Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
UBIJANJE PASA LUTALICA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Prenosi nekoliko hadisa o propisu ubijanja pasa: Prvi – od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ubijaju pviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Prenosi nekoliko hadisa o propisu ubijanja pasa:
Prvi – od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ubijaju psi osim psa za lov ili psa za čuvanje stoke.
Hadis bilježe Muslim, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže, a s obzirom da ga bilježi Muslim to znači da je hadis vjerodostojan.
Drugi – od Džabira, radijallahu anhu, da je rekao: “Naredio nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da pobijemo sve pse, tako da kada bi neka žena došla iz pustinje sa svojim psom mi bi ga ubili, a zatim nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da ih ubijamo i rekao je: “Ubijajte potpuno crnog sa dvije tačke (na sebi), jer je on šejtan”. Bilježe ga Muslim i Ahmed.
Treći – od Abdullaha ibn El-Mugaffela, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da psi nisu ummet od ummeta naredio bih vam da ih pobijete, zato od njih ubijajte potpuno crne pse”.
Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ahmed, a šejh Albani i Šuajb Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim.
Četvrti – od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je neki pas dahtao od žeđi pa ga je neki čovjek napojio i Allah mu je bio zahvalan i oprostio mu. U tom hadisu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pitanje: „Zar i u (činjenu dobročinstva) životinjama imamo nagradu“ odgovorio: “U svakoj živoj jetri (tj. živom biću) je nagrada”. Hadis je mutefekun alejhi (bilježe ga Buharija i Muslim).
Na osnovu ovih hadisa nema razilaženja među učenjacima da nije dozvoljeno ubiti pse koje ljudi koriste za čuvanje stoke i usjeva, kao ni psa za lov.
Kaže Ibn Kudame da mu nije poznato da oko ovga ima razilaženja. (El-Mugni, 4/190)
A što se tiče ostalih pasa učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. (pogledaj: El-Mevsu'atu el-kuvejtijje, 35/133-135)
Pa tako malikije smatraju da je vadžib ubiti svakog psa koji nanosi štetu, a ostale pse je dozvoljeno ubiti jer u njima nema koristi, osim što se slažu sa ostalima da nije dozvoljeno ubiti pse za čuvanje stoke i usjeve i pse za lov. Unutar mezheba navodi El-Hattab stav mnogih malikija da nije dozvoljeno ubijati pse niti crne niti bilo koje druge osim bijesnog psa i onog koji nanosi štetu.
Šafijski mezheb je na stavu da oni psi u kojima niti ima koristi niti štete da je njih mekruh ubiti. Naravno i oni iz pokuđene dozvole ubijanja pasa izuzimaju pse koji se koriste za lov, čuvanje stoke i usjeva, svejedno bili crni ili druge boje.
Hanabile smatraju da nije dozvoljeno ubiti dresiranog psa za lov kao i bilo kojeg drugog psa kojeg je dozvoljeno držati, a da je dozvoljeno ubiti bijesnog psa i svakog drugog koji ezijeti i šteti ljudima.
Kaže Nevevi u komentaru Muslimovog Sahiha (Šerhu en-Nevevi ala Muslim, 10/235): „Složni su učenjaci (idžma) oko (dozvole) ubijanja bijesnog psa i onog koji napada i ujeda, a razilaze se oko onih koji ne nanose štetu.
Kaže Imamul-haremejn (El-Džuvejni) šafijski učenjak: ‘Prvo je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se svi psi pobiju, zatim je to derogirano pa je zabranio ubijaju osim potpuno crnog psa. Šerijat je ostao na zabrani ubijanja svih pasa od kojih nema štete osim crnog i drugih.
Argument za spomenuto hadis Ibn El-Mugaffela’. Kaže Kadi Ijad: ‘Mnogi učenjaci rade po hadisu u kojem je došla naredba ubijanja pasa osim onih koji su izuzeti poput psa za lov i drugih. A ovo je mezheb Malika i njegovih učenika.
Dok druga skupina učenjaka smatra da je dozvoljeno držanje svih pasa i da je naredba ubijanja derogirana i zabrana držanja derogirana osim potpuno crnog psa. Ja smatram (kaže Kadi Ijad) da je u početku bila opća zabrana držanja svih pasa i naredba ubijanja svih, zatim je zabranjeno njihovo ubijanje osim crnog psa i zabranjeno je držanje svih osim pasa osim psa za lov, čuvanje usjeva i stoke’.
(Kaže Nevevi) Ovo što je rekao Kadi na ti ukazuje vanjsko značenje hadisa (Ibn Omera, radijallahu anhuma), a hadis Ibn El-Mugaffela izuzima (naredbu ubijanja svih pasa) sve osim crnog“.
Na osnovu stavova mezheba, učenjaka i onoga što je došlo u vjerodostojnim hadisima može se rezimirati sljedeće:
– Naredba ubijanja svih pasa koja je bila u početku islama je poslije derogirana, što je prenešeno u vjerodostojnom hadisu.
– Nije dozvoljeno ubijati pse koje je dozvoljeno držati, poput psa za lov, čuvanja stoke i usjeva, oko čega nema razilaženja.
– Dozvoljeno je, po mnogim učenjacima vadžib, ubiti bijesnog psa, onog koji napada i ujeda, potpuno crnog (ili sa dvije bijele tačke) i onoga koji nanosi štetu i uznemirava ljude.
– Ostali psi potpadaju pod kategoriju onog psa koji je spomenut u hadisu Ebu Hurejre, radijallahu anhu, tj. u njihovom hranjenju i pojenju (bez držanja) čovjek ima nagradu a i obrnuto, u ružnom ophođenju prema njima, njihovom ezijećenju i ubijanju ima grijeh, a što se razumije iz konteksta hadisa.
Prema tome, u osnovi je dozvoljeno pobiti (upucavanjem, trovanjem i slično) pse lutalice koji nanose štetu ljudima, ugrožavaju prolaznike od žena, djece i staraca. S tim da je preciznije reći, ako se ne može ili neće drugačije riješiti njihovo ugrožavanje sigurnosti građana, poput toga da se pohvataju i sklone sa ulica i slično, mustehab je (preporučeno) ili vadžib shodno okolnostima na terenu i štetnosti samih pasa da se pobiju (upucavanjem, trovanjem i slično) psi lutalice oni koji su bijesni, koji napadaju i ujedaju i koji nanose druge vidove štete i uznemiravanja ljudima u naseljenim mjestima.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje“KAD RADIŠ (ne klanjaš, a onda) NAKLANJAŠ KOD KUĆE”
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Namjerno ostavljanje namaza od strane one osobe koja sebe smatra muslimanom je veoma krupna i velika stvar, tj. to je grijeh kojem nema ravnog poslije činjenja širka. Ostavljanje namaza je gori i veći grijeh od činjenja zinaluka, krađe, pijenja alkohola,više
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Namjerno ostavljanje namaza od strane one osobe koja sebe smatra muslimanom je veoma krupna i velika stvar, tj. to je grijeh kojem nema ravnog poslije činjenja širka. Ostavljanje namaza je gori i veći grijeh od činjenja zinaluka, krađe, pijenja alkohola, konzumiranja kamate i slično, jer nema razilaženja među učenjacima da počinioci ovih grijeha činjenjem tih grijeha ne izlaze iz Islama osim ako ih ohalale. Za razliku od ostavljača namaza, oko njega učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li ga taj grijeh izvodi iz Islama ili ne.
A što se tiče naklanjavanja propuštenih namaza, zavisi da li su propušteni zbog šerijatski prihvatljivog opravdanja, poput zaborava, spavanja i slično, ili su propušteni namjerno zbog šerijatski neprihvatljivog izgovora poput nemarnosti, lijenosti ili rada kod kjafira i slično.
Nema razilaženja među učenjacima da je obaveza naklanjati namaz koji se izostavi sa šerijatskim opravdanjem poput zaborava ili spavanja. Pa tako, ko prespava neki namaz ili ga zaboravi klanjati obavezan je da ga klanja kada se sjeti da je propustio taj namaz pa makar to bilo vrijeme kada je zabranjeno klanjati nafilu namaz (kada Sunce izlazi ili zalazi ili je u zenitu).
Argument da je u ovom slučaju osoba obavezna naklanjati propuštene namaze je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko zaboravi da klanja namaz ili ga prespava, njegov kefaret je da ga klanja kada ga se sjeti”. Ili u rivajetu kod Buharije i drugih: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”.
Oko obaveze naklanjavanja namaza od strane onog ko ga namjerno izostavi bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga (poput zaborava i spavanja). A rad u firmi, kod kjafira i slično, nije šerijatski opravdan razlog za neklanjanje namaza u njegovom namaskom vremenu, jer za tako nešto nema dokaza a sa druge strane se ne može kijasiti (upoređivati) sa zaboravom i spavanjem.
Po ovom pitanju (naklanjavanju namjerno izostavljnih namaza) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Većina učenjaka je na stavu da je namjerno izostavljeni namaz obaveza naklanjati. Tu obavezu dokazuju gore spomenutim hadisom: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”, pa kažu: ako je obavezan naklanjati namaz onaj ko ga iz zaborava izostavi a u tom propuštanju namaza nema grijeha i prijekora, onda je preče da je obavezan naklanjati onaj ko ga namjerno izostavi. Ovome se može prigovoriti da je obaveza muslimanu da naklanja namjerno propuštene namaze došla bi ta obaveza pojašnjena u jasnim šerijatskim tekstovima, a nje nema. A sa druge strane ogromna je razlika između onoga kome prođe namaz zbog zaborava i spavanja i onoga koji namjerno neće da ga klanja.
Drugi stav učenjaka je da namjerno ostavljene namaze nije obaveza naklanjati. A i kada bi se naklanjali ne prihvataju se niti su valjani, jer nisu klanjani u njihovom namaskom vremenu i jer su izostavljeni bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga, pa se zbog toga i ne primaju kao naklanjani.
Na ovom stavu su šejhul-islam Ibn Tejmije, Ibn Hazm i neki učenici i sljedbenici imama Šafije.
Oni dokazuju svoj stav time što naredba za obavljanje namaza u njegovom namaskom vremenu nije isto što i naredba da se naklanja taj namaz kada istekne namasko vrijeme, odnosno da obaveza naklanjavanja namjerno izostavljenih namaza zahtijeva posebnu naredbu od Uzvišenog Allaha ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a te naredbe mi nemamo. Također, onaj ko namjerno ostavlja namaz se nalazi u jednom od dva stanja: ili je kjafir jer ostavljanje izvodi iz Islama, na čemu je skupina učenjaka ovog ummeta, ili je veliki griješnik koji treba da učini tevbu. Pa ako uzmemo da je kjafir, s obzirom da primanje Islama poništava učinjene grijehe prije njega kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Muslim i ostali, samim vraćanjem vjeri i primanjem Islama onome ko je namjerno ostavljao namaz bivaju poništeni grijesi namjerno ostavljenih namaza. Zato osoba koja primi Islam nije obavezna da naklanja propuštene namaze i neispoštene dane prije Islama.
A ako uzmemo da je onaj ko namjerno ostavlja namaz veliki griješnik a ne kjafir on je obavezan da učini tevbu a samim činjenjem tevbe poništavaju mu se grijesi zbog kojih je učinio tevbu. Da tevba poništava grijehe došlo je u Muslimovom Sahihu kao i u drugim hadiskim zbirkama. Treba imati u vidu da osoba koja je namjerno ostavljala namaz dug vremenski period, kao i post mjeseca Ramazana nekoliko godina, da obavezivati ovakvu osobu da naklanja i naposti propuštene namaze i naposti namjerno neispoštene dane predstavlja veliku teškoću i vrlo je moguće da odvrati takvu osobu od činjenja tevbe. Ono što je presudno po ovom pitanju je da nema šerijatskog dokaza koji obavezuje ovakvu osobu da naklanjava i napašta namjerno propušteno.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je da onaj ko namjerno ostavi farz namaz nije obavezan da ga naklanja, a ako bi to i uradio ne prihvata mu se i nije ispravno. Nego je na njemu da učini iskrenu tevbu i da nastoji nadoknaditi propuštene vadžibe sa što više dobrovoljnih namaza.
Navodi Ibn Hazm u svojoj knjizi “El-Muhalla” po ovom pitanju riječi koje se mogu rezimirati u sljedećem: Onaj ko namjerno ostavi namaz tako da mu istekno njegovo namasko vrijeme on nikada ne može da ga nadoknadi tako što će ga naklanjati, nego je na njemu da čini mnogo dobrih djela i nafile namaza kako bi otežao mizan svojih djela na Sudnjem danu, i na njemu je da se pokaje i čini istigfar Allahu, dželle še'nuhu. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Teško klanjačima, onima koji su sahije (koji ne klanjaju namaz u njegovom vaktu) u svom namazu” (El-Ma'un, 4-5), kao i riječi: “A poslije njih su došli loši potomci koji namaz (namjerno) ( ostaviše i požude slijediše, oni će sigurno u Gajju( (vrsta Džehenema) (završiti”) (Merjem, 59). Pa tako, onaj ko namjerno izostavi namaz neklanjajući ga u njegovom vaktu da ga može dostići klanjajući ga nakon što mu vrijeme istekne onda mu se ne bi prijetilo riječima(“Teško klanjačima”), niti (“Oni će sigurno u Gajju završiti”). Također, Uzvišeni Allah je odredio da se klanja namaz u njegovom određenom vremenskom periodu čiji se početak i kraj zna, pa ko ga klanja prije početka vakta namaz mu nije ispravan niti se smatra da ga je obavio. Pa tako isto ko ga klanja nakon što namasko vrijeme istekne klanjao ga je u vrijeme u kojem nije propisano da ga klanja. A naklanjavanje namaza je šerijatska naredba koju može izdati samo Allah, dželle še'nuhu, direktno ili preko Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ta naredba nam nije došla za onog ko namjerno ne klanja namaz u njegovom vremenu. Pa kao što hadž nije ispravan ako se obavi u vremenu u kojem nije propisan da se obavlja, i kao što se post noću ne prihvata, tako isto klanjanje namaza van (poslije) njegovog namaskog vremena onome ko ga namjerno izostavi nije ispravno niti prihvatljivo jer sve su ovo ibadeti koje je obaveza učiniti u određenom vremenskom periodu.
Da je vadžib onome ko namjerno izostavi namaz da ga naklanja ne bi nam to prešutio Allah, dželle še'nuhu, niti Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti je dozvoljeno da kažemo da su zaboravili da nam to kažu, niti da su imali namjeru da nas opterećuju time što nam to nisu pojasnili. Kaže Uzvišeni: (“Gospodar tvoj ne zaboravlja”) (Merjem, 64). Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko namjerno ostavi ikindiju namaz njegovo djelo je poništeno”.
Ovo znači da ono što se namjerno izostavi da se ne može nadoknaditi, jer da se može nadoknaditi ne bi se njegovo djelo smatralo poništenim. Također ovakav, namjerno ostavljen namaz, se smatra propuštenim namazom po idžma'u učenjaka jer mu je isteklo vrijeme obavljanja a da se može nadoknaditi kao zaboravljeni i prespavani namaz (koji kada se naklanjaju broje se kao da su klanjani u njegovom vaktu) onda bi njegovo nazivanje propuštenim namazom bila laž. Ovaj stav također podržavaju Omer ibn El-Hattab, Ibn Omer, S'ad ibn Ebi Vekkas, Selman, Ibn Mes'ud, radijallahu anhum, Kasim ibn Muhammed ibn Ebi Bekr, Bedil El-Ukajli, Muhammed ibn Sirin, Mutarrif ibn Abdullah, Omer ibn Abdulaziz i drugi. Ovo je rezime onoga što je napisao Ibn Hazm po ovom pitanju.
Također, na ovom stavu je i Stalna komisija za fetve u Saudiji. U toj fetvi je između ostaloga došlo: “Ko namjerno ostavi post i namaz a punoljetan je on ne treba da nadoknadi ono što ga je od toga prošlo. Međutim na njemu je da se pokaje i vrati Allahu i da čini mnoštvo dobrih djela, da dovi i daje sadaku, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tevba briše ono što je bilo prije nje, i Islam poništava ono što je bilo prije njega”.”
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS OSTAVLJANJA TASTAMENTA (raspodjele imovine) DJECI
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Vadžib je da se imetak nakon smrti neke osobe podijeli onako kako je propisano u tri kur'anska ajeta u suri En-Nisa i vjerodostojnim hadisima. Oko ovoga nema razilaženja među uviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Vadžib je da se imetak nakon smrti neke osobe podijeli onako kako je propisano u tri kur'anska ajeta u suri En-Nisa i vjerodostojnim hadisima. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima. Nije dozvoljeno dijeliti imetak nakon smrti po svojoj volji ili hiru. Onaj ko tako radi je veliki griješnik.
U osnovi onima koji su nasljednici po tekstu Kur'ana i sunneta, poput muške i žeske djece, supružnika, oca i majke, njima se ne piše testament niti vesijet – oporuka. Oni nasljeđuju shodno kako je pojašnjeno u šerijatskim tekstovima. Oporuka se piše samo onima koji nemaju udjela u nasljedstvu i to najviše u visini trećine imetka.
Međutim, ako tvoj otac zna da djeca nece šerijatski podijeliti imetak nakon njegove smrti, ili da neki hoće a drugi neće, dozvoljeno mu je da ostavi testament (oporuku) u kojem će biti napisana podjela njegovog imetka nakon njegove smrti onako kako je propisano po Kur'anu i sunnetu. Kako, koliko i kome se dijeli, o tome treba da se obrati učenoj osobi.
Detaljnije o nasljedstvu i poklanjanju za vrijeme života, poslušaj predavanje pod naslovom: Nasljedstvo – izmedu Šerijata i stvarnosti. Na ovom linku:
https://www.youtube.com/watch?v=YMUt4YGeqsU
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeOLAKŠICE MUSAFIRA – vadžib ili sunnet?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Oko propisa kraćenja namaza musafiru učenjaci imaju četiri mišljenja (Bidajetul-mudžteh, str. 136-137): Prvo mišljenje – da je musafiru farz ajn (strogi vadžib) da krati namazviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Oko propisa kraćenja namaza musafiru učenjaci imaju četiri mišljenja (Bidajetul-mudžteh, str. 136-137):
Prvo mišljenje – da je musafiru farz ajn (strogi vadžib) da krati namaz
Ovo je stav Ebu Hanife i njegovih učenika, kao i učenjaka Kufe.
Dokazuju hadisom Aiše, radijallahu anha, u kojem kaže: „Na početku su dva rekata bili farz, pa je potvrđen namaz putovanja (na dva rekata), a upotpunjen namaz onoga ko nije na putovanju“. Hadis je mutefekun alejhi.
Također, kažu da nije prenešeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ikada upotpunjavao namaze na putovanju.
Drugo mišljenje – da je oboje i kraćenje i upotpunjavanje vadžib ali po izboru, poput fidje za zakletvu
Ovo je stav nekih učenjaka šafijskog mezheba.
Njihovi dokazi su isti kao i argumenti za prvo i drugo mišljenje.
Treće mišljenje – da je kraćenje sunnet
Ovo je stva Malika u većini rivajeta od njega.
Dokazuju hadisom Ja'la ibn Umejje, radijallahu anhu, u kojem je on pita Omera, radijallahu anhu: „Kaže Uzvišeni: ‘Nije vam grijeh da molitvu na putovanju skratite kada se bojite da će vam nevjernici neko zlo nanijeti“? Kaže Omer: „Čudio sam se tome čemu se ti čudiš, pa sam pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to što si ti mene pitao. Pa je rekao: ‘(To je) Sadaka, Allah je udijelio vama, pa primite Njegovu sadaku'“. Hadis bilježi Muslim.
Četvrto mišljenje – da je kraćenje olakšica, a da je upotpunjavanje bolje
Ovo je najpoznatiji stav Šafije i većine njegovih učenika.
Dokazuju to postupkom Osmana i Aiše, radijallahu anhuma, da su oboje upotpunjavali namaze na putovanju, a što je prenešeno u dva Sahiha.
Također, bilježi Darekutni od ‘Ata'a da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kratio i upotpunjavao na putovanju. Imam Ahmed ga ocjenjuje jako slabim.
Bilježe Bejheki i Ibn ‘Adijj od Enesa i Ebu Nedžiha, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kratio i upotpunjavao na putovanju. Hadis je slab, Ibn ‘Adijj da ocjenjuje slabim.
Odabrano mišljenje je treće mišljenje, tj. da je kraćenje sunnet (a ne vadžib) i da je bolje kratiti, a nema smetnje da se upotpunjava našto ukazuju predaje od Osmana i Aiše, radijjalhu anhuma.
Da je sunnet i da je bolje kratiti na to ukazuje hadis J'ala ibn Ummejje, radijallahu anhu, gore spomenut, kao i to ga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije nikada upotpunjavao. Također, hadis kojeg bilježi Ahmed u svom Musnedu od Ibn Omera, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zaista Alah voli da se koriste Njegove olakšice kao što mrzi da se prema Njemu griješi“. Hadis bilježe također Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Ibn ebi Šejbe od skupine ashaba. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Huzejme, Ibn Hibban, šejh Albani i Šu'ajb Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim.
Ve billahi tevfik
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS PRISUSTVOVANJA NA MEVLUDU (i sličnim novotarskim skupovima) SA UBJEĐENJEM DA JE TO NOVOTARIJA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Vrste mevluda u našim krajevima Uzimajući u obzir povod organizovanja mevluda, u našim krajevima se praktikuju dvije vrste mevluda. Prvi vrsta – mevlud koji se proslavlja i obaviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Vrste mevluda u našim krajevima
Uzimajući u obzir povod organizovanja mevluda, u našim krajevima se praktikuju dvije vrste mevluda.
Prvi vrsta – mevlud koji se proslavlja i obavlja 12. Rebi'ul evvela, za koji se smatra da je datum rođenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a što istorijski nije potvrđeno. Ova vrsta mevluda je rasprostranjena diljem islamskog svijeta.
Druga vrsta – su mevludi koji se organizuju zbog raznih povoda, poput: obilježavanje nečega značajnog, otvorenja džamije, završnog ispita u vjerskoj pouci, godišnjica sretnog braka, smrti, četeresnice, sedmine, useljenja u kuću, odlaska u vojsku, završetka školovanja, povodom mubarek noći, hatmi i slično. Ova vrsta mevluda je karakteristična i specifična za naše krajeve, nju praktikuju uglavnom Bošnjaci ma gdje živjeli, a nije mi poznato da se ovakva vrsta mevluda organizuje i praktikuje u drugim islamskim zemljama mimo Balkana.
S obzirom da su način obavljanja i sadržaj i prve i druge vrste mevluda otprilike isti, propis prve vrste je propis druge vrste.
Šerijatski status obe vrste mevluda
Proslavljanje prve vrste mevluda je šerijatski zabranjeno zbog mnogih spornih stvari na kojima je zasnovan, a najbitnije od njih su četiri:
Prva – jer predstvalja novotariju u vjeri, a svaka novotarija je dalalet po tekstu hadisa.
Druga – jer je proslavljanje mevluda (dana rođenja vjerovjesnika) oponašanje kršćana, a opnašanje židova i kršćana je zabranjeno po tekstu hadisa takođe.
Treća – jer sam mevlud u sebi sadrži mnogo popratnih šerijatsko zabranjenih stvari, poput traženja šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, džematsko ustajanje radi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, miješanja muškaraca i žena i mnoge druge stvari.
Četvrta – jer proslavljanje mevluda otvara vrata proslavljanju dana rođenja evlija, šejhova i znamenitih ljudi, što već imamo u praksi kod sufija, a ono što vodi u haram je haram.
Druga vrsta mevluda je takođe zabranjena zbog dvije stvari:
Prva – jer predstvalja novotariju u vjeri, a svaka novotarija je dalalet po tekstu hadisa.
Druga – jer u sebi sadrži mnogo popratnih šerijatsko zabranjenih stvari.
Detaljnije o mevludu, njegovoj historijskoj pozadini nastanka, detaljnim argumetima zabrane mevluda, proslavljanju dan rođenja Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i slično možete pročitati na ovoma dva linka:
http://zijadljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=472:pravljenje-mevluda-i-hatme-52-dana-u-istom-danu&catid=65:kurantefsirobjave&Itemid=44
http://zijadljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=629:obiljeavanje-datuma-roenja-poslanika-savs-predavanjem-priredbom-sijelom-ili-slino&catid=29:fikh-islamski-propisi&Itemid=44
Propis prisustvovanja na mevludu
U osnovi vadžib je vođama i predvodnicima islamskih institucija, zajednica, mešihata, džemata i organizacija nekog mjesta u kojem muslimani žive da zabrane i ukinu praksu mevluda u bilo kojem obliku u kojem se praktikuje i organizuje.
A ako islamske institucije dozvoljavaju, organizuju i same učestvuju u praktikovanju novotarije mevluda, onda se prisustvovanje na mevludima od strane ostalih muslimana može podijeliti na tri stanja:
Prvo stanje – prisustvovanje na mevludu sa ubjeđenjem u njegovu ispravnost i korisnost.
Ovo je osnovni vid prisustvovanja na mevludu na koji se odnosi govor učenjaka kada govore o zabrani mevluda uopćeno, njegovom organizovanju i prisustvovanju.
Dakle, nema sumnje da je prisustvovanje na mevludu sa ubjeđenjem u njegovu ispravnost i korisnost zabranjeno i veliki munker. Dokazi za to su isti argumenti zabrane samog mevluda.
Drugo stanje – odlazak na mevlud sa ciljem negiranja tog munkera.
Odlazak na mevlud sa ciljem negiranja tog munkera i pozivanja ljudi da ostave tu novotariju i ružnu praksu je u osnovi propisan, a može biti mustehab, vadžib ili samo dozvoljen shodno okolnostima. S tim da se uslovljava da odlazak na mevlud sa ovim ciljem ne odvede i ne izazove još veći munker, poput izazivanja tuče, psovanja, ružnih riječi, kampanje širih razmjera protiv onih koje nazivaju „vehabijama“ i slično. U negiranje ovog munkera se ne bi trebali upuštati osim osobe koje su jake sa govorničke i retoričke strane i koje imaju uticaja na druge ljude zbog svog znanja, položaja i sličnog. U protivnom negiranje ove novotarije na samom mevludu će uzrokovati veću štetu nego željenu korist.
Dokaz da je ovo u osnovi propisano je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko od vas vidi neki munker, neka ga ukloni rukom, a ako ne može onda (neka ga zanegira) jezikom, a ako ne može onda (neka ga zanegira) srcem, a to je najmanji vid imana“.
Treće stanje – prisustvovanje na mevludu zbog neke koristi sa znanjem i ubjeđenjem da je to novotarija.
Ovdje se misli na prisustvovanje na mevludu od strane osoba koje su ubjeđene i znaju da je sam mevlud novotarija i da nema osnove u Šerijatu (Kur'anu, Sunetu i djelima selefa), svejedno bile te osobe učene, daije ili „obični“ muslimani, a koje smatraju da u tom prisustvovanju ima određene koristi ili da se time otklanjaju određene štete.
Najveća korist od prisistvovanja daije na mevludu je da održi predavanje ako mu se dozvoli, a najveća šteta koja se time otklanja je onemogućavanje da neki daija novotar (sufija, kaburija i slično) iskoristi tu priliku za širenje svog novotarskog akidetskog mezheba.
A od koristi prisustvovanja na mevludu od strane „obične“ braće je čuvanje lijepih odnosa sa roditeljima, rodbinom i komšijama.
O propisu prisustvovanja novotarskim skupovima upitana je Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji. U pitanju je došlo sljedeće: „Da li je dozvoljeno prisustvovati novotarskim skupovima, poput svečanosti u noći dana rođenja (mevluda) Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u noći Mi'radža i noći polovine mjeseca Ša'bana, onome ko je ubjeđen da to nije propisano kako bi pojasnio istinu o tome?“ Komisija za fetve je odgovorila sljedeće:
„Prvo: Nije dozvoljeno organizovanje prigoda ili svečanosti povodom ovih noći, činjenje toga predstavlja odvratne novotarije.
Drugo: Odlazak na ovakve svečanosti i prisustvovanje istima radi negiranja tih munkera i pojašnjenja istine o njima, tj. da su to novotarije koje nije dozvoljeno činiti, je propisano. Naročito onima koji imaju retoričke (govorničke) sposobnosti i ako preovlađuje mišljenje da se time neće izazavati fitne (smutnje). A prisustvovanje iz znatiželje, razonode ili uživanja to nije dozvoljeno, jer to predstavlja učestvovanje sa novotarima u njihovom munkeru, uvećanje njihovog broja (broja novotara) i propagiranje njihove novotarije.Predsjednik komisije za fetve Bin Baz, njegov zamjenik Abdurrezzak El-‘Afifi, i članovi Abdullah ibn Gudejan i Abdullah ibn Ku'ud“. (Fetava Ledžnetid-daimeti, 3/37-38)
Propis prisustvovanje na mavludu sa ubjeđenjem da je to novotarija
Nije dozvoljeno prisustvovati na mevludu (prve ili druge vrste) makar bili ubjeđeni da je on novotarija. Ova zabrana se odnosi i na daije i na „običu“ braću i sestre. Iz ove zabrane se izuzima odlazak na mevlud radi negiranja tog munkera i pojašnjenja istine, o čemu je bilo govora.
Argumenti i dokazi koji ukazuju na tu zabranu su sljedeći:
Prvi argument – prisustvovanje na mevludu sa uvjerenjem da je novotarija predstavlja sjedenje sa novotarima i poistovjećivanje sa onima koji poriču kur'anske ajete i izruguju im se, a što je zabranjeno sa dva kur'anska ajeta.
Kaže Uzvišeni: „On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove ajete poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bićete kao i oni“. (En-Nisa, 140)
Prenosi poznati mufessir tabi'in Ed-Dahhak od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao u tefsitu ovog ajeta: „Pod ovaj ajet (tj. pod značenje ovog ajeta) ulazi svaki novotar u vjeri do Sudnjeg dana“. Ovu predaju bilježe El-Begavi u svom tefsiru „Me'alimut-tenzil (2/301) i Siddik Hasan Han El-Kanudži u knjzi “Nejlul meram“ (str. 216).
U drugim tefsirskim knjigama se prenosi da su ovo riječi mufessira Ed-Dahhaka, to bilježe Kurtubi u svom tefsiru (El-Džamui liahkamil-kur'an, 5/418), takođe El-Kasimi u „Mehasinu et-t'evil“, El-Hazin u „Lubabu et-t'evil“, Eš-Šerbini u „Tefsiru es-siradži el-munir“, Ebu Lejs Es-Semerkandi u „Bahrul-ulum“ i mnogi drugi.
Ako bi neko upitao kako se može raći da novotari na mevludu poriču Allahove ajete i izruguju im se, kada oni ustvari čine ibadet, zikre, veličaju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i slično? Odgovor bi bio: Uzvišeni Allah u nekoliko ajeta naređuje pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovo slijeđenje u onome sa čime je došao od vjere, poput ajeta: „Reci: budite pokorni Allahu i Poslaniku“ (Ali Imran, 32) „Reci: budite pokorni Allahu i budite pokorni Poslaniku“ (En-Nur, 54), a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Tirmizi kaže: „Čuvajte se novina u vjeri, zaista je svaka novina novotarija, a svaka novotarija dalalet, a svaki dalalet vodi u Vatru“. Oni koji prave novotariju mevlud sa uvjerenjem da je u tome hajr, nepokorni su Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jer je on zabranio novotarije, od kojih je nesumnjivo i mevlud, a sa nepokornošću Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, oni praktično poriču Allahove ajete u kojima On naređuje pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a ujedno se time i izruguju tim ajetima jer neće da im se odzovu.
A drugi ajet koji ukazuje na zabranu prisustvovanja na novotarskim skupovima su riječi Uzvišenog: „Kada vidiš one koji se ajetima Našim rugaju, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu“. (El-En'am, 68)
Značenje ajeta je: kada vidiš one koji se izruguju Allahovim ajetima time što ih negiraju, odbacuju i ismijavaju, napusti ih i ne sjedi sa njima kako bi slušao taj veliki munker sve dok ne promijene razgovor. Ovim ajetom je Allah naredio da se klonimo sijela na kojima se omalovažavaju Allahovi ajeti sve dok se ne prestane sa time, tj. dok se ne primeni tema i razgovor tog sijela.
Kaže imam Ševkani u svom tefsiru „Fethul-kadir“ (2/429) u tefsiru ovog ajeta:„U ovom ajetu je ogromna pouka onome ko sebi dozvoli da prisustvuje novotarskim sijelima, sijelima onih koji iskrivljuju Allahov govor, koji se poigravaju sa Njegovom Knjigom i Sunnetom Njegovog Poslanika, koji odbacuju to zbog svojih zabludjelih strasti i pokvarenih novotarija. Pa ako već ne negira i ne mijenja ono na čemu su novotari, pa u najmanju ruku treba da ostavi sjedenje sa njima, to mu je bar lahko.
Novotari često njegovo prisustvovanje sa njima, iako je on čist od onoga na čemu su oni od zablude, uzimaju kao šubhu (argument) sa kojom zavode obične ljude, pa je tako u njegovom prisustvu dodatna šteta mimo samog slušanja munkera. Bili smo svjedoci bezbrojnih munkera koji se čine na ovim prokletim sijelima, pa smo ustali da pomognemo istinu i odagnamo batil koliko smo bili u stanju do zadnje naše snage.
Onaj ko istinski poznaje ovaj čisti Šerijat zna da u druženju (sjedenju) sa zabludjelim novotarima ima mnogostruko mnogostruko više štete od druženja i sjedenja sa onima koji griješe prema Allahu čineći neke harame (mimo novotarija, poput pijenja alkohola i slično). Pogotovo za onoga koji ima slabo znanje zasnovano na Kitabu i Sunnetu, njemu će se iznijeti njihove laži i nebuloze (praznovjerja) čija je ništavnost potpuno jasna, ali one će ostaviti uticaj na njegovo srce i to će biti veoma teško izliječiti i odbaciti (od njega). Pa će on po tome raditi čitav svoj život i srest će Allaha sa uvjerenjem da je na istini, a ustvari to je bila notorna laž i najgori munker“.
Prema tome, dovoljna su ova dva ajeta po ovom pitanju, oni presjecaju propis o tome, tj. oni ukazuju na zabranu sjedenja sa novotarima i prisustvovanja njihovim novotarijama.
Drugi argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) je vid pomaganja novotara u tom munkeru, a Uzvišeni Allah je zabranio potpomaganje u griješenju. Kaže Uzvišeni: „I međusobno se potpomažite u dobročinstvu i takvaluku, a nemojte se potpomagati u griješenju i neprijateljstvu“ (El-Maide, 2).
Treći argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) je vid veličanja takvih skupova, a novotarske skupove nije dozvoljeno veličati.
Četvrti argument – prisustvovanje na mevludu bez negiranja tog munkera je davanje legitimiteta pravljenju mevluda, a novotarija nije legitimna u Šerijatu. Obaveza je negirati je i boriti se prtiv nje.
Peti argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) je u suštini učestvovanje sa novotarima u njihovom munkeru i time se uvećava broja novotara koji čine taj munker.
Šesti argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) je vid propagiranja i reklamiranja njihove novotarije, jer onaj kome je sporna neka novotarija on ne prisustvuje njenom izvođenju osim ako će ukazati na njenu ništavnost i zabludjelost.
Sedmi argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) otvara vrata prisustvovanja i durgim novotarskim skupovima, jer je novotarija mevluda kao i druge novotarije, u prisustvovanju svih tih novotarija uvijek se može naći neka umišljena korist.
Osmi argument – korist prisustvovanja daija na mevludu je jako neznatna i mala u odnosu na ogromne štetne posljedice koje iz toga proizilazi. Jer korist njegovog održavanja predavanja na mevludu bi bila stvarana ako bi se na njemu ukazalo na spornost samog mevluda, u protivnom tim predavanjem kao vidom učestvovanja na mevludu se daje legitimnost novotariji mevluda.
A sa druge strane, štetne posljedice prisustvovanja daije na mevludu su ogromne i nesagledive. Neke od tih štetnosti su:
– da tim prisustvovanjem daija daje legitimitet toj novotariji (tj. da nije sporna),
– daija svojim prisustvovanjem uveličava taj novotarski skup,
– on umjesto da negira taj munker on ga prešućuje i učestvuje u njemu,
– daija postaje uzor ostalim muslimanima u prisustvovanju na mevludu,
– tim prisustvovanjem daija je kontradiktoran samome sebi – jer smatra mevlud novotarijom a učestvuje u njemu i prešućuje istinu a ništa ga na to ne prisiljava,
– daija time narušava svoju principijelnost u slijeđenju Istine i pozivanja u nju,
– daija time gubi ugled kod sljedbenika izvornog Islama, jer je neprihvatljivo da daija koji je najpozvaniji da negira munker mevluda on sam prisustvuje na toj novotariji i prešućuje istinu …
Većina spomenutog se odnosi i na prisustvovanje „obične“ braće i sestara. A što se tiče pravdanja prisustvovanja na mevludu time da se ne bi kvarili odnosi sa roditeljima, rodbinom i komšijama, to predstavlja traženje zadovoljstva ljudi u srdžbi i nezadovoljstvu Allaha. Jer Uzvišeni Allah nije zadovoljan sa novotarijama niti sa novotarima, takođe nije zadovoljan sa našim sjedenjem (prisustvovanjem) na novotraskim skupovima na kojima se poriču
Allahovi ajeti i ismijava sa njima, kao što je došlo u dva gore spomenuta ajeta. Sa druge strane, udovoljavanje roditeljima i rodbini sa ovom novotarijom vodi i otvara vrata udovoljavanjima i u drugim novotarijama, što nema sumnje da narušava ispravno praktikovanje vjere.
Prema tome, konkretan odgovor na postavljeno pitanje glasi:
Daije koje pozivaju u izvorni Islam, njima nije dozvoljeno prisustvovati na mevludu zbog zabrane istog koja je došla u dva kur'anska ajeta: „On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove ajete poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bićete kao i oni“ (En-Nisa, 140), „Kada vidiš one koji se ajetima Našim rugaju, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu“. (El-En'am, 68)
Oni koji poriču Allahove ajete i izruguju im se, između ostalih, su i novotari kako se prenosi tefsirskim knjigama od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, Ed-Dahhaka i mnogih drugih učenjaka. Pa tako po tekstu ovih ajeta nije dozvoljeno sjednje i prisustvovanje na novotarskim sijelima i skupovima. Ista ova zabrana se odnosi i na „običnu“ braću i sestre. A štetne posljedice ovog prisustvovanja su ogromne i nesagledive.
Na kraju da ponovo pročitamo ono što je imam Ševkani rekao o štetnim posljedicama prisustvovanja na novotarskim skupovima i sijelima: „U ovom ajetu je ogromna pouka onome ko sebi dozvoli da prisustvuje novotarskim sijelima, sijelima onih koji iskrivljuju Allahov govor, koji se poigravaju sa Njegovom Knjigom i Sunnetom Njegovog Poslanika, koji odbacuju to zbog svojih zabludjelih strasti i pokvarenih novotarija. Pa ako već ne negira i ne mijenja ono na čemu su novotari, pa u najmanju ruku treba da ostavi sjedenje sa njima, to mu je bar lahko.
Novotari često njegovo prisustvovanje sa njima, iako je on čist od onoga na čemu su oni od zablude, uzimaju kao šubhu (argument) sa kojom zavode obične ljude, pa je tako u njegovom prisustvu dodatna šteta mimo samog slušanja munkera. Bili smo svjedoci bezbrojnih munkera koji se čine na ovim prokletim sijelima, pa smo ustali da pomognemo istinu i odagnamo batil koliko smo bili u stanju do zadnje naše snage.
Onaj ko istinski poznaje ovaj čisti Šerijat zna da u druženju (sjedenju) sa zabludjelim novotarima ima mnogostruko mnogostruko više štete od druženja i sjedenja sa onima koji griješe prema Allahu čineći neke harame (mimo novotarija, poput pijenja alkohola i slično). Pogotovo za onoga koji ima slabo znanje zasnovano na Kitabu i Sunnetu, njemu će se iznijeti njihove laži i nebuloze (praznovjerja) čija je ništavnost potpuno jasna, ali one će ostaviti uticaj na njegovo srce i to će biti veoma teško izliječiti i odbaciti (od njega). Pa će on po tome raditi čitav svoj život i srest će Allaha sa uvjerenjem da je na istini, a ustvari to je bila notorna laž i najgori munker“.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKLANJANJE ZA IMAMOM KOJI BRZO KLANJA
Alejkumusselam we rahmetullahi we barekatuhu. Učenjaci kada su govorili o brzom klanjanju imama i propisu klanjanja za njim rekli su da se ne ostavlja namaz za njim sve dok muktedija može da obavi vadžibe namaza, poput učenja Etehijatu na prvom sjedenju kao i samo sjedenje na prvom tešehudu, ili izgviše
Alejkumusselam we rahmetullahi we barekatuhu.
Učenjaci kada su govorili o brzom klanjanju imama i propisu klanjanja za njim rekli su da se ne ostavlja namaz za njim sve dok muktedija može da obavi vadžibe namaza, poput učenja Etehijatu na prvom sjedenju kao i samo sjedenje na prvom tešehudu, ili izgovaranje tekbira i učenje dova koje se uče na ruku'u, vraćanju sa ruku'a i sedždi (kod onih učenjaka kod kojih je ovo vadžib, poput hanabila). Prenosi Ibn Hazm u svojoj knjizi “El-Mualla” (4/301) od
Ibn Džurejdža da je pitao učenjaka Ata’: “Imam ne upotpunjuje namaz, hoću li ostaviti namaz za njim?”, a on mu je odgovorio: “Ne, klanjaj sa njim, upotpuni što možeš, klanjanje u džematu je meni draže. Pa ako podigne glavu sa rukua i neupotpuni reka'at ti ga upotpuni, a ako podigne glavu sa sedžde i ne upotpuni sedždu ti je upotpuni …”. Slično ovome se prenosi od tabi'ina Alkame. Naravno, ovde se podrazumijeva da imam dođe u namazu sa najmanjim čime se upotpunjava vadžib.
Takođ, kaže šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, u svojoj knjizi “Eš-šerhul mumti'a” (4/451): “Ako imam mesdžida brzo klanja tako da čovjek ne može izvršiti vadžib (od vadžiba namaza) on ima opravdanje da ostavi klanjanje u džematu u tom mesdžidu. Međutim, ako ima neki drugi mesdžid u kome se klnaja u džematu njemu je vadžib da klanja u drugom mesdžidu”.
Prema tome, učenjaci su govorili o tome da je opravdano ostavljanje klanjanja u džematu za onim ko brzo klanja ako se zbog tog brzog klanjanja ne mogu ispuniti vadžibi namaza.
A što se tiče klanjanja za imamom koji brzo klanja tako da se ne mogu obaviti ruknovi namaza, poput stojanja, ruku'a, ispravljanja nakon ruku'a, sedžde, ispravljanja između dvije sedžde i smirivanja na svim spomenutim mejstima i tome slično, onda nema sumnje da je opravdano ostaviti klanjanje u džematu za imamom koji zbog brzine ne ostavi dovoljno vremena da se izvrši neki rukn namaza. Opravdanost ostavljanja klanjanja za takvim imamom se vraća na to da bez rukna namaza nije ni namaz ispravan.
A što se tiče procjene da li se može upotpuni rukn ili ne to se vraća na emanet samog muslimana koji klanja za tim imamom. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKOGA SELAMIMO KADA PREDAJEMO SELAM U NAMAZU
ODGOVOR: Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko predavanja selama, džumhur (većina) učenjaka je na stavu da je predavanje selama vadžib, dok Ebu Hanife i njegovi učenici smatraju da nije vadžib. A što se tiče toga kome se predaje selam prilikom predavaviše
ODGOVOR:
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko predavanja selama, džumhur (većina) učenjaka je na stavu da je predavanje selama vadžib, dok Ebu Hanife i njegovi učenici smatraju da nije vadžib.
A što se tiče toga kome se predaje selam prilikom predavanja selama, navodi hanbelijski učenjak Ibn Kudame u svojoj knjizi “El-Mugni” nekoliko stavova učenjaka po tog pitanja.
Prvi stav učenjaka: da je obaveza sa predavanjem selama zanijetiti izlazak iz namaza a ako klanjač to ne zanijeti namaz mu je pokvaren. Ovo je stav šafijskog mezheba (a unutar mezheba je razilaženje) i hanbelijskog učenjaka Ibn Hamida. To dokazuju kijasom (analogijom) na početni tekbir, tj. kao što je namaz neispravan bez nijeta ulaska u namaz sa početnim tekbirom tako isto je neispravan bez nijetom izlaska iz namaza sa predavanjem selama.
Takođe, po šafijskom mezhebu sunnet je da se sa predavanjem selama u namazu nijetiti poselamljivanje klanjača. Dokaz za ovo je hadis koji će doći. Kaže Ibn Hamid da ako sa predavanjem selama uz nijet izlaska iz namaza nijeti takođe nazivanje selama melecima ili ljudima koji klanjaju sa njim oko ispravnosti tog namaza su dvije mogućnosti: jedna da je pokvaren a druga da nije.
Drugi stav: da sa predavanjem selama nijet izlaska iz namaza nije vadžib i da se sa izostavljanjem tog nijeta ne kvari namaz. Na ovom stavu su ostali učenjaci, s tim da se međusobno razilaze oko nekih detalja.
Da sa predavanjem selama nije vadžib nijetiti izlazak iz namaza to dokazuju time što je dovoljan jedan nijet za čitav namaz, takođe, time što ni u drugim ibadetima nije vadžib da se nijeti izlazak iz njih.
Prenosi se od imama Ahmeda i učenjaka njegovog mezheba da je propisano da klanjač nijetiti sa oba selama (prilikom predavanja selama u namazu) izlazak iz namaza a da nema smetnje da uz to nijeti nazivanje selama dvojici meleka (čuvari, pratilaca), imamu i klanjačima oko njega.
Hanefijski mezheb (i šafijski kao što je već rečeno) je na stavu da je klanjaču sunet sa predavanjem selama selamiti (nijetiti da ih selami) klanjače oko njega.
Dok habelijski učenjak Ebu Hafs ibn El-Muslim smatra da se sa prvim selamom nijeti izlazak iz namaza a sa drugim selamom se selame meleci i klanjači ako je klanjač imam, a ako je muktedija drugim selamom selami imama i meleke. Što se tiče šerijatskih argumenata, za propisanost donošenja nijeta izlaska iz namaza sa predavanjem selama kao i nijet nazivanja selama melecima čuvarima sa predavanjem selama, za ove dvije stvari mi nije poznat dokaz iz suneta.
Bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira ibn Semure, radijallahu anhu, da je rekao: “Mi kada bi klanjali sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, govorili bi (pri predavanju selama): es-selamu alejkum es-selamu alejkum, pa je (jednom) u nas pogledao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Šta vam je pa išaretite rukama kao da su konjski repovi? Kada neko od vas predaje selam neka se okrene prema svom suklanjaču i neka ne pokazuje rukom”. A u rivajetu: “Dovoljno je nekom od vas da stavi ruku na koljeno zatim nazove selam (preda selam) svom bratu onome koji je na desnoj i lijevoj strani”. A u rivajetu kod Ebu Davuda: “Naredio nam je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, da odgovorimo na selam imamu (predavanjem selama) i da nazivamo selam jedni drugima (predavanjem selama)”.
Prema tome, oko pitanja kome se predaje selam dio učenjaka smatra da se sa predavanjem selama treba samo zanijetiti izlazak iz namaza, druga skupina kaže da je propisano da klanjač nijetiti sa oba selama izlazak iz namaza a da nema smetnje da uz to nijeti nazivanje selama dvojici meleka (čuvara pratilaca), imamu i klanjačima oko njega, treća skupina smatra da je klanjaču sunet sa predavanjem selama selamiti klanjače oko njega a četvrti stav je da se sa prvim selamom nijeti izlazak iz namaza a sa drugim selamom se selame meleci i klanjači ako je klanjač imam, a ako je muktedija drugim selamom selami imama i meleke. Od svega spomenutog samo mišljenje da je klanjaču sunet da sa predavanjem selama selamiti klanjače oko njega ima dokaz u vjerodostojnom hadisu kojem bilježi Muslim u svom Sahihu. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeNAMASKA DOVA
Dova unutar namaza Nema razilaženja da je u namazu propisano doviti (zikriti) onako kako je prenešeno u opisima namaza kako ga je klanjao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tj. da je osnova u dovljenju i zikrenju u namazu izgovarati iste na arapskom jeziku. Međutim, učenjaci su se razišli oko upviše
Dova unutar namaza
Nema razilaženja da je u namazu propisano doviti (zikriti) onako kako je prenešeno u opisima namaza kako ga je klanjao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tj. da je osnova u dovljenju i zikrenju u namazu izgovarati iste na arapskom jeziku.
Međutim, učenjaci su se razišli oko upućivanja dove i zikrova u namazu na nekom drugom jeziku mimo arapskog.
Prenosi se od hanefija da je upućivanje dove u namazu na nekom drugom jeziku mimo arapskog mekruh, jer je Omer, radijallahu anhu, zabranio da se govori jezikom nearapa.
Iz ovoga se razumije da se kod njih pod mekruhom ne misli na zabranu iako neki kažu da se može odnositi na zabranu unutar namaza a na pokuđenost van namaza.
A od Ebu Jusufa i Muhammeda ibn Hasana Šejbanija se prenosi da su smatrali da ako je dova (zikr) koja se uči u namazu prenesena od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i uči se na posebnom mjestu u namazu, onda je vadžib da se ona uči na arapskom jeziku osim onome ko nije u stanju da to nauči.
Dokazuju to time da je dova u namazu čisti ibadet te je zbog toga obaveza da se ona čini onako kako je došla riječima i značenjem. A ako se radi o upućivanju općih dova poput dovljenja na sedždi i na kraju tešehhuda, tada je dozvoljeno doviti i na jeziku koji nije arapski pa čak i onome koji zna arapski.
Prenosi se od malikija da je zabranjeno doviti u namazu na nekom jeziku mimo arapskog, jer to sadrži nešto što je oprečno veličanju Allaha.
Ovo prenosi hanefijski učenjak Ibn Abidin od Karafija, dok malikijski učenjak Likani objašnjava da se riječi Karafija odnose na nearapski jezik čije se značenje ne zna, a ako se zna onda je dovljenje na tom jeziku uopćeno dozvoljeno u namazu i van namaza.
Dokazuje to riječima Uzvišenog: “I pouči On Adema nazivima svih stvari” (El-Bekara, 31), takođe Njegovim riječima: “Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga, da bi mu objasnio” (Ibrahim, 4). Ovo zadnje je ono što prenosi Dusuki kao malikijski mezheb.
A što se tiče šafija, oni dijele dovu unutar namaza na dove koje su prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i na one koje nisu prenešene. Pa tako za dove koje su prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, oni imaju tri mišljenja unutar mezheba.
Najispravnije od njih je mišljenje da je dozvoljeno doviti na nekom jeziku mimo arapskog ko nije u stanju da dovi na arapskom, a onaj ko zna arapski ako dovi na nekom drugom jeziku pokvaren mu je namaz.
Ovaj stav zauzimaju takođe hanabile.
Drugo mišljenje unutar šafijskog mezheba je dozvola dovljenja i onome koji zna arapski i onome ko ne zna, a treće da nije dozvoljeno ni jednom ni drugom.
A što se tiče dovljenja sa dovama koje nisu prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nema razilaženja unutar šafijskog mezheba da nije dozvoljeno izmišljati te dove i učiti ih.
Šejhul-Islam Ibn Tejmije u svojoj knjizi “Iktidau siratil-mustekim” govoreći o zikrovima unutar namaza, tj. da li se oni mogu učiti na nekom drugom jeziku mimo arapskog, navodi tri kategorije tih zikrova: najveća kategorija je Kur'an, zatim zikr u namazu čije učenje je vadžib, poput početnog tekbira, predavanja selama i tešehhuda, i treća kategorija: zikr unutar namaza koji nije vadžib, poput tesbiha, tekbira, dove i slično. Zatim je Ibn Tejmije naveo stavove učenjaka o dozvoli prevođenja ovih zikrova iz sve tri kategorije kako bi se učili na nekom jeziku mimo arapskog.
Upitan je šejh Muhammed Muhtar Šenkiti da li je dozvoljeno klanjaču da na sedždi dovi na svom jeziku ako ne zna arapski. Odgovorio je da je dozvoljeno onome ko je na sedždi da dovi na svom jeziku i na arapskom dokazujući to općim šerijatskim tekstovima u kojima je propisano dovljenje a pri čemu nije uslovljeno da se dovi na arapskom.
Pa je naveo hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “A što se tiče sedžde, na njoj se trudite da što više dovite, jer je tu najpreče da vam se usliša (dova)”. I nastavlja dalje da je uslovljavanje učenja na arapskom jeziku isključivo vezno za posebne dove koje su propisane u namazu, poput tešehhuda, tekbira, tahmida, tesbiha i slično, pri čemu je uslovljeno da se oni uče na arapskom. A što se tiče dove, ispravno mišljenje učenjaka je da je dozvoljeno klanjaču da dovi na svom jeziku.
Kada se rezimiraju gore spomenuta mišljenja dođe se do rezultata da po ovom pitanju imaju četiri mišljenja:
prvo – opća zabrana, što je stav nekih učenjaka unutar šafijskog mezheba,
drugo – da je to pokuđeno, što se prenosi od nekih učenjaka hanefijskog mezheba,
treće – da je dozvoljeno onome ko nije u stanju naučiti arapski da uči dove koje su prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na čemu je mezheb hanabila i odabrano mišljenje unutar šafijskog mezheba,
četvrto – da je uopćeno dozvoljeno, a što je mezheb malikija.
Ovo su mišljenja učenjaka uopćeno o učenju zikrova i dova u namazu na nekom jeziku mimo arapskog, pa kada učenjaci bivaju upitani o dovljenju na sedždi navode ove iste stavove.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju je opća dozvola dovljenja na jeziku klanjača, svejedno bilo na arapskom ili nekom drugom jeziku, na čemu je mezheb malikija a što je šejh Šenkiti podrobno pojasnio. Dokazi koji presuđuju po ovom pitanju su opći šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta u kojima se podstiče na dovljenje a pri čemu se ne uslovljava da dova bude na arapskom jeziku.
Takođe, od dokaza je i gore spomenuti hadis: “A što se tiče sedžde, na njoj se trudite da što više dovite, jer je tu najpreče da vam se usliša (dova)”, koji direktno govori o ovoj temi i presuđuje u njoj, tj. podsticanju na upućivanje dove na sedždi a da se pri tome to dovljenje ne ograničava na neke posebne dove niti da bude na arapskom jeziku.
Prema tome, ako je dozvoljeno doviti na svom jeziku onda je preče da je dozvoljeno doviti sa nekom dovom prenešenom od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeIMAMET DJEČAKA
Nema razilaženja među islamskim učenjacima da imamet (predvođenje u namazu) dječaka do njegove sedme godine starosti nije dozvoljen i nije ispravan. A oko predvođenja dječaka, od njegove sedme godine dok ne postane punoljetan, odrasle punoljetne osobe učenjaci imaju više stavova . Prvo mišljenje: daviše
Nema razilaženja među islamskim učenjacima da imamet (predvođenje u namazu) dječaka do njegove sedme godine starosti nije dozvoljen i nije ispravan. A oko predvođenja dječaka, od njegove sedme godine dok ne postane punoljetan, odrasle punoljetne osobe učenjaci imaju više stavova .
Prvo mišljenje: da mu je imamet dozovljeno i ispravan, na čemu je šafijski mezheb , Ahmed u jednom rivajetu, Hasen El-Basri, Ishak ibn Rahuvije, Ebu Sevr i Ibnul-Munzir .
Drugo mišljenje: da mu imamet nije dozvoljen niti ispravan, na čemu su hanefije , Davud Zahiri i ostali.
Treće mišljenje: da je dozvoljeno u nafili a ne u farz namazima, na čemu su malikije i hanabile .
Neki kažu da je uopće mekruh, na čemu su ‘Ata’, Š'abi, Mudžahid, Sevri i Ibn ‘Abbas. Imam Evza'i smatra da u osnovi on ne imami osim ako nema niko drugi da išta pamti od Kur'ana. A Imam Zuhri smatra da mu je dozvoljeno imametit u nuždi .
Radžih (odabrano) mišljenje je prvi stav učenjaka, tj. da je predvođenje dječaka od njegove sedme godine dok ne postane punoljetan odraslim osobama dozvoljeno i ispravno. Dokaz za ovo je hadis od ‘Amr ibn Seleme, radijallahu anhu, u kojem došlo da je njegov otac čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Kada nastupi namaz neka neko od vas prouči ezan i neka vas predvodi onaj ko zna najviše Kur'ana”. Kaže ‘Amr: “Pa su pogledali (ljudi iz njegovog mjesta), a niko nije znao više od mene Kur'ana, pa su me postavili da ih predvodim, a ja sam tada imao šest ili sedam godina” . Ovo je bilo za vrijeme života Allahovog Poslanika, sallallahu Ebu Davud (1485) od Ibn Abbsa i Tirmizija (3386) od Omera, radijallahu anhum,
El-‘Ilel (2/351).
Tehzibul-kemal (7/281).
Irvaul-galil (433 i 434).
El-Mevsu'atu el-fikhijje (6/203-204).
Nihajtul-muhtadž (2/168).
El-Mugni (2/55).
Fethul-kadir (1/310).
Dževahirul-iklil (1/78).
Keššaful-kinna'a (1/480).
El-Medžmu'u (4/249).
Buharija (605), Ebu Davud (589) i Nesai’ (781).
alejhi ve sellem, i ashaba, a da to nije bilo dozvoljeno bila bi spuštena objava, pogotovo što je ovdje u pitanju temelj vjere, tj. namaz. Prema tome, ovaj hadis presuđuje po ovom pitanju, pogotovo ako znamo da su dokazi za druge stavove podložni kritici.
Naime, od dokaza sa kojima dokazuju zabranu imameta dječaka je hadis u kojem stoji: “Pero je podignuto od trojice: … od dječaka dok ne postane punoljetan” . Pa kažu da nije ispravno da predvodi u namazu odrasle osobe onaj od koga je dignuto pero.
Odgovor na ovo je da je značenje hadisa da mu nije vadžib klanjati dok ne postane punoljetan i da nema grijeha, a to ne znači da mu se negira valjanost namaza ako klanja. Ibn ‘Abbas, radijjallahu anhuma, je klanjao sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, takođe jetim u hadisu od Enesa, radijjallahu anhu, a obojica su bili maloljetni, što znači da im je namaz bio ispravan, a sve ovo je prenešeno u Sahihima Buharije i Muslima.
Takođe, dokazuju svoj stav sa hadisom kojeg bilježi Buharija: “Zaista je imam postavljen da bi se za njime upravljali, zato se ne razlikuje od njega …” . Kažu da je namaz dječaka nafila, a namaz odraslih farz, što znači da se razlikuju, a u hadisu je došla zabrana da se razlikuju muktedije od imama. Odgovor je da se zabrana razlikovanja u hadisu odnosi na namaske radnje klanjača, tj. dužni su da prate imama u odlasku na ruku, sedždu i slično . A Allah zna najbolje.
En-Nisa 59.
El-Mugni (3/202-216), el-Havi el-kebir (2/402-426), Bidajetul-mudžtehid ve nihajetul-muktesid (1/210-211), el-Mevsu'atu el-fikhije (27/195-204) i el-Fikhu el-islami ve edilletuhu (2/1291-1311).
Fethul-kadir (1/408-416), Bedai'u-s-sanai'i (1/259-266), eš-Šerhu es-sagir (1/495-500), eš-Šerhu el-kebir (1/372-387), Bidajetul-mudžtehid ve nihajetul-muktesid (1/210-211), Mugnil-muhtadž (1/279-285), el-Muhazzeb (1/110), Keššaful-kinna'a (2/27-42) i el-Mugni (3/202-216).
Bilježi ga Buharija (904), Ebu Davud (1084), Tirmizi (503) i Ahmed (3/219).
Bilježi ga Buharija (1208).
Bilježi ga Buharija (939) i Muslim (859).
Bilježi ga Muslim (858).
Tebjinul-hakaik (1/219), eš-Šerhu es-sagir (1/499), Mugnil-muhtadž (1/285), el-Mugni (2/302) i el-Fikhu el-islami ve edilletuhu (2/1303).
El-Džumu'a 9.
Bilježi ga Ebu Davud (1067) i kaže da je Tarik, radijallahu anhu, vidio Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, ali nije od njega ništa čuo. Prenosi Ibn Hadžer da su mnogi ovaj hadis ocijenili vjerodostojnim, pogledaj Nejlul-evtar (2/488). A Šejh Alabani je hadis ocijenio vjerodostojnim, pogledaj: el-Irva’ (592).
Bilježi ga Buharija (699) i Muslim (763).
Bilježi ga Buharija (695).
Ed-Derari el-mudije str.125.
El-Mebsut (2/23).
Bedai'u-s-sanai'i (1/259).
Bilježi ga Ibn ebi Šejbe u svom Musannefu (2/101) i Abdurrezzak u svom Musannefu (3/167). Ovaj hadis su riječi Alije, radijallahu anhu, pogledaj: Nasbu-r-raje (2/195).
Pogledaj: Telhisul-habir (2/54).
Buharija (892).
Bilježi ga Ebu Davud (1069) i Ibn Madže (1082). Ibn Hadžer je hadis ocijenio dobrim, pogledaj: Telhisul-habir (2/56).
Bilježi ga Ibn ebi Šejbe u svom Musannefu (2/101).
En-Nahl 44.
En-Nahl 64.
Ebu Davud (4398), Nesai’ (3432), Ibn Madže (2041), Ahmed (25157), Hakim (2350) i Ibn Hibban (142), vjerodostovnim su ga ocijenili Hakim, Ibn Hibban, Zehebi i Albani u “Sahihul-džami'a” (3512)..
Buharija (734) i Muslim (417).
El-Medžmu'u (4/249) i El-Mugni (4/250).
Bidajetul-mudžtehid ve nihajetul-muktesid (1/211).
Ed-Derari el-mudije str.125.
En-Nisa 59.
En-Nisa 65.
Er-Revdatu en-nedije (1/363-366).
Et-T'alikatu er-redije (1/367).
Fikhu-s-sunne (1/225-226).
El-Muhalla (5/36-40).
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeMožete li mi navesti ruknove, farzove i sunneta abdesta?
Hvala i zahvala pripadaju Svevišnjem Allahu! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata. Prvo, šest je ruknova, to jest farzova abdesta, a to su: pranje lica (kojem pripadaju usta i nos, pa je njihovo ispiranje također obaveza), pranje ruku s laktovima, potiranje po glavi, pranje nogu s čviše
Hvala i zahvala pripadaju Svevišnjem Allahu! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.
Prvo, šest je ruknova, to jest farzova abdesta, a to su: pranje lica (kojem pripadaju usta i nos, pa je njihovo ispiranje također obaveza), pranje ruku s laktovima, potiranje po glavi, pranje nogu s člancima, pranje dijelova tijela po redoslijedu i uzastopnost prilikom pranja, to jest bez pravljenja duge pauze između pranja dvaju udova. Allah, dželle šanuhu, objavio je: “O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka…” (el-Maida, 6). A ako u vezi s ovim želite saznati više detalja, pogledajte djelo er-Revdul-murbi, 1/181–188. Šejh Ibn Usejmin veli: “…i ovdje se pod sintagmom farzovi abdesta podrazumijevaju njegovi ruknovi, sastavni dijelovi. To nam objašnjava činjenicu da učenjaci, Allah im se smilovao, za nešto koriste sinonime” (eš-Šerhul-mumti, 1/183). A u drugim odgovorima govorili smo o tome da većina učenjaka ne pravi razliku između farza i vadžiba.
Kad je riječ o izgovaranju bismille prije abdesta, imam Ahmed drži da je to obaveza, dok većina islamskih učenjaka smatra da je to sunnet.
Drugo, abdest ima mnogo sunneta. Šejh Salih el-Fevzan zapisao je sljedeće: “Evo, ovo su sunneti abdesta: upotreba misvaka prilikom ispiranja usta kako bi se pomoću toga postigla čistoća usta radi obavljanja ibadeta, učenja Kur’ani-kerima, obraćanja Allahu i tako dalje; pranje šaka tri puta prije pranja lica, jer se prenosi da je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, radio, i zato što se šakama peru ostali dijelovi tijela, pa se njihovim pranjem postiže veća čistoća drugih dijelova tijela koji se peru; prvo isprati usta i nos, a zatim oprati lice, jer se tako prenosi u hadisima, te temeljito ispiranje usta mućkajući vodu punim ustima i ispiranje nosa ušmrkujući vodu; trljanje guste brade kako bi se natopio njen korijen, kao i trljanje prostora između prstiju ruku i nogu; počinjanje od desne strane, a ne od lijeve; pranje lica, ruku i nogu dva i tri puta.” (el-Mulehhasul-fikhi, 1/44, 45)
Potiranje ušiju sunnet je, prema mišljenju većine učenjaka, dok imam Ahmed smatra da je i to obaveza.
Lijepo je poslije abdesta proučiti sljedeće dove: “Svjedočim da nema istinskog božanstva osim Allaha, Jedinog, Koji nema saučesnika, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik” (“Ešhedu en lā ilāhe illallāhu vahdehū lā šerīke lehū ve ešhedu enne Muhammeden ‘abduhū ve resūluhu!”); “Allahu, učini me jednim od onih koji se mnogo kaju i učini me jednim od onih što se često čiste” (“Allāhumme idž‘alnī minet-tevvābīn vedž‘alnī minel-mutetahhirīn!”); “Hvaljen i slavljen neka si, Allahu moj, svjedočim da nema istinskog božanstva osim Tebe, od Tebe oprost tražim i Tebi se kajem” (“Subhāneke Allāhumme ve bi hamdike, ešhedu en lā ilahe illā Ente, estagfiruke ve etūbu ilejke!”).
A Gospodar svjetova najbolje zna.
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida
https://islamqa.info
Vidi manje