Alejkumusselam. Pitanje učenja Bismile na početku Fatihe i na početku sure zahtijeva da se kaže nešto ukratko o dvije mes'sle na kojima je ovo pitanje zasnovanao, a to su: da li je Bismila ajet iz Kur'ana ili nije i kakav je propis učenja Bismile na početku Fatihe.

Da li se Bismila ubraja u ajet iz Kur'ana ili ne

Ovo pitanje je jedno od najbitnijih mes'ela u poglavlju namaza jer od njega zavisi valjanost namaza.

Zato kaže imam Nevevi (El-Medžmu 3/334): “Znaj, da je pitanje Bismile važno i bitno na njemu je izgrađena ispravnost namaza koji je najvećei temelj (vjere) poslije tevhida”.

Prije navođenja stavova učenjaka neophodno je razdvojiti ono oko čega se učenjaci slažu po ovom pitanju da bi tek onda naveli stavove učenjaka oko onoga oko čega se razilaze.

Naime, složni su učenjaci da je Bismila dio ajeta iz sure En-Neml, a to su riječi Uzvišenog: “Ono je od Sulejmana i glasi: ‘U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! (En-Nemlu, 30), kao i da Bismila nije ajet na početku sure Et-Tevba.

Da oko ovoga nema razilaženja među učenjacima to navode hanefijski učenjak Ebu Bekr El-Džessas, Nevevi, Ibn Tejmije, Ibn Rušd i mnogi drugi.

Zatim su se učenjaci razišli oko Bismile da li je ona ajet od Fatihe ili ne, da li prvi je ajet na početku svake sure ili ne, ili je ajet sam za sebe objavljen radi razdvajanja između sura, ili je ajet u Fatihi a nije u ostalim surama? Po ovom pitanju učenjaci imaju pet mišljanja.

Prvo mišljenje: da Bismila nije ajet od Fatihe niti ajet na početku svake sure nego je ajet sam za sebe objavljen da bi se znali gdje se razdvajaju sure, pa tako po ovom mišljenju Kur'an ima 114 sura i jedan ajet a to je Bismila.
Ovo je poznat stav kod hanefija naročito njihovih potonjih učenjaka, rivajet od Ahmeda i izabrao ga je šejhul-islam Ibn Tejmije.

Drugo mišljenje: da je Bismila ajet od Fatihe i prvi ajet svake sure.

Ovo je stav imama Šafije i odabrani stav većine njegovih učenika.

Treće mišljenje: da Bismila nije ajet ni od Fatihe ni prvi ajet svake sure niti je objavljena radi razdvajanja među surama.

Ovo je stav nekih prvih učenjaka kod hanefija, imama Malika i učenjaka njegovog mezheba. Po njima Bismila se piše radi da bi se znalo gdje je početak neke sure i radi bereketa a ne zato što je ajet iz Kur'ana.

Četvrti stav: da je Bismila ajet od Fatihe ali nije ajet na početku svake sure.
Ovo je stav nekih učenjaka šafijskog mezheba, rivajet od imama Ahmeda i nekih učenjaka hanbelijskog mezheba.

Peto mišljenje: da je Bismila ajet od Fatihe i dio prvog ajeta na početku svake sure.

Ovo je stav nekih učenjaka šafijaskog mezheba.

Navođenje dokaza za svako mišljenje i komentarisanje istih bi uzelo mnogo prostora, zbog toga ću navesti odabrano mišljenje poduprijeto sa argumentima.

Odabrano mišljenje je treći stav učenjaka, tj. da Bismila nije ajet ni od Fatihe niti je ajet na početku svake sure, a takođe nije ajet iz Kur'ana sa kojim se razdvajaju sure, nego je ajet sa kojim počinje svaka sura (osim Et-Tevbe), znači ona se navodi na početku svake sure čime se ujedno zna i kraj prethodne.

Od dokaza koji podupiru ovaj stav je sljedeće:

Prvo: hadis kojeg bilježi Ebu Davud od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije znao gdje se razdvaja sura (od one prije nje) sve dok mu se ne spusti Bismillahirrahmanirrahim”. Hadis je vjerodostojnim ocijenio šejh Albani. Znači nije znao gdje završava neka sura sve dok mu se ne spusti Bismila sa kojom mu se stavi do znanja da počinje sljedeća sura.

Drugo: Bismila se navodi i prije sure Fatihe iako prije nje nema nijedne sure, a to znači da je Bismila objavljena radi razdvajanja među surama ne bi se spominjala na početku Fatihe.

Treće: Bismila se piše na početku svake sure a ne ubraja se ajetom od te sure, tj. ne piše se da je to prvi ajet te sure. Na primjer, sura El-Kevser ima samo tri ajeta po idžmau učenjaka, a da se ubraja u tu suru imala bi četiri ajeta, takođe sura El-Mulk ima trideset ajeta a da je Bismila od nje imala bi 31 ajet a što bilo oprečno hadisu u kojem je došlo da ona ima 30 ajeta.

Korist poznavanja ovog pitanja se sastoji u sljedećem:

Prvo – onaj ko kaže da je Bismila ajet na početku svake sure po njemu je vadžib učiti Bismilu na početku Fatihe i svake sure u namazu jer je po njemu ona dio te sure.

Drugo – ko smatra da je Bismila prvi ajet od Fatihe po njemu je obaveza da se i Bismila uči naglas u namazima u kojim imam uči Fatiha naglas.

Propis učenja Bismile na početku Fatihe

Oko propisa učenja Bismile u namazu na početku Fatihe učenjaci imaju tri mišljenja:

Prvo mišljenje: da je učenje Bismile prije Fatihe u namazu mustehab.

Ovo je najpoznatiji stav unutar hanefijskog mezheba a zastupaju ga i hanabile.

Svoj stav dokazuju sa dva hadisa:

Prvi: hadis od Nuajma El-Mudžmira u kojem kaže da je klanjao iza Ebu Hurejre, radijallahu anhu, proučio je Bismillahirrahmanirrahim, a zatim Fatihu …, te kada je predao selam rekao je: “Tako mi onog u čijoj je ruci moja duša, ja najsličnije klanjam namazu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem”. hadis bilježe Bejheki, Darekutni i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Bejheki, Darekutni, Hakim i Zehebi.

Drugi: hadis od Ummu Selem, radijallahu anha, u kojem ona kaže: “Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio učio bi ajet po ajet: Bismillahirrahmanirrahim, El-Hamdu lillahi rabbil-alemin, …”. bilježe ga Darekutni, Hakim, Ibn Huzejme i Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Darekutni, Hakim i Zehebi.

Drugo mišljenje: da je učenje Bismile prije Fatihe u namazu vadžib. Ovo je stav imama Šafije i sljedbenika njegovog mezheba.

Oni dokazuju svoj stav time što je Bismila ajet od Fatihe te zbog toga vadžib da se uči. Na ovo se može prigovoriti da oko pitanja da li je Bismila dio Fatihe postoji jako razilaženje među učenjacima te se zbog toga ne može sa tim dokazivati.

Treće mišljenje: da je učenje Bismile prije Fatihe u farz namazima mekruh (pokuđeno) a u nafilama dozovljeno.

Ovo je stav imama Malika i većine njegovih sljedbenika.

Oni svoj stav dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, u kojem on kaže: “Da su Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr i Omer otpočinjali namaz sa El-Hamdu lillahi rabbil-alemin”. Kažu da ovo ukazuje da nije propisano da se Bismila uči na farz namazima.

Takođe, dokazuju svoj stav sa hadisom kojeg bilježi Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed, u kojem je došlo da je ashab Abdullah ibn Mugaffel nazvao učenje Bismile prije Fatihe u manazu novotarijom. Međutim, hadis je slab te ga nema potrebe navoditi.

Ovom stavu se može prigovoriti da u hadisu sa kojim dokazuju nepropisanost učenja Bismile nije došlo da oni nisu učili Bismilu u sebi što je moguće, te tako njihov dokaz ne može presuditi po ovom pitanju.

Odabrani stav je prvo mišljenje, tj. da je učenje Bismile prije Fatihe u namazu mustehab, jer dokazi koje navode jasno ukazuju na propisanost učenja Bismile, a Allah zna najbolje.

Prema tome, mustehab je učiti Bismilu prije Fatihe, a oko učenja Bismile prije sure u namazu nije mi poznat neki čerijatski tekst na tu temu niti stavovi učenjaka o tome.

A što se tiče izgovaranja tekbira pri podizanju ruku na trećem rekatu kada se već dignemo na treći rekat i izgovaramo tekbir na sedždi to nije propisano, nego se izgovara samo jedan tekbir prilikom ustajanja sa sedžde. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Ovaj odgovor, tj. savjet a ne presuda (u kojoj se inače ocjenjuje ko je kriv) među vama, se zasniva na tvom opisu situacije, pa ako si šta oduzeo ili dodao, preuveličao ili prešutio to si na svoju štetu učinio.
Naime, ako ona neće da praktikuje vjeru, tj. da klanja, nosi hidžab i slično, tebi je mustehab ili čak vadžib, shodno razilaženju učenjaka, da joj daš talak (da je pustiš). Jer zbog nemarnosti supruge u praktikovanju vjerskih propisa na mužu je nakon što uloži maksimalan trud u normalizovanju stanja da je pusti.

Znači, ti nju treba da pustiš (da joj daš talak) a ne da dozvoliš da ona tebe ucjenjuje ili da je moliš da ti se vrati. A ti kako opisuješ situaciju ona i neće više sa tobom da živi pa ti i nemaš nekog izbora.
Razvod braka nije velika tragedija, jer ako supružnici ne mogu naći zajedničke razvod je lijepo rješenje i u njemu može biti veliki hajr. Kaže Uzvišeni: “A ako se njih dvoje (supružnici) ipak rastave, Allah će ih iz obilja svoga neovisnim učiniti” (En-Nisa, 130).

Prema tome, ono što trebaš sada da uradiš je da ostaviš ti nju i da ne pokušavaš da se pomiriš sa njom, jer ako je tako da ona ne želi vjeru onda i jest bolje da se vi na vrijeme raziđete. Da ona želi tebe i život sa tobom ali ne želi vjeru ti bi nju trebao ostaviti, a pogotovu što ona neće ni tebe ni vjeru. Ako je ona takva nemoj žaliti što je gubiš.

Moli Allaha da te opskrbi ženom vjernicom sa kojom ćeš zajedno da ispunjavaš svoje vjerske obaveze, gradiš lijep život i uzdižeš porodicu sa kojom je Uzvišeni zadovoljan a i ona sa Njim.

Za dijete se ne sikiraj, Allah je taj koji upućuje na pravi put, a ti sa svoje strane učini sve da se brineš o njoj i da i ti imaš udjela u njenom odgoju i ti je uči Islamu i islamskim vrijednostima.

Uglavnom, ne sikiraj se, posveti se vjeri što više možeš, traži sebi ženu vjernicu, osloni se na Allaha i nemoj se previše zamarati. Kaže Uzvišeni: “Ko se osloni na Allaha. Pa On mu je dovoljan” (Et-Talak, 3).

Mi ne znamo u čemu je hajr, a Allah zna. Kaže Uzvišeni: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas, a nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi neznate” (El-Bekare, 216). Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Živimo u vremenu kada neki savremeni učenjaci i daije sa gorljivošću pozivaju na obavezu vođenja računa o davanju olakšica u fetvama i pri poučavanju ljudi stvarima vjere želeći da se Islam predstavi jednostavnim i lahkim, shodno njihovom razumijevanju lahkoće. Čak su neki od njih napisali knjige u kojima su uzimali najlakša mišljenja iz svakog fikhskog mezheba. A kada bi to ljudi zaista primjenili (uzimanje najlakših stavova iz svih mezheba) njihovi ibadeti bi ličili na unakaženo upražnjavanje ibadeta za što ne bi mogli naći ni jednog islamskog pravnika da ima takav stav.

Ovo je opasan osnov i pogrešan menhedž, podsticanje da se u svakoj mes'eli uzme najlakše mišljenje učenjaka i ono koje danas najviše odgovara ljudima. I to sve pod plaštom olakšavanja ljudima. Naći ćeš ga da uzima stav jednog učenjaka koji dozvoljava muziku, stav drugog učenjaka koji dozvoljava mut'u (privremeni brak), stav trećeg učenjaka o dozvoli neklanjanja u džematu i tako redom.

Da je on u ovim mes'elama i njima sličnim izabrao te stavove koje je izabrao nakon istraživanja i studiranja istih pitanja izabirući te stavove oslanjajući se na dokaze koji upućuju na njih, ne bi se imalo šta prigovoriti njegovom idžtihadu ako je od učenih koji su sposobni da vrše procjenu i vaganje među dokazima shodno njihovoj snazi. Međutim, problem je što ovi sljedbenici fikhut-tejsira (menhedža davanja olakšica) nemaju nikakvog dokaza za način na koji prilaze šerijatskim pitanjima osim općih šerijatskih argumenata koji ukazuju da je Islam vjera lahkoće i vjere koja otklanja nelagodnosti.

Pod savremenim menhedžom davanja olakšica se podrazumijeva metod koji primjenjuju neki savremeni učenjaci, daije i islamski mislioci u davanju olakšica u šerijatskim propisima pogrešno zasnovanom na općoj karakteristici

Šerijata da je vjera lahkoće.
Zbog opasnosti ovakvog pristupa šerijatskim pitanjima neophodno je pojasniti pravo značenje pojma “Islam je vjera lahkoće” tako da se navedu šerijatski tekstovi o lahkoći u vjeri, pravila uzimanja olakšice i pojašnjenja učenjaka. A sa druge strane otkriti veo sa savremenog menhedža davanja olakšica navođenjem korijena ovakvog menhedža, savremenih škola koje ga zastupaju, analize osnova na kojima se zasnivaju i potkrijepiti to nekim primjerima.

Razumijevanje lahkoće u vjeri

Kaže šejh Omer El-Eškar da je lahkoća u Islamu “pridržavanje propisa ove vjere onako kako to zahtijeva Gospodar svih svjetova, zatim ophođenje sa ovim propisima i zakonodavstvima shodno menhedžu lahkoće koji nam je jasan i vidljiv kroz menhedž plemenitog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem” . Preciznije definiranje lahkoće u vjeri bi glasilo: lahkoća u vjeri je propisivanje šerijatskih propisa tako da se uzima u obzir potreba obveznika i njegova mogućnost izvršavanja naredbi i ostavljanja zabrana uz istovremeno ispunjavanje osnovnih principa islamskog zakonodavstva .

Zbog miješanja lahkoće u vjeri sa ruhsom (šerijatskom olakšicom) navesti ćemo definiciju ruhse. Nakon što je imam Šatibi naveo nekoliko definicija šerijatske olakšice (ruhse) izabrao je sljedeću definiciju: olakšica je “ono što je propisano iz opravdanja teškoće kao izuzetak iz osnovnog propisa koji zahtijeva zabranu uz ograničenje upotrebe (olakšice) na okolnosti kada za time ima potrebe” . Od primjera

Menhedžu et-tejsiril-muasir, Abdullah Et-Tavil.

Hasaisu eš-šeriatil-islamije, str. 70.

Mezahirut-tejsir fi šeriatil-islamije, Kemal Dževde, str. 7.

El-Muvafekatu (1/301).

olakšica u vjeri su: skraćivanje i spajanje namaza na putu, ostavljanje posta na putu ili za vrijeme bolesti i slično.

Iz definicije olakšice se razumije da je veza između ruhse (olakšice) i lahkoće u vjeri opća i specifična, tj. svaka ruhsa je lahkoća u vjeri a nije svaka lahkoća ruhsa. To znači da je pojam lahkoće u vjeri širi od ruhse jer on obuhvata čitavu vjeru kao vjeru.

Lahkoća u vjeri u šerijatskim tekstovima i postupcima ashaba

Došlo je u mnogim šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta kao i u postupcima ashaba koji upućuju na uzimanje lahkoće u vjeri shodno šerijatskim tekstovima koji na nju upućuju.

Lahkoća u vjeri u plemenitom Kur'anu

Mnoštvo je Kur'anskih ajeta koji decidno svojim tekstom ukazuju da je ova vjera Islam vjera lahkoće, rahmeta i negiranje teškoće i nelagodnosti. Od tih ajeta su:

1- “Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate” (El-Bekare 185). Iako je ajet objavljen povodom davanja olakšice musafiru i bolesniku da ne poste većina mufesira smatra da ovaj ajet ima opće značenje, tj. da Allah samim propisivanjem zakona želi lahkoću svojim robovima.

2- “Allah želi da vam olakša. – a čovjek je stvoren kao nejako biće” (En-Nisa 28). Pod tim da je čovjek stvoren kao nejako biće misli se u ovom ajetu na njegovu slabost prema spolnoj potrebi jer ajeti prije njega govore o davanju olakšice ženjenja robinja muslimanki onome ko nije u stanju da oženi slobodnu muslimanku. Takođe, lahkoća u u ovom ajetu ima opće značenje, tj. da šerijatski propisi imaju karakteistiku lahkoće.

3- “I u vjeri vam nije ništa teško propisao” (Hadž 78). Kaže Ibn Kesir: “Nije vas zadužio onim što niste u stanju uraditi, niti vas je obavezao sa nečim što vam je teško” . Ajet jasno naglašava da u propisima čitave vjere nema teškoće, tj. da je karakteristika vjere Islama lahkoća.
Lahkoća u vjeri koja je došla u hadisima može se podijeliti na tri vrste hadisa:

Prva vrsta: hadisi iz kojih se razumije da je Islam vjera lahkoće.

Neki od tih hadisa su:

1- “Zaista je vjera lahkoća, neće niko pretjerivat u vjeri (ostavljajući lahkoću i otežavajući sam sebi) a da ga vjera neće pobijediti (tako da će ostaviti pridržavanje vjere)”, imam Buharija je naslovio poglavlje “Vjera je lahkoća” u koje je uvrstio ovaj hadis i njemu slične .

2- “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi imao izbora između dvije stvari izabrao bi onu koja je lakša ako ne bi bila grijeh” .

3- “Zaista, Allah me nije poslao da otežavam drugima niti da ih podstičem da oni otežavaju drugima, nego me poslao da poučavam druge olakšavajući im” .

Druga vrsta: hadisi u kojima se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, boji da ne oteža svom Ummetu:

1- “Da ne bi otežao svom Ummetu naredio bi im upotrebu misvaka prije svakog namaza” .

2- priča o teravih-namazu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne noći klanjao teravih-namaz pa su ljudi klanjali zajedno sa njim, pa je i sljedeće noći klanjao a broj ljudi koji su klanjali za njim se povećao. Trće ili četvrte noći su se ljudi okupili (da bi klanjali sa njim) ali Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije izašao.

Tefsir Ibn Kesir (1/378).

Buharija (39) u rivajetu Ebu Hurejre, radijallahu anhu.

Buharija (3560) i Muslim (6190) u rivajetu od Aiše, radijallahu anha.

Muslim (1478) od Džabira, radijallahu anhu.

Buhari (887) i Muslim (48) od Zejda ibn Halida El-Džuhenija

Kad je osvanulo rekao im je: “Vidio sam šta ste uradili i nije me spriječilo da izađem među vas osim što sam se bojao da neće vam biti obavezan (teravih-namaz)” .

3- “Zaista ja počnem da klanjam želeći da odužim u namazu pa čujem plač djeteta pa skratim iz straha da ne otežam njegovoj majci” .
Treća vrsta: hadisi u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređuje ashabima da olakšavaju i gdje im negira otežavanje i pretjerivanje, poput:

1- “Olakšavajte i nemojte otežavati, obveselite i nemojte otjeravati” .

2- Jednom je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao u mesdžid, te je ugledao uže razapeto između dva stuba mesdžida pa je upitao: “Šta je ovo?” rekli su mu: Zejnebino (jedne od njegovih žena) uže, kada se umori osloni se na njega. Pa je rekao: “Ne, odvežite ga, klanjajte dok imate snage, a kada se umorite sjedite” .

3- “Propali su oni koji pretjeruju”, ponovio je to tri puta .
Od primjera lahkoće u vjeri i nepretjerivanja od strane ashaba je:

1- Ono što prenosi Jahja ibn Abdurrahman da je Omer, radijallahu anhu, izašao sa grupom ljudi među kojima je bio Amr ibn El-‘As, radijallahu anhu, pa su došli do nekog izvora. Rekao je Amr, radijallahu anhu: “O vlasniče izvora, jel divlje zvijeri dolaze na tvoj izvor?” pa reče Omer, radijallahu anhu: “Nemoj nam reći, mi dolazimo na izvor a dolaze i divlje zvijeri” .

2- Kaže Abdullah ibn Mes'ud: “Tako mi Onog osim koga drugog boga nema, nisam nikog vidio da je bio žešći prema onima koji pretjeruju u vjeri od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti sam vidio nekog žešćeg prema njima od Ebu Bekra, a vidim Omera da se najviše boji za njih” .

Pravila i šartovi olakšice (ruhse) u Islamu

U prethodnom tekstu smo pojasnili i potvrdili da je Šerijat izgrađen na lahkoći i da je lahkoća jedan od temelja i ciljeva vjere Islama. Međutim, još jednom podvlačimo da se pod lahkoćom u Islamu podrazumijeva lahkoća vjere

Islama u cjelini, tj. da odgovara prirodi ljudi i da ne prelazi njihove mogućnosti. A poseban vid lahkoće u Islamu su fikhske olakšice koje su izgrađene na jasnim šerijatskim tekstovima. U narednom tekstu slijede pojašnjenja pravila i šartova za davanje olakšica .

Prvi šart: da olakšica (ruhsa) bude potvrđena Kur'anom ili Sunnetom, jer je ona šerijatski propis kao i svaki drugi koji mora imati svoje uporište u šerijatskim tekstovima. Prema tome, olakšica (ruhsa) se ne može uzimati shodno prohtjevima, strastima i slobodnom mišljenju. Svaka olakšica (ruhsa) koja se ne oslanja na Kitab i Sunnet je olakšica (ruhsa) koja se odbacuje, jer se šerijatski propisi ne potvrđuju razumskim zaključcima da je nešto dobro, lijepo i korisno bez ikakvog šerijatskog argumenta. Takođe, davanje olakšica (ruhsi) ne treba biti rezultat pritiska sredine i stvarnosti u kojoj živimo kao što se dešava da neke daije uzimaju stvarnost i pritisak sredine kao dokaz za davanje olakšice.

Drugi šart: da se u davanju olakšice ne izlazi van granica šerijatskog teksta. Pa tako nije dozvoljeno onom ko može da klanja sjedeći da klanja ležeći, ili da se zbog

Buhari (1129) i Muslim (1819).

Buhari (707) i Muslim (1084).

Buhari (64) i Muslim (4624).

Buhari (1150) i Muslim (1867).

Muslim (6955).

Malik u svom Muvetteu (43), Darekutni (18), Bejheki (1114) i Ibn Ebi Šejbe (250), lanac mu je prekinut jer Jahja ibn Abdurahman nije doživio Omera, radijallahu anhu, međutim, ova predaja je dobra jer je podupiru drugi hadisi.

Darimi (138), Ebu J'ala (5022) i Taberani u Kebiru (10367), kaže Hejsemi da su mu ravije pouzdane.

Menhedžu et-tejsir el-muasir, str. 54-58, Er-Ruhasu el-fikhijje, Ahmed Azvu ‘Inaje, str. 67-70.

teškoće rata da olakšica vojnicima da ne klanjaju namaz ili da se odgodi klanjanje poslije bitke i tome slično.

Treći šart: da ta olakšica ne bude u oprečnosti sa šerijatskim tekstom Kur'ana i Sunneta. Uzvišeni Allah je naredio da se da prednost Kur'anu i Sunnetu nad svime drugim mimo njih, kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “O vjernici, ne dajite prednost ničemu ispred Allaha i Poslanika Njegova, i bojte se Allaha! Allah, zaista, sve čuje i sve zna” (El-Hudžurat 1). Takođe, Uzvišeni naređuje da se prilikom razilaženja i neslaganja vraća na Kur'an i Sunnet: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše” (En.Nisa 59). Kitab i Sunnet su dva osnovna izvora vjere, što je nužno poznato svakom muslimanu, a ostali izvori vjere su proizašli iz njih, pa kad god se desi neslaganje između dva osnovna izvora vjere i ostalih izvora koji su iz njih proizašli prednost se daje osnovnim šerijatskim izvorima, tj. Kur'anu i Sunnetu. U tom kontekstu postoje fikhska pravila koja potvrđuju ovo pravilo, od njih su sljedeća pravila: “Nema idžtihada uz postojanje šerijatskog teksta”, “Nema opravdanja za idžtihad kada je došao šerijatski tekst” i tako dalje .

Četvrti šart: da olakšica bude ograničena sa šerijatskim ciljevima (mekasiduš-šeria). To jest, da olakšica bude unutar nekog šerijatskog cilja kojeg je Šerijat došao da ostvari. Opće poznata stvar oko koje nema razilaženja u ovom Ummetu je da je Šerijat došao da zaštiti pet sljedećih stvari: vjeru, život, imetak, razum i porod (i čast). I svi šerijatski propisi sa kojima je došla ova vjera se odnose na zaštitu ovih pet osnovnih ciljeva. Pa kada se desi da olakšica bude oprečna nekom od ovih ciljeva onda to nije olakšica. Na primjer, da neko zahtijeva da se ne ide u džihad ako bi borbe bile u vrijeme žestokih vrućina jer je to teškoća a Islam je vjera lahkoće i olakšica, te da zahtijeva olakšicu ostavljanja džihada radi vrućine. Time bi ova olakšica bila oprečna šerijatskom cilju zaštite vjere, jer džihad se vodi da bi se vjera zaštitila ili proširila. U tom kontekstu kaže Uzvišeni: “Ne krećite u boj po vrućini!” Reci: “Džehennemska vatra je još vruća!” – kad bi oni samo znali!” (Et-Tevbe 81).

Peti šart: postojanje teškoće zbog koje se uzima olakšica. Naravno, pod teškoćom se ne misli na uobičajenu teškoću koju prati bilo koja šerijatska obaveza, nego teškoća za koju je Šerijat dao olakšicu poput teškoće putovanja, bolesti, vremenskih nepogoda i slično.

Šesti šart: da povod olakšice bude stvaran a ne moguć. Na primjer, da žena čiji je početak mjesečnog pranja određenog dana u mjesecu ne zaposti u Ramazanu taj dan za koji računa da će joj početi mjesečno pranje. Ovaj povod je moguć a ne stvaran te joj nije dozvoljeno da se omrsi sve dok joj ne počne mjesečno pranje.

Sedmi šart: da onaj koji je u nuždi ili koji je prisiljen ne korisi olakšicu činjenja harama kako bi sačuvao svoj život sve dok stvarno ne dođe u situaciju da to mora raditi. Na primjer, da onaj kome prijeti smrt od gladi ili žeđi a ima jedino svinjskog mesa ili alkohola dozvoljeno mu je konzumirati ovo zabranjeno jelo i piće kada stvarno glad ili žeđ budu prijetnja njegovom životu.

Osmi šart: da u zabranjenim djelima srca (kufr ili negiranje munkera) nema olakšice nikada. Kao na primjer, da u prisili na izgovaranje riječi kufra nije dozvoljeno učiniti kufr srcem. Ili da ako nije u mogućnosti da otkloni munker rukom i jezikom ostavi negiranje munkera srcem.

Deveti šart: da nije dozvoljeno slijeđenje mezhebskih olakšica, tj. da iz svakog fikhskog mezheba uzima, slijedeći svoje prohtjeve i strasti, najlakše stavove ili one

El-Vedžiz, Muhammed El-Burno, str. 255.

koji mu odgovaraju. Ovo je haram jer Uzvišeni kaže u prijevodu značenja: “Zato ne slijedite strasti” (En-Nisa 135) i “A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu?” (El-Kasas 50).

Postoje i drugi šartovi oko kojih ima razilaženja među učenjacima.

Fikhska pravila vezana za olakšice
Postoji mnogo fikhskih pravila zasnovanih na šerijatskim tekstovima koja su vezana za olakšice. Navest ćemo na ovom mjestu nekoliko tih pravila bez pojašnjenja jer to nije cilj ove studije .
1- “Teškoća zahtijeva olakšicu”,
2- “Nema štete niti nanošenje drugom štete”,
3- “Šteta se otklanja”,
4- “Nužda dozvoljava zabranjeno”,
5- “Ono što je dozvoljeno u nuždi ograničava se shodno potrebi”,
6- “Ono što je dozvoljeno iz opravdanja prestaje sa prestankom opravdanja”,
7- “Šteta se ne otklanja sa štetom većom od nje”,
8- “Podnosi se lična šteta da bi se otklonila opća šteta”,
9- “Gora šteta se otklanja činjenjem blaže štete”,
10- “Otklanjanje štete je preče od pribavljanja koristi”,
11- “Potreba se spušta na stepen nužde”,
12- “Nužda ne poništava pravo drugog”,
13- “Ne izvršava se šerijatska kazna ako ima sumnjivih okolnosti”,
14- “Običaji se uzimaju u obzir”,
15- “Ako nastane teškoća otklanja se olakšicom”.

Primjeri olakšica kroz fikhska poglavlja

Istorijski korijeni menhedža davanja olakšica

Savremeni menhedž davanja olakšica nema svoj posebno izražen istorijski kontekst te se sa njim nećemo vratiti daleko u istoriju. Menhedž davanja olakšica kroz istoriju Islama se može uglavnom svesti na dva oblika: prvi – traženje fetvi od islamskih pravnika koji su poznati po davanju olakšica i drugi – traženje slabih i pogrešnih mišljenja kako bi se otklonila nelagodnost od mnogih ljudi koji su upali u određene harame.

Primjer prvog oblika, to jest da ljudi traže fetve od islamskih pravnika koji su poznati po davanju olakšica a ostavljaju one učenjake koje autoritet i strahopoštovanje prema vjeri sprečavaju da se poigravaju sa davanjem olakšica. Ovaj oblik je bio rasprostranjen u Ummetu od davnina. Jedan od tih primjera je i slučaj kada su se požalili neki muslimani Ibn Hadžeru El-Hejsemiju, poznatom učenjaku šafijskog mezheba iz desetog stoljeća po Hidžri, na jednog kadiju da je on strog prema ljudima te im ne presuđuje osim po ispravnom mišljenju i ne daje olakšice. Pa im je odgovorio: “Ono što je spomenuto o ovom kadiji to mu se ubraja u lijepe osobine a ne u mahane. Neka ga

Uzvišeni Allah nagradi dobrom za njegov din i emanet, jer je on rijedak primjer danas. A kako i ne bi kada su većina kadija ovog vremena postali pronevjeritelji onog što im je povjereno i skloni uzimanju mita, ne oharamljuju haram niti se klone grijeha, njihova loša djela se ne mogu izbrojati i nisu skrivena. Čak kaže Evza'i (veliki učenjak šafijskog mezheba, umro 783. po Hidžri) o kadijama njegovog vremena da su poput onih koji su tek primili Islam.

Pa ako takve kadije bile u njegovo vrijeme, pa šta je sa kadijama ovog vremena u kojem su nestala obilježja vjere, prevladali veliki grijesi, umanjio se broj dobrih ljudi a povećao broj mufsida. Prema tome, rad ovog kadije po načelima njegovog mezheba i ne osvrtanje na davanje

Er-Ruhasu el-fikhijje, str. 36.

olakšica ljudima, vodeći računa o mezhebskim načelima njegovog imama upućuje na njegovu ispravnost i uspjeh …” .

Primjer drugog oblika, tj. traženje slabih i pogrešnih mišljenja kako bi se otklonila nelagodnost od mnogih ljudi koji su upali u određene harame, je ono što navodi šejh Muhammed Habibullah Eš-Šenkiti (umro 1363. po Hidžri) u svojoj knjizi “Fethul-mun'im” govoreći o njegovom traženju mišljenja nekog ko dozvoljava brijanje brade. Kaže Muhammed: “Čim je musibet brijanja brade postao raširen u istočnim muslimanskim zemljama, čak su mnogi koji praktikuju vjeru oponašali druge u tome (brijanju brade) bojeći se ismijavanja od strane običnih masa, uložio sam veliki napor tražeći neki šerijatski osnov na koji bi se oslonio u dozvoli brijanja brade kako bi našao izlaz i opravdanje za neke cijenjene i uvažene ljude zbog njihovog činjenja harama (brijanja brade) oko kojeg su složni učenjaci.

Pa sam taj osnov našao u pravilu iz Usulil-fikha (metodologije islamskog prava) koje glasi da naredbodavna forma “radi” kod većine učenjaka upućuje na vadžib, kod nekih mustehab, kod nekih znači i da je vadžib i da je mustehab, a neki kažu da zavisi od koga je naredba: pa ako je od Allaha onda je vadžib, a ako je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onda je mustehab.

A u hadisu u kojem je došla naredba puštanja brade naredba je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem” . Tako je sama ova priča dovoljan dokaz ništavnosti njegovog argumentiranja sa naredbodavnom formom “radi”, tj. da upućuje na mustehab ako je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, po jednom od stavova učenjaka Usulil-fikha, da brijanje brade nije haram, jer je sam šejh na početku rekao da su učenjaci složni oko zabrane brijanja brade.

Ova dva oblika traženja i davanja olakšica koje smo potkrijepili sa dva događaja najbolji je dokaz da savremeni menhedž davanja olakšica ima svoju istoriju. I ne samo to, nego su zbog rasprostranjenosti tog menhedža učenjaci selefa upozoravali na slijeđenje grešaka učenjaka u davanju olakšica i uzimanju najlakših stavova od učenjaka mezheba nezasnovanih na valjanom šerijatskom argumentu.

Šta su rekli učenjaci o slijeđenju olakšica i grešaka učenjaka

Kaže Sulejman Et-Tejmi (umro 143. po Hidžri): “Kada bi uzeo olakšicu od svakog učenjaka kod tebe bi se sakupilo svo zlo”, kaže Ibn Abdulberr komentarišući njegove riječi: “Na ovome je idžma'u učenjaka, nije poznato razilaženje oko toga” .

Kaže Evza'i (umro 157. po Hidžri): “Ko uzme slabe stavove učenjaka, u kojima su se izdvojili od ostalih, izaći će iz vjere” . Takođe kaže: “Trebamo se kloniti pet stavova od iračke uleme i pet stavova od uleme Hidžaza. Od stavova iračke uleme je: pijenje onog što opija, jedenje u zoru tokom Ramazana, da nema džume osim u sedam mjesta, odgađanje ikindije sve dok ne bude sjenka četverostruka i bježanje sa bojnog polja. A od stavova uleme

Hidžaza je: slušanje melodičnih pjesama, spajanje između dva namaza bez opravdanja, brak mut'a, mijenjanje jednog dirhema za dva i jednog dinara za dva ako je iz ruke u ruku i prilaženje ženama u njihove dubure” .

Kaže imam Ahmed (umro 241. po Hidžri): “Kada bi čovjek radio po mišljenju učenjaka Kufe o nebizu (vrsta alkoholnog pića), učenjaka Medine o slušanju melodičnih pjesama i učenjaka Mekke o mut'i bio fasik” .

Kaže malikijski učenjak Ismail ibn Ishak (umro 282. po Hidžri): “Ušao sam kod El-M'utedida (abasijskog halife) pa mi je dao neku knjigu da je pogledam, kad ono u

El-Fetava el-kubra el-fikhije, Ibn Hadžer El-Hejsemi (4/330).

Fethul-mun'im (1/179).

Džami'u bejanil-‘ilmi ve fadlihi, Ibn Abdulberr (2/927).

Sijeru ealamil-nubela, Ez-Zehebi (7/125) i Iršadul-fuhuli, Ševkani, str. 453.

Sijeru ealamil-nubela, (7/131) i Iršadul-fuhuli, str. 453.

Iršadul-fuhuli, str. 452.

knjizi su sakupljene olakšice od grešaka učenjaka i dokazi svakog od njih. Pa sam rekao: ‘Autor ove knjige je zindik (munafik), hadisi koji su prenešeni nisu vjerodostojni, međutim, onaj ko je dozvolio opojno piće nije dozvolio mut'u, a ko je dozvolio mut'u nije dozvolio melodično pjevanje i opojno piće. Nema učenjaka a da ne griješi, a ko sakupi greške učenjaka a zatim po njima radi otići će mu vjera’. Zatim je El-M'utedid naredio da se zapali ta knjiga” .

Kaže Ibn Hazm (umro 456. po Hidžri) pojašnjavajući skupine učenjaka koji se razilaze: “A druga skupina su ljudi čija su vjera i bogobojaznost toliko oslabili da traže ono što odgovara njihovim prohtjevima bez obzira čije mišljenje bilo, oni uzimaju olakšicu od bilo kojeg učenjaka slijedeći ga u tome ne istražujući ono što je došlo u šerijatskim tekstovima od Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem” . A kaže na drugom mjestu: “Složni su učenjaci da nije dozvoljeno muftiji niti kadiji da presuđuju po prohtjevima …” . Takođe, prenosi Šatibi od njega idžma’ učenjaka da je slijeđenje mezhebskih olakšica bez šerijatskog argumenta grijeh i nije dozvoljeno .

Kaže Ebul-Muzzafer Es-Sema'ani (umro 489. po Hidžri): “Muftija je onaj kod koga se ispune tri šarta: (sposobnost za) idžtihad, pravednost i ostavljanje olakšica i nemarnosti. Nemarnost se ogleda u dva stanja: prvo – da bude nemaran u traženju dokaza i korištenju metoda pomoću kojih se dolazi do propisa, nego uzima ono što mu prva pada na pamet, ovaj je nemaran u ispunjavanju šartova idžtihada, njemu nije dozvoljeno da daje fetve niti je dozvoljeno drugima da ga pitaju. Drugo – da je nemaran tražeći olakšice i pogrešno tumačeći Sunnet, ovaj prelazi granice vjere i veći je grešnik od prvog” .

Prenosi Šatibi od Ebu Velida El-Džabija (umro 474. po Hidžri) da je u svojoj knjizi “Et-Tebjinu li sunnenil-muhtedin” rekao: “Često me pitaju oni koji se zakunu i slično: ‘Valjda ima neko drugo mišljenje’ ili ‘Valjda ima neka olakšica’, a oni misle da su ovo normalne dozvoljene stvari, jer da su im fakihi negirali ovo ne bi to ni tražili od mene niti od nekog drugog. Nema razilaženja među muslimanima, među onima čije se mišljenje uzima u obzir pri donošenju idžma'a, da nije dozvoljeno niti opravdano ikome da daje fetve o Allahovoj vjeri osim govoreći istinu za koju je ubijeđen da je istina, bio time zadovoljan onaj ko je zadovoljan i ljutio se zbog toga ko se ljutio. Muftija je onaj koji obavještava o propisu u ime Allaha, pa kako da obavještava da je neki propis od Allaha osim da je ubijeđen da je Allah tako presudio i njime obavezao.

Uzvišeni Allah kaže svom Vjerovjesniku: “I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim” (El-Maide 49, u prijevodu značenja).

Pa kako da bude dozvoljeno ovom muftiji da daje fetve kako mu se prohtije, ili da daje fetvu Zejdu koju ne daje Amru zbog njihovog prijateljstva ili nekih drugih ciljeva. Vadžib je na muftiji da zna da mu je Allah naredio da presuđuje po onom što je Allah objavio od istine i da uloži truda u njenom traženju, i da mu je zabranio da se suprostavlja istini i skreće od nje. Jer kako da se on spasi, imajući u vidu da je učenjak i mudžtehid, osim sa Allahovom podrškom, pomoći i zaštitom” .

Idejni korijeni menhedža davanja olakšica

Kao što ovaj menhedž ima svoje istorijske takođe ima i svoje idejne korijene. Naime, navodi Ibn Haldun da je jedan od razloga zatvaranja vrata idžtihada bio strah da se stepen idžtihada pripiše i da onima koji ga ne zaslužuju u čije se mišljenje i

Sijeru ealamil-nubela, (13/465).

Ihkamul-ahkam, Ibn Hazm (5/645).

Meratibul-idžma’, Ibn Hazm, str. 87.

El-Muvafekat, Šatibi (4/134).

Sifetul-fetva vel-mufti vel-mustefti, Ibn Hamdani, str. 22.

El-Muvafekat (4/140

vjeru nema pouzdanja . Ovom pozivu zatvaranja vrata idžtihada su se odazvali mnogi ljubomorni na vjeru jer je vjera postala trgovina sa kojom su se poigravali vladari pa su im davane fetve shodno njihovim prohtjevima. Iako je ovaj postupak imao svoje lijepe namjere ipak su iz njega iznikle mnoge negativnosti od kojih su najistaknutije fikhske smicalice (hijelu fikhije), tj. traženja izlaza, opravdanja i izgovora radi izbjegavanja primjene određenih šerijatskih propisa. Sa druge strane, pojavili su se jaki glasovi koji pozivaju na otvaranje vrata idžtihada. Od najistaknutijih pozivača su bili Ibn Tejmije, Ibn Kajim, Sujuti, a u novije vrijeme Ševkani i Sane'ani kao i mnogi drugi.

Rezultat ovoga je bio da su se pojavili oni koji pozivaju na proširenje oblasti idžtihada kao i da je vadžib svakom pojedincu da vrši idžtihad, što je odvelo da se pojave slaba mišljenja i džahilijetske fetve kao rezultat idenja u krajnost sa pozivanjem otvaranja vrata idžtihada. Od najpoznatijih savremenika ovog tipa je Muhammed Se'id el-‘Ušmavi koji je tražio da se potpuno otvore vrata idžtihada bez ograničenja i bez razlikovanja pitanja u kojima je dozvoljen idžtihad od onih u kojima nije, i sve to pod tvrdnjom da je Šerijat vjera napretka i neprestanog razvoja .
Iz ovoga se razumije da je pretjerivanje u otvaranju vrata idžtihadu kao i nemarnosti u vođenju idžtihada glavni idejni korijen menhedža davanja olakšica u savremeno doba.

Psihološki korijeni menhedža davanja olakšica
Allah džele še'nuhu je stvorio ljudske karaktere tako da su oni međusobno različiti. Pa tako imamo karaktere koji su skloni strogosti i druge koji naginju blagosti u svemu. Od ashaba je, na primjer, Ibn Omer, radijallahu anhu, bio poznat po uzimanju sigurnijeg mišljenja a Ibn Abas, radijallahu anhuma, je bio potpuno suprotan tome, što je po samoj prirodi vodilo ka tome da im se i fetve međusobno razlikuju. Na primjer, Ibn Omer je udaljavo od sebe djecu kako mu ne bi ostalo traga od njihove pljuvačke bojeći se da se to ne pomiješa sa nekim nedžasetom, a Ibn Abas je djecu uzimao u naručje i govorio da su ona miomirisi koje mi mirišemo. Ibn Omer je smatrao da je vadžib prati unutrašnjost očiju jer su oči od lica, i bio je stava da sam dodir žene kvari abdest, a Ibn Abas je smatrao suprotno tome . Slično tome je i razlika između ličnosti Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma. Prvi je primjer blagosti i milosti a drugi je primjer snage i odlučnosti.

Ovakvima su se pokazali njih dvojica prilikom iznošenja mišljenja oko zarobljenika na Bedru, Omer je smatrao da ih treba pobiti, dok je Ebu Bekr smatrao da treba da se otkupe. Tako da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uporedio Ebu Bekra sa Ibrahimom i Isom, alejhima selam, zbog njihove blagosti prema njihovim narodima. A Omera je uporedio sa Nuhom i Musom, alejhima selam, jer su oni dovili protiv nevjernika iz njihovog naroda . Međutim, nije u svakoj situaciji bilo tako. Najbolji primjer za to je rat protiv otpadnika kada je Ebu Bekr odlučno, bez dvoumljenja naredio vođenje džihada protiv onih koji su odbili dati zekat, a Omer se dvoumio, bio neodlučan i protivio se tome u prvim momentima njihove rasprave.

Ono što je bitno ovde zaključiti je da karakterna ličnost samog učenjaka često utiče na njegovo davanje fetvi. Na ovom mjestu treba napomenuti da je pogrešno rezonovanje mnogih kada misle da je najispravnije mišljenje ono koje je najstrožije i najteže za primjenu, kao i da je najbolji učenjak onaj koji daje najstrožije stavove.

Mukadimetu Ibn Haldun, str. 448.

Dževherul-islam, Muhammed El-‘Ušmavi, str. 34.

Mevsuatu fikhi Abdullah ibn Omer, Muhammed Kalahdži, str. 39 i 731, Mevsuatu fikhi Abdullah ibn Abas, Muhammed Kalahdži, str. 695 i 736.

Tirmizi (1714) i ocjenio ga dobrim i Ahmed (1/383).

Takođe, rezonovanje suprotno ovome, da su najispravniji stavovi oni koji sadrže olakšicu i da su najbolji učenjaci oni koji olakšavaju ljudima. I jedno i drugo je krajnost i greška, a ispravno je da je ibret u dokazu, svejedno da li nam taj propis bio strog ili blag.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Kao prvo, treba znati da postoji rodbina sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze i rodbina sa kojom je mustehab održavati rodbinske veze. Sa prvima ako ne održavaš rodbinske veze imaš grijeh dok sa drugima ako ih ne održavaš nemaš grijeh. S tim da su se islamski pravnici razišli oko rodbine sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze. Učenjaci maju četiri mišljenja po ovom pitanju.

Prvo mišljenje, na kojem je Ebu Hanife a navodi ga i Nevevi, je da se pod tom rodbinom porazumijevaju svi mahremi koji su u rodbinskoj vezi, tj. to su oni koji ako je jedan od njih muško a drugi žensko nije im dozvoljeno da se žene po Šerijatu.

Po ovom mišljenju rodbina sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze su roditelji, njihovi roditelji (dido i nana) i tako naviše, djeca i njihova djeca (unučad) i tako naniže, braća i njihova djeca, sestre i njihova djeca, amidže i tetke (sestre od oca), daidže i tetke (sestre od majke).

Po ovom stavu djeca od amidža, daidža i tetki (od oca i majke) nisu rodbina sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze i sa kojima je haram prekidati te veze.

Dokaz ovog stava je zabrana da čovjek oženi dvije žene koje su u rodbinskoj vezi tako da je jedna žena tetka po ocu ili po majci drugoj ženi, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima koje bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallahu alejhi ve sellem, zabranio da se udaje žena (kao druga) na njenu tetku po ocu ili njenu tetku po majci (Buharija (4819) i Muslim (1408)).

U jednom od rivajeta stoji: “A ako to učinite (tj. ako oženite neku ženu i njenu tetku) prekinut ćete njihove rodbinske veze”.

Prema tome, da se neka žena i kćerka od njene tetke po ocu ili majci ubrajaju u rodbinu čije veze je zabranjeno kidati onda ne bilo dozovoljeno da muškarac oženi njih dvije istovremeno, a to je dozovoljeno po idžmau’ učenjaka (Šerh Sahihi Muslim (16/113).).

Drugo mišljenje je da su rodbina svi oni koji nasljeđuju određenu osobu. Po ovom mišljenjeu daidže i tetke po majci nisu rodbina te nije obaveza da se održavaju rodbinske veze sa njima, tj. dozovljeno je prekinuti rodbinske veze sa njima(Tefsir Kurtubi (16/248).).

Međutim, ovo mišljenje je slabo jer kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Tetka (po majci) je na stepenu majke”( Buharija (2699)).

Treće mišljenje je da se u rodbinu ubraja svako onaj ko je rođak i po ocu i po majki. Na ovom stavu je bio Šafija i ovo je rivajet od Ahmeda. Pa tako po ovom stavu djeca amidže, daidže i tetki (po ocu i majci) potpadaju pod pojam rodbine. Način održavanja rodbinskih veza po ovom mišljenju se razlikuje shodno blizini rodbinske veze. Prema nekima je obaveza održavati vezu rodbinstva svaki dan, dok je prema drugima svake sedmice a prema trećima svakog mjeseca.

Takođe, sa nekima se održava rodbinska veza imetkom, sa drugima nazivanjem selama a sa trećima telefonskim pozivom.

Četvrto mišljenje je da se rodbina koju je obaveza održavati vezu sa njom proteže sve do četvrtog djeda. Ovo je zvanični mezheb kod hanabila. Znači, u tu rodbinu spadaju vlastita djeca, djeca od oca (braća i sestre), djeca od djeda (amidže i tetke od oca) i djeca od očevog djeda (amidže od babe i babine tetke sa očeve strane). Po ovome ne spada u rodbinu niko sa majčine strane što se kosi sa hadisom : “Tetka (po majci) je na stepenu majke”.

Oni dokazuju svoj stav sa ajetom: “Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku Svome daruje pripada: Allahu i Poslaniku njegovu, i bližnjim njegovim, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima…”. (El-Hašr 7)

A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je davao od plijena svojoj djeci, djeci Abdulmuttaliba i djeci Hašima, izuzev djece Abduššemsa i Nevfela(El-mugni (8/529)).

Pa tako na kraju se može konstatovati da je prvo mišljenje najbliže istini, tj. da se pod rodbinom sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze (što znači da je sa ostalom rodbinom mustehab) porazumijevaju svi mahremi koji su u rodbinskoj vezi, tj. da su to oni koji ako je jedan od njih muško a drugi žensko nije im dozvoljeno da se žene po Šerijatu. S tim da se uz ovo mora dodati i četvrto mišljenje zbog snage dokaza, tj. da u rodbinu ulaze mimo spomenutog u prvom mišljenju još i djeca od očevog djeda (amidže od babe i babine tetke sa očeve strane).

Takođe, treba znati da se rodbinske veze održavaju na neki od sljedećih načina:

1- Zijaretom, tj. da ode i posjeti ih u mjestu gdje žive.

2- Da ih pozove i ugosti kod sebe u svojoj kući.

3- Da se raspituje o njeihovom stanju i poselami ih svejedno putem telefona, interneta, poruke ili preko neke treće osobe.

4- Da ih materijalno pomaže dajući im sadaku ako imaju potrebu za imatkom ili hediju (poklon) ako nemaju potrebe za imetkom.

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista je sadaka data miskinu (samo) sadaka, a (sadaka) data rodbini sadaka i održavanje rodbinskih veza”. (Tirmizi, Nesai’, Ibn Madže, Ahmed, Darimi, Hakim, Ibn Hibban i ostali, dobrim ga ocijenjuje Tirmizi i Albani a vjerodostojnim Hakim i Ibn Hibban)

5- Da im iskazuje poštovanje i samilost na riječima i djelu.

6- Da učestvuje sa njima u njihovim radostima čestitajući im, takođe da saosjeća sa njima njihove tuge, boli i žalosti iskazujući im saučešće.

7- Da ih obilazi kada su bolesni.

8- Da se odazove njihovom pozivu u zijaret.

9- Da čisti svoja prsa od mržnje i zavisti prema njima.

10- Da dovi za njih u svemu onome što i sebi želi.

11- Da ih pozove na uputu i praktikovanje vjere, da im preporučuje svako dobro i upozorava na munkere koje imaju kod sebe, naravno na najljepši način i sa najefikasnijom metodom. I tako dalje.

Prema tome, tvoji amidžići, dajdžići i tečići ne ulaze u rodbinu sa kojima ti je vadžib da održavaš rodbinske veze, nego je održavanje tih veza sa njima mustehab. S obzirom da je po Šerijatu po idžmau učenjaka dozvoljeno dajdžićima, amidžićima i tečićima da te ožene to znači da ti oni nisu mahremi i da ti nije dozvoljeno da se sa njima osamljuješ i otkrivaš kao pred mahremima.

Takođe, praksa prisutna u Bosni da se amidžići, dajdžići i tečići ponašaju kao da su braća i sestre je oprečna Šerijatu i munker koji treba negirati i izbaciti iz prakse.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Pošto nije pojašnjeno u pitanju da li je tvoja nana od bolesti koja je spriječila da posti i umrla, odgovor na ovo pitanje se mora podijeliti u dva stanja.

Prvo stanje – da tvoja nana nije mogla da isposti Ramazan zbog bolesti, s tim da se ta bolest produžila i poslije Ramazana od koje je i tvoja nana i umrla. A to znači da zbog bolesti nije bila u stanju ni da naposti propuštene dane Ramazana. U ovom slučaju tvoja nana nije bila dužna da naposti jer je bila u nemogućnosti, niti je bila obavezna da nahrani trideset siromaha za svaki dan Ramazana. Takođe, nije obaveza da se za nju posti, niti da se u njeno ime nahrane siromasi.

Drugo stanje – da tvoja nana nije mogla da isposti Ramazan zbog bolesti, s tim da je ozdravila nakon Ramazana i bila je u stanju da naposti propuštene dane ali nije. U ovom slučaju nakon što je umrla ostala je dužna da naposti taj mjesec Ramazana. A oko pitanja posta nekoga drugog za nju učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvi stav je da je dozvoljeno, a po nekima mustehab ili vadžib, da neko od rodbine naposti za nju tih trideset dana. Ovo je stav imama Šafije ( stim da je od njega prenešen i drugi stav) i skupine učenjaka unutar šafijskog mezheba, zahirijskog mezheba, a odabrali su ga Ibn Hadžer, Nevevi i Ibn Usejmin.

Drugi stav je da se za umrlu osobu ne posti osim posta zavjeta, a što se tiče Ramazana da se umjesto te osobe nahrani za svaki dan propuštenog posta po jedan siromah. Ovo se prenosi kao fetva od Aiše i Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, a takođe ovo je mezheb hanbelija i stav Lejsa, Ishaka i Ebu Ubejda.

Treći stav je da se za umrlog ne napašta, niti post zavjeta niti Ramazana niti bilo koji drugi post. Ovo je stav hanefijskog i malikijskog mezheba.

A što se tiče argumenata i dokaza najjače argumente imaju učenjaci prvog stava, a Allah zna najbolje. Naime, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko umre a ostao je dužan postiti neka posti umjesto njega njegov velijj (rođak i slično)”. takođe, bilježe njih dvojica od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, da je neki čovjek pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li da posti za svoju majku koja je umrla a ostala je dužna da posti mjesec (Ramazana), pa ga je pitao: “Da je tvoja majka bila dužna neki imetak da li bi ga za nju vratio?”. A on mu je potvrdno odgovorio nakon čega mu je rekao: “Pa dug Allahu je preči da se vrati”.

Ova dva hadisa u svojoj općoj formi ukazuju na propisanost u najmanju ruku da je sunet da se naposti za umrlu osobu koja je ostala dužna određeni post. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje