Razišli su se islamski učenjaci oko propisa samozadovoljavanja (onanisanja ili masturbiranja) na tri općepoznata stava:

Prvi stav: opća zabrana

Ovo je stav džumhura, tj. većine učenjaka ovog Ummeta i zvanični stav četiri mezheba.

(Hašijetu Ibn ‘Abidin 3/371, Mevahibul-dželil 4/242, El-muhezzeb 5/387, El-Medžmu’ 8/441, El-Insaf 26/465, Keššaful-kinna'i 6/159)

Argumenti:

Prvi argument – riječi Uzvišenog: “I koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovom, oni doista prijekor ne zaslužuju, a oni koji pored toga traže, oni u griješenju prelaze granicu” (El-Mu'minun 5-7).

U ovom ajetu Allah nije dozvolio spolno uživanje osim sa suprugom i robinjom, a oni koji mimo toga traže, oni u griješenju potpuno pretjeruju.

Drugi argument – riječi Uzvišenog: „I neka se suzdrže (poštenjem i čestitošću) oni koji nemaju mogućnosti oženiti se, dok im Allah iz obilja Svoga ne pomogne!“ (En-Nur 33)

Uzvišeni Allah naređuje u ovom ajetu suzdržavanje, poštenje i čestitost, a naredba ukazuje da je to vadžib, što znači da je obaveza kloniti se zinaluka, homoseksualizma, samozadovoljavanja i slično. Da je samozadovoljavanje dozvoljeno na ovom mjestu bi bilo najpreče da bude spomenuto kao izlaz onima koji nemaju mogućnosti da se ožene.

Dokazivanje sa ovim ajetom zabranu samozadovoljavanja navodi Kurtubi u svom tefsiru (El-Džami'u liahkamil-kur'an 12/222).

Treći argument – hadis mutefekun alejhi od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “O omladino, ko je od vas u (materijalnoj) mogućnosti neka se ženi, jer sa tim se više obara pogled i u tome je veća zaštita za polni organ. A ko nije u mogućnosti na njemu je da posti, jer mu je to zaštita”.

Kaže Ibn Hadžer (Fethul-bari 9/139): „Sa ovim hadisom neki učenjaci malikijskog mezheba dokazuju zabranu samozadovoljavanja, jer hadis ukazuje da se kod nemogućnosti ženidbe treba postiti, uzimajuci u obzir da post umanjuje strast, a da je samozadovoljavanje dozvoljeno lakše je bilo ukazati na njega“.

Drugi stav: zabrana osim u nuždi (poput straha od upadanja u zinaluk ili bolesti).

Prenosi se od skupine ashaba i tabi'ina, a to je drugi rivajet od imama Ahmeda.

(Hašijetu Ibn ‘Abidin 3/371, El-Insaf 26/465)

Argumenti:

Oni koji zastupaju ovaj stav dokazuju ga sa istim argumentima prvog stava učenjaka, osim što izuzimaju stanje nužde, poput toga da se osoba boji da će učiniti zinaluk ili da je ne pogodi neka bolest zbog jačine spolne potrebe, u kojem je onda dozvoljeno. Može se reći da u takvim slučajevima njegovo djelo potpada pod dva fikhska pravila:

– nužda dozvoljava zabranjeno

– činjenje manjeg od dva zla. (Fihus-sunne, Sejjid Sabik 2/435).

Ovom dokazivanju se može prigovoriti time što je u hadisu došla alternativa samozadovoljavanju, a to je post koji umanjuje spolnu strast.

Treći stav: pokuđenost

Ovo je stav unutar hanefijskog mezheba i treći rivajet od imama Ahmeda.

(Hašijetu Ibn ‘Abidin 3/371, El-Insaf 26/465)

Argumenti:

Prvi argument – Kijas (upoređivanje) na hidžamu, tj. kao što je dozvoljeno po potrebi izbaciti višak krvi iz tijela (hidžamom), tako je dozvoljeno i izbaciti po potrebi višak sjemena iz tijela.

(El-Džami'u liahkamil-kur'an 12/98)

Komentar: Ovaj kijas je oprečan općem vanjskom značenju kur'anskog ajeta: „A oni koji pored toga traže, oni u griješenju prelaze granicu” (El-Mu'minun 7) koji obuhvata i samozadovoljavanje. A kijas koji je oprečan šerijatskom tekstu je ništavan.

Takođe, ovaj kijas na hidžamu (koja je dozvoljena, a po nekima i sunet) je upitan sa strane što ne ukazuje na pokuđenost samozadovoljavanja, jer bi trebao ukazivati na dozvolu.

Drugi argument – riječi Uzvišenog: „A On vam je detaljno pojasnio ono što vam je zabranio“ (El-En'am 119), a samozadovoljavanje nije spomenuto kao zabranjeno djelo, pa potpada pod opće značenje ajeta: „On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio“ (El-Bekare 29).

A ovo djelo je bez sumnje pokuđeno jer nije od lijepog ahlaka niti od pohvalnih djela.

Komentar: Nije prihvatljiva konstatacija da samozadovoljavanje nije spomenuto u šerijatskim tekstovima (Kur'ana i suneta) kao zabranjeno djelo, jer dva ajeta (El-Mu'minun 5-7 i En-Nur 33) sa kojima džumhur dokazuje zabranu ukazuju općim značenjem na zabranu samozadovoljavanja.

Takođe, tvrdnja da je ovo djelo pokuđeno jer nije od lijepog ahlaka niti od pohvalnih djela, ne može biti šerijatski argument koji ukazuje da je to djelo pokuđeno, jer nije sve što se ubraja u loš ahlak i pokuđeno. Čak su mnoga takva djela i oprečna običajima sredine ili ih ljudi preziru, a ista nisu u Šerijatu pokuđena.

Odabrano (radžih) mišljenje

Prvi stav učenjaka, tj. opća zabrana samozadovoljavanja, je najbliži ispravnom, a Allah zna najbolje. Razlozi odabiranja ovog stava su sljedeći:

– jačina dokaza

– slabosti argumenata ostalih stavova i njihove podložnosti kritici

– činjenica da onaj ko se samozadovoljava želi tim djelom umanjiti svoju spolnu strast, a to predstavlja liječenje sa bolešću. Istim se niti otklanja niti umanjuje strast nego se povećava i potpiruje

– mnogi islamski medicinski stručnjaci su dokazali i detaljno pojasnili tjelesnu i psihičku štetnost samozadovoljavanja.

S tim da se može dodati da u slučaju da spolna strast obuzme osobu u tolikoj mjeri da postoji realna šansa da ga navede i odvede do samog čina zinaluka, da je tada samozadovoljavanje put da se izbjegne veće zlo i veći grijeh. Po hanefijskom učenjaku Ibn Nudžejmu tada je vadžib da učini samozadovoljavanje kako ne bi učinio zinaluk. (El-Bahru er-raik 2/475)

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika Muhammeda, a zatim:

Po ovom pitanju nema konkretnih šerijatskih tekstova iz Kur'ana i sunneta. Nego se ono vraća na opće dužnosti i obaveze supružnika jednog prema drugom. A te dužnosti su duga i opširna tema.

Konkretan odgovor na ovo pitanje je:

Prvo – supruga u osnovi nije dužna da živi u istoj kući (stanu), da prihvati, odgaja, hizmeti i čuva muževu djecu iz prethodnog braka. Ako na to nije pristala prije sklapanja braka ili pri vjenčanju, muž nema pravo da to od nje traži poslije.

Nema dokaza koji obavezuje suprugu da odgaja, hizmeti i živi sa muževom djecom iz prethodnog braka.

Supruga nema pravo sprečavati muža da s vremena na vrijeme, shodno kako je dogovoreno sa bivšom suprugom ili na sudu, dovede djecu i da budu kod njega, ali ne u svojstvu stalnog boravka. Na njoj je da se prema njima ophodi na najljepši način, a što ulazi u lijepo ophođenje prema mužu.

Ako muž ne može da obezbijedi posebnu kuću (ili stan) za djecu iz prethodnog braka i kuću (ili stan) za suprugu, nema smetnje (rješenje je) da žive u istoj kući (ili stanu), naravno ako je dovoljno prostrana. To jest, da se podijeli na dva dijela, da supruga ima svoju sobu, kuhinju i kupatilo, a djeca svoju sobu, kuhinju i kupatilo, da im bude zajednički samo ulaz. A ako nije moguće da kuhinja i kupatilo budu odvojene i posebne, onda da ih koriste zajednički, ako supruga pristaje na to.

Drugo – ako je supruga prije braka ili pri vjenčanju pristala da će živjeti sa muževom djecom, da će ih hizmetiti, odgajati i paziti, onda je ona dužna da to ispoštuje, jer je sama pristala i sebe obavezala.

Dokaz da je obavezna su opće značenje ajeta i hadisa koji ukazuju da je vadžib izvršiti šartove, dogovore i obećanja na koje osoba sama pristane.

Treće – bračni par koji nije znao za gore spomenute principe i propise, nakon što sazna treba da sjednu, dogovore se i nađu zajedničko rješenje. Ako ne mogu sami da riješe i nađu zajedničku, neka odu oboje pred učenu osobu da im ona riješi i da smjernice kako ne bi ovo pitanje bilo razlog raspada braka i razvoda.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam. Ukupan broj hadisa bez ponavljanja
Da bi se utvrdio ukupan broj hadisa bez ponavljanja neophodno je sabrati sve hadise koji su zabilježeni u poznatim hadiskim zbirkama.

Knjiga “Muhtesar Sahih Muslim” od El-Munzirija sadrži oko 2 200 hadisa.

A broj hadisa koje je zabilježio Buharija u svom Sahihu a nema ih u Muslimu, oslanjajući se na knjigu “Muhtesar Buhari” od Ez-Zebidija je oko 680 hadisa.

Nakon ovoga ostaje da se saberu hadisi u oba Sahiha a koje nisu naveli ni El-Munziri ni Ez-Zebidi a to se može naći u knjizi “El-džem'u bejnes-sahihajn” od Humejdija ili u knjizi “El-Lu'lu'u vel-merdžan” od Abdulbakija a kada to uradimo može se naći otprilike oko 100 hadisa.

Pa je tako zbir hadisa koje sadrže Sahih Buharije i Sahih Muslima bez ponavljanja oko 2 980, znači nešto manje od 3 000.

A broj hadisa bez ponavljanja koje je zabilježio Ebu Davud u svom Sunenu a nema ih u dva Sahiha je 2 450 hadisa.

Broj hadisa bez ponavljanja koje je zabilježio Tirmizi u svom Džami'u, a koji nisu spomenuti ni u dva Sahiha niti u Sunnen Ebu Davuda je 1350.

A hadisi koje je zabilježio Nesai a nisu spomenuti u prethodne četiri zbirke, njihov broj je 2 400, naravno bez ponavljanja.

Pa tako je zbir hadisa koje sadrže tri Sunnena oko 6200 hadisa, a ukupan broj hadisa koje sadrže “Usulu hamse” (osnovnih pet zbirki hadisa), znači dva Sahiha i tri Sunnena, u kojima su sakupljeni skoro svi vjerodostojni hadisi, kao što tvrde stručnjaci hadisa, je 9 180 hadisa od kojih je više od pola slabih hadisa.

Zatim nakon osnovnih pet zbirki hadisa bilježi Ibn Madže u svom Sunnenu 600 hadisa bez ponavljanja koje ovi nisu spomenuli, a više od 500 je slabih hadisa.

Imam Malik u svom Muveteu ima oko 50 hadisa koji nisu spomenuti u prethodnih šest zbirki.

Imam Ševkani u svojoj knjizi “Nejlul-evtar” navodi oko 500 hadisa koji nisu spomenuti u prethodnim knjigama, većina tih hadisa su poznati hadisi koje navode potonji islamski pravnici, a koji su uglavnom iz Sunnena Darekutnija i “Mu'adžema” od Taberanija.

Imam Ahmed u svom Musnedu je spomenuo oko 1 500 hadisa bez ponavljanja, a koji nisu zabilježeni u prethodnim hadiskim zbirkama.

Nakon svih spomenutih poznatih hadiskih zbirki i hadisa koji su u njima spomenuti bez ponavaljanja a da ih nema u drugim knjigama ukupan broj hadisa iznosi 11 830, znači nešto manje od 12 000 hadisa.

Da je rezultat ovog ukupnog broja hadisa bez ponavljanja otprilike tačan to se može potvrditi i sa knjigom “Džem'ul-fevaid” od Muhammeda El-Magribija (1039 – 1094. po Hidžri) u kojoj je sakupio ono što je došlo u “Džami'ul-usul” od Ibnul-Esira i “Medžme'ul-zevaidi” od Hejsemija, što znači da je u knjizi sakupljeno četrnaest zbirki hadisa, a hadisi su pisani bez ponavljanja i njihov zbir iznosi oko 10 130 hadisa.

Takođe, ovaj rezultat ukupnog broja hadisa koji su uopće preneseni od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, potvrđuje i imam selefa Osman ibn Se'id Ed-Darimi (umro 282. po Hidžri) u svojoj knjizi “Er-Redu ala Bišril-Merisi” u kojoj odgovarajući lažima džehmija, od kojih je Bišr El-Merisi, koji su tvrdili da su munafici provukli i prevarili stručnajke hadisa time što su im ubacili 12 000 izmišljenih hadisa, kaže (Er-Redu ala Bišril-Merisi, str. 151): “Kako to da su munafici slagali muhaddissima 12 000 hadisa a ukupan broj hadisa bez ponavljanja koji se prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba ne dostiže 12 000”. Slično tome kaže imam Zehebi (umro 748. po Hidžri) u svojoj knjizi “Sijeru e'alamin-nubela’ (11/187) komentarišući riječi Ebu Zur'e Er-Razija kada je rekao da imam Ahmed pamti milion hadisa: “Ovo što navodi je tačno a govori o širini znanja Ebu Abdullaha (imama Ahmeda), oni su u ovo ubrajali hadise koji se ponavljaju, esere (predaje ashaba), fetve tabi'ina, tumačenja (hadisa) i tome slično. Jer u protivnom tekstovi hadisa od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, (bez ponavljanja) ne dostižu ni desetinu desetine od toga”. A desetina desetine od jednog miliona je 10 000.

Broj vjerodostojnih hadisa
Kada se sakupe i analiziraju materijali, tekstovi i stavovi dođe se do zaključka da istraživači, učenjaci i muhaddisi po ovom pitanju imaju otprilike neka tri mišljenja.

Prvo mišljenje je da je veoma teško odrediti tačan broj vjerodostojnih hadisa i to iz dva razloga.

Prvi – jer u osnovi broj hadisa nije precizno utvrđen niti njegove ravije koji ga prenose. Navodi Ibn Salah u svojoj knjizi “El-Mukaddima” od Ebu Ez-Zur'e Er-Razija da je rekao: “Ko je onaj ko će prebrojati hadise Poslanika,sallallahu alejhi ve sellem, on je preselio kada je bilo 114 000 ashaba od onih koji su ga vidjeli i čuli od njega …”, i upitan je o broju ravija koji su prenosili od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je rekao: “Ko to može utvrditi?”

Drugi – jer je ocjenjivanje nekog hadisa da je vjerodostojan ili slab veoma relativna stvar, pa je tako kod nekih učenjaka jedan te isti hadis vjerodostojan a kod drugih slab.

Drugo mišljenje je da bi se došlo do tačnog broja tekstova hadisa koji su uopće preneseni to zahtijeva da se pokušaju prebrojati svi rivajeti tekstova hadisa bez seneda,  bez ashaba od kojeg se prenosi i bez vođenja računa o vjerodostojnosti hadisa jer poznavanje broja hadisa uopćeno, pa čak i broja vjerodostojnih hadisa, ne zavisi samo od govora učenjaka o toj temi. A samo utvrđivanje vjerodostojnih hadisa, to je tema za sebe, tj. to je dosta teže utvrditi. Zatim zagovarači ovog stava navode tri faze pomoću kojih se može doći do utvrđivanja tačnog broja tekstova hadisa.

Prva faza je sabiranje svih rivajeta hadisa koji imaju senede iz raznih hadiskih zbirki po principu navođenja početka hadisa. Primjer za ovo je knjiga “Atraful-hadis” od El-Mizzija.

Druga faza je svođenje mnoštva hadisa koji su preneseni od grupe ashaba na jedan zajednički tekst.

Treća faza je sakupljanje dodataka hadisa na način kako je to radio imam Hejsemi u svojoj knjizi “Medžmu'ul-zevaid”. Poput toga da se uzme kao osnov Buharijin Sahih, a zatim da se na tekstove tih hadisa dodaju dodaci koji su došli u Muslimu, nakon toga da se dodaju dodaci u Sunnenima i tako redom.

Treće mišljenje, a koje je ujedno i ispravno mišljenje, je da je broj vjerodostojnih hadisa poznat i utvrđen, naravno približnim brojem a ne potpuno tačnim. Ovo mišljenje zastupaju, uglavnom, učenjaci i stručnjaci hadisa, s tim da su se međusobno razišli koji je to broj.
Pa tako navodi učenjak Ed-Dehlevi u predgovoru svoje knjige “Usulul-hadis” riječi koje se prenose od imama Buharije: “Zapamtio sam od onoga što je vjerodostojno 100 000 hadisa a od onoga što nije vjerodostojno 200 000 …”. Takođe, Ibnul-Dževzi u svojoj knjizi “Sajdul-hatir” navodi riječi imama Ahmeda koji govori o svom Musnedu: “Ovu knjigu sam sastavio od više od 750 000 hadisa …”, nakon čega Ibnul-Dževzi komentariše da nije skriveno da se misli pod ovim brojem na rivajete i još dodaje da je poznato da kada bi se sastavili i vjerodostojni i slabi i izmišljeni hadisi i sve ono što je prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ne bi dostiglo 50 000 hadisa.

A prenosi Ibn Salah u svojoj knjizi “Mukadima” da je fakih Nedžmuddin El-Kamuli rekao: “Ukupan broj vjerodostojnih hadisa iznosi 14 000 hadisa”, a ono što se prenosi od Buharije i drugih protumačio je Ibn Salah da se misli na 100 000 vjerodostojnih hadisa sa različitim rivajetima, senedima, predajama ashaba, tabi'ina i drugih pa je sve to Buharija nazvao hadisom, a učenjaci selefa su nazivali hadisom sve spomenuto.

Na ovom mjestu je prilika da se spomene da je imam Sujuti u knjizi “Džami'ul-ehadis” sabrao iz svih mogućih hadiskih zbirki sve što se prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od riječi i djela, mursel hadisa (u kojima je izostavljen ashab) i slično, pa je broj hadisa iznosio 45 757. Naravno, u ovom broju hadisa se nalazi veliki broj hadisa koji se ponavljaju. Takođe, imam Ahmed u svom Musnedu je naveo otprilike oko 28 000 hadisa, međutim kada se odbiju hadisi koji se ponavljaju njihov broj ne prelazi više od 4000 hadisa.

Prenose učenici od savremenog učenjaka Ebu Ishaka El-Huvejnija da kada je upitan koliko je vjerodostojnih hadisa on je odgovorio da ih je oko 10 000. Vjerovatno šejh ubraja u ove hadise i hasen hadise (čiji je sened dobar).

Odabrano mišljenje po ovom pitanju je ono što navodi Ibn Hadžer El-Askelani u svojoj knjizi “En-Nuketu ala Ibn Salah” (str. 992): “Spominje Ebu Džafer Muhammed ibn El-Husejn u njegovoj knjizi “Et-Temjiz” od Šu'beta, Sevrija, Jahje ibn Se'ida El-Kattanija, Ibn El-Mehdija, Ahmeda ibn Hanbela i drugih da je zbir hadisa sa senedom (misli na vjerodostojne hadise bez ponavljanja) od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, 4 400 hadisa”. A Ibn Redžeb u svojoj knjizi “Džami'ul-ulumi vel-hikemi” (str. 9) kaže: “Prenosi se od Ebu Davuda da je rekao: Analizirao sam hadise sa senedom (misli na vjerodostojne hadise bez ponavljanja) pa sam ustanovio da je njihov broj 4 000 hadisa”.

Poznato je da su se učenjaci hadisa čije se mišljenje uzima u obzir složili da hadisi koji su zabilježeni u dva Sahiha, Buhariji i Muslimu, da su svi ti hadisi vjerodostojni, izuzev nekih hadisa ili dijelova hadisa, pa ako je ukupan broj hadisa koje sadrže dva Sahiha bez ponavljanja 2 980 hadisa, može se izvući zaključak da su tri četvrtine vjerodostojnih hadisa zabilježili Buharija i Muslim u svojim Sahihima.

A ostalo je oko 1 400 hadisa koje oni nisu spomenuli u svojim Sahihima, a većina tih preostalih vjerodostojnih hadisa se nalaze u Sunnenu Ebu Davuda, Tirmizija i Nesaija, kao što to navodi imam Nevevi. Zato kaže Ibn Salah u svojoj “Mukadimi”, pripisujući to stručnjacima hadisa: “Zaista je malo vjerodostojnih hadisa vezanih za propise a koji nisu zabilježeni u “Usuli hamse” (misli na dva Sahiha i Sunnene Ebu Davuda, Tirmizija i Nesaija)”.

Prema tome, ukupan broj hadisa bez ponavljanja, ne gledajući na njihovu vjerodostojnost i slabost, ne prelazi 12 000 hadisa, a broj vjerodostojnih hadisa, takođe bez ponavljanja, iznosi oko 4 400 hadisa. S tim da treba naglasiti da pod brojem 4 400 hadisa se misli na čisto vjerodostojne hadise oko čije vjerodostojnosti se većina učenjaka hadisa ne razilazi, a da broj hadisa koji su ocijenjeni kao vjerodostojni na osnovu mnoštva rivajeta ili čisto dobrih hadisa ili dobrih na osnovu mnoštva slabih rivajeta je mnogo veći.

Pitao sam savremenog šejha Mensura Es-Simarija o broju vjerodostojnih hadisa, on je potvrdio da ono što prenosi Ebu Džafer Muhammed ibn El-Husejn u njegovoj knjizi “Et-Temjiz” od Šu'beta, Sevrija, Jahje ibn Se'ida El-Kattanija, Ibn El-Mehdija, Ahmeda ibn Hanbela i drugih da je ukupan broj vjerodostojnih hadisa oko 4 400 hadisa, da je to u globalu tačno, ali je dodao da se to odnosi na čisto vjerodostojne hadise (sahih), a da sa dobrim (hasen) hadisima vjerodostojnih hadisa ima više od 6 000 (znači oko 4 400 sahih i više od 1 600 hasen hadisa).

On ovo argumentira vjerodostojnim hadisom kojeg bilježe Ebu Davud i Ahmed od Mikdada ibn M'adijekriba, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Zar ne, zaista mi je dat Kitab (u rivajetu: Kur'an) i sa njim (nešto) poput njega“.

Naravno, nema razilaženja da se pod riječima „poput njega“ misli na Sunet. A šejh kaže da se riječ „poput“ između ostalog odnosi i na broj vjerdostojnih (sahih i hasen) hadisa. Pa pošto broj ajeta u Kur'anu iznosi oko 6 200 takođe broj vjerdostojnih (sahih i hasen) hadisa je otprilike toliki.

Treba napomenuti da se na samo poznavanje broja vjerodostojnih hadisa ne gradi neki šerijatski propis, niti iz toga proizilazi neko djelo koje je pohvalno ili vadžib raditi, što znači da nepoznavanje broja vjerodostojnih hadisa ne šteti jednom muslimanu. Ono o čemu treba da vodi računa svaki musliman je da radi po onim vjerodostojnim hadisima koji su doprli do njega, takođe, da uči te hadise, da nauči njihovo ispravno tumačenje i da to prenosi ostalim ljudima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Ovaj hadis bilježi Ibn Madže, Tajalisi i Dijau’ Makdisi od Huzejfe, radijallahu anhu: “Ko proda kuću i ne uloži njenu protuvrijednost u sličnu njoj, neće mu biti bereketa u njoj (toj prodaji)”. U njegovom senedu je Ismail ibn Ibrahim ibn Muhadžir kojeg su Buharija, Ebu Davud i ostali ocijenili slabim ravijom, te je prema tome sened ovog rivajeta hadisa slab a tako ga ocjenjuju muhaddisi El-Busiri, Šuajb Arnaut i mnogi drugi.
U drugom rivajetu ovog hadisa kojeg bilježe imam Ahmed i Ibn Madže od Seid ibn Hurejsa, radijallahu anhu, je došlo: “Ko proda kuću ili nekretninu pa ne uloži njenu protuvrijednost u sličnu njoj, zaslužuje da mu ne bude bereketa u njoj (toj prodaji)”. Takođe i u ovom rivajetu ima slabosti, s tim da savremeni muhaddisi Albani i Šujab Arnaut dižu ovaj hadis na stepen dobrog i prihvatljivog hadisa na osnovu zbira rivajeta i hadisa u istom značenju u kojima je prenešen iako u svim tim rivajetima i hadisima pojedinačno ima slabosti.
A što se tiče značenja hadisa, komentatori navode sljedeća tumačenja:

– Muhaddis El-Munavi u svojoj knjizi “Fejdul-kadir” (6/119) pojašnjava da je Allah, subhanehu ve te'ala, stvorio Zemlju i učinio je mjestom smiraja i spokoja za Svoje robove, pa je stvorio ljude i džine da mu ibadet čine i stvorio je na Zemlji ono što je njima (ljudima i džinima) ukras (dunjalučkog života) kako bi ih iskušao ko će od njih najbolja djela činiti, pa je tako Zemlja postala njihovo iskušenje, fitna i sebeb činjenja grijeha osim onih koje njihov Gospodar sačuva. Pa tako ko proda kuću, a protuvrijednost kuće je imetak pokuđenog dunjaluka, i ne kupi drugu sa njenom protuvrijednošću neće imatu u toj prodaji bereketa. Jer je to suprotno Allahovoj mudrosti, tj. da je učinio Zemlju ljudima njihovom posteljom. Međutim, ako njenu protuvrijednost utroši u sličnom (kupovini druge kuće ili nekretnine) time je ostavio stvar na onome zašto ju je Uzvišeni učinio pa ga stigne bereket od toga, a bereket nečega je spojen sa Allahovom mudrošću u uređivanju i upravljanju sa Njegovim stvorenjima.

– Hanfijski učenjak Tahavija u knjizi “Bejanu muškilil-asar” (9/206) pojašnjava da značenje hadisa kao da se vraća na deseti ajet u suri Fussilet u kojoj Uzvišeni govoreći o Zemlji kaže: “I dao je bereketa u njoj (tj. Zemlji)”, pa ko proda kuću ili neku drugu nekretninu kao da je prodao ono u čemu je Allah dao bereketa, pa ga Uzvišeni onda kazni, ako od protuvrijednosti prodane kuće ne kupi drugu kuću ili sličnu nekretninu, da u toj prodaji nema bereketa.

– Prenosi Mula Alijj El-Kari u knjizi “Mirkatul-mefatih” (5/1983) od El-Muzaffera da je značenje hadisa da nije mustehab prodavati zemlju (nekretnine) i kuće i od iste vrijednosti kupovati nešto mimo njih, jer je u kućama i nekretninama velika korist a mala šteta: njih ne može ukrasti kradljivac niti uništiti vojnički napad za razliku od drugih pokretnih materijalnih stvari. Zato je preče da se ne prodaju, a ako se prodaju da se za njihovu protuvrijednost kupi neka druga zemlja (nekretnina) ili kuća.

Prema tome, hadis ukazuje na pokuđenost prodaje kuće ili neke druge nekretnine uopće a ako je već proda da za njenu protuvrijednost kupi njoj sličnu jer u protivnom Allah mu neće dati bereketa u toj prodaji. Izuzetak ovom propisu je slučaj prodaje kuće ili neke druge nekretnine u stanju nužde na koje se ne odnosi ovaj hadis. Poput toga da vlasnik istih sa njihovom prodajom treba da vrati dug čije vrijeme vraćanja je isteklo a nema nekog drugog imetka, u tom slučaju njemu je vadžib da proda kuću ili neku drugu nekretninu kako bi vratio dug. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ehlu sunnet su ashabi i svi oni koji ih slijede na onome na čemu su bili od vjere. Na ovo ukazuju mnogi argumenti Kur'ana i vjerodostojnog sunneta. Zbog toga su skoro sve sekte i vjerske skupine za sebe tvrdile da su one sljedbenice prave istine sa kojom je došao islam, a mnoge su sebe smatrale Ehlu sunnetom i spašenom skupinom.

Šije rafidije za sebe tvrde da su oni spašena skupina, kao što se prenosi od njihovog šejha et-Tusija.

Također, mu'atezile sebe smatraju sljedbenicima istine, spašenom skupinom i Ehli sunnetom i džematom. To je jasno potvrdio njihov prvak i vođe Amr ibn ‘Ubejd.

Naravno, suvišno je dokazivati ništavnost njihovih tvrdnji.

Stav eš'arijske uleme

Navodi ulema eš'arija u svojim knjigama da su oni istinski sljedbenici istine, Ehlu sunnet i džemata, potpomognuta i spašena skupina. Da zastupaju ovu tezu to je logično i za očekivat je. Od eš'arijskih učenjaka koji su ovo jasno naglašavali kroz svoje knjige su:

– Ebu Bekr el-Bakilani (u.403 po Hidžri) u knjizi „El-Insafu“ (str. 108, 144, 161, 162 i 168) pojašnjavajući neka svojstva Uzvišenog na klasično eš'arijski način tvrdi da je to stav Ehlu sunneta i džemata.

– El-Bagdadi (u.429 po Hidžri) u knjizi „El-Ferku bejne el-fireki“ (str. 26, 308) ubraja ulemu Ehlul-kelama od muhaddisa, fakiha i sljedbenika kijasa (hanefija) u Ehlu sunnet i džemat.

– El-Džuvejni (u.478 po Hidžri) u knjizi „Leme'ul-edille“ (str. 75, 92) kaže da će opisati akidetske osnove Ehlu sunneta i džemata, a pojasnio je akidu eš'arija.

Slično tome, Ebu el-Muzaffer el-Isfiraini, El-Gazali, Er-Razi, kao i svi savremni učenjaci eš'arija i maturidija, poput Muhammeda Ramadana el-Butija, Hasana El-Bene, šejha Kardavija, trvde da je akida Ehlu sunneta i džemata ono na čemu su Eš'arije i Maturidije, koji po njima predstavljaju glavni tok islama.

Pa tako, eš'arije od vremena kada su se pojavili (tj. krajem trećeg stoljeća po Hidžri) pa sve do danas za sebe tvrde da su oni Ehlu sunnet, potpomognuta i spašena skupina.

Stav uleme Ehlu sunneta prema eš'arijama i maturidijama, tj. da li su oni Ehlu sunnet?

Nakon istraživanja i analize stavova učenjaka Ehlu sunneta prema eš'arijama, njihovi govori se mogu razvrstati i podijeliti u nekoliko pojašnjenja:

Prvo pojašnjenje – Govori učenjaka koji jasno i direktno kažu da eš'arije nisu od Ehlu sunneta, nego su od Ehlu kelama (islamskih skolastičara) i novotara.

Na ovom stavu su:

– Imam Ehli sunneta Imam Ahmed, on je proglasio bidatorima skupinu kullabija na čijim osnovama je izgrađen mezheb eš'arija. Takođe, Imam Ahmed i Ibn Medini su izjavili da oni koji se bave Ilmu kelamom nisu Ehli sunne, a eš'arije i maturidije su kelamističke skupine. (Menhedžul-eša'ire fil-akide, str. 60)

– Imam Ebu Nasr es-Sidžzi, on je nazvao eš'arije novotarskom sektom štetnijom od mu'atezila. (Er-Reddu ala men enkerel-harf vel-savt, str. 222).

– Imam Muhammed ibn Huvejz Mendad (u. 390 po Hidžri), malikija, od koga prenosti Ibn Abdulberr da je rekao: „Sljedbenici strasti kod Malika i njegovih učenika su Ehlul-kelam. Svaki kelamista je sljedbenik strasti i novotar, svejedno bio eš'arija ili ne, ne prima mu se svjedočenje u islamu nikada, …“ (Džamiu bejanil-ilmi ve fadlihi, 2/117).

– Šafijski učenjak Ibn Surejjidž, suvremenik Ebul-hasana El-Eš'arija, on je negirao te'vil (iskrivljeno tumačenje ajeta o sifatima) mu'atezila, eš'arija, džehmija, i ostalih, gdje je izjednačio eš'arije sa ostalim sektama. (Idžtima'ul-džujušil-islamije, str. 62)

– Kaže šafijski učenjak Ebul-hasan el-Kerdži da učenjaci šafijskog mezheba neprestano odbijaju da se pripišu El-Eš'ariju i odriču se njegovog mezheba …. (Et-Tis'inijje, str. 238)

– Hanbelijski učanjak Ibn Kudame u knjizi „El-Munazaretu fil-islam“ (str. 35) kaže da su eš'arije bidatori.

– Šafijski učenjak Ebu Hamid el-Isfiraini nije ubrajao eš'arije u sljedbenike Imama Šafije i odvojio je Usulu fikh Eš'arija od Usulu fikha Imama Šafije. (Derut-te'arudi, 2/96)

– Šejhul-islam Ebu Ismail el-Herevi pisac knjige „Zemmul-kelam“, kaže o njemu Subki da je proklinjao Ebul-hasena el-Eš'arija i da je napustio svog šejha El-Kadija zbog toga što je bio eš'arija. (Tabekatuš-šafi'ijje, 4/272).

– Šejh Albani je nazvao, između ostalih, eš'arije neprijateljima sunneta (Es-Silsiletus-sahiha, 6/285) A neprijatelji sunneta ne mogu biti na akidi Ehli sunne vel džema'a.

– Šejh Muhammed ibn Sali el-‘Usejmin je u komentaru Vasitijske akide jasno rekao da eš'arije, matiridije i njima slični nisu Ehli sunne vel džema'a. (El-‘Akidetul-vasitijje, 2/372)

– Šejhovi Sulejman ibn Sahman i Abdullah ebu Betin. (Hašijetu Levami'i el-envar, 1/73)

Drugo pojašnjenje – Stav da su eš'arije od Ehlu sunneta u onome u čemu su se složili sa Ehlu sunnetom u akidetskim temeljima, a da nisu u onome oko čega su se razišli.

Ovo je stav šejha Bin Baza i Saliha Fevzana. Obojica su u odgovoru na članak Es-Sabinija o sifatima naglasili da eš'arije nisu od Ehlu sunneta u poglavlju svojstava, a jesu u ostalim poglavljima u kojima se ne razilaze. (Tenbihatun hammetun, str. 37-38, El-Bejanu liahtai badil-kutubi, str. 28)

Treće pojašnjenje – Da su eš'arije u globalu najbliži Ehlu sunnetu od svih ostalih sekti, njihovi prvi imami i učenjaci, poput Ibn Kullaba, el-Kalanisija i el-Muhasibija, su bliži Ehlu sunnetu i selefu od potonjih, poput Bakilanija, el-Džuvejnija, Gazalija i Razija, koji su bliže džehmijama i mu'atezilama. Oni se ubrajaju u Ehlu sunnet u općem značenju odnosu na šije rafidije kao što se ubrajaju i ostale sekte, poput mu'atezila, kaderija, murdžija i drugih u sunnetske pravce, a nisu od Ehlu sunneta u specifičnom značenju u smislu potvrđivanja akidetskih uvjerenja kako ih potvrđuje selef ummeta.

Ovo je stav Ibn Tejmije i njegovog učenika Ibnul-Kajjima kojeg su iznosili u mnogim svojim knjigama.

Neki potonji učenjaci, koji se ubrajaju u Ehlu sunnet, iako manje poznati, poput es-Sefarinija, Ahmeda el-Katiba i Ahmeda Subhija, smatraju da se u Ehlu sunnet ubrajaju: sljedbenici hadisa (tj, imam Ahmeda, danas popularno kao selefije), eš'arije i maturidije. Na ovakvo poimanje pripadnika Ehlu sunneta žestoko su odgovorili šejhovi Sulejman ibn Sahman i Abdullah ebu Betin negirajući eš'arijama i maturidijama pripadnost Ehlu sunnetu.

Eš'arije i maturidije se razilaze sa akidom Ehli sunneta u sljedećem:

Prvo: izvori iz kojih se uzima akida.

Drugo: poimanje imana.

Treće: kader.

Četvrto: dokazivanje postojanja Allaha.

Peto: poimanje tevhida.

Šesto: koji je prvi vadžib.

Sedmo: Allahova svojstva.

Osmo: Allahov govor.

Deveto: gdje je Allah i Njegovo viđenje na ahiretu.

Deseto: mudrost stvaranja.

Dvanaesto: podjela akide shodno izvorima iz kojih se uzima akida.

Eš'arije i matiridije su složili sa akidom Ehli sunneta u sljedećem:

Prvo: pitanja gajba vezana za kaburski azab, dešavanja na Sudnjem danu: proživljenje, vaganje dijela, prelazek preko Sirata, šefa'at, Džennet i Džehennem.

Drugo: stav prema počiniocu velikog grijeha.

Treće: stav prema ashabima i redoslijedu pravovjernih halifa, kao i pitanja vezana za halifu.

Četvrto: pitanje kadera, Maturidije su se složile sa stavom Ehli sunneta, a eš'arije nisu.

Rezime

Sva tri pojašnjenja uleme oko poimanja pripadnosti eš'arija i maturidija Ehlu sunnetu se svode na jedno, a to je da sljedbenici akide eš'arija i maturidija nisu pripadnici Ehlu sunneta, tj. nisu sljedbenici akide na kojoj su bili ashabi i oni koji su ih slijedili na Uputi. Oni nisu baštinici glavnog toka islama ma koliko mnogobrojni bili.

Drugim riječima:

Eš'arije i maturidije nisu od Ehlu sunneta, oni su u akidi sljedbenici Ehlu kelama (islamskih skolastičara) i novotari.

Oni su od Ehlu sunneta onoliko koliko su se složili sa Ehlu sunnetom, a nisu u onome oko čega su se razišli. A razilaze se sa Ehlu sunnetom u preko deset akidetskih osnova, a slažu se u tri osnove (maturidije u četiri).

Također, eš'arije i maturidije su u globalu najbliži Ehlu sunnetu od svih ostalih sekti, njihovi prvi imami i učenjaci, poput Ibn Kullaba, el-Kalanisija i el-Muhasibija, su bliži Ehlu sunnetu i selefu od potonjih, poput Bakilanija, el-Džuvejnija, Gazalija i Razija, koji su bliže akidi džehmija i mu'atezila.

Oni se ubrajaju u Ehlu sunnet u općem značenju u odnosu na šije rafidije, kao što se ubrajaju i ostale sekte, poput mu'atezila, kaderija, murdžija i drugih u sunnetske pravce, a nisu od Ehlu sunneta u specifičnom značenju u smislu potvrđivanja akidetskih uvjerenja kako ih potvrđuje selef ummeta.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com