Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Hidžab (pokrivanje muslimanke)

Pokrivanje punoljetne žene muslimanke je vadžib po Kur'anu, Sunnetu i idžma’u (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta. Od učenjaka koji prenose idžma’ su: Ibn Hubejre (“El-Ifsah” 1/114), Ibn Redžeb (“Fethul-bari” 2/171), Ibn Bettal (“Šerhu sahihil-Buhari” 1/395), Ibn Abdul-berr (“Et-Temhid” 6/376, “El-Istizkar” 2/152), Ibn Rušd “Bidajetul-mudžtehid” 1/114) i mnogi drugi.

Žena muslimanka je dužna pokriti čitavo tijelo, osim lica (da li je njegovo pokrivanje vadžib ili sunnet) i šaka i stopala žene (da li je njihovo pokrivanje vadžib ili je dozvoljeno otkriti), oko ovoga troga učenjaci imaju poznato razilaženje.

Dokazi iz Kur'ana, Sunneta, idžma'a, kijasa (analogije), predaja ashaba i zdravog razuma koji ukazuju na obavezu pokrivanja punoljetne muslimanke su mnogobrojni i što je uglavnom općepoznato svakom muslimanu.

Šta je peticija?

Peticija je pismeno obraćanje kojim grupa građana traži od organa javne vlasti da pokrene postupak ili preduzme mjeru ili radnju iz svoje nadležnosti.

Drugim riječima, peticija je zahtjev za nekom promjenom koji je potkrijepljen sakupljenim potpisima zainteresovanih osoba. Često se koristi da bi se utjecalo na vlast neke države da usvoji ili povuče neki zakon.

U svakodnevnom žargonu, peticija je dokument koji je potpisalo mnogo ljudi, a koji je adresiran na neku zvaničnu državnu instituciju. Peticija može biti i usmena ili se može distribuirati putem interneta. Isti pojam u pravnoj terminologiji označava zahtjev podnijet sudu ili administrativnom tribunalu u kome se traži neka vrsta promjene.

Peticija je Ustavom zagarantovano ljudsko pravo.

U ZAKONU O SLOBODI VJERE I PRAVNOM POLOŽAJU CRKAVA I VJERSKIH

ZAJEDNICA U BOSNI I HERCEGOVINI, Članak 4. stoji:

“1. Svatko ima pravo na slobodu vjere i uvjerenja, uključujući slobodu javnog ispovijedanja, odnosno neispovijedanja vjere. Jednako tako, svatko ima pravo prihvatiti ili promijeniti vjeru, kao i slobodu – bilo sam ili u zajednici s drugima, javno ili privatno – da na bilo koji način očituje svoja vjerska osjećanja i uvjerenja obavljanjem obreda, izvršavanjem i pridržavanjem vjerskih propisa, držanjem do običaja i drugih vjerskih aktivnosti. Svatko ima pravo na vjersku pouku, koju će obavljati samo osobe koje na tu službu imenuje službeno tijelo ili predstavnik njegove crkve ili vjerske zajednice, kako u vjerskim ustanovama tako u javnim i privatnim predškolskim ustanovama i osnovnim školama i višim razinama obrazovanja što će se regulirati posebnim propisima.”

Propis potpisivanja “Peticije za hidžab”

S obzirom da je potpisivanje peticija politička aktivnost, treba znati da je bavljenje politikom muslimanima nekog mjesta FARD KIFAJE (kolektivna obaveza), tj. ako je vrši skupina spada grijeh sa ostalih muslimana.

Pa shodno gore spomenutom, tj. propisu hidžaba, poimanju peticije i zakona o slobodi vjere, MUSTEHAB (preporučeno) je svakom muslimanu i muslimanki BiH da potpišu ovu peticiju, jer je u interesu svih muslimana naše države.

Molim Uzvišenog da ostvari namjere, želje i težnje muslimana sa ovom peticijom.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:  „Osmanov rukopis“ (الرسم العثماني)

„Osmanov rukopis“ Kur'ana, koji je napisan za vrijeme hilafeta Osmana, radijallahu anhu, a kojeg i dan danas koristimo i čitamo, nije sadržavao tačke na harfovima (za slova: ي ت ب ث ز…), niti herekete (fethu, kesru, dammu), kao ni tešdid i sukun.

U vrijeme tabi'ina, nakon što se raširilo pogrešno učenje Kur'ana zbog ulaska u islam nearapa koji nisu poznavali arapski jezik, neki tabi'ini su počeli da pišu Mushaf sa tačkama i hereketima, pa su se razišli učenjaci tog doba oko propisa pisanja tačaka i hereketa u Mushafu na dva stava: 1. da je pokuđeno i 2. da nema smetnje u tome. S tim da nema razilaženja među učenjacima da, kada se u Mushafu napišu tačke i hereketi, vadžib ih je poštivati isto kao i same harfove (slova bez hereketa i tačaka).  (Medžmu'ul-fetava, Ibn Tejmije, 12/101)

U poznati „Osmanov rukopis“ Kur'ana ne ulaze sljedeće stvari:

1- tačke (iznad i ispod harfova) pomoću kojih razlikujemo harfove, one su se počele pisati tek od vremena tabi'na

Različite su predaje ko je prvi pisao tačke na harfovima: Ebu el-Esved ed-Dueli ili Jahja ibn J'amer.

2- hereketi i tenvin je prvi uveo Ebu el-Esved ed-Dueli (neki kažu da je to učinio Nasr el-Lejsi) u obliku tačaka, a poslije je Ahmed Halil usavršio pisanje hereketa i tenvina u obliku u kojem se i danas pišu

3- hemze i tešdid je prvi uveo el-Halil ibn Ahmed

4- tedžvidski znakovi, znaci za stajanje i spajanje su uvedeni tek od pisanja knjiga o tedžvidskoj nauci u četvrtom hidžretskom stoljeću.

Dakle, ono što mi danas imamo u Plemenitom Kur'anu prošlo je kroz četiri spomenute faze.

Treba naglasiti da je selef pisao herekete, tačke, tenvin i ostale znakove koji su uvedeni drugom bojom od one sa kojom je pisan „Osmanov rukopis“ da bi se znala razlika između originalnog rukopisa i uvedenih znakova.

Cilj i smisao uvođenja tačaka, hereketa, tenvina, hemzeta, tešdida i tedžvidskih znakova pri pisanju kur'anskih ajeta u Mushafu je velika korist koja se time postiže, poput čuvanja Kur'ana od grešaka i iskrivljavanja, olakšavanje u čitanju i razumijevanju i tome slično.

Stavovi mezheba o propisu ukrašavanja Mushafa (El-Mevsu'atu el-kuvejtijje 23/219)

Oko propisa ukrašavanja Mushafa učenjaci mezheba imaju veoma podijeljeno mišljenje:

Prvi stav: dozvola ukrašavanja Mushafa sa zlatom, srebrom i sličnim ako se to čini radi veličanja Kur'ana i uzdizanja vjere.

Ovo je mišljenje džumhura (većine) učenjaka od hanefija, malikija, šafija i jedan od stavova kod hanabila.

Drugi stav: pokuđenost ukrašavanja Mushafa, a zabrana pisanja Kur'ana sa zlatom i srebrom.

Ovo je stav hanabila i šafija u jednom stavu unutar mezheba.

Treći stav: dozvola ukrašavanja Mushafa zlatom ženama i djeci, a zabrana muškarcima, osim ukrašavanja srebrom.

Ovo je zvanični stav šafijskog mezheba.

Četvrti stav: zabrana ukrašavanja Mushafa zlatom i ženama i muškarcima.

Ovo je mišljenje unutar šafijskog mezheba.

Od Ebu Derda’, radijallahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada budete ukrašavali vaše džamije i ukrašavali vaše Mushafe, doživjet ćete propast“. Bilježi ga El-Hakim Et-Tirmizi, šejh Albani ga ocjenjuje dobrim, drugi muhaddisi slabim, dok skupina kaže da su to riječi Ebu Derda’, radijallahu anhu.

Sa ovim hadisom se dokazuje pokuđenost ili zabrana ukrašavanja Mushafa, a u njemu ima slabosti.

Rainbow Kur'an – propis upotrebe i kupoprodaje

Oko propisa upotrebe i kupoprodaje Rainbow Kur'ana (obojenog u dugine boje) savremeni učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

Prvo mišljenje: zabrana.

Ovo je stav Abdurrahmana el-Berraka, Abdullaha Fekiha, Muhammeda el-Arifija i drugih.

Glavni argumet zabrane je da to predstavlja vid poigravanja sa Allahovom knjigom i umanjivanja njene veličine, svetosti i značaja. A poštivanje, veličanje i uzdizanje Allahove knjige je vadžib oko kojeg nema razilaženja. Oni smatraju da treba zatvoriti vrata poigravanja sa Allahovom knjigom.

Drugo mišljenje: pokuđenost.

Prenosi se od skupine ashaba da su smatrali pokuđenim ukrašavanje Mushafa, poput Ebu Hurejre, Ebu Derda’ i Ebu Zerra, radijallahu anhum. Vjerovatno se to odnosi na stanje kada ukrašavanje odvede od učenja Kur'ana, ramišljanje o njegovom sadržaju, kada to vodi u rasipništvo ili natjecanje u tome.

Treće mišljenje: dozvola.

Ovo je fetva šejha S'ada el-Haslana i nekoliko internet stranica na kojima se odgovara na pitanja i izdaju fetve.

Svoj stav argumetiraju sljedećim:

– prenosi se od selefa ovog Ummeta da su pisali Mushaf različitim bojama kako bi napravili razliku između „Osmanovog rukopisa“ i između hereketa, tačaka, tenvina i tedžvidskih znakova.

– većina učenjaka dozvoljava ukrašavanje Mushafa zlatom i srebrom, pa je preče da bude dozvoljeno bojenje u različite boje.

– ukrašavanje Mushafa raznim bojama ne umanjuje svetost Kur'ana.

Odabrano mišljenje

Postoje nekoliko vrsta Kur'ana koji se štampaju u boji sa određenim ciljem, a ne radi ukrašavanja. Od tih Kur'ana su:

– Kur'an čije su skupine ajeta obojene različitim bojama shodno tematici

– Kur'an u kojem su različitim bojama označena tedžvidska pravila.

Ispravno je, a Allah zna najbolje, da nema smetnje u štampanju gore navedenih Kur'ana.

A što se tiče štampanja, upotrebe i kupoprodaje Rainbow Kur'ana, odabrani stav je zabrana, a Allah zna najbolje, zbog sljedećeg:

– to predstavlja poigravanje sa Kur'anom i umanjuje njegovu veličinu i svetost

– zatvaranje vrata upotrebe Kur'ana u komercijalne svrhe i spuštanja na nivo obične trgovačke robe

– spuštanje Kur'ana na nivo ljubavnih romana, lektira, slikovnica, bojanki…

– nespojivo je da se u Kura'nu čitaju vijesti prijašnjih naroda, njihova stradanja, šta su pretrpjeli vjerovjesnici u dostavljanju tevhida svojim narodima, stanja na Sudnjem danu, kazne stanovnika Džehennema i slično, a stranice Kur'ana u crvenoj, žutoj, plavoj, pink ili nekoj drugoj boji

– dugine boje su simbol homoseksualaca, to je razlog više da se izbjegavaju

– učenjaci koji dovoljavaju ukrašavanje Mushafa, uslovljavaju tu dozvolu da se time veliča i uzdiže Kur'an, a ukrašavanje Mushafa duginim bojama je spuštanje Kur'ana na niži nivo

– selef, kada je uvodio neke stvari ili bojio drugom bojom Kur'an, činio je to radi koristi učača i zbog zaštite od griješenja i razilaženja oko Kur'ana, a od ovakvog vida ukrašavanja Kur'ana nema nikakve koristi za učača i bliže je to unakažavanju od uljepšavanja Kur'ana.

Ovaj propis se odnosi i na Kur'ane sa cvjetićima, srcadima i sličnim dodacima, te Kur'ani u obliku auta, mirisa i svega što je u sličnom kontekstu.

Allahova knjiga je sveta i zato bi svaki musliman trebao da je uzdiže na način da je čita, razmišlja o značenjima njenih ajeta, da uči propise koje su u njoj sadržani i da živi i radi po njoj, a ne „ukrašavanjem“ na ovakav i sličan način.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Da bi se odgovorilo na ovo pitanje potrebno je pojasniti šta se podrazumijeva pod haram imetkom i koje su njegove vrste, a teko onda navesti moguće solucije šta uraditi sa tim haram imetkom.

Vrste haram imetka

Haram imetak se dijeli na dvije vrste: haram imetak sam po sebi i haram imetak zbog načina na koji je zarađen. (Ahkamul-malil-haram, dr. ‘Abbas el-Baz, str. 40-45, Hukmu zekatil-malil-harami, Abdullah ibn Meni'a, Medželletu el-buhusi el-islamijje, 42/247)

Prva vrsta:
Haram imetak sam po sebi (El-Furuk, El-Karafi 3/96) je onaj koji je kao imetak šerijatski zabranjen, poput alkohola, svinje, kipova, zabranjeni muzički instrumenti, nečistoće, krv i slično.
Uzvišeni Allah je naveo neke vrste ovog imetka u plemenitom Kur'anu u prevodu značenja: “Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime, i što je udavljeno i ubijeno; i što je strmoglavljeno – i rogom ubodeno, ili od zvijeri načeto – osim ako ste ga preklali – i što je na žrtvenicima žrtvovano, i zabranjuje vam se gatanje strelicama” (El-Maide 3).
Takođe, u drugom ajetu kaže u prevodu značenja: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite” (El-Maide 90).
Nema razilaženja među učenjacima da ova vrsta imetka nije u osnovi imetak na koji se daje zekat, nego je on prljav imetak sam po sebi i vadžib je onom u čijim je rukama da ga se riješi.
Haram imetak zbog načina zarade (Ez-Zehiretu, El-Karafi, 13/322, Medžmu'ul-fetava, Ibn Tejmije, 29/320) je svaki imetak koji je sam po sebi dozvoljen, međutim postao je zabranjen zbog načina sticanja, poput novca zarađenog kamatom ili imetka steknutog putem zabranjenih kupoprodaja i slično.

Druga vrsta:
Haram imetak zbog načina zarade može imati dva oblika:
Prvi oblik – haram imetak koji je stečen bez dozvole njegovog vlasnika, poput: ukradenog imetka, uzetog mitom, otimačinom, monopolom, kamatom, prevarom i falsifikovanjem.
Drugi oblik – haram imaetak koji je stečen uz dozvolu njegovog vlasnika, poput: imetka stečenog kockanjem, klađenjem i zabranjenim vrstama trgovine.

Šta učiniti sa haram imetkom?

Svakom muslimanu je vadžib da se riješiti haram imetka, a kada ga nekome da u tome nema nagradu kod Allaha.
Sa haram imetkom se mogu učiniti sljedeće stvari:

Prva solucija – da se taj haram imetak uzme i koristi njime.
Nema razilaženja među učenjacima da uopćeno haram imetak nije dozvoljeno koristiti a u ovom slučaju dovoljan nam je hadis u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Allah je prokleo onog ko uzima kamatu, ko je daje, ko je zapisuje i dva svjedoka koji tome svjedoče”. (Muslim)

Druga solucija – da ostavimo taj haram imetak (kamatu) samoj banci, a koji svakako i jest imetak od banke, da se ona koristi njime i da radi sa njim šta hoće.
Ova solucija ima jaku osnovu uzimajući u obzir to da muslimanu nije dozvoljeno da koristi haram imetak bez obzira šta će vlasnik tog imetka raditi sa njim. Međutim, problem u ovoj soluciji je što mi znamo da banka posluje na haram način a ostavljanjem tog haram imetka (kamate) kojeg smo dobili, što mi time potpomažemo banku u njenim poslovanjima na haram način. A Uzvišeni nam zabranjuje da pomažemo nekoga u griješenju rekavši: “A nemojte se potpomagati u griješenju i neprijateljstvu” (El-Maide, 2).

Treća solucija – da uzmemo taj imetak a zatim da ga bukvalno uništimo.
Ovo nije dozvoljeno jer je zabranjeno upropaštavanje imetka kao što je došlou hadisu kojeg bilježi Buharija gdje kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da Allah: “… mrzi kod vas rekla kazala, mnoštvo zapitkivanja i upropaštavanje imetka”.

Četvrta solucija – da uzmemo ovaj imetak i podijelimo ga siromašnima, zaduženima ili za opće potrebe muslimana (gradnja puteva, mostova, bolnica i slično) ali bez toga da očekujemo nagradu od Allaha, dželle še'nuhu, nego samo sa ciljem rješavanja od haram imetka.

Peta solucija – da uzmemo taj imetak i da ga damo nekome od koga je ta banka uzela određeni imetak kao vid kamate. Naravno, ovde se misli na osobu koja nije znala da je kamata haram pa je to uradila a nakon toga se pokajala.

Ove dvije zadnje solucije su najbolji način kako da se čovjek u današnje vrijeme riješi haram imetka, a četvrtu soluciju mnogi savremeni učenjaci izabiru kao najprihvatljiviju.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Propis isticanja nacionalnog identiteta
Propis isticanja nacionalnog identiteta neke osobe ili skupine zavisi od stanja, cilja i namjere koji se žele sa tim isticanjem.
Isticanje nacionalnog identiteta može imati dva osnovna oblika ispoljavanja a koji u suštini imaju različit propis.
Prvi oblik: isticanje nacionalnog identiteta pojedinca ili skupine radi pojašnjenja etničke ili nacionalne pripadnosti istih (svejedno bilo ona činjenično ili subjektivno stanje).
Šerijatski status ovog oblika iskazivanja nacionalnog identiteta je dozvola kada god se za tim ukaže šerijatski opravdana potreba. Ova dozvola se uslovljava nečinjenjem ove odrednice i karakteristike čovjeka (etničkim ili nacionalnim porijeklom) mjerilom vrijednosti i kriterijem vrednovanja u odnosu na ljude druge etničke pripadnosti.
Dokazi dozvole su svi šerijatski tekstovi u kojima se navodi i potvrđuje narodna ili etnička pripadnost nekog pojedinca ili skupine. Poput imena ashaba ensarija i muhadžira: Rafia El-Džuheni, Ebi Zerr El-Gifari, Burejde El-Eslemi, Auf ibn Malik El-Ešdžei, Amr ibn Salih El-Huza'i, Nu'man El-Muzeni, Lubabe El-Evsi, Ebu Burde El-Hazredži, Alij ibn ebi Talib El-Kureši, Zubejr ibn El-‘Avvam El-Kureši, S'ad ibn ebi Vekkas El-Kureši, … , kao i drugih mimo Arapa: Marija Koptkinja (koptkinja), Selman Farisi (perzijanac), Suhejb Rumi (rimnjanin) i slično, pri čemu se uz vlastita imena navode nadimci ili prezimena koji ukazuju na etničko ili plemensko porijeklo.
A dokaz za spomenuti šart su riječi Uzvišenog: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji (najplemenitiji) kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa” (El-Hudžurat, 13). U ovom ajetu Uzvišeni Allah naglašava dvije veoma bitne stvari kada se govori o etničkoj ili plemenskoj pripadnosti:
prva – da je smisao stvaranja i dijeljenja ljudi na narode i plemena njihovo međusobno upoznavanje a ne uzdizanje, prijateljovanje ili ratovanje, pomaganje i davanje prednosti jednih nad drugima po toj osnovi,
druga – da su najbolji i najplemenitiji ljudi kod Allaha oni koji su najbogobojazniji (najdosljedniji praktičari Islama), a ne oni koji su pripadnici određene nacije ili naroda ma koji narod ili nacija on bio.
Drugi oblik: isticanje nacionalnog identiteta u obliku savremenog nacionalizma.
Nacionalizam u svom najblažem obliku je snažna nacionalna svijest koja podrazumijeva: ljubav prema vlastitoj naciji, dobro poznavanje nacionalne istorije i kulture, isticanje nacionalnih obilježja, nacionalni ponos i strasno zalaganje za nacionalni prosperitet. A u svom ekstremnijem obliku nacionalizam podrazumijeva političku ideologiju, sistem vrijednosti, predstava, načela, stavova, predrasuda i stereotipa, čije jezgro čini romantičarski kult nacionalne države, oko kojeg se ispredaju mitovi, legende koji se odnose na idealizovani nacionalni karakter i mistifikovanu nacionalnu istoriju.

Razlika između načela nacionalizma i principa Islama se ogleda u sljedećem:
Prvo – nacionalizam okuplja ljude na osnovu njihovog nacionalnog, narodnog ili etničkog porijekla, a Islam okuplja ljude na osnovu akide (vjere) i imanskog bratstva.
Drugo – nacionalizam daje prednost kršćaninu Arapu ili Bošnjaku ateisti nad pakistanskim i turskim muslimanom ili nad Srbinom ili Hrvatom koji prime Islam, dok Islam daje prednost muslimanima nad nemuslimanima ma koje nacije ili etnosa bili.
Treće – nacionalizam uči da se voli i pomaže kršćanin ili Židov Arap (Bošnjak ateista) protiv pakistanskog ili turskog muslimana (Srbina ili Hrvata koji prime Islam) samo zato što su iste nacije ili etnosa, dok Islam nalaže da se vole i pomažu muslimani ma koje nacije ili etnosa bili.
Četvrto – nacionalizam poziva na ljubav prema vladarima, prvacima, znamenitim ličnostima i herojima vlastite nacije pa makar bili i kjafiri (bogumili, kršćani ili ateisti), a Islam zabranjuje ispoljavanje prisnosti, ljubavi i prijateljovanja sa svim vrstama kjafira.
Peto – nacionalizam poziva na ljubav prema pripadnicima vlastite nacije pa makar bili kjafiri ili ateisti, dok Islam poziva na ljubav u ime Allaha prema mu'minima bez obzira koje nacije, naroda ili rase bili, a istovremeno poziva na mržnju u ime Allaha prema kjafirima pa makar bili iz vlastitog naroda ili nacije.
Šesto – nacionalizam ne prihvata da mu Ustav bude Kur'an a Islam jedina vjera, vodeći računa da to ne bi izazvalo otpor, suprostavljanje, nelagodnost i odbijanje “braće” po naciji nemuslimana, ateista, kršćana i ostalih. A jedina vjera priznata kod Allaha je Islam i jedini zakon koji je vadžib slijediti i primjenjivati je Šerijat.
Sedmo – po nacionalizmu Islam ne odgovara ovom suvremenom dobu napretka i civilizacije, osim u sferi privatnog života i džamije, a Islam je došao da uredi sve sfere ljudskog života od vođenja države  do ophođenja prema životinjama.
Osmo – po nacionalizmu  vjera (Islam i druge vjere) je obavila i završila svoju ulogu u historijskom razvojnom periodu, dok su danas po njemu neminovna druga nova načela i principi savremenog života kojima vjera ne može udovoljiti. A po načelima Islama Islam je vjera koja odgovara i zadovoljava sve potrebe čovječanstva do Sudnjeg dana.

Šerijatski status nacionalizma shodno onome šta su rekli savremeni učenjaci i našto ukazuju argumenti je:
– da on predstavlja modreni džahilijet (dawa džahilijje – kako je došlo u hadisima),
– da je oprečan principima i načelima Islama i da u sebi sadrži i nosi kufr,
– da ga nije dozovljeno ispoljavati, ni pozivati u njega, niti pomagati one koji se njime bave,
– da je šerijatska obaveza boriti se protiv bilo kojeg nacionalizma,
– i da onoga ko je ubijeđen i vjeruje u principe i načela nacionalizma (ma kojeg) to ubjeđenje izvodi iz vjere Islama.

Stavovi savremenih učenjaka o nacinalizmu
O temi nacionalizma uopćeno i arapskog nacionalizma posebno je napisano mnogo knjiga i studija i izdano mnoštvo fetvi.
Od poznatijih savremenih učenjaka koji su među prvima pisali o ovoj temi kada je arapski nacionalizam bio u jeku i zamahu je poznati šejh Bin Baz. Napisao je studiju pod naslovom “Kritika arapskog nacionalizma u svjetlu Islama i stvarnosti“ u kojoj je detaljno pojasnio ništavnost ove dawe, njenu oprečnost i nespojivost sa onim u šta poziva Islam. Takođe, izdao je nekoliko puta i fetvu o nacionalizmu uopće i arapskom nacionalizmu posebno.
Pa tako, na pitanje: “Kakvo je vaše mišljenje o dawi (pozivu) u nacionalizam koji smatra da je pripadnost rasi ili jeziku preči od pripadnosti vjeri, …?“ dao je sljedeći odgovor:
“Ovo je džahilijetska dawa, nije dozvoljeno pripisivati se njoj niti podržavanje onih koji se njome bave, nego je vadžib uništiti je (ovu dawu). Jer islamski Šerijat je došao da se bori protiv nje, da odvraća od nje, da pojasni njene šubhe i tvrdnje i odgovori na njih pojašnjavajući suštinu onome ko je traži. …
Nužno je poznato od Islama da je dawa u arapski ili bilo koji drugi nacionalizam batil (ništavna) dawa, ogromna greška, očit i jasan munker, odvratni džahilijet i zavjera i spletka Islamu i njegovim sljedbenicima. Na ovo ukazuje mnoštva stvari koje smo pojasnili u posebnoj knjizi koju sam nazvao “Kritika arapskog nacionalizma u svjetlu Islama i stvarnosti““. (Fetava Bin Baz 4/174)
Drugom prilikom kada je upitan o usporedbi između Islama i arapskog nacionalizma odgovrio je sljedeće: “Zaista je od najveće nepravde i najveće gluposti da se upoređuje Islam sa arapskim nacionalizmom. Pa da li nacionalizam kada se odvoji od Islama ima ikakvih odlika vrijednih da se stave u rang Islama pa da se napravi usporedba između njih dvoga. Nema sumnje da je ovo najveći vid uništenja Islama, rušenja njegovih temelja i mudrih naučavanja.
Pa zar priliči razumnom čovjeku da upoređuje nacionalizam sa plemenitom vjerom koja odgovara svakom vremenu i svakom mjestu. Da su živi Ebu Džehl, Utbe ibn Rebi'a, Šejbe ibn Rebi'a i njima slični neprijatelji Islama bili bi najveća potpora i najglasnije daije u arapski nacionalizam. A daije i pomagači Islama su bili Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr, Omer, Osman, Alijj, radijallahu anhum, i drugi uglednici od ashaba, zaštitnici, junaci i čuvari Islama, i svi drugi odabranici Ummeta koji su slijedili njegov put. Nema osnova u usporedbi između nacionalizma i njegovih misionara i između dina Islama čiji su spomenuti pomagači i daije, osim kod čovjeka koji je poremećene pameti ili slijepog sljedbenika ili žestokog neprijatelja Islama i onoga sa čime je došao. Primjer ovih u usporedbi je primjer uspoređivanje između životinjskog izmeta (baljege) i biserja, ili između vjerovjesnika i šejtana …“. (Fetava Bin Baz 1/320 – 321)
Na pitanje o arapskom nacionalizmu na svojoj poznatoj stranici šejh Muhammed Salih Munedždžid je odgovorio: “Arapski nacionalizam je džahilijetska dawa koja u sebi nosi kufr, osporava islamske zakone, razdvaja muslimane i okuplja ih sa nemuslimanima na temelju arapskog jezika. Arab kjafir kod njih (arapskih nacionalista) je bliži i draži od muslimana nearapa. Ovo je jasan kufr u Islam i njegove zakone“. (Web stranica Sual ve dževab, 1/874)
Poznati šejh mudžahida Abdullah ‘Azzam je napisao studiju pod naslovom „Arapski nacionalizam“ u kojoj je detaljno obradio pitanje nacionalizma kroz 18 poglavlja. Da bi na kraju studije rekao, nakon što je pojasnio oprečnost principa nacionalizma i principa Islama i nespojivost ove ideje sa Islamom, da je „prihvatanje principa arapskog nacionalizma, kao i drugih nacionalizama poput kurdskog i iranskog, kufr koji izvodi iz milleta i izvodi iz Islama“. Zatim kaže: „Onaj ko prihvati principe nacionalizma (sa ubjeđenjem u njihovu ispravnost) izlazi iz Islama, meso koje on zakolje ne jede se, ne ženi se žena nacionalistkinja niti se udaje muslimanka za nacionalistu, ne gasuli se, ne umotava u ćefine niti mu se klanja dženaza i ne ukopaje se u mezarje muslimana, ne odovara mu se na selam, niti se donosi na njega Allahov rahmet, mladić nacionalista ne nasljeđuje od svoga oca muslimana, njegovi sinovi od njega ne nasljeđuju ako se razlikuju u pogledu nacionalizma. Kada oženjeni mladić musliman prihvati ideju nacionalizma njegova žena mu postaje haram i razvedena od njega, a ako i dalje ostanu u zajedničkom životu njihov intimni odnos se smatra zinalukom, djeca djecom zinaluka, …“.
Šejh Abdullah Nasih ‘Ulvan je napisao knjigu pod naslovom „Nacionalizam na vagi Islama“ i u 12 poglavlja sa raznih aspekata obradio temu nacionalizma, utvdio je da je ideja nacionalizma u osnovi židovski proizvod i da je cilj nacionalizma kolonijalno porobljavanje i osvajanje ljudi. Zatim je posebno detaljno pojasnio nespojivost principa i akide nacionalizma sa principom i akidom Islama.
Šejh Ibn Usejmin, prilikom komentara hadisa o onome ko se bori radi junaštva, (džahiljetskog) žara ili rija'a (da ljudi vide njegovu borbu), kaže „da je borba radi arpaskog nacionalizma džahilijetska borba, da ubijeni na tom putu nije šehid, da je izgubio dunjaluk i upropastio ahiret, jer ta borba nije na Allahovom putu, borba radi arapskog nacionalizma je džahilijetska borba“.
(http://www.youtube.com/watch?v=ku770H7VUy0&feature=player_embedded)
Kaže šejh Salih El-Fevzan: „Ispoljavanje ponosa sa plemenskom pripadnošću, etničkim porijeklom, arapskim nacionalizmom ili humanizmom (ljubavi prema čovjeku ma ko bio) je iskazivanje ponosa i pripadnosti sa stvarima džahilijeta. Čim su se pojavili prije nekog vremena pozivači u arapski nacionalizam učenjaci su im se žestoko suprostavili i usprotivili.
Šejh Bin Baz je odgovorio arapskim nacionalistima u jednom dužem jakom odgovoru kojeg je nazvao „Kritika arapskog nacionalizma u svjetlu Islama i stvarnosti“, a koji je prisutan u štampi. (http://www.alfawzan.af.org.sa/node/13058)

Hadisi koji ukazuju na zabranu nacionalizma
Hadisi sa kojima učenjaci dokazuju zabranu nacionalizma (arapskog ili bilo kojeg drugog) su sljedeći:
1- Hadis mutefekun aleji od Džabira, radijallahu anhu, u kojem on navodi da su bili sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u jednoj bitki, pa je neki čovjek od Muhadžira udario čovjeka od Ensarija rukom po stražnjici. Pa je ensarija rekao: O Ensarije, a muhadžir: O Muhadžiri. Pa reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Šta je ovo dawa džahilijeta“. Kažu: O Allahov Poslaniče, neki čovjek od Muhadžira je udario čovjeka od Ensarija rukom po stražnjici. A on reče: „Ostavite je (džahilijetsku dawu), ona je smrdljiva“.
2-  Hadis mutefekun aleji od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nije od nas ko se udara po obrazima ili cijepa odjeću (prilikom nekog musibeta i žalosti) ili poziva u dawu džahilijeta“.
3- Hadis od El-Harisa El-Eš'arija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u dužem hadisu između ostalog rekao: „ … A ja vama naređujem pet stvari: naređujem vam poslušnost, pokornost, džemat, hidžru i džihad na Alahovom putu. A ko izađe iz džemata koliko pedalj skinuo je omću Islama sa svoje glave. A ko poziva u dawu džahilijeta on je od stanovnika Džehennema“. Reče neki čovjek: i ako posti i klanja, o Allahov Poslaniče? „Da, i ako posti i klanja. Međutim, nazivajte se sa Allahovim imenom sa kojim vas je nazvao Allahovi robovi muslimani mu'mini“, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Značenje DAWA DŽAHILIJETA (ili džahilijetska dawa) (En-Nihaje od Ibn El-Esira, 2/280, Tuhfetul-ahvezi, 7/183) je da poziva u Islamu pozivom džahilijeta, kao što je u džahilijetu pripadnik nekog plemena kada ga pobijedi (napadne ili uvrijedi) pripadnik drugog plemena zvao na sav glas pripadnike iz svoga plemena da ga pomognu svejedno bio u pravu ili ne. A ovo je ono što se desilo u prvom hadisu a što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao dawom džahilijeta i naredio im da je ostave i nazvao je smradom.
Savremeni učenjaci, počev od šejha Bin Baza pa nadalje, u značenje dawa džahilijeta koja se spominje u hadisima ubrajaju i savremeni nacionalizam i sa ovim hadisima dokazuju zabranu savremenog nacionalizma i nazivaju ga dawom džahilijeta.
Koga zanima detaljnije o definiciji, historiji i stavu Islama o nacionalizmu kao i šerijatskim argumentima koji ukazuju na gore spomenuti stav zabrane nacionalizma to može naći na ovom linku:
http://www.zijadljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=121:poziv-u-bonjatvo-bonjaki-nacionalizam-vjerska-obaveza-ili-moderni-dahilijet&catid=59:savremena-pitanja&Itemid=120)

Osnovni i temeljni principi Islama po kojima se pravi RAZLIKA MEĐU LJUDIMA.
– Prvi princip: imanska i akidetska veza je osnovna veza (pored očinske) među ljudima kojoj Islam pridaje značaj i na osnovu koje gradi mnoge propise i relacije među ljudima.
Po Islamu najbitnija podjela među ljudima je imanska (vjerska) i akidetska podjela na osnovu koje se dijele ljudi na muslimane i kjafire.
Šerijat razdvaja između oca i sina, muža i njegove supruge shodno njihovoj akidi, imanu i vjeri, tj. da li su kjafiri ili mu'mini.
Islamska akida i vjera Islam je ono što je ujedinilo podijeljene i zaraćene Arape (arapska plemena) a ne arapski jezik, arapska nacija, etnička pripadnost ili neka druga veza.
Kaže Uzvišeni: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravom putu istrajali” (Ali Imran, 103).
A u drugom ajetu: “I On je sjedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali ih je Allah sjedinio – On je zaista silan i mudar” (El-Enfal, 63)
I ne samo Arape, islamska akida (Islam) je ujedinila sve narode i narodnosti, od Perzijanaca, Afrikanaca, Indijaca, Turaka, Slovena pa nadalje, koji su pali pod muslimansku vlast a potom primili Islam.
Zatim su živjeli u jednoj državi (hilafetu) ili više njih ali ne na nacionalnoj osnovi, sve dok muslimane nije podijelio Zapad (nakon Napoleonovih i kolonijalnih ratova) na nacionalne države, Turke, Egipćane, Palestince, Sirijce, Pakistance, Irance, Iračane, itd.
– Drugi princip: Da su mu'mini (ili muslimani) jedna cjelina i jedan ummet gdje god da su i kakvog god etničkog porijela, boje kože ili nacije bili.
Kaže Uzvišeni: “Zaista, ovaj vaš Ummet je jedan ummet, a Ja sam vaš Gospodar, pa Mi ibadet činite” (El-Enbija’, 92), takođe, u drugom ajetu: “Zaista, ovaj vaš Ummet je jedan ummet, a Ja sam vaš Gospodar, pa Me se bojte” (El-Mu'minun, 52).
– Treći princip: Musliman je brat muslimanu ma koje narodnosti, nacije, etničke pripadnosti, rase, boje kože ili slično bio.
Kaže Uzvišeni: “Samo su vjernici braća” (El-Hudžurat, 10).
Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu: “Musliman je brat muslimanu”.
– Četvrti princip: ljubav i mržnja (El-Vela’ vel-Bera’), tj. ljubav prema vjernicima i mržnja prema nevjernicima, u Islamu je zasnovana na imanu i kufru, a ne narodnosti, naciji, etničkoj pripadnosti, rasi, boji kože ili slično.
– Peti princip: Nema prednosti Arapima nad nearapima niti nearapima nad Arapima, niti bjelcima nad crncima niti crncima nad bjelcima.
Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hutbi na Mini na Oprosnom hadždžu: “O ljudi, zaista je vaš Gospodar jedan, zaista je vaš otac (Adem, alejhisselam) jedan, nema prednosti Arapu nad nearapom, nema prednosti crnac nad čovjekom crvene kože osim po takvaluku (bogobojaznosti)”. Hadis bilježi Ahmed u svom Musnedu a Albani i Mukbil El-Vadi'i ga ocjenjuju vjerodostojnim, a drugi muhaddisi vjerodostojnim ili dobrim na osnovu drugih rivajeta.
U drugim rijavetima kod Bejhekija i Taberanija je došlo: “Nema prednosti Arapu nad nearapom, niti nearap nad Arapom, nema prednosti čovjekom crvene kože nad crncem niti crnac nad čovjekom crvene kože osim po takvaluku (bogobojaznosti)”. Kažu El-Busiri i El-Hejsemi da su ravije hadisa pouzdane.
Prema tome, na osnovu ovog hadisa nema prednost Arap nad nearapom, niti Bošnjak nad Srbinom ili Hrvatom, niti Srbin ili Hrvat nad Bošnjakom osim po bogobojaznosti (ako su svi muslimani). Drugim riječima, Srbin ili Hrvat koji primi Islam je bolji kod Allaha od Bošnjaka ateiste ili onog koji se odmetne od Islama ili ne praktikuje ništa od Islama a tvrdi i misli da je musliman.
– Šesti princip: Allahov Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je poslan sa vjerom Islam i islamskom akidom svim ljudima bez obzira na njihovu rasu, porijeklo, naciju, narodnost, boju kože i slično.
Kaže Uzvišeni: “Reci: ‘O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik'”. (El-E'araf, 158), “A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali” (El-Enbija, 107), “Mi smo te poslali svima ljudima da radosne vijesti donosiš i da opominješ, ali većina ljudi ne zna” (Sebe’, 28).
Ako bi Islam neku naciju ili neki narod trebao da uzdigne to je arapska nacija, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio Arap, Kur'an je objavljen na arapskom, ashabi su u većini bili Arapi, Islam su raširili Arapi, i slično. Ali baš suprotno tome, bili su poniženi svi Arapi (prevenstveno Kurejšije) koji su odbili Islam i suprostavili se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Što znači da je akida ona koja je razdvajala Arape jedne od drugih.
– Sedmi princip: Smisao postojanja raznih naroda, nacija i rasa je da bi se ljudi međusobno upoznavali, a najbolji od ljudi je onaj ko je najbogobojazniji, tj. onaj koji najdosljednije slijedi ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.
Kaže Uzvišeni: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji (najplemenitiji) kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa”. (El-Hudžurat, 13)
Prema tome, konkretan odgovor na pitanje da li je bitno biti Bošnjak sa vjerske strane je sljedeći:
– Sa strane Islama i Šerijata, na osnovu šerijatskih tekstova, nije bitno da li je neko Bošnjak kao što nije bitno da li je Arap, Rom, Albanac, Amerikanac, Kinez i slično. Uzvišeni Allah ne vrednije ljude po etničkom porijeklu, plemenu ili naciji. Neko je po etničkoj ili nacionalnoj pripadnosti Bošnjak ili to nije, Rom je ili nije Rom, Albanac je ili nije, Kinez je ili nije Kinez, međutim Islam mu zbog onog u čemu se rađa bez svoje volje i bez ličnog izbora ne daje vrijednost ili prednost niti će mu to samo po sebi koristiti kod Allaha bez imana i dobrih djela.
– Sa strane Islama i Šerijata bitno je biti mu'min, musliman, na islamskoj akidi i imanu, na Sunnetu i na Uputi Islama, bitno je nastojati da se bude što bogobojazniji i što bolje praktikuje Islam. Jer Islam vrednuje ljude prema njihovoj akidi, bogobojaznosti i slijeđenju Istine.
Kaže Uzvišeni: “Najugledniji (najplemenitiji) kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji”. (El-Hudžurat, 13)
Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu od Muaz ibn Džebela, radijallahu anhu: „Glavna stvar je Islam, njegov stub je namaz, a njegov najviši vrh je džihad“ (bilježe ga Tirmizi i Ahmed u vjerodostojnoj predaji).
Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: „Koga uspori njegovo djelo (od ulaska u Džennet) neće ga ubrzati njegovo porijeklo“.
Od konkretnih, plastičnih i slikovitih primjera u kojima se nedvosmisleno jasno stavlja na znanje da Islam ne daje važnost, značaj i bitnost plemenskom ili etničkom porijeklu, narodnosti ili naciji, je činjenica da je objavljen Kur'an u kojem se proklinje Ebu Leheb (u suri Mesed) zbog kufra, širka i odbijanja Istine, njegovo ime je bilo Abdul'uzza ibn Abdul Mutalib, bio je amidža Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio je čistokrvni Arap, Hašimija, Kurejšija, najplemenitijeg porijekla. Dok je istovremeno Islam uzdigao Bilala, radijallahu anhu, crnog Abesinca oslobođenog roba, rimljana Suhejba, radijallahu anhuma, i perzijanca Selmana,radijallahu anhu, zbog njihovog Islama, akide, imana, …
Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je Ebu Džehla, tj. Omera ibn Hišama, nazvao faraonom ovog Ummeta iako je bio iz plemena Mahzum i čistokrvni Kurejšija.
Ebu Ubejde, radijallahu anhu, je ubio svoga oca u bici na Bedru zbog akide i Islama a obojica su bili kurejšijskog porijekla.
I na kraju, Islam je izvojevao pobjedu sa ashabima poput onih oslobođenih robova koji će se spominjati i veličati do Sudnjeg dana, dok je istorija čisokrvnih Arapa Kurejšija protivnika Islama koji su odbili Istinu završila sa proklinjanjem istih i iznošenjem sramote na njih. Pa ima li boljih primjera da Islam ne pridaje važnost i bitnost etničkoj pripadnosti i naciji?

Čovjeka kod Allaha uzdiže akida, iman i dobro djelo a ne porijeklo
Veličina i vrijednost Islama, čak i po svjedočenju kjafira, i jeste u tome što se uzdigao iznad plemenske, etničke i nacionalne pripadnosti tako da u njemu čovjek bilo kojeg porijekla i nacije, pa makar bio i oslobođeni rob, ako je sposoban i vješt, on sa imanom, dobrim djelima i čvrstinom u vjeri može doprijeti do najviših položaja u državi (na dunjaluku) i najvećih deredža kod Allaha na ahiretu. Takvih primjera među muslimanskim vojskovođama i sultanima je historija Islama krcata, a da ne govorimo o učenjacima:
– Berber Tarik ibn Zijad, veliki vojskovođa osvaja Endelus da bi se proširio Islam u njemu,
– Kurd Salahudin Ejjubi, legendarni sultan i vojskovođa ujedinjuje muslimane i oslobađa Kuds od krstaša,
– turkinja Šedžeretuddurr, žena sultana oslobođena robinja vodi islamsku državu i rukovodi pobjedom nad krstašima,
– Sejfuddin Kutuz, oslobođeni rob iz Havarizma vojskovođa i sultan pobjeđuje Tatare u legendarnoj bici Ajnudžalut,
– turčin Zahir Bibers, veliki sultan i vojskovođa oslobođeni rob oslobodio zadnje utvrde od krstaša, protjerao Tatare i uništio batinijsku sektu Asasine, …
Akida, Kur'an, Sunnet, dobra djela u Islamu uzdižu svakoga onoga ko ih se istinski i iskreno prihvati ma kakvog porijekla bio, dok čovjeku iz Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice koji izabere kufr i loša djela neće pomoći najčasnije porijeklo.
Došlo je u hadisu mutefekun alejhi (u rivajetu kod Muslima) da kada je Allah, subhanehu ve te'ala, objavio „I opominji svoju najbližu rodbinu“ (Eš-Šu'ara’, 214) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se popeo na brdo Safa i rekao: „O Fatima, kćerko Muhammeda, o Safija, tetko Allahovog Poslanika, o sinovi Abdul-mutalliba (njegove amidže), ja vam kod Allaha ne mogu pomoći, tražite od mog imetka šta hoćete“.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com