Alejkumusselam.

Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dvije skupine stanovnika Vatre nisam ih vidio: ljudi sa bičevima poput kravljih repova sa kojima udaraju narod, i žene obučene a gole, koje se uvijaju kada hodaju, njihove glave su poput nagetih grba od deva, neće ući u Džennet niti osjetiti njegov miris, a njegov miris se osjeti na udaljenosti od toga do toga”. Imam Nevevi navodi u svom komentaru Muslimovog Sahiha (7/244) tri tumačenja riječi “obučene a gole” sa kojima se opisuje ta vrsta žena:

Prvo – “obučene”, tj. Allah im dao svoje ni'amete, “gole”, tj. ali na njima nisu zahvalne.
Drugo – da pokrivaju neke dijelove tijela a neke otkrivaju.
Treće – da oblače providnu odjeću kroz koju se vidi boja njihovog tijela.

Ovo treće značenje Ibn Betal (Šerh Sahihul Buhari, 3/117) pripisuje imamu Maliku i navodi još jedno značenje a to je da će biti obučene na dunjaluku a gole na Ahiretu, tj. zabrana nošenja providne odjeće zbog fitne, svejedno opisivala tijelo ili ne.
Zajedničko značenje riječi “obučene a gole” se može svesti pod sljedeće: da su to žene koje su obučene odjećom, međutim ta odjeća je providna ili kratka te ne pokriva stidno mjesto, ili je uska tako da se ispod nje oslikavaju izazovni dijelovi tijela, odnosno da ta odjeća ne pokriva ono što je vadžib pokriti ili pokriva dio tijela a dio je otkriven.
Imam Nevevi kaže da je ovaj hadis Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, mu'džiza (tj. opisao je ono što će se desiti) jer su se ove dvije skupine već pojavile u Ummetu. Ovo je on rekao za svoje vrijeme (631 – 676 po Hidžri), a šta bi se tek moglo reći za današnje vrijeme od tuge, jada i čemera po pitanju pokrivanja muslimanki. Mnoge naše pokrivene sestre da im je rečeno: obucite se tako da istaknete najizazovnije dijelove tijela, ne bi to bolje izvele od načina kako se danas pokrivaju od hlača, lasterica, kratkih suknjica, kratkih a podignutih turban marama, bodi majica, štiklica, šminke, mirisa i ostalog na čemu bi im i najmodernije modne kreatorke imale pozavidjeti.

Propisanost hidžaba ili džilbaba
Hidžab ili džilbab je propisan Kur'anom, Sunnetom i idžmaom učenjaka.

Kaže Uzvišeni: “A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka čuvaju svoje polne organe; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim …” (En-Nur, 31). Ovim ajetom Uzvišeni u nedvosmislenoj formi zabranjuje ženi da pokazuje svoje ukrase (odjeću koju uobičajeno nosi u kući) pred nekim drugim mimo njenih mahrema a to je ujedno i dokaz obaveze pokrivanja sa hidžabom.

Takođe, kaže Uzvišeni: “A ako od njih nešto tražite, tražite to od njih iza hidžaba (zastora). To je čistije i za vaša i za njihova srca” (El-Ahzab, 53), tj. tražite to od njih iza zastora koji je između vas i njih i koji sprečava da ih vidite a što je ustvari hidžab. Iako ovaj ajet govori o majkama pravovjernih, ženama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on se ne odnosi samo na njih nego na sve mu'minke. A da je to tako ukazuje nekoliko stvari:

Prva – što je pravilo Usulul-fikha da obraćanje Zakonodavca (Allaha) jednoj osobi obuhvata čitav Ummet, osim ako dođe argument koji ukazuje da je specifičan samo za tu osobu.

Druga – što je mudrost hidžaba u tome da je njegovo nošenje čišće za srca muškaraca i žena, a nema sumnje da su žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, žene sa najčišćim srcima na dunjaluku a i pored toga im je naređen hidžab što znači da su žene mimo njih preče da oblače hidžab.

Treća – što su žene muslimana nakon objave ovog ajeta oblačile hidžab kao što su ga oblačile i žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Četvrta – što su žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, primjer i uzor svim ženama muslimankama.
Takođe, kaže Uzvišeni: “O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste džilbabe svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastvovane biti. A Allah prašta i samilostan je” (El-Ahzab, 59). Nakon objave ovog ajeta muslimanke su praktikovale oblačenje džilbaba (hidžaba) kao što je to pojašnjeno u mnogim hadisima.

A dokaz iz Sunneta o obavezi nošenja hidžaba (džilbaba) je poznati hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu, a već smo ga spomenuli na početku, u kojem je došao opis žena koje će biti od stanovnika Vatre da su “obučene a gole”, tj. da prvenstveno ne nose šerijatski hidžab ili džilbab.

Definicija džilbaba (hidžaba)
Poznata je stvar da je naredba pokrivanja žene hidžabom došla naknadno i nakon naredbe o pokrivanju samog stidnog mjesta žene, što znači da je pokrivanje hidžabom i njegovo nošenje nešto više od samog pokrivanja stidnog mjesta žene. A stidno mjesto žene je cijelo njeno tijelo osim šaka, lica i stopala oko čega se razilaze učenjaci.
Mufessiri prilikom tumačenja riječi džilbab i hidžab koje su došle u Kur'anu, iako su se izražavali različitim riječima, složni su da se pod tim terminima misli na široki ogrtač, mantil ili haljinu koji pokrivaju cijelo tijelo žene preko njenog uobičajenog veša kojeg oblači u svojoj kući sa kojim je pokrila svoje stidno mjesto, i da on (hidžab ili džilbab) nije odjeća koja samo pokriva stidno mjesto nego pokriva odjeću i ukrase koje je ženi dozvoljeno da nosi ispred mahrema.

Prema tome, džilbab (hidžab) je široka odjeća od jednog dijela koja pokriva cijelo tijelo žene, odnosno to je široki i gusti ogrtač, mantil ili haljina koji pokrivaju ženu od glave do stopala ili od ramena do stopala čime žena pokriva svoje tijelo i uobičajenu odjeću i ukrase koje nosi ispod njega.

Takođe, na ovom mjestu treba naznačiti da šerijatski tekstovi Kur'ana, Sunneta i rivajeta koji se prenose od selefa nisu posebno odredili boju i kroj džilbaba (hidžaba) koju je svaka muslimanka dužna nositi kada izađe iz svoje kuće, nego ti tekstovi pojašnjavaju da je ženi propisano da pokrije cijelo svoje tijelo i da ne pokazuje ništa od svojih ukrasa. A što se tiče boje, kroja i slično u tome je Šerijat ostavio širine i to se obično razlikuje od mjesta do mjesta, od naroda do naroda, klimatskih uslova, načina života, običaja i slično.

Šartovi ispravnog džilbaba ili hidžaba
Pošto je džilbab (hidžab) sam po sebi tako specifičan neophodno je da se ispune određeni šartovi da bi on bio ispravan.

Prvi šart – da hidžab ne bude sam po sebi ukras.
Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: ” … i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim …” (En-Nur, 31). Znači, Uzvišeni Allah zabranjuje ženama da pokazuju ukrase svoje, u što ulazi prvenstveno njena odjeća, osim njenim mahremima. A sa druge strane joj naređeno nošenje hidžaba (džilbaba) što znači da taj hidžab nije ukrasna odjeća u kojoj se ona sredi i izađe pred mahreme.
Ovo znači da hidžab ne može biti košulja i suknja, niti ukrašena haljina, a da ne govorimo košulja i hlače ma kako bile široke, niti tunika iznad koljena, ispod koljena ili do koljena, jer sve ovo je odjeća koja je sama po sebi ukras za ženu u kojoj se ona sredi pred drugima.

Drugi šart – da hidžab bude gust toliko da se ne vidi kroz njega.
Dokaz za ovaj šart je gore spomenuti hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koga bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dvije skupine stanovnika Vatre nisam ih vidio: ljudi sa bičevima poput kravljih repova sa kojima udaraju narod, i žene obučene a gole, koje se uvijaju kada hodaju, njihove glave su poput nagetih grba od deva, neće ući u Džennet niti osjetiti njegov miris, a njegov miris se osjeti na udaljenosti od toga do toga”.

Kaže Ibn Abdulberr: “Ovde se misli na žene koje oblače laganu odjeću koja opisuje i ne pokriva, pa se takve žene nazivaju obučenim a u suštini su gole”.

Prema tome, hidžab ne smije biti providan tako da opisuje tijelo koje je ispod njega da bi se čak vidjela i boja kože.
Prenosi Alkame od svoje majke da je Hafsa bint Abdurrahman ušla kod Aiše, radijallahu anha, a na njoj je bio providan himar (ono što pokriva od glave do pasa) – a u rivajetu kod Ibn S'ada je došlo: tako da joj se vidilo kroz njega čelo – pa joj je Aiša, radijallahu anha, pocijepala taj himar i obukla joj gust himar. Ovaj rivajet bilježe Malik i Bejheki, a Abdulkadir Arnaut ga je ocijenio dobrim.
Bilježi Buharija u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Neka se Allah smiluje ženama muhadžira, nakon što je Allah objavio “I neka vela svoja spuste na grudi svoje” one su pocijepale najgušće dijelove svojih ogrtača i napravile od njih himare (ono što pokriva od glave do pasa)”. Postupak Aiše, radijallahu anha, i žena muhadžira, radijallahu anhune, jasno ukazuje na to da su one vodile računa da njihovi hidžabi budu gusti.

Treći šart – da hidžab bude širok, odnosno da ne opisuje izgled tijela.
Smisao nošenja hidžaba je da prvenstveno pokrije stidno mjesto i da spriječi fitnu (tj. da spriječi buđenje strasti koje pozivaju čovjeka polnom odnosu ili ljubavnoj predigri) a to se ne može postići osim sa oblačenjem guste i široke odjeće. Jer gusta a tijesna odjeća, iako je pokrila tijelo ona opisuje njegov izgled i konture tijela, tako da se u tijesnoj odjeći jasno istaknu grudi, kukovi i ostali zavodljivi dijelovi tijela koji nema sumnje da su fitna za muškarce.

Dokaz da hidžab mora biti širok je hadis kojeg bilježi Ahmed od Usame ibn Zejda, radijallahu anhu, u kojem je došlo da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao odjeću iz Egipta koju je njemu poklonio Dihjetu El-Kelbi pa ju je Usama dao svojoj ženi. Kada je to saznao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: “Naredi joj nek oblači ispod te odjeće odjeću koja je uz tijelo, ja se bojim da će joj (ta odjeća) oslikavati njenu figuru”. Ravije ovog hadisa su pouzdani osim Abdullaha ibn Muhammeda ibn Akila za kojeg kaže Ibn Hadžer da je saduk (da se njegov hadis može dignuti na stepen dobrog) ali da ima u njemu slabosti. Ovaj hadis podupire drugi hadis u rivajetu od Dihjeta El-Kelbija, radijalalhu anhu, u kojem je došlo da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao odjeću koju je dobio iz Egipta i rekao mu da je podijeli na dva dijela, pa da od jednog sašije sebi košulju a drugi da da ženi da se pokrije. A kad je Dihje krenuo od njega rekao mu je : “Naredi svoj ženi da ispod te odjeće obuče nešto da je ne bi oslikavala (njen izgled)”. Ovaj hadis bilježi Ebu Davud, Bejheki i Hakim. U njegovom senedu je Ibn Lehia čiji hadis se ne uzima kao dokaz. Međutim, potvrđuje hadis Ibn Lehie takođe Jahja ibn Ejjub El-Misri koji iako u njemu ima slabosti imam Muslim je prihvatao njegove hadise, a Buharija ih je uzimao kao potvrdu za druge hadise. Prema tome, ova dva hadisa zajedno jedan drugog podupiru tako da se mogu uzeti kao dokaz po ovom pitanju, pogotovo što u njihovom tekstu nema nešto što bi se moglo negirati.
Takođe, bilježe Bejheki i Ibn Ebi Šejbe predaje od Omera, radijallahu anhu, i Esme bint Ebi Bekr, radijallahu anha, da su upozoravali na odjeću koja ocrtava i oslikava figuru žene.

Četvrti šart – da hidžab ne bude namirisan.
Nije dozvoljeno ženi da se namiriše a zatim izađe iz svoje kuće jer to privlači poglede ljudi i pokreće kod njih strasti, svejedno bio miris na njenom tijelu ili na odjeći.
Dokaz za ovo je više hadisa a neki od njih su:

Ono što se prenosi se od Ebu Muse El-Eš'arija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Koja god se žena namiriše a zatim izađe pa prođe pored ljudi da bi oni osjetili njen miris ona je zinalučarka”. Hadis bilježe Nesai, Ahmed i Hakim, a Hakim ga ocjenjuje vjerodostojnim u čemu se sa njim slaže Zehebi, a dobrim ga ocjenjuju Albani i Šuajb Arnaut.
Hadis od Zejnebe Es-Sekafije, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neka od vas izađe u mesdžid neka sebi nikako ne približava miris”. Ovaj rivajet bilježi Nesai, Munavi ga ocjenjuje dobrim a Albani vjerodostojnim. A isti ovaj hadis bilježi Muslim u svom Sahihu sa malo drugačijim tekstom: “Kada neka od vas ode klanjati jaciju neka sebi nikako ne približava miris”.
Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Koja god se žena namiriše neka ne prisustvuje sa nama jaciji namazu”.

Peti šart – da hidžab žene ne liči odjeći muškaraca i da ne bude od odjeće šuhreta (tj. od odjeće po kojoj se prepoznaje).
Nije dozvoljeno ženi da nosi odjeću koja je specifična za muškarce jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo muškarce koji oponašaju žene i žene koje oponašaju muškarce, a ovo bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma.
Takođe, prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah je prokleo muškarca koji oblači odjeću žene i ženu koja oblači odjeću muškarca”. Hadis bilježi Ebu Davud, Ahmed, Hakim i Ibn Hibban, a vjerodostojnim su ga ocijenili Albani i Šuajb Arnaut.

A što se odjeće šuhreta, prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko obuče odjeću šuhreta na dunjaluku obuće mu Allah, dželle še'nuhu, odjeću poniženja na Sudnjem danu a zatim će gorjeti u vatri”. Hadis bilježi Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed a dobrim ga ocjenjuju Busiri, Albani i Šuajb Arnaut.
Šesti šart – da hidžab obuhvata cijelo tijelo.

Dokaz da hidžab treba obuhvatiti cijelo tijelo je hadis od Ummu Seleme, radijallahu anha, u kojem je došlo da je Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: “Onaj ko vuče svoju odjeću iz oholosti Allah neće gledati u njega na Sudnjem danu”, pa je Ummu Seleme, radijallahu anha, upitala: Pa šta će žene raditi sa krajevima svoje odjeće? On joj odgovori: “Pustiće ga jedan pedalj”, zatim je dodala: Znači, otkriće se njihova stopala. A on joj reče na to: “Onda će pustiti u dužini lakta i neće puštati duže od toga”. Hadis bilježe Tirmizi, Nesai i Ahmed, a kaže Tirmizi da je hadis dobar vjerodostojan, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Albani i Šuajb Arnaut.

Prenosi Aiša, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Krajevi odjeće žena trebaju biti duži za jedan pedalj”, a pitala ga je Aiša, radijallahu anha: A koliko kada izađe na pijacu (trgovinu)? On joj odgovori: “Onda koliko lakat”. Hadis bilježi Ibn Madže i Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Albani i Šuajb Arnaut.
Ovi hadisi ukazuju da hidžab žene treba da obuhvata cijelo njezino tijelo, pa čak i stopala, osim što se može dodati da guste čarape mijenjaju krajeve odjeće u pokrivanju stopala.

Prema tome, šartovi hidžaba su:
– da ne bude sam po sebi ukras
– da bude gust toliko da se ne vidi kroz njega
– da bude širok, odnosno da ne opisuje izgled tijela
– da ne bude namirisan
– da ne liči odjeći muškaraca i da ne bude od odjeće šuhreta
– da obuhvata cijelo tijelo.

Znači, šerijatski hidžab ne može biti široka duga tunika, prvo jer tunika u osnovi nije hidžab (džilbab) a drugo jer se nošenjem tunike ne ispunjava većina šartova hidžaba poput toga da hidžab nije sam po sebi ukras (a tunika je ukras sama po sebi), da hidžab bude širok i da ne oslikava izgled tijela (a tunika je obično uska i opisuje grudi i kukove, ili je od materijala koji se lijepi uz tijelo), da hidžab ne liči odjeći muškarca (a tunika liči odjeći muškaraca jer oni nose duge košulje do koljena, što je običaj u mnogim muslimanskim zemljama) i da hidžab obuhavata čitavo tijelo (a tunika ne obuhvata čitavo tijelo). A nošenje pantalona, svejedno bile široke ili uske samim time što razdvajaju jednu nogu od druge, a koje su same po sebi muška odjeća, potpada pod hadis u kojem se proklinju žene koje oponašaju muškarce, te ženi nije dozvoljeno da ih nosi osim ispod hidžaba. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Prvo: Pokrivanje punoljetne žene muslimanke je vadžib po Kur'anu, Sunnetu i idžmau (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta. Nema razilaženja među učenjacima da je žena muslimanka dužna pokriti čitavo tijelo. Razilaze se oko pokrivanja lica, tj. da li je njegovo pokrivanje vadžib ili sunet, i oko pokrivanja šaka i stopala žene, tj. da li njihovo pokrivanje vadžib ili je dozovljeno otkriti. Dokazi iz Kur'ana, Sunneta, idžma'a, kijasa (analogije), predaja ashaba i zdravog razuma koji ukazuju na obavezu pokrivanja punoljetne muslimanke su mnogobrojni i što je uglavnom općepoznato svakom muslimanu.
Vrlo bitno je naglasiti da pokrivanje žene muslimanke nije stvar njene želje, sviđanja, mode, trenda i dopadanja, nego je to jedna od temeljnih vjerskih obaveza za ženu.

Drugo: Žena muslimanka koja nije pokrivena a izvršava druge vadžibe (namaz, post, zekat i slično) je velika griješnica zbog nepokrivanja s tim da samo nepokrivanje neće biti razlog da nikada ne uđe u Džennet ako bude kažnjavana u Vatri, odnosno da će zbog tog gijeha stalno biti kažnjavana u džehennemskoj vatri ako umre sa tim grijehom bez pokajanja. Od akide Ehli sunne vel džema je da će svaki veliki griješnik (onaj koji čini velike grijehe poput zinaluka, krađe, laganja, nepokrivanja i slično) ako se ne pokaje za svoje grijehe prije smrti a Allah mu ne oprosti te grijehe biti bačen u vatru i pržen u njoj shodno vličini počinjenih grijeha a da će kad tad biti izvađen iz Džehennema i ući u Džennet jer je umro na tevhidu, tj. na LA ILAHE ILLELLAH, naravno ako nije činio širk Allahu. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Allah neće oprostiti da mu se širk čini a oprostiće mimo toga kome hoće” (En-Nisa 48). Prema tome, nepokrivanje je velik grijeh i ona osoba koja to svjesno radi zaslužuje da bude kažnjena žestokom kaznom ali to ne znači da nikada neće vidjeti Džennet ako uđe u Vatru.

Treće: Žena muslimanka koja se ne pokrije je velika griješnica jer svojim nepokrivanjem iskazuje nepokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. A žena muslimanka koja se nakon pokrivanja otkrije bez prisile i bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga (poput bježanja i izvlačenja iz zarobljeništva kjafira u ratu) ima dodatni grijeh jer je to Dalalet nakon Upute.
Musliman ne treba da gleda u veličinu i malenkost grijeha nego u Veličanstvo i Veličinu onog prema kome se griješi, tj. prema Allahu subhanehu ve te'ala. Iskren vjernik, koliko god neka obaveza ili ostavljanje harama bili teški, ne stideći se od ljudi hrli i žuri da izvrši Allahovu naredbu i bez dvoumljenja ostavlja ono što je Uzvišeni zabranio.

Ne priliči jednoj imanski zdravoj muslimanki da razmišlja o otkrivanju a kamoli da to i učini u praksi. Otkrivanje muslimanke nakon što je bila pokrivena ukazuje na veliku i dubinsku prazninu u njenom vjerovanju, tj. ta njena nova vanjština (njeno otkrivanje koje je veliki grijeh po idžamu učenjaka) govori o onome šta joj je u nutrini od slabosti imana i nedostataka.

Na njoj je da se iskreno pokaje Allahu za takve misli (na same pomisli da se otkrije), da se vrati svom Gospodaru činjenjem raznoraznih dobrih djela: iskrenim upućivanjem dova Uzvišenom da je učvrsti, klanjanjem nafila, dobrovoljnim postom, davanjem sadake, učenjem Kur'ana i slično.

Četvrto: Iskrena i prava muslimanka voli Allah i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne dozvoljeva da podlegne šubhama džahila i pritiscima sredine, ne predaje se govoru ljudi i podlih kritičara. Ona sebi ne dozvoljava da liči griješnicama koje svojim nepokrivanjem prkose Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, slijede strasti, opnašaju kjafirkinje, pokazuju svoje tijelo i ukrase. Iskrena mu'minka čuva sebe i okolnu šerijatskim pokrivanjem svoga tijela od svega što vodi u fitnu i iskušenje, ona ne pristaje da bude jeftina roba na kojoj pokvarenjaci naslađuju svoje poglede. Ona se boji Allahove kazne koja je žestoka, jaka i nemilosrdna zbog neposlušnosti i nepokornosti. Ona se odaziva riječima svoga Gospodara “I neka svoje ukrase ne pokazuju” (En-Nur, 31) i riječima “I neka svoje tijelo ne otkrivaju na džahilijetski način i neka budu pokorne Allahu i Njegovom Poslaniku” (El-Ahzab, 33), i potpuno je predana, zadovoljna i smirena sa onim što od nje traži njen Gospodar. Ona je svjesna štetnih posljedica otkrivanja i na dunjaluku i na ahiretu, a dovoljno je samo to što njena otkrivenost jasno ukazuje na stranputicu i dalalet u kojem se nalazi, što time poziva u fitnu i izaziva je i olakšava puteve griješenja.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Žena muslimanka mora voditi računa o svom oblačenju, tj. hidžabu, kako ne bi bila uvrštena u one koje su spomenute u hadisu.

Naime, bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dvije skupine stanovnika Vatre nisam ih vidio: ljudi sa bičevima poput kravljih repova sa kojima udaraju narod, i žene obučene a gole, koje se uvijaju kada hodaju, njihove glave su poput nagetih grba od deva, neće ući u Džennet niti osjetiti njegov miris, a njegov miris se osjeti na udaljenosti od toga do toga”.

Učenjaci navode tri tumačenja riječi “obučene a gole” a ono se može svesti pod sljedeće: da su to žene koje su obučene odjećom, međutim ta odjeća je providna ili kratka te ne pokriva stidno mjesto, ili je uska tako da se ispod nje oslikavaju izazovni dijelovi tijela, odnosno da ta odjeća ne pokriva ono što je vadžib pokriti ili pokriva dio tijela a dio je otkriven.

Imam Nevevi kaže da je ovaj hadis Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, mu'džiza (tj. opisao je ono što će se desiti) jer su se ove dvije skupine već pojavile u Ummetu. Ovo je on rekao za svoje vrijeme (631 – 676 po Hidžri), a šta bi se tek moglo reći za današnje vrijeme kada mnoge naše pokrivene sestre da im je rečeno: obucite se tako da istaknete najizazovnije dijelove tijela, ne bi to bolje izvele od načina kako se danas pokrivaju od hlača, lasterica, kratkih suknjica, kratkih a podignutih turban marama, bodi majica, štiklica, šminke, mirisa i ostalog na čemu bi im i najmodernije modne kreatorke imale pozavidjeti.

Džilbab (hidžab) je široka odjeća od jednog dijela koja pokriva cijelo tijelo žene, odnosno to je široki i gusti ogrtač, mantil ili haljina koji pokrivaju ženu od glave do stopala ili od ramena do stopala čime žena pokriva svoje tijelo i uobičajenu odjeću i ukrase koje nosi ispod njega.

A šartovi hidžaba su:

– da ne bude sam po sebi ukras
– da bude gust toliko da se ne vidi kroz njega
– da bude širok, odnosno da ne opisuje izgled tijela
– da ne bude namirisan
– da ne liči odjeći muškaraca i da ne bude od odjeće šuhreta
– da obuhvata cijelo tijelo. Sve ovo je zasnovano na argumentima.

A što se tiče boje hidžaba, treba znati da šerijatski tekstovi Kur'ana, Sunneta i rivajeta koji se prenose od selefa nisu posebno odredili boju i kroj džilbaba (hidžaba) koju je svaka muslimanka dužna nositi kada izađe iz svoje kuće. Nego ti šerijatski tekstovi pojašnjavaju da je ženi propisano da pokrije cijelo svoje tijelo i da ne pokazuje ništa od svojih ukrasa.

A što se tiče boje, kroja i slično u tome je Šerijat ostavio širine i to se obično razlikuje od mjesta do mjesta, od naroda do naroda, klimatskih uslova, načina života, običaja i slično.

Ako se ovo ima u vidu, zaista je čudno da se tu i tamo govori i piše kako je ženi zabranjeno nositi određene boje hidžaba poput crvene, žute i slično.

A što se tiče nošenja pantalona, svejedno bile široke ili uske, samim time što razdvajaju jednu nogu od druge, i jer su same po sebi muška odjeća, potpada pod hadis u kojem se proklinju žene koje oponašaju muškarce a kojeg bilježe Buharija i ostali. Zato ženi nije dozvoljeno da ih nosi van kuće osim ispod hidžaba. Takođe iz ove zabrane se izdvaja nošenje pantalona od strane žene pred njenim mužem sa ciljem da mu se sredi, uljepša, da ga zavodi i slično.

Slično pantalonima se može reći i za široku dugu tuniku, jer tunika u osnovi nije hidžab (džilbab) i jer se nošenjem tunike ne ispunjava većina šartova hidžaba.

Poput toga da hidžab nije sam po sebi ukras (a tunika je ukras sama po sebi), da hidžab bude širok i da ne oslikava izgled tijela (a tunika je obično uska i opisuje grudi i kukove, ili je od materijala koji se lijepi uz tijelo), da hidžab ne liči odjeći muškarca (a tunika liči odjeći muškaraca jer oni nose duge košulje do koljena, što je običaj u mnogim muslimanskim zemljama) i da hidžab obuhavata čitavo tijelo (a tunika ne obuhvata čitavo tijelo).

Prema tome, nema smetnje da žena nosi hidžab bilo koje boje, a nije joj dozvoljeno da nosi pantalone ili tuniku van kuće osim ispod hidžaba, dok je isto dozvoljeno da nosi pred svojim mužem kako hoće. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Što se tiče njenog tumačenja ono se može tumačiti na sljedeći način:

– “Kada sam došao kod nje počela me je gledati i prvo što mi je rekla da nemam nikakve loše energije niti sihira”,

Ove riječi ukazuju da se ona bavi proricanjem, vračanjem, gatanjem, jer samim prvim susretom sa tobom i gledanjem u tebe ne može znati nešto što ona naziva lošom energijom niti postojanje sihra.

– “Onda me je pitala da li znam da sam veliki Vjernik, na što sam ja odgovorio da ne znam (inače se ne pridržavam svih pravila vjere)”,

Ovo takođe ukazuje da se bavi gatanjem jer ona ne zna šta je tebi u srcu, to ne zna niko osim Allaha. A inače vadžib ti je se držiš svih propisa (a ne pravila) vjere, i znaj da ne možeš biti Veliki vjernik bez praktikovanja vjere. A onaj čije srce je čisto unutra neminovno je da se ta čistoća ispolji i u vanjskom ispoljavanju vjere.

– “Rekla mi je da imam čisto srce i dušu, da nisam nikad nikom činio zlo i da sam svakome mislio dobro i pomogao, i da sam vjernik u srcu”.

Ovo je čisto gatanje, tj. obavještavanje šta se desilo u prošlosti i kakvo je njegovo srce, a ovo znali da ili je džini sa kojima sarađuje obavještavaju o tvojoj prošlosti (a ono što ti je u srcu ni oni ne znaju) ili te ona svjesno i namjerno laže radi svog posla koji radi.

– “Pitala je da li kad sam sam u tišini čujem nešto oko sebe da se kreće ili neke zvukove, na što nisam znao da odgovorim”.

Naravno ovo je pitanje za zbunjivanje žrtve da mu se stavi do znanja da ima svjetova oko njega da ga pripremi u vjerovanje duhovni svijet i slični gatarski marifetluci.

– “Rekla je da sam rođen pod jakom zvijezdom i da imam veoma jaku duhovnu energiju oko sebe i da sam dosta povezan sa njom (tom ženom)”.

Ona ako ti je ovo rekla vjerujući u to onda je njen Islam upitan, naravno ako je muslimanka, jer vjerovanje da nebeska tijela utiču na ljudsku sudbinu je širk, zavisno od uvjerenja može biti veliki koji izvodi iz vjere ili mali koji ne izvodi iz vjere.

– “Nakon što mi je salila stravu, rekla mi je ako me želiš poslušat, okreni se malo više vjeri, ako nećeš da ideš u džamiju barem sve što radiš započni sa Bismiletom i nauči osnovne stubove Islama”.

Saljevanje strave je paganski običaj i nema nikakvog uporišta u Šerijatu. A njeno bavljenje time ukazuje da ili kontaktira i pomaže se sa džinima i šejtanima ili u najmanju ruku da je to naslijedila od nekoga ne znajući da je to zabranjeno i da je štetno po ispravno vjerovanje jednog muslimana, tj. njegovu akidu.
Znači, rezime tumačenja njenog načina liječenja je da je ona klasični gatar koji obavještavaju o stvarima gajba (tj. ono što je ljudima nepoznato), da saljeva strave što je šerijatski zabranjeno, da goovri o uticaju nebeskih tijela, poput mjeseca i zvijezda, na ljude i njihovo ponašanje što poništava vjeru jednog muslimana, i tako dalje.

Musliman treba znati da mu nije dozvoljen odlazak kod proroka, vračara, sihirbaza i onih koji prave zapise. Jer onaj ko njima ode neće mu biti primljen namaz četrdeset dana. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Muslim:”Ko ode vračaru i upita ga o nečem neće mu biti primljen namaz četrdeset noći”.

A u drugim rivajetima u drugim hadiskim zbirkama je došlo: “Ko ode vračaru i povjeruje mu u onome što kaže zanijekao je ono što je objavljeno Muhammedu”. Iako u ovom drugom rivajetu ima slabosti mnogi učenjaci ga prihvataju zbog mnoštva predaja u kojima je prenešen.

Na tebi je da se iskreno pokaješ Allahu, dželle še'nuhu, da počneš redovno klanjati svih pet namaza, da učiš Islam i tako dalje. Takođe, savjetujem te da odeš kod nekog pouzdanog učača rukje koji liječi Kur'anom, a ne saljevanjem strava i nekakvim duhovnim energijama, kako bi utvrdio da li ti je napravljen sihr ili je nešto drugo u pitanju. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com