Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Prije govora o “onome što je svima poznato”, tj. dodirivanja Kur'ana od strane žene u stanju hajza, neophodno je da se takođe u ovoj prilici ukratko pojasni propis učenja Kur'ana, svejedno gledajući u Kur'an ili učeći napamet, dirajući Kur'an ili bez diranja, od strane žene u stanju hajza.

Učenje Kur'ana od strane žene u stanju hajza

Oko učenja Kur'ana od strane žene u stanju hajza islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvo mišljenje – da ženi u stanju hajza uopće nije dozvoljeno da uči Kur'an, svejedno dirala Mushaf ili učila napamet.

Ovo je zvanični stav tri mezheba: hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog.

Argument sa kojim dokazuju svoj stav je hadis od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne uči džunub niti žena u stanju hajza ništa od Kur'ana”. Hadis bilježe Tirmizi iIbn Madže, a Tirmizi navodi da ga je imam Buhari ocijenio slabim. U njegovom senedu je ravija Ismail ibn Ajjaš čiji se hadis ne prihvata kod muhadisa kada prenosi od stanovnika Hidžaza a ovaj hadis je od njih. Takođe, Ebu Hatim smatra da su ovo riječi Ibn Omera, radijallahu anhuma. Prema tome, hadis je veoma slab zbog slabosti ravije Ismaila i zbog toga što su to riječi ashaba. Još ako se tome doda da se slabi ravija Ismail izdvojio sa ovim hadisom tako da ga niko drugi ne prenosi, dolazi se do rezultata da je hadis veoma slab i da ne može biti argument po ovom pitanju.

Stavovi ova tri mezheba se po ovom pitanju u nekim detaljima međusobno razlikuju. Pa je tako kod hanefija ženi u stanju hajza je dozvoljeno učiti Fatihu ili neku drugu suru koja ima značenje dove ako se izgovara kao dova a ne učenje Kur'ana, a nije joj dozvoljeno učiti sureta koja nemaju značenja dove poput sure Mesed (Tebettjeda).

Takođe, oni dozvoljavaju mualimi u stanju hajza da poučava Kur'anu ali da uči riječ po riječ razdvajajući jednu od druge.

Dok šafije zabranjuju učenje Kur'ana ženi u stanju hajza pa makar i dio ajeta, s tim da joj dozvoljavaju učenje Kur'ana srcem bez pomjeranja jezika ili uz pomjeranja jezika ali da se ne čuje glas, kao i da gleda u Mushaf.

Hanabile zabranjuju učenje jednog čitavog ajeta pa naviše, dok dozvoljavaju učenje jednog dijela ajeta, takođe dozvoljavaju razmišljanje o kur'anskim ajetima i učenje Kur'ana pomjeranjem usana pod uslovom da se usnama ne naznačavaju slova (harfovi). Takođe, dozvoljavaju ženi u stanju hajza da izgovara neke riječi koje su u Kur'anu ali ne sa ciljem učenja Kur'ana, poput riječi: BISMILLAH, ELHAMDULILLAHI RABBILALEMIN, INNA LILLAHI VE INNAILEJHI RADŽI'UN i slično.
Naravno, za ovakve detalje nema dokaza u šerijatskim tekstovima kao što u osnovi nemaju vjerodostojnog dokaza da je ženi u stanju hajza uopće zabranjeno učiti Kur'an.

Drugo mišljenje – da je ženi u stanju hajza dozvoljeno učiti Kur'an dok joj ide krv hajza, svejedno bojala se da će zaboraviti nešto iz Kur'ana ili ne, a kada joj prestane teći krv hajza nije joj dozvoljeno učiti Kur'an sve dok se ne okupa jer je tada u mogućnosti da se okupa.

Ovo je stav malikijskog mezheba.

Dokazuju ga vjerodostojnim hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je činio zikrullah (spominjao Allaha) u svakom stanju”. A učenje Kur'ana je zikr jer Uzvišeni Allah naziva Kur'an na nekoliko mjesta u Kur'anu zikrom.

Treće mišljenje – da je ženi u stanju hajza dozvoljeno da uči Kur'an ako se boji da će zaboraviti nešto iz Kur'ana, čak u tom stanju joj je vadžib da uči jer je fikhsko pravilo da ono bez čega se ne može izvršiti jedan vadžib ono samo postaje vadžib.

Ovo mišljenje se pripisuje ibn Tejmiji i zastupaju ga mnogi drugi učenjaci.

Odabrano mišljenje je stav onih učenjaka koji uopćeno dozvoljavaju učenje Kur'ana ženi u stanju hajza bez ikakvih ograničenja.

Na tom stavu su Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim a izabrali i mnogi savremeni učenjaci. A da je ovaj stav ispravan ukazuje sljedeće:

-nema šerijatskog dokaza koji zabranjuje učenje Kur'ana ženi u stanju hajza,

– a sa druge strane imamo vjerodostojan hadis u kome se kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio zikrullah, u što ulazi i učenje Kur'ana, u svim stanjima.

Diranje Mushafa od strane žene u stanju hajza

Ovo pitanje se vraća na mes'elu diranja Mushafa bez tahareta (abdesta, gusula ili tejemuma). Naime, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko diranja, uzimanja i nošenja Mushafa od strane džunuba, žene u stanju hajza i bez abdesta.

Prvi stav učenjaka – da je džunubu, ženi u stanju hajza i bez abdesta zabranjeno dirati mushaf ili dio mushafa.

Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta i zvanični stav četiri mezheba.

Najjači argumenti kojima potkrepljuju tu zabranu su jedan ajet i jedan hadis.

Prvi dokaz – riječi Uzvišenog: “On je, zaista, Kur'an plemeniti, u Knjizi brižljivo čuvanoj dodirnuti je smiju samo oni koji su čisti” (El-Vaki'a, 77-79). Kažu: ajet upućuje na zabranu diranja mushafa bez abdesta jer se zamjenica “je” vraća na Kur'an plemeniti, i po njihovom ajet se prevodi: “dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti”.

Komentar: Oni koji se ne slažu sa tumačenjem ovog ajeta na ovakav način poput mufessira Ibnul-Arebija i Kurtubija kažu: Ispravno je da se zamjenica “je” vraća na “Knjigu brižljivo čuvanu”, te prevode ajet: “dodirnuti je smiju samo oni koji su čisti” jer se zamjenica u osnovi vraća na najbližu imenicu prije nje.

Takođe, prenose Ibn Džerir i Ibn Kesir u svojim tefsirima da su Ibn Abbas, Enes, radijallahu anhum, Mudžahid, Ikrime, Seid ibn Džubejr, Dahhak, Džabir ibn Zejd, Es-Suddi i mnogi drugi, rekli da se pod riječima “Knjizi brižljivo čuvanoj” misli na knjigu na nebesima (levhul-mahfuz), a pod riječima “samo oni koji su čisti” da se misli na meleke.

Ono što podržava stav da se pod ajetom misli na meleke i Levhul-mahfuz je riječ u ajetu “El-mutahherun” koja znači: oni koji su sami po sebi čisti a to su meleci, jer da je se željelo ajetom reći da se misli na ljude koji se čiste tako što uzimaju abdest došla bi riječ “El-mutetahhirun” što znači oni koji se čiste, kao što je došlo u drugim ajetima. Kao u ajetu: “Allah zaista voli one koji se često kaju i voli el-mutetahhirine – one koji se mnogo čiste” (El-Bekara, 222).

Prema tome, argumentiranje sa ovim ajetom zabranu diranja mushafa bez abdesta je u najmanju ruku upitno a bliže bi bilo da se kaže da je i neispravno.

Drugi dokaz – poznati hadis Amra ibn Hazma od njegovog oca od njegovog djeda da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, napisao pismo stanovnicima Jemena a u njemu je bilo napisano: “Ne dodiruje Kur'an osim tahir (onaj koji je čist)”. Bilježi ga Malik kao mursel (bez spomena ashaba koji prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), Nesai i Ibn Hibban. I kažu da je ovaj hadis jasan šerijatski tekst da nije dozvoljeno dirati mushaf bez tahareta (abdesta, gusula ili tejemuma).

Komentar: Prenosi Ibn Hadžer da ovaj hadis ima skrivenu mahanu a to je da je ravija Hakem ibn Musa pogriješio u ovom hadisu kada je naveo u senedu prenosilaca hadisa Sulejman ibn Davuda a ispravno je da je riječ o Sulejman ibn Erkamu, a Sulejman ibn Erkam je ravija čiji hadis se ne uzima. Ovu grešku koju navodi Ibn Hadžer spominju najveći učenjaci hadisa, poput Ebu Davuda, Ibn Ebi Hatima, Ebu Zur'e, Ibn Mendea, Nesaija i Saliha Džezerija.

Prema tome, ovaj hadis je veoma slab iz dva razloga: prvo – što je rivajet kod Malika mursel a mursel je slab hadis, drugo – što u rivajetu kod Nesaia ima skrivena mahana gore spomenuta zbog koje se hadis smatra neprihvatljivim za argumentiranje. Zbog ovoga ne treba da nas zavedu riječi Ibn Abdilberra da je šuhret (tj. to da je poznat) ovog hadisa kod učenjaka dovoljan tako da nema potrebe za njegovim senedom.

Takođe, ovaj hadis, i ako bi uzeli da je sa strane seneda prihvatljiv, on ima nejasno značenje sa strane tumačenja. Naime, riječ “tahir” (onaj koji je čist) koja je došla u hadisu u arapskom jeziku ima višestruko značenje.

Prvo značenje je čistoća u prenesenom smislu, tj. da “tahir” (onaj koji je čist) znači čistoću od kufra i širka pri čemu bi hadis značio: ne dodiruje Kur'an osim mu'min, jer je došlo u ajetu: “Zaista su mušrici nečisti” (Et-Tevbe, 28).

Drugo značenje je čistoća u fizičkom smislu, tj. da je “tahir” (onaj koji je čist) onaj koji je čist od nedžaseta (prljavština) koje se u Šerijatu smatraju nečistoćom, kao što je došlo u hadisu o mački: “Ona nije nečista”.

I treće značenje je čistoća u šerijatskom smislu, tj. da je pod abdestom ili gusulom. Pa ostaje nejasnoća na koje značenje od ova tri se odnosi hadis, odnosno da li se može odnositi na sve tri istovremeno. U svakom slučaju, slabost hadisa i neodređenost njegovog značenja ne daju ovom hadisu snagu kojom bi po njemu bilo zabranjeno dirati Mushaf bez abdesta, tj. da bi onaj koji bi to radio bio griješan zbog toga.

Drugo mišljenje učenjaka – da je dozvoljeno uzimati i dirati Mushaf od strane džunuba, žene u stanju hajza i bez abdesta iako su i zagovarači ovog mišljenja složni da je to mustehab raditi uz abdest.

Na ovom stavu su: Hakem ibn ‘Utbe, Davud Zahiri, Ibn Hazm i ostali, a ovo mišljenje su izabrali i mnogi savremeni učenjaci.

Od najjačih argumenata sa kojima dokazuju svoj stav su sljedeći:

Prvi dokaz: da je osnova dozvola uzimanja, diranja i nošenja Mushafa u spomenutim stanjima sve dok nemamo dokaza za zabranu, a nema jasnog ajeta i vjerodostojnog hadisa koji ukazuju na zabranu.

Drugi dokaz: dugi hadis o pismu koje je poslao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Heraklu, rimljanskom namjesniku u Šamu, u kojem je između ostalog bilo napisano nekoliko ajeta iz Kur'ana a nema sumnje da su kršćani dirali to pismo čitajući ga. Ali ovome se može prigovoriti da pismo nije Mushaf niti dio njega, nego najviše liči nekim islamskim knjigama u kojima ima i ajeta.

Odabrano mišljenje nakon svega izloženog je dozvola diranja, uzimanja i nošenja Mushafa od strane džunuba, žene u stanju hajza i bez abdesta jer nema jasnog niti vjerodostojnog dokaza koji to zabranjuje. A ako bi i prihvatili da se ajet iz sure Vakia ” … dodirnuti je smiju samo oni koji su čisti” odnosi na ljude a ne meleke kao i da je hadis od Amr ibn Hazma “Ne dodiruje Kur'an osim tahir (onaj koji je čist)” vjerodostojan, najbliže bi bilo da je značenje i ajeta i hadisa sljedeće: Ne dodiruje Mushaf osim mu'min (koji je čist sa svojim imanom i vjerom), svejedno bio bez abdesta, džunub, žena u stanju hajza ili nifasa ili ima na svom tijelu nedžaseta.

A što se tiče predaja od ashaba i selefa da su smatrali da se ne dodiruje Mushaf osim pod taharetom (sa abdestom, gusulom ili tejemumom) njihovo značenje je da je to mustehab a ne da onaj koji uzme Mushaf bez abdesta, gusula ili tejemuma da je griješan. A Allah zna najbolje.

Prema tome, ženi u stanju hajza je dozovljeno učiti Kur'an i dirati ga (bez rukavica), uzimati i nositi. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Prvo: Stav Ehlu suneta ve džemata o Allahovim imenima je vjerovanje u sva imena sa kojima je Allah nazvao Samoga Sebe ili kojima Ga je nazvao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bez iskrivljivanja njihovog značenja (tahrifa), bez negiranja (t'atila), bez davanja kakvoće (tekjifa) i bez njihovog upoređivanja sa imenima

Njegovih stvorenja. Takođe, stav Ehlu suneta ve džemata o Allahovim svojstvima je vjerovanje u sva svojstva sa kojima je Allah opisao Samoga Sebe ili kojima Ga je opisao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bez iskrivljivanja njihovog značenja (tahrifa), bez negiranja (t'atila), bez davanja kakvoće (tekjifa) tim svojstvima i bez njihovog upoređivanja sa svojstvima Njegovih stvorenja.

To jest, Allah se ne opisuje osim onim čime je Samoga Sebe opisao ili čime Ga je opisao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Kao što kaže imam Ahmed: u ovome se ne prelazi ono što je došlo u Kur'anu i Sunnetu.

Drugo: Allah, subhanehu ve te'ala, nije opisao Sebe da je muškog niti ženskog spola, niti da uopće ima spol. Niti Ga je tako opisao Njegov Vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.

Spol je karakteristika Allahovih živih stvorenja, tj. Uzvišeni ih stvara u muškom ili ženskom spolu kako bi se između ostalog razmnožavali.

Uzvišeni Allah je za Sebe rekao da nije rođen, niti da je rodio, da nema ženu niti dijete i da Njemu nije ništa slično.

Kaže Uzvišeni:

„Nije rodio i rođen nije.“ (El-Ihlas, 3),

„On nije uzeo Sebi ni ženu ni dijete.“ (El-Džinn, 3),

„Otkud Njemu dijete kad nema žene.“ (El-En'am, 101),

„Ništa Njemu nije slično.“ (Eš-Šura, 11).

Treće: Upitan je poznati saudijski šejh Abdulaziz Abdullatif Ali eš-Šejh, ekspert iz oblasti akide, „da li je ispravno opisati Allaha tako da kažemo da On nema spola?“ On je odgovorio nakon zahvale i salavata sljedeće:„Ako se sa ovom konstatacijom želi reći da Uzvišeni Allah nema sudruga, da Mu niko nije sličan, i da On nema ni ženu ni dijete, onda je to istina.

Kaže Uzvišeni: „Ništa Njemu nije slično, On sve čuje i sve vidi“. (Eš-Šura, 11) I kaže Uzvišeni: “On je Allah – Jedan! Allah je Utočište svakom! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!” (El-Ihlas, 1-4).

A ako se time želi neispravno značenje, ili nešto što ukazuje na nedostatak (u Allahovim svojstvima), onda treba znati da je Uzvišeni Allah čist od svih mahana i nedostataka, On je opisan svojstvima saršenstva i uzvišenosti. Kaže Uzvišeni: „Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima“. (El-E'araf, 180) I kaže: „A Allah ima svojstva najuzvišenija“ (En-Nahl, 60) A Allah zna najbolje“.
(http://www.alabdulltif.net/)

Četvrto: Uzvišeni Allah kada govori o Sebi u Plemenitom Kur'anu govori u muškom rodu. Na primjer, kaže Uzvišeni: „I On je Taj koji je nebesa i Zemlju mudro stvorio: čim On za nešto rekne: ‘Budi!’ – ono biva; riječ Njegova je Istina; samo će On imati vlast na Dan kad se u rog puhne; On zna nevidljivi i vidljivi svijet, i On je Mudri i Sveznajući”.“ (El-En'am, 73) I kaže: „On je Taj koji iz ničega stvara i On će to ponovo učiniti, to je Njemu lahko; On je uzvišen i na nebesima i na Zemlji; On je silan i mudar.“ (Er-Rum, 27)

To što Uzvišeni Allah govori o Sebi u muškom rodu ne znači da je On, subhanehu ve te'ala, muškog spola. Učenjaci Ehlu suneta na dokazuju sa ovim načinom izražavanja u Kur'anu da je Uzvišeni Allah muškog spola niti mu pripisuju zbog ovoga spol.

Onda se postavlja pitanje: zašto Uzvišeni o Sebi govori u muškom rodu? Odgovor je sljedeći:
(http://almoslim.net/node/70336, http://islamqa.info/ar/98689)

Prvo – Zato što je nužnost govora i međusobnog razumijevanja na arapskom jeziku da se izražavanje čini u jednom od dva roda: ili muškom ili ženskom. Mnoge stvari koje po svojoj prirodi nemaju veze sa spolom na arapskom jeziku (kao i mnogim drugim) opisuju se u muškom spolu, poput predmeta: kamen, brdo i slično, ili osobina: pravda, plemenitost i slično. Ovo je karakteristika mnogih starih jezika mimo arapskog, poput semitskih jezika, da nemaju srednjeg neutralog roda. Ovi jezici imena stvari koja po prirodi nisu ni muškog ni ženskog roda srvstavaju ta imena u jedan od dva ova roda ili muški ili ženski.

Dok sa druge strane imamo drugu skupinu jezika, poput hindoevropskih jezika, koji imaju neutrali srednji rod za sve stvari koje po prirodi nisu ni muškog ni ženskog roda.

Drugo – U jezicima u kojima se imena stvari dijele na dva dijela ili ženski ili muški rod, što nije karakteristika samo arapskog jezika, ime neke stvari, koja po svojoj prirodi nije ni muškog ni ženskog spola, u tim jezicima se takvo ime izgovara u muškom rodu, jer je taj rod osnovni rod i jer je lakši za izgovor, za razliku od ženskog koji proizilazi iz muškog roda i ima dodatni prefiks koji ukazuje na njega.

Kaže imam arapske gramatike Sibevejhi (Kitabu Sibevejhi, 1/22): „Znaj, da je kod Arapa muški rod lakši od ženskog, jer je muški rod na prvom mjestu, on je više zastupljen, dok ženski rod proizilazi iz muškog“.

Kaže Ibn Kajjim (Es-Sava'iku el-mursele, 4/1308): „Ako se nešto kreće između dvije stvari (ili je prva ili druga stvar), a jedna od njih prevagnjuje nad drugom pa makr u bilo čemu, vadžib je nužno da se Gospodar (Uzvišeni Allah) opiše sa onom koja je viša i časnija (od te dvije stvari)“.

Treće – Allah, subhanehu ve te'ala, je ukorio i kritikovao mušrike (mnogobošce) kako tvrde da robuju Allahu Jednom Jedinom, a molitve upućuju mimo Njega ženskim kipovima.

Kaže Uzvišeni: „Oni se mimo Allaha ženskim kipovima mole, a ne mole se drugom do šejtanu prkosniku“ (En-Nisa, 117) Kaže imam Ibn Džerir Taberi u svom tefsiru (9/211): „Kaže Uzvišeni: ‘Dovoljan je dokaz protiv onih koji čine širk Allahu, a obožavaju ono što obožavaju mimo Njega od kipova i kumira, a koji ukazuje na njihov dalalet, kufr i skretanje sa Pravog puta, to što obožavaju kipove koje nazivaju ženskim imenima i tvrde da su to božanstva i gospodari. A žensko svake vrste je njen mizerniji dio. Time oni potvrđuju obožavanje mizernijih stvari sa znanjem da su one manje vrijedne“.

Četvrto – Neophodno je naglasiti da Allah Sebe nije opisao ni da je muško ni da je žensko, a u Plemenitom Kur'anu govori o sebi u muškom rodu jer je to nužan način govora i izražavanja u arapskom jeziku i jer je to potrebno radi međusobnog razumijevanja, a muški rod je osnovni, prvi i lakši za izgovor iz njega proizilazi ženski.

Allah je Stvoritelj i muška i ženska.

Kaže Uzvišeni: „I da On par, muško i žensko, stvara“. (En-Nedžm, 45)

A Allah je uzvišen od toga da bi imao sudruga, Sebi sličnog, suprugu ili dijete.

Kaže Uzvišeni: „On je stvoritelj nebesa i Zemlje! Otkud Njemu dijete kad nema žene, On sve stvara, i samo On sve zna.“ (El-En'am, 101)

I kaže Uzvišeni govoreći o džinima mu'minima, čim su čuli Kur'an povjerovali su njega i spoznali su svoga Gospodara: „On nije – neka uzvišeno bude dostojanstvo Gospodara našeg! – uzeo Sebi ni ženu ni dijete.“ (El-Džinn, 3)

Peto: Sve što je dosada spomenuto je pojašnjenje ispravnog poimanja pitanja vezanog za pripisivanje ili negiranje spola Uzvišenom Allahau.

A što se tiče toga što ti šejtan stalno dolazi sa mišlju ima li Gospodar stidno mjesto, ta ružna misao koja ti najviše dolazi u glavu i progoni te da ne možeš spavati, ovo se u Šerijatu tretira kao akidetska vesvesa i zla misao koju šejtan nameće mu'minu i sa kojima ga opsjeda do te mjere da joj se ne može oduprijeti, želeći time da ga odvrati od vjerovanja i praktikovanja vjere, da ga skrene sa Pravog Puta, da ga izluđuje ili u najmanju ruku rastužuje.

Detaljnije o toj temi, te kako se zaštiti i liječiti od akidetskih vesvesa pročitaj pod naslovom: LIJEK ZA AKIDETSKE VESVESE I RUŽNE MISLI O ALLAHU I ALLAHOVOM BIĆU, pod ovim linkom:

http://www.zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=797:lijek-za-akidetske-vesvese-i-rune-misli-o-allahu-i-allahovom-biu&catid=61:akidaimanvjerovanje&Itemid=44

Ve billahi tevfik.

http://www.ehlus-sunne.ba

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

U osnovi sve dok neku ženu smatramo muslimankom i ubrajamo je u muslimane (znači da nije murted, mušrikinja ili kjafirkinja) dozvoljeno je da je musliman ženi.

S tim, da musliman treba da ženi muslimanku koja redovno klanja, pokrivena je, posti Ramazan i slično, a i obrnuto, da se muslimanke udaju za takve muškarce.

Problem nastaje kada u sredini u kojoj živimo ne možemo lahko naći djevojku muslimanku koja praktikuje osnovne stvari vjere. Tako pitanje nije trebalo glasiti da li je dozvoljeno ovakvu ženu ženiti ili nije, nego u kojim situacijama nema smetnje da se ženi ,a u kojim je bolje da se ne ženi takva žena.

Naime, islam preporučuje prilikom izbora bračnog druga da buduća životna družica bude od onih koji se ističu u praktikovanju vjere, tj. pridržavanju islamskih propisa.

Prenosi Ebu Hurejre, radijellahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Ženu žene zbog četiri srvari: zbog njenog bogatstva, porijekla, ljepote i vjere, izaberi onu koja praktikuje vjeru.“ (muttefekun alejhi, Buharija 5090, Muslim 3708)

Hadis znači da ako bi mladić imao izbora između četiri djevojke: jedna je iz bogate porodice, druga iz ugledne familije, treća poznata po ljepoti i četvrta koju krasi čvrsto pridržavanje vjere, islam podstiče da oženi onu koja je prepoznatljiva po držanju vjere.

Pod praktikovanjem vjere u hadisu se ne misli na klanjanje pet vakata namaza, pokrivenost i slično, jer su to vadžibi, farzovi i temelji sa kojima musliman biva muslimanom i jer i ostale tri vrste djevojaka spomenutih u hadisu, bogata, ugledna i lijepa, moraju biti one koje se drže temeljnih propisa vjere (klanjanje i pokrivenost), nego se pod djevojkom koju krasi pridržavanje vjere podrazumijeva ono što je više od ispunjavanja temelja vjere (namaz, post, pokrivanje, i slično) i ostavljanja opće poznatih harama, poput mnoštvo ibadeta, prisustvovanje vjerskim kursevima, bavljenje davetskim aktivnostima, stid, neašikovanje i slično.

Sa druge strane, islamski pravnici kada govore o situacijama i okolnostima kada je mustehab ili vadžib (shodno razilaženju) mužu da dâ talak (tj. pusti) svojoj ženi, navode da je to slučaj kada ona ostavlja namaz, te ga klanja samo u njegovom prisustvu, ili kada ne vodi računa o propisnom pokrivanju (znači pokrivena je, ali nemarna u odijevanju) i tome slično.

Naravno, ne možemo zanemariti sredinu i okolnosti u kojima živimo tj. da smo kao muslimanski narod prošli kroz pedesetogodišnje komunističko zatiranje vjerskih vrijednosti i odvraćanje od vjere, kao i da smo u periodu islamskog buđenja (sahve) i vraćanja islamskim vrijednostima, gdje oni koji sebe smatraju muslimanima ne izvršavaju ni osnovne temelje vjere, poput namaza.

Pa tako uzimajući u obzir gore spomenuto, tj. da islam podstiče na ženjenje djevojke koja se ističe u pridržavanju vjere (ne samo da klanja i da je pokrivena kakva treba biti svaka muslimanka), te da je mustehab razvesti se sa ženom koja je nemarna u praktikovanju vadžiba vjere (namazu, pokrivanju i slično), kao i okolnosti i uticaj sredine u kojoj mi musimani Bosne živimo, savjetujem te da postupiš na sljedeći način; da na lijep i mudar način podstakneš i ubijediš tu djevojku da počne klanjati beš-vakat (pet dnevnih namaza) i da se pokrije prije nego što sklopiš sa njom bračni ugovor, a ako neće bolje je da je ne ženiš (osim ako ona ima opravdan razlog za odbijanje).

Time ćeš uvidjeti da li je ona spremna i voljna da se pridržava vjerskih propisa i da li je iskrena u svojim obećanjima. U protivnom, ako bi je oženio u stanju u kakvom i jeste sa nadom da će sa vremenom sve doći na svoje, doći ćeš u neizvjestan položaj. Da li će ona početi klanjati beš-vakat i pokriti se i kada će to biti, je veoma relativno i upitno.

Moguće da prođe mnogo vremena a da se to ne desi, da dobijete djecu, da se brak učvrsti, a da ona pod raznoraznim izgovorima ne učini ono što ti je obećala i što joj je vjerska dužnost, pa ćeš doći u situaciju da postavljaš ponovo pitanje: živim sa ženom koja šara sa namazom ili klanja samo u mom prisustvu i odbija da se pokrije, je li dozovljeno živjeti sa njom, i trebam li se razvesti od nje?

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Neprilaženje supruzi u postelji više od 4 mjeseca može imati dva stanja:

Prvo stanje – da suprug nije prišao svojoj ženi u postelji 4 mjeseca ili više, svejedno iz opravdanog ili neopravdanog razloga, s tim da se nije zakleo Allahom da joj neće prići 4 mjeseca ili više.

U ovom slučaju ovo pitanje se vraća na poznatu mes'elu: da li je mužu vadžib da ima intimni odnos sa svojom suprugom i koliko često, odnosno ima li supruga pravo da njen muž ima sa njom intimni odnos i u kojem najmanjem vremenskom periodu.

Detaljnije o tom pitanju može se pročitati na ovom linku:
http://www.zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=861:-koliko-esto-supruga-ima-pravo-na-intimni-odnos&catid=70:brakintimaljubav&Itemid=44

Kada muž ne priđe supruzi 4 mjeseca ili više ali bez zaklinjanja Allahom bez šerijatski opravdanog razloga to se ubraja u loše ophođenje prema supruzi, a kod nekih učenjaka je supruzi dozvoljeno da u tom slučaju traži razvod braka.

Drugo stanje – da se muž zakune Allahom (ili nekim Njegovim svojstvom) da neće prići svojoj ženi u postelji 4 mjeseca ili više.

Onda to predstavlja ono što se u Šerijatu naziva „ILA'UN“, a čiji propis je pojašnjen u dva kur'anska ajeta.

Kaže Uzvišeni:

“Onima koji se zakunu da se neće približavati ženama svojim, rok je samo četiri mjeseca; pa ako se vrate ženama, Allah zaista prašta i milostiv je; a ako odluče da se rastave – pa, Allah doista sve čuje i zna”. (El-Bekare, 226,227).

Nema razilaženja među učenjacima da ako se muž zakune nečim drugim mimo Allaha, ili na period kraći od 4 mjeseca da onda se to ne ubraja u propis ILA-a.

Posljedica ILA-a

Od posljedica ovakvog ophođenja muža prema ženi je da ako prekrši zakletvu prije isteka perioda na koji se zakleo, svejedno bio period kraći ili duži od 4 mjeseca, obavezan je učiniti kefaret zakletve.

Uzvišeni Allah, subhanehu ve te'ala, je u spomenutom ajetu odredio da je rok zaklinjanja nepribližavanja supruzi 4 mjeseca, a nakon toga mora da ili se vrati ili da joj da talak. Međutim, ako muž ustraje na zakletvi puna četiri mjeseca te ne priđe supruzi u postelji oko posljedica tog stanja islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje:

Prvo mišljenje – nakon isteka 4 mjeseca supruga ima pravo da podigne parnicu kod kadije, a kadija mužu naredi da joj se vrati u postelju ili da je pusti (da joj talak), a ako neće ni jedno ni drugo, onda ih kadija razvede. Znači, samim istekom perioda od 4 mjesca žena nije razvedena, nego se problem podiže i pokreće kod kadije.

Na ovom stavu su malikije, šafije i hanabile. (Hašijetu ed-Dusuki 2/436, Mugnil-muhtadđ 3/348, El-Mugni 7/318)

Drugo mišljenje – samim istekom 4 mjeseca pada razvod (talak) među supružnicima, tako da se to pitanje ne vraća na podizanje parnice kod kadije niti njegovo razvođenje ako muž odbije.

Na ovom stavu su hanefije. (Bedai'u es-sanai'a, 3/176)

Oni smatraju da je to (razvod) kazna mužu zbog njegovog nanošenja štete supruzi i uskraćivanja njenog prava.

Učenjaci oba stava argumentiraju svoje stajalište istim ajetima, a riječ oko čijeg tumačenja se razilaze je „EF“ (pa).

Po džumhuru ona znači redosljed nakon isteka 4 mjeseca, zato po njima talak ne pada sa istekom 4 mjesca. Dok kod hanefija ta riječ znači da vraćanje u postelju treba biti prije isteka 4 mjeseca, da je muževima dat taj rok, u protivnom ako se ne vrate i istekne 4 mjeseca onda talak pada automatski sa istekom.

Stav i tumačenje džumhura učenjaka (tj. prvo mišljenje) je ispravnije, jer se prenosi u vjerodostojnim predajama od 12 ashaba da sa istekom 4 mjesca ne pada talak, nego da se traži od muža da se vrati ženi u postelji ili da je pusti.

Vrsta talaka koji padne u toku ILA-a

Učenjaci se takođe razilaze oko vrste talaka koji se desi kao posljedica ILA-a (zaklinjanja muža Allahom da neće prići ženi u postelji 4 mjeseca ili više):

Kažu hanefije i imam Ahmed u jednom od dva rivajeta da je to talak bain, tj. u čijem iddetu (pričeku) muž nema pravo da ženu vrati.

Dok malikije, šafije i Ahmed u drugom rivajetu od njega smatraju da je to talak redži’, tj. da muž u toku iddeta (pričeka) ima pravo da vrati suprugu.

Bliže ispravnom je stav hanefija, jer je razlog razvoda šteta koju muž nanosi supruzi, a ta šteta se ne otklanja osim takvom vrstom razvoda, u protivnom ako je može vratiti u toku iddeta neće se otkloniti šteta koja joj se nanosi.

Konkretan odgovor na pitanje

Nakon svega rečenog može se konstatovati sljedeće:

– Ako se muž nije zakleo Allahom da neće prići ženi 4 mjesca ili više, onda talak (razvod braka) nije pao oko čega nema razilaženja među učenjacima.

– Ako se muž zakleo Allahom da neće prići supruzi 4 mjesca ili više, onda je proces sljedeći: žena ako hoće, zbog tog zuluma i njenog prava na intimni odnos, ima pravo da podigne optužbu kod kadije (kod nas kod daije ili učenog) da joj muž nije prišao više od 4 mjeseca. Zatim kadija traži od muža da ili priđe ženi ili da joj da talak. Ako neće ni jedno ni drugo onda kadija ima pravo i moć da poništi brak ako žena to hoće.

Prema tome, sve dok se problem ne digne do kadije (učenog ili daije) brak je važeći. Ako ti hoćeš da i dalje živiš u takvom stanju to je do tebe.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se obradi više podpitanja vezanih za gledanje žene koja se želi zaporositi.

Propis viđenja žene koja se želi zaprositi

Velika većina učenjaka je na stavu da je mustehab (preporučeno) vidjeti ženu koja se želi zaporositi. Manja skupina učenjaka kaže da je to samo dozvoljeno, a ne i preporučeno. Niko od učenjaka nije rekao da je to vadžib a kamoli šart valjanosti braka.

Kaže Ibn Tejmije (Medžu'ul-fetava, 29/355): „Brak je ispravan i ako on (mladoženja) nije vidi nju (mladu). Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojašnjavajući gledanje (u ženu pri prosidbi) nije rekao da bez njega nije ispravan brak. A to ukazuje da gledanje nije vadžib i da je brak bez njega valjan“.

Prenešeno je nekoliko hadisa koji ukazuju da je preporučeno vidjeti ženu koja se želi zaprositi. Od tih hadisa su:

– Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem on kaže: „Bio sam kod Vjerovjesnika, sallallahu alejih ve sellem, došao mu je neki čovjek i obavijestio ga da se oženio ženom od Ensarija. Pa ga upitao Allahov Poslanik, sallallahu alejih ve sellem: ‘Je si li pogledao u nju?’ ‘Nisam’, odgovorio. ‘Idi i pogledaj je, jer u očima Ensarija ima nešto'“.

– Hadis od Džabira, radijallahu anhu, u kojem kaže: „Čuo sam od Allahovog Poslanika, sallallahu alejih ve sellem, da je rekao: ‘Kada neko od vas hoće da zaprosi ženu, ako je u mogućnosti da vidi (od nje) ono što će ga navesti da je oženi, neka to učini’. Pa sam zaprosio djevojku. Skrivao sam se sve dok nisam vidio na njoj ono što me je navelo da je oženim, pa sam je oženio“. Hadis bilježe Ebu Davud, Ibn Madže, Ahmed, Hakim, Ibn Hibban i Bejheki, vjerodostojnim ga ocjenjuje Hakim i Ibn Hibban, a dobrim Albani i Šu'ajb Arnaut.

– Hadis mutefekun alejhi od Sehla ibn S'ada, radijallahu anhu, u kojem je prepričao događaj žene koja je došla kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejih ve sellem, i ponudila se da je on oženi. Pa je on pogledao u nju, podigao pogled i usmjerio prema njoj, a zatim spustio glavu.

– Hadis od Mugire ibn Š'ubeta, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je on zaprosio neku ženu pa mu je Poslanik, sallallahu alejih ve sellem: rekao: „Pogledaj u nju, jer je to napreče da vam učini brak trajnijim“. Bilježe ga Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Darimi i Ib Hibban. Vjerodostojnim su ga ocjenili Hakim, Ibn Hibban, Ibn El-Mulekkin, El-Busiri, Albani i Šu'ajb Arnaut, a dobrim Tirmizi.

Hadisi Džabira i Mugire, radijallahu anhuma, govore ujedno i o dvije najbitnije mudrosti gledanja u ženu koja se želi zaprositi, a to su:

– da prosac gledanjem u nju vidi ono što će ga podstaknuti da je oženi,

– da njeno viđenje uzrokuje da brak bude trajniji.

Nema sumnje da spomenuti hadisi ukazuju na preporučenost gledanja u ženu koja se želi zaprositi.

Granice onoga šta je dozvoljeno vidjeti kod žene pri prosidbi

Zatim su se učenjaci razišli oko toga šta je dozvoljeno proscu da vidi od tijela žene koju želi zaprositi.

Prenosi Ibn Kudame (El-Mugni, 6/552) da su učenjaci složni da je dozvoljeno vidjeti njeno lice i šake. Zatim su se razišli oko dozvole viđenja više od lica i šaka na nekoliko stavova (Fethul-bari 9/182):

Prvi stav: da je dozvoljeno vidjeti samo lice i šake.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka. Na ovome su hanefije, malikije, šafije i stav unutar hanbelijskog mezheba (rivajet od imama Ahmeda). (Hašijetu Ibn Abidin 5/237, Dževahirul-iklil 1/275, Mugnil-muhtadž 3/128)

Oni svoj stav obrazlažu time što je lice centralno mjesto ljepote žene, mjesto koje se najprije gleda i koje ukazuje na ljepotu žene. Dok šake žene ukazuju na plodnost tijela. Takođe, kažu da su lice i šake mjesta na tijelu koja se uobičajno pokazuju (vidljiva su), a nije dozvoljeno gledati u one dijelove tijela koja se uobičajno ne pokazuju, tj. nisu vidljiva.

Drugi stav: da je dozvoljeno vidjeti one dijelove koji se  u često sami pokažu, poput ruku (šaka), lica, vrata i stopala.

Ovo je zvanični stav hanbelijskog mezheba (drugi rivajet od imama Ahmeda). (El-Insaf 8/19, El-Mugni 6/552)

Oni to dokazuju time što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio da je vidi bez njenog znanja, iz čega se razumije da je dozvoljeno vidjeti sve ono što se u većini slučajeva samo po sebi pokaže od ženinog tijela.

Prenosi Ebu Džafer El-Bakir da je Omer, radijallahu anhu, zaprosio kćerku Alijinu, radijallahu anhu. Pa mu je Alija rekao da je ona mala, našto mu je Omer prigovorio da ga time želi odbiti. „Poslaću je tebi, pa ako budeš zadovoljan ona je tvoj žena“, rekao je Alija i poslao je Omeru da je vidi. Kada je došla Omer joj je prišao i štapom zadigao odjeću od stopala i otkrio njenu podkoljenicu. A onda mu je ona rekla: „Spustio to, da nisi emir pravovjernih oči bi ti izbila“. Ovu predaju bilježe Abdurezak u svom Musannefu i Se'id ibn Mensur u svom Sunenu. Ova predaja je slaba jer u njenom lancu ima prekid.

Kažu: ovo je dokaz da je dozvoljeno vidjeti više od lica i šaka, jer su ovo dozvolila dvojica pravovjernih halifa Omer i Alija, radijallahu anhu. Nema sumnje daje ovo jak argument da nije slabosti u samoj predaji.

Treći stav: da je dozvoljeno vidjeti šta god hoće od tijela osim stidnog mjesta (polnog organa).

Ovo je stav imama El-Evza'ia. (Fethul-bari 9/182)

Četvrti stav: da je dozvoljeno vidjeti cijelo njeno tijelo.

Ovo je stav Davuda Ez-Zahirija, Ibn Hazma i treći rivajet od imama Ahmeda. (El-Muhalla 10/30, El-Insaf 8/19)

Treći i četvrti stav se dokazuje istim argumentom a to je opće vanjsko značenje hadisa Mugire, radijallahu anhu: „Pogledaj u nju“.

Odabrano (radžih) mišljenje je spoj prvog i drugog stava učenjaka. To jest, kada prosac ode da vidi i zaprosi ženu, njoj nije dozvoljeno da pokaže više od lica i šaka, na čemu je džumhur (večina) učenjaka, niti on ima pravo da traži da vidi više od toga. A mladić koji se sakrije da bi vidio ženu koju želi zaprositi bez njenog znanja, ili je posmatra sa strane, njemu je dozvoljeno da vidi šta god se pokaže od njenog tijela, od vrata, stopala, kose i slično.

Na ovo ukazuje više argumenata:

– hadis Džabira, radijallahu anhu: „Ako je u mogućnosti da vidi (od nje) ono što će ga navesti da je oženi, neka to učini“,

– hadis Mugire, radijallahu anhu: „Pogledaj u nju“.

– riječi Džabira, radijallahu anhu: „Skrivao sam se sve dok nisam vidio od nje ono što me je navelo da je oženim, pa sam je oženio“.

Propis gledanja žene u prosca

Propis gedanja žene u prosca je isti kao i propis gledanja prosca u ženu koju ima namjeru zaprositi, jer se i on njoj može svidjeti ili ne svidjeti kao što se i ona njemu može svidjeti ili ne. Čak je njoj preče da vidi njega nego njemu nju, jer on njoj može dati talak ako mu se ne svidi, dok ona to ne može (pravo talaka je u rukama muškaraca).

Razlog zbog kojeg je došlo u hadisima da je propis gledanja vezan samo za muškarce je zbog toga što su muškarci svakako vidljivi u javnom druševnom životu žene ih veoma lahko mogu vidjeti, za razliku od žena koje su pokrivene i skrivene od javnosti. (Ahkamuzzevadž Omer El-eškar, str. 61)

Učenjaci se takođe razilaze oko toga šta je ženi dozovljeno da vidi od tijela prosca. Najbliže je da nema smetnje da vidi više od lica i šaka, jer je stidno mjesto muškaraca ono što je između pupka i koljena. (Hašijetu Ibn Abidin 5/237, Hašijetu Ed-Dusuki 2/215)

Je li uslov da bi vidio ženu koju želi zaprositi njena dozvola?

Džumhur (većina) učenjaka smatra da prosac ne treba tražiti dozvolu žene ili njenog velija (staratelja) niti da ona zna da je želi vidjeti. Kažu da je dovljeno to što je to dozvolio Zakonodavac. Takođe, hadisi su došli u općoj formi bez uslovljavanja spomenutog. Džabir, radijallahu anhu, kaže da se skrivao da bi je vidio, znači bez njenog znanja i dozvole.

Neku učenjaci kažu da je bolje da ona ne zna da je želi vidjeti, jer će tako biti prirodnija i nenašminkana.

Sa druge strane, malikije smatraju da je vadžib tražiti dozvolu i obavijestiti ženu o tome, kako ne bi griješnici i bestidnici u tome imalu izgovor da gledaju i zagledaju žene, jer su prosci.

Prvi stav je bliže ispravnom, jer dokazi ukazuju na to. Takođe, ako je moguće da prosac vidi djevojku prije nego što je zaprosi, to je najbolje, kako se ne bi desilo da je zaprosi i tek onda vidi a ona mu se ne svidi pa je onda želi odbiti a time joj može nanijeti neprijatnosti.

Dozvoljene i zabranje radnje tokom gledanja i prosidbe

Nema smetnje da prosac razgovara sa ženom koju prosi u prisustvu mahrema ili na javnom mjestu gdje ima ljudi. Sve dok je razgovor i komuniciranje u cilju i kontekstu sklapanja braka i budućeg zajedničkog života njih dvoje smiju razgovarati ili razmjenjivati mejlove i poruke.

Nema smetnje da prosac pogleda u slike žene koju prosi, koje mu ona sa tim ciljem pošalje, sa ciljem viđenja zbog prosidbe. Naročito ako prosac živi daleko od žene te nije u mogućnosti da je posjeti zbog cilja prosidbe i viđenja.

Zabranjeno je osamljivanje prosca sa ženom koju prosi, jer je zabrana osamljivanja sa ženom strankinjom (kojoj nije mahrem) potvrđena idžamaom učenjaka i jasnim hadiskim tekstovima. Kaže Posanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi: „Neka se nikako ne osamljuje muškarac sa ženom osim sa (njenim) mahremom“.

Takođe, proscu nije dozvoljeno da se rukuje sa ženom koju prosi niti da dirne bilo koji dio njenog tijela, našto ukazuju nedvosmisleni šerijatski tekstovi.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com