Alejkumusselam.

Iako nisi opisao vjersko stanje svoje hanume pretpostavljam da je muslimanka koja praktikuje vjerske propise, jer inače bi trebao tražiti savjet o tome prije ovoga za šta sada tražiš savjet.

Došli su jasni šerijatski tekstovi koji ukazuju da je supruzi zabranjeno odbijati muža u postelji kada on poželi da joj priđe. Oko ovog pitanja nema razilaženja među učenjacima.
Bilježe Buahrija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada muškarac pozove svoju ženu u postelju a ona mu se ne odazove pa provede noć ljut na nju meleci je proklinju sve dok ne osvane”. Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, neće ni jedan čovjek pozvati svoju suprugu u postelji a ona ga odbije a da neće Onaj koji je na nebesima biti rasrđen na nju sve dok (njen muž) ne bude zadovoljan sa njom”.
Na osnovu ovih argumenata islamski pravnici smatraju da muž ima pravo da traži od svoje supruge da imaju intimni odnos kada god hoće osim ako nju u tome sprečava neko šerijatsko opravdanje poput hajza, nifasa, da je pod ihramima, ili bolesna i tome slično. U protivnom ona je obavezna, tj. vadžib joj je, da mu se odazove.
Učenjaci, poput Zehebija, Rafija, Hejsemija, Nevevija i drugih, smatraju da odbijanje žene muža u postelji bez opravdanog šerijatskog razloga da je to vrsta neposlušnosti žene (tzv. nušuz) i jedan od velikih grijeha zbog žestoke prijetnje koja je došla u hadisima.

Prema tome, to što radi tvoja hanuma je bez sumnje veliki šerijatski prekršaj.

A što se tiče njenog izlaska iz kuće, obilaska rodbine i slično bez tvoje dozvole, treba znati da ženi u osnovi nije dozvoljeno da izlazi van kuće bez dozvole muža osim ako joj je unaprijed dozvolio takve vrste izlazaka bez pitanja.

Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “I u kućama svojim boravite” (El-Ahzab, 33), i riječi: “Muškarci upravljaju ženama” (En-Nisa, 34). Takođe, u hadisu mutefekun alejhi kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Svi ste vi pastiri, i svi ste odgovorni za one koji su vam potčinjeni, imam (vladar) je pastir i odgovoran za one koji su mu potčinjeni, muž je pastir u svojoj porodici i odgovoran za one koji su mu potčinjeni. Žena je pastirica u kući svoga muža i odgovorna je za one koji su joj potčinjeni …”.

Svi ovi argumenti ukazuju da ženi nije dozvoljeno da izlazi iz kuće bez saglasnosti njenog muža jer je on odgovaran za nju i biće pitan za nju.
A što se tiče načina kako da izliječiš njenu neposlušnost, najbolji način je kur'anski način koji je pojašnjen u ajetu “A one čijih se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujete, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite. A kada vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite” (En-Nisa, 34).

Prema tome, prvo je posavjetuj tako što ćeš joj pojasniti obavezu odazivanja tebi u postelji i traženja dozvole za izlazak iz kuće, da je to njena vjerska obaveza. Ako nastavi po istom odvoji se od nje u postelji, tj. ti odbijaj nju u postelji i ne spavaj sa njom u istom krevetu. Ako i to ne urodi plodom, dozvoljeno je i da je udariš odgojnim udarcem pri čemu moraš izbjegavati lice. Nakon ovoga ostaje da vas pokušaju izmiriti pomiritelji iz tvoje i njene familije, pa ako i to ne donese rješenje onda vam ne preostaje osim razvod. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.
Odgovor na tvoje pitanje se vraća na dva pitanja: ko ima pravo i obavezu na čuvanje i brigu oko djeteta nakon razvoda i propis bavljenja sihrom.
Čuvanje i briga oko djeteta (šerijatski termin za to je hadana), koje se ne može samo o sebi brinuti, tj. o njegovom stanju i odgoju onako kako je najkorisnije za njega, je šerijatsko pravo i obaveza. Ovaj vadžib je vadžib-kifaje ako ima više onih koji mogu da se brinu o njemu, a ako je samo jedan onda je fard-ajn za njega, ili ako postoji još neko ali ga dijete ne prihvata. Hadana (čuvanje i briga oko djeteta) je pravo onome ko je hoće, pa ako od nje odustane ne primorava se na nju, a ako prestane njegovo pravo onda to pravo prelazi na onoga ko je poslije njega.

A što se tiče redoslijeda prava i obaveze na čuvanje i brigu oko djeteta (hadane), ona je sljedeća:
Ako su roditelji rastavljeni zbog zbog talaka, hadana prelazi na majku oko čega nema razilaženja među učenjacima. Dokaz za ovo je vjerodostojan hadis koji bilježi Ahmed i Ebu Davud od ‘Amra ibn Šuajba, a on od svoga oca, a on od svoga djeda da je žena rekla: “O Allahov Poslaniče, mom sinu je moj stomak bio posuda, moje grudi su mu bile pojilo, a moje krilo mu je bilo zaštita, a njegov otac mi je dao talak (pustio me) i htio je da ga otme od mene. Pa joj je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ti si najpreča da se brineš o njemu sve dok se ne udaš”.
Ako majka ne može da se brine o djetetu ili se uda ili umre, pravo brige o djetetu prelazi na drugoga.

Razišli su se učenjaci u redoslijedu onih koji imaju pravo na brigu o djetetu nakon majke, uglavnom se slažu da se pravo uopćeno prije daje ženama nego muškarcima, zato što su one blaže, nježnije, osjećajnije i upućenije u brizi oko djece.
Većina učenjaka je na tome da prednost u brizi nad djetetom nakon majke ima majčina majka (nana po majci)…
Troškovi za brigu oko djeteta se uzimaju iz njegovog (djetetovog) imetka (koje dobije u nasljedstvo ili slično) ako ga ima, a ako nema onda troškove snosi onaj ko je dužan da ga izdržava, tj. prvenstveno otac ako je živ a razveden je sa majkom djeteta.
Ono oko čega su skoro složni je da nakon braka najveće pravo na njega ima njegova majka sve dok se ne uda a zatim njena majka, tj. nena djeteta.

Poslije toga je veliko razilaženje među učenjacima.
Važno je napomenuti da pravo hadane dolazi do izražaja tek kada nastane spor među onima koji imaju pravo na hadanu, a ako se dogovore biva onako kako se dogovore.

A što se tiče vremena do kada traje hadana, učenjaci četiri mezheba imaju podijeljeno mišljenje. Njihovi stavovi se mogu rezimirati u sljedećem: kada dijete napuni sedam godina ako je muško da mu se izbor između roditelja da izabere roditelja koji mu je draži i kod koga hoće da bude, a oko ženskog djeteta postoji razilaženje među učenjacima. Po Ebi Hanifi majka ima naveće pravo na kćerku sve dok se ne uda ili dok ne postane punoljetna dobijanjem hajza, po Šafiji kćerki se daje pravo izbora kao i muškarcu, po Maliku majka ima najbeće pravo na kčerku sve dok se ne uda a po Ahmedu otac je najpreći da čuva kčerku sve dok se ne uda.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju je veoma teško odrediti jer nemamo šerijatski tekst koji presuđuje po ovom pitanju, zato je najbolje rješenje ono što odredi kadija ili učen čovjek ponaosob za svaki slučaj. Ovo je uopćeno što se može na ovom mjestu reći po pitanju hadane.
A drugo pitanje koje je veoma bitno je da se hadana (čuvanje i briga oko djeteta) ne povjerava onome ko je griješnik. A ovo nas vraća na drugi bitan momenat spomenut u pitanju, a to je konstatacija da je bivši muž sihrbaz, tj. da se bavi sihrom. Ako je to tačno i pouzdano, onda treba znati propis oko čovjeka koji se bavi sihrom.

Naime, bavljenje sihrom islam na poseban način tretira. To jest, sve vrste sihra su zabranjene po Šerijatu, kaže Uzvišeni: “I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici: učili su ljude sihru i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: “Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!” I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće udjela na onome svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali!”. (El-Bekare, 102) Prema tome, Uzvišeni kaže: “Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!” i “Iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće udjela na onome svijetu imati” ukazuju da je sihr haram i da je bavljenje sihrom kufr, mada se oko nekih detalja ulema razilazi. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim ubrojao sihr u sedam upropaštujući grijaha. Šerijatska kazna za onoga ko se bavi sihrom je ubistvo. U vjerodostojnim predajama je prenešeno od troje ashaba da su ubili sihrbaza, od Omera, Hafse i Džunduba, radijallahu anhum. Prema tome, djelo sihra svejedno bilo učenjem, poučavanjem ili bavljenjem je djelo kufra sa kojim se izlazi iz islama jer je sihr zasnovan na činjenju ibadeta nekome drugom mimo Allaha.

Takođe, vadžib je ubiti sihrbaza kada se potvrdi da je sihrbaz jer se njegovo zlo prenosi na čitavu zajednicu. Naravno, optužba, istraga i presuda sihrbazu se radi u islamskoj državi koja sudi po Šerijatu i to nije dozvoljeno da čine pojedinci koji nemaju vlast u svojim rukama.

Imajući u vidu spomenuto, pošto griješniku (onome koji čini velike grijehe, poput ostavljanja namaza, zinaluka, krađe, pijenja alkohola i slično) nije dozvoljeno da vodi brigu o djetetu nakon razvoda, tj. da dijete bude kod njega u njegovom srbništvu, a tvoj bivši muž (na osnovu tvoje tvrdnje u pitanju) se bavio sihrom (a možda se još time bavi) što predstavlja djelo kufra (tj. to je jedan od najveih grijeha), niukom slučaju nije dozvoljeno da djeca budu kod njihovog oca. U osnovi, sa šerijatske strane, i kada su djeca u skrbništvu majke, otac ima pravo da se viđa sa djecom, da određeno vrijeme borave kod njega, da kontaktira sa njima i slično shodno kako se bivši supružnici dogovore ili kako im sud odredi. Međutim, s obzirom da je riječ o ocu sihrbazu, trebaš onemogućiti njegov kontakt sa djecom ako je to i koliko moguće zbog opasnosti po djecu od tog čovjeka. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Ovaj tvoj slučaj se vraća na poznato šerijatsko pitanje uzajamnog proklinjanja supružnika kada muž optuži svoju vlastitu ženu da je počinila zinaluk tvrdeći da je on to vidio, a nema četiri svjedoka koji to mogu potvrditi. Ova situacija je pojašnjena u nekoliko ajeta sure Nur (od 6. do 9. ajeta) u kojima je propisano mužu kako da postupi u slučaju kada tvrdi da je vidio svoju ženu da je počinila zinaluk. Uglavnom, propis proklinjanja žene od strane muža može biti vadžib, mustehab, mubah (dozvoljen) i haram.

Vadžib je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je ostala trudna, a dijete koje bi se rodilo bi se pripisalo njemu da mu je on otac. Ovim lianom (proklinjanjem) njihov brak bi bio razvrgnut i poništen, a dijete koje se rodi se ne smije pripisati njemu. Drugim riječima, njemu je vadžib da izvrši proklinjanje (lian), tj. da joj dadne talak i da im se poništi brak kako se ne bi dijete njemu pripisalo a što je haram po idžma'u učenjaka.

A mustehab je mužu da da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg nije ostala trudna. Nije mu vadžib zato što nije ostala trudna pa ne postoji opasnost da mu se pripiše tuđe dijete. Ali mu je mustehab da izvrši proklinjanje, tj. da joj dadne talak zbog tog gnusnog i odvratnog čina (zinaluka) kojeg je uradila, naročito ako se na njoj ne vide tragovi kajanja.

Mubah (dozvoljeno) je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene, što znači da joj da talak, u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je nije ostala trudna ako je se ona pokajala i učinila iskrenu tevbu čiji su tragovi vidljivi. U ovoj situaciji nije mu vadžib niti mustehab da je prokune i da joj da talak nego samo mubah (dozvoljeno) iz razloga što se ona pokajala. Pa ako može preći preko tog njenog čina nije mu vadžib da joj da talak ali mu je ipak dozvoljeno a u nekim situacijama i mustehab ako mu je teško da prihvati i da živi sa ženom koja je učinila jedan od najgnusnijih i najogavnijih grijeha.
Haram je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada nije on svojim očima vidio niti na pouzdan način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk a niti mu je ona priznala da je to uradila.

A u slučaju da žena mužu prizna da je počinila zinaluk ophođenje muža prema njoj se shodno okolnostima vraća na prethodno gore spomenute tri situacije: pa tako proklinjanje (pred kadijom) i talak (bez kadije) može biti vadžib (ako je ostala trudna), ili mustehab (ako nije ostala trudna ali se nije ni pokajala) ili mubah (ako nije trudna a iskreno se pokajala).

Prema tome, odgovori na tvoja pitanja su sljedeći:

1- Shodno tvojoj situaciji kako si je ti opisao, tebi je samo mubah da je prokuneš pred kadijom i da joj daš talak bez kadije i nije ti grijeh da nastaviš živiti sa njom.

2- Ti nebi bio griješna kada bi joj dao talak, bez obzira što se ona pokajala, radi ono što ti voliš, praktikuje Islam, jer taj talak ima svoj povod i svoju osnovu a to je čin zinaluka, jer to mnoge ljudske prirode ne mogu prihvatiti i podnijeti. A s obzirom da je muslimanu da bude ljubomoran na svoju ženu talak u ovom slučaju ima itekako jaku potporu.

3- A što se tiče tvoji riječi “Ja sebe smatram vjernikom, i želim da imam zdravu islamsku familiju, da li bi ovo moglo negativno uticati na moju budućnost”, to je stvar gajba. Može se desiti da ona zbog ovoga bude bolja osoba, da svoju djecu odgaja da budu dobri vjernici i slično, a može i obrnuto, da joj se to ponovi, da se ta osobina prenese na djecu i slično.

4- A što se tiče tvojih riječi “Dio mene želi razvod braka, a drugi dio nju još voli i neznam sta da radim”, ta tvoja neodlučnost je potpuno razumljiva i prirodna. Ono što je bitno ovdje da znaš granice Šerijata, kada bi bio griješan u postupanju prema njoj a kada nisi.

5- A što se tiče klanjanja istihare namaza, ona se ne klanja kad je čovjek neodlučan šta hoće uraditi kako bi mu se pokazalo u snovima ili slično šta da uradi. Nego se ona klanja kada se čovjek odluči da nešto bitno u životu uradi, da mu Allah olakša da to uradi ako je u tome hajr za njega ili da ga spriječi ako u tome nije hajr. To je smisao klanjanja istihare namaza. U hadisu o istihari je došlo: “Kada neko od vas odluči da uradi neku stvar”, a nije došlo: Kada je neko od vas u nedoumici da uradi neku stvar neka klanja istiharu. Znači, ako odlučiš da joj daš talak klanjaj istiharu, ili ako odlučiš da ostaneš sa njom klanjaj istiharu i uradi onako kako si odlučio. Pa ako je u tome što si odlučio (jednom ili drugom) zlo po tebe Allah, dželle še'nuhu, će te odvratiti od toga.

Ti najbolje poznaješ svoju ženu prije zinaluka i nakon zinaluka tako da ne bih želio da ti sugerišem svoje lično i subjektivno mišljenje. Na tebi je da dobro razmisliš, da utvrdiš i ispitaš njeno trenutno stanje i ponašanje i da doneseš odlučan korak iza kojeg si spreman da stojiš. I kada se odlučiš osloni se na Allaha. I nakon toga zaboravi: Šta bi bilo da sam uradio ovako, ili možda bi bilo da sam uradio drugačije. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “One (muslimanke) njima (mušricima) nisu dopuštene, niti su oni (mušrici) njima (muslimankama) dopušteni”, (El-Mumtehine, dio 60. ajeta) i kaže: “Ne udavajte vjernice za mnogobošce dok ne postanu vjernici; uistinu je rob-vjernik bolji od mnogobošca, makar vam se i dopadao”. (El-Bekare, dio 221. ajeta) Sa ova dva ajeta Uzvišeni je zabranio da se muslimanke udaju za nevjernike i učinio taj brak ništavnim.

Kaže Kurtubi: “Idžmau’ Ummeta je na tome da apsolutno nije dozovoljeno da mušrik ženi mu'minku zbog toga što je u tome poniženje za Islam” . Kaže Šejhul-islam Ibn Tejmije: “Muslimani su složni da kjafir ne nasljeđuje muslimana niti kjafir ženi muslimanku” . Kaže Vehbetu Ez-Zuhajli: “Idžmau’ učenjaka je na zabrani ženidbe kjafira muslimankom” . Nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da muslimanki nije dozvoljeno da se uda za bilo kojeg kjafira, kršćana, Židova, međusiju, budistu i slično .

Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Allah neće dati priliku kjafirima nad muslimanima” (En-Nisa’ 141). A kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Islam se uzdiže i ne uzdiže se iznad Islama” . A u ženidbi kjafira sa muslimankom on bi bio iznad nje i imao bi priliku nad njom što znači da bi kufr bio iznad Islama a to nije dozovoljeno po ajetu i hadisu gore spomenutim.
U udaju muslimanke za kjafira je bojazan da je on ne odvede u kufr, jer će je muž pozivati u njegovu vjeru a obično žene slijede svoje muževe u onome na čemu su od vjere. Na to Uzvišeni išareti na kraju 221. Ajeta sure El-Bekare: “Ne udavajte vjernice za mnogobošce dok ne postanu vjernici; uistinu je rob-vjernik bolji od mnogobošca, makar vam se i dopadao. Oni zovu u Džehennem …”. Kafiri pozivaju mu'minke u kufr a pozivanje u kufr je pozivanje u Vatru, jer kufr obavezuje Vatru, pa je tako ženidba kjafira sa mu'minkom sredstvo koje vodi u haram te je zbog toga haram .

Muškarac ima vlast nad ženom a nije dozovljeno da kjafir ima vlast nad muslimankom, jer je Islam vjera istine i sve vjere mimo Islama su batil.
Ako se muslimanka uda za kjafira a poznat joj je propis zabrane ona je zinalučarka i njena šerijatska kazna je kazna za zinaluk, a ako nije znala za propis zabrane udaje muslimanke za kjafira u tome ima opravdanje, vadžib je da se njih dvoje odmah razdvoje bez potrebe da joj daje talak (da se razvede sa njom) jer im je brak batil (ništavan) u osnovi.

Prema tome, udaja muslimanke za kjafira bilo koje vrste je ništavna i uopće se ne ubraja u udaju po idžmau’ učenjaka. Šerijatski status ovog braka je da se smatra zinalukom i vadžib je da se njih dvoje razdvoje. A ko dozvoli taj brak on je kjafir pod šartom da znao da je zabranjen. A sama udaja muslimanke za kjafira ne smatra se djelom koje izvodi iz Islama osim ako to ona smatra dozovljenom. Naravno, ovdje se misli na osobu koja se pridržava osnovnih obilježja vjere, poput namaza i slično a ne čini neko djelo koje je izvodi iz Islama. A ako ona mrzi Islam i voli kjafire i prisni je prijatelj sa njima ona je time postala otpadnica od Islama ako je prije toga bila muslimanka.
Ako bi se u islamskoj državi koja sudi po šerijatskom zakonu muslimanka udala za nevjernika, pošto je taj brak šerijatski nevalidan, kadija bi naredio da se razdvoje. A ako bi odbili bili bi silom razdvojeni i kažnjeni bičevanjem shodno koliku kaznu kadija odredi, u slučaju ako ona nije znala da je udaja muslimanke za kjafira haram.

A u sredinama u kojima se po ovom pitanju ne sudi po Šerijatu, kao što je u većini današnjih islamskih zemalja, najveću odgovornost u riješavanju ovog problema, kada se već desi, ima velijj, tj. staratelj. Staratelj je muška osoba koja je glava porodice, na prvom mjestu to je otac, a ako njega nema onda moze biti najstariji brat i slično. Naravno, na roditeljima je da se potrude da se tako nešto ne desi, ali sama činjenica da se to još uvijek dešava u našim krajevima ukazuje da postoje veliki promašaji u odgoju i da su takve porodice daleko od uputa Islama. Pa tako, otac musliman čija se kćerka uda za nevjernika je obavezan da da sve od sebe, upotrebljavajući autoritet očinstva, društvenu ili neku drugu moć, kako bi vratio svoju kćer. Jer taj brak je ništavan, njihov zajednički život je život zinalučara, a djeca koja se rode u tom braku su kopilad. Tako isto treba da postupi njena majka. A ako to ne urade, a u moćnosti su da ih razdvoje, oni su griješni, jer je Uzvišeni naredio vjernicima da čuvaju svoje porodice od vatre: “O vjernici, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti” (Et-Tahrim 6).

A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Svako od vas je pastir (čuvar) i odgovoran (biće pitan) je za one koji su mu potčinjeni. Čovjek je čuvar u svojoj porodici i odgovoran je za nju. Žena je čuvar u kući njenog muža i odgovorna je za one koji su joj potčinjeni …” .
Ako nastojanja oca i majke ne urode plodom dužni su, a takođe i ostala rodbina, da prekinu odnose sa kćerkom sve dok ona ne prestane živjeti sa nevjernikom ili dok on ne primi Islam. A u protivnom, ako bi se roditelji i rodbina pomirili sa tim brakom i imali normalne odnose sa njima, to bi značilo da su prihvatili brak koji je šerijatski nevalidan i koji u suštini predstavlja čin zinaluka. A ovo ni u kom slučaju nije dozvoljeno.

Ako bi se u islamskoj državi koja sudi po šerijatskom zakonu muslimanka udala za nevjernika, pošto je taj brak šerijatski nevalidan, kadija bi naredio da se razdvoje. A ako bi odbili bili bi silom razdvojeni i kažnjeni bičevanjem shodno koliku kaznu kadija odredi, u slučaju ako ona nije znala da je udaja muslimanke za kjafira haram.

A u sredinama u kojima se po ovom pitanju ne sudi po Šerijatu, kao što je u većini današnjih islamskih zemalja, najveću odgovornost u riješavanju ovog problema, kada se već desi, ima velijj, tj. staratelj. Staratelj je muška osoba koja je glava porodice, na prvom mjestu to je otac, a ako njega nema onda moze biti najstariji brat i slično. Naravno, na roditeljima je da se potrude da se tako nešto ne desi, ali sama činjenica da se to još uvijek dešava u našim krajevima ukazuje da postoje veliki promašaji u odgoju i da su takve porodice daleko od uputa Islama. Pa tako, otac musliman čija se kćerka uda za nevjernika je obavezan da da sve od sebe, upotrebljavajući autoritet očinstva, društvenu ili neku drugu moć, kako bi vratio svoju kćer. Jer taj brak je ništavan, njihov zajednički život je život zinalučara, a djeca koja se rode u tom braku su kopilad. Tako isto treba da postupi njena majka. A ako to ne urade, a u moćnosti su da ih razdvoje, oni su griješni, jer je Uzvišeni naredio vjernicima da čuvaju svoje porodice od vatre: “O vjernici, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti” (Et-Tahrim 6).

A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Svako od vas je pastir (čuvar) i odgovoran (biće pitan) je za one koji su mu potčinjeni. Čovjek je čuvar u svojoj porodici i odgovoran je za nju. Žena je čuvar u kući njenog muža i odgovorna je za one koji su joj potčinjeni …” .

Ako nastojanja oca i majke ne urode plodom dužni su, a takođe i ostala rodbina, da prekinu odnose sa kćerkom sve dok ona ne prestane živjeti sa nevjernikom ili dok on ne primi Islam. A u protivnom, ako bi se roditelji i rodbina pomirili sa tim brakom i imali normalne odnose sa njima, to bi značilo da su prihvatili brak koji je šerijatski nevalidan i koji u suštini predstavlja čin zinaluka. A ovo ni u kom slučaju nije dozvoljeno.

Tefsirul-kurtubi (3/72).
El-Fetava el-kubra (3/130).
El-Fikh ve Edilletuhu (9/110).
El-Mebsut (4/211), Eš-Šerhu el-kebir (2/267), El-Medžmu’ (16/136) i El-Mugni (7/131).
Darekutni (3663), Bejheki (6/205) i ostali, keže Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (3/175) da mu je sened hasen (dobar), takođe takvim ga je ocijenio Albani u “Irvaul-galil” (5/107).
Bedai'us-sanai'i (2/271-272).

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Ovaj tvoj slučaj se vraća na poznato šerijatsko pitanje uzajamnog proklinjanja supružnika kada muž optuži svoju vlastitu ženu da je počinila zinaluk tvrdeći da je on to vidio, a nema četiri svjedoka koji to mogu potvrditi. Ova situacija je pojašnjena u nekoliko ajeta sure Nur (od 6. do 9. ajeta) u kojima je propisano mužu kako da postupi u slučaju kada tvrdi da je vidio svoju ženu da je počinila zinaluk. Uglavnom, propis proklinjanja žene od strane muža može biti vadžib, mustehab, mubah (dozvoljen) i haram.

Vadžib je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je ostala trudna, a dijete koje bi se rodilo bi se pripisalo njemu da mu je on otac.

Ovim lianom (proklinjanjem) njihov brak bi bio razvrgnut i poništen, a dijete koje se rodi se ne smije pripisati njemu.

Drugim riječima, njemu je vadžib da izvrši proklinjanje (lian), tj. da joj dadne talak i da im se poništi brak kako se ne bi dijete njemu pripisalo a što je haram po idžma'u učenjaka.

A mustehab je mužu da da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg nije ostala trudna. Nije mu vadžib zato što nije ostala trudna pa ne postoji opasnost da mu se pripiše tuđe dijete. Ali mu je mustehab da izvrši proklinjanje, tj. da joj dadne talak zbog tog gnusnog i odvratnog čina (zinaluka) kojeg je uradila, naročito ako se na njoj ne vide tragovi kajanja.

Mubah (dozvoljeno) je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene, što znači da joj da talak, u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je nije ostala trudna ako je se ona pokajala i učinila iskrenu tevbu čiji su tragovi vidljivi. U ovoj situaciji nije mu vadžib niti mustehab da je prokune i da joj da talak nego samo mubah (dozvoljeno) iz razloga što se ona pokajala. Pa ako može preći preko tog njenog čina nije mu vadžib da joj da talak ali mu je ipak dozvoljeno a u nekim situacijama i mustehab ako mu je teško da prihvati i da živi sa ženom koja je učinila jedan od najgnusnijih i najogavnijih grijeha.

Haram je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada nije on svojim očima vidio niti na pouzdan način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk a niti mu je ona priznala da je to uradila.

A u slučaju da žena mužu prizna da je počinila zinaluk ophođenje muža prema njoj se shodno okolnostima vraća na prethodno gore spomenute tri situacije: pa tako proklinjanje (pred kadijom) i talak (bez kadije) može biti vadžib (ako je ostala trudna), ili mustehab (ako nije ostala trudna ali se nije ni pokajala) ili mubah (ako nije trudna a iskreno se pokajala).

Prema tome, odgovori na tvoja pitanja su sljedeći:

1- Shodno tvojoj situaciji kako si je ti opisao, tebi je samo mubah da je prokuneš pred kadijom i da joj daš talak bez kadije i nije ti grijeh da nastaviš živiti sa njom.

2- Ti nebi bio griješna kada bi joj dao talak, bez obzira što se ona pokajala, radi ono što ti voliš, praktikuje Islam, jer taj talak ima svoj povod i svoju osnovu a to je čin zinaluka, jer to mnoge ljudske prirode ne mogu prihvatiti i podnijeti. A s obzirom da je muslimanu da bude ljubomoran na svoju ženu talak u ovom slučaju ima itekako jaku potporu.

3- A što se tiče tvoji riječi “Ja sebe smatram vjernikom, i želim da imam zdravu islamsku familiju, da li bi ovo moglo negativno uticati na moju budućnost”, to je stvar gajba. Može se desiti da ona zbog ovoga bude bolja osoba, da svoju djecu odgaja da budu dobri vjernici i slično, a može i obrnuto, da joj se to ponovi, da se ta osobina prenese na djecu i slično.

4- A što se tiče tvojih riječi “Dio mene želi razvod braka, a drugi dio nju još voli i neznam sta da radim”, ta tvoja neodlučnost je potpuno razumljiva i prirodna. Ono što je bitno ovdje da znaš granice Šerijata, kada bi bio griješan u postupanju prema njoj a kada nisi.

5- A što se tiče klanjanja istihare namaza, ona se ne klanja kad je čovjek neodlučan šta hoće uraditi kako bi mu se pokazalo u snovima ili slično šta da uradi. Nego se ona klanja kada se čovjek odluči da nešto bitno u životu uradi, da mu Allah olakša da to uradi ako je u tome hajr za njega ili da ga spriječi ako u tome nije hajr. To je smisao klanjanja istihare namaza. U hadisu o istihari je došlo: “Kada neko od vas odluči da uradi neku stvar”, a nije došlo: Kada je neko od vas u nedoumici da uradi neku stvar neka klanja istiharu. Znači, ako odlučiš da joj daš talak klanjaj istiharu, ili ako odlučiš da ostaneš sa njom klanjaj istiharu i uradi onako kako si odlučio. Pa ako je u tome što si odlučio (jednom ili drugom) zlo po tebe Allah, dželle še'nuhu, će te odvratiti od toga.

Ti najbolje poznaješ svoju ženu prije zinaluka i nakon zinaluka tako da ne bih želio da ti sugerišem svoje lično i subjektivno mišljenje. Na tebi je da dobro razmisliš, da utvrdiš i ispitaš njeno trenutno stanje i ponašanje i da doneseš odlučan korak iza kojeg si spreman da stojiš. I kada se odlučiš osloni se na Allaha. I nakon toga zaboravi: Šta bi bilo da sam uradio ovako, ili možda bi bilo da sam uradio drugačije. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com