Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Onaj ko greškom jede ili pije misleći da je vrijeme iftara ili misleći da zora (sabah namaz) još nije nastupila pa sehura, a zatim se ispostavi suprotno tome, da li je obavezan napostiti taj dan ili ne, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

(pogledaj: Fethul-bari 4/200, Medžmju'ul-fetava 25/231, Eš-Šerhu el-mumti'a 6/402)

Složni su učenjaci da nema grijeha, a oko napaštanja tog dana razilaze se na dva općepoznata stava:

Prvi stav: da je obavezan napostiti taj dan.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka.

Jer je osnova da jelo i piće kvare post, svejedno bilo to greškom ili svjesno namjerno. Razlika je samo u griješnosti djela. Onaj ko greškom pokvari post nema grijeha, a ko pokvari svjesno i namjerno on ima grijeh.

Drugi stav: post mu je ispravan i nije obavezan napostiti taj dan.

Ovo je stav Omera, radijallahu anhu, (s tim da se od njega prenosi i drugo mišljenje), Hasana el-Basrija, Mudžahida, mezheb zahirija, rivajet imama Ahmeda, Ishaka ibn Rahuveja, Šafije, el-Mizzija, Ibn Huzejme i Ibn Tejmije. A od savremenih učenjaka izabrao ga je šejh Ibn Ušejmin.

Njihovi dokazi su sljedeći:

1- Ajet: „Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo“ (El-Bekare, 286). U hadisu kod Muslima je došlo da je Uzvišeni rekao: „Uslišao sam (dovu)“.

Komentar: Sa ovim se može dokazivati da počinioc nema grijeha, a ne da nije obavezan napostiti taj dan.

2- Hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Esme, radijallahu anha, u kojem ona kaže: „Iftarili smo se u vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u oblačnom danu, a zatim je izašlo Sunce“. Upitan je ravija Hišam da im je naređeno da naposte? On reče: „Mora se napostiti“. Kaže ravija M'amer: „Čuvo sam Hišama da kaže: Ne znam jesu li napostili ili ne?“.

Hišamove riječi „mora se napostiti“ su njegov idžtihad a ne riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kaže Ibn Hadžer da od Esme, radijallahu anha, nije potvrđeno niti negirano napaštanje.

3- Kijas, odnosno dokazuju kijasom (analogijom) na zaborav, tj. osoba koja iz zaborava pojede i popije nije pokvarila post, tako isto i osoba koja se greškom iftari ili jede nakon isteka sehura.

Komentar: Ovaj kijas (analogija) nije prihvatljiv jer se analogija vrši na mes'elu, tj, da ko pojede ili popije iz zaborava nije pokvario post, oko koje se učenjaci razilaze.

Kaže Ibn Tejmije kometarušući gornji hadis: „Ovo ukazuje da napaštanje nije vadžib, jer da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da naposte, to bi bilo prenešeno kao što je prenešeno da su iftarili. A pošto to nije prenešeno, to znači da im nije naredio da naposte“. (Medžmju'ul-fetava, 25/231)

Kaže Ibn Usejmin: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio da se naposti, a da je vadžib bilo bi to od šerijata, bilo bi zabilježeno. A pošto nije zabilježeno niti prenešeno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, osnova je da nije obaveza“. (Eš-Šerhu el-mumti'a, 6/402)

Odabrano mišljenje je drugi stav učenjaka, tj. da nije obaveza napostiti (ako je osoba prekinula sa jelom i pićem čim je ustanovila grešku), jer argumenti sa kojima dokazuju su jači. A Allah zna najbolje.

Prema tome, tvoja supruga nije dužna napostiti taj dan

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Dva imama, Malik i Šafija rahmetullahi alejhim, su na stavu da postojanje mahrema koji će putovati sa ženom nije šart da bi žena bila obavezna obaviti Hadždž[1].

Dok sa druge strane, Ebu Hanife i Ahmed, rahmetullahi alejhim, uslovljavaju postojanje mahrema koji će putovati sa ženom da bi bila obavezna obaviti Hadždž[2].

Pod mahremom se podrazumijeva muž i svi oni kojima je zabranjeno oženiti tu ženu za sva vremena zbog rodbinskih veza po porijeklu, rodbinstva po mlijeku i veze taštinstva.

Mahremi po rodbinskim vezama po porijeklu su: otac, sin, brat, sin brata, sin sestre, amiđža i daidža.

Mahremi po mlijeku su kao i mahremi po rodbinskim vezama.

A mahremi po taštinstvu su: otac muža, sin muža, muž kćerke i muž njene majke. Pa ako žena nema nikog od gore spomenutih smatra se da nema mahrema[3].

Tako po Maliku i Šafiji dovoljno je da žena, pored ispunjenja ostalih šartova, nađe sigurne saputnike – društvo pouzdanih žena ili ljudi – time je postala obavezna obaviti Hadždž.

Dok joj kod Ebu Hanife i Ahmeda nije dozvoljeno da ide na Hadždž, niti je obavezna da ga obavi, sve dok ne nađe mahrema koji će putovati sa njom. A putne troškove za mahrema je dužna žena snijeti[4].

Razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju su šerijatski jasni tekstovi u kojima je došla naredba obavljanja Hadždža, dok sa druge strane imamo vjerodostojne hadise (Mutefekun alejhi) da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema.

Pa oni koji su uslovili postojanje mahrema spojili su naredbu obavljanja Hadždžda sa zabranom putovanja bez mahrema. A oni koji su dozvolili obavljanje Hadždža, koji je temelj vjere, bez mahrema u sigurnom društvu kažu da je putovanje (sefer) za obavljanje Hadždžda putovanje koje je vadžib za koje nije šart postojanje mahrema.

Kao što je zarobljenoj muslimanki koju kjafiri oslobode vadžib da putuje u muslimansko mjesto imala mahrema ili ne, takođe putovanje žene kod kadije radi rješavanja pokrenute parnice kao i protjeravanje zinalučarke iz mjesta u kojem je počinila zinaluk u neko drugo mjesto. Za sva tri spomenute situacije nije šart putovanja postojanje mahrema jer je to putovanje vadžib, a takođe i putovanje za obavljenje Hadždža[5].

Odabrano mišljenje (radžih) po ovom pitanju je da je ženi dozvoljeno da putuje sa pouzdanim muškim ili ženskim društvom da bi obavila Hadždž. Na ovom stavu su pored Malika i Šafije: Aiša, Ibn Omer, Abdullah ibn Zubejr, radijallahu anhum, ‘Ata’, Ibn Sirin, Evzai’, Davud zahiri i mnogi drugi[6].

Najjači dokazi za ovaj stav je postupak ashaba, a nema sumnje da su oni bolje razumijevali ovo pitanje od onih potonjih.

Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, prilikom obavljanja njegovog zadnjeg Hadždža dozvolio ženama Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da obave Hadždž, pa je sa njima poslao Osmana i Adurrahman ibn ‘Aufa, radijallahu anhuma[7].

Pa ako je to bilo dozvoljeno majkama pravovjernih onda je preče da bude i ostalim muminkama.

Takođe, prenosi Nafi'a da bi Ibn Omer, radijallahu anhuma, putovao sa svojim oslobođenim robinjama a da one nisi imale mahreme[8].

Spomenuto je u prisustvu Aiše, radijallahu anha, da žena ne smije putovati bez mahrema, pa je rekla: “Ne može svaka žena naći mahrema”.

Kaže Ibn Sirin: “Nema smetnje da žena putuje (na hodočašće) sa nekim muslimanom”.

“Putuje sa grupom žena”, rekao je Malik.

Kaže Hammad: “Nema smetnje da žena putuje u grupi dobrih ljudi bez mahrema”.

“Putuje sa pouzdanim ljudima”, kaže El-Evzai’.

Kaže Šafija: “Putuje sa pouzdanom slobodnom muslimankom”[9].

A hadis od Ibn ‘Abbasa, radijallahu anhuma, sa kojim dokazuju zabranu putovanja žene na Hadždž bez mahrema, u njemu je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “…, a žena ne putuje osim sa mahremom”, pa je ustao neki čovjek i rekao: “Allahov Poslaniče, moja žena je krenula da obavi Hadždž, a ja sam se prijavio u tu i tu bitku”. “Idi i obavi Hadždž sa svojom ženom”, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem[10].

Naredio mu je da ide sa svojom ženom na Hadždž, a nije mu naredio da je vrati niti je prekorio njeno putovanje na Hadždž bez mahrema, time ovaj hadis ne može biti jasan dokaz po ovom pitanju. A Allah zna najbolje.

[1] Hašijetud-dusuki (2/9-10) i Mugnil-muhtadž (1/467).

[2] Fethul-kadir (2/128) i El-Mugni (3/236-237).

[3] El-Mugni fi fikhil-hadždž vel-‘umreti, Se'id ibn Abdulkadir, str. 23-24.

[4] El-Mevsu'atu el-fikhijje (17/35-37).

[5] Bidajetul-mudžtehid ve nihajetul-muktesid, Ibn Rušd, str. 256-257.

[6] El-Mugni fi fikhil-hadždž vel-‘umreti, str. 20.

[7] Buharija (1860).

[8] Šerhu me'anil-‘asar (2/116) i El-Muhalla (7/48).

[9] El-Mugni fi fikhil-hadždži vel-‘umreti, str. 20-21.

[10] Buharija (3006) i Muslim (3336).

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Prenosi Ebu Hurejre, radijellahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Svakog Ademovog sina će pojesti zemlja osim njegovog ‘adžbuzzeneba (najdonje kičmene kosti), od njega je stvoren i od njega će biti formiran (pri oživljenju).” (Buharija 4814, Muslim 2955)

Kaže Ibn Abdul-berr u knjizi “El-Istizkar” (8/355): “Vanjsko i uopćeno značenje ovog hadisa obavezuje da su svi ljudi u ovome isti osim onog što se prenosi o tijelima vjerovjesnika i tijelima šehida da ih zemlja neće jesti, a dovoljno je ono što je došlo o šehidima Uhuda i ostalim šehidima”. Na osnovu ovog hadisa islamski pravnici hanefijskog (Reddul-muhtar 2/245), malikijskog (Mevahibul-dželil 6/20), šafijskog (ElMedžmu’ 5/247) i hanbelijskog (El-Insaf 2/553) mezheba su dozvolili da kada istruhnu kosti umrlih i postanu prašina da se otvore kaburovi (mezarje), ili da se pretvore u povrtaljku, ili da se na njima prave objekti, džamije i slično ili da se pretvori mezarje u bilo koju vrstu korisne upotrebe.

Jer nakon što je nestao trag od umrlih prestala je i zabrana narušavanja kaburova. Dio učenjaka izuzima iz ove dozvole mezarja koja su uvakufljena samo za ukopavanje, u tom slučaju nije dozvoljeno pretvarati stara mezarja u nešto drugo osim da se u istim kaburovima ukopavaju novoumrli. Sa druge strane, složni su učenjaci da nije dozvoljeno otvoranje kabura bez opravdanog šerijatskog razloga nakon što se pokriju zemljom sve dok ima nešto od tragova umrlog u njemu.

Jer je mjesto u kojem je musliman ukopan uvakufljeno na njega, a otvaranje kabura je skrnavljenje i omalovažavanje umrlog i predstavlja narušavanje njegove svetosti i vodi u lomljenje njegovih kostiju što je zabranjeno tekstom hadisa. Naime, prenosi Aiša, radijallahu ‘anha, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Lomljenje kosti umrlog je poput njenog lomljenja kad je živ”. (Ebu Davud 3207, Ibn Madže 1616, Ahmed 6/58, Darekutni 312, Ibn Hibban 3127, Bejheki 7079 i Tahavi 1274, ocijenili su ga dobrim Ibnul-kattan, Ibn Dekikil-‘id i Ibn Hibban, a vjerodostojnim Nevevi, Albani, Šuajb Arnaut i Sulejman ‘Alevan)

U opravdane šerijatske razloge za otvaranje kabura spada:

– kupanja umrlog (ako nije bio okupan),

– oblačenja u ćefine,

– premještanje umrlog ako je ukopan u kjafirsko groblje,

– premještanje ako je ukopan unutar džamije, ili na tuđem zemljištu, i slično tome. Prema tome, nije dozvoljeno da se kosti umrlog samelju na što jasno upućuje hadis.

Sunnet je da se svaki umrli ukopa u posebnom kaburu osim u nuždi kada okolnosti zahtijevaju da se više ljudi ukopa u jednom kaburu.

Ukopavanje mejita u već postojeći kabur može imati dva slučaja.

Prvi slučaj – da se mejit ukopava u kabur drugog mejita, a ovaj je već istruho i postao zemlja i nije od njega ništa ostalo. Složni su skoro svi učenjaci od hanefija (Fethul-kadir 2/150), malikija (Hašijetud-dusuki 1/428), šafija (Mugnil-muhtadž 2/40) i hanbelija (El-Mugni 4/443) da je to u ovom slučaju dozovljeno. Neki od hanefija kažu da je to mekruh (pokuđeno) zbog svetosti mrtvaca (Reddul-muhtar 2/233).

Drugi slučaj je ukopavanje mejita u kabur drugog mejita kada ovaj nije istruho.
U ovom slučaju nema razilaženja među učenjacima sve četiri mezheba da nije dozvoljeno ukopavanje u postojeći kabur prije nego što istruhne mejit u njemu (Fethul-kadir 2/149, Mevahibul-dželil 2/253, El-Medžmu’ 5/273, El-Furu’ 2/279)

Međutim, ako bi iskopali postojeći kabur sa namjerom da u njega ukopaju drugog mejita računajući da je stari mejit istruho pa nađu neke ostatke njegovih kostiju, po ovom pitanju kako da se postupi učenjaci imaju dva mišljenja. Malikije (Ez-Zehire 2/479), hanabile (El-Furu’ 2/279) i većina šafija (El-Medžmu’ 5/247) smatraju da je vadžib da se zatrpa postojeći kabur i ne diraju tragovi prvog mejita, a da se drugi mejit ukopa na drugom mjestu.

Dokazuju to sa hadisom Aiše, radijallahu ‘anha, gore spomenutim, u kojem se zabranjuje lomljenje kostiju mejita, a skupljanje ostatka prvog mejita da bi se do njega ukopao drugi mejit uzrokovao bi lomljenje kostiju.

Drugo mišljenje je stav hanefija (Fethul-kadir 2/150) i nekih učenjaka šafijskog mezheba (El-Medžmu’ 5/247) da se saberu kosti prvog mejita u jednu stranu, a u drugu da se ukopa drugi mejit. Argumentiraju svoj stav time što je veoma teško naći stari kabur ,a da u njemu ne ostane ništa od tragova mejita.

I jedno i drugo mišljenje imaju osnova, a vjerovatno bi moglo biti riješenje da ako pronađenih kostiju bude mnogo da se radi po prvom stavu, a ako ih bude malo da se radi po drugom mišljenju, a Allah zna najbolje. Ovo bi bio odgovor na dio pitanja da li ima smetnje sa šerijatske strane vađenje ostataka umrlog i ukopavanje zajedno sa drugima. Znači, ako se ne nađe ništa od tragova umrlog nema smetnje da se tu ukopa drugi mejit. A ako se nađe nije dozvoljeno samljeti njegove kosti, nego ili da se zakupi zemljište na duži period u kojem se može biti siguran da će kosti istruhnuti ili pronađene ostatke ukopati ponovo na drugom zakupljenom zemljištu ili neko treće riješenje koje je isplatnije a nije šerijatski sporno. Koliko je potrebno vremena da prođe da bi kosti umrlog zasigurno istruhle? Islamski pravnici kada su govorili o truhljenju kostiju, kažu da treba kod nas da prevagne mišljenje da su kosti istruhle i postale zemlja. Samo truhljenje tijela se razlikuje od mjesta do mjesta shodno tlu, temperaturi i vazduhu. U vrućim sredinama mejit truhne brže nego u hladnijim.

Zato fakihi kažu da se u ovome trebaju pitati ljudi koji to znaju iz iskustva, znači ljudi koji imaju iskustva oko iskopavanja i premještanja umrlih u svakoj sredini i mezarju (Keššaful-kinna'a 2/144, El-Umm 1/464, El-Medžmu’ 5/247, El-Mugni 3/444).

Neki fakihi navode period u kojem tijelo umrlog istruhne, s tim da se to vraća na sredinu u kojoj su živjeli i ne može biti pravilo za ostala mjesta, a Allah zna najboje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Prije konkretnog odgovora na pitanje ukratko će biti obrađena, uz Allahovu pomoć, mes'ela samog otvaranja frizerskih salona i rada u njima u osnovi.
U osnovi, preporučeno je ženi muslimanki da se uljepšava i sređuje svome mužu, kao i obrnuto, mustehab je mužu da se uljepšava svojoj supruzi. Smisao ovog propisa je da se time produžava, oživljava i stvara ljubav i bliskost među supružnicima.

Ovo uljepšavanje od strane supružnika često se ne može ostvariti osim putem odlaska u frizerske salone. Frizerski saloni se mogu podijeliti podijeliti u tri skupine:

Prva skupina – muški frizerski saloni ili brijačnice
Ako se briječnica bavi pored šišanja brijenjem brade muškaraca, a što je zabranjeno po jasnim i nedvosmislenim vjerodostojnim hadisima i oko čega nema razilaženja među prvim učenjacima, ili ako se bavi šišanjem, u šerijatskoj terminologiji zvanim, KAZE'A načinom, tj. da se obrije bilo koji dio glave (sa strane, u sredini, po zadi) a drugi dio ostavi sa kosom, a zašto je došla zabrana u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu, s tim da učenjaci prenose konsenzus (idžma) da je to samo mekruh a ne haram osim ako se ustrajava na tome. Onda u ovom slučaju, tj. ako se brijačnica bavi brijenjem brada, nije dozvoljeno otvarati ovakve briječnice niti raditi (posao brijača) u njima.

Naravno, dozvoljeno je ošišati se u takvim brijačnicama pod uslovom da brijač ne bude žena i da se izbjegava šišanje na frizuru KAZE'A (tj. da se obrije dio glave a dio ostavi sa kosom).

Druga skupina – ženski frizerski ili kozmetički saloni

Dozvoljeno je otvarati ovakve salone ili raditi u njima ako se ispune sljedeći šartovi:
– ako se davanje frizure ili bilo koji drugi vid uljepšavanja žena vrši nad ženama koje svoju ljepotu i ukrase ne pokazuju osim pred svojim muževima ili mahremima, tj. ako se vrši nad pokrivenim muslimankama,
– ako je rad u salonu čist od harama, poput: čupanja obrva, stavljanja perike, da frizer bude muškarac i slično.

U protivnom, ako je rad u salonu zasnovan na:
– davanju frizure pokrivenim i otkrivenim ženama koje svoju ljepotu pokazuju muškarcima strancima (koji nisu mahremi ili muževi),
– ili je zasnovan na nekom gore spomenutom haramu.

Onda je otvaranje i rad u takvim salonima zabranjen, a imetak zarađen na takav način je haram.

Argumenti zabrane su općepoznati šerijatski tekstovi u kojima je došla zabrana čupanja obrva, stavljanja perike, da muškarac dira ili gleda tijelo žene strankinje. A davanju frizure otkrivenim ženama koje svoju ljepotu pokazuju muškarcima strancima (koji nisu mahremi ili muževi) predstavlja potpomaganje u griješenju koje je zabranjeno kur'anskim ajetom u kojem Uzvišeni kaže: “I ne potpomažite se u griješenju i neprijateljstvu” (El-Maide, 2).

Treća skupina – muško-ženski frizerski ili kozmetički saloni

Pošto se ovakve vrste salona zasnivaju na miješanju muškaraca i žena koji jedni drugima nisu muževi ili mahremi, ako bi i bili čisti od gore spomenutih šerijatskih prekršaja (davanju frizure otkrivenim ženama, ili da je zasnovan na nekom drugom jasnom haramu), ovakvu vrstu mješovitih salona je zabranjeno otvoriti i raditi u njoj. Naravno, osnovni argumenti zabrane su šerijatski tekstovi koji ukazuju na zabranu bespotrebnog i neopravdanog miješanja muškog i ženskog spola. A da ne govorimo o drugim zabranjenim radnjama koje se neminovno rade u takvim salonima a koje su posljedica miješanja.

Prema tome, dozvoljeno je otvaranje muških frizerskih salona (tzv. brijačnica) i rad u njima ako se u njima ne vrši brijanje brade muškaraca i izbjegava tzv. šišanje KAZE'A (tj. da se obrije dio glave a dio ostavi sa kosom).

Takođe, dozvoljeno je otvaranje ženskih frizerskih salona i rad u njima ako su u njima ne vrši davanje frizure (ukrašavanje) otkrivenih žena koje svoju ljepotu pokazuju muškarcima strancima (koji nisu mahremi ili muževi), i ako nije zasnovan na nekom drugom gore spomenutom haramu. A otvaranje muško-ženskih frizerskih ili kozmetičkih salona i rad u njima je zabranjen zbog toga što je zasnovano na šerijatski zabranjenom miješanju dva spola.

A što se tiče samih podpitanja, odgovor na njih je sljedeći:

1. Da li je otvaranje frizersko-kozmetižarskog salona haram ili ne? (znači tu je miješanje muskaraca i žena, uljepšavanje žena i izlazak na ulicu takvih)?
Odgovor: Na ovo pitanje je već dat odgovor.

2. Da li je nabavljanje robe, odnosno opreme za takve salone haram?
Odgovor: Ako se roba nabavlja za one vrste salona koje je po gore opisanim karakteristikama haram otvarati i raditi u njima, tj. ako se zna sigurno da će se tražena roba koristiti u haramu, poput aparata, mašina, stolica i slično, onda to nabavljanje robe predstavlja potpomaganje u griješenju a koje je zabranjenom riječima Uzvišenog.

3. Da li je otvaranje neke “kafeterije” u takvom salonu haram, i zarada od toga haram? (mislim na služenje kahve u takvom salonu)
Odgovor: Nema sumnje da je otvaranje kafetrije unutar frizerskih salona koje je haram otvarati i raditi u njima zabranjeno jer predstavlja indirektno učestvovanje, zadovoljsvo i prešućivanje djelom harama koji se tu rade. Za razliku od kafeterije koja je otvorena i radi neovisno od frizerskog salona (naravno, ako ne prodaje alkohol ili nema drugih harama) njoj je dozvoljeno prodavati kahvu (i slično) tim haram salonima

4. Da li ja kao njegova supruga snosim odgovornost ako on ne posluša i ne odustane od toga, i ako u kuću unosi haram zaradu? (kako da postupim?)
Odgovor: Ti bez sumnje snosiš odgovornost ako prihvatiš i budeš zadovoljna sa njegovim načinom zarade a znaš da je zasnovana na haramima. U protivnom, ako ga budeš savjetovala da to ostavi, odbijala korištenje imetka i zarade koju na takav način (haram) zaradi, i čak bila spremna, tako što ćeš mu to staviti do znanja, da se razvedeš ako ne prestane sa donošenjem haram zarade (jer ti je iz ovog razloga dozvoljeno traženje razvoda), onda ti ne snosiš odgovornost za njegova djela, nego čak imaš nagradu kod Allaha jer ga odvaraćaš od harama.

A ako bi bila prisiljena od njega tako što bi te tukao, maltetrirao zbog odbijanja i fizički ili na neko drugi način te bukvalno prislilo, ili ako nemaš snage kao osoba za ovakvu vrstu otpora nakon što je pokušaš, pa i dalje nastaviš sa njim živjeti pod nepromjenjenim okolnosti, onda se to može smatrati stanjem prisile u kojem nisi odgovorna pred Allahom.

S tim da žena koja nosi nikab sebi ne bi smjela da dozvoliti da je njen muž materijalno izdržava (a što mu je vadžib) sa imetkom koji stiče na haram način. Molim Uzvišenog da ti olakša i pomogne te u rješavanju ovog jako bitnog životnog problema.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam. Ovo pitanje sadrži više podpitanja o kojima se mora posebno govoriti, a ta podpitanja su:

– obaveza suđenja po Šerijatu,

– propis studiranja Prava,

– rad kao sudija u sudnicama u kojima se ne sudi po Šerijatu,

– posao advokata,

– rad kao pravnik u nekoj firmi ili instituciji.

U narednom tekstu slijedi, inšallah, kratka obrada svakog pitanja ponaosob.

Obaveza suđenja po Šerijatu
Uzvišeni Allah je obavezao svoje robove da sude po Njegovom Šerijatu i da traže presudu u onome što je došlo u njemu. On je upozorio na traženje presude u nečemu mimo onoga što je On objavio i obavijestio nas je da je to osobina munafika. Takođe, Uzvišeni nam je stavio do znanja da je svako vladanje i svaka presuda mimo onoga što je došlo u objavi da je to džahilijetsko suđenje i presuđivanje. Pojasnio nam je Uzvišeni da nema ljepše i bolje od Njegove presude i zakleo je se da Njegovi robovi ne vjeruju potpuno sve dok u svojim međusobnim sporovima ne uzmu za presuditelja Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim da ne osjete nikakvu nelagodnost u njegovoj presudi, nego da se potpuno predaju tome.

Takođe, Uzvišeni nam je stavio do znanja da je nesuđenje po onome što je On objavio kufr, zulum i griješenje. Sve spomenuto Uzvišeni Allah je jasno i nedvosmisleno spomenuo u svojoj plemenitoj Knjizi Kur'anu.

Propis studiranja Prava
Oni koji studiraju Pravni fakultet, odnosno fakultet na kojem se izučavaju zakoni koje su ljudi izmislili, tj. koji su plod njihovog razuma i vjekovnog iskustva, kao i onih koji poučavaju druge ovoj nauci, oni se mogu podijeliti u tri skupine (ovo je općeprihvaćena podjela među savremenim učenjacima po ovom pitanju).

Prva skupina:

Onaj ko studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom kako bi spoznao njihovu suštinu, ili kako bi utvrdio prednost šerijatskih propisa u odnosu na njih, ili kako bi se okoristio od tih zakona u onome što nije oprečno Šerijatu, ili kako bi druge poučio tome, u tome nema smetnje niti onome ko studira niti onome ko predaje. Čak može biti nagrađen u tom djelu kada mu je cilj da pojasni i objelodani mahane i nedostatke tih ljudskih zakona a istovremeno istakne fadl i vrijednost šerijatskih propisa nad njima.

Propis ove skupine ljudi potpada pod propis onih koji uče i istraživaju kamatu i sve što se izučava o kamati na ekonomskim fakultetima, kao i onih koji izučavaju vrste alkohola, kocke i pogrešna vjerska uvjerenja. Takođe, isti status je onoga ko poučava i predaje sve spomenuto kako bi pojasnio šerijatski stav i status o istima, uz čvrsto vjerovanje da su isti zabranjeni, kao i ubijeđenost i vjerovanje da je zabranjeno presuđivati po izmišljenim ljudskim zakonima i tražiti presudu kod njih.

Propis ove skupine nije kao propis onih koji uče sihr ili poučavaju druge njemu jer je sihr sam po sebi zabranjen zbog toga što u sebi sadrži širk i činjenje ibadeta džinima mimo Allaha, dželle še'nuhu. Onaj ko uči sihr i poučava druge njemu ne može doći do cilja bez činjenja spomenutog, tj. širka. Za razliku od onoga koji uči izmišljene ljudske zakone i poučava druge njima ne da bi se po njima radilo, niti zbog uvjerenja u njih niti u njihovu dozvolu, nego sa dozvoljenim i šerijatski opravdanim povodom a što je već navedeno.

Druga skupina:
Onaj ko studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom kako bi se presuđivalo i radilo po njima po njima ili kako bi druge pomagao u tome, uz istovremeno čvrsto vjerovanje da je zabranjeno suditi po onome što Allah nije objavio, međutim na ovo ga je navela njegova strast ili ljubav prema imetku i dunjaluku ili pogrešan izgovor da se živi u mjestu, vremenu i sredini gdje je to nužda raditi.

Šerijatski status ove skupine je da su oni veliki griješnici, u njihovim djelima je kufr, zulum i fisk, međutim to nije kufr koji izvodi iz Islama nego mali kufr, i mali zulum, i mali fisk koji ne izvode iz vjere. Ovaj stav da oni koji ne sude po onome što je Allah objavio uz uvjerenje da je to haram, da je to veliki grijeh ali ne izvodi iz vjere, je poznat među učenjacima, njega zastupaju Ibn Abbas, radijallahu anhuma, Tavus, Ata’, Mudžahid i skupina učenjaka od selefa i potonjih učenjaka kao što to navode u svojim tefsirima Ibn Kesir, Begavi, Kurtubi i drugi.

Pa tako oni koji studiraju i uče izmišljene ljudske zakone, kao i oni koji podučavaju druge njima slični su onima koji studiraju kamatu, sve što je vezano za alkohol i kocku, kao i oni koji poučavaju druge istima sa ciljem da to primjenjuju u praksi, međutim to rade zbog slijeđenja strasti i materijalne pohlepe, s tim da istovremeno to ne ohalaljuju nego su ubijeđeni da je to haram. Znači, oni znaju i ubijeđeni su da su sve vrste kamata haram kao i da su svi alkoholi i sve vrste kocki haram, međutim zbog njihovog slabog imana i prepuštanja strastima i pohlepi njihovo uvjerenje u zabranu istih nije ih odvratilo od činjenja tih harama. Ovakvi se kod učenjaka Ehlu Suneta ne tekfire, tj. ne proglašavaju kjafirima sve dok ih ne ohalale.

Treća skupina:

Onaj ko studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom ohalaljujući suđenje po njima, svejedno bio uvjeren da je Šerijat bolji ili ne bio uvjeren u to.

Propis ove skupine je da su sa ovim izašli iz Islama po idžmau učenjaka. Jer obaveza suđenja po onome što je Allah objavio je nužno poznata stvar u Islamu, pa onaj ko ohalali da se sudi po nečemu mimo onoga što je Allah objavio potpada pod propis onoga ko ohalali zinaluk, alkohol, kamatu i slično a što je djelo koje izvodi iz Islama po idžmau učenjaka.

Rad kao sudija u sudnicama u kojima se ne sudi po Šerijatu

Šerijatski tekstovi Kur'ana i vjerodostojnog Sunneta ukazuju da nije dozvoljeno muslimanu da presuđuje sporove među ljudima osim po Šerijatu. Od tih dokaza su riječi Uzvišenog:

„I sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje. A ako ne pristaju, ti onda znaj da Allah želi da ih zbog nekih grijehova njihovih kazni. A mnogi ljudi su zaista nevjernici“ (El-Maide, 49).

„I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore“ (En-Nisa, 65).

„Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svom nahođenju postupati. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravog puta“ (El-Ahzab, 36).

Nema razilaženja među učenjacima da muslimanu nije dozvoljeno raditi kao sudija u sudnicama koje ne sude po Šerijatu. To djelo može biti djelo velikog kufra i širka koji izvode iz Islama u slučaju kada onaj koji radi kao sudija ohalali suđenje mimo Šerijata, a može biti i djelo malog kufra i širka koji ne izvode iz Islama u slučaju kada onaj koji radi kao sudija smatra da je suđenje mimo Šerijata haram međutim on to radi zbog strasti, dunjaluka, slabosti u praktikovanju vjere ili nekog drugog šerijatski neprihvatljivog razloga.

Posao advokata
Bavljenje advokatskim poslom potpada pod propis opunomoćivanja druge osobe, firme ili slično u zastupanju, branjenju ili štićenju interesa opunomočitelja, a to je u osnovi šerijatski dozvoljeno.
Šart da bi se neko bavio advokatskim poslom je da u zastupanju nekog drugog otklanja zulum od njega i pomaže mu u pravednoj presudi iznoseći istinu. Zabranjeno je biti advokat onome ko nema pravo u tome što traži, ko čini zulum, čija strana je na laži i batilu tako što će ga advokat pomagati u njegovom laganju i zulumu a da to advokat zna.

Dokaz za to su riječi Uzvišenog: “Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudiš onako kako ti Allah objavljuje. I ne budi branilac varalicama” (En-Nisa, 105). U ajetu koji govori o obavezi suđenja po onome što Allah objavljuje je jasno naznačeno i naglašeno da nije dozvoljeno braniti (a što je posao advokata kao opunomočitelja) varalice, a varalica obuhvata one koji nemaju pravo u onome što traže, koji čine zulum, čija strana je na laži i batilu.

Raditi kao pravnik u nekoj firmi ili instituciji
Poslovi pravnika se uveliko međusobno razlikuju shodno sferi i oblati djelatnosti u kojoj rade i djeluju.

Što se tiče poslova pravnika u trgovačkim i poslovnim društvima ili pojedinim ustanovama one variraju u zavisnosti od djelatnosti kompanije ili ustanove u kojoj rade. Oni se bave se donošenjem pravilnika, pravnih akata, statuta, zastupanjem svojih firmi ili instutucija u slučaju spora kao i kadrovskim poslovima, zastupanjem fizičkih i pravnih lica u njihovim pravnim poslovima zaključivanjem ugovora i poravnanja, prijemom i isplatom novca i davanje izjava i otkaza; obavljanjem drugih pravnih pomoći u ime za račun fizičkog ili pravnog lica, na osnovu kojih to lice ostvaruje neko pravo.

Svo ovi poslovi sa šerijatske strane su u osnovi dozvoljeni, a sporni i zabranjeni su od njih oni koji se baziraju ili u sebi sadrže kamatu, prevaru, nepravdu, Islamom zabranjene vrste poslovanja i pomaganju u istima.

Prema tome, muslimanima je vjerska obaveza (vadžib) da sude po Šerijatu kao i da u svojim međusobnim sporovima traže presudu u Šerijatu. Propis studiranja prava zavisi od namjere studiranja i može se podijeliti u tri vrste: prva koja je dozovljena i druge dvije koje su zabranjene.

Bavljenje advokatskim poslom je u osnovi dozvoljeno uz ispunjenje spomenutog šarta.

Takođe, raditi kao pravnik u nekoj firmi ili instituciji je u osnovi dozvoljeno osim u onim aktivnostima (kamati, prevari, nepravdi, Islamom zabranjenih vrsta poslovanja i pomaganju u istima) na čiju zabranu ukazuju šerijatski tekstovi.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com