaest stoljeća.

A u onim džamijama gdje nije moguće promijeniti ovu pogrešnu praksu jer bi to odvelo u razdor, svađu i slično nije grijeh na džematlijama nego na onima koji su odgovorni. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Oba ova pitanja se vraćaju na poznatu mes'elu vezanu za musafira, a ona glasi: u kojem periodu se krati namaz i korište druge olakšice putovanja kada musafir privremeno boravi u nekom mjestu.

Nema razilaženja među učenjacima da je musafiru propisano da krati namaz sve dok je na putu, tj. sve dok se kreće i putuje prema odredištu, ma koliko se to putovanje odužilo. Međutim, kada stigne u mjesto odredišta, tj.mjesto privremenog boravka u kojem može boraviti 10 dana, mjesec, šest mjeseci, godinu, više ili manje, da li je musafiru propisano i koji period da koristi olakšice putovanja od kraćenja namaza i slično?

Po ovom pitanju zbog nepostojanja jasnog šerijatskog teksta koji presuđuje učenjaci imaju veoma podijeljeno mišljenje, pa čak Ibn Hadžer navodi preko deset stavova učenjaka.

Takođe, Tirmizi u svom Sunenu navodi sljedeća mišljenja:
– Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da su oni (ashabi) kratili do 19 dana a upotpunjavali ako bi boravili više od toga kao što je prenio isto od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
– Od Alije, radijallahu anhu, da onaj ko boravi 10 dana da upotpunjuje namaz.
– Od Ibn Omera, radijallahu anhuma, u prvom rivajetu da onaj ko boravi 15 dana upotpunjava namaz, a u drugom rivajetu ko boravi 12 dana.
– A od Seid ibn Musejjiba da ko boravi 4 dana da upotpunjava, a od Sevrija i učenjaka Kufe da ko nijeti boravak 15 dana upotpunjava namaz, a od Evza'ija da ko nijeti boravak 12 dana upotpunjava namaz, dok Malik, Šafija i Ahmed smatraju da ko nijeti boravak 4 dana upotpunjava namaz a Ishak smatra da je najjači stav ono što se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, od 19 dana.

Od tih stavova najpoznatija su neka četiri mišljenja učenjaka.

Prvo mišljenje: ako musafir nijeti da boravi u nekom mjestu više od četiri dana nije mu propisano da krati.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka, tj. stav malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba. S tim da malikije i šafije u ova četiri dana ne ubrajaju dan ulaska i dan izlaska iz tog mjesta, a hanabile određuju ova četiri dana sa dvadeset i jednim namazom, tj. ako će musafir klanjati u tom mjestu više od dvadeset i jednog namaza onda je on mukim (tj. osoba koja privremeno boravi u nekom mjestu i ne ubraja se u musafire) i nema status musafira, a ako će klanjati manje od dvadeset jednog namaza onda on ima status musafira.

Oni svoj stav dokazuju sa dva hadisa:

Prvi hadis mutefekun alejhi od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Mekku prilikom oprosnog hadždža ujutro 4. Zulhidžeta, pa je boravio u Mekki 4., 5., 6. i 7. i klanjao je sabah namaz osmog dana u Mekki a zatim otišao na Minu, kratio je namaz u tim danima. I kažu da je imao namjeru da boravi u Mekki.

Komentar: naravno, ono što se može prigovoriti je da period koji je boravio (tj. četiri dana) nije najmanji period u kojem putnik ima status musafira jer je došlo u vjerodostojnim hadisima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, boravio u nekim mjestima više od četiri dana i kratio namaz. Ono što je zanimljivo spomenuti na ovom mjestu je da se sa istim hadisom dokazuju četiri različita mišljenja u ovoj mes'eli, tj. jedni kažu da krati četiri dana, drugi šest dana, treći deset dana, četvrti dvanaest dana, naravno imajući u vidu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na oprosnom hadždžu boravio deset dana, četiri prije obreda i šest u toku obreda.

Drugi hadis sa kojim dokazuju svoj stav bilježi ga Muslim u svom Sahihu od El-‘Ala’ ibn Hadremija da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Muhadžir nakon završetka svojih obreda boravi u Mekki tri dana”. Kažu da hadis ukazuje da musafir koji boravi tri dana u nekom mjestu da ima status musafira a više od toga nema.

Komentar: sa ovim hadisom se ne može poduprijeti ovaj stav jer hadis govori o tome da onaj ko je učinio hidžru prije oslobođenja Mekke da mu je haram stalno boraviti u Mekki a da mu je dozvoljeno da nakon obavljenih obreda hadždža i umre ne boravi u Mekki više od tri dana. Za razliku od musafira kojem je dozvoljeno da boravi u Mekki više od tri dana, pa kako onda da se upoređuje status muhadžira sa musafirom?
Zagovarači ovog stava dokazuju svoje mišljenje sa još nekim predajama i hadisima koji nisu direktni po ovom pitanju.

Drugo mišljenje: ako musafir nijeti boravak 15 dana i više nije mu propisano da krati.

Ovo je stav hanefijskog mezheba, Sevrija, Muzenija i drugih. Oni svoj stav dokazuju sljedećim:

Prvo – hadisom Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je boravio u Mekki prilikom njenog oslobođenja 15 dana krateći namaz”. Hadis bilježe Ebu Davud i Ibn Madže.

Komentar: ovaj rivajet hadisa sa riječima 15 dana je slab a vjerodostojan rivajet kojeg bilježi Buharija od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, je 19 dana.

Drugo – predaja od Ibn Omera, radijallahu anhuma, koju bilježi Tirmizi bez seneda da je bio na stavu da ko boravi u nekom mjestu 15 dana treba upotpunjavati namaz. A ovo je kažu takođe i stav Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.

Komentar: ako bi uzeli da su oba rivajeta vjerodostojna to su stavovi ashaba kojima se suprostavljaju stavovi drugih ashaba, a pogotovo što se od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u vjerodostojnoj predaji prenosi stav od 19 dana, takođe Tirmizi na istom mjestu prenosi od Ibn Omera, radijallahu anhuma, njegov drugi stav od 12 dana.

Treće mišljenje: musafiru je propisano da neprestano krati sve dok nema nijet stalnog boravka u nekom mjestu.

Ovo je stav Hasana El-Basrija, Katade, Ishaka, a izabrao ga je i Ibn Tejmije. Oni svoj stav dokazuju sljedećim:

Prvo – hadisom Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu u kojem on kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je boravio 19 dana krateći namaz, pa mi kada smo na putovanju 19 dana kratimo a ako smo više od toga upotpunjavamo”.

Drugo – hadis od Džabira, radijallahu anhu, u kome kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je boravio na Tebuku 20 dana krateći namaz”. Hadis bilježe Ebu Davud i Ahmed, a vjerodostojnim ga je ocijenio Albani dok su ga neki muhadisi ocijenili slabim.

Treće – hadis mutefekun alejhi od Enesa, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, putovao od Medine do Mekke i nazad klanjajući po dva rekata, a na pitanje koliko je boravio u Mekki odgovorio je 10 dana.

Kažu zagovarači ovog mišljenja da se suština putovanja ne veže za određeni period jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kratio namaz a boravio je 10, 19 ili 20 dana kao musafir.

Komentar: ovom dokazivanju se prigovara time što je neka osoba ili musafir ili mukim, tj. boravi u nekom mjestu stalno ili privremeno, a da se gore spomenuti hadisi odnose na putovanja u kojima se nije nijetio privremeni boravak a mi u ovoj mes'eli govorimo o kraćenju musafira koji zanijeti privremeni boravak u nekom mjestu. Međutim, i ovome se može prigovoriti da u hadisima nema govora o nijećenju ili nenijećenju privremenog boravka.

Napomena:

Treba znati da su zagovarači prethodna tri mišljenja složni na tome da ako musafir boravi u nekom mjestu a nije zanijetio privremeni boravak u njemu, ne zna kada će napustiti to mjesto i kada će završiti svoju potrebu, da takva osoba cijelo vrijeme neprestano krati.

Ovo dokazuju praksom selefa ovog Ummeta, tj. onim što je prenešeno u vjerodostojnim predajama, poput sljedećeg:
– da je Ibn Omer, radijallahu anhuma, boravio u Azerbejdžanu šest mjeseci klanjajući dva rekata (Ahmed i Bejheki).
– da je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, odgovorio Ebu El-Minhalu koji boravio u Medini po godinu dana ne namjeravajući da putuje da klanja dva rekata (tj. krateći) (Ibn Ebi Šejbe).
– da se prenosi od tabi'ina Mesruka da je bio namjesnik u Selseletu dvije godine klanjajući dva rekata krateći (Ibn Ebi Šejbe i Abdurrezak).

A u slabim predajama se prenosi od Enesa, radijallahu anhu, da je boravio u Nejsaburu godinu ili dvije krateći namaz, takođe Abdurrahmana ibn Semure da je boravio u Kabulu ljeto ili dva krateći namaz.

Četvrto mišljenje: musafiru je propisano da krati dvadeset dana i noći a nakon toga da upotpunjava namaz svejedno nijetio boravak ili ne nijetio.

Ovo je stav Ibn Hazma a u tome ga slijedi i Ševkani, s tim da on pravi razliku između onog ko nijeti boravak pa u tom slučaju ne treba da krati više od 4 dana, a onaj ko ne nijeti boravak i ne zna koliko će ostat on krati 20 dana a nakon toga upotpunjuje.

Oni svoj stav dokazuju istim dokazima spomenutim u tri prethodna mišljenja, s tim da ga izgrađuju na dvije stvari:

Prva – da nema ibreta u nijetu boravka jer nijet ne ulazi i ne igra ulogu u onim djelima koje Zakonodavac nije naredio poput putovanja, boravka i slično. A naravno ni u hadisima nema govora o nijetu.

Druga – da je osnova upotpunjavanje namaza jer kraćenje je dozvoljeno musafiru kao olakšica zato što je musafir, a mukim, tj. onaj koji privremeno boravi u nekom mjestu, nije isto što i musafir. I još kažu da nije došlo u vjerodostojnim predajama od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je kratio namaze u Mekki i na Tebuku iako je bio mukim (boravio je na tim mjestima) u oba slučaja onda bi bila obaveza da zauzmemo stav da je mukimu vadžib da upotpunjava namaz bez obzira koliko boravio u nekom mjestu.

Nakon svega može se rezimirati sljedeće:

Iako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mnogo putovao ovo pitanje je može se reći prešućeno u šerijatskim tekstovima, tj. nema jasnog, direktnog i nedvosmislenog hadisa koji daje odgovor na ovo pitanje. Najviše što se prenosi po ovom pitanju su takozvani koincidentni događaji u kojima se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kratio namaz a iz kojih su učenjaci izvlačili zaključke da musafir koji privremeno boravi u nekom mjestu može da krati toliko i toliko dana (3, 4, 6, 10, 12, 15 i 19 dana) a ako boravi više od toga da upotpunjuje. To jest, dok je bio u gradu Mekki za vrijeme hadždža kratio je četiri dana, ili za čitavo vrijeme boravka na hadždžu od deset dana kratio je namaz, ili za vrijeme oslobađanje Mekke, bitke na Tebuku kratio je u rivajetu 15, u drugom 18, u trećem 19 dana.

Stoga je veoma upitno iz ovih koincidentnih događaja izvlačiti ovaj propis, jer to znači da je boravio u Mekki za vrijeme hadždža ili prilikom njenog oslobođenja, kao i u bici na Tebuku više ili manje od spomenutog perioda moguće je da bi kratio namaz. A sa druge strane, kako razlučiti koji od ovih perioda (4, 6, 10, 15, 19 dana) je preči da se slijedi po ovom pitanju.

Zato mnogi učenjaci kada govore o ovoj mes'eli i opredijele se za neko mišljenje da je kod njih odabrano na kraju kažu da je ovo mes'ela idžtihadije, tj. nema preciznog i jasnog šerijatskog teksta koji je rješava, te da u njoj ima širine i tolerancije bez obzira ko koje mišljenje odabrao.

Odabrano mišljenje, a Allah zna najbolje, je ono što prenosi Buharija u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem on kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je boravio 19 dana krateći namaz, pa mi kada smo na putovanju 19 dana kratimo a ako smo više od toga upotpunjavamo”. To jest, da onaj ko privremeno boravi u nekom mjestu može da koristi olakšice musafira do 19 dana, a ko boravi više od 19 dana na njemu je da upotpunjava namaze i da ne koristi ostale olakšice musafira. Razlog odabiranja ovog stava je sljedeće:

– prije svega to što je ova predaja nešto najvjerodostojnije po ovom pitanju, a u hadisu od Džabira, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je boravio na Tebuku dvadeset dana krateći ima slabosti,
– što je osnova da mukim, tj. onaj ko privremeno boravi u nekom mjestu, upotpunjava namaz a u gore spomenutom hadisu je došlo da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao mukim najviše kratio 19 dana,
– takođe, nema ibreta u nijetu boravka jer to nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego je to tumačenje nekih učenjaka.

Prema tome na osnovu odabranog mišljenja konkretan odgovor na prvo pitanje je da tvoj drug koji studira u Novom Sadu nema status musafira kojem je dozvoljeno da koristi olakšice musafira jer boravi više od 19 dana.

A konkretan odgovor na drugo pitanje je da pošto ćete boraviti mjesec dana ili nešto više, a imate smještaj i sve uslove stanovanja, da nemate status musafira nakon što stignete u Njemačku. A što se tiče vašeg spajanja podne sa ikindijom s obzirom da sebe niste smatrali musafirima imalo je osnova da radite po hadisu Ibn Abbasa, radijallahu anhuma. S tim da treba znati da je dozvoljeno raditi po tom hadisu pod šartom da spajanje namaza mimo putovanja, kiše i straha ne bude stalna praksa nego kada se za tim ukaže potreba ili bude nužda. A džumu ste obavezni klanjati ako od vašeg radnog mjesta najbliži mesdžid u kom se klanja džuma nije mnogo udaljen (poput dvadesetak kilometara ili više) čime spada sa vas obaveza klanjanja džume uopće, u tom slučaju klanjajte podne. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com