Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
ISPRAVNOST NAMAZA ZA IMAMOM KOJI POGREŠNO UČI FATIHU
Alejkumusselam. Oko učenja Fatihe u namazu učenjaci četiri mezheba imaju podijeljno mišljenje. Prvo mišljenje: Stav učenjaka tri mezheba da je učenje Fatihe u namazu rukn (temelj) od ruknova namaz bez čijeg učenja namaz nije ispravan, svejedno bio to farz namaz, ili nafila i svejedno bilo to u namazviše
Alejkumusselam.
Oko učenja Fatihe u namazu učenjaci četiri mezheba imaju podijeljno mišljenje.
Prvo mišljenje:
Stav učenjaka tri mezheba da je učenje Fatihe u namazu rukn (temelj) od ruknova namaz bez čijeg učenja namaz nije ispravan, svejedno bio to farz namaz, ili nafila i svejedno bilo to u namazima u kojima se Fatiha uči naglas ili u sebi.
Malikije i hanabile su na stavu da je učenje Fatihe rukn u namazu imamu i onom ko klanja sam van džemata a nije rukn muktediji (ko klanja u džematu).
Dok je kod šafija rukn svima, tj. i muktediji.
Unutar ova tri mezheba postoji razilaženje da je farz učiti Fatihu na svakom rekatu (nekog namaza) ili je dovoljno samo jednom u toku namaza.
Oni svoj stav dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ubadeta ibn Samita, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema namaza onome ko ne prouči Fatihatel-kitab (tj.Fatihu)”.
Drugo mišljenje:
Stav hanefija da je učenje Fatihe jedan od vadžiba namaza a ne rukn namaza bez kojeg namaz nije ispravan. A rukn namaz bez kojeg kod njih namaz nije ispravan je učenje ajeta iz Kur'ana. Ovo dokazuju sa riječima Uzvišenog: “Učite ono što vam je lahko od Kur'ana” (El-Muzemmil, 20).
Pod ajet iz Kur'ana se podrazumijeva kod Ebu Hanife nešto iz Kur'ana a najmanje od toga je (teoretski gledano) šest harfova, poput riječi Uzvišenog: “Lem jelid” (El-Ihlas, 3). Dok Ebu Jusuf i Muhammed ibn Hasen Eš-Šejbani smatraju da je najmanje što se uči iz Kur'ana a sa čim je namaz ispravan tri kratka ajeta ili jedan dugi ajet.
Valjanost namaza za imamom koji pogrešno uči Fatihu (ili nešto iz Kur'ana kod hanefija) zavisi od vrste greške.
Naime, greška imama (ili onoga koji klanja van džemata) u učenju Kur'ana može biti u sljedećem:
– greška u herekatima riječi, poput toga da umjesto Kesre kaže Fethu ili Dammu,
– greška u harfovima (slovima), poput toga da umjesto harfa DAL kaže ZAL,
– greška u riječima, poput toga da umjesto riječi “Innellahe azizun hakim” kaže “Innellahe azizun alim”,
– greška u ajetima, poput toga da dođe sa ajetom iz neke druge sure koji je sličan onome koji uči.
S tim da podjela greške u učenju Kur'ana u namazu, a koja utiče na propis ispravnosti i valjanosti namaza imama, muktedija ili onoga koji klanja van džemata, je podjela greške sa kojom se mijenja ili ne mijenja značenje ajeta.
Primjeri grešaka učenja Fatihe pri čemu se mijenja značenje:
– da umjesto “ihdina” prouči “ehdina”, prvo znači “uputi nas” a drugo “daj nam hediju (poklon)”,
– da umjesto “en'amte alejhim” prouči “en'amtu alejhim” ili “en'amti alejhim”, prvo (ispravno) učenje znači “kojima si Ti svoju milost darovao”, a druga dva pogrešna znače “kojima sam ja svoju milost darovao” i “kojima je ona svoju milost darovala”.
– da umjesto “ijjake n'abudu” prouči “ijjaki n'abudu”, prvo znači “samo Tebe obožavamo”, a drugo “samo tebe (gdje se odnosi na ženski rod) obožavamo”, itd.
Primjeri grešaka učenja Fatihe pri čemu se ne mijenja značenje:
– da umjesto “n'abudu” prouči “n'abude”, pri čemu značenje nije promijenjeno,
– da umjesto “neste'inu” prouči “neste'ine”,
– da umjesto “siratal” prouči “ziratal”, ili “siratallezine” prouči “ziratallezine”, a ovo je drugo učenje po jednom od deset mutevatir kiraeta,
– da umjesto “en'amte ‘alejhim” prouči “en'amte ‘alejhum”, a ovo je takođe drugo učenje po jednom od deset mutevatir kiraeta,
– da umjesto “rabbil ‘alemin” prouči “rabbul ‘alemin”, pri čemu znnačenje nije promijenjeno, itd.
Znači, da bi se utvrdilo kojom greškom se mijenja značenje a kojom ne mijenja to se mora posebno ispitati i utvrditi od strane onih koji znaju arapski, tefsir i kiraete.
Učenjaci četiri mezheba od hanefija, malikija, šafija i hanabila, a i šire poput Ibn Hazma, Ibn Tejmije i ostalih, skoro da su složni, osim u nekim pojedinim detaljima, na stavu da nije ispravan namaz imamu (a niti muktedijama za njim) koji pravi grešku u učenju Fatihe (ili učenju nečeg iz Kur'ana kod hanefija), grešku koja mijenja značenje ajeta ili riječi iz Fatihe, a ako ta greška ne mijenja značenje riječi ili ajeta u Fatihi onda su imamet i namaz ispravni svima.
S tim da pogrešno učenje imama i valjanost njegovog imameta i namaza muktedija ovisi od samog stanja imama. Ta stanja mogu imati četiri oblika.
Prvi: da imam ciljano i namjerno pogrešno uči Fatihu, u tom slučaju namaz imama i muktedija (ako znaju njegovo stanje) je batil, jer je došao u namazu sa stranom riječju čime je pokvario sebi i drugima namaz.
Drugi: da imam nenamjernom greškom, iz zaborava i slično, pogrešno prouči nešto iz Fatihe, u tom slučaju ispravan je namaz i imamu i muktedijama.
Treći: da imam stalno pravi grešku pri učenju Fatihe, s tim da ta greška ne mijenja značenje riječi ili ajeta, u tom slučaju ispravan je namaz i imamu i muktedijama.
Četvrti: da imam stalno pravi grešku pri učenju Fatihe, s tim da ta greška mijenja značenje riječi ili ajeta, u tom slučaju gleda se u stanje imama:
Prvo stanje: Ako je od onih osoba koje nisu u stanju da nauče ispravno učenje Fatihe (tj. onih spornih dijelova sa kojima se mijenja značenje) nakon što je pokušao i uložio truda da nauči ispravno, onda je u tom slučaju ispravan namaz i imamu i muktedijama. S tim da je poželjno da se za imama postavi onaj ko ipravno uči.
Dokazi da je u ovom slučaju ispravan namaz njemu i muktedijama su sljedeći argumenti:
Riječi Uzvišenog: “Allah nikoga ne optrećuje preko njegovih mogućnosti” (El-Bekare, 286).
Riječi Uzvišenog: “Bojte se Allaha koliko možete” (Et-Tegabun, 16).
Hadis mutefekun alejhi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “A kada vam nešto naredim uradite to koliko možete”.
A onaj imam koji pravi grešku pri učenju Fatihe sa kojom se mijenja značenje zato što nije u mogućnosti da nauči bolje i ispravnije njega Uzvišeni ne optrećuje preko njegovih mogućnosti i on je došao sa onim što se traži od njega.
Takođe, opće prihvaćeno pravilo u ovom poglavlju je “Onaj kome je njegov namaz ispravan ispravan je i njegov imamet”.
Drugo stanje: Ako je od onih osoba koje su u stanju da nauče ispravno u tome što griješe ali neće ili ne ulažu truda da to poprave, onda je i njemu i muktedijama namaz neispravan.
A dokaz da nije ispravan je to što sa takvim učenjem on dođe sa riječima (ili riječju) koje nisu Kur'an nego obični ljudski govor ili čak ni to, a nema razilaženja među učenjacima da namjerni obični ljudski govor unutar namaza kvari namaz. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeOTKUDA KOD NAS PRAKSA ZAKLINJANJA NEČIM MIMO ALLAHA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh. Propisano zaklinjanje Vadžib je onome ko se zaklinje da se zakune Allahom ili nekim drugim Njegovim imenom ili svojstvom. Dokaz za to je hadis koji prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, a kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.
Propisano zaklinjanje
Vadžib je onome ko se zaklinje da se zakune Allahom ili nekim drugim Njegovim imenom ili svojstvom.
Dokaz za to je hadis koji prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, a kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sustigao Omera sa grupom ljudi, a Omer se zaklinjao svojim ocem, pa ih je zovnuo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Zaista vam Allah zabranjuje da se zaklinjete vašim očevima, pa onaj ko se kune neka se kune Allahom ili neka šuti”.
Onaj ko se zakune Allahom, nekim drugim Njegovim imenom ili nekim od Njegovih svojstava, Kur'anom ili Mushafom (misleći na Allahov govor a ne knjige u kojima je zapisan) da će nešto uraditi ili da neće uraditi, a zatim to prekrši, tj. ne ispuni zakletvu, dužan je učiniti kefaret. Dokaz za to je 89. ajet sure El-Maide, a detalji propisi kefareta zakletve su tema za sebe.
Zaklinjanje nečim mimo Allaha
Nije dozvoljeno zaklinjanje sa nečim drugim mimo Allaha (Njegovih imena i svojstava) jer to predstavlja širk. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko se zakune sa nečim mimo Allaha učinio je kufr ili širk”. Bilježi ga Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i Albani. S tim da ovaj širk i kufr ne izvode onoga koji se tako zakune iz Islama jer predstavlja mali širk i mali kufr.
A od dokaza koji ukazuju da zaklinjanje nečim mimo Allahom i Njegovim imenima i svojstvima nije veliki širk koji izvodi iz vjere su vjerodostojne predaje u kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo u više navrata od nekih ashaba da se zaklinju sa nečim mimo
Allaha pa ih je ukorio i zabranio im to, a da je to bio veliki širk ili veliki kufr koji izvode iz Islama naredio bi im da ponovo prime Islam.
Takođe, nije dozvoljeno zaklinjati se Poslanikom, životom, djecom, emanetom, K'abom i slično. Kaže Ibn Abdulberr da je na ovome idžma učenjaka.
Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nije od nas ko se zakune emanetom”. Bilježi ga Ebu Davud, Ahmed, Hakim i Ibn Hibban, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i El-Munziri.
Onaj ko se zakune sa nečim mimo Allaha i Njegovih imena i svojstava nije dužan učiniti kefaret jer mu je zakletva neispravna, osim da kaže LA ILLAHE ILLELLAH kako bi se tim riječima otkupio za mali širk koji je izgovorio riječima (a što je došlo u hadisu mutefekun alejhi). Dozvoljeno je zaklinjati se Kur'anom i Mushafom ako se misli na Allahov govor, jer je Allahov govor Njegovo svojstvo, a ne na knjigu u kojoj je zapisan Allahov govor.
Argumenti koji ukazuju na zabranu zaklinjanja nečim mimo Allaha
Nije dozvoljeno zaklinjanje sa bilo kojim Allahovim stvorenjima, ni vjerovjesnikom ni poslanikom, niti K'abom, emanetom, sabljom, nebesima, djecom i životom niti nečim sličnim ma koliko to čime se kune bilo vrijedno. Na ovom stavu su skoro svi učenjaci ovog Ummeta od onih učenjaka čije se mišljenje uzima u obzir. Mnogi učenjaci prenose da je na ovom stavu idžmau učenjaka. Međutim, prenosi se neprihvatljivo i neosnovano razilaženje po ovom pitanju, tj. dozvola zaklinjanja sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem.
S tim da ovaj stav nema ni osnova niti dokaza ili preciznije rečeno on je batil jer je oprečan idžmau učenjaka kojeg prenosi Ibn Abdulberr a koji je prethodio ovom stavu, takođe ovaj stav dozvole je oprečan vjerodostojnim hadisima koji su prenešeni po ovom pitanju. A ono što neki učenjaci govoreći o ovom pitanju kažu da je mekruh zaklinjanje sa nečim mimo Allaha, treba znati da se ovaj kerahijet (pokuđenost) mora nužno protumačiti kao kerahijetut-tahrim, tj. kerahijet u značenju zabrane, i to iz razloga što na to ukazuju šerijatski tekstovi s jedne strane, a sa druge što time nastojimo sačuvati lijepo mišljenje o tim učenjacima.
Od hadisa koji ukazuju na zabranu zaklinjanja nečim mimo Allah su sljedeći:
– Hadis koji prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, a kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sustigao Omera sa grupom ljudi, a Omer se zaklinjao svojim ocem, pa ih je zovnuo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Zaista vam Allah zabranjuje da se zaklinjete vašim očevima, pa onaj ko se kune neka se kune Allahom ili neka šuti”.
– Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, mutefekun alejhi (tj. bilježi se u dva Sahiha) da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se zakune i kaže u svojoj zakletvi ‘Tako mi Lata i Uzze’, neka kaže LA ILLAHE ILLELLAH”.
Smisao izgovaranja LA ILLAHE ILLELLAH od strane onoga ko se zakune nečim mimo Allaha je što je to vrsta širka pa je njegov kefaret izgovaranje riječi tevhida kako bi se otkupio od izgovorenih riječi u kojima ima širka.
– Hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se zakune sa nečim mimo Allaha učinio je kufr ili širk”. Hadis bilježe Tirmizi i Hakim sa vjerodostojnim senedom.
– Hadis od Burejde ibn Husajna, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije od nas ko se zakune emanetom”. Bilježi ga Ebu Davud, Ahmed, Hakim i Ibn Hibban, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i El-Munziri.
– Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte se zaklinjati vašim očevima, niti vašim majkama, niti kipovima, niti se kunite Allahom osim kada istinu govorite”. Bilježe ga Ebu Davud, Nesai, Ibn Hibban i Bejheki, a vjerodostojnim su ga ocijenili Albani i Šuajb Arnaut.
Oni koji dozvoljavaju zaklinjanje sa nečim mimo Allaha, čiji stav je batil, to dokazuju sa dodatkom u hadisu koji je došao u Muslimovom Sahihu, a inače u poznatom hadisu koji govori o čovjeku koji je pitao o stubovima vjere pa je na kraju Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao u hadisu mutefekun alejhi (Buharije i Muslima): “Uspio je ako je iskren”, a u dodatku kod Muslima “Uspio je, tako mi njegovog oca, ako je iskren”. Ovaj dodatak „tako mi njegovog oca“ je izniman i pogrešan rivajet koji je oprečan vjerodostojnim rivajetima i nije dozvoljeno povoditi se za njim.
Pogrešnost ovog dodatka se ogleda u tome što jedan ravija dođe sa nekim riječima u hadisu a to bude oprečno onome što prenosi skupina pouzdanijih ravija od njega. Ibn Abdulberr navodi drugu mogućnost, tj. da je ovde došlo do pogreške prilikom prepisivanja hadisa, odnosno da je neko pogrešno na postojeći rivajet (Uspio je tako mi Allaha) dodao (Uspio je tako mi njegovog oca). Da je ovaj dodatak šaz (pogrešan iznimak) o tome su govorili Ibn Abdulberr, Albani, Bin Baz i mnogi drugi učenjaci.
A ako bi uzeli da je dodatak prihvatljiv moguće da je ovo bilo prije nego što je zaklinjanje nečim mimo Allaha zabranjeno. A po nekima ima i treća mogućnost tumačenja ovog dodatka, a to je da se sa ovim riječima ne misli na zaklinjanje nego je to bio običaj u arapskom jeziku da se tako kaže ne ciljajući njegovo doslovno i bukvalno značenje, tj. da znači potvrdu onoga što se govori a ne zaklinjanje.
U svakom slučaju uzimajući u obzir nedvosmislene i jasne šerijatske tekstove po ovom pitanju ovaj dodatak ni u kom slučaju ne može dovoditi u upitnost zabrane zaklinjanja mimo Allaha i da to predstavlja (mali) širk Allahu.
Bilježi Nesai u svom Sunenu sa vjerodostojnim senedom od S'ad ibn ebi Vekkasa, radijallahu anhu, da se on zakleo Latom i Uzzom pa je pitao o tome Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, našto mu je odgovorio: „Reci: LA ILAHE ILLELLAH VAHDEHU LA ŠERIKE LEHU, LEHUL-MULKU VE LEHUL-HAMDU VE HUVE ALA KULLI ŠEJIN KADIR, zatim pljucni na svoju lijevu stranu, zatraži utočište kod Allaha od prokletog šejtana i ne vraćaj više se na to“. U hadisu je potvrđena žestoka zabrana zaklinjanja nečim mimo Allaha, te da to predstavlja širk i da je od šejtana, kao i jasna zabrana ponovnog činjenja istog djelo.
Konkretan odgovor na pitanja
U odgovoru ću se ograničiti samo na zaklinjanje mimo Allaha jer su ostala pitanja (poput Menšure i sufijskog zikra na ceremoniji) svako za sebe posebna tematika.
Rekao je novoizabrani reis na ceremoniji inauguracije, u četvrtak (15.11.) kada je preuzeo dužnost reisu-l-uleme IZ BiH, između ostalog:
„Tako mi Gospodara nebesa i Zemlje,
tako mi našeg časnog Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem,
tako mi Kur’ana časnog,
tako mi dina koji je od Adema do Muhammeda, alejhi-s-selam, objavljivan,
tako mi svjetova koje Uzvišeni stvori,
obećavam da ću povjerenu dužnost obavljati odgovorno i savjesno. Obavljat ću je u skladu s propisima časnog Šerijata, na temelju Menšure, koja me silsilom, putem šejhu-l-islama, halifa i hulefai-r-rašidina, veže s našim časnim poslanikom Muhammedom, alejhi-s-selam. Obavljat ću povjerenu dužnost uvažavajući Us-tav Islamske zajednice u Bosni i Hercegovine i državne zakone…“.
Ovo zaklinjanje mimo Allaha, tj. zaklinjanje Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, dinom i svjetovima, od strane novoizabranog reisa i to na ceremoniji inauguracije je događaj bez presedana, tj. nečuven i dosad neviđen (bar za mene). Zaklinje se mimo Allaha, a što je u Šerijatu haram i vrsta širka na osnovu tekstova hadisa, i obećava da će povjerenu dužnost obavljati odgovorno i savjesno u skladu s propisima časnog Šerijata, što je samo po sebi kontradiktorno.
Naravno, prvo i nezaobilazno pitanje koje se postavlja je: zar je moguće da reisu-l-ulema, tj. poglavar, vođa i predsjednik uleme (učenjaka) BiH, izgovori i učini jednu takvu grešku koju djeca u mektebima te iste institucije koju predvodi ne bi učinila? Ili je u pitanju džehl i neznanje ili pogrešno akidetsko shvatanje ovog pitanja ili nešto četvrto? Ne zna se šta je gore od svega spomenutog. Nakon ove sa šerijatske strane jezive i šokantne izjave postavlja se mnoštvo strašnih i gorkih pitanja i zapitanosti koje je bolje da ne izlaze u etar…
A što se tiče teksta AHDNAME sultana Mehmeda 2. El-Fatiha, njen tekst je autentičan oko čega nema razilaženja među istoričarima iako original nije sačuvan. Postoji razilaženje istoričara oko autentičnosti dijela Ahdname, tj. riječi: ”i tako mi 124 000 poslanika”, jer su neki prevodioci ahdname ovo izostavili.
Naravno, ono što pada u oči i što je tema ovog pitanja je takođe zaklinjanje nečim mimo Allaha. Naime, sultan Mehmed 2. El-Fatih se u toj Ahdnami između ostalog kune kako sam kaže „teškim zakletvama“, kune se sa sedam Mushafa, velikim Vjerovjesnikom (Muhammedom), 124 000 pejgambera i sabljom koju paše. Zaista su ovo teške zakletve sa strane zabrane zaklinjanja istim i širka u njima.
Međutim, ono što jednog muslimana ne smije i ne može ostaviti ravnodušnim je zapitanost: zar je moguće da se sultan, tadašnji halifa i najveći vjerski autoritet i ličnost u Ummetu, zaklinje u svom ugovoru kojeg je dao franjevcima sa nečim mimo Uzvišenog Allaha? Zar je po tom pitanju u to doba bio toliki džehl i neznanje, ili se tada zaklinjanje akidetski pogrešno tumačilo, ili se neznanje i greška vraćaju na samog halifu, ili je posrijedi nešto mimo spomenutog?
A ovo nas vodi do još čudnijih stvari koje su činili neki sultani Osmanske carevine. Naime, neki sultani su slali svoje povjerenike u Medinu i u pismenoj formi su tražili pomoć u bitkama i ratovima koje su vodili od samog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, (da im on pomogne u tim vojnama koje su vojevali) ostavljajući papir kod kabura. Naravno ovdje je riječ o velikom uticaju sufija u osmanskom hilafetu i njihovog devijantnog tumačenja ovih pitanja, iako ovo nije opravdanje za činjenje istog.
Prema tome, ono što je bitno da se zna na ovom mjestu je šerijatski status zaklinjanja nečim mimo Allaha. Uvjeren sam da ovo što je izbilo na vidjelo po ovom pitanju (tj. zaklinjanju, a što se može naći i u mnogim drugim pitanjima) od strane novoizabranog predsjednika uleme BiH (reisu-l-uleme), a što je bilo i praksa i tradicija samih sultana i halifa u Osmanskom carstvu, kada bi se izvršilo istraživanje i napravila studija, pokazalo bi se, a Allah zna najbolje, da je riječ o uticaju sufizma i sufijskog devijantnog tumačenja akidetskih pitanja u našim krajevima i uopćeno bivšeg Osmanskog carstva. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKADA VJEROVANJE U HOROSKOP IZVODI IZ VJERE (veliki širk i kufr)?
Alejkumusselam. Propis muslimana koji prati i čita horoskop i vjeruje ili ne vjeruje u njega zavisi od njegovog uvjerenja i stanja. Ti muslimani koji prate horoskop se mogu svrstati otprilike u tri skupine shodno uvjerenju i stanju. Prvo stanje – Onaj ko čita i prati horoskop preko novina, časopisa,više
Alejkumusselam.
Propis muslimana koji prati i čita horoskop i vjeruje ili ne vjeruje u njega zavisi od njegovog uvjerenja i stanja. Ti muslimani koji prate horoskop se mogu svrstati otprilike u tri skupine shodno uvjerenju i stanju.
Prvo stanje –
Onaj ko čita i prati horoskop preko novina, časopisa, knjiga, televizije i slično i vjeruje i ubijeđen je da zvijezde, planete i svemir određuju život stvorenja i njihovo ponašanje na Zemlji i utiču na ono što se dešava ljudima, on je mušrik i kjafir po akidi, uzalud klanja ako klanja i uzalud radi bilo koje druge ibadete.
Dokaz da je to širk je činjenica da se horoskop zasniva na vjerovanju da je određivanje karakternih osobina ljudi vezano za položaj i kretanje nebeskih tijela, kao i ubjeđenje da nebeska tijela utiču na karakter ljudi i na ono što se dešava na Zemlji a sve to predstavlja čisti širk. Ovo predstavlja širk jer Uzvišeni Allah nije dao nebeskim tijelima moć uticaja na dešavanja na Zemlji, nego su stvorena sa drugim ciljevima koji su pojašnjeni u Kur'anu u nekoliko ajeta: zvijezde su stvorene da budu orjentiri i vodiči za kretanje noću i danju po Zemlji, one su ukrasi na nebesima i njima se gađaju šejtani.
A da je vjerovanje u horoskop kufr na to ukazuje ubjeđenje da će neka osoba koja se rodi u tom i tom znaku imati te i te karakterne osobine a što je gajb (nepoznato) kojeg zna samo Allah, dželle še'nuhu. Onaj ko tvdi da zna gajb on je kjafir po Kur'anu, Sunnetu i idžamu.
Uzvišeni Allah negira poznavanje gajba (nepoznatog) čak i njegovim najbližim i najpovjerenijim stvorenjima, melecima i poslanicima, pa kaže Uzvišeni: “Reci: “Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna što će se dogoditi; i oni ne znaju kada će oživljeni biti” (En-Neml, 65). I kaže: “Reci: “Ja vam ne kažem: ‘U mene su Allahove riznice’, niti: ‘Meni je poznat nevidljivi svijet” (En'am, 50).
Unaprijed određivanje karaktera ljudi uz pomoć zvijezda ulazi u stvar gajba. Jedino Allah, subhanehu, upravlja ovim Svemirom i niko drugi nema uticaja u njemu osim što je On učinio da jedno na drugo utiče.
Kaže Uzvišeni: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten” (Lukman, 34).
Drugo stanje –
Onaj ko čita i prati horoskop preko novina, časopisa, knjiga, televizije i slično i vjeruje i ubijeđen je da Allah učinio i odredio da zvijezde, planete i svemir utiče na život stvorenja i njihovo ponašanje na Zemlji, on time čini mali širk, mali kufr i vliki grijeh zbog kojeg mu Uzvišeni Allah neće primiti namaz četrdeset dana.
Argumneti da je ovo mali širk i mali kufr su isti kao i u prethodnom stanju samo je razlika u tome što se uticaj i djelovanje nebeskih tijela na dešavanja na Zemlji pripisuju Allahu a ne njima samima. Ovo je mali kufr i mali širk jer Allah nije učinio niti odredio da nebeska tijela utiču na život ljudi, njihove sudbine i njihove karakter a našto ukazuju mnogi šerijatski tekstovi, a neki od njih su spomenuti u ovom tekstu.
A argument da je to veliki grijeh je zabrana astrologije i korištenja, praćenja i pravljenja horoskopa uopćeno a što je došlo u hadisu u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko uzme znanje od znanja zvijezda uzeo je dio sihra, povećaje se koliko ga poveća”. Bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Iraki, Nevevi, Albani i Šuajb Arnaut.
U prethodnom hadisu je bavljenje astrologijom i praćenje i pravljenje horoskopa nazvano vrstom sihra, a sa druge strane sve ovo (astrologija i horoskop) se ubraja u proroštvo (proricanje sudbine). Pa ako ovo spojimo sa sljedećim hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko posjeti vračara (sihrbaza) ili proroka i povjeruje u ono što govori, namaz mu neće biti primljen 40 dana“, onda je to dokaz da se toj osobi ne prima namaz 40 dana.
Treće stanje –
Onaj ko čita i prati horoskop preko novina, časopisa, knjiga, televizije ali iz razonode i znatiželje ili loše navike, s tim da ne vjeruje i nije ubijeđen da zvijezde, planete i svemir utiču na život stvorenja i njihovo ponašanje na Zemlji, on time čini veliki grijeh jer svoje vrijeme troši u onome što je zabranjeno pratiti i baviti se njime, takođe on izlaže svoju akidu fitni što ga može odvesti u veliki ili mali širk i kufr.
Vadžib je takvoj osobi da prekine sa čitanjem i praćenjem horoskopa te da svoje dragocjeno vrijeme provodi u hifzu Kur'ana, čitanju tefsira, hadisa i komentara istih ili čitanju korisne i pouzadane islamske literature.
Prema tome, shodno stanju osobe koja vjeruje u horoskop to njeno uvjerenje može biti veliki širk i kufr koji izvode iz vjere i čine njeno klanjanje uzaludnim ili može biti mali širk i kufr koji ne izvode iz vjere ali čine da se toj osobi ne prima namaz 40 dana. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDA LI SE RIDDETOM (otpadništvom) PONIŠTAVAJU DOBRA DJELA (koja su rađena prije otpadništva) ONOME KO SE VRATIO U ISLAM? (stavovi mezheba)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: O temi poništavanja djela sa činom otpadništva (riddeta), kufra, širka ili napuštanja vjere Islama govore tri kur'anska ajeta, to su: „A oni među vama koji učine riddet (tj. od sviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
O temi poništavanja djela sa činom otpadništva (riddeta), kufra, širka ili napuštanja vjere Islama govore tri kur'anska ajeta, to su:
„A oni među vama koji učine riddet (tj. od svoje vjere otpadnu) i kao kjafiri (nevjernici) umru – njihova djela su poništena i na ovome i na onome svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati.“ (El-Bekare, 217)
„A onaj ko učini kufr u iman (tj. otpadne od vjere) – njegovo djelo se poništava i on će, na onome svijetu, gubitnik biti.“ (El-Maide, 5)
„A tebi, i onima prije tebe objavljeno je: “Ako budeš učinio širk (tj. druge Allahu ravnim smatrao), tvoje djelo će, sigurno, propasti, a ti ćeš sigurno biti gubitnik.”“ (Ez-Zumer, 65)
U prvom ajetu je došlo da onaj ko učini riddet (otpadne od vjere) i umru kao kjafir da će mu njihova djela biti poništena. Dok u druga dva ajeta se kaže da onaj ko učini kufr u iman (tj. otpadne d vjere) ili onaj ko učini širk (što je otpadništvo od vjere takođe) da će mu djela propasti i biti uzaludna.
Zbog ovog različitog vanjskog značenja ajeta učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko djela murteda (otpadnika od vjere), djela koja je radi prije otpadništva, ako učini tevbu i vrati se u Islam, da li su mu ta djela poništena i treba ih ponovo obaviti (poput Hadždža) ili nisu poništena i ne treba ih ponovo obaviti? (pogledaj: Hašijetu Ibn Abidin 1/357, El-Hareši 8/68, Mugnil-muhtadž 4/133, El-Insaf 10/338, Umdetul-kari 24/79, Tefsir Kurtubi 3/48)
Prvi stav učenjaka – da sam čin riddeta (otpadništva), svejedno bio zbog kufra ili širka, poništava sva dobra djela koja se urade prije riddeta, kao da ih nije ni radio.
Ovo je stav hanefijskog i malikijskog mezheba.
Kaže imam Malik: „Djela se poništavaju samim riddetom“.
Oni svoj stav dokazuju riječima Uzvišenog: „A onaj ko učini kufr u iman (tj. otpadne od vjere) – njegovo djelo se poništava i on će, na onome svijetu, gubitnik biti.“ (El-Maide, 5)
Kažu malikije da ajet koji presuđuje po ovom pitanju su riječi Uzvišenog: „A tebi, i onima prije tebe objavljeno je: “Ako budeš učinio širk (tj. druge Allahu ravnim smatrao), tvoje djelo će, sigurno, propasti, a ti ćeš sigurno biti gubitnik.”“ (Ez-Zumer, 65)
Uzvišeni Allah se u ovom ajetu obraća Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, a odnosi se na čitav Ummet jer je šerijatski nemoguće da poslanik učini širk. A nema dokaz koji ukazuje da se ajet odnosi samo na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, nego 4. ajet u suri El-Maide podupire ovo značenje.
Drugi stav učenjaka – da je umiranje na riddetu (otpadništvu) šart poništavanja djela, u protivnom ako učini riddet a zatim se vrati u Islam djela mu nisu poništena.
Ovo je stav šafijskog i habelijskog mezheba.
Kaže imam Šafija: „A ako učini riddet, a zatim se vrati u Islam, nisu mu poništena djela ni Hadždž koji je obavio, nego ako umre na riddetu tada su mu poništena djela“.
Oni svoj stav dokazuju riječima Uzvišenog: „A oni među vama koji učine riddet (tj. od svoje vjere otpadnu) i kao kjafiri (nevjernici) umru – njihova djela su poništena i na ovome i na onome svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati.“ (El-Bekare, 217)
Kažu da je poništavanje djela uslovljeno umiranje na kufru.
Na ovu argumentaciju učenjaci malikijskog mezheba, kako prenosi Ibn El-Arebi, odgovaraju sljedećim:
U ajetu (sa kojim dokazuju šafije i hanabile, El-Bekare 217) je Uzvišeni Allah uslovio umiranje na kufru jer na kraju ajeta vezao taj propis za kaznu vječnog boravka u Vatri. Pa ko umre na kufru Allah će ga kazniti vječnim boravkom u Džehennemu.
A ko učini širk (koje je jedno od djela otpadništva) poništena su mu djela na osnovu drugog ajeta (misle na 65. ajet sure Ez-Zumer). Pa tako ova dva ajeta imaju dva različita značenja i dva različita propisa. A ono sa čime se Allah obrati Svom Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, to se odnosi i na njegov Ummet osim ako imamo dokaz da se odnosi samo na njega.
Odabrano (radžih) mišljenje:
Shodno argumentaciji stavova prvi stav učenjaka, tj. da sam čin riddeta (otpadništva) poništava sva dobra djela koja se urade prije riddeta, je bliže ispravnom, a Allah zna najbolje.
Da li riddet poništava obavljeni Hadždž?
Najočitiji primjer posljedice ove mes'ele je uticaj riddeta (otpadništva) na obavljeni Hadždž. Pa tako shodno gornjem tumačenju ovog pitanja, razilaženju učenjaka i argumnetaciji, učenjaci mezheba po ovom pitanju dva mišljenja:
Prvo mišljenje – da je murtedu koji se pokaje i vrati u Islam vadžib da ponovo obavi Hadždž.
Ovo je stav hanefija i malikija.
Vadžib mu je ponoviti Hadždž jer je sa otpadništvom poništio prethodno obavljeni Hadždž.
Drugo mišljenje – da murted koji se pokaje i vrati u Islam nije obavezan ponoviti obavljeni Hadždž prije riddeta jer mu taj Hadždž nije poništen.
Na ovom stavu su šafije i hanabile.
Nakon svega spomenutog, konkretan odgovor na pitanje je sljedeći:
Osoba koja godinama praktikuje Islam, a potom učini kufr, pa se odmah pokaje i vrati u Islam, oko poništavanja dobrih djela (poput namaz, post, zekat, hadža i slično) koje je godinama radila prije djela kufra učenjaci četiri mezheba imaju dva stava shodno razumijevanju i tumačenju ajeta koji o toj temi govore.
Bliži stav je, a Allah zna najbolje, da su joj sva djela poništena i da je obavezna ponovo obaviti Hadždž.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDA LI JE IMUĆAN MUŽ OBAVEZAN DA PLATI HADŽDŽ SVOJOJ SUPRUZI?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu Gospodaru svjetova i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Nema razilaženja među učenjacima da je muž obavezan, tj. da mu je vadžib, izdržavati svoju suprugu. Takođe, nema razilaženja da u to izdržavanje ulazi: obezbjeviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu Gospodaru svjetova i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Nema razilaženja među učenjacima da je muž obavezan, tj. da mu je vadžib, izdržavati svoju suprugu.
Takođe, nema razilaženja da u to izdržavanje ulazi: obezbjeđivanje mjesta za stanovanje, odijevanje (odjeća i obuća) i hranjenje (hrana i piće).
Razilaze se oko detalja šta se podrazumijeva pod mjestom za stanovanje, koliko i kakva odjeća i obuća trebaju biti i šta spada u hranjenje (hranu i piće), kao da li se sve žene isto izdržavaju ili ima razlike između žene bogatog i uglednog porijekla naspram žene siromašnog i manje uglednog porijekla.
Učenjaci se razlaze, nakon što su složni oko obaveze obezbjeđivanja stana, odjeće i hrane, da li u izdržavanje žene ulaze (tj. da li je muž obavezan obezbjediti) troškovi liječenja žene (svečetiri poznata mezheba su na stavu da ne ulaze), kupovina šminke i sredstava za uljepšavanje žene i slično.
Nije mi poznato da ima razilaženja među učenjacima da muž nije dužan ženi platiti troškove Hadždža. U smislu da je griješan kod Allaha ako ima sredstava da joj plati Hadždž a on neće. Drugim riječima, žena nije obavezna da obavi Hadždž ako nema imetka sa kojim bi platila troškove Hadždža.
Učenjaci se razilaze oko toga da li je ispravan i valjan mehr žene prilkom sklapanja braka ako je njen mehr plaćanje troškova njenog obavljanja Hadždža.
Od lijepog ophođenja muža prema ženi i lijepog ahlaka muža prema njoj je da ako je muž u mogućnosti da joj plati troškove Hadždža. S tim da mu to nije vadžib zbog kojeg ako ga ostavi biva griješan kod Allaha.
O ovome je upitana Stalna komisija za fetve u Saudiji (Fetava El-Ledžneti-daime, 11/35), pa je odgovor bio sljedeći:
„Muž šerijatski nije obavezan da plati troškove njenog (ženinog) Hadždža pa makar bio bogat, nego mu je to lijepo uraditi, a ona nije obavezna da obavi Hadždž jer nema sredstava za njegovo obavljanje.
Ve billahi tevfik i neka se salat i selam na Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe“. (u potpisnicima komisije su Abdullah bin Baz, Abdurezzak ‘Afifi i Abdullah ibn Gudejan)
U drugoj fetvi iste komisije (Fetava El-Ledžneti-daime, 11/94) je došlo: „Muž nije obavezan platiti troškove obavljanja Hadždža njegove supruge kao što je obavezan platiti troškove njenog hranjenja, oblačenja i stanovanja.
Međutim, ako bi joj platio to je sa strane lijepog ophođenja i potpunog ahlaka. On je obavezan plati supruzi troškove izdržavanja u vremenu njenog obavljanja Hadždža (kada ga ona obavlja od svog imetka) onoliko koliko joj daje za izdržavanje kada nije na putovanju“. (u potpisnicima komisije su Abdullah bin Baz, Abdurezzak ‘Afifi i Abdullah ibn Ku'ud)
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeSLANJE SELAMA POSLANIKU savs PO HADŽIJAMA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Slanje selama Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, po hadžijama ili onima koji posjete Medinu i mesdžid Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije propisano. Skupina učenjviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Slanje selama Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, po hadžijama ili onima koji posjete Medinu i mesdžid Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije propisano. Skupina učenjaka, Stalna komisija za fetve u Saudiji, šejh Albani i Abdurrahman el-Berrak, to ubrajaju u novotarije, jer ovo nije bila praksa prvih generacija i jer svaki musliman može da poselami Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, gdje god da se nalazi a Uzvišeni Allah je zadužio skupinu meleka koji mu prenose selam sa bilo kog mjesta na Zemlji.
Bilježi Ebu Davud u svom Sunenu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ne pravite od vaših kuća kaburove, ne činite moj kabur mjestom praznovanja i donosite salavat na mene, jer vaš salavat mi biva dostavljen gdje god da ste vi“. Šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim (Sahihul-džami'i, 7226).
Također, bilježi Nesai u svom Sunenu od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah ima meleke koji putuju po Zemlji, oni mi dostavljaju selam od mog ummeta“. Šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim (Sahihut-tergib, 1664).
U odgovoru na ovo pitanje kaže Stalna komisija za fetve (Fetava el-ledžne ed-daime, 16/29-30): „Prenošenje od nekoga selama Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili nekome drugom od umrlih nije propisano nego je novotarija, a Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: Svaka novotarija je dalalet, a svaki dalalet vodi u Vatru. Vadžib je da je ostavi ova prksa i upozorenje onima koji to rade da nije dozvoljeno. Od Allahovog fadla (dobrote) prema nama je to da je učinio da se naš selam prenosi Vjerovjeniku, sallallahu alejhi ve sellem, gdje god da smo, na istoku Zemlje i zapadu“. (zatim su navedeni gore spomenuti hadisi) Potpisnici fetve su: Bin Baz, Abdulaziz Aleš-šejh, Abdullah ibn Gudejan, Salih Fevzan i Bekr ebu Zejd.
Šejh Albani je slanje selama vjerovjesnicima posredstvom onih koji posjete njihove kabure uvrstio u novotarije vezane za dženazu.
Kaže šejh Abdurrahman el-Berrak: „Slanje selama Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, po onima koji putuju u Medinu nema osnova u vjeri, to nije bila praksa selefa od ashaba, tabi'ina i učenjaka, ništa o tome nije preneseno od njih, jer se salavat ummeta prenese Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu. … Prema tome, obožavati Allaha sa slanjem selama Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je novotarija.“
Neki učenjaci su smatraju da nema smetnje u ovome ili da je propisano, poput ez-Zebidija u njegovom komentaru el-Ihja’ i Ibn el-Dževzija u Musirul-‘azmi koji prenosi da je to radio Omer ibn Abdulaziz. S tim da ovo što se prenosi od Omera nije prenešeno sa lancem prenosilaca, što znači da je vjerodostojnost istog upitna.
Ispravno je po ovom pitanju ono što smo na početku spomenuli: da slanje selama Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nije propisano, po skupina učenjaka je to novotarija, jer ovo nije bila praksa selafa ovog ummeta i jer svaki musliman može da poselami Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, gdje god da se nalazi, njemu meleci prenose selam.
Prema tome, prenesi onima koji to traže od tebe da to nije propisano, da čak može biti novotarija, a oni gdje god da donesu salavat i selam na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, meleci koji su zaduženi za to mu prenesu, kao što je potvrđeno u vjerodostojnim hadisima.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeTreba li brijati ili šišati glavu na umri?
Brijanje glave, odnosno šišanje prilikom obavljanja umre spada u vadžibe ovog obreda. Kad je stigao u Meku radi obavljanja Oproštajnog hadža, Božiji Poslanik, ﷺ, obavio je tavaf i sa’j te naredio da skrati kosu svako ko nije doveo kurban, žrtvenu životinju, i da se oslobodi ihramskih ograničenja. Naviše
Brijanje glave, odnosno šišanje prilikom obavljanja umre spada u vadžibe ovog obreda. Kad je stigao u Meku radi obavljanja Oproštajnog hadža, Božiji Poslanik, ﷺ, obavio je tavaf i sa’j te naredio da skrati kosu svako ko nije doveo kurban, žrtvenu životinju, i da se oslobodi ihramskih ograničenja. Naime, Poslanik je naredio ashabima da se ošišaju, a naredba iziskuje obavezu, iz čega slijedi da je kraćenje kose vadžib. Dokaz za ovo jest i predanje u kojem se kaže da je Vjerovjesnik, ﷺ, naredio ashabima da na el-Hudejbiji, kad su bili spriječeni da uđu u Meku i obave obrede, obriju glavu. Štaviše, naljutio se zato što tu njegovu zapovijed nisu odmah izvršili.
A vrednije je brijanje glave, osim kad se radi o onom koji obavlja umru i hadž, takozvani hadž temettu, a u Meku stigne relativno kasno. U tom će slučaju skratiti kosu, a neće obrijati glavu; kosa će mu porasti do hadža, kad će obrijati glavu.
Šejh Muhammed b. Usejmin
Vidi manjeŠta da radim ako skinem ihrame prije brijanja glave?
Šišanje, odnosno brijanje glave spada u vadžibe umre, i onaj ko to izostavi dužan je, prema mišljenju islamskih učenjaka, iskupiti se tako što će zaklati kurban u Meki i meso podijeliti tamošnjim siromasima. U tom je slučaju njegova umra ispravna i zadržava status onog ko je obavio hadž temettu. Šejviše
Šišanje, odnosno brijanje glave spada u vadžibe umre, i onaj ko to izostavi dužan je, prema mišljenju islamskih učenjaka, iskupiti se tako što će zaklati kurban u Meki i meso podijeliti tamošnjim siromasima. U tom je slučaju njegova umra ispravna i zadržava status onog ko je obavio hadž temettu.
Šejh Muhammed b. Usejmin
Vidi manjePOKLANJANJE MEHRA ILI ODUSTAJANJE OD NJEGA
Alejkumusselam. Nema razilaženja među učenjacima da davanje mehra (vjenčanog dara) postaje vadžib samim sklapanjem bračnog ugovora kao i da nije dozvoljeno sporazumno s obe strane odustati od mehra. Odnosno, nije dozvoljeno sporazumno da obje strane odustanu od mehra prilikom sklapanja bračnog ugovoviše
Alejkumusselam.
Nema razilaženja među učenjacima da davanje mehra (vjenčanog dara) postaje vadžib samim sklapanjem bračnog ugovora kao i da nije dozvoljeno sporazumno s obe strane odustati od mehra.
Odnosno, nije dozvoljeno sporazumno da obje strane odustanu od mehra prilikom sklapanja bračnog ugovora. Pa čak ako ne bi naveli prilikom sklapanja bračnog ugovora koliki je mehr, ali ne sa ciljem da se izbjegne ili odustane od njega, nakon toga žena ima pravo na mehr u visini mehra žena njenog ranga.
A nakon sklapanja bračnog ugovora mužu nije dozvoljeno da bilo šta uzme od mehra bez pristanka njegove supruge, tj. dužan je da joj ga isplati shodno kako se dogovore i smatra se njenim dužnikom sve dok zadnji dio mehra ne isplati. S tim da je ženi dozvoljeno da pokloni čitav mehr ili njegov jedan dio svome mužu kao i da odustane od isplaćivanja mehra ali nakon što je mehr utvrđen i određen prilikom sklapanja bračnog ugovora.
Da nije dozvoljeno mužu da uzme išta od mehra bez pristanka njegove žene ukazuju sljedeće riječi Uzvišenog: “Ako hoćete da jednu ženu pustite, a drugom se oženite, i jednoj od njih ste dali mnogo blaga, ne uzimajte ništa od toga. Zar da joj to nasilno uzmete čineći očigledan grijeh” (En-Nisa, 20). A u drugom ajetu kaže: “Puštanje može biti dvaput pa ih ili velikodušno zadržati ili im na lijep način razvod dati. A vama nije dopušteno da uzimate bilo šta od onoga što ste im darovali, osim ako se njih dvoje plaše da Allahove propise neće izvršavati” (El-Bekara, 229).
A da je dozvoljeno ženi da pokloni dio mehra ili čitav, ili da odustane od nejga nakon što je utvrđen prilikom sklapanja braka ukazuju riječi Uzvišenog: “I draga srca ženama vjenčane darove njihove dajte, a ako vam one drage volje od šta poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte” (En-Nisa, 4).
Prema tome, ono što ste vas dvije (mislim na žene u oba pitanja) uradile je ispravno i nemate pravo nakon toga da ponovo tražite vrijednost mehra od kojeg ste odustale. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeMUŽ JOJ NE DA VJENČANI DAR
Alejkumusselam. Vjenčani dar je propisan Kur'anom, Sunnetom i idžaom učenjaka. Kaže Uzvišeni: "I draga srca ženama njihove vjenčane darove dajte ..." (En-Nisa', 4). U hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim od Sehl ibn S'ada, radijallahu anhu, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čovjeku kojegviše
Alejkumusselam.
Vjenčani dar je propisan Kur'anom, Sunnetom i idžaom učenjaka.
Kaže Uzvišeni: “I draga srca ženama njihove vjenčane darove dajte …” (En-Nisa’, 4).
U hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim od Sehl ibn S'ada, radijallahu anhu, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čovjeku kojeg je htio oženiti: “Potraži (za vjenčani dar) pa makar i prsten od željeza”.
Nema razilaženja među učenjacima da davanje mehra (vjenčanog dara) postaje vadžib samim sklapanjem bračnog ugovora kao i da nije dozvoljeno sporazumno s obe strane odustati od mehra. A razišli su se da li je mehr šart valjanosti braka ili samo vadžib, a ovo drugo je bliže ispravnom.
Takođe, nema razilaženja među učenjacima da muž postaje dužan isplatiti čitav mehr (vjenčani dar) sa jednom od dvije stvari: prilaskom ženi u postelji ili njegovom smrću.
A što se tiče odgađanja isplaćivanja mehra, skupina učenjaka to uopće ne dozvoljava dok druga skupina dozvoljava. Zatim, od skupine učenjaka koji dozovljavaju odgađanje isplaćivanja mehra, jedan dio njih, od kojih je imam Malik, uslovljava da to odgađanje bude vremenski poznato i naznačeno, dok drugi dio učenjaka, od kojih su imam Ebu Hanife i Sufjan Sevri, dozvoljavaju da se odgodi isplaćivanje sve do smrti muža ili razvoda braka, kada je muž (ili nasljednici u slučaju smrti) dužan isplatiti mehr.
Prema tome, nema sumnje da ti je muž obavezan dati dogovoreni mehr, ako to ne uradi on je veliki griješnik. Njegovo izdvajanje imetka u jelu i odjeći za tvoje izdržavanje, a koje je vadžib, nema veze sa isplaćivanjem mehra.
Pošto prilkom sklapanja bračnog ugovora niste dogovorili kada će ti isplatiti mehr, to možete i sada učiniti, pa shodno kako se dogovorite on je družan da to ispoštuje. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje