Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Stavovi učenjaka oko abdesta (gusula) osobe koja nosi gips

Razišli su se islamski pravnici na tri mišljenja oko propisa i načina abdesta i gusula osobe koja nosi gips ili slično, poput zavoja ili flastera.

Prvo mišljenje: vadžib je pri uzimanju abdesta (ili gusula) potrati mokrom rukom preko gipsa (zavoja ili flastera), ako se ne izvrši potiranje abdest (ili gusul) nije ispravan.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka, a između ostalih to je zvanični stav svečetiri mezheba. (Bedai'us-sanai'i 1/13-14, Hašijetud-dusuki 1/163, El-Medžu 2/326, Keššaful-kinna'a 1/120).

Nema dokaza u šerijatskim tekstovima sa kojim se dokazuje ovo pitanje.

Drugo mišljenje: nije propisano potiranje po gipsu (zavoju, flasteru), nego se peru ostali dijelovi tijela.

Ovo je stav Ibn Hazma (El-muhalla 2/74) i šejha Albanija (Temamul-minne, str. 135).

Kažu da nije potvrđeno ni u Kur'anu ni u Sunnetu potiranje po gipsu i sličnom.

Treće mišljenje: na osobi koja ima gips (zavoj ili flaster) je da opere zdrave dijelove tijela a zatim uzme tejemmum, a ne potire po gipsu i sličnom.
Ovo je stav skupine učenjaka šafijskog mezheba. (El-Medžu 2/326)

Odabrano (radžih) mišljenje je stav džumhura (prvo mišljenje), mada i drugi stav ima snagu, jer po ovom pitanju nije ništa potvrđeno u šerijatskim tekstovima. Dok je treći stav najslabiji, jer obavezivanje da se istovemeno čine dvije vrste tahareta (abdest i tejemmum) nema sličnih primjera u drugim fikhskim mes'elama.

Šartovi potiranja po gipsu

Zatim zagovrači prvog mišljenja, tj. da je vadžib pri uzimanju abdesta (ili gusula) potrati mokrom rukom preko gipsa (zavoja ili flastera), uslovljavaju tri šarta da bi potiranje bilo ispravno:

Prvi šart: da bolesnik ne smije skinuti gips (zavoj ili flaster), jer bi to nanijelo zdravstvenu štetu bolesniku.

Drugi šart: da pranje zdravih dijelova tijela ne šteti bolesnim dijelovima. U protivnom, vrši potiranje po svim dijelovima tijela. Oko ovoga pitanja, šta u tom slučaju da radi, ima razilaženja: da li da uzme tejemmum ili da potire po svim dijelovima.

Treći šart: da se gips (zavoj ili flaster) stavi nakon što bolesnik uzme abdest (ili gusul).

Oko ovog trećeg šarta učenjaci koji su na stavu džumhura imaju podijeljeno mišljenje: Skupina učenjaka je na stavu da je ovo šart da bi se vršilo potiranje po gipsu.

Ovo je šafijski mezheb i rivajet imama Ahmeda. (Nihajetul-muhtadž 1/169, El-Mugni 1/259)

Kažu ako ne ispuni ovaj šart, obavezan je skinuti gips i uzeti abdest a zatim staviti, a ako ne smije, onda potire po gipsu i tako klanja a zatim naklanja te namaze jer nije ispunio šartove tahareta.

Druga skupina kaže da ovo nije šart, jer bolesnik često ne bira situaciju kada će staviti gips. Na ovome je imam Ahmed u drugom rivajetu, Ibn Tejmije i od savremenih učenjaka Ibn Usejmin. (Medžmu'ul-fetava 21/179, El-Mumtu'a 1/250)

Drugi stav je bliži ispravnom, a Allah zna najbolje.

Način uzimanja mesha (potiranja) po gipsu

Kada osoba sa gipsom hoće da uzime abdest (ili gusul) prvo opere zdravi dio tijela, a zatim potare po gipsu.

Da li je obavezan izvršiti potiranje po čitavom gipsu ili je dovoljno samo po jednom dijelu kao kod mesha po mestvama? O ovome učenjaci imaju dva stava:

Prvi: da je vadžib potrati cijeli gips.

Na ovome su hanefije, malikije i hanabile. I jedan od dva stava šafija. (Hašijetu Ibn Abidin 1/186, Keššaful-kinna'a 1/120, Hašijetud-dusuki 1/163)

Drugi: da je dovoljeno izvršiti potiranje po jednom dijelu.

Na ovome su šafije u poznatijem stavu mezheba, kao i hanefije u drugom stavu unutar mezheba. (Bedai'us-sanai'i 1/14, El-Medžu 2/326)

Najbliže je da treba potiranje izvršiti po čitavom gipsu, a Allah zna najbolje.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Vjerodostojni hadisi ukazuju da se mokraća ženskog djeteta, dok je u dobu dojenja, tretira nečistom kao i mokraća odraslih ljudi, tj. da je vadžib da se opere, dok je mokraća muškog na manjem stepenu nečistoće (neki učenjaci smatraju da je čista a većina da je nečista) te da je dovoljno da se popršće vodom mjesto na kojem je mokraća, tj. da nije obaveza oprati.

Hadisi o ovom pitanju

Oko ovog pitanja se prenose dva općepoznata hadisa u više rivajeta:

Prvi – Od Ummu Kajs, radijallahu anha, da je došla Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, sa svojim malom sinom koji nije jeo hranu (hranio se samo mlijekom). Uzeo ga je u svoje krilo, pa je dijete mokrilo na njegovu odjeću. Tražio je da mu donesu vodu sa kojom je poprskao po odjeći a nije oprao.

Od Aiše, radijallahu anha, se također prenosi da je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, donešeno muško dijete, koje je mokrilo na njegovu odjeću, pa je on pomokreno mjesto poprskao vodom.

Oba hadisa su muttefekun alejhi (tj. bilježe ih Buharija i Muslim).

Drugi – Od Ebu es-Semha, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Pere se od mokraće ženskog djeteta, a pršće od mokraće muškog“.

Bilježe ga Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže i Hakim. Hadis je vjerodostojan, takvim ga ocjenjuju Hakim, Zehebi i Albani, a Bejheki prenosi od Buharije da ga ocjenjuje dobrim.

Ovaj hadis podupiru druga dva hadisa od Alije (Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed) i Ummu el-Fadl (Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed) sa istim tekstom.

Stavovi učenjaka

Složni su učenjaci da je mokraću djeteta, bilo muško ili žensko, ako je prestalo dojiti i hrani se drugom hranom, obaveza prati jer je nečista.

A oko pranja mokraće muškog i ženskog djeteta koje doji učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

Prvi stav – popršće se mokraća muškog a opere mokraća ženskog djeteta

Ovo je stav Šafije, Ahmeda, Ishaka, Evzai'ja, Ibn Hazma, Ibn Tejmijje, Ibn el-Kajjima i drugih.

Drugi stav – nema razlike između muškog i ženskog djeteta oko obaveze pranja njihove mokraće.

Oni ne rade po spomenutim hadisima, a osnova je nečistoća mokraće.

Treći stav – mokraća muškog i ženskog djeteta se popršće.

Oni dokazuju i rade samo po hadisima Buharije i Muslima, a poistovjećuju propis ženskog djeteta sa muškim analogijom (kijasom), tj. da nema razlike između mokraće jednog i drugog.

Hadisi ukazuju da je prvi stav učenjaka, u kojem se pravi razlika između čišćenja mokraće muškog i ženskog djeteta, najbliži ispravnom, a Allah zna najbolje.

Mudrost i smisao ovog propisa

Neki učenjaci su govorili i o mudrosti i smislu ovog propisa. Kaže Ibn el-Kajjim (I'alamu el-muvekki'in, 2/59) da se pravi razlika u ovom propisu između muškog i ženskog djeteta zbog tri stvari: 1- zato što se muško dijete više nosi u naručju od ženskog, pa je otežano pranje njegove mokraće, 2- što se mokraća muškog rasprši na sve strane za razliku od ženskog (kada ne nose odjeću) i 3- mokraća ženskog je nečistija i prljavija od muškog.

Dok prenosi Ibn Madže od Ebu el-Jemana el-Misrija da je pitao imama Šafiju zašto je ova razlika u propisu muškog i ženskog djeteta, kada je mokraća i jednog i drugog ista? On je odgovorio: „Jer je mokraća muškog od vode i gline, a mokraća ženskog od mesa i krvi“. Zatim je pojasnio da misli na osnovu stvaranja muškarca i žene, jer je žena stvorena od kratkog Ademovog rebra a Adem od gline.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Sihr (crna magija) sa svim njegovim vrstama je zabranjen u svakom šerijatu i svakoj nebeskoj vjeri. Sihr je oprečan onome sa čime su došli vjerovjesnici i što je objavljeno u knjigama.

Propis bavljenja sihrom

Bavljenje sihrom je zabranjeno po Kitabu, Sunnetu i idžamu učenjaka.

Takođe, po idžmau je sihr jedan od najvećih grijeha.

U hadisu mutefekun alejhi je došlo da je sihr jedan od najvećih upropaštujućih grijeha.

Kufr sahira

Učenjaci se razilaze oko kufra onoga ko se bavi sihrom: skupina učenjaka ga uopćeno tekfiri, druga skupina ga uopćeno ne tekfiri, a treća skupina u nekim stanjima tekfiri a u drugim ne.

Većina učenjaka ovog Ummeta, od kojih su učenjaci tri mezheba hanefijskog, malikijskog i hanbelijskog, je na stavu da je sihrbaz (tj. onaj koji pravi sihr) kjafir.

Dok je većina učenjaka unutar šafijskog mezheba na stavu da sihrbaz nije kjafir osim ako je ubjeđen da je sihr halal ili ako je na uvjerenju stanovnika Babila koji su činili ibadet sedam planeta.

Primanje tevbe sahira

Oko primanja tevbe sahira (na dunjaluku kada se privede kod kadije) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje: imami Ebu Hanife, Malik i Ahmed su na stavu da mu se tevba ne prima, a Šafija i Ahmed u drugom rivajetu od njega su na stavu da se prima.

Ubijanje sahira

Većina učenjaka je na stavu da je vadžib muslimanskom vladaru da ubije sahira (naravno, kada se potvrdi njegovo bavljenje sihrom). Ovo je mezheb Ebu Hanife, Malika i Ahmeda, i ovo se prenosi od sljedećih ashaba: Omera,

Abdullah ibn Omera, Osmana i drugih, radijallahu anhum.

Učenjaci se razilaze oko razloga ubijanja sahira: po jednima on se ubija jer je učinio djelo kufra, po drugima jer je to šerijatska kazna za bavljenje sihrom, a po trećima zbog toga što sije nered na Zemlji.

Prenešeno je u vjerodostojnim predajama da je skupina ashaba naredila da se ubiju sihrbazi: ovo se prenosi od Omera, Džundub ibn Abdullaha, Osmana, Hafse i Abdullah ibn Omera, radijallahu anhum. S tim da treba znati da nije dozvoljeno muslimanima pojedincima primjenu tog propisa nego je to odgovornost muslimanskog vladara.

Ajet sa kojim se dokazuje kufr sahira:

Kaže Uzvišeni: “A Sulejman nije bio nevjernik, šejtani su nevjernici učeći ljude sihru i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: ‘Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik'…” (El-Bekare, 102).

Riječi Uzvišenog “i ti ne budi nevjernik”, tj. praveći sihr, jasno ukazuju da je onaj ko se bavi sihrom kjafir.

Kako se ophoditi prema sihrbazu?
Osnova je da je musliman čist od grijeha i šerijatskih prekršaja sve dok se jasno ne pokaže suprotno tome. Zbog toga nije dozvoljeno optužiti nekoga za sihr, tj. da je sihrbaz oslanjajući se na glasine, pretpostavke, sumnje i slično.

Međutim, ako se potvrdi na osnovu jasnih znakova i dokaza da se neka osoba bavi sihrom, obaveza je da se ta osba posavjetujete i upozori na taj veliki upropaštujući grijeh, tj. da je bavljenje sihrom zabranjeno Kur'anom i Sunnetom, da se onaj koji se njime bavi ubija po većini učenjaka, i da time upropaštava svoj i dunjaluk i ahiret itd.

Pa ako se ne pokaje i ne prestane time baviti, pošto mi nemamo šerijatskih sudnica preko kojih bi pokrenuli krivični postupak protiv sihrbaza, takvu osobu treba izbjegavajteti i prekinuti sa njom svaki kontakt. Sa druge strane, istovremeno se treba štititi čvrstim praktikovanjem vjerskih propisa i šerijatskim zikrovima sa kojim se čovjek štiti od zla sihra i sihrbaza (a što može naći u knjizi “Zaštita i liječenje od sihra i džina” i drugim sličnim knjigama).

Takođe, ne treba uzimati od takve osobe hranu koju šalje ili daje. Nema smetnje i da se ta hrana baci, jer u njoj mpže biti sihr. S tim da je ne treba davati drugim ljudima ili životinjama, jer neke vrste sihra su spravljene da djeluju na onoga ko ga pojede bez obzira ko on bio. Treba upozoriti ostale komšije na zlo te osobe, osim ako postoji bojazan da će se time izazvati veća fitna i veći problem nego što jeste.

A nema jasnih i pouzdanih argumenata da se ta osoba bavi sihrom, nego su to mogućnosti i pretpostavke, ne treba razglašavati ovaj problem jer nije pouzdan. S tim da radi predostrožnosti nema smetnje da se ne jede hrana koju pošalje sumnjiva osoba.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Ako je u pitanju osoba koja klanja ona u toku namaza minimimalno uči Fatihu i neke kratke sure, a istovremeno je ta osoba zaboravila učiti iz Kur'ana zato što duže vremena ne uči Kur'an, onda nema sumnje da ovakva osoba nije kjafir i da ovo nije djelo kufra, iako je veliki grijeh ustrajavati na neučenju Kur'ana.

A ako je u pitanju osoba koja uopšte ne klanja ili je nekad klanjala pa prestala, a na istovjetan način se ophodi prema učenju Kur'ana kao u prethodnom slučaju, onda toj osobi nije problem neučenje Kur'ana nego neizvršavanje rukna Islama, tj. klanjanje namaza. Takva osoba, ako je donijela Šehadet i smatra da su namaz i ostali ruknovi Islama vadžib, na nju se odnosi ono poznato razilaženje među učenjacima: da li je ostavljač namaza kjafir, a ovoj temi je već bilo govora u drugim odgovorima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Nema razilaženja među učenjacima da je vadžib pokriti stidno mjesto prilikom obavljanja namaza. Kaže Ibn Hazm u knjizi “Meratibul-idžma” (1/28): “Složni su daje prekrivanje avreta u namazu stroga obaveza onome ko posjeduje odjeću koja mu je dozvoljena”. S tim da su se razišli oko toga da li je prekrivanje avreta u namazu šart valjanosti namaza ili ne, tj. da onaj ko klanja otkrivenog stidnog mjesta, da li mu je time pokvaren namaz ili je on samo griješan a namaz mu je ispravan. Na ovom zadnjem stavu su Malik i Šafija u jednom od njegova dva mišljenja. Dok je veći dio učenjaka na stavu da onaj ko klanja otkrivenog stidnog mjesta da mu je namaz batil. Oni koji smatraju da je pokrivanje stidnog mjesta šart valjanosti namaza to dokazuju riječima Uzvišenog: “O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete molitvu obaviti!” (El-Earaf, 31). Međutim, može se prigovoriti da najviše na što upućuje ajet je obaveza pokrivanja i da ne upućuje na to da je pokrivanje stidnog mjesta šart primanja namaza. Takođe, oni koji smatarju da je pokrivanje u namazu samo vadžib ili čak sunnet dokazuju to sa hadisom mutefekun alejhi u kojem Sehl ibn S'ad kaže: “Muškarci su klanjali sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, tako što bi vezali krajeve svoje odjeće ispod pasa na svoje vratove poput onoga kako rade djeca, a ženama bi bilo rečeno da ne podižu svoje glave sve dok se muškarci ne isprave na sjedenju”. Ovaj hadis ukazuje da pokrivanje stidnog mjesta nije čak ni vadžib a kamoli šart.
Prema tome, ispravno je da je pokrivanje stidnog mjesta u namazu vadžib a ne šart valjanosti namaza. A što se tiče toga šta je stidno mjesto kod žene u namazu, oko toga islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje.

Pa je tako kod hanefija stidno mjesto kod žene u namazu njeno čitavo tijelo izuzev lica, unutrašnjeg dijela šaka i gornjeg dijela stopala.

Kod šafija stidno mjesto žene u namazu je njeno cijelo tijelo izuzev lica i šaka.

Kod hanabila je takođe, cijelo tijelo žene stidno mjesto u namazu izuzev lica.

Dok malikije stidno mjesto dijele na dva dijela: dijelovi tijela koja je stroga obaveza pokriti i dijelovi tijela koja nije stroga obaveza pokriti. Oni dijelovi koje je stroga obaveza pokriti po njihovom propisu je od pupka do koljena, a dijelovi tijela koje nije stroga obaveza pokriti je čitavo tijelo žene izuzev lica i šaka.

Prema tome, oko pokrivanje stopala u namazu dva su stava učenjaka:

Prvi: da su stopala avret u namazu i da je vadžib da se pokriju na čemu je džumhur (većina) učenjaka ovog Ummeta od malikija, šafija i hanabila, a od savremenih učenjaka ovaj stav zastupaju Bin Baz i Albani.

Drugi: da stopala nisu avret u namazu i da je ženi dozvoljeno klanjati namaz otkrivenih stopala. Na ovome su hanefije, Sevri, Muzeni a njemu naginju i Ibn Tejmije i Usejmin. Od najjačih dokaza sa kojima se dokazuje obaveza pokrivanja stopala, mimo općeg značenja gore spomenutog ajeta, su dva hadisa.

Prvi hadis: Ono što se prenosi id Umi Seleme, radijallahu anha, da je pitala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: Da li žena može klanjati u košulji i marami a da nema izara (ogrtač ispod pasa)?” A on joj je odgovorio: “Nema smetnje ako košulja prekriva gornji dio stopala”. Hadis bilježe Ebu Davud, Hakim i Malik. Kaže Darekutni da je hadis mevkuf, tj. da su ovo riječi Umu Seleme, radijallahu anha, i na ovome su složni muhadisi. S tim da hadis ima drugu mahanu a to je da je ravija na kojem se spajaju svi rivajeti Umu Muhammed ibn Zejd ona nepoznata osoba. Pa tako, kako pojašnjava šejh Albani u knjizi “Temamul-minne” (strana 161) hadis je slab, svejedno bio merfu'un (da je pripisan Poslaniku, sallallahu alejhi ve selem) ili mevkufun (da je pripisan ashabu). Ovo znači da ovaj hadis ne može biti dokaz po ovom pitanju.

Drugi hadis je ono što se prenosi od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko spusti svoju odjeću ispod članaka iz oholosti Allah ga neće gledati na Sudnjem danu”, pa je upitala Umu Seleme, radijallahu anha: “Šta da rade žene sa odjećom koja je spuštena ispod članaka?”, pa je odgovorio:”Neka je spuste jedan pedalj”. A ona priupita: “Znači otkriće im se njihova stopala”? A on joj odgovori: “Pa onda neka je spuste jedan lakat i ne prelazeći tu dužinu”. Prvi dio hadisa bez dodatka Umu Seleme, radijalalhu anha, je mutefekun alejhi, dok je dodatak od Umu Seleme ubačen od strane ravije Nafije, te zbog toga ovaj dio hadisa nisu ni naveli Buharija i Muslim, a kako kaže Ibnul-Dževzi Nafija nije živio u vrijeme Umu Seleme, te nije mogao čuti hadis od nje. Ovaj hadis bilježe Tirmizi, Nesai, Ahmed i ostali. Prema tome, ovaj rivajet je slab, međutim prenešen je u drugim rivajetima kod Nesaia i Malika u rivajetima koji su prihvatljivi. Oni koji dokazuju sa ovim hadisom obavezu pokrivanja stopala u namazu može im se prigovoriti da se u hadisu uopšte ne spominje namaz, tako da on ne može biti dokaz po ovom pitanju.

Učenjaci su složni na tome da se izuzima iz obaveze pokrivanja žene u namazu pokrivanja lica, a razišli su se oko pokrivanja šaka i stopala izuzev u prisustvu muškaraca. Dokaz za ovo izuzimanje im je nelagodnost i teškoća pokrivanja spomenitih dijelova. Opći dokazi sa kojima se dokazuje obaveza pokrivanja žene u namazu ne preciziraju koji dijelovi se moraju pokriti, a oni koji obavezuju ženu da mora pokriti stopala u namazu nemaju vjerodostojnog dokaza za to. Prema tome, nema smetnje da žena klanja otkrivenog lica, šaka i stopala, na čemu su Ebu Hanife, Sevri, Muzeni, Ibn Tejmije i Usejmin od savremenih učenjaka.
A što se tiče djevojčice, ako je punoljetna potpada pod ovaj propis, a ako nije punoljetna onda nije griješna ako klanja a nije pokrila sav avret u namazu koji bi inače trebala pokriti da je odrasla. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com