Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Vrijeme podne namaza počinje nakon što Sunce pređe polovinu neba, tj. izađe iz zenita, i traje sve dok sjenka svega što postoji (od premeta ili živih stvorenja) ne bude iste dužine kolika je u prirodnom stanju kada oduzmemo od te dužine sjenke njenu dužinu kolika je bila kad je Sunce bilo u zenitu (tj. na polovini neba). Ovo je stav tri mezheba mimo hanefijskog.

Kod hanefija podne namaz traje sve dok sjenka svega što postoji ne bude duple dužine kolika je u prirodnom stanju, naravno kada oduzmemo od te dužine sjenke njenu dužinu kolika je bila kad je Sunce bilo u zenitu (tj. na polovini neba). Shodno snazi argumenata hadisa stav džumhura (tri mezheba) je bliže ispravnom.

Osobe kojima nije vadžib klanjati džumu namaz, poput: žene, musafira, roba, djeteta i bolesnika, mogu klanjati podne namaz u bilo kojem dijelu vremena podne namaza, svejedno bilo to u toku trajanja hutbe, klanja džume namaza, ili poslije džume.

Dokaz da ovim osobama nije obaveza (vadžib) klanjati džumu namaz je hadis od Tarik ibn Šihaba, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Klanjanje džume u džematu je vadžib svakom muslimanu osim četvorome: robu, ženi, maloljetniku i bolesniku“ hadis bilježe Ebu Davud, Hakim i Bejheki.

Kaže Ebu Zur'a, Ebu Davud, El-Hattabi i Ebu Hatim da ashab Šihab nije ništa prenijeo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iako ga je sreo i vidio, dok imam Zehebi smatra ga je prenijeo.

Ako je tačan prvi stav muhaddisa kaže imam Nevevi da to ne utiče na vjerodostojnost i prihvatljivost hadisa, jer mursel ashaba je općeprihvaćen hadis i uzima se kao vjerodostojan. Hadis su vjerosotjnim ocijenili Hakim i Albani, a mnogi drugi rivajeti ga podupiru.

Takođe, bilježi Taberani U Kebiru od Ibn Omera, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Musafir nije obavezan klanjati džumu“. U njegovom senedu je ravija koji je slab, vjerodostojnim su ga ocijenili Albani i drugi na osnovu drugih rivajeta.

Kaže Ibn El-muzir u svojoj knjizi „El-Idžma“ (str. 40): „Idžmau učenjaka je na tome da dijete nije obavezno klanjati džumu. Idžmau učenjaka je na tome da žena nije obavezna klanjati džumu“.

Kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame u svom El-Mugniju (2/196): „A što se tiče onog koje klanjanje džume nije obavezno, poput musafira, roba, žene, bolesnika i ostalih koji imaju opravdanje, on može da klanja podne prije klanjanja imama (džumu namaz) po stavu većine učenjaka“.

Zatim je Ibn Kudame naveo da se u ovom pitanju učenjak Ebu Bekr Abdulaziz razišao sa većinom učenjaka smatrajući da spomenutim osobama nije valjan namaz ako klanjaju prije imama, jer oni ako klanjaju u to vrijeme nisu ubijeđeni da imaju opravdanje te im namaz biva kao namaz onih koji nemaju opravdanje.

Na ovo pojašnjenje je odgovorio Ibn Kudame rekavši da oni nisu obavezni da klanjaju džumu te da zbog toga imaju opravdanje, oni su poput onog ko klanja namaz u prvom vaktu sa tejemumom i poput bolesnika koji klanja sjedeći. Da bilo neko drugo mišljenje po ovom pitanju Ibn Kudame bi ga spomenuo kao što mu je praksa.

Nema sumnje da je stav većine učenjaka ispravan jer ga podupiru jasni dokazi.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje može imati dva stanja:

Prvo stanje – da je žena u toku sklapanja braka (vjenčanja) uvjetovala mužu da neće brinuti o njegovoj djeci od prethodnog braka niti da im činiti hizmet i on pristao na taj šart. Njoj je dozvoljeno da uslovi taj šart, jer je to šart od kojeg ona ima koristi a ne kosi se sa ciljevima braka.

U tom slučaju ona nije dužna i obavezna brinuti i hizmetiti njegovoj djeci od prethodnog braka. A ako bi on poslije to zahtijevao od nje ili je na to tjerao, ona ima pravo da traži razvod braka zbog toga jer nije ispunio šart na koji je sam pristao.

Drugo stanje – da žena to nije uslovila u toku vjenčanja a znala je da on ima djecu iz prethodnog braka koja žive sa njim.

Onda je ona u tom slučaju obavezna da bude pokorna mužu ako od nje traži da brine i hizmeti njegovu djecu.

Ona je ovo obavezna raditi jer njoj je vadžib da bude pokorna mužu u svemu, oko čega nema razilaženja među učenjacima, mimo pokornosti u činjenju onog što je zabranjeno (i pokuđeno) ili u onome što njoj lično ili njenom imetku nanosi štetu.

Znači, po Kur'anu i Sunetu ona je obavezna da bude pokorna svome mužu. A ovo što joj naređuje nije nepokornost Allahu, tj. ono što je zabranjeno.

Sa druge strane, po ispravnom stavu učenjaka, žena je dužna raditi (čistiti, prati, kuhati i slično) i voditi brigu o kućnim poslovima svoga muža.

Dokaz tome su praksa Fatime i Esme, radijallahu anhuma, za čiji rad u kući (i van kuće u slučaju Esme, radijallahu anha) je znao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a nije ih oslobodio od toga niti je rekao da to one nisu dužne raditi. A ovo je potvrđeno u vjerodostojnim hadisima koje bilježe Buharija i Muslim.

A pod ovo pitanje potpada i obaveza vođenja brige o njegovoj djeci iz prethodnog braka jer su oni sastavni dio porodice.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Čim je stiglo tvoje pitanje pročitao sam tekst od dotične Anse Tamare Gray i imao namjeru ukratko i površno odgovoriti, ali kada sam uvidio koliki je belaj u ovom tekstu, kao i to da će se dopasti mnogim sestrama kao i tebi samoj, kako si navela, odlučio sam da detaljnije odgovorim čim nađem više vremena.

Naime, evo konkretnih primjedbi vezanih za šerijatske tekstove koji se ovdje često pogrešno prenose, a zatim pogrešno i tumače, sve sa ciljem njihovog stavljanja u kontekst podsticanja žene da „iskorači“, tj. izađe u javni život, politiku, ekonomiju, društvo, muški svijet.

Ja bih ovaj tekst nazvao ISLAMSKI FEMINISTIČKI MANIFEST ZABLUDJELE MUSLIMANKE. Doduše, i ona sama ga je nazvala tim imenom „Iskorak: Naš feministički manifest“.

Transkripcija govora Anse Tamare Gray je na dnu odgovora, kao i link video snimka na engleskom jeziku.

Konkretne greške vezane za šerijatske tekstove:

1- Ajet u suri Al-Ahzab: „O vjerovjesniče! Reci ženama svojim i kćerima svojim i ženama vjernika, da spuste na se džilbabe svoje. To je najpodesnije da se prepoznaju, te ne uznemiravaju. A Allah je Oprosnik, Milosrdni.“

Ona kaže: „I ovaj ajet kaže da se ova marama treba nositi „da se prepoznajemo“. Postoje zgodna objašnjenja kojima se ljudi vole razmetati o tome zašto žene u islamu nose hidžab. Većina njih su iritantne priče o ženama kao biserima i dijamantima i narandžama, a jednom mi je neko rekao čak i kao lubenicama. Ova objašnjenja izjednačavaju žene sa predmetima za ukrašavanje, ili komadima voća, ali ako zaobiđemo ljudske interpretacije, naći ćemo da je Allah, azze ve dželle, sam Allah, dao jasno obrazloženje za hidžab: da bi se prepoznavale.“

Ovo zadnje, tumačenje smisla i cilja nošenja hidžaba: da bi se prepoznale, je čista smijurija i daleko od istine i ispravnog tumačenja i ajeta i smisla pokrivanja. Da je pomno i pažljivo pročitala tefsir tog ajeta vjerovatno ne bi došla sa takvom nebulozom. Povod objave „To je najpodesnije da se prepoznaju, te ne uznemiravaju“ je to što su pokvarenjaci u mraku napastvovali žene misleći da su robinje, pa je naređeno slobodnim ženama da stave džilbabe kada izlaze noću da bi se znalo da su slobodne žene, a ne robinje i da ne bi bile napastvovane, jer slobodne žene nisu napastvovali.

Osnovni smisao i cilj hidžaba-pokrivanja žene je da sakrije i pokrije njeno stidno mjesto (avret) koje je jasno precizirano (žena je sva avret osim što oko lica, šaka i stopala ima razilaženja), oko ovoga nema razilaženja među učenjacima. Znači cilj pokrivanja žene nije da se prepoznaje prilikom izlaska i iskakanja u javnom životu politici, ekonomiji, društvu i sl.

2- „Žene iz vremena Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, su iskoračile u svojoj vjeri. Kada je spušten ajet: „i neka pokrivače svoje stave na grudi svoje“ (24:31), prenosi se od Aiše da su žene pocijepale svoja izvezena platna – platna koja su bila ukrašena slikama šatora, drugim riječima – vrlo lijepa platna. Platna koja su ženama na neki način bila dragocjena, bilo zbog vremena koje je uloženo u vezenje ili zbog novca koji je potrošen na ova skupa platna. One su pocijepale ova platna i pokrile su se njima. To je slično primjeru kada su muslimani prosipali alkohol na ulice kada je spušten ajet o zabrani alkohola. Nijedna od njih nije hodala okolo tražeći dopuštenje od muškaraca, niti su dovodile u pitanje svoju interpretaciju ajeta. One su razumjele. One su to sprovele u djelo.“

Ovo je čisto krivotvorenje teksta i značenja hadisa, jer je u široj verziji hadisa došlo da su muškarci – muževi nakon što je objavljen ovaj ajet i oni ga čuli od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, otišli svojim kućama i prenijeli suprugama šta je objavljeno, a onda su one, odazivajući se Allahovoj naredbi, pocijepale svoje ogrtače i njima pokrile svoje glave i lica prilikom izlaska van kuće. Kakve veze ovo ima sa riječima „Nijedna od njih nije hodala okolo tražeći dopuštenje od muškaraca, niti su dovodile u pitanje svoju interpretaciju ajeta. One su razumjele. One su to sprovele u djelo“? Allah je naredio da se žene pokriju, to je objavljeno Poslaniku, on je to prenijeo ashabima, a oni-muževi prenijeli ženama što je objavljeno, te one sprovele u praksu. Gdje je tu “njihovo tumačenje” i o kakvom “dopuštenju od muškaraca” priča?

A zatim dodaje ono šta je cilj ovakve interpretacije šerijatskih tekstova: „One su iskoračile. Mi idemo njihovim stopama kada i mi odlučimo iskoračiti i ponijeti ovu zastavu naše vjere. Ovaj hidžab. Frazom „lean in“ (iskorači), zapadnjački feminizam je našao dio istine. Istinu o individualnoj odgovornosti. Žene, iskoračite. Ovo je vaš život, vaša vjera, vaša porodica, vaša zemlja, vaš posao. Ti si jedina koja ćeš biti pitana za to. Iskorači.“ Gdje da iskorači žena? Da izlazi iz kuće bez dozvole i pitanja muža? Da igra ulogu muškarca? Sve ovo je oprečno mnogim šerijatskim tekstovima.

3- „Često se spominje da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pomagao u kući. Ovo nije istina. Hadis ne kaže „kāna yusāʿid fī baitihi“, već kaže „kāna yaʿmal fī baitihi“.

Postoji semantička razlika. Ne kaže da je Poslanik pomagao u kući, nego kaže da bi Poslanik radio u kući.“

Ovdje je takođe pogrešno prenijela hadis sa kojim drži lekciju muškarcima. U hadisu je došlo: Upitana je Aiša, radijallahu anha, šta je radio Poslanik (ma kane ja'melu fi bejtihi), sallallahu alejhi ve sellem, u svojoj kući? Ona je odgovorila: „Ušivao bi svoju odjeću, krpio bi svoje papuče, radio bi ono što rade muškarci u kući“, Bilježi ga Ahmed i ocijenjen je kao vjerodostojan. U drugom rivajetu je rekla: „Radio bi ono što muškarci rade, šio bi svoju odjeću, muzao ovcu i hizmetio samog sebe“.

4- “Iskoračite u produhovljen i radostan život. Napravite sebi ozbiljan raspored ibadeta. Dosta je bezvrijednih, zbrkanih namaza koji su navika većine ozbiljnih u našem Ummetu. Vrijeme je da se ustaje noću. Mi kao Ummet moramo vratiti ovaj najvažniji sunnet namaz. Moramo pažljivo poslušati Allaha, azze ve dželle, kada nam kaže „Ustaj noću, izuzev malo“ (73:2) i kada nam kaže „I dio noći – pa čini sedždu Njemu i slavi Ga noću dugo!“ (76:26) i „A od noći – pa probdij je nafilom za sebe. Možda će Gospodar tvoj da te uzdigne na mjesto pohvalno.“ (17:79)”.

Sva tri ajeta koja je spomenula, u njima je naredba Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u početku Objave, da klanja noćni namaz koji je njemu lično bio farz, tj. sa ovim ajetima se ne dokazuje propisanost klanjanja noćnog namaza svim ostalim muslimanima uopšteno. Naravno, mnogo je drugih ajeta i hadisa u tom kontekstu. Dokazivanje sa ovim ajetima ukazuje na slabost razumijevanja šerijatskih argumenata.

4- „Moramo se odazvati na ovaj namaz kao Temim ibn Avs, radijallahu anhu, koji kada je propustio noćni namaz samo jednu noć, kajao se za to cijelu godinu, klanjajući cijelu noć, svaku noć. Kajao se za jedan propušteni tehedždžud.“

U predaji koja se prenosi je došlo: „Temim ibn Evs je jedne noći spavao i nije ustao na noćni namaz, pa je čitavu godinu dana klanjao noćni namaz nespavajući cijelu noć, kažnjavao je sebe za ono što je uradio“. Znači, nije se kajao cijelu godinu, jer se ne kaje osim za grijehe, a on time nije počinio grijeh, pošto je noćni namaz nafila, tj. sunet a ne vadžib. Ako uzmemo da se ovo i desilo (ovaj događaj nije prenešen sa senedom što ga čini slabim), ovo nije propisano niti sunet raditi, nije nam slično prenešeno u vjerodostojnim predajama od ashaba, ovo liči na sufijska pretjerivanja u ibadetima. Pogotovo nespavanje čitave noći godinu dana, to vodi u spavanje danju kada treba raditi i privređivati. Ovo djelo Temima, ako ga je uopšte i uradio, nije ispravno uzimati kao primjer, jer je oprečno mnogim vjerodostojnim hadisima u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje da se čitava noć provodi u ibadetu, poput hadisa Abdullah ibn Amra koji je noć provodio u ibadetu, poput slučaja trojice od kojih je jedan noću klanjao i nije spavao, oba slučaja prenose Buharija i Muslim i u oba slučaja Poslanik ukorava one koji tako postupaju i zabranjuje im to.

5- „Konačno, stanje žena muslimanki danas nije onakvo kakvo bi bilo priznato od strane našeg voljenog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. U njegovo vrijeme, on je patrijarhalno društvo izvrnuo na nos; on je podržao žene u vojsci, žene koje su radile, žene u svim aspektima društvenog i javnog života. Obzirom da ovdje pričamo o vjeri, a ne nekoj socijalnoj teoriji – suštinsko pitanje za muškarce i žene je bilo i ostaje pitanje njegove i njene veze sa Allahom subhanehu ve te'ala. Kako bismo živjeli ovaj život, on, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je naučio sve svoje drugove, i muškarce i žene podjednako, da iskoračuju, uključuju se.

Suočavajući se sada sa postkolonijalnom kulturom i rekordnim nivoom neznanja, žene, i muškarci, moraju oponašati ovaj sunnet, i još jednom početi da prave iskorake.“

Ovo što sam podvukao linijom to su zaista laži i nebuloze na račun Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Učešće Umu ‘Amare u bici na Uhudu ili nekoj drugoj bici, kao i učešće drugih sahabijki u drugim bitkama kao one koje pomažu ranjene i slično, to su izuzeci, a nikako pravilo na koje je Poslanik podsticao. Žene nisu obavezne da idu u džihad, oko čega nema razilaženja, a dozvoljeno je da učestvuju kao pomagači ranjenim, ako ratište nije opasno i riskantno. Baš sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pojasnio propis oko odlaska žena u džihad i da je njihov džihad Hadž i Umra. Da je on, sallallahu alejhi ve sellem, podržavao rad žena i njihov angažman u svim aspektima društvenog i javnog života je čista laž i izmišljotina na Vjerovjesnika. Gdje su joj argumenti za takve tvrdnje?

6- „Šifa bint Abdullah, koja je bila muhadžirka, ušla je u islam kao liječnica. Koristila je svoje medicinske vještine i svoju pismenost da iskorači, da svoj doprinos – kako u mekanskom, tako i u medinskom društvu. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je podržao njene vještine i učinio je odgovornom za opismenjavanje i podučavanje vještinama liječenja.“

Ovo je takođe iskrivljavanje onoga što je prenešeno od nje, da bi se upakovalo kao učešće te sahabijke u društvenom i javnom životu. Ne radi se ni o kakvim medicinskim vještinama niti pismenosti, niti je nju Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio odgovornom za ono što autorka navodi. To je čista laž.
Prenosi se u biografiji od te sahabijke da je ona u džahilijetu učila rukju i njome liječila, pa kad je primila Islam pitala je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li joj je dozvoljeno da rukjom liječi. On je tražio od nje da pokaže svoju rukju i nakon toga joj odobrio da je uči i rekao joj da toj rukji pouči Hafsu. I na tome se sve završava, kakva medicina, kakvo opismenjavanje, davanje odgovornosti i slično.

7- Zatim kaže: „Kasnije će (Šifa bint Abdullah) iskoračiti i u javnom životu, kada je Omer ibn Hattab, imenuje upraviteljem finasija ili rukovoditeljem tržišta. Ona je iskoračila u svojoj građanskoj dužnosti i uspjela – u obrazovanju, javnom zdravstvu i ekonomiji. Iskoračile su na društvenom planu.“

Predaju da je Šifa bint Abdullah Omer, radijallahu anhuma, postavio za kontrolora na medinskoj pijaci prenose u obliku slabosti Ibn Abdulberr u „El-Istiab“, Ibn Hadžer u „El-Isabe“ i Ibn Dževzi u „Tarihu Umer“, i to bez seneda. Znači ta predaja je slaba sa strane seneda.

Kaže malikijski učenjak muhaddis Ibnul-Arebi: „Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, postavio ženu nadzornikom na pijaci, to nije vjerodostojno, ne obraćajte pažnju ne to, to je izmišljotina novotara“.

Ibn Asakir u knjizi „Tarihu Dimešk“ navodi tu predaju kako je Omer, radijallahu anhu, postavio Šifa za kontrolora pijace i kaže da je njen sin Sulejman to negirao i naljutio se zbog te priče. A onda je naveo da je Omer, radijallahu anhu, u stvari postavio njenog sina Sulejmana za kontrolora na pijaci, te da se vjerovatno zbog toga greškom prenijela informacija o njegovoj majci.

Takođe, učenjaci koji su o ovoj predaji govorili kažu da ne priliči pripisati Omeru, radijallahu anhu, ovakav postupak da postavi ženu da se čitav dan miješa sa muškarcima i kontroliše njihov rad, jer ideja spuštanja i objave hidžaba (da se žene Poslanika odvoje pregradom od muškaraca koji ga zijarete) je baš došla od Omera, radijallahu anhu, pa je Allah objavio ajet hidžaba.

Ono što je bitno naglasiti je da je predaja o postavljenju Šifa za kontrolora pijace slaba, to nije potvrđeno, a kamoli da ju je Omer, radijallahu anhu, imenovao za upravitelja finasija ili rukovoditeljem tržišta, još i da je iskoračila u svojoj građanskoj dužnosti i uspjela – u obrazovanju, javnom zdravstvu i ekonomiji, Ovo su bez sumnje krivotvorenja, laži i nebuloze kojima je cilj da se na kraju kaže: ISKORAČILE SU NA DRUŠTVENOM PLANU, ISKORAČITE I VI, BUDITE PREPOZNATE.

8- “Kuća Ummu Vereke je postala mesdžid za žene Medine. Ona je imala prelijep kiraet – učenje Kur'ana. Iskoračila je, tražila je i dobila muezina u svojoj kući. U svakom pogledu možemo uvidjeti, čitamo priče o ženama Mekke i Medine kako iskoračuju i uključuju se.”

Da je njena kuća postala mesdžid za žene Medine to je još jedna laž i izmišljotina.

U svim hadisima koji se prenose o imametu Ummu Vereke članovima njene kuće ima slabosti. Evo i detaljnija analiza toga:

Ovaj hadis je prenešen u nekoliko rivajeta sa različitim tekstom hadisa:

Prvi- od Abdurrahman ibn Hallada od Ummu Vereke, radijallahu anha, da ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posjećivao u njenoj kući, postavio joj je muezzina koji joj je učio ezan i naredio joj je da predvodi u namazu njene ukućane, kaže Abdurrahman: “Vidio sam njenog muezzina, bio je starac”. Bilježi ga Ebu Davud (592).

Drugi- od El-Velid ibn Džemi'a da mu je pričala njegova nana od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je bila naučila Kur'an, a vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, joj je naredio da predvodi namaz njenim ukućanima, i imala je muezzina pa je predvodila svoje ukućane. Ovaj rivajet bilježi Ahmed (6/405).

Treći- od Abdurrahman ibn Hallada od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: “Krenite sa nama da posjetimo šehidu (tako ju je zvao)”. Pa je dozvolio da joj se uči ezan i da ona predvodi svoje ukućane na farz namazu, a bila je već naučila Kur'an. Bilježi ga Ibn Huzejme (1676).

Četvrti- od El-Velid ibn Džemi'a od njegove majke od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio da joj se uči ezan i ikamet, a da ona predvodi svoje žene. Ovaj rivajet bilježi Darekutni (1/279).

Ovaj hadis sa svim njegovim rivajetima ima slabosti, jer El-Velid ibn Džemi’ je slab ravija a po nekima hadis mu je dobar, Abdurrahman ibn Hallad je ravija čija pouzdanost nije poznata, njegova nana je nepoznata osoba, takođe nije potvrđeno da je Abdurrahman ibn Hallad čuo hadis od Ummu Vereke.

Pored svega, Ibn Hadžer prenosi da je Ibn Huzejme hadis ocijenio vjerodostojnim, a sam Ibn Hadžer kaže da je ravija Abdurrahman ibn Hallad nepoznat, takođe prenosi se da su Darekutni i Ebu Hatim hadis ocijenili dobrim. A od savremenih muhaddisa Albani ga ocjenjuje dobrim, a Šuajb Arnaut slabim.

Na dokazivanje sa ovim hadisom se može odgovoriti sa više strana (El-Mugni 3/33, Minehatul-‘allam 3/441):

Prvo- da je hadis slab.

Drugo- ako bi uzeli da je hadis dobar, vjerodostojan i prihvatljiv sa njim se može dokazivati dozvola ili propisanost predvođenja žene džemat žena jer je Ummu Vereka, radijallahu anha, predvodila žene iz njene kuće.

Treće- ako bi i prihvatili da je ona predvodila neke od muških osoba, onda je to situacija specifična samo za nju, a nikako opšti propis i drugim ženama.

Četvrto- neki učenjaci kažu da se ovim hadisom može dokazivati dozvola da žena bude imam muškarcima u slučaju nužde poput toga da u džematu nema muško koje zna pravilno učiti Fatihu. (Hašijetu Ibn Kasim 2/313)

Peto- u svim rivajetima nije potvrđeno da je muezin klanjao za Ummu Verekom, radijallahu anha, moguće je da je nakon učenja ezana išao u mesdžid na namaz.

Šesto- u rivajetu Darekutnija se jasno naglašava da je ona predvodila džemat žena.

A što se tiče spornih izjava i konstatacija:

– „ Muškarci – ne možete prisiliti bajraktara da nosi ratnu zastavu, jer ako je on ne nosi sa snagom i odlučnošću, cijela će vojska patiti. Zato ne budite od onih koji prisiljavaju ženske članove svoje porodice da nose hidžab – ali također pripazite da ne budete ni od onih koji ih u tome sprječavaju. Ne budite od onih koji se bore protiv njene želje da nosi tu zastavu.“

Komentar: Ovakve riječi (što je podvučeno) može izgovoriti samo džahil, jer ko iole poznaje vjerske propise treba da zna da je muž ili otac ili glava porodice dužan da naređuje ukućanima muškim i ženskim da izvršavaju vadžibe, kao i da im zabranjuje harame. U protivnom, on snosi dio njihovog grijeha. Pod sve ovo ulazi i pokrivanje njegove supruge, kćerki itd. Njemu – mužu je vadžib da im naredi da se pokriju, na ovo ukazuje i Kur'an i Sunnet.

– Njene često ponavljane riječi: kako muškarci muslimani imaju negativan i loš odnos prema ženi jer su pod uticajem „postkolonijalne kulture i na rekordnom nivou neznanja“.

Komentar: u osnovi njena teorija postkolonijalne kulture u muslimanskom svijetu je jako upitna, nije dokazana i preciznije rečeno samo je puka tvrdnja.

Ako ona sa svojom teorijom postkolonijalne kulture misli na obične muslimane, nije u pravu, jer loše stanje žene muslimanke i loš odnos prema njoj u muslimanskom svijetu nije posljedica tog utjecaja nego u najvećem procentu razlog je udanjenost tih muslimana od propisa vjere i onog što ona naučava.

A ako sa svojom teorijom postkolonijalne kulture misli na stav učenjaka prema ženi, onda je baš prohlupala, jer učenjaci Ehli sunneta svoje stavove grade na osnovu šerijatskih tekstova iz Kur'ana i suneta, i njihov stav se ne razlikuje od stava ashaba i selefa ovog Ummeta.

– „Žene iz vremena Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se nisu samo držale po strani i čekale da ih neko pita da se pridruže. Nisu samo sjedile i pitale se „Je li uredu da učestvujem?“ One su iskoračile. Iskoračile su na polju politike. Nusejba bint Kab je iskoračila kada je, kao jedna od dvije žene koje su dale prisegu na drugoj Akabi, dala punu podršku Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, što je uključivalo i vojnu i političku podršku. Kasnije, vidimo je kako ide iz bitke u bitku, tragom obećanja koje je dala.

Ona nije sjedila u ćošku svoje sobe pitajući se šta bi trebala raditi. Ona je iskoračila, dala je obećanje i doprinijela je promjenama. Iskoračile su kao građanke.“

Komentar: Ovo je zaista pretjerano, izvještačeno i ideološki obojeno tumačenje djela sahabijke koja je učestvovala u prisegi na Akabi i bici na Uhudu. O kakvom bavljenju politikom, iskakanju na polju politike i sličnim pojmovima ona govori? I još „Ona je iskoračila, dala je obećanje i doprinijela je promjenama“. Ovo liči na komunistički manifest, samo što je ovo ISLAMSKI FEMINISTIČKI MANIFEST ZABLUDJELE MUSLIMANKE.

– „U 13. stoljeću, Razija, kćerka Šemsuddinova, je imenovana sultanom. Njen otac je imenovao nju za nasljednicu svog sultanata jer je smatrao da je vrijednija i sposobnija od njegovih sinova….“

Komentar: Ona primjer ove žene koja je postala sultan i bila na vlasti cijelo vrijeme navodi u pozitivnom kontekstu. A to ukazuje na njen džehl o propisu postavljanja žene za namjesnika uopšteno ili neke muslimanske zemlje. Naime, nema razilaženja među učenjacima, idžma učenjaka je na tome da nije dozvoljeno da žena bude vladar, sultan, namjesnik, kralj i slično nad muslimanima. Argumenti za to iz Kur'ana i suneta su jasni kao svjetlost dana.

I za nju je ono što je po idžmau učenjaka zabranjeno primjer na koji se treba ugledati. Ovo govori o njenom slabom poznavanju Islama i o upitnosti ovog teksta.

– “Umjesto ukazivanja na ove stvarne probleme, feminizam je postao sinonim za antiislamski nastrojene ili nereligiozne žene. Postao je vesternizacija, umjesto jasnog i iskrenog pogleda na političke, društvene i ekonomske probleme s kojima su se žene suočavale. Feministkinje su pozivale na uklanjanje vela ili hidžaba, i protivljenje hidžabu je postalo simbol feminističkog pokreta. Hidžab je postao simbol potlačenosti. Religijski element je odgovorio, na ono što je smatrano napadom na moral žena i samo tkivo društva, zatvarajući oči pred stvarnim problemima i podmečući klišeje o ženama u islamu. Naši muškarci i žene su postali zbunjeni. I počeo se razvijati procjep. Ovaj procjep, između onih koji su uzeli riječ „feminizam“ kao zaštitni znak za iskorjenjivanje stvarnih problema s kojim se suočavaju žene muslimanke, do isključenja klasičnog islama, i s druge strane, onih koji su odbijali riječ „feminizam“ i sve što ona insinuira, i držali prazne govore o pravima i odgovornostima žena u islamu, tako ignorišući stvarne probleme s kojima se danas žene moraju nositi. I tako je nastala teološka greška. Mi se danas nalazimo na neugodnom procjepu između dvije ploče: ploče muslimanske populacije koja je odgojena pod uticajem posljedica kolonijalnog perioda, i ploče te iste muslimanske populacije koja gleda u vrijeme kada je islamska misao bila najsiromašnija, kako za žene tako i za muškarce, unoseći na taj način u našu percepciju rekordan nivo neznanja. Pri sudaru ove dvije ploče: postkolonijalne kulture plus neznanja, dešava se zemljotres u vidu problema žena u islamu. Naša vjera se uistinu bavi pitanjima kojima se bavi feministički pokret. Bavi se svim problemima zbog kojih je ovaj pokret i nastao. Islam nudi rješenja koja su praktična. Ona su bez gorčine, ona predstavljaju jednakost i pravičnost na najvišem nivou. Islam adresira političku i društvenu inkluziju, pitanja identiteta i pitanja porodičnog prava. Islam ne treba zapadnjački feminizam, kako u njegovim prvobitnim okvirima, tako ni u njegovom savremenom, izmijenjenom obliku. Muslimanima, međutim, koji su dozvolili da zapadnjačka misao prodre u njihovu percepciju žene muslimanke, bi moglo koristiti da ih prodrma zapadnjački feminizam, posebno ukoliko će ih to vratiti u potragu za islamskim rješenjima naših problema.”

Komentar: Ovo je jako iskrivljeno i femističko-ideološki obojeno tumačenje tako jasnog pokreta i ideje koja se naziva feminizam. Jedino što plijeni u ovom govoru su njene retoričke sposobnosti.

– Kaže: „Održavanje domaćinstva nije islamska dužnost žene muslimanke. U hanefijskom mezhebu se zahtijeva da čovjek musliman oslobodi ženu takvih dužnosti tako što će joj obezbijediti plaćenu ispomoć u kući, a ako to ne učini onda treba njoj kompenzirati njen rad. Zamislite onda grijeh kojeg čini muškarac koji ne samo da ne radi u kući, ne zarađuje, odnosno ne donosi novac, a uz to prigovara i žali se zbog stanja kuće ili koristi stanje kuće da kontroliše njene odlaske i dolaske, ili još gore, viče na nju jer njegov veš nije opran. Ovo su grijesi koje čine i koji vise o vratovima naših muškaraca danas. Počnite oponašati Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ne tako što ćete pomagati u kući nego tako što ćete preuzeti odgovornost. Promijenite kulturu. Zapamtite, žene muslimanke nisu prije svega vaše čistačice.“

Oko obaveze održavanja domaćinstva od strane žene je veliko razilaženje među učenjacima, čak i unutar samog hanefijskog mezheba. Razilaženje je da li je žena to dužna raditi, je li griješna ako to ne čini? Tako da njena konstatacija „Održavanje domaćinstva nije islamska dužnost žene muslimanke“ nije tačna, jer učenjaci se razilaze oko toga je li joj vadžib, a ne da li je propisano i dozvoljeno uopće.

Onda riječi: „Zamislite onda grijeh kojeg čini muškarac koji ne samo da ne radi u kući, ne zarađuje, odnosno ne donosi novac, a uz to prigovara i žali se zbog stanja kuće ili koristi stanje kuće da kontroliše njene odlaske i dolaske, ili još gore, viče na nju jer njegov veš nije opran. Ovo su grijesi koje čine i koji vise o vratovima naših muškaraca danas.“

Ovo su zaista nebuloze i nakaradna džahilska filozofiranja o relaciji muž-žena koja ne prileče da ih izrekne iole učena osoba, ispravna interpretacija ovih pitanja je daleko od ovoga što ona pokušava da provuče.

Uglavnom, opšti utisak i zaključak o ovom tekstu je:

– osoba koja ga je napisala ima jako slabo šerijatsko znanje,

– tekst je pun netačnih i nepreciznih prenošenja hadisa i predaja, kao i krivotvorenog, subjektivnog, feministički obojenog i pogrešnog tumačenja tih šerijatskih tekstova,

– tekst predstavlja pozivanje žene muslimanke da izađe van propisa i normi ponašanja koji su joj određeni principima Šerijata,

– tekst je čista feministička ideja zamotana u celofan slabih i pogrešno protumačenih hadisa i predaja.

– stoga ovakav tekst ne zaslužuje da se prevodi osim radi upozorenja na njega i nije dozvoljeno da se širi i njime odvode žene muslimanke u zabludu i pogrešno gledanje i tumačenje jasnih stvari vezanih za žene, onako kako ih Islam tumači od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, do dana danas.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se obrade tri mes'ele:

Prva: Pokrivanje punoljetne žene muslimanke je vadžib po idžma'u (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta. Ovaj idžma’ učenjaka prenose mnogi učenjaci u svojim knjigama.

Kaže Ibn Hubejre u svojoj knjizi “El-Ifsah” (1/114): “Idžma’ učenjaka je na tome da je pokrivanje avreta vadžib”. A Ibn Redžeb u svom komentaru Buharije “Fethul-bari” (2/171) kaže: “Donešen je idžma’ učenjaka o obavezi skrivanja avreta od očiju ljudi”, a slično prenosi Ibn Bettal u svom kometaru Buharije “Šerhu sahihil-Buhari” (1/395) kada kaže: “Učenjaci su na idžma'u da je vadžib pokrivanje avreta od očiju ljudi”. Ibn Abdul-berr u svoje dvije neprikosnovene knjige “Et-Temhid” i “El-Istizkar” bilježi: “Idžma’ učenjaka je na tome da je uopćeno pokrivanje avreta od očiju ljudi stroga obaveza” (“Et-Temhid” 6/376, “El-Istizkar” 2/152). I kaže Ibn Rušd u svojoj knjizi “Bidajetul-mudžtehid” (1/114): “Složni su učenjaci da je uopćeno pokrivanje avreta farz”. Koji dio tijela se smatra avretom (stidnim mjestom) kod žene? Čitavo žensko tijelo je avret (stidno mjesto), s tim da su se učenjaci razišli oko pokrivanja ženinog lica da li je sunnet ili vadžib ako otkrivanje njenog lica ne izaziva fitnu. A ako izaziva fitnu onda su složni da je pokrivanje lica vadžib.

Ispravno je, našto jasno ukazuju ajeti i vjerodostojni hadisi, da je pokrivanje lica žene muslimanke vadžib svejedno bilo to u vremenu fitne ili ne.

A u stidno mjesto žene ulaze između ostalog glava, kosa i vrat, oko čega su složni učenjaci. Razilaze se oko lica žene da li je njegovo pokrivanje sunnet ili vadžib. Dokazi iz Kur'ana, Sunneta, idžma'a, kijasa (analogije), predaja ashaba i zdravog razuma koji ukazuju na obavezu pokrivanja punoljetne muslimanke su mnogobrojni i što je uglavnom općepoznato svakom muslimanu.

Prema tome, nema razilaženja među učenjacima da je muslimanki vadžib da se pokrije na što ukazuju jasni i nedvosmisleni šerijatski tekstovi. A to znači da je žena griješna ako to ne uradi čineći time veliki grijeh prema Allahu. Osim ako se nije pokrila jer nije znala da je to vadžib, ili su joj neznalice “pojasnile” da to nije toliko bitna stvar u Islamu jer je najbitnije imati čistu dušu. A može li nepokrivena žena muslimanka imati čistu dušu oglušujući se na tolike ajete i hadise koji obavezuju muslimanku da se pokrije. Pokrivanje žene muslimanke nije stvar želje, sviđanja, mode i dopadanja, nego jedna od temeljnih vjerskih obaveza za ženu.

Drugo: Složni su islamski pravnici da je pokornost žene svome mužu vadžib.

Jer Uzvišeni kaže u prijevodu značenja: “Muškarci su oni koji upravljaju ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva vode brigu o onome o čemu treba da brigu vode, jer i Allah njih štiti. A onih čijih se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujte, pa ih i udarite; kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! – Allah je, zaista, uzvišen i velik! (En-Nisa’ 34).

Kaže Ibn Kesir u svom Tefsiru (2/292) tumačeći riječi Uzvišenog “Er-Ridžalu kavvamune ‘alnennisa'”: “Muškarac je upravitelj nad ženom, to jest on je njen predsjednik, vođa, namjesnik i odgajatelj ako skrene”. Prijevod Korkuta: “Muškarci vode brigu o ženama” je neprecizan i nepotpun, jer je vođenje brige o ženama posljedica upravljanja nad njima, a mufessiri prenose od Ibn Abbasa, radijallahi anhuma, da “kavvamune ‘alennisa'” znači (muškarci su) naredbodavci ženama (Tefsir Taberi 9353, Tefsir Ibn ebi Hatim 5245, Tefsir Ibn Kesir 2/292).

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan koja žena je najbolja, pa je odgovorio: “Ona koja posluša kada joj (muž) naredi, razveseli ga kada je pogleda i koja čuva svoju čast i njegov imetak (a u rivajetu: ne radi sama sa sobom niti svojim imetkom ono što on ne voli)”. (Bilježi ga Ahmed 7415, Nesai 3231, Hakim 2682 i Bejheki 13255. Vjerodostojnim ga je ocijenio Hakim i sa tom ocjenom se složio Zehebi, takođe Iraki kaže da mu je sened vjerodostovan, a šejh Albani ga ocijenio dobrim)

Takođe, prenosi Enes, Ebu Hurejre i Abdurrahman ibn Auf, radijallahu anhum, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao o ženi muslimanki: “Ako bude klanjala pet dnevnih namaza, postila Ramazan, čuvala svoj polni organ i bila poslušna svom mužu, biće joj rečeno: uđi u Džennet na koja god džennetska vrata hoćeš”. (Bilješi ga Ibn Hibban 4163, Taberani u “El-Evsetu” 4598, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a Ahmed 1661 i Taberani u “El-Evsetu” 8805 od Abdurrahman ibn Auf, radijallahu anhu, u njegovom senedu je Ibn Lehi'a a on je slab, a Bezzer 1463 od Enesa, radijallahu anhu. Ocjenio ga je šejh Albani vjerodostojnim u “Sahihul-džami'i” 660) Islamski pravnici su složni da se poslušnost žene mužu ograničava na poslušnost u dobru (El-Mesu'atul-fikhijjetul-kuvejtijje 41/313).

Treće: Nema poslušnosti u griješenju, poslušnost je samo u dobru. Ovo je opće šerijatsko pravilo oko kojeg nema razilaženja. Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže u hadisu muttefekun alejhi: “Nema poslušnosti u grijašenju Allahu, poslušnost je samo u dobru” (Buharija 7257 i Muslim 4871).

Takođe, u drugom hadisu kaže: “Nema poslušnosti stvorenju u griješenju Stvoritelju”. (Bilježi ga Ahmed 20672, Hakim 5870 i Taberani 367, kaže Ahmed Šakir da mu je sened vjerodostojan 2/248, a šejh Albani da je vjerodostojan u “Sahihul-džami'i” 7520).

Prema tome, vadžib ti je da se pokriješ jer je to jedna od temeljnih vjerskih obaveza za ženu, a ako to ne uradiš bićeš griješna. Ti si obavezna biti pokorna svome mužu, međutim, ta pokornost je uslovljena da bude u dobru a ne u griješenju. A pošto ti on naređuje ono što je grijeh prema Uzvišenom Allahu (tj. nepokrivanje), nije dozvoljeno da mu budeš u tome pokorna. Razlog zbog kojeg ti zabranjuje pokrivanje, a to je življenje u nemuslimanskoj zemlji, nije opravdan za tu zabranu. Koliko samo pokrivenih žena (sa pokrivenim ili otkrivenim licem) živi u nemuslimanskim sredinama? Musliman ne smije davati prednost dunjaluku nad izvršavanjem vjerskih obaveza.

Strah da ne izgubi posao, strah od provokacija i slično nisu opravdanje za ostavljanje vadžiba. A ako u toj nevjerničkoj zemlji muslimanku sprečavaju da izvrši vjersku obavezu pokrivanja onda je ona dužna izvršiti hidžru, tj. napustiti tu zemlju i nastaniti se u sredini gdje može ispoljavati vadžibe svoje vjere. A to što ti prijeti razvodom braka ako bi se pokrila, to je suprotno onome što bi trebao raditi. Njemu je obaveza da ti naredi da se pokriješ, da te podstiče na pokrivanje, odgaja za takvo nešto i da ti da svu podršku i potporu u tome. Na tebi je da ga mudro i na najljepši način pripremiš i ubijediš da je tvoje pokrivanje nužna i neupitna stvar vjere, ili da preko nekog ko ima uticaja na njega to isto uradiš.

Ve billahi tevfik

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika Muhammeda, a zatim:

U Skraćenoj verziji Ibn Kesirovog tefsira (str. 1573) u tumačenju ovog ajeta je došlo sljedeće:

“A starim ženama koje ne žude više za udajom nije grijeh da odlože ogrtače svoje, ali nepokazujući ona mjesta na kojima se ukrasi nose; a bolje im je da budu krjeposne. Allah sve čuje i sve zna.” (En-Nur, 60)

“a starim ženama”, tj. onima kojima su prestali menstrualni procesi i koje više ne mogu rađati, “koje više ne žude za udajom”, tj. kojima nije stalo do ukrašavanja i kićenja kako bi se udale,

“nije im grijeh da odlože ogrtače svoje, ali ne pokazujući ona mjesta na kojima se ukrasi nose”, tj. nisu obavezne da se skrivaju u ogrtače, kao što su to obavezne druge žene, tj. da stavljaju i nose duge haljine i ogrtače, ali ne treba da pokazuju mjesta na kojima se nose ukrasi, kao što Uzvišeni kaže:

“a bolje im je da budu krjeposne”, tj. ako budu nosile odjeću i pokrivale mjesta koja se pokrivaju, iako im je dozvoljeno da ne nose, bolje im je i vrednije da to rade.“

U tefsiru ovog ajeta kaže hanbelijski Ebul-Feredž ibnul-Dževzi u svom tefsiru Zadul-mesir (str. 1006): „U ajetu je dokaz da je dozvoljeno starijoj ženi da otkrije lice i šake pred muškarcima (strancima), a što se tiče kose, zabranjeno je gledanje u nju kao kod djevojke“.

Kaže hanefijski učenjak Ebu Bekr el-Džessas u svom tefsiru (Ahkamul-Kur'an, 3/485) komentarišući ovaj ajet: „Nema razilaženja da je kosa starije žene avret (stidno mjesto koje je vadžib pokriti) i da muškarcu strancu (tj. koji joj nije mahrem) nije dozvoljeno gledati u njega kao kod djevojke“.

Prema tome, nema razilaženja među učenjacima da starijoj ženi nije dozvoljeno da otkrije kosu, tj. da je vadžib da je pokrije. A u ajetu se pod „odlaganjem ogrtača“ misli na valjsku odjeću, hidžab ili džilbab, a ne na otkrivanje kose.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje