Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Propis prodaje Mushafa (Kur'ana na arapskom jeziku) zavisi od toga kome se prodaje, tj. da li se prodaje kjafiru (nemuslimanu) ili muslimanu.

Propis prodaje Mushafa (ili dijelova Mushafa) kjafirma

Nema razilaženja među učenjacima da je prodaja Mushafa kjafirma zabranjena.

Ovo je stav četiri fikhske pravne škole: hanefijskog, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba. (Reddul-muhtar 4/134, Hašijetud-dusuki 3/7, Tuhfetul-muhtadž 4/230, Keššaful-kinna'a 3/134)

Ovu zabranu argumetiraju sljedećim dokazima:

Prvi – Riječima Uzvišenog: „A Allah neće dati priliku nevjernicima nad vjernicima“ (En-Nisa’, 141). Ovim ajetom Uzvišeni zabranjuje da se omogući ili da prilika kjafirima da unište, omalovaže i ponize muslimane. A prodajom Kur'ana kjafiru daje mu se prilika da obesčasti Plemeniti Kur'an koji predstavlja najveću svetost kod muslimana, a to je u suprotnosti sa zabranom koja je došla u plemenitom ajetu.

Drugi – Hadisom mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Abdullah ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, „zabranio da se putuje sa Kur'anom u zemlju neprijatelja“. U rivajetu je došlo: „iz bojazni da ne dostigne u njihove (kjafirske) ruke“.

Prema tome, zabrana putovanja sa Mushafom u zemlju neprijatelja kjafira je obrazložena mogučnošću da dođe u njihove ruke gdje bi ga oni obesčastili i omalovažili. Pa je tako prodaja Mushafa kjafirima preče da bude zabranjena.

Treći – Razumskim argumentom: da je u prodaji Mushafa kjafirima obesčašćenje svetosti islama, jer se time daje prilika da ga obesčaste i omalovaže.

Zatim su se učenjaci razišli oko valjanosti te prodaje ako se ona desi:

Šafije, hanabile i malikije smatraju da je ova prodaja batil (ništavna).

Dok hanefije, malikije i šafije po jednom mišljenju unutar mezheba smatraju da je prodaja Mushafa kjafiru valjana (ako se već desila), s tim da je muslimanski vladar obavezan da prisili kjafira da Mushaf ne bude u njegovom vlasništvu (prodajom i slično).

Pod ovu zabranu ne ulazi prodaja prijevoda Kur'ana kjafirima, ona je dozvoljena. S tim da prijevodi u kojima je uz prijevod odštampan i Kur'an na arapskom potpadaju pod isti propis zabrane.

Takođe, pod isti propis zabrane prodaje Mushafa kjafirima potpada i poklanjanje Mushafa kjafirima, davanje kao sadake, davanje kao zalog i slično.

Učenjaci šafijskog mezheba su naveli neke izuzetke zabrane prodaje Mushafa ili dijela Mushafa kjafirima, kao na primjer:

– dirhemi i dinari (novac) na kojima je urezano nešto iz Kur'ana,

– kupovina muslimanskih kuća od strane zimija (ehli-kitabija koji žive u muslimankoj državi) na čijim zidovima je uklesano nešto od Kur'ana,

– pismo koje se šalje nemuslimanima u kojem se napiše nešto iz Kur'ana,

– odjeća na kojoj je napisano nešto iz Kur'ana. (Hašijetul-džeme, 3/19)

Propis prodaje Mushafa muslimanu

Oko prodaje Mushafa muslimanu učenjaci imaju četiri mišljenja:

Prvo mišljenje: dozvola prodaje i kupovine Mushafa muslimanu bez pokuđenosti.

Ovo je stav hanefija, imama Šafije, rivajet imama Ahmeda, Hasana El-Basrija, Ebul-‘Alijeta, Š'abija i Ikrime.

Njihov argument je da se ovdje radi o prodaji papira i truda ruku, a prodaja spomenutog je dozvoljena.

Drugo mišljenje: zabrana prodaje i kupovine Mushafa.

Ovo je rivajet od imama Ahmeda za kojeg kažu hanbelijski učenjaci Ibn Kudame i El-Buhuti da je to zvanični stav hanbelijskog mezheba.

Argumenti ovog mišljanja su:

Predaja od imama Ahmeda u kojoj je rekao: „Ne znam da ima olakšica u prodaji Mushafa“.

Da je zabrana prenešena od ashaba, a nije poznato da im se neko u njihovo vrijeme u tome suprostavio.

Jer se ova prodaja zasniva na prodaji Allahove knjige, a vadžib je da se ona zaštiti od skrnavljenja, niskosti i poniženja.

Bilježi Ibn ebi Šejbe u svom Musannefu () od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je rekao: „Volio sam da se ruke sijeku (kao šerijatska kazna) zbog njegove prodaje (Mushafa)“. Ovu predaju je šejh Albani ocijenio slabom jer je u njenom lancu prenosilaca Lejs ibn ebi Sulejm, a on je slab.

Treće mišljenje: pokuđenost i prodaje i kupovine Mushafa.

Ovo je stav šafijskog mezheba, takođe prenosi ga Ibn ebi Šejbe od Ibn Omera, Ibn Mes'uda, radijallahu anhuma, Mesruka, Abdullah ibn Jezida, Šurejha, Ibrahima En-Neha'ija, Salima, ‘Alkame i Ibn Sirina.

Argumnet pokuđenosti je čuvanje Kur'ana od toga da bude na stepenu robe koja se kupuje i prodaje. Jer cilj kupoprodaje je Allahov govor, a vadžib je čuvati Allahov govor od spuštanja na nizak nivo da bude poput robe.

Četvrto mišljenje: pokuđenost prodaje ako za time nema potrebe a dozvola kupovine.

Ovo je stav unutar šafijskog mezheba, takođe prenosi Ibn ebi Šejbe da je ovo stav Džabira, Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, El-Hakema, Katade i Ebu Seleme. Ovo je takođe rivajet od imama Ahmeda za kojeg kaže Merdavi da je zvanični stav hanbelijskog mezheba.

Bespotrebna prodaja je pokuđena jer je u njoj skrnavljenje i omalovažavanje Allahova govora, za razliku od kupovine sa kojom se spašava i stiče Allahova knjiga.

Odabrano (radžih) mišljenje, a Allah zna najbolje, je prvo i četvrto mišljenje zajedno. Jer u prodaji i kupovini Mushafa muslimanu je prodaja papira i truda ruku a ne prodaja ili kupovina Allahova govora, a prodaja papira i truda ruku je dozvoljena.

Međutim, ako za prodajom Mushafa nema potrebe, jer se do njega može doći bez kupovine, onda je njegova prodaja pokuđena kako bi se Allahova knjiga čuvala od skrnavljenja, omalovažavanja i spuštanja na niži nivo.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Oko vremena sunećenja nije ništa vjerodostojno prenešeno, zbog toga učenjaci imaju podijeljeno mišljenje po tom pitanju.

Kada je upitan imam Ahmed o vremenu sunećenja odgovorio je: “O tome nisam čuo ništa”.

A kaže Ibnul-Munzir: “Oko vremena sunećenja nema hadisa na kojeg bi se moglo vratiti niti sunneta po kojem se radi”.

Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ibrahim, alejhisselam, se osunetio u (u rivajetu: nakon) osamdestoj godini života u mjestu Kudum”.

Neki učenjaci kažu da je najbolje da se sunećenje izvrši u djetinjastvu jer u tom periodu je najmanje bolno za dijete, te da bi dijete odraslo u potpunom tjelesnom stanju.

Kaže imam Nevevi u “El-Medžmu” (1/351): “Mustehab je staratelju da osuneti dijete u njegovoj mladosti jer je to najblaže za dijete”.

Bilježi Bejheki u svom Sunenu od Džabira, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu laejhi ve sellem, zaklao akiku Hasanu i Husejnu i osunetio ih sedmog dana.

Međutim, sened ovog hadisa je slab kao što su to pojasnili šejh Albani i ostali, te ovaj hadis ne može biti argument po ovom pitanju.

A što se tiče vremena kada je vadžib da se dijete osuneti, po tom pitanju se prenose otprilike neka tri mišljenja: prvo – da je obavezan nakon punoljetnosti da se osuneti, drugo – prije nego što postane punoljetan i treće – kada god hoće, ali da je najbolje prije punoljetnosti.

Prvo mišljenje, da je sunećenje obavezno nakon punoljetnosti, je stav šafijskog mezheba, kao što prenosi imam Nevevi, a dokazuju ga time što uopćeno šerijatske obaveze ne počinju prije punoljetnosti pa tako i sunećenje.

Drugo mišljenje, da je sunećenje vadžib prije nastupanja punoljetnosti, zastupa između ostalih i Ibnul-Kajjim, s tim da je obaveza staratelja da izvrši sunećenje a ne samog djeteta. On dokazuje ovo mišljenje time što je Allahov

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavezao očeve da naređuju svojoj djeci da klanjaju od sedme godine a da ih uderaju od njihove desete godine ako ostavljaju namaz (kao što je prenešeno u hadisu mutefekun alejhi), pa kaže kako se može opravdati njihovo nesunećenje sve dok ne postanu punoljetni. Međutim, ovome se može prigovoriti da je ogromna razlika između obaveze namaza i obaveze sunećenja te da je kijasenje (analogija-upoređivanje) jednog na druga potpada pod tzv. kijas sa razlikom, tj. da ove dvije stvari (namaz i sunećenje) imaju mnogo različitih karakteristika zbog čega je neispravno upoređivati jednu sa drugom.

Od Ibn Tejmije se prenosi (El-Fetav el-kubra, 1/275) da je bio na trećem stavu, tj. da je muslimanu dozovljeno da se suneti kad god hoće a da bi trebao da se osuneti kada se približi godinama punoljetnosti, kao što je to bio običaj Arapa, tako da kada već postane punoljetan bude osunećen.

Nema sumnje da je najbolje i najbezbolnije za dijete da ga staratelj osuneti u djetinjstvu odmah nakon rođenja, s tim da nema dokaza da je to sunnet niti vadžib. A musliman postaje obavezan da se osuneti kada postanepunoljetan jer sa punoljetnošću postaje obavezan da radi i većinu ostalih šerijatskih obaveza, a da je musliman obavezan osunetiti se prije punoljetnosti za to nema dokaza. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.
Dova ima šire značenje od uobičajnog u nju ulaze i učenje Kur'ana, raznih zikrova, kao i prenešenih i neprenešenih dova na arapskom ili nearapskom jeziku. Pa imajući to u vidu odgovor na ovo pitanje obuhvata sve spomenute mogućnosti.
U osnovi, najbolje je doviti dovama koje su došle u Kur'ana i koje su prenešene na arapskom jeziku u vjerodostojnim predajama od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A što se tiče dovljenja na nekom drugom jeziku mimo arapskog to zavisi od toga da li se dovi van namaza ili unutar namaza, a ako je unutar namaza da li se misli pod dovljenjem misli na učenje Kur'ana, ili učenje prenešenih dova i zikrova od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili dova koje nisu prenešene, i takođe, da li je učenje tih dova u namazu vadžib ili ne.

Dova van namaza
Kaže Ibn Tejmije da je dozvoljeno doviti na arapskom jeziku kao i na nekom drugom jeziku mimo arapskog. Allah, subhanehu ve te'ala, zna namjeru i želju onoga koji dovi pa makar on svojim jezikom i ne znao to izgovoriti i izraziti, jer Uzvišeni Allah raspoznaje izmiješane glasove onih koji dove različitim jezicima i traže zadovoljavanje različitih potreba (Medžmu'ul-fetava, 22/489).
Takođe, Stalna komisija za fetve u Saudiji je izdala fetvu u kojoj je došlo da je dozvoljeno čovjeku da uputi dovu Allahu na jeziku kojeg on poznaje bio on arapski, engleski, urdu ili neki drugi, jer Uzvišeni kaže: “Allah ne optrećuje nikoga preko njegovih mogućnosti” (El-Bekare, 286). Takođe, kaže Uzvišeni: “Bojte se Allaha koliko možete” (Et-Tegabun, 16).

Dova unutar namaza
Nema razilaženja da je u namazu propisano doviti (zikriti) onako kako je prenešeno u opisima namaza kako ga je klanjao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tj. da je osnova u dovljenju i zikrenju u namazu izgovarati iste na arapskom jeziku.
Međutim, učenjaci su se razišli oko upućivanja dove i zikrova u namazu na nekom drugom jeziku mimo arapskog.

Prenosi se od hanefija da je upućivanje dove u namazu na nekom drugom jeziku mimo arapskog mekruh, jer je Omer, radijallahu anhu, zabranio da se govori jezikom nearapa. Iz ovoga se razumije da se kod njih pod mekruhom ne misli na zabranu iako neki kažu da se može odnositi na zabranu unutar namaza a na pokuđenost van namaza. A od Ebu Jusufa i Muhammeda ibn Hasana Šejbanija se prenosi da su smatrali da ako je dova (zikr) koja se uči u namazu prenesena od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i uči se na posebnom mjestu u namazu, onda je vadžib da se ona uči na arapskom jeziku osim onome ko nije u stanju da to nauči. Dokazuju to time da je dova u namazu čisti ibadet te je zbog toga obaveza da se ona čini onako kako je došla riječima i značenjem. A ako se radi o upućivanju općih dova poput dovljenja na sedždi i na kraju tešehhuda, tada je dozvoljeno doviti i na jeziku koji nije arapski pa čak i onome koji zna arapski.

Prenosi se od malikija da je zabranjeno doviti u namazu na nekom jeziku mimo arapskog, jer to sadrži nešto što je oprečno veličanju Allaha. Ovo prenosi hanefijski učenjak Ibn Abidin od Karafija, dok malikijski učenjak Likani objašnjava da se riječi Karafija odnose na nearapski jezik čije se značenje ne zna, a ako se zna onda je dovljenje na tom jeziku uopćeno dozvoljeno u namazu i van namaza. Dokazuje to riječima Uzvišenog: “I pouči On Adema nazivima svih stvari” (El-Bekara, 31), takođe Njegovim riječima: “Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga, da bi mu objasnio” (Ibrahim, 4). Ovo zadnje je ono što prenosi Dusuki kao malikijski mezheb.

A što se tiče šafija, oni dijele dovu unutar namaza na dove koje su prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i na one koje nisu prenešene. Pa tako za dove koje su prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, oni imaju tri mišljenja unutar mezheba. Najispravnije od njih je mišljenje da je dozvoljeno doviti na nekom jeziku mimo arapskog ko nije u stanju da dovi na arapskom, a onaj ko zna arapski ako dovi na nekom drugom jeziku pokvaren mu je namaz. Ovaj stav zauzimaju takođe hanabile. Drugo mišljenje unutar šafijskog mezheba je dozvola dovljenja i onome koji zna arapski i onome ko ne zna, a treće da nije dozvoljeno ni jednom ni drugom.
A što se tiče dovljenja sa dovama koje nisu prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nema razilaženja unutar šafijskog mezheba da nije dozvoljeno izmišljati te dove i učiti ih.

Šejhul-Islam Ibn Tejmije u svojoj knjizi “Iktidau siratil-mustekim” govoreći o zikrovima unutar namaza, tj. da li se oni mogu učiti na nekom drugom jeziku mimo arapskog, navodi tri kategorije tih zikrova: najveća kategorija je Kur'an, zatim zikr u namazu čije učenje je vadžib, poput početnog tekbira, predavanja selama i tešehhuda, i treća kategorija: zikr unutar namaza koji nije vadžib, poput tesbiha, tekbira, dove i slično. Zatim je Ibn Tejmije naveo stavove učenjaka o dozvoli prevođenja ovih zikrova iz sve tri kategorije kako bi se učili na nekom jeziku mimo arapskog.

Upitan je šejh Muhammed Muhtar Šenkiti da li je dozvoljeno klanjaču da na sedždi dovi na svom jeziku ako ne zna arapski. Odgovorio je da je dozvoljeno onome ko je na sedždi da dovi na svom jeziku i na arapskom dokazujući to općim šerijatskim tekstovima u kojima je propisano dovljenje a pri čemu nije uslovljeno da se dovi na arapskom. Pa je naveo hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “A što se tiče sedžde, na njoj se trudite da što više dovite, jer je tu najpreče da vam se usliša (dova)”.

I nastavlja dalje da je uslovljavanje učenja na arapskom jeziku isključivo vezno za posebne dove koje su propisane u namazu, poput tešehhuda, tekbira, tahmida, tesbiha i slično, pri čemu je uslovljeno da se oni uče na arapskom. A što se tiče dove, ispravno mišljenje učenjaka je da je dozvoljeno klanjaču da dovi na svom jeziku.

Kada se rezimiraju gore spomenuta mišljenja dođe se do rezultata da po ovom pitanju
imaju četiri mišljenja:
prvo – opća zabrana, što je stav nekih učenjaka unutar šafijskog mezheba,
drugo – da je to pokuđeno, što se prenosi od nekih učenjaka hanefijskog mezheba,
treće – da je dozvoljeno onome ko nije u stanju naučiti arapski da uči dove koje su prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na čemu je mezheb hanabila i odabrano mišljenje unutar šafijskog mezheba,
četvrto – da je uopćeno dozvoljeno, a što je mezheb malikija.
Ovo su mišljenja učenjaka uopćeno o učenju zikrova i dova u namazu na nekom jeziku mimo arapskog, pa kada učenjaci bivaju upitani o dovljenju na sedždi navode ove iste stavove.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju je opća dozvola dovljenja na jeziku klanjača, svejedno bilo na arapskom ili nekom drugom jeziku, na čemu je mezheb malikija a što je šejh Šenkiti podrobno pojasnio. Dokazi koji presuđuju po ovom pitanju su opći šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta u kojima se podstiče na dovljenje a pri čemu se ne uslovljava da dova bude na arapskom jeziku.
Takođe, od dokaza je i gore spomenuti hadis: “A što se tiče sedžde, na njoj se trudite da što više dovite, jer je tu najpreče da vam se usliša (dova)”, koji direktno govori o ovoj temi i presuđuje u njoj, tj. podsticanju na upućivanje dove na sedždi a da se pri tome to dovljenje ne ograničava na neke posebne dove niti da bude na arapskom jeziku.
Prema tome, ako je dozvoljeno doviti na svom jeziku onda je preče da je dozvoljeno doviti sa nekom dovom prenešenom od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Hadis o koji je spomenut u pitanju je mutefekun alejhi (tj. bilježe ga Buharija i Muslim u svojim Sahihima). U rivajetu kod Buharije je došao u sljedećem tekstu: “Tako mi Allaha, ja činim istigfar i tevbu Allahu u jednom danu više od sedamdeset puta”, dok kod Muslima glasi: “O ljudi, činite tevbu i istigfar Allahu jer ja činim tevbu u jednom danu sto puta”.

Istigfar znači tražiti od Allaha da oprosti grijehe, a tevba znači pokajati se Allahu, dželle še'nuhu, za učinjeni grijeh, tako da se njihovo značenje vraća na isto iako ima među njima razlike.

Činjenje istigfara je u osnovi mustehab, tj. preporučeno, jer čovjek može tražiti oproste za grijehe a da nije ili ne zna da je učinio grijeh. S tim da istigfar može biti vadžib a to je kada čovjek počini određeni grijeh, na što se odnose mnogi ajeti gdje je došla naredba od Allaha, dželle še'nuhu, da činimo istigfar.

A istigfar zabranjeno činiti za kjafire jer kaže Uzvišeni: “Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici Džehennema biti”. (Et-Tevbe, 113)

Od osnovnih oblika izražavanja istigfara su riječi koje su došle u hadisima koje bilježi Ebu Davud: “Estagfirullahe ve etubu ilejhi” i “Estagfiruke ve etubu ilejke”.

A od najboljih riječi sa kojima se čini istigfar je ono što je došlo u vjerodostojnom hadisu da se prvo izrazi zahvala Allahu, dželle še'nuhu, onda prizna počinjeni grijeh a zatim da zatraži od Allaha magfiret i oprost.

Sve ovo je došlo u tzv. hadisu Sejjidul-istigfar.

Naime, prenosi se od Šeddada ibn Evsa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji istigfar je da rob kaže: Allahumme ente Rabbi, ve ene abduke, la ilahe illa ente, halakteni ve ene abduke, asbahtu ala ahdike ve v'adike mestet'atu, euzu bike min šerri ma san'etu, ve ebu'u leke bi ni'ametike alejje, ve ebu'u leke bi zunubi, fagfir li innehu la jagfiruz-zunube illa ente (Allahu moj, Ti si moj Gospodar a ja sam Tvoj rob, nema božanstva osim Tebe, Ti si me stvorio a ja sam Tvoj rob, osvanuo sam na ugovoru i obećanju prema tebi koliko sam u stanju, utječem ti se od zla kojeg sam počinio, priznajem Ti Tvoje blagodati prema meni, i priznajem Ti svoje grijehe, oprosti mi jer zaista ne prašta grijehe niko osim Tebe)”. Hadis bilježi Buharija u svom Sahihu.

Takođe, bilježi Buharija i Muslim u svojim Sahihima dovu istigfara koja se uči u namazu: “Allahumme, inni zalemtu nefsi zulmen kesira, ve la jagfiruzzunebe illa ente, fagfir li magfireten min indike, verhamni, inneke entel-gafurur-rahim (Allahu moj, ja sam sebi veliku nepravdu učinio, a grijehe ne oprašta niko osim tebe, pa mi oprosti Svojim oprostom, smiluj mi se jer zaista si Ti Onaj koji puno prašta i koji je Milostiv)”.

Od riječi istigfara se takođe u vjerodostojnim hadisima prenosi sljedeće:

– “Estagfirullahe elezi la ilahe illa huve el-hajju el-kajjumu ve etubu ilejhi (Tražim oprosta od onoga osim koga drugog boga nema Živog i Vječnog i tražim oprosta od Njega)” (Ebu Davud),

– “Allahummagfir lena verhamna, ve tub alejna, inneke ente et-tevabur-rahim (Allahu naš, oprosti nam i smiluj nam se i primi naše pokajanje, zaista si Ti Onaj koji puno prašta i Milostiv si)” (Nesai u Es-Sunenul-kubra),

Od prilika u kojima je prenešeno da se čini istigfar su sljedeće okolnosti: činjenje istigfara prilikom ulaska i izlaska iz mesdžida, u namazu, nakon namaza, u noćnom namazu, u namazu za kišu, u toku obreda hadža, činjenje istigfara za umrle, zbog gibeta, pred spavanje, prilikom kihanja, nakon završetka sijela i slično.

Naravno, za svaku ovu situaciju su prenešeni posebni tekstovi činjenja istigfara a što se može naći u zbirkama dova i zikrova (poput knjige Hisnul-muslim).

A od najboljih vremena u kojima se čini istigfar je zadnja trećina noći, nakon svakog počinjenog grijeha kao i u starosti i pred smrt.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Pitanje davanja zekata na dug u općem smislu se ubraja u jedno od veoma bitnijih fikhskih mes'ela. A važnost ovog pitanja u naše vrijeme se još više povećava zbog velike raširenosti investicionih fondacija i kompanija, uske povezanosti bankarskog finansiranja sa ekonomijom i privredom i zbog ogromnog i raznovrsnog razvoja trgovine i poslovanja.
Islamski pravnici su se jako razišli po pitanju davanja zekata na dug. Da li se uopće izdvaja zekat na dug, a ako se izdvaja ko je dužan dati: onaj koji je dao pozajmicu, tj. kome je neka druga strana dužna ili onaj koji se zadužio, ili obojica? I na kraju kako da izdvoji zekat na dug? Izučavanje ovih pitanja dovodi istraživača u nedoumicu i konfuziju gdje je vrlo teško odrediti ispravno mišljenje.

Razlog razilaženja islamskih učenjaka po ovom pitanju je nepostojanje šerijatskog teksta iz Kur'ana i vjerodostojnog Sunneta koji liječi ovu problematiku. A to je učinilo da je svaki mudžtehid iznijeo stav shodno gdje ga je odveo njegov idžtihad tako da na kraju imamo velik broj stavova počev od ashaba pa do savremenih učenjaka. U narednom tekstu slijede mišljenja ashaba i tabi'ina, zatim učenjaka četiri poznata sunnetska mezheba, stav Ibn Hazma i mišljenja nekih savremenih šerijatskih komisija, kolegija i učenjaka.

Vrste dugova na koje se daje zekat

Neophodno je na samom početku utvrditi vrste dugova na koje se daje zekat a to se može najbolje ustanoviti navođenjem podjele dugova kod pravnika hanefijskog i malikijskog mezheba.

Podjela dugova kod hanefija

Učenjaci hanefijskog mezheba ne prave razliku između trenutnih dugova i dugova na odgodu, ali zato dijele dugove na više vrsta. Pa je tako Ebu Hanife podijelio dug u tri vrste: jaki, srednji i slabi .

Jak dug je protuvrijednost za imetak u stoki ili protuvrijednost za trgovačku robu ili kao novčana pozajmica. Na ovaj dug je onaj kome su dužni obavezan davati zekat.
Srednji dug je protuvrijednost za nekretnine na koje se inače ne daje zekat, poput kuća i drugih stambenih objekata, zemljišnih nekretnina i slično. Prenose se dva rivajeta od Ebu Hanife o obavezi davanja zekata na ovu vrstu duga.

Slabi dug je dug mehra, dug otkupa hul'a (davanje talaka ženi na njen zahtjev), dug krvarine i dug kitabeta (ugovora o oslobađanja iz ropstva). Na ovaj dug se ne daje zekat, nego se nakon uzimanja duga računa kao i svaki drugi imetak za čije davanje zekata treba ispuniti određene šartove.

Za razliku od Ebu Henife njegova dva učenika, Ebu Jusuf i Muhammed Šejbani, dijele dugove na na dva dijela: opće dugove na koje se daje zekat i nepotpune dugove na koje se ne daje zekat . U nepotpune dugove uvrštavaju dug krvarine i dug kitabeta (ugovora o oslobađanja iz ropstva), a sve ostale u opće dugove.

Podjela dugova kod malikija
Pravnici malikijskog mezheba u osnovi dijele dugove na trenutne i dugove na odgodu. Zatim dugove na odgodu dijele na tri vrste:

Fethul-kadir (1/491).
Tuhfetul-fukaha (1/458).
El-Kafi, Ibn Abdulberra (1/293).

Prva vrsta: dugovi na koje se uopće ne daje zekat. To su dugovi koji nisu rezultat trgovačkog poslovanja poput: duga zaostavštine koja je u procesu podjele nasljednicima i dugova koji predstavljaju protuvrijednosti nekretnina (kuća, objekata i zemljišnih parcela) sa čijom prodajom nije namjeravana trgovina.

Druga vrsta: dugovi na koje se daje zekat za godinu dana nakon što budu vraćeni, poput duga od pozajmice, duga u trgovačkoj robi gdje je zaduženi trgovac muhtekir (koji zadržava robu dok mu cijena poraste), duga trgovcima koji predstavlja protuvrijednost trgovačke robe a nema nade da će biti vraćen.

Treća vrsta: dugovi na koje se daje zekat svake godine, a to su dugovi koji predstavljaju protuvrijednost trgovačke robe a očekuje se da će biti vraćeni, gdje se vrijednost duga procjenjuje svake godine prilikom izdvajanja zekata.

Nakon ovoga može se konstatovati da imamo tri skupina dugova. Prva skupina dugova su oni oko kojih su učenjaci složni da ulaze u ovo pitanje (davanja zekata na dug), a to su: dugovi od pozajmica i dugovi koji je rezultat trgovačkog poslovanja. Druga skupina dugova su oni oko kojih je podijeljeno mišljenje da li ulaze pod ovo pitanje, a to su: dug mehra, dug otkupa hul'a (davanje talaka ženi na njen zahtjev), dug zaostavštine koja je u procesu podjele nasljednicima i dug koji predstavlja protuvrijednost nekretnina (kuća, objekata i zemljišnih parcela) sa čijom prodajom nije namjeravana trgovina. I treća skupina dugovi oko kojih su učenjaci skoro složni da ne potpadaju pod ovu mes'elu, a to su: dug krvarine i dug kitabeta (ugovora o oslobađanja iz ropstva).

Hadis o davanju zekata na dugove

Prenosi se hadis u dva rivajeta u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Nije dužan dati zekat onaj ko pozajmi imetak”. Prvi rivajet od sahabijke Ummu S'ad el-Ensarije, radijallahu anha, za koji kaže Ibn Hažder da ga bilježi Ebu J'ala, a u njegovom musnedu nisam ga našao. Takođe, bilježi ga Ibn ‘Adijj . Ocijenili su ga Ibn Hadžer , El-Busajri i Zehebi slabim, jer su u njegovom senedu ‘Anbese i Muhammed ibn Zazan a obojica su slabi. Drugi rivajet je od Sehl ibn Kajsa el-Muzenija, radijallahu anhu, za koji kaže Ibn Hadžer i Mutteki Hindi da ga bilježi Ibn Mende i da je rekao: “Garib (stran), ne poznajemo ga osim sa ovim senedom”. Takođe bilježi ga Ebu Nu'ajm . U senedu ovog rivajeta je Kesir ibn Abdullah el-Muzeni koga su ocijenili slabim Ahmed, Darekutni, Ebu Hatim, Ibn Hadžer i ostali. Prema tome, hadis je veoma slab i kao takav ne može biti argument po ovom pitanju.

Mišljenja ashaba i tabi'ina o davanju zekata na dug

Na samom početku da napomenemo da predaje koje su prenesene od ashaba dio njih ukazuje na obavezu davanja zekata na dugove, kao što se prenosi u dva različita rivajeta od Omera, Osmana i Ibn Omera, i u jednom rivajetu od Ibn Abbasa,

El-Kamilu (6/204).
El-Metalibul-‘alije (1/311).
Itthaful-hajjire (3/2).
Mizanul-i'atidal (3/546).
El-Isabe (3/204).
Kenzul-‘ummal (6/494).
M'arifetis-sahabe (3/1315) broj 3309.

radijallahu anhum. A dio tih predaja ukazuje da nema zekata na dugove, kao što se prenosi u dva različita rivajeta od Alije, Aiše i Ibn Omera, radijallahu anhum .
Prenešeno je od ashaba i tabi'ina mnogo različitih stavova koja se mogu sabrati u osam mišljenja:

Prvo mišljenje: zekat na dug se uopće ne daje, nije ga dužan dati ni onaj kome su dužni (dain) niti onaj koji se zadužio (medin).
Ovo je stav Aiše i Ibn Omera, radijallahu anhum, prenosi se da su rekli: “Nema zekata na dug” . Takođe, ovo je stav ‘Ikrime, ‘Ata’, Ibrahima Neha'ija i Hakema ibn el-‘Utejbe. Njihove stavove prenose Ebu ‘Ubejd, Ibn Hazm i Ibn Kudame . Argumenti zagovorača ovog stava su sljedeći:

1- Dug nije u njihovom potpunom vlasništvu, a jedan od šartova davanja zekata je potpuno vlasništvo nad imetkom.
2- Kao što se ne daje zekat na zemlju, objekte i alat tako se ne daje ni na dug, jer im je zajedničko da ulaze u imetak koji ne raste i ne razvija se.

Drugo mišljenje: zekat na dug dužan je dati samo onaj koji je dužan ako je u stanju da vrati a izbjegava.

Ovo mišljenje se može uzeti iz riječi koje se prenose od Ibrahima Neha'ija i ‘Ata da su bili upitani o čovjeku koji ne negira da je dužan ali izbjegava da vrati, pa su tekli: “Zekat na taj dug dužan je dati onaj koji ga ugodno jede” .

Nisu naveli argumente sa kojima dokazuju svoj stav.
Ibn Hazm i Ebu ‘Ubejd navode mišljenje da je uopćeno dužan dati zakat na dug onaj koji je dužan. To mišljenje su pripisali takođe Ibrahima Neha'iju i ‘Atu, kao i da je to stav Omera, radijallahu anhu, i Hasen ibn Hajju.

Međutim, kada su naveli njihove riječi jasno se razumije da oni nisu na tom stavu, pa će biti da su Ibn Hazm i Ebu ‘Ubejd u ovome pogriješili.

Treće mišljenje: zekat na dug dužan je dati onaj kome su dužni iz svog postojećeg imetka.

Ovo mišljenje prenose Ebu ‘Ubejd i Ibn Hazm od Omera, Džabira, Ibn Omera, radijallahu anhum, i Hasena el-Basrija i Mudžahida . Takođe, bez argumenta.

Četvrto mišljenje: zekat na dug izdvaja onaj kome su dužni iz postojećeg imetka ako je osoba koja je dužna bogata i u stanju da vrati dug.

Na ovom stavu su Osman, Ibn Omer, radijallahu anhum, Džabir ibn Zejd, Hasen el-Basri, Mejmun ibn Mehran, Ibrahim Neha'i, Mudžahid, Sufjan es-Sevri, Veki'a, Tavus, Zuhri, Katade, Hamd ibn ebi Sulejman i Ishak ibn Rahuvejje. Njihova mišljenja prenose Ebu ‘Ubejd, Ibn Hazm i Ibn Kudame .

Ibn Kudame je naveo jedan dokaz za ovo mišljenje: kijas (nalogija) na davanje zekata na vedi'u (imetak dat na čuvanje). Kao što je vlasnik vedi'e dužan dati zekat jer je u mogućnosti da raspolaže sa vedi'om kad god hoće, takođe onaj kome je neka

Et-Tatbikatul-mu'asire lizekatid-dujun, Abdullah El-‘Ajid.
El-Muhalla (6/133), El-Mugni (3/46).
Ebu ‘Ubejd u knjizi “El-Emval” (430-433), Ibn Hazm u knjizi “El-Muhalla” (6/134) i Ibn Kudame u knjizi “El-Mugni” (3/46).
El-Emval 430, El-Muhalla (6/132).
El-Emval (430-431) i El-Muhalla (6/132).
El-Emval (430-431), El-Muhalla (6/133) i Ibn Kudame (3/46).

osoba dužna a bogata je i u stanju je vratiti dug na njegov zahtjev potpada pod isti propis. Iz dokaza se da razumjeti da u ovo ne ulazi dug na odgodu, tj. koji treba vratiti nakon određenog dogovorenog vremena.

Peto mišljenje: zekat na dug izdvaja onaj kome su dužni za sve protekle godine nakon što mu se vrati dug ako osoba koja je dužna priznavala dug i ako je bila u stanju da ga vrati.

Ovo mišljenje je Ibn Kudame pripisao Aliji, radijallahu anhu, Sufjanu es-Sevriju i Ibn Sevru bez navođenja njihovih riječi . Takođe bez navođenja argumenata.

Šesto mišljenje: izdvaja ga onaj kome su dužni samo za jednu godinu nakon što mu se vrati dug (pa makar prošlo više godina) ako je osoba koja je dužna priznavala dug i ako je bila u stanju da ga vrati.
Ovaj stav Ebu ‘Ubejd i Ibn Kudame su pripisali Se'id ibn Musejjebu, ‘Ata'u Hurasaniju i Ebu Zinadu bez navođenja njihovih riječi i argumanata .

Sedmo mišljenje: izdvaja ga onaj kome su dužni za sve protekle godina nakon što mu se vrati dug ako je zadužena osoba bila siromašna te nije bila u stanju da ga vrati.
Ovo je stav Alije i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, čije riječi prenosi Ebu ‘Ubejd kao i Sufjana Sevrija .

Iz ovog i petog mišljenja se razumije da Alije, radijallahu anhu, i Sufjan Sevri ne prave razliku između zaduženog bogatog koji je u stanju vratiti dug i zaduženog siromašnog koji nije u stanju vratit dug.

Osmo mišljenje: izdvaja ga onaj kome su dužni samo za jednu godinu nakon što mu se vrati dug (pa makar prošlo više godina) ako je zadužena osoba bila siromašna te nije bila u stanju da ga vrati.

Ovo je stav Omera ibn Abdul-aziza, Mejmuna ibn Mehrana, i Lejsa čije riječi je zabilježio Ebu ‘Ubejd, kao i Hasena El-Basrija .

Mišljenja mezheba

Imami mezheba kao i njihovi učenici dijele dug na više dijelova shodno stanju onog kome su dužni (daina) i zaduženog (medina). Pa tako, različito tretiraju dug ako ga zaduženi priznaje a bogat je i može da vrati, i ako ga priznaje a nema odakle da vrati dug, ako zaduženi negira da je dužan, ili je zaduženi bankrotirao pa mu je imetak stavljen pod stečaj, ako zaduženi priznaje dug i u mogućnosti je da ga vrati ali namjerno odugovlači, ako je dug na odgodu ili trenutni, ako je onaj kome su dužni trgovac ili nije trgovac nego je posudio imetak ili novac i tako dalje. Oko svih ovih stanja učenjaci imaju podijeljene stavove. U narednom tekstu slijedi izlaganje stavova mezheba i to u dva dijela: prvo – davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina), i drugo – davanje zekata na dug od strane zaduženog (medina).

Prvo – davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina)
Radi lakšeg razumijevanja ovog dijela pitanja mnogi učenjaci dijele dug shodno stanju zaduženog i periodu zaduženja na tri vrste:

Prva vrsta: trenutni dug (tj. bez odgode roka vraćanja), gdje je zaduženi bogat, u stanju je vrati i dao bi ga odmah na zahtjev druge strane.

El-Mugni (3/46).
El-Emval (430) i El-Mugni (3/46).
El-Emval (432) i El-Mugni (3/47).
El-Emval (432) i El-Mugni (3/47).

Druga vrsta: trenutni dug, gdje je zaduženi u oskudici, nije u stanju da ga vrati ili je u stanju ali svjesno odugovlači i ne vraća.

Trća vrsta: dug na odgodu, tj. kojeg treba vratiti nakon određenog dogovorenog vremenskog perioda.

Prva vrsta: trenutni dug (tj. bez odgode roka vraćanja), gdje je zaduženi bogat, u stanju je vrati i dao bi ga odmah na zahtjev druge strane.
Islamski pravnici imaju tri stava oko zekata na ovu vrstu duga:

Prvi stav: vadžib je da izdvoji zekat na taj dug za sve protekle godine.

Ovo je stav hanefijskog , šafijskog i hanbelijskog mezheba. S tim da su šafije najstrožije, jer smatraju da je obaveza izdvajati zekat za svaku godinu pa makar zaduženi i ne vraćao dug, dok hanabile smatraju da je dužan dati zekat nakon vraćanja duga za sve prethodne godine. Nisam našao pojedinosti oko toga kod hanefija.

Argumentiraju svoj stav ajetima i hadisima u kojima se naređuje davanje zekata na imetak, a dug je vrsta imetaka. Takođe, ovo je stav skupine od ashaba: Osmana, Alije, Aiše, Džabira i Ibn Omera, radijallahu anhum.

Drugi stav: vadžib je da da zekat na taj dug kada mu bude vraćen samo za jednu godinu. Ovo je stav malikija .

Treći stav: onaj kome su dužni uopće nije obavezan dati zekat na dug.
Ovo je stav zahirijskog mezheba, argmentiraju ga sa predajom od Aiše, radijallahu anha: “Nema zekata na dug” .

Radžih (odabrano) mišljenje o zekatu na ovu vrstu duga je prvi stav, tj. obaveza davanja zekata. Ovo je mišljenje većine ashaba i na njemu je džumhur učenjaka. A opći šerijatski tekstovi jasno upućuju na njega.

Druga vrsta: trenutni dug, gdje je zaduženi u oskudici, nije u stanju da ga vrati ili je u stanju ali svjesno odugovlači i ne vraća.

Oko ove vrste duga islamski pravnici takođe imaju tri stava:

Prvi stav: nakon vraćanja duga vadžib je izdvojiti zekat uopćeno za sve protekle godine.

Ovo je stav hanefijskog , šafijskog i hanbelijskog mezheba. Argumentiraju ga predajom od Alije, radijallahu anhu: “Ako je iskren (zaduženi u tvrdnji da nema odakle vratiti dug), neka da zekat kada mu vrati dug” . Takođe predajom Ibn Abbasa, radijallahu anhuma .

Drugi stav: nema zekata na ovu vrstu duga.

Ovo je stav zahirija, Hasena ibn Zijada od hanefija i Muhammeda ibn Hasena eš-Šejbanija od hanefija ako je mu je kadija presudio da je bankrotirao .

Tuhfetul-fukaha (1/460).
Eš-Šerhul-kebir (1/466).
El-Muhalla (2/101).
Fethul-kadir (1/490).
Bejheki (4/150), Musannef Ibn ebi Šejbe (3/163), i Ebu ‘Ubejd u El-Emval (2/484).
Ebu ‘Ubejd u El-Emval (2/485).
Tuhfetul-fukaha (1/162).
Fethul-kadir (1/492).

Dokaz im je predaja od Alije, radijallahu anhu: “Nema zekata na imetak za koji ne očekuješ da će biti vaćen”. Ovu predaju prenose skoro u svim hanefijskim knjigama, a dokazuju sa njom da se ne daje zekat na dug kojeg zadiženi negira. Kaže Ibn Hadžer za ovu predaju da je nije nigdje našao, takođe Zejle'i u “Nasbir-raje” da je gariba (nepoznata), tj. uopće nije prenešena .

Treći stav: nakon što zaduženi vrati dug vadžib je dati zekat na taj dug samo za jednu godinu.

Ovo je stav malikija . Dokazuju svoj stav sa kijasom (analogijom) na zekat žitarica. Jer polodovi žitarica u početku ne postoje ili su u propisu onog što ne postoji, a kada sazriju i uberu se daje se zekat samo jednom, tako isto je i sa dugom kojeg zaduženi nije u stanju da vrati.

Radžih (odabrano) mišljenje je treći stav. Znači, čovjek koji zbog oskudice nije u stanju vratit dug, ili koji je u stanju ali izbjegava i odugovlači, takođe onaj koji poriče dug, ukradeni ili zaboravljeni imetak, opljačkan ili na silu oduzet, sve ove vrste imetaka i dugova kada ih se njihov vlasnik domogne ili mu vrate dužan je dati zekat samo za jednu godinu.

Trća vrsta: dug na odgodu, tj. kojeg treba vratiti nakon određenog dogovorenog vremenskog perioda.

Ova vrsta duga je najrasprostanjenija pogotovo u sadašnje vrijeme, zato je veoma bitno znati propis davanja zekata na tu vrstu dugova. Stavovi islamskih pravnika po ovom pitanju mogu se rezimirati u pet mišljenja od kojih četiri smatraju da je obaveza dati zekat s međusobnim razilaženjem u detaljima, a peto da nema zekata na ovu vrstu duga.

Prvi stav: ako je zaduženi imućan i u stanju da vrati dug vadžib je izdvajati zekat svake godine pa makar zaduženi ne vraćao dug, a ako je zaduženi u neimaštini vadžib je da se izdvoji zekat nakon vraćanja duga za sve protekle godine. Ovo je mišljenje unutar šafijskog mezheba . Dokazuju svoj stav kijasom (analogijom) ove vrste duga na vedi'u (imetak dat na čuvanje). Međutim, ovaj dokaz je prihvatljiv za dug bez odgode ali ne i na dug na odgodu jer ga vlasnik ne može uzeti kad on hoće. Drugi dokaz im je da je ovaj dug imetak koji je u potpunom vlasništvu onog kome duguje zaduženi, jer on sa njim može raspolagati: prebaciti ga na drugu osobu (tzv. havala) ili osloboditi zaduženog od duga. Zato je obavezan davati na njega zekat.

Drugi stav: kada zaduženi vrati dug obavezan je dati zekat za sve protekle godine. Ovo je šafijski (Nihajetul-muhtadž 3/13) i hanbelijski (Keššaful-kinna'a 4/320) mezheb . Da je obavezan dati zekat za sve protekle godine dokazuju istim dokazima kao u prethodnom mišljenju. A da nije dužan dati zekat sve dok mu ne vrati dug jer bi to značilo da daje zekat na imetak od kojeg on nema koristi a to je protivno sa samim smislom davanja zekata, tj. suosjećanje sa onima kojima pripada zekat.

Treći stav: podjela dugova na dvije vrste, prvi su dugovi na koje je obaveza dati zekat onog dana kada mu budu vraćeni dugovi i to samo za jednu godinu, ti dugovi su: dug od pozajmice, dug u trgovačkoj robi gdje je zaduženi trgovac muhtekir (koji zadržava robu dok mu cijena poraste), dug trgovcima koji predstavlja protuvrijednost trgovačke robe a nema nade da će biti vraćen. Druga vrsta dugova su

Ed-Diraje (1/249).
Eš-Šerhul-kebir (1/466).
El-Medžmu’ (5/506).
Nihajetul-muhtadž (3/13) i Keššaful-kinna'a (4/320).

oni na koje je obaveza davati zekat svake godine, a to su dugovi trgovcima koji predstavljaju protuvrijednost trgovačke robe a očekuje se da će biti vraćeni. Vrijednost duga se procjenjuje svake godine kada se izdvaja zekat.

Ovo je stav malikijskog mezheba . Malikije vežu obavezu davanja zekata na dug shodno rastu i razvijanju tog imetka, pa na imetak-dug koji raste poput prodaje trgovačke robe obaveza je davati zekat za svaku godinu. A na dug-imetak koji ne raste poput obične pozajmice daje se zekat samo jednom za jednu godinu nakon vraćanja duga.
Blizu stava malikija je mišljenje Abdurrahmana es-S'adija o zekatu na dug za protuvrijednost trgovačke robe . On smatra da ako je trenutni dug (bez odgode vremena vraćanja) onda je vadžib izdvajati zekat na glavnicu vrijednosti trgovačke robe i na zaradu, a ako je dug na odgodu onda je obaveza davati zekat na glavnicu svake godine, a na zaradu shodno dijelu zarade koju dobija godišnje. Sličnog stava je i Abdullah el-Bessam .

Četvrti stav: nakon vraćanja duga daje se zekat samo za godinu dana svejedno očekivalo se da će vratit dug ili ne. Ovo je stav nekih učenjaka malikijskog mezheba .

Peti stav: nema zekata na dug na odgodu. Ovo je jedno od mišljenja unutar šafijskog mezheba , jedan od dva rivajeta henbelijskog mezheba i ovo je stav zahirijskog mezheba .
Argumentiraju svoj stav sljedećim:

Prvo: da je dug nešto što ne postoji, jer se dug kod zaduženog broji kao nešto što mu treba vratiti a taj dug ne postoji u stvarnosti. Pa ako je to tako kako da se daje zekat na nešto takvo? Naravno, ovo tumačenje je neprihvatljivo jer vlasnik duga može sa njim da raspolaže na više načina: da ga da nekom drugom, da oslobodi zadiženog ili da ga proda.

Drugo: da dug kod zaduženog nema osobinu rasta i razvijenja a to je jedan od šartova za obavezu davanja zekata. Ovo se odnosi samo na pozajmicu i ne obuhvata sve vrste dugova.

Radžih (odabrano) mišljenje je blizu onog na čemu su malikije (treći stav) sa malom razlikom, a to je stav Abdurrahmana S'adija i Abdullaha el-Bessama. To jest, da je vadžib davati zekat svake godine na dugove koji su rezultat trgovačkog poslovanja tako što bi se vrijadnost duga procjenjivala svake godine prilikom davanja zekata. To jest, zekat se daje na glavnicu svake godine, a na zaradu shodno dijelu zarade koju dobija godišnje kada se zarada podijeli na broj godina u kojima treba vratit dug. Svejedno bili to dugovi čije vraćanje se očekuje ili ne očekuje. A na sve ostale dugove da se daje zekat samo za jednu godinu nakon vraćanja duga.

Drugo – davanje zekata na dug od strane zaduženog (medina)

Hašijetud-dusuki (1/466-469).
El-Fetava es-s'adije, str. 217.
El-itdžahatul-fikhijje fi zekatid-dejn, str. 8.
Menahidžult-tahsil (2/215).
El-Muhezzeb (1/520).
El-Furu’ (3/477).
El-Muhalla (6/103).

Pod ovim pitanje se podrazumijeva sljedeće: da li zaduženi treba od njegovog imetka na koji je inače obavezan dati zekat da odbije količinu duga, ili njegov dug ne utiče na imetak na koji je obavezan dati zekat, tj. obavezan je dati zekat i na dug koji treba vratiti. Oko ovog pitanja islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje.

Prvo mišljenje: dug zaduženog ne sprečava ga od obaveze davanja zekata niti se taj dug odbija od ukupnog imetka, svejedno bio dug trenutni ili na odgodu.
Ovo je najistaknutije mišljenje kod šafija, rivajet u hanbelijskom mezhebu i mezheb zahirija. Takođe, ovaj stav izabrala je Stalna komisija za fetve u Saudiji .

Najjači argument sa kojim dokazuju svoj stav su riječi Uzvišenog: “Uzmi od imetka njihova zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš” (Et-Tevbe 103). A imetak (uzeti dug) koji je u rukama zaduženog je njegovo vlasništvo s kojim raspolaže kako hoće, tako da se ovaj ajet odnosi i na njeg.

Drugo mišljenje: suprotno prvom, tj. dug zaduženog sprečava ga od obaveze davanja zekata, taj dug se odbija od ukupnog imetka, svejedno bio dug trenutni ili na odgodu, a imetak unutrašnji ili vanjski.
Ovo je stav hanefijskog mezheba , jedno od mišljenja unutar šafijskog mezheba i stav hanbelijskog mezheba .

Dokazuju svoj stav predajom od Osmana, radijallahu anhu: “Ovo je mjesec davanja vašeg zekata, pa onaj ko je dužan neka vrati svoj dug kako bi dali zekat na vaš imetak”, a u drugom rivajetu kod Abdurrezzaka: “Zatim dajte zekat na ono što je preostalo” . Ovo bilo u prisustvu ashaba a nije prenešeno da se neko od njih usprotivio, te je ovo idžma’ od njih.

Komentar: ova predaja ukazuje da je Osman, radijallahu anhu, naredio da se vrate dugovi prije davanja zekata i kada se vrate daje se zekat samo na ono što je ostalo. Pa tako ova predaja ne može biti dokaz za ovaj stav.

Treće mišljenje: dug zaduženog sprečava ga od obaveze davanja zekata na takozvani unutrašnji imetak (novac) a ne sprečava na vanjski imetak (stoka, plodovi, trgovačka roba).
Ovo je malikijski mezheb, jedno od mišljenja unutar šafijskog mezheba i rivajet kod hanabila .

Dokaz da se ne daje na unutrašnji imetak je isti kao kod drugog mišljenja.
A obavezu davanja na vanjski imatak dokazuju sa hadisom: “Na pet deva daje se ovca, a na četrdest ovaca jedna ovca” . Kažu da se u hadisu ne pravi razlika izmađu onih koji su se zadužili i onih koji nisu.

Takođe dokazuju time što su Ebu Bekr i Omer, radijallahu anhuma, slali ubirače zekata a oni nisu pitali ko je zadužen ako nije da bi to odbili od zekata .

Revdatut-talibin (2/197), El-Mubdi'u (2/300), El-Muhalla (6/102) i Fetavel-ledžnetid-daime (9/323).
El-Mebsut (2/6), Fethul-kadir (2/160), Hašijetu ibni ‘Abidin (5/426).
El-Muhezzeb, str. 464.
Šerhu muntehil-iradat (2/181).
Bilježi ga Malik u Muvetteu (593), Ebu ‘Ubejd u El-Emval str. 442, Bejheki u Sunenu (4/148), Ibn ebi Šejbe (10650) i Abdurrezzak (7068) u Musannefima, a Albani ga ocjenjuje vjerodostojnom u “El-Irvau” (3/260).
Hašijetud-dusuki (1/481), Revdatut-talibin (2/197) i El-Mubdi'u (2/300).
Ebu Davud (1568), Timizi (621), Ibn Madže (1798), hadis je sahih.
El-Mubdi'u (2/300).

Četvrto mišljenje: onaj koji zadužen trenutnim dugom nije dužan dati zekat, a ko je zadužen dugom na odgodu dužan je dati na njega zekat.

Ovo je rivajet kod hanabila .

Da nije dužan dati zekat na trenutni dug dokazuju predajom Osmana, radijallahu anhu. A da se daje zekat duga na odgodu dokaz je to što zaduženi nije obavezan da taj dug vrati u to vrijeme kada se izdvaja zekat pa samim tim nema razloga niti argumenta da ne da zekat na taj dio imetka koji je u njegovom vlasništvu. Ovo takođe podupire dokaz koji je spomenut kod prvog mišljenja.

Radžih (odabrano) mišljenje je četvrti stav, tj. da onaj koji je zadužen trenutnim dugom nije dužan dati zekat uz šart da taj dug odmah ili najkasnije prije isteka havla (jedne godine) vrati, tj. da nije mumatil (tj. onaj koji se izvlači i odugovlači u vračanju duga). A onaj ko je zadužen dugom na odgodu dužan je davati na njega zekat, a vrijednost duga na koji se daje zekat se procjenjuje svake godine. Procjena vrijednosti duga se vrši tako što se ukupna vrijednost duga podijeli na broj godina u kojima je rok da se vrati dug te se za svaku proteklu godinu odbije njena rata od ukupnog duga. Da je ovaj stav najbliži istini jasno ukazuje predaja od Osmana, radijallahu anhu, kao i opći šerijatski tekstovi kojima se obavezuju vlasnici imetka na davanje zekata.

Stavovi nekih savremenih učenjaka i fikhskih kolegija

Stav Bin Baza

Davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina) zavisi od stanja zaduženih. Ako su zaduženi imućni i u stanju da vrate dug kad god bude od njih zatražen na njemu je da daje zekat svake godine, jer je dug kod zaduženih poput emaneta. A ako su zaduženi u oskudici te ne mogu vratiti dug, ili su imućni ali odugovlače sa vraćanjem te ga nije u stanju vratit od njih, nije dužan uopće dati zekat, nego kad mu vrate dug računa njegov havl (da pregodini) otpočetka. A ako bi dao zekat za jednu godinu za sve protekle godina nema smetnje, međutim to nije vadžib.

A što se tiče davanja zekata na dug od strane zaduženog smatra Bin Baz da je dužan davati zekat na taj imetak zbog općih dokaza i jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, slao sakupljače zekata, a oni nisu pitali one od kojih su uzimali zekat imaju li duga ili ne.

Da se primjetiti da Bin Baz ne pravi razliku između trenutnih dugova i dugova na odgodu.

Stav Abdurrahmana El-Atrema (šerijatski eksperta za bankarska pitanja)

Vadžib je izdvajati svake godine zekat dugova na odgodu od strane onog kome su dužni ako su ti dugovi rezultat trgovačkih poslovanja, a procjena dugova se vrši svake godine na osnovu njihove stvarne vrijednosti.

A što se tiče davanja zekata na dugove na odgodu od strane zaduženog, šejh El-Atrem smatra da se uopće ne daje na te dugove zekat, svejedno bio imetak vanjski (trgovačka roba, stoka, plodovi) ili unutrašnji (novac). Pa ako taj dug obuhvata čitav imetak na koji treba dati zekat ili ga umanjuje tako što ga izvodi iz nisaba onda nije dužan dati zekat. A ako nije ni jedno ni drugo onda treba oduzeti od imetka na koji se daje zekat vrijednost duga a na preostali dio imetka dati zekat .

El-Insaf me'aš-šerhil-kebir (6/339).
Mevsu'atul-ahkamiš-šer'ijje (1/412-414).
El-Ittidžahatul-fikhijje fi zekatid-dujun, Abdurrahman El-Atrema.

Stav Es-Siddika ed-Darira (istaknuti istraživač i član Kolegija islamskog prava pri Organizaciji islamske konferencije)

Zekat na dugove dužan je davati onaj kome su dužni a ne zaduženi. S tim, da se ne traži od njega da izdvoji zekat na dugove iz njegovog postojećeg imetka nego kada mu bude vraćen dug. Izuzetak ovome je stanje u kojem je dug trenutni a zaduženi ga priznaje i vratio bi ga kad god bude zatražen, u ovom slučaju dužan je davati zekat iz svog postojećeg imetka, jer je ovaj dug poput vedi'e (imetka ostavljenog na čuvanje) oko čije obaveze davanja zekata nema razilaženja. A ako onaj kome su dužni nije u stanju uzeti dug jer je zaduženi u oskudici ili negira postojanje duga ili priznaje ali odugovlači pri vraćanju ili je dug na odgodu, u svim ovim slučajevima dužan je dati zekat na dug za sve protekle godine tek kada mu se vrati dug ili kad istekne rok vraćanja .

Odluka o pitanju zekata duga (12. seminar o suvremenim pitanjima zekata održan u Kuvajtu 1989.g.)

Zekat duga od strane onog kome su dužni: Ako je dug u novcu ili trgovačkoj robi, svejedno bio on trenutni dug ili na odgodu, onaj kome su dužni je obavezan davati zekat sve dok je u stanju da vrati svoj dug. A ako nije u stanju vratiti svoj dug zbog odugovlačanja zaduženog ili neimaštine i oskudice u kojoj se nalazi zaduženi onda je dužan dati zekat nakon vraćanja duga samo za jednu godinu. Ako je dug na odgodu dozvoljeno mu je da odgodi davanje zekata sve dok mu ne bude vraćen, pa kada mu se vrati vadžib je da da zekat na sve protekle godine, a ako dug nije vraćen u roku treba oduzeti taj vremenski preiod. Zekat duga od strane zaduženog: Vadžib je da daje zekat na dugova na odgodu svake godine, a trenutni dug ili dug čiji rok vaćanja ističe prije negoli prođe jedan havl (godina dana) vrijednost tog duga treba oduzeti od ukupnog imetka na koji daje dug, tj. nije dužan dati zekat na trenutni dug. Ako dug na odgodu treba vraćati u ratama na više godina, zaduženi je obavezan da daje zekat na sve one rate koje još nije vratio.

Stav Tijela za globalnu islamsku ekonomiju i finansije

Davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina) ovisi od stanja zaduženog. Pa ako je zaduženi imućan i vratio bi dug ako bi bilo od njega zatraženo obaveza je davati zekat na taj dug, s tim da je dozvoljeno odgoditi izdvajanje zekata sve dok dug ne bude vraćen pa onda dati zekat za svo proteklo vrijeme. A ako je zaduženi u oskudici ili negira dug ili odugovlači pri vraćanju onda nije dužan dati zekat na dug, a kada mu bude vraćen ophodi se prema njemu kao prema novosteknutom imetku. A ako bi dao zekat za jednu godinu na čitav dug bilo bi dobro.

A što se tiče davanje zekata na dug od strane zaduženog (medina) zavisi da li je trenutni dug ili dug na odgodu. Pa ako bi trenutni dug trebao vratiti u vremenu manjem od jednog havla (jedne godine) vrijadnost tog dug se oduzima od imetka na koji daje zekat. A ako je u pitanju dug na odgodu poznato je razilaženje učenjaka oko zekata na taj dug. Dio učenjaka smatra da se na njeg ne daje zekat, a dio da se daje zekat što je ispravnije. (Kejfe tahsib zekate emvalik str. 9, knjižica izdata od strane gore spomenutog tijela)

Sa ovim smo završili ovaj kratki studij o davanju zekata na dugove. U narednom slijedi rezime svega kazanog u ovoj kratkoj studiji.

Rezime

Zekatud-dujun, naučni studij priređen od Es-Siddika Ed-Darira na jednom od simpozija Kolegija islamskog prava.Nema šerijatskog teksta iz Kur'ana i vjerodostojnog Sunneta koji direktno govore o ovom pitanju. Predaje koje su prenesene od ashaba dio njih ukazuje na obavezu davanja zekata na dugove, kao što se prenosi u dva različita rivajeta od Omera, Osmana i Ibn Omera, i u jednom rivajetu od Ibn Abbasa, radijallahu anhum. A dio tih predaja ukazuje da nema zekata na dugove, kao što se prenosi u dva različita rivajeta od Alije, Aiše i Ibn Omera, radijallahu anhum.

Dugovi na koje se daje zekat su oni dugovi koji proizilaze iz trgovačkih poslovanja i koji su rezultat davanja pozajmice svejedno bilo to u novcu ili nekom drugom imetku. Sve druge vrste dugova, poput mehra, dug fidje hul'a (davanje talaka ženi na njen zahtjev), dug krvarine, dug kitabeta (ugovora o oslobađanja iz ropstva), dug zaostavštine koja je u procesu podjele nasljednicima i dug koji predstavlja protuvrijednost nekretnina (kuća, objekata i zemljišnih parcela) sa čijom prodajom nije namjeravana trgovina, na njih se ne daje zekat.

Davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina) ovisi od vrste duga.

Što se tiče prve vrsta, tj. trenutnog dug (tj. bez odgode roka vraćanja), gdje je zaduženi bogat, u stanju je vrati i dao bi ga odmah na zahtjev druge strane, odabrano mišljenje je da je obavezan davati zekat.

A druga vrsta duga, trenutni dug gdje je zaduženi u oskudici te nije u stanju da ga vrati ili je u stanju ali svjesno odugovlači i ne vraća. Odabrano mišljenje je da čovjek koji zbog oskudice nije u stanju vratit dug, ili koji je u stanju ali izbjegava i odugovlači, takođe onaj koji poriče dug, ili ako je imetak ukraden ili zaboravljen, opljačkan ili na silu oduzet, sve ove vrste imetaka i dugova kada ih se njihov vlasnik domogne ili mu bude vraćen dužan je dati zekat samo za jednu godinu.

Zatim treća vrsta, tj. dug na odgodu, a to je dug kojeg treba vratiti nakon određenog dogovorenog vremenskog perioda. Odabrano mišljenje je da je vadžib davati zekat svake godine na dugove koji su rezultat trgovačkog poslovanja tako što bi se vrijadnost duga procjenjivala svake godine prilikom davanja zekata. To jest, zekat se daje na glavnicu svake godine, a na zaradu shodno dijelu zarade koju dobija godišnje kada se zarada podijeli na broj godina u kojima treba vratit dug. Svejedno bili to dugovi čije vraćanje se očekuje ili ne očekuje. A na sve ostale dugove da se daje zekat samo za jednu godinu nakon vraćanja duga.

Odabrano mišljenje po pitanju davanje zekata na dug od strane zaduženog (medina) je da onaj koji je zadužen trenutnim dugom nije dužan dati zekat uz šart da taj dug odmah ili najkasnije prije isteka havla (jedne godine) vrati, drugim riječima da nije mumatil (tj. onaj koji se izvlači i odugovlači u vračanju duga). A onaj ko je zadužen dugom na odgodu dužan je davati na njega zekat, a vrijednost duga na koji se daje zekat se procjenjuje svake godine. Procjena vrijednosti duga se vrši tako što se ukupna vrijednost duga podijeli na broj godina u kojima je rok da se vrati dug te se za svaku proteklu godinu odbije njena rata od ukupnog duga. A Allah zna najbolje.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje