Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko načina podjele kubanskog mesa učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

Prvo mišljenje: da je mustehab da se ono podijeli na tri dijela: trećina za kuću, trećina za prijatelje i trećina za siromašne.

Ovo je stav hanefijskog i hanbelijskog mezheba.

Dokazuju to predajama koje se prenose od Ibn Abbasa, Ibn Omera i Ibn Mes'uda, radijallahu anhum.

Kaže Ibn Omer, radijallahu anhuma: „Kurbansko meso (se dijeli na tri dijela): trećina za porodicu, trećina tebi i trećina siromašnima“. Bilježi ga Ibn Hazm u „El-Muhalla“.

Drugo mišljenje: da je najbolje svo meso udijeliti kao sadaku, osim malog dijela kojeg trebaju pojesti ukućani.

Ovo je stav šafijskog mezheba.

Treće mišljenje: da način udijeljivanja nije određen, dakle može se pojesti, udijeliti (komšijama i prijateljima) ili dati kao sadaka (siromašnima) prema vlastitoj želji.

Ovo je stav malikijskog mezheba.

Dokazuju to hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Sevbana, radijallahu anhu, koji kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zaklao kurban, a zatim rekao: O Sevbane, pripremi meso ovog kurbana. Kaže: pa sam ga hranio tim mesom sve dok nije došao u Medinu“.

Odabrano mišljenje je stav malikija, tj. da način udijeljivanja nije određen, jer u šerijatskim tekstovima nije došlo tačno u kojim mjerama i kome da se udijeli, nego u tome ima širine. Na ovo ukazuje opšte značenje ajeta i hadisa u kojima se govori o podjeli kurbanskog mesa.

Kaže Uzvišeni: „Jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog“ (El-Hadždž, 28.).

Takođe, u hadisu kojeg bilježi Muslim kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Jedite, uskladištite (tj. ostavite za poslije) i udijelite kao sadaku“.

Shodno svemu navedenom, u načinu podjele kurbanskog mesa ima širine, pa onaj ko želi može ga podijeliti na tri dijela, jer se to prenosi od ashaba, a može i u drugačijem omjeru, radi određene koristi. Mustehab je da se spoji između jedenja (unutar porodice), poklanjanja (prijateljima ili komšijama) i udjeljivanja kao sadake (siromašnima), shodno mogućnostima. A Allah zna najbolje.

Jedenje kurbanskog mesa od strane onih koji su zaklali taj kurban je mustehab po većini učenjaka. Oni naredbodavnu formu (da se jede) koja je došla u šerijatskim tekstovima spuštaju na stepen mustehaba, jer je naredba došla nakon zabrane jedenja i uskladištavanja, a što je derogirano. Klanje kurbana je ispravno i ako se čitav kurban udijeli siromašnima, jer se time onaj ko ga kolje odriče svog dijela u korist siromaha.

Učenjaci zahirijskog mezheba smatraju da je vadžib da se nešto od kurbana pojede, dok ostali učenjaci taj stav odbacuju. Takođe, složni su učenjaci da je mustehab udijeliti dio kurbanskog mesa rodbini i prijateljima, a ako se to i ne bi učinilo u tome nema smetnje.

Oko udjeljivanje kurbanskog mesa kao sadake siromašnima učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

Prvi stav – da je vadžib.

Na ovome su šafije i hanabile.

Dokazuju to riječima Uzvišenog: „Jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog“ (El-Hadždž 28).

Po ovom stavu, ako onaj ko kolje kurban sve pojede i ništa ne udijeli kao sadaku siromašnima obavezan je udijeliti jednu Ukiju (najpoznatija mjerna jedinica koja je po idžamu učenjaka 40 dirhema, u srebru vrijedi 119 grama a u zlatu 29,75 grama), u protivnom kurban mu nije valjan.

Drugi stav – da je mustehab, a ne vadžib.

Na ovome su hanefije i malikije, a ovo je i ispravno, jer naredba u ajetu ukazuje na preporučenost i smjernicu, poput jedenja i udjeljivanja (rodbini i prijateljima). Smisao klanja kurbana je da se sa prolivanjem krvi približi Allahu i iskaže zahvalnost, a ne korist siromašnih. Obavezivanje onog ko kolje da mora udijeliti jedan dio kao sadaku je obavezivanje nečim za što nema čvrstog dokaza. Što se tiče obavezivanja davanja Ukije za ovako nešto nema nijednog argumenta u šerijatskim tekstovima.

Sve navedeno ukazuje da u podjeli kurbanskog mesa ima širine, pa ako bi onaj ko kolje kurban pojeo ga u cjelosti ili ga ostavio za svoju porodicu, kurban bi bio valjan i nije obaveza dati nikakvu nadoknadu ili kefaret za ovakav postupak.

Prema tome, dozvoljeno je čitav kurban ostaviti za potrebe kuće, kao što je dozvoljeno i čitav udijeliti siromašnima, ako je to korisnije i potrebnije, a najbolje je da se dio pojede, dio udijeli (komšijama i prijateljima) i dio da kao sadaka (siromašnima), jer je takav način podjele došao u šerijatskim tekstovima i predajama ashaba. A Allah zna najbolje.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Prenešeno je u vjerodostojnim hadisima da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao dužu kosu u nekoliko oblika shodno njegovom stanju i poslu kojim se bavio.

Prvi oblik je da mu je kosa dopirala do resica ušiju (ili na arapskom: vefre). Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Bera ibn Malika, radijallahu anhu, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao kosu koja je dopirala do resica njegovih ušiju”. A u rivajetu kod Muslima: “Kosa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je bila do polovine njegovih ušiju”.

Drugi oblik je da mu se dužina kose bila između ušiju i ramena (ili na arapskom lemme). Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao kosu koja je između njegovih ušiju i ramena”. A u rivajetu od Aiše, radijallahu anha, kod Ebu Davuda i Tirmizija se prenosi da je ona rekla: ” Kosa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je bila ispod ušiju i iznad ramena”.

Treći oblik je da je puštao kosu do ramena (ili u arapskom džemme). Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao kosu koja je dopirala do ramena”. Ovaj zadnji oblik je stanje na kojem je najčešće Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio.
Bitno je naglasiti da nije potvrđeno u Sunnetu da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, puštao kosu duže od ramena kao što je bio običaj žena. A hadis u kojem se prenosi da je kosu vezivao u pletenice, bilježe ga autori Sunnena, međutim on je slab, takvim ga ocjenjuje imam Buharija, a i njegov tekst je oprečan vjerodostojnim hadisima u kojima je došlo da nije vezivao kosu u pletenice. Takođe, nije prenešeno da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, brijao glavu osim za vrijeme obreda hadždža i umre.
Učenjaci i islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li je puštanje duge kose muškarcima sunnet ili je to samo dozvoljeni običaj.

Prvo mišljenje: da je puštanje duge kose sunnet, tj. ko to radi slijedeći Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u tome ima nagradu za to. Ovo je najpoznatiji rivajet i zvanični stav u hanbelijskom mezhebu i drugih učenjaka koji se slažu sa njima. Oni svoj stav dokazuju time što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao dugu kosu, a njegova praksa je sunnet.

Takođe, dokazuju to i hadisom od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko pusti kosu neka je uređuje”. Bilježi ga Ebu Davud, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani a dobrim Ibn Hadžer.

Takođe, dokazuju hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio dječaka kojemu je dio kose bio obrijan a dio pušten pa im je rekao: “Ili obrijte svu kosu ili pustite svu kosu”. Bilježe ga Ebu Davud i Nesai a Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim.

S tim da je u Buharijinom i Muslimovom Sahihu došlo od istog ravije da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio “EL-KAZEA”, tj. da se dio glave obrije a na drugom dijelu ostavi kosa.

Međutim, dokazivanje sa svim ovim spomenutim hadisima je upitno jer se sa prvim može dokazivati da je sunnet uređivanje kose a ne puštanje, dok drugi hadis uzimaju zagovarači drugog mišljenja kao osnovni dokaz za svoj stav.

Drugo mišljenje: da puštanje duge kose nije sunnet nego samo dozvoljena stvar, čak neki učenjaci kažu da je bolje kraćenje kose od puštanja. Ovo je mezheb hanefija, stav Ibn Abdulberra od malikija i drugih. A od savremenih učenjaka izabrao ga je šejh Ibn Usejmin.

Dokazuju svoj stav time da praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u puštanju kose predstavlja običaj koji nije propisano slijediti jer nisu prenešene riječi koje ukazuju da je puštanje duge kose sunet.

Takođe, dokazuju hadisom kojeg bilježe Ebu Davud i Ibn Madže od Vail ibn Hudžra, radijallahu anhu, da je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a imao je dugu kosu, pa čim ga je vidio rekao mu je: “Zloslutnja (zlo), zloslutnja (zlo)”. On se vratio i potkratio kosu i došao mu ponovo sutradan, pa mu je rekao: “Ja nisam mislio na tebe, a to je bolje”. Vjerodostojnim ga ocjenjuje šejh Albani. Hanefijski učenjak Tahavija nakon navođenja ovog hadisa u “Muškilul-asar” kaže da ovaj hadis ukazuje da je kraćenje kose bolje od puštanja i dodaje da ono što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učini boljim od toga nema nešto bolje i da je obaveza to smatrati boljim a ostaviti ono što mu je oprečno.

Bilježi ga Ebu Davud, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani a dobrim Ibn Hadžer. Takođe, dokazuju svoj stav hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhuma, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio “EL-KAZEA”, tj. da se dio glave obrije a na drugom dijelu ostavi kosa. A u rivajetu kod Ebu Davud i Nesai je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio dječaka kojem je dio kose bio obrijan a dio pušten pa im je rekao: “Ili obrijte svu kosu ili pustite svu kosu”. Hadis je šejh Albani ocjenio vjerodostojnim.

Odabrano mišljenje je drugo mišljenje učenjaka, a Allah zna najbolje, tj. da puštanje duge kose muškarcima nije sunet. Da to nije sunet ukazuju sljedeće stvari:

Prva: jasni i nedvosmisleni tekstovi hadisa za koje se može reći da presuđuju po ovom pitanju: “Ili obrijte svu kosu ili pustite svu kosu”, i hadis u kojem se Vail ibn Hudžra, radijallahu anhu, vratio i potkratio kosu i došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ponovo sutradan, pa mu je on rekao: “Ja nisam mislio na tebe, a to je bolje”. Jer da je sunnet puštanje duge kose ne bi rekao “ili obrijte svu kosu” niti bi rekao onome ko je potkratio kosu “A to je bolje”.

Druga: Učenjaci Usulul-fikha djela Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dijele na tri vrste: prva – prirodna svojstva (poput toga da jede, pije, oblači se i slično), druga – svojstva koja Šerijat propisuje (poput kraćenja brkova, puštanja brade, otklanjanja dlaka ispod pazuha i stidnog mjesta, sunećenja, jedenja desnom rukom i slično) i treća – svojstva koja su između ovoga dvoga, tj. oko kojih se učenjaci razilaze da li pripadaju ovoj skupini ili onoj (poput nošenja srebrnog prstena). A djelo puštanja duge kose spada u ovu treću vrstu, s tim da je bliže da spada u prvu, tj. prirodna svojstva. Znači, u djelu puštanja duge kose Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, preovlađuje značenje običaja i prirodnog karaktera općeprihvaćenog i poznatog u njegovom narodu. Da bi to bilo sunnet na to treba da ukazuje neki dodatni argument koji upućuje da je to sunnet, poput toga da se sa ovom praksom musliman razlikuje od kjafira, ili muškarac od žena, ili da se sa njim sprečava loš i pokvaren ahlak, ili nešto slično tome, a pošto ničeg od ovoga nema u puštanju duge kose onda se ta praksa svodi i ubraja u djela Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja je radio kao prirodna svojstva koja radi bilo koji drugi čovjek.

Treća: da je puštanje kose propisano od strane Zakonodavca Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi na to uputio svoj Ummet kao što ih je uputio na puštanje brade, ili bi im objasnio razloge koji upućuju na propisanost puštanje duge kose. Međutim, nije prenešeno i zabilježeno od njega ništa od toga, naprotiv prenešeno je da je on, sallallahu alejhi ve sellem, obrijao djecu Džafera ibn Ebi Taliba nakon njegove smrti i da je pohvalio kraćenje kose Vabila ibn Hadžera, radijallahu anhu, koja je bila duga.

Što se tiče propisa dlaka (kose) na tijelu čovjeka sa šerijatske strane one imaju tri stanja (propisa):

Prvo – dlake (kosu) koje je zabranjeno otkloniti, poput dlaka brade kod muškarca i obrva kod žena.

Drugo – dlake koje vadžib otklanjati, poput dlaka sa stidnog mjesta i ispšod pazuha i kraćenja brkova.

Treće – dlake o kojima je prešućeno, poput dlaka ruku, nogu, prsa i kose na glavi.

Prema tome, puštanje duge kose kod muškaraca nije sunnet zato što je Poslanik, salllahu alejhi ve sellem, pohvalio kraćenje kose, a drugom prilikom izjednačio puštanje i kraćenje kose. A dužina kose Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se kretala između resica ili polovine uha do ramena. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Šišanje naćelavo ili brijanje glave može imati četiri povoda za koje se vežu i različiti propisi:

Prvi povod: brijanje glave u sklopu obreda Hadždža i Umre

Nema sumnje da je šišanje naćelavo prilikom obreda Hadždža i Umre propisano Kur'anom, Sunnetom i idžmaom učenjaka.

Kaže Uzvišeni: “Allah će obistiniti san Poslanika Svoga da ćete, sigurno, u Časni hram ući sigurni – ako Allah bude htio – neki obrijanih glava, a neki podrezanih kosa, bez straha”. (El-Feth, 27.)

Po hanefijskom, malikijskom i hanbelijskom mezhebu brijanje glave ili šišanje je od vadžiba Hadždža, dok je kod šafija njegov rukn.

Sto se tiče Umre, brijanje glave ili šišanje je vadžib po tri mezheba, a šafije su na stavu da je to rukn Umre.

Drugi povod: brijanje glave radi određene potrebe (liječenja)

Dozvoljeno je muhrimu (onome ko je zanijetio obrede Hadždža i Umre) da u slučaju neke bolesti ili sličnih razloga obrije glavu , a u osnovi je brijanje glave ili šišanje jedan od mahzurata (zabranjenih stvari) u nevedenim obredima za čije kršenje se daje fidja.

Kaže Uzvišeni: “A onaj među vama koji se razboli ili ga glavobolja muči, neka se postom, ili milostinjom, ili kurbanom iskupi”. (El-Bekare, 196.)

U hadisu mutefekun alejhi je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prolazio pored K'ab ibn ‘Udžreta kome su se vaške okomile na glavu, pa mu je rekao: “Obrij glavu, zakolji ovcu ili posti tri dana ili nahrani šest siromaha”.

Treći povod: brijanje glave kao vjerski simbol i obilježje mimo Hadždža i Umre

Brijanje glave radi vjere ili isposništva mimo Hadždža i Umre ili uzimanje brijanja glave parolom, simbolom ili obilježjem je novotarija u vjeri. Ovo je ujedno i jedno od obilježja Havaridža, kao što je došlo u Buharijinom Sahihu od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, da je rekao da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo ljude koji će se pojaviti u njegovom Ummetu, izaći će u grupi ljudi čije će obilježje biti brijanje glave, zatim je rekao: “Najgora stvorenja, pobit će ih jedna od dvije skupina (suprostavljene skupine, misli se na tabor Alije i Muavije, radijallahu anhu) koja je bliža istini (tabor Alije, radijallahu anhu)”.

Četvrti povod: brijanje glave mimo gore spomenutih slučajeva

Oko brijanja glave mimo Hadždža i Umre, bez potrebe (poput liječenja) i neuzimajući to simbolom i vjerskim obilježjem poput Havaridža učenjaci imaju dva stava:

Prvi stav – da je mekruh (pokuđeno), na čemu je Malik.

Drugi stav – da je mubah (dozvoljeno), a što je stav Ebu Hanife i Šafije.

Ispravan je drugi stav, a na to ukazuje hadis u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio madića koji je obrijao dio glave, pa je rekao: “Ili obrijte svu kosu ili pustite svu kosu”. Bilježi ga Ebu Davud, Nesai i Ibn Hibban, a vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Hibban, Nevevi, Albani i Šuajb Arnaut.

Ovaj hadis jasno ukazuje da je dozvoljeno brijati glavu.

U hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ibn Omera, radijallahu anhuma, je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio KAZE'A (vrsta šišanja).

Upitan je ravija Nafija šta je to kaze'a, pa je odgovorio: “Da se obrije dio glave dječaka, a dio ostavi”. Većina učenjaka je na stavu da je šišanje kaze'a mekruh, dok manja skupina smatra haramom. A Allah zna najbolje.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Većina učenjaka je na stavu da je sunnet i mustehab teraviju klanjati u džematu u mesdžidu.

Pa tako imam Nevevi prenosi da su učenjaci složni oko toga da je klanjanje teravije mustehab, s tim da su se razišli da li je vrijednije klanjati je u kući pojedinačno ili u mesdžidu u džematu.

Mnogi učenjaci smatraju da je bolje klanjati teraviju u kući nego u mesdžidu.

Na tom stavu su malikije pod šartom da to ne utiče na prestanak klanjanja teravije u mesdžidima, takođe je to rivajet u šafijskom mezhebu. A sam imam Šafija smatra da je bolje da dobri učači Kur'ana klanjaju u kući.

Takođe, na ovom stavu je bio Ebu Jusuf od hanefija. Muhammed ibn Nasr El-Mervezi bilježi u svojoj knjizi “Muhtesaru kitabi kijamil-lejl” vjerodostojne predaje u kojima se navodi poimenično ko je sve od selefa klanjao teraviju u kući ili u mesdžidu pojedinačno van džemata.

Prenosi se da Omer, Osman, i Ibn Omer, radijallahu anhum, nisu klanjali teraviju u mesdžidu, takođe od selefa:

Ibn Hurmuz poznati karija, Rebi'a, El-Kasim, Salim ibn Omer, Nafi'a, ‘Urve, Mudžahid, Omer ibn Abdulaziz pravedni halifa, Ibn ‘Avan i mnogi drugi nisu klanjali teraviju u džematu.

Kaže Mudžahid: “Ako čovjek zna deset sura neka ih ponavlja i neka ne klanja u Ramazanu teraviju (u džematu) za imamom”.

Dokaz za njihovo ponašanje je hadis kojeg bilježi Muslim: “Klanjajte namaz u vašim kućama, zaista najbolji čovjekov namaz je onaj koji klanja u kući, osim farzova”. Neki od njih su tako klanjali da bi ljudima stavili do znanja da klanjanje teravije u mesdžidu u džematu nije vadžib.

Takođe, kažu da je čovjek tako dalje od rija'a (činjenja ibadeta da bi to ljudi vidjeli a ne radi Allaha) koji je haram. Oni su bili na tom stavu kada se teravija klanjala onako kako su je prve generacije klanjale. U okolnostima brzog klanjanja, kao što je praksa u mnogim džamijama kod nas, kada je upitna valjanost namaza nema sumnje da je ovo lijepo rješenje.

Takođe klanjanje teravije pojedinačno van džemata ulazi pod opće značenje hadisa kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima: “Ko klanja (teraviju) u Ramazanu sa imanom i tražeći nagradu od Allaha, biće mu oprošteni njegovi dotadašnji grijesi”. Sve ovo se odnosi na muškarce.

A što se tiče žena, u osnovi njima je dozvoljeno da prisustvuju i klanjaju namaze u džamijama u džematu, pod šartom da budu propisno obučene i da ne izlaze namirisane. A njihov namaz koji obave u kući je vrijedniji od namaza koji obave u džamiji u džematu.

Oko ovoga skoro da nema razilaženja među učenjacima. Argumenti za ovo su spomenuti u vjerodostojnim hadisima. Naime, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne zabranjujte Allahovim robinjama (ženama) (odlazak u) Allahove mesdžide”.

A u rivajetu kod Ebu Davuda od Ibn Omera, radijallahu anhuma, se prenosi dodatak: “Ne zabranjujte Allahovim robinjama (ženama) (odlazak u) Allahove mesdžide, a njihove kuće su njima bolje”.

Ovaj dodatak “A njihove kuće su njima bolje” većina muhaddisa prihvata i ocjenjuje dobrim ili vjerodostojnim zbog mnoštva rivajeta u kojima je prenešen, poput Hakima, Zehebija, Nevevija, Albanija i Šuajba Arnauta.

Takođe, u rivajetu kod Ebu Davuda ali od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo: “Ne zabranjujte Allahovim robinjama (ženama) (odlazak u) Allahove mesdžide, ali neka izlaze nenamirisane”.

Nije mi poznat neki poseban šerijatski tekst koji ukazuje da je ženi bolje klanjati teraviju u džematu u džamiji, nego njeno klanjanje teravije u kući ili mesdžidu ulazi pod gore spomenuti opći propis, tj. da joj je vrijednije klanjati u kući nego u džamiji. A to znači, da njeno klanjanje teravije u kući je vrijednije od klanjanja teravije u džamiji u džematu pa makar se klanjanje trevije u džematu u džamiji brojalo kao da se klanjalo čitavu noć.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Na samom početku bitno je konstatovati, shodno opisu kako je došlo do toga da ste imali intimni odnos, tj. da niste imali namjeru sa samim naslađivanjem da polno općite ali je to naslađivanje odvelo u intimni odnos, da ovo potpada pod namjerni intimni odnos zbog kojeg je obaveza učiniti kefaret. Jer ste vas dvoje bili svjesni da je Ramazan, znači niste to uradili iz zabrava da postite dan Ramazana, i svjesno i namjerno ste se naslađivali i prepustili strastima što je odvelo u intimni odnos.

Nema razilaženja među učenjacima da žena koja polno opći u toku Ramazana pokvarila post, jer je polni odnos jedna od stvari koje kvare post u čemu nema razlike između muškarca i žene. Nego je razilaženje učenjaka oko obaveze žene koja je polno općila u Ramazanu da učini kefaret. Po tom pitanju se prenosi nekoliko mišljenja:
Prvo mišljenje: da je obavezna učiniti kefaret jer je pokvarila post sa intimnim odnosom poput muškarca. Ovo je stav Ebu Hanife, Malika, jedno od dva mišljenja Šafije i rivajet od Ahmeda a što je ujedno i stav hanbelijskog mezheba.

Po hanefijama ona je dužna učiniti kefaret zbog narušavanja svetosti posta mjeseca Ramazana a ne zbog intimnog odnosa, te u tome nema razlike između nje i njenog muža. Dok je kod ostalih dokaz hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došlo da je neki čovjek došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijstio ga da je imao intimni odnos sa ženom u toku Ramazana. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pitao čovjeka, prilikom pojašnjavanja kefareta, da li može oslobodit roba, a na njegov negativan odgovor pitao ga je da li može postiti dva uzastopno mjeseca, na njegov negativan odgovor pitao ga je da može nahraniti 60 siromaha, a pošto nije ni to bio u stanju dao mu je vreću datula da podijeli siromasima. A na pitanje tog čovjeka da li da podijeli datule na siromašnije od njega, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se nasmijao i rekao mu da ide i nahrani svoju porodicu. Iako u hadisu nije bilo spomena o ženi tog čovjeka, oni kažu da se isti propis odnosi i na nju jer šerijatski propisi u kojima se govori o muškarcu se odnose i na ženu osim ako dođe naglašena razlika među njima.

Drugo mišljenje: da ona uopće nije dužna učiniti kefaret. Ovo je stav Šafije po drugom mišljenju od njega, kao i drugi rivajet od Ahmeda. Ovo dokazuju sa istim hadisom od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio tom čovjeku da učini kefaret a nije spomenuo njegovu ženu iako je znao da je sa njom (svojom suprugom) učinio intimni odnos, pa da je bilo vadžib da i ona učini kefaret naredio bi mu da prenese isto svojoj ženi.

Treće mišljenje: da je žena dužna učiniti kefaret ali da ga za nju treba učiniti njen muž, ovo je stav unutar šafijskog mezheba.
Četvrto mišljenje: da je muž dužan učiniti jedan kefaret za njih oboje, ovo je rivajet od Ahmeda.
Peto mišljenje: ako muž prisili ženu na intimni odnos tako da mu se ona prepusti nasilno, onda je ona dužna učiniti kefaret. A ako bude silovana ili joj se priđe u toku sna onda nije dužna učiniti kefaret. Ovo je stav hanbelijskog učenjaka Ibn ‘Akila.

Odabrano mišljenje je stav džumhura (većine) učenjaka, tj. prvi stav, da je dužna učiniti kefaret. S tim da treba izuzeti situaciju ako žena bude prisiljena na polni odnos jer u tom slučaju ona nije namjerno pokvarila post sa polnim odnosom. Da je obaveza učiniti kefaret zbog polnog odnosa dokaz je hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a to što žena nije spomenuta u hadisu ne znači da joj nije bilo naređeno da učini kefaret, jer je osnova da nema razlike u propisima između muškarca i žene osim ako ta razlika dođe pojašnjena u šerijatskim argumentima a nigdje nije došlo da se njih dvoje razlikuju po ovom pitanju. A Allah zna najbolje.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com