Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na sva ova i slična pitanje se u osnovi vraća na osnovno pitanje propisa glasanja u islamu uopćeno, svejedno bili izbori predsjednički, parlamentarni, referendumski ili općinski.

Definicija glasanja

Glasanje je način na osnovu kojeg građani ili dio njih izaberu one sa kojima su zadovoljni (preciznije:oni koji su im nametnuti) da budu predstavnici vlasti na osnovu čega isti stiču pravo namjesništva ili određene funkcije za koju su izabrani.

Postoje četiri vrste glasanja: glasanje za izbor predsjednika, parlamentarni izbori, referendum i općinski izbori.

Historijski nastanak demokratije i demokratskih izbora

Historijski nastanak demokratije i demokratskih izbora se vraća na staru Grčku, kada su Grci u Atini primjenjivali direktni princip demokratije tako što bi pojedinci iz naroda direktno učestvovali u donošenju odluka bez delegata ili posrednika. Međutim, ovakav vid demokratije je bio neizvodljiv u velikim državama i gradovima te se promijenio u pretvorio u demokratiju predstavničke vlasti, tj. izabirali bi se predstavnici iz naroda koji bi predstavljali narod u vlasti. Prva država koja je primijenila predstavnički delegatski sistem je Engleska i to od 1265. godine.

Tek sredinom dvadesetog stoljeća se proširio princip formiranja vlasti na delegatskim i predstavničkim osnovama u mnogim zemljama svijeta.

Žena nije učestvovala na demokratskim izborima sve do kraja drugog svjetskog rata kada je počelo njeno masovno učestvovanje na izborima. Prvo  učestvovanje žena na izborima je bilo 1880. god. i to samo u jednoj američkoj pokrajini, 1920. je njeno učestvovanje bilo na nivou svih američkih pokrajina.

U Britaniji je žena prvi put glasala 1928. a u Francuskoj 1944. godine. Od tada počinje njeno masovno učestvovanje na izborima na svim nivoima vlasti.

Bitne napomene o izborima i glasanju:

Prije govora o šerijatskom statusu izbora i glasanja neophodno je pojasniti nekoliko bitnih određenja koja suštinski utiču na ispravno razumijevanje ovog pitanja:

Prvo: da su izbori i glasanje kao način odabiranja predstavnika vlasti savremeno šerijatsko pitanje, tj. o njemu nisu govorili učenjaci sve do savremnog doba jer nije bilo poznato niti rašireno sve do 20. stoljeća.

Drugo: činjenica je da su izbori i glasanje zajedno sa formiranjem višestranačkog sistema vlasti i širenjem demokratije prenešeni (nametnuti) u muslimanske zemlje i to uporedo sa kolonijalnim osvajanjima shodno od zemlje do zemlje.

Treće: pitanje izbora i glasanja potpada i ubraja se u pitanja šerijatske politike (sijase šer'ijje) i fikhskih propisa vezanih za izabiranje halife (vladara ili namjesnika muslimana), kao i šartove, ovlasti i obaveze halife ili vladara muslimana (el-ahkamus-sultanije) i ostalih nižih nosioca vlasti. A to znači da pitanje izbora i glasanja nije čisto akidetska mes'ela, kako to tumače oni koji pretjeruju u tekfiru, osim onoliko koliko je i svako drugo fikhsko pitanje vezano za akidu.

Četvrto: postavlja se pitanje da li je glasanje kao vid izabiranja vladara i drugih političkih funkcija oprečno šerijatskom načinu izabiranja nosioca vlasti (ako je način izabiranja vlasti Šerijatom strogo određen) te je sa te strane neprihvatljivo i zabranjeno u Islamu, ili po tom pitanju nema preciznih šerijatskih tekstova (tj. Šerijat to nije strogo odredio) nego zavisi od društvenog i političkog napretka, vremena, sredine i okolnosti te nema smetnje da taj vid izabiranja vlasti uvedu i primjene muslimani u svojim zemljama? I jedno i drugo su mišljenja savremenih učenjaka po ovom pitanju.

Uvođenje glasanja u muslimanske zemlje

Što se tiče šerijatskog statusa organizovanja izbora i glasanja kao načina odabiranja predstavnika vlasti, postoji razlika između organizovanja glasanja u muslimanskim zemljama i između učestvovanja muslimana (koji žive u kjafirskim zemljama) u glasanju koje se vrši u kjafirskim zemljama.

Organizovanje glasanja u muslimanskim zemljama od strane Ehlul-halli vel-‘akdi, tj. učenjaka, stručnjaka, uglednih i uticajnih ljudi, da između sebe izabiru imama (vladara muslimana) je dozvoljeno i oko toga nema razilaženja među učenjacima. Na ovakav način su izabrani Ebu Bekr i Osman, radijallahu anhuma.

Ovo je jedan od osnovnih šerijatskih načina izabiranja predstavnika vlasti. A drugi način je da trenutni vladar odredi svoga nasljednika pod šartom da ne bude iz njegove uže porodice kao što je Ebu Bekr odredio da njegov nasljednik bude Omer, radijallahu anhuma. A ako bude iz uže porodice ta vladavina postaje kraljevina, kao što je uradio Muavija, radijallahu anhu, kada je za svog nasljednika odredio svoga sina Jezida.

A oko uvođenja savremenog oblika izbora i glasanja u muslimanske zemlje gdje pravo glasanja imaju svi punoljetni građani (muškarci i žene) neovisno od vjerskog i ideološkog opredjeljenja (a ne samo od strane Ehlul-halli vel-‘akdi), učenjaci se razilaze na dva mišljenja a moglo bi se kao treće mišljenje smatrati ono na čemu su oni koji pretjeruju u tekfiru. Rezime tih mišljenja se sastoji u sljedećem:

Prvo mišljenje – da nema smetnje da muslimani primjene ovakav način (izborom i glasanjem) izabiranja predstavnika vlasti jer ovo pitanje nije precizno definisano niti strogo određeno u šerijatskim tekstovima. Ono što se prenosi po ovom pitanju je idžtihad ashaba pri izabiranju halife. Na ovom stavu je većina savremenih učenjaka.

Drugo mišljenje – zabrana uvođenja glasanja radi izabiranja predstavnika vlasti na način kakav je poznat na Zapadu (s tim da to ne smatraju djelom kufra ili širka), jer je to preuzeto od kjafira (po nekima je to novotarija) i puno je nedostataka, praznina i mahana. Na muslimanima je da slijede načine na kojima su se složili ashabi pri izabiranju halifa. Na ovom stavu je manja skupina savremenih učenjaka.

Napomena: i jedna i druga skupina učenjaka (gore spomenutih mišljenja) kada govore o ovom pitanju misle na muslimansku državu u kojoj bi izabrani predstavnici vlasti glasanjem vladali i sudili po Šerijatu.

Treće mišljenje – zabrana glasanja radi izabiranja predstavnika vlasti pri čemu je to djelo kufra i širka (po nekima djelo koje vodi u kufr i širk i pomaže ga)  jer se time njima daje glas da ne sude po Šerijatu (zagovarači ovog mišljenje misle na postojeće stanje u muslimanskim zemljama). Ovo je stav uglavnom onih, svejedno bili džemati ili pojedinci, koji pogrešno tumače mnoga pitanja tekfira i pretjeruju u njemu.

Mišljenje koje je najbliže ispravnom, a Allah zna najbolje, je drugi stav učenjaka, tj. zabrana uvođenja glasanja u muslimanske zemlje radi izabiranja predstavnika vlasti na način kakav je poznat na Zapadu (tzv. demokratsko glasanje) zbog argumenata i pojašnjenja sa kojima podupiru svoj stav (koga zanima detaljno pojašnjenje propisa glasanja, stavovi učenjaka i argumenti to može naći na stranici http://www.ehlus-sunne.ba i stranici http://www.zijad-ljakić.com pod naslovom “Izbori i glasanje”).

Učestvovanje muslimana u glasanju u kjafirskim zemljama

A što se tiče učestvovanja muslimana (koji žive u kjafirskim zemljama) u glasanju koje se organizuje u kjafirskim zemljama radi izabiranja predstavnika vlasti, po tom pitanju radnici na polju Islama imaju takođe tri stava:

Prvi stav – dozvola glasanja muslimanima radi izabiranja predstavnika vlasti u kjafirskoj državi svejedno glasali za kjafira (ili kjafirsku stranku) ili muslimana (ili muslimansku stranku) ako će njihovim izborom biti bolje za Islam i muslimane i ako će zlo i zulum biti manji nego da dođe na vlast neki drugi kandidat ili druga stranka.

Na ovom stavu je većina savremenih učenjaka, a između ostalih većina selefijskih učenjaka današnjice, poput šejhova Bin Baza, Albanija, Ibn ‘Usejmina, Abdurrrahman es-Sa'di, Abdullah Džibrin, Abdurrahman el-Berrak, Abdurrahman el-Mahmud, Abdulmuhsin ez-Zamil, Mensur es-Simari, Nasir el-‘Umer i mnogi drugi.

Njihovo tumačenje se uglavnom sastoji u sljedećem:

Da ako je muslimanima nametnuto od strane kjafirske vlasti (kao kod muslimanskih manjina) i nemaju izbora osim da učestvuju ili ne učestvuju na izborima i glasanju, onda se ova mes'ela vraća na ono što je poznato u šerijatskoj politici kao UMANJIVANJE ZLA I NEREDA. Pa tako ovo pitanje biva stvar idžtihada i procjene svakog muslimana pojedinačno ili njihovih predvodnika uopćeno. To jest, ko procijeni da će glasanjem za određenog kandidata ili stranku biti bolje za Islam i muslimane i da će zlo i zulum biti manji nego da dođe na vlast drugi kandidat ili druga stranka, nema smetnje da glasa. Sa druge strane, ko procijeni da nijedan kandidat niti ijedna stranka ne nudi za muslimane nešto bolje od druge niti će njegovom ili njenom pobjedom biti zlo i zulum manji, nema smetnje da okrene leđa od svega toga.

Od dokaza da je dozvoljeno u ovom slučaju učestvovanje u glasanju je sljedeće:

Prvo – fikhsko pravilo: ČINI SE MANJE ZLO OD DVA ZLA AKO JEDNO OD NIH JE NEMINOVNO. Naime, vadžib je svakom muslimanu da umanjuje zlo i nered koliko god je u mogućnosti, pa makar pomazući jednog fasika protiv drugog fasika ako je fisk (grijeh) prvog manji od fiska drugog, kao što to kaže El-‘Izz ibn ‘Abdusselam (Kava'idul-ahkam, (1/86).

Drugo – riječi Uzvišenog, kada kaže Šu'ajb, alejhiselam: “Jedino želim da popravljam koliko mogu” (Hud 88).

Kaže savremeni mufessir ‘Abdurrahman Es-S'adi u svom tefsiru (Tejsiru el-kerimirrahman, str. 389.) ovog ajeta: “Na osnovu toga, ako bi muslimani koji žive pod vlašću kjafira radili na tome da se promijeni državno uređenje te zemlje u republičko u kojem bi pojedinci i narodi ostvarili vjerska i dunjalučka prava, to bi bilo preče od toga da se prepuste državi koja će im oduzeti vjerska i dunjalučka prava, nastojati da ih uništi i učini od njih svoje radnike i sluge. Naravno, ako je moguće da država i vlast budu muslimanska, onda je vadžib da rade na tome.

Međutim, pošto to nije moguće treba raditi na onome čime se čuva vjera i dunjaluk, a Allah zna najbolje”.

Drugi stav – zabrana glasanja muslimanima radi izabiranja predstavnika vlasti u kjafirskoj državi svejedno glasali za kjafira (ili kjafirsku stranku) ili muslimana (ili muslimansku stranku), a onaj ko glasa je učinio djelo kufra i širka jer je glasao za onog ko ne sudi po Šerijatu i onog ko propisuje zakone oprečne islamskim. Zagovarači ovog stava su se međusobno razišli oko spušranja propisa kufra na onog ko učestvuje u glasanju.

Naravno, ovo je stav onih koji pogrešno tumače mnoga pitanja tekfira i pretjeruju u njemu. Pošto oni u osnovi pogrešno klasificiraju ovo pitanje, tj. ubrajaju ga u čisto akidetsko pitanje, nema potrebe da se njime ozbiljnije bavimo.

Treći stav – zabrana glasanja muslimanima radi izabiranja predstavnika vlasti u kjafirskoj državi svejedno glasali za kjafira (ili kjafirsku stranku) ili muslimana (ili muslimansku stranku), s tim da onaj ko glasa nije učinio djelokufra ili širka.

Na ovom stavu je manja skupina savremenih učenjaka.

Oni svoj stav zabrane zasnivaju na sljedećem:

Prvo – učestvovanje muslimana u izabiranju kjafirske vlasti (koja će vladati nad njima) kada nisu prinuđeni na to predstavlja naklonost prema kjafirima, zabranjeno prijateljovanje sa njima, poniznost, pokornost i stajanje na njihovoj strani, a Uzvišeni Allah to zabranjuje: “I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži” (Hud, 113), a nema sumnje da kjafiri ne sudeći po Šerijatu i ne vladajući se po principima i pravilima Islama u osnovi nepravedno postupaju.

Drugo – Uzvišeni Allah ne dozvoljava muslimanima da budu pod vlašću kjafira na čemu je idžamu učenjaka ovog Ummeta. Ovaj idžama, da kjafiru nije dozvoljeno da bude vladar muslimanima, prenose Kadi El-‘Ijad, Ibnul Munzir, Ibn Hazm, Ibn Hadžer i mnogi drugi.

Kaže Uzvišeni: “A Allah neće dati priliku nevjernicima nad vjernicima” (En-Nisa’ 141), kaže Kadi El-‘Ijad: “Zaista Allah sa šerijatske strane ne da (ne dozvoljava) da se da prilika kjafirima nad muslimanima, a ako ona postoji (u stvarnosti) to je suprotno Šerijatu” (“Ahlamul-Kur'an, Ibnul Arebi, 1/641).

Poznato je i općeprihvaćeno fikhsko prvilo: “Nema namjesništva (vlasti) kjafiru nad muslimanom” (La vilajete likafirin ala muslim).

Kaže Ibnul Munzir: “Idžamu od svih učenjaka od kojih je preneseno je na tome da kjafiru nema vilajeta (vlasti) nad muslimanom niukom slučaju” (“Ahkamu Ehlizzimme”, Ibnul Kajjim, 2/787). Ako je to tako da u osnovi nije dozvoljeno kjafiru da vlada nad muslimanima, pa kako da bude dozvoljeno da muslimani sami učestvuju u izabiranju kjafirske vlasti koja će nad njima vladati, ako naravno na to nisu prinuđeni?

Sve gore spomenuto se odnosi na glasanje za kjafira.

A što se tiče glasanja za muslimana koji bi u slučaju izabiranja radio unutar i kroz institucije kjafirske vlasti, poznato je razilaženje učenjaka oko dozvole rada u institucijama kjafirske vlasti. U ovom slučaju oni su na stavu onih učenjaka koji to zabranjuju.

Treće – sami izbori i glasanje su zasnovani na mnogim mahanama, nedostacima i spornim radnjama, neke od njih su:

– što određivanje kandidata počiva na čisto materijalnoj snazi i osnovi;

– u stvarnosti narod nema pravo izbora predsjednika (ili nekog kandidata) nego izbor jednog od dvojice (ili više njih) kandidata koje nije izabrao narod,

– izbor kandidata je zasnovan na čistoj medijskoj propagandi i zavisi od nje, pa čija bude jača on je pobjednik,

– što je glasanje uglavnom zasnovano na lažnim obećanjima, programima i rješenjima kriza, zloupotrebom i manipulisanjem osjećanjima narodnih masa, a čiji je cilj pridobijanje većeg broja pristalica a ne davanje i iznalaženje stvarnih društveno-političkih rješenja,

– izbore i glasanje određuje mnoštvo glasova koji dolaze od različitih nivoa ljudi gdje se izjednačuje glas između pametnih i glupih, učenih i neznalica, obrazovanih i neukih, sposobnih (i društveno-korisnih) i beskorisnih i slično,

– prebrojavanje glasova uglavnom biva falsifikovano, podložno mitu i obećanjima, što je jedna od najvećih mahana izbora i glasanja,

– nakon glasanja stranke različitih programa i ideologija se udružuju u zajedničku vlast čime se poništava razlika u programu koja je bila prije glasanja.

Sve ovo spomenuto se dešava u “naprednim visoko-demokratskim” zapadnim državama, kako oni sami priznaju i prenose.

Četvrto – kandidovanje muslimana (ili muslimanske stranke) a poslije njegovo izabiranje neminovno vodi u mnoge šerijatsko-sporne momente, a neki od njih su:

– onaj musliman (muslimanska stranka) koji bi bio izabran radio bi za interese kjafirske vlasti a često na uštrb Islama i muslimana i često zaodjeveno u “ruho Islama”, dok je to sve do tada radio kjafir, (ovo je bez sumnje jedna od najopasnijih posljedica ovog čina),

– zapostavljanje rada (od strane kandidata ili islamske stranke) na popravljanju akidetskih devijacija među muslimanima,

– prešućivanje raširenih novotarija,

– ostavljanje, minimaliziranje i nepraktikovanje sunneta,

– činjenje bidata pod izgovorom mudrog rada u davi, ili čak ne smatranje istih uopće novotarijama,

– izricanje izjava u kojima ima kufra i širka kako bi se udovoljilo javno mnijenje,

– davanje šerijatsko neosnovanih olakšica običnim masama,

– odricanje od mnogih islamskih principa i propisa radi pridobijanja što većeg broja pristalica i radi politike sa kojom je zadovoljno mnoštvo ljudi i mnoge druge stvari.

Komentar: sva spomenuta argumentacija je jako snažna i teško joj je suštinski prigovoriti osim na način kako ovo pitanje tumače zagovorači trećeg mišljenja.

Radžih (odabrano) mišljenje je ono na čemu je velika većina savremenih učenjaka, tj. prvi stav učenjaka – dozvola učestvovanja muslimana u glasanju u kjafirskim zemljama. Jer argumenti ovog stava su jači i ubjedljiviji od argumenata onih koji zabranjuju, a Allah zna najbolje.

Sa gore izloženim je dat odgovor na većinu podpitanja. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje se vraća na propis figura i kipova koji se obožavaju ili ne obožavaju.

Propis turbeta i uzdignutih kaburova. Takođe, oko ovog propisa su raširene određene nejasnoće (šubhe), pa će biti govora i o tome, inšallah.

Figure i kipovi (živih stvorenja) koje se ne obožavaju

Šerijatski tekstovi ukazuju da je vadžib porušiti kipove, svejedno obožavali se ili ne.

Od tih tekstova su dva općepoznata hadisa:

Prvi – Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu El-Hejjadža El-Esedija da mu Alija, radijallahu anhu, rekao: „Hoćeš li da te pošaljem radi onoga zbog čega je mene poslao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Da ne ostaviš kip a da ga ne srušiš, niti uzdignut kabur a da ga ne poravnaš“.

Drugi – Takođe, kojeg bilježi Muslim od ‘Amr ibn ‘Abese, radijallahu anhu, da je pitao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: „Zbog čega te je (Allah) poslao“. On je odgovorio: „Poslao me je sa održavanjem rodbinskih veza, razbijanjem (rušenjem) kipova i da se samo Allahu ispoljava tevhid da mu se ne čini širk“.

Kaže imam Nevevi u svom Komentaru Muslimovog Sahiha (Šerhu Muslim, 14/82) prilikom govora o hadisima u kojima je došla zabrana crtanja i pravljenja kipova: „Idžmau učenjaka je na zabrani (pravljenja) onoga što ima sjenu i obavezi njegovog uništavanja.

Kaže El-Kadi: ‘Osim onoga što je došlo o igranja sa lutkama djevočicama i olakšice u tome’.“ Ono što ima sjenu su figure i kipovi živih stvorenja.

Prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:

Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (iz ovoga se izuzimaju lutke).

Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe.
Figure i kipovi (živih stvorenja) koje se obožavaju

A ako se kipovi obožavaju, onda je obaveza njihovog rušenja još veća i strožija. Na to ukazuju hadisi i događaji potvrđeni u siri:

Pravi – Hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha od Džerir El-Bedželija, radijallahu anhu, da ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao sa 150 konjanika da sruše Zul-Halasa kuću od plemena El-Has'am, koju su zvali Jemamskom Kabom. Otišli su i zapalili je.

Kaže Ibn Hadžer (Fethul-bari, 8/73): „U hadisu je propisanost uništavanja onoga što je fitna ljudima od građevina i sličnog, svejedno bio to insan, životinja ili neživo stvorenje“.

Drugi – Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je poslao Halid ibn Velida, radijallahu amhu, sa konjicom da sruše kip El-‘Uzza. Pa je to učinio. (El-Bidaje ven-Nihaje, 4/712)

Treći – Poslao je S'ad ibn Zejda el-Ešhelija, radijallahu anhu, sa konjicom da sruši kip Menat. (El-Bidaje ven-Nihaje, 4/776)

Četvrti – Poslao je ‘Amr ibn El-‘Asa, radijallahu anhu, sa konjicom da sruši kip Suva'a. (El-Bidaje ven-Nihaje, 5/83)

Šubhe i nejasnoće oko rušenja kipova

Šubhe koje se navode mogu se rezimirati u 4 glavne:

Prva šubha – da te kipove treba ostaviti jer se oni ne obožavaju, a po općeprihvaćenom pravilu iz Usulil-fikha: propis neke stvari je vezan za njen povod (razlog), tj. povod rušenja kipova je njihovo obožavanje, pa ako se ne obožavaju nije propisano da se ruše.

Odgovor:

Kao prvo, nije prihvatljivo da je povod propisa rušenja kipova njihovo obožavanje, nego je vadžib uništiti ih i razbiti obožavali se ili ne po idžmau učenja kojeg navodi imam Nevevi. O ovome je već bilo govora.

Drugo, ovo bi mogla reći osoba koja nikada u životu nije čula ajet u kojem Uzvišeni kaže: „I govore: ‘Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Jesra ne napuštajte!'“ (Nuh, 23). Tefsir ovog ajeta je u Buharijinom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma. On kaže: „Ovo su imena dobrih ljudi iz Nuhovog naroda. Kada su oni umrli šejtan je nadahnuo njihov narod da postave na mjestima gdje su se sastajali kipove i da ih nazovu po njihovim imenima. Pa su tako i uradili. Nisu bili obožavani sve dok nisu pomrli (oni koji su ih postavili), pa kada je nestalo znanja počeli su ih obožavati“.

Ovo je znači razlog širenja širka među ljudima, ovakav mu je početak. Oni nisu te kipove odmah obožavali, nego su bili postavljeni radi uspomene i podsjećanja. Međutim, nakon što su ostavljeni kasnije su došli oni koji su ih obožavali.

Druga šubha – Islam je došao sa poštovanjem drugih vjera i nije poznato da su muslimani prilikom osvajanja nekog mjesta rušili njihove kipove.

Odgovor:

Da je ova tvrdnja netačna najbolje ukazuje postupak Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Čim je ušao u Mekku prilikom njenog osvajanja odmah je porazbijao sve kipove oko K'abe, čiji je broj bio 360. Nije iskazao nikakvo poštovanje prema vjerama onih koji su obožavali te kipove. I ne samo to, nego je poslao ashabe u sve krajeve Arapskog poluostrva da sruše i porazbijaju kipove koje su mušrici obožavali.

Sad se postavlja pitanje: je li ispravno reći da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa ovim postupcima nije poštovao druge vjere niti ono što oni obožavaju, niti njihove obrede niti vjerske simbole? Ili da se kaže: da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije pridavao značaj čovječanskom nasljeđu i zaostavštinama?
Ili po oprobanom i dobro uhodanom izlazu da se kaže: to je važilo za njegovo vrijeme, da bi se širk uništio u korijenu, dok mi živimo u savremenom dobu. Ko još obožava kipove? A obožavaoci sotone, Nju Ejdž (oživljavanje starih paganskih religija i tradicija), paganski obredi tajnih društava, kipovi kršćana, …?

Treća šubha – da su ashabi nisu uništavali i rušili kipove u oslobođenim (osvojenim) zemljama.

Odgovor:

Pogrešno je pripisati ashabima Allahovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da su ostavljali kipove i idole u osvojenim krajevima, pogotovo što su se isti obožavali u njihovo vrijeme.

Ako bi se to dokazivalo starim ostacima Feničana i Egipćana, da ih ashabi nisu porušili, to se može pojasniti na jedan od tri sljedeća načina:

Prvo – da su ti kipovi bili u udaljenim mjestima, daleko od centara, do kojih ashabi nisu došli prilikom osvajanja. Recimo, kada su osvojili Egipat, to ne znači da su došli do svih njegovih krajeva.

Drugo – da ti kipovi nisu bili vidljivi, nego zatrpani prijeskom ili unutar faraonskih ili drugih grobnica.

Treće – da su ti kipovi tek otkriveni i pronađeni u novije doba, nakon otvaranja piramida i grobnica.

A ako bi pretpostavili da su određeni kipovi bili vidljivi, nedostaje nam potvrda da su ih ashabi vidjeli i da su bili u mogućnosti da ih sruše. Veliki kipovi, piramide i slično, njih ashabi nisu bili u mogućnosti srušiti, jer u sadašnje vrijeme za njihovo rušenje treba 10-ak dana uz posjedovanje svih sredstava, alata i eksplozivnih sprava koje oni nisu imali.

Navodi Ibn Haldun u svojoj El-Mukaddimi (str. 384.) da je abasijski halifa Er-Rešid odlučio da sruši perzijski spomenik Iwan Kisra (građevina), pa je sakupio ljude, upotrijebio alat tog vremena, zapalio ga vatrom i nakvasio ga sirćetom, pa je na kraju odustao bez uspjeha. A abasijski halifa El-Me'mun je pokušao da sruši jednu egipatsku piramidu, upotrijebio je slonove ali nije uspio.

Četvrta šubha – da su kipovi kulturni spomenici, ljudsko nasljeđe i kulturno-civilizacijska zaostavština.

Odgovor: ovom argumentiranju se ne pridaje značaj, jer iako su kipovi spomenici, nasljeđe i zaostavština oni su po Šerijatu zabranjeni spomenici koje je vadžib uništiti.

Kada Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nešto narede, mu'mini to žurno izvršavaju, i ne odbacuju Allahovu i Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, naredbu zbog ovako ništavnih argumenta.

Zar nisu kipovi Hubela, Menata, El-‘Uzza i njima slični (koje su ashabi srušili po naredbi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) nasljeđe i spomenici onih koji su ih obožavali od Arapa na Arapskom poluostrvu?

Zar nije Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, srušio 360 kipova unutar i oko Kabe? I to su bili spomenici „paganske“ kulture.

Rušenje turbeta i kaburova

Sve kaburove, iznad kojih su napravljena turbeta ili ozidane građevine i grobnice, je propisano poravnati i srušiti na osnovu gore spomenutog hadisa kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu El-HejjadžaEl-Esedija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da mu Alija, radijallahu anhu, rekao: „Hoćeš li da te pošaljem radi onoga zbog čega je mene poslao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Da ne ostaviš kip a da ga ne srušiš, niti uzdignut kabur a da ga ne poravnaš“.

Naravno, ovo se odnosi na državu i mjesto u kojem oni koji izvrašavaju ovaj propis imaju moć i vlast u svojim rukama, tj. u stanju da to izvrše bez štetnih posljedica. Dok u drugim mjestima, ako će štetne posljedice tog djela biti veće od štete i zla samih turbeta i grobnica, to nije dozvoljeno činiti.

Prema tome, po Šerijatu je propisano uništiti kipove obožavali se ili ne, bili u muzejima ili na planinama. Takođe, propisano je srušiti turbeta i poravnati uzdignute kaburove.

‘Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Boravak muslimana u kjafirskoj državi se vraća na pitanje propisanosti hidžre. A hidžra je izlazak iz nevjerničke kjafirske države i odlazak u muslimansku zemlju.

Kaže Uzvišeni: “Kada budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili meleci će reći: “Šta je bilo sa vama?” “Bili smo potlačeni na Zemlji”, odgovoriće. “Zar Allahova Zemlja nije bila prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?” reći će meleci…” (En-Nisa, 97).

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ja sam čist od svakog muslimana koji boravi među mušricima”. Rekoše: “Zašto o Allahov Poslaniče?” A on odgovori: “Ne treba da im se vide (iz kuće muslimana i kuće kjafira) njihova ognjišta”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Nesai od Džerira El-Bedželija, radijallahu anhu, ravije hadisa su pouzdane, međutim Buharija, Ebu Hatim, Ebu Davud, Tirmizi i Darekutni smatraju da je hadis mursel, tj. većina ravija ne spominje ashaba, što znači da je hadis slab.

Hidžra je propisana po većini učenjaka ovog Ummeta i traje sve do Sudnjeg dana. Što znači da je propisano muslimanima koji žive u kjafirskoj zemlji među kjafirima da napuste to mjesto, odsele se i žive među muslimanima.

Da je hidžra propisana na to ukazuje gore spomenuti ajet i hadis “Hidžra se ne prekida sve dok se ne prekine tevba, a tevba se ne prekida sve dok Sunce ne izađe sa zapada”, a u rivajetu: ” Hidžra se ne prekida sve dok je borbe protiv neprijatelja”. Bilježi ga Ebu Davud, Nesai i Ahmed, Albani ga je ocijenio vjerodostojnim a Šuajb Arnaut dobrim.

A što se tiče propisa hidžre, odnosno propisa napuštanja kjafirske zemlje i odlaska u muslimansku, po tom pitanju, kako navode Maverdi i Ibn Kudame, ljudi se mogu podijeliti u tri skupine:

Prva skupina – muslimani kojima je vadžib da učine hidžre iz kjafirskog mjesta u muslimansko. A to su oni muslimani koji nisu u stanju da ispoljavaju obilježja svoje vjere (tj. vadžibe vjere poput namaza, posta, zekata, hadža i slično), a koji su u mogućnosti (fizičkoj i materijalnoj) da učine hidžru.

Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Kada budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili meleci će reći: “Šta je bilo sa vama?” “Bili smo potlačeni na Zemlji”, odgovoriće. “Zar Allahova Zemlja nije bila prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?” reći će meleci, zato će njihovo prebivalište biti Džehenem, a užasno je on boravište” (En-Nisa, 97).

U ovom ajetu je žestoka prijetnja onome ko boravi među kjafirima a nije u stanju da ispoljava vadžibe svoje vjere. A ono bez čega se neki vadžib ne može izvršiti postaje vadžib, u ovom slučaju vadžibi vjere se ne mogu izvršiti bez činjenja hidžre te ona postaje vadžib.

Druga skupina – muslimani kojima činjenje hidžre nije vadžib. To su oni muslimani koji žive među kjafirima u kjafirskom mjestu koji ne mogu ispoljavati vadžibe vjere a koji zbog bolesti, slabosti, starosti, prisile i slično ne mogu učiniti hidžru. Pod ovu skupinu prvenstveno ulaze žene, djeca i starci.

Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog, tj. ajet poslije gore spomenutog ajeta u kojem je došao izuzetak iz spomenutog propisa: “Osim nemoćnim muškarcima, ženama i djeci koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta. Allah će im oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta” (En-Nisa, 98, 99).

Za njih se ne može reći da im je mustehab jer su u nemogućnosti da je izvrše.

Treća skupina – to su oni muslimani kojima je mustehab a ne vadžib da učine hidžru. Pod ovo potpadaju svi muslimani koji žive i borave među kjafirima u kjafirskom mjestu, svejedno kao diplomate, radnici, daije, studenti i slično, a kojima je dozvoljeno da ispoljavaju vadžibe vjere.

Njima je dozvoljeno da borave dokle god mogu da ispoljavaju vadžibe vjere, s tim da im je mustehab da učine hidžru u muslimansko mjesto radi jačanja muslimana i povećavanja njihovog broja, kako bi bili u mogućnosti da povedu džihad protiv kjafira kada se za to ukaže prilika, potreba i obaveza, kako ne bi gledali i prešućivali munkere u kjafirskom mjestu, radi zaštite i odgoja djece i porodice i tako dalje.

Od dokaza da je u ovom slučaju dozvoljeno boraviti i živiti među kjafirima je slučaj amidže Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, El-Abbasa koji je boravio u Meki sve do njenog oslobođenja iako je primio Islam. Takođe, na ovo ukazuju mnogi drugi slučajevi ljudi koji su primili Islam a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, im je dozvolio da ostanu među svojim plemenima i narodom jer su mogli ispoljavati vadžibe vjere a što je došlo u vjerodostojnim predajama.

Prema tome, onaj musiman koji može ispoljavati vadžibe vjere u kjafirskom mjestu dozvoljeno mu je da tu boravi i živi, svejedno bio daija ili ne, bio u stanju da se bavi davom ili ne.

A što se tiče šartova bavljenja davom i osobina daije to je tema za sebe.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Držanje i zatvaranje ptica u kavezu, riba u akvarijumu, raznih vrsta životinja u zoološkim vrtovima i slično radi uživanja u gledanju istih, uživanja u njihovim glasovima, upoznavanju i slično, to je pitanje oko kojeg učenjaci ovog Ummeta imaju podijeljeno mišljenje.

Prvi stav učenjaka je da u tome nema smetnje ako se ispune određeni uvjeti. Ti uvjeti su: da uživanje u tim životinjama i vođenje brige o njima ne odvode od izvršavanja vadžiba, da ih vlasnik uredno hrani, poji i čini sve što je potrebno za njihov normalan život.
Na ovom stavu su od prvih učenjaka hanefijski učenjak Siradžuddin El-Gaznevi i šafijski učenjak El-Kaffal, azharski muftija ‘Atijje Sakr, a od savremenih Bin Baz, Ibn ‘Usejmin, saudijski muftija Abdulaziz Ali Šejh i Muhammed Muhtar Šenkiti.

Argumenti na kojima zastupaju svoj stav su sljedeći:
Hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kažnjena je žena zbog mačke. Držala ju je zatvorenu sve dok nije umrla, pa je zbog nje ušla u Vatru. Nije ju nahranila i napojila kad je već zatvorila, niti ju je pustila da jede gmizavce i insekte po zemlji”. A u rivajetu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim je došlo: “Ušla je žena u Vatru zbog mačke. Držala ju je svezanu sve dok nije umrla od gladi, niti ju je nahranila niti pustila da jede gmizavce i insekte po zemlji”. Kaže Bin Baz: “Hadis ukazuje na to da je žena hranila i pojila mačku uz njeno zatvoranje ne bi bila kažnjena”.

Drugi dokaz im je vjerodostojan hadis, takođe mutefekun alejhi, kojeg prenosi Enes, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao njegovom (Enesovom) malom bratu: “O Ebu ‘Umejr, šta je uradio Nugajr (mala ptica)?”. On je imao malu pticu manju od vrapca, držao ju je zavezanu i igrao se sa njom. Kaže Muhamed Muhtar Šenkiti: “Pitao ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šta je radila mala ptica i nije ga ukorio za njeno zatvaranje, što znači da sve dok je hrani i vodi o njoj računa, ne uznemirava je i ne kažnjava, da je dozvoljeno njeno zatvaranje i da u tome nema smetnje”.

Treći dokaz je kijas (analogija) na domaće životinje koje se vežu i zatvoraju, pa kao što njihovo zatvoranje nije haram tako i zatvaranje ptica, riba i ostalih životinja nije zabranjeno.

Drugi stav učenjaka je pokuđenost tog djela.

Ovo je stav hanefijskog učenjaka Ibn ‘Abidina a hanbelijski učenjak Ibn Muflih navodi da je ovo rivajet hanbelijskog mezheba.

Oni zasnivaju svoje mišljenje na gledanju u smisao i potrebu takvog djela. Pa kažu da držanje i zatvaranje ptica u kavezu nije od stvari za kojima insan ima potrebe u životu, nego je to više vid oholosti i posljedica lagodna života.

Dok je sa druge strane zatvaranje tih životinja u suštini mučenje istih.
Treći stav učenjaka je zabrana.

Na tom stavu je hanbelijski učenjak Ibn ‘Akil koji pripisuje ovaj stav hanbelijskim učenjacima. Takođe, ovaj stav žestoko zastupa savremeni učenjak Abdulkerim El-Humejd koji je napisao kraću knjižicu o zatvaranju ptica u kaveze u kojoj brani ovaj stav i ogovara onima koji su to dozvolili. On takođe pripisuje ovaj stav Es-Sefariniju.

Dokazi sa kojima brane svoj stav o zabrani su:

Prvo – da je ovo djelo maloumnost, te da ono u sebi sadrži mučenje životinja.

Drugo – da je to činjenje zuluma zatvorenim životinjama koje su stvorene da žive na slobodi.

Treće – hadis od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, u kojem kaže da su bili na putovanju sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa je se on izvojio zbog neke potrebe, a mi smo vidjeli pticu sa dva mladunćeta, pa smo uzeli njena dva ptičeta. A onda je ptica suštala i dizala raširenih krila iznad zemlje. Došao je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Ko je nju učinio nesretnom zbog njene djece? Vratite joj njenu djecu …”. Bilježe ga Ebu Davud, Buharija u “El-Edebu el-mufred” i Hakim , a Nevevi u “Rijadus-salihin” (367) i Albani u “Slisiletis-sahiha (798) su ga ocijenili vjerodostojnim.

Četvrto – priča koju spominje Ebu Nu'ajm u kojoj se navodi kako je Sufjan Es-Sevri (tabitabi'in koji je bio emurul-mu'minin u hadisu) bio u gostima kod Ebu Mensura i kada je vidio kod njega slavuja koji je bio zatvoren u kavez kupio ga od njega, a zatim ga pustio na slobodu.
Komentar: Ono sa čime se možemo složiti u dokazima drugog i trećeg mišljenja je da je zatvaranje životinja u kaveze koje je popraćeno sa nehranjenjem i nepojenjem da je to zaista mučenje i činjenje zuluma istim. Međutim, samo zatvaranje nije okarakterisano od strane Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ni mučenjem niti zulumom. Takođe, nazvati ovo djelo maloumnošću je upitno.

Hadis Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, koji govori o razdvajanju mladunćadi ptice od njihove majke te nije vezan za temu. A priča o Imama Sufjana Sevrija i njegovom oslobađanju slavuja ne upućuje na zabranu zabranu zatvaranja ptica u kavez, a i da upućuje sam postupak Imama Sufjana nije dokaz u Šerijatu koji smo dužni slijediti, nego bi i on sam trebao imati dakaz kako bi ga u njemu slijedili.

Odabrano mišljenje, nakon gore izloženog, je dozvola držanja i zatvaranja ptica u kaveze, riba u akvarijume, raznih vrsta životinja u zoološkim vrtovima i slično radi uživanja u gledanju istih, uživanja u njihovim glasovima, upoznavanju i slično, uz ispunjenje šartova. Dokaz za to su dva vjerodostojna hadisa. Prvi koji govori o ženi koja je kažnjena zbog zatvaranja mačke koju nije hranila i pojila niti je pustila da se sama hrani. A drugi u kojem je odobravanje od strane Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, postupka Enesovog, radijallahu anhu, brata Ebu ‘Umejra u njegovom vezanju i poigravanju sa malom pticom Nugajr. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

O toj temi sam pisao u knjizi “U islamu je odgovor na sva pitanja sve probleme” (str. 359-361). Evo tog teksta:

Igranje karti

Karte su manji listići od tvrđeg papira sa slikama ili znakovima za igranje, ima ih više vrsta a u opticaju su tvz. francuske karte s bojama terf, herc, karo, piko; mađarske: žir, srce, list; talijanske: kupe, špade, dinari, baštuni.[1]

Načini igranja karti i vste igara sa karta nije potrebno posebno predstavljati jer je to uglavnom poznato među običnim ljudima.

Šerijatski status igranja karti

Učenjaci su složni da je igranje karti zabranjeno ako je zasnovano na jednoj od tri sljedeće stvari, kao kod šaha[2]:

1- ako se igra za nagradu ili uz klađenje

2- ako vodi u ostavljanje vadžiba, poput namaza i slično

3- ako izaziva laž, neprijateljstvo, mržnju i ružne riječi

A ako je igranje karti čisto od gore spomenutih stvari, razišli su se savremeni isamski učenjaci na tri mišljenja:

Prvo mišljenje: zabrana igranja karti.

Ovo je stav Stalne komisije za fetve[3] iz Saudijske arabije, Muhammeda ibn ‘Usejmina[4] i Ebu Bekr el-Džezairi[5].

Dokazi:

1. Kijas (analogija) igranja karti na igranje nerda (igre sa kockama), pa kao što je nerd zabranjen tako je i igranje karti zabranjeno.

2. Igranje karti izaziva neprijateljstvo, mržnju, međusobno potcjenjivanje i vrijeđanje, psovanje, laganje, proklinjanje i slično.

Drugo mišljenje: igranje karti je pokuđeno. Zastupaju ga neki savremeni učenjaci[6].

Dokazuju svoj stav sljedećim:

1. Igranje karti je gubljenje dragocjenog vremena jer u toj igri nema nikakve koristi.

2. Ova igra odvodi čovjeka od ibadeta i odvraća ga od obavljanja vjerskih i dunjalučkih obaveza.

Komentar: nevedeni dokazi su dovoljno jaki za zabranu a ne pokuđenost.

Treće mišljenje: dozvola igranja karti.

Dokazi učenjaka koji imaju ovaj stav[7]:

1. Osnov je dozvola svih stvari u međuljudskim postupcima sve dok ne dođe dokaz zabrane, a dokaza za zabranu nema.

Komentar: dokaz zabrane je kijas na igru nerd, prema tome time izlazi iz osnova dozvole.

2. Igranje karti odvraća od gibeta (ogovaranja), nemimeta prenošenja tuđih riječi sa ciljem sijanja razdora) i sličnih zabranjenih stvari.

Komentar: ovo nije dokaz koji upućuje na dozvolu igranja karata, jer pijenje alkohola može da odvraća od istih stvari a nije dozvoljen po idžma'u učenjaka.

Radžih je drugo mišljenje, tj. pokuđenost igranja karata, jer iako je kijas (analogija) igranja karata na igru nerd je kijas ispunjava šartove validnog kijasa, ostaje pitanje da li je zabrana nerda zbog klađenja i kockanja ili sama po sebi. Ako je osobina (ille) zbog koje je igra nerd zabranjena je što je zasnovana na slučajnosti i sreći, tj. bacanjem kocki može dobiti željeni broj a može i da ne dobije, a takođe igranje karti počiva na slučajnosti i sreći.

Pa ako je igra nerd zabranjena zbog toga onda i igranje karata ulazi pod isti propis, a ako je igra nerd zabranjena zbog kockanja onda igranje karti bez klađenja i kockanja nije zabranjeno. Sa druge strane, u igranju karti postoji vid upotrebe mozga i sposobnosti iako je u većini zasnovana na slučajnosti i sreći.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje