Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Prije odgovora na pitanje čemu se daje prednost vraćanju duga ili klanju kurbana treba pojasniti propis klanja kurbana uopće.

Naime, islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko obaveze klanja kurbana koji se kolje na Kurban-bajram.

Pravi stav učenjaka je da je klanje kurbana potvrđeni sunnet, što znači da onaj ko ne zakolje nije griješan. Ovo je stav većine učenjaka, od njih su tri mezheba: malikijski, šafijski i hanbelijski, kao i jedan rivajet od hanefijskog učenjaka Ebu Jusufa.

Takođe, na ovom stavu su od ashaba Ebu Bekr, Omer, Bilal i Ebu Mes'ud, radijallahu anhum, i Se'id ibn El-Musejjib, ‘Ata’, ‘Alkame i Esved od tabi'ina, Ishak, Ebu Sevr, Ibnul-Munzir i mnogi drugi.

Kaže Ibn Hazm da nije ništa vjerodostojno prenešeno od ashaba da je kurban vadžib.

Od argumenata sa kojima dokazuju svoj stav je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ummu Selemete, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada nastupi deset (dana Zul-hidždžeta), pa neko od vas htjedne da zakolje kurban, neka nikako ne dira ništa od svoje kose i svoga tijela”, a u rivajetu: “Kada vidite mlađak Zul-hidždžeta i neko od vas htjedne da zakolje kurban neka ne siječe svoje dlake i nokte”.

Kaže imam Šafija: “Njegove riječi ‘Neko od vas htjedne’ ukazuju da nije vadžib”.

Takođe, od argumenta je postupak Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma, oni nisu klali kurban godinu ili dvije iz bojazni da se to ne bi smatralo vadžibom. Ovu predaju bilježi Bejheki u svom “Sunnenu” a Nevevi je ocjenjuje dobrom. Ovaj njihov postupak ukazuje da su oni znali od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da klanje kurbana nije vadžib.

Drugi stav je da je klanje kurbana vadžib na čemu je hanefijski mezheb ili preciznije Ebu Hanife i njegovih učenika Muhammed ibn Hasana Eš-Šejbanija, Zufera i rivajet od Ebu Jusufa. Takođe, na ovom stavu su Rebi'a, Lejs ibn S'ad, Evza'i, Sufjan Sevri i Malik u jednom rivajetu.

Oni dokazuju obavezu klanja kurbana sljedećim dokazima:

Prvi – riječima Uzvišenog: “I klanjaj svome Gospodaru i kolji (kurban)” (El-Kevser, 2), a tefsir ajeta je: Klanjaj bajram pa zakolji kurban, a naredba Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je naredba i čitavom Ummetu. Međutim, ovome se može prigovoriti da ajet govori o tome da se kurban kolje nakon klanjanja bajrama.

Drugi – hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko je u mogućnosti a ne zakolje kurban neka se ne približava našoj musalli”. Hadis bilježe Ahmed, Ibn Madže i Hakim koji ga ocjenjuje vjerodostojnim. Prenosi Bejheki da je Tirmizi ovaj hadis ocijenio kao mevkuf, tj. da su to riječi Ebu Hurejre, takođe na istom stavu je bio Ibn Abdulhadi. U senedu ovog hadisa je Abdullah ibn Ajjaš koji je slab te zbog toga i poremećaja u senedu Šuajb Arnaut ga ocjenjuje slabim i kaže da je šejh Albani kada ga je ocijenio dobrim pogriješio. Oni koji dokazuju sa ovim hadisom kažu da prijetnja nepribližavanja musalli ukazuje na obavezu klanja.

Treći – hadis od Džundub ibn Sufjana, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je klanjao namaz i ugledao ovce koje su već bile zaklane rekao: “Onaj ko je zaklao prije namaza neka zakolje ovcu umjesto nje, a onaj ko nije zaklao neka zakolje spominjući Allahovo ime”.

Kažu: u hadisu je došla naredba da se ponovo zakolje kurban onima koji su zaklali prije namaza a što ukazuje da je klanje kurbana vadžib jer inače im ne bi naredio da ponovo zakolju. Međutim, ovom dokazivanju se može prigovoriti da hadis govori o vremenu klanja kurbana a ne o općem propisu.

Nakon izloženih stavova učenjaka i argumenata sa kojima podupiru iste, odabrano mišljenje je stav većine učenjaka a to je da je klanje kurbana potvrđeni sunnet a ne stroga obaveza zbog čijeg izostavljanja čovjek biva griješan.

A od jasnih i nedvosmislenih dokaza koji ukazuju na ovo je hadis “Kada nastupi deset (dana Zul-hidždžeta), pa neko od vas htjedne da zakolje kurban …”, jer da je vadžib zaklati kurban ne bi nam se dao izbor ako neko od nas hoće da kolje, nego bi došlo: Kada nastupi deset dana (Zul-hidžeta) ne dirajte ništa od dlaka i noktiju jer ćete klati kurban.

Takođe, razumijevanje ashaba po ovom pitanju je preče od drugih, a oni nisu smatrali da je vadžib. Sa druge strane, nema vjerdostojnog hadisa koji ukazuje na obavezu, a oni koji su vjerodostojni ne govore direktno o temi propisa klanja.

A što se tiče dileme između vraćanja duga i klanja kurbana, ako je vrijeme vraćanja duga isteklo ili će isteći prije Kurban-bajrama, onda si obavezan dati prednost vraćanju duga. A ako nije isteklo onda u tome ima širine ako si u mogućnosti i da zakolješ kurban i da obezbijediš srestva za vraćanje duga prije isteka roka za vraćanje.

Što znači da ako sa klanjem kurbana nebi bio u mogućnosti da na vrijeme vratiš dug u tom slučaju si obavezan dati prednost vraćanju duga, pogotovu što sam propis klanja kurbana nije stroga obaveza.

A što se tiče jačanja pamćenja, to zavisi od prvenstveno od prirode samog čovjeka, tj. da li je rođen sa jakim pamćenjem ili ne, a zavisi i od toga šta se želi učiti napamet. Naime, ljudi koji se rode sa sposobnošću jakog pamćenja njima je dovoljno za jačanje pamćenja da ga dovoljno razviju sa treniranjem tako što će konstantno i neprestano nešto učiti napamet.

Dok ljudi koji po prirodi imaju slabo pamćenje oni trebaju da djeluju sa više strana. Da jedu hranu koja pojačava i daje snagu i moć pamćenja poput meda i slično, a istovremeno da izbjegavaju hranu koja slabi pamćenje poput ribe i slično.

Takođe, da ulaže mnogostruk trud u razvijanju sposobnosti pamćenja putem treniranja, odnosno neprestanog učenja napamet određenih stvari, a da pri tome vodi računa o tome šta utiče na brzo zaboravljanje, odnosno kako da sačuva ono što je napamet naučeno. Uglavnom, ova tema je više psihološke prirode nego šerijatske.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Kurban na arapskom jeziku se naziva UDHIJE a što znači klanje žrtve u vremenu poslije izlaska Sunca. A terminološko značenje (šerijatsko) kurbana je ono što se kolje od deva, krava, ovaca i koza sa ciljem približavanja Allahu, subhanehu ve te'ala, na dan kurbanskog bajrama.

Klanje kurbana je potvrđeni sunet a kod nekih učenjaka i vadžib, on se kolje u osnovi za žive ljude. Takođe, klanje kurbana za kurbanski bajram ima svoje posebne propise, šartove i adabe što nije tema ovog pitanja.

A što se tiče klanja kurbana za umrlu osobu, na samom početku je bitno odrediti tačke ili detalje oko kojih se slažu učenjaci kao i tačku oko koje se razilaze učenjaci.

Naime, nema razilaženja među učenjacima da je dozvoljeno zaklati kurban za umrlu osobu ako je umrli prije smrti ovesijetio da se nakon njegove smrti njemu zakolje kurban.

Takođe, ako je uvakufio imetak iz kojeg će se izdvajati i klati njemu kurban nakon smrti dozvoljeno je da mu se kolje kurban oko čega nema razilaženja. Uz ovo učenjaci pridodaju i zavjet sa kojim se umrla osoba prije smrti zavjetovala da zakolje kurban a umrla prije nego što je ispunila zavjet, i u ovom slučaju je dozvoljeno (obavezno) klanje kurbana za nju od strane nasljednika. U svim spomenutim tačkama ili detaljima, tj. ako umrli ovesijeti, uvakufi ili se zavjetuje, ispravno je da ako je umrla osoba ostavila imetka za kurban onda je vadžib njihovim nasljednicima da zakolju kurban za nju, a ako nije ostavila imetka onda je mustehab njenim nasljednicima da za nju zakolju kurban.

A ako umrla osoba nije ovesijetila niti uvakufila za klanje kurbana za nju nakon smrti, a njen nasljednik ili neko drugi želi da zakolje kurban iz svog imetka i pokloni nagradu sevapa toj umrloj osobi po tom pitanju učenjaci imaju tri mišljenja.

Prvo mišljenje – da je dozvoljeno, ispravno i da umrlom stiže nagrada od tako zaklanog kurbana. Ovo je stav i mezheb hanefija i hanabila.
Oni svoje mišljenje argumentiraju sa nekoliko dokaza:

Prvi: predaja od Alije, radijallahu anhu, da je on klao dva ovna za kurban, jedan za Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, a drugi za sebe. Pa kada je upitan za to rekao je da mu je to naredio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i da to neće nikada ostaviti. Ovaj hadis bilježe Tirmizi, Ahmed, Hakim i Ebu Davud sa određenim razlikama u tekstu, slabim su ga ocijenili mnogi muhadisi koji su govorili o njemu zbog ravije Ebul-Hasna jer je nepoznat i

Ibn Abdullaha En-Nehaija koji je salbog pamćenja, a vjerodostojnim ga ocjenjuje Hakim i u tome ga slijedi Zehebi. A od učenjaka koji su upozorili na njegovu slabost su Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut. Prema tome, hadis je veoma slab i ne može biti argument po ovom pitanju, a Hakim je poznat po ocjenjivanju slabih hadisa kao vjerodostojnih.

Drugi: hadis od Džabira, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na kurban bajram svojom rukom zaklao ovna i rekao: “BISMILLAHI VALLAHU EKBER, ovo je za mene i za onog ko nije zaklao kurban iz moga Ummeta”. Hadis bilježi Ebu Davud, Darekutni, Ahmed, Bejheki i Ebu J'ala. Hadis u svom senedu ima slabosti jer je došlo da ravija El-Muttalib ibn Abdullah prenosi od Džabira, radijallahu anhu, a kako kaže EbuHatim El-Muttalib nije čuo hadise od Džabira niti je doživio ikoga od ashaba osim Sehl ibn S'ada, a ako bi prihvatili da je čuo od Džabira ili nekog drugog, kao što neki tvrde, on u ovom rivajtu dolazi sa formom tedlisa, tj. kaže “od Džabira” a ne “da je čuo od Džabira”, a slabost ovog ravije je u tome što je mudelis, što predstavlja slabost u hadisu.

Ovaj hadis se može poduprijeti sa onim što je došlo u Muslimovom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pri klanju rekao: “BISMILLAHI, Allahu moj primi ovo od Muhammeda, porodice Muhammeda i Ummeta Muhammeda”.

Sa ovim hadisom oni dokazuju na takav način što kažu da se riječi “i za onog ko nije zaklao kurban iz moga Ummeta” odnose i na žive i na mrtve iz Ummeta u to doba a što znači da im nagrada kurbana stiže.

Ovome se može prigovoroti kao što kaže Ibn Hadžer da je ovakvo klanje kurbana sa poklanjanjem sevapa Ummetu specifičnost i posebnost karakteristična samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Takođe, ono što je najbitnije sa ovim hadisom se ne može dokazivati propisanost klanja posebnog kurbana za umrlu osobu nego samo učešće u nagradi kurbana kada čovjek kolje za sebe i svoju porodicu.

Treći: analogijom (kijasom) na dozvolu davanja nagrade sadake i obavljanja hadža umrlom, pa kao što umrli ima koristi od ovih djela takođe ima i od nagrade klanja kurbana jer nema suštinske razlike između ova tri djela.

Ovom argumentu se može prigovoriti time što je osnova da čovjek nema nagradu osim za ono što je sam uradio, našto ukazuju kur'anski ajeti, a korist od sadake i hadža je izuzetak od ove osnove koju znamo na osnovu šerijatskih argumenata, a nema vjerodostojnog dokaza koji potvrđuje da umrli ima nagradu od posebnog kurbana koji se za njega zakolje.

Drugo mišljenje – da nije dozvoljeno niti ispravno klanje kurbana za umrlu osobu osim ako je ovesijetila i uvakufila. Ovo je stav imama Šafije i šafijskog mezheba. Kaže imam Nevevi u knjizi “El – Minhadž”: “Ne kolje se kurban za drugu osobu bez njegove dozvole niti za umrlog ako to nije ovesijetio”.

Oni argumentiraju svoj stav time što klanje kurbana za umrlog nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba niti nekog od selefa, a stizanje sevapa poklonjenog od zaklanog kurbana je stvar gajba koju ne možemo znati osim putem šerijatskog teksta.

Treće mišljenje – da je pokuđeno klanja kurbana za umrlu osobu, s tim da ako se zakolje da je ispravno. Ovo je stav imama Malika i malikijskog mezheba.

Oni argumentiraju svoj stav pokuđenosti time što klanje kurbana za umrlog nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ikog od selefa, kao i time što je cilj takvog klanja uglavnom radi hvalisanja i natjecanja. A smatraju da ako se zakolje umrli ima koristi analogno tome što umrli ima koristi od poklonjenog sevapa sadake i hadža.

Postoje i druga mišljenja koja su kombinacija gore spomenutih, poput onog što se prenosi od Abdullaha ibn Mubareka, ili stav Ibn Usejmina od savremenih učenjaka.

Kaže Tirmizi u svom Sunnenu nakon što je naveo hadis od Alije, radijallahu anhu, da se neki učenjaci dali olakšicu u klanju kurbana za umrlog dok drugi smatraju da ne treba klati za umrlog, a kaže Abdullah ibn Mubarek da mu je draže da se udijeli sadaka za umrlog od toga da se za njega zakolje kurban, a ako već zakolje ne treba jesti meso kurbana nego treba svo meso udijeliti kao sadaku.

Ibnul-Arebi je pojasnio njegove riječi time što kaže da smisao nejedenja mesa kurbana koji se zakolje za umrlu osobu je u tome što je kurban zaklan u ime druge osobe te onaj koji ga kolje za umrlog ne treba da ga jede.

A šejh Ibn Usejmin govoreći o ovoj temi kaže da je osnova u klanju kurbana da je on propisan za žive jer su Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi klali kurban za sebe i svoje porodice, a ono što neki muslimani misle da je propisano (mustehab i pohvalno) klati posebne kurbane za umrle to nema osnova u vjeri. Zatim nastavlja da se klanje kurbana za umrle može podijeliti u tri vrste:

Prva vrsta – da nagrada klanja kurbana za umrlog bude zajedno u sklopu klanja živog za sebe i svoju porodicu. Na primjer, da čovjek zakolje kurban za sebe i svoju porodicu i da nijeti sa tim kurbanom da nagrada ide živima i mrtvima za koga on hoće. Ovo je dozvoljeno a i ima osnovu u klanju kurbana Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za sebe i svoju porodicu i one koji nisu zaklali iz njegovog Ummeta.

Druga vrsta – da se kolje kurban za umrlog shodno oporuci koju je ostavio a treba je izvršiti. Ovo je vadžib (ako je ostavio imetka za to) osim ako je u nemogućnosti. Naravno, na ovo ukazuje obaveza izvršavanja vesijeta koja je došla u šerijatskim tekstovima.

Treća vrsta – da se zakolje poseban kurban za umrlog dobrovoljno, npr. da zakolje poseban kurban za umrlog oca ili majku.

Kaže šejh Ibn Usejmin da je ovo dozvoljeno, a učenjaci hanbelijskog mezheba su na stavu da nagrada takvog kurbana stiže umrlom i da od nje ima koristi analogno davanju sadake za njega.

A zatim šejh dodaje da smatra da posebno klanje kurbana za umrlog nije od suneta jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije klao kurban ni zakoga od svojih umrlih. On nije klao kurban za svog amidžu Hamzu a on mu je bio jedan od najdražih rođaka, niti je klao kurban za njegovu djecu, tri odrasle udate kćerke i tri malodobna sina, koji su umrla za njegovog života, niti je klao kurban za svoju najdražu ženu Hadidžu.

Takođe, nije prenešeno da su njegovi ashabi za vrijeme njegovog života klali kurbane za svoje umrle. (ovo je rezime onog što je rekao šejh)

Prema tome, nakon svega kazanog može se konstatovati da oni učenjaci koji dozvoljavaju klanje kurbana nisu rekli da je to sunet niti da je to bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da je najbliže ispravnom mišljenju ono kako je to obrazložio šejh Ibn Usejmin.

To jest, da nema smetnje da se uz klanje kurbana čovjeka samom sebi i svojoj porodici nanijeti i nagrada i drugim umrlim i živim muslimanima, da je propisano, oko čega nema razilaženja među učenjacima, izvršiti vesijet umrle osobe da se za nju zakolje kurban, a da klanje posebnog kurbana za umrlu osobu nije sunet, tj. da to nije bila praksa ni Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba niti selefa, nego najviše što se može reći da je to dozvoljeno. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Ako se pod tvojim riječima „običaj da se kolje ‘kurban za kuću’, kada neko pravi kuću“ misli na klanje „kurbana“ na temelju kuće, onda je to posebno pitanje o kojem je bilo govora i može se naći na ovoj stranici pod naslovom „klanje kurbana na temelju kuće“.

A što se tiče klanja kurbana kada se kuća završi ili useli u nju ili kupi stan ili kuća, odgovor na ovo prvenstveno se vraća na razumijevanje šerijatskog termina kurban.

Naime, kurban na arapskom jeziku se naziva UDHIJE a što znači klanje žrtve u vremenu poslije izlaska Sunca. A terminološko (šerijatsko) značenje kurbana je ono što se kolje od deva, krava, ovaca i koza sa ciljem približavanja Allahu, subhanehu ve te'ala, na dan kurbanskog bajrama.

Klanje kurbana je potvrđeni sunet a kod nekih učenjaka i vadžib, on se kolje u osnovi za žive ljude. Takođe, klanje kurbana za kurbanski bajram ima svoje posebne propise, šartove i adabe što nije tema ovog pitanja.

Ali ono što je vrlo bitno je vrijeme i povod klanja kurbana. Što se tiče vremena klanja kurbana, on se kolje nakon klanjanja bajram namaza prvog dana bajrama i traje do zalaska Sunca zadnjeg dana „Ejjama tešrika“ (tri dana poslije prvog dana bajrama koje hadžije provedu na Mini). To jest, klanje kurbana traje nepuna četiri dana i tri noći. A što se tiče povoda klanja kurbana, on se kolje sa ciljem približavanja Allahu u danima kurbanskog bajrama.

Osim klanja kurbana za kurbanski bajram u Šerijau postoje još neki drugi vidovi klanja kurbana, i to:

– klanje AKIKE, tj. klanja kurbana povodom rođenja djeteta, a što ima svoje propise i pravila.

– klanje kurbana HEDJA onome ko obavlja jednu od dvije vrste hadža, tj. Temetu'u ili Kiran, a oni se kolju zbog spajanja Umre sa Hadžom.

– klanje kurbana HEDJU DŽUBRAN zbog propuštenog nekog vadžiba u toku obreda Hadža što predstavlja nadoknadu i iskup za propušteni vadžib.

Za sve ove vrste klanja kurbana gore spomenute postoje šerijatski argumenti Kur'ana i Suneta i to je ono što se u Islamu smatra i naziva kurbanom.

Bilo koje klanje neke životinje mimo gore spomenutih povoda i razloga i nazivanja istog kurbanom nema uporišta u tekstovima Kur'ana i Sunneta niti u praksi ashaba i selefa ovog Ummeta.

Prema tome, u Šerijatu ne postoji nešto što se naziva kurban koji se kolje povodom useljenja u kuću, povodom pravljenja kuće, kupovine kuće ili stana radi bereketa ili iz zahvalnosti Allahu. Takođe, nema u Šerijatu kurbana koji se kolju radi ozdravljenja bolesnog ili opsihirenog, radi bereketa u djeci ili radi čuvanja i zaštite djece ili radi otklanjanja nesreća i baksuzluka i slično, a kamoli kojekakvih klanja kurbana po narudžbi sihirbaza i raznih džinhodža.

A oni koji kolju ovakve neosnovane kurbane s ubjeđenjem da je to od Islama i od Šerijata čine čistu novotariju u vjeri, jer je u hadisu mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha, došlo: „Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to se odbacuje“.

A propis uvođenja i praktikovanja novotarija je poznat i jasan, tj. svaka novotarija je dalalet i vodi u vatru. U vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Tirmizi od Irbada Sarije, radijallahu anhu, je došlo: „Čuvajte se novina u vjeri, jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija vodi u dalalet a svaki dalalet vodi u Vatru“.

Ovo bi bio propis klanja neke životinje povodom useljenja i slično radi bereketa i iz zahvalnosti ako se to klanje smatra i naziva kurbanom.

Međutim, postoji drugi vid klanja neke životinje (ovce, koze i krave) povodom useljenja u kuću, povodom pravljenja kuće, kupovine kuće ili stana radi bereketa ili iz zahvalnosti Allahu, ili radi ozdravljenja bolesnog ili opsihirenog, radi bereketa u djeci ili radi čuvanja i zaštite djece ili radi otklanjanja nesreća i baksuzluka i slično, a to je klanje istih životinja, naravno radi Allaha i u Njegovo ime, s tim da se zaklano meso podijeli kao sadaka ili ispeče i pojede kao sadaka.

Znači, životinja se kolje radi Allaha, s tim da to nije kurban niti se smije nazivati i tretirati kao kurban, a nagrada i sevap se dobija od udjeljivanja mesa u bilo kojem obliku kao SADAKE. Ovaj vid klanja potpada pod propis sadake a ne kurbana.

Treba napomenuti da ovakav vid i način klanja životinja u ime Allaha zbog spomenutih razloga i povoda uz udjeljivanje mesa ima osnova sa strane propisanosti davanja sadake a ne sa strane klanja kurbana.

Neki učenjaci navode da je klanje životinje i udjeljivanja mesa kao sadake sa ciljem i povodom da se zauzvrat dobije nešto od Allaha, znači radi nekog dunjalučkog šićara, poput bereketa, ozdravljenja, radi zaštite, otklanjanja nevolje i belaja i slično, da je ovakvo klanje na manjem stepenu i sa manjom nagradom i vrijednošću kod Allaha od klanja i udjeljivanja mesa kao sadake koje se čini čisto i isključivo radi Allaha, dželle še'nuhu, i iz zahvalnosti prema Njemu.

Prema tome, u Šerijatu ne postoji nešto što se naziva kurban koji se kolje povodom useljenja u kuću, povodom pravljenja kuće, kupovine kuće ili stana radi bereketa ili iz zahvalnosti Allahu, ili radi ozdravljenja bolesnog i opsihirenog, radi bereketa u djeci ili radi čuvanja i zaštite djece ili radi otklanjanja nesreća i baksuzluka i slično. Međutim, postoji i dozvoljeno je zaklati životinju iz spomenutih povoda i razloga sa ciljem udjeljivanja mesa kao sadake. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Ovo pitanje u sebi sadrži dvije šerijatske mes'ele: prva – koje je zadnje vrijeme za klanje akike i druga – treba li odrasla osoba da kolje sama sebi akika ako joj nije zaklana prije.

Vrijeme klanja akike

Islamski pravnici imaju podijeljenje stavove oko zadnjeg vremena do kada je propisano klati akiku.

Prvo mišljenje – je da vrijeme klanja akike ističe sa sedmim danom od rođenja djeteta, pa ako bi se poslije zaklalo to bi se smatralo klanjem akike u nevakat. Na ovom stavu je imam Malik. On dokazuje svoj stav sa analogijom na kurban, pa kao što sa prolaskom dana bajrama ističe vrijeme klanja kurbana tako sa istekom sedam dana od rođenja djeteta ističe vrijeme klanja akike. Međutim, ovome se može prigovoriti da određivanje sedmog dana za klanje akike, što je došlo u hadisu, nije vadžib nego mustehab za razliku od klanja kurbana.

Drugo mišljenje – je da se vrijeme klanja akike proteže do punoljetnosti djeteta. Ovo je stav hanefijskog, šafijskog, hanbelijskog i zahirijskog mezheba. Oni to dokazuju sa hadisom od Burejde da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Akika se kolje sedmi, četrnaesti i dvadeset prvi dan”. Ovaj hadis bilježi Bejheki, šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim u Sahihul-džamia a slabim u Irvaul-galil, s tim da je u njegovom senedu ravija Ismail ibn Muslim koji je slab.

A kada prođu prve tri sedmice učenjaci su se podijelili u koje vrijeme treba klati akiku dok dijete ne postane punoljetno.

Prvi stav je da je mustehab da se akika nastavi klati svaki sedmi dan (znači svaki sedmi dan od kada je rođeno dijete). Na ovome su neki učenjaci šafijskog i hanbelijskog mezheba. Ovo dokazuju kijasom, odnosno analogijom, na prve dvije sedmice.

Drugi stav je da se kolje bilo koji dan do punoljetnosti a ovo je takođe, stav unutar hanbelijskog mezheba. Ovo zadnje je bliže ispravnom jer nema ništa prenešeno u šerijatskim tekstovima što određuje vrijeme klanja, pa čak i klanje četrnaestog i dvadeset prvog dana nije prenešeno u vjerodostojnom hadisu.

Dakle, ispravno mišljenje po pitanju zadnjeg vremena klanja akike je da se može zaklati sve dok dijete ne postane punoljetno. A dokaz da se kolje samo djetetu dok ne postane punoljetno su sami tekstovi hadisa koji govore o akiki u kojima je došlo da je osoba za koju se kolje akika dijete i novorođenče poput hadisa: “Svako dijete je vezano za svoju akiku …”, i “Naredio nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da koljemo akiku za djevojčicu ovcu a za dječaka dvije ovce”.

Klanje akike samom sebi

Kada dijete postane punoljetno, a nije mu zaklana akika, da li je propisano da sam sebi zakolje akiku? Oko ovog pitanja učenjaci imaju tri mišljenja:

Prvo mišljenje – da je obavezan sam sebi da zakolje akiku kada bude u mogućnosti. Ovo je stav zahirija a dokazuju ga sa onim što se prenosi od Enesa, radijallahu anhu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sam sebi zaklao akiku nakon što je postao vjerovjesnik. Hadis bilježi Bejheki i Abdurrezak u svom Musanefu. Sened ovog hadisa: prenosi Abdullah ibn Muharer od Katade od Enesa, radijallahu anhu, a Abdullah ibn Muharer je ravija za kojeg kažu stručnjaci hadisa da je on slab i da se hadisi od njega ne uzimaju. Ovo potvrđuje Bejheki, Ibnul-Kajjim, Ibn Hadžer, Nevevi i Bezzar.

Drugo mišljenje – da je mustehab samom sebi zaklati akiku a ne da je vadžib. Na ovom stavu su hanefije i šafije, neki učenjaci hanbelijskog mezheba, Hasan El-Basri i Ata’. Dokazuju to sa gore spomenutim hadisom od Enesa, radijallahu anhu, a koji je slab.

Takođe, kažu da je u ovom slučaju akika propisana jer je čovjek vezan za svoju akiku kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu: “Svako dijete je vezano za svoju akiku …”, pa mu je propisano da to sam za sebe uradi. Međutim, ovome se može prigovoriti da je u hadisu došlo da je dijete vezano za svoju akiku a ne odrasla punoljetna osoba.

Treće mišljenje – da odrasloj osobi nije propisano da kolje sama sebi akiku. Na ovom stavu su malikije i hanabile. Oni pojašnajvaju svoj stav time što je klanje akike za dijete propisano ocu ili onome ko je na njegovom mjestu te da tu obavezu ne treba niko drugi raditi osim njega. Ovome se još može dodati da klanje akike samima sebi od strane odraslih osoba kojima ona nije zaklana dok su bili djeca nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ikog od ashaba a imali su itekako povoda za to.

Odabrano mišljenje je treći stav učenjaka, a Allah zna najbolje, a to je da punoljetnoj osobi nije propisano da kolje sama sebi akiku ako joj nisu njeni skrbnici zaklali. Jer tako nešto nije uradio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti je to prenešeno od ashaba, radijallahu anhum. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje se vraća na mes'ele vremena klanja akike i na propis klanja akike samom sebi od strane punoljetne osobe kojoj njen skrbnik nije zaklao akiku. Pošto u obe mes'ele učenjaci imaju podijeljeno mišljenje neophodno ih je detaljnije obraditi.

Vrijeme klanja akike
Islamski pravnici imaju podijeljenje stavove oko zadnjeg vremena do kada je propisano klati akiku.

Prvo mišljenje – je da vrijeme klanja akike ističe sa sedmim danom od rođenja djeteta, pa ako bi se poslije zaklalo to bi se smatralo klanjem akike u nevakat. Na ovom stavu je imam Malik. On dokazuje svoj stav sa analogijom na kurban, pa kao što sa prolaskom dana bajrama ističe vrijeme klanja kurbana tako sa istekom sedam dana od rođenja djeteta ističe vrijeme klanja akike. Međutim, ovome se može prigovoriti da određivanje sedmog dana za klanje akike, što je došlo u hadisu, nije vadžib nego mustehab za razliku od klanja kurbana.

Drugo mišljenje – je da se vrijeme klanja akike proteže do punoljetnosti djeteta. Ovo je stav hanefijskog, šafijskog, hanbelijskog i zahirijskog mezheba. Oni to dokazuju sa hadisom od Burejde da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Akika se kolje sedmi, četrnaesti i dvadeset prvi dan”. Ovaj hadis bilježi Bejheki, šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim u Sahihul-džamia a slabim u Irvaul-galil, s tim da je u njegovom senedu ravija Ismail ibn Muslim koji je slab.

A kada prođu prve tri sedmice učenjaci su se podijelili u koje vrijeme treba klati akiku dok dijete ne postane punoljetno.

Prvi stav je da je mustehab da se akika nastavi klati svaki sedmi dan (znači svaki sedmi dan od kada je rođeno dijete). Na ovome su neki učenjaci šafijskog i hanbelijskog mezheba. Ovo dokazuju kijasom, odnosno analogijom, na prve dvije sedmice.

Drugi stav je da se kolje bilo koji dan do punoljetnosti a ovo je takođe, stav unutar hanbelijskog mezheba. Ovo zadnje je bliže ispravnom jer nema ništa prenešeno u šerijatskim tekstovima što određuje vrijeme klanja, pa čak i klanje četrnaestog i dvadeset prvog dana nije prenešeno u vjerodostojnom hadisu.

Dakle, ispravno mišljenje po pitanju zadnjeg vremena klanja akike je da se može zaklati sve dok dijete ne postane punoljetno. A dokaz da se kolje samo djetetu dok ne postane punoljetno su sami tekstovi hadisa koji govore o akiki u kojima je došlo da je osoba za koju se kolje akika dijete i novorođenče poput hadisa: “Svako dijete je vezano za svoju akiku …”, i “Naredio nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da koljemo akiku za djevojčicu ovcu a za dječaka dvije ovce”.

Klanje akike samom sebi
Kada dijete postane punoljetno, a nije mu zaklana akika, da li je propisano da sam sebi zakolje akiku?

Oko ovog pitanja učenjaci imaju tri mišljenja:

Prvo mišljenje – da je obavezan sam sebi da zakolje akiku kada bude u mogućnosti.

Ovo je stav zahirija a dokazuju ga sa onim što se prenosi od Enesa, radijallahu anhu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sam sebi zaklao akiku nakon što je postao vjerovjesnik. Hadis bilježi Bejheki i Abdurrezak u svom Musanefu.

Sened ovog hadisa: prenosi Abdullah ibn Muharer od Katade od Enesa, radijallahu anhu, a Abdullah ibn Muharer je ravija za kojeg kažu stručnjaci hadisa da je on slab i da se hadisi od njega ne uzimaju. Ovo potvrđuje Bejheki, Ibnul-Kajjim, Ibn Hadžer, Nevevi i Bezzar.

Drugo mišljenje – da je mustehab samom sebi zaklati akiku a ne da je vadžib. Na ovom stavu su hanefije i šafije, neki učenjaci hanbelijskog mezheba, Hasan El-Basri i Ata’. Dokazuju to sa gore spomenutim hadisom od Enesa, radijallahu anhu, a koji je slab.

Takođe, kažu da je u ovom slučaju akika propisana jer je čovjek vezan za svoju akiku kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu: “Svako dijete je vezano za svoju akiku …”, pa mu je propisano da to sam za sebe uradi. Međutim, ovome se može prigovoriti da je u hadisu došlo da je dijete vezano za svoju akiku a ne odrasla punoljetna osoba.

Treće mišljenje – da odrasloj osobi nije propisano da kolje sama sebi akiku.

Na ovom stavu su malikije i hanabile. Oni pojašnajvaju svoj stav time što je klanje akike za dijete propisano ocu ili onome ko je na njegovom mjestu te da tu obavezu ne treba niko drugi raditi osim njega. Ovome se još može dodati da klanje akike samima sebi od strane odraslih osoba kojima ona nije zaklana dok su bili djeca nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ikog od ashaba a imali su itekako povoda za to.

Odabrano mišljenje je treći stav učenjaka, a Allah zna najbolje, a to je da punoljetnoj osobi nije propisano da kolje sama sebi akiku ako joj nisu njeni skrbnici zaklali, svejedno bila ta osoba rođena u Islamu ili primila Islam u punoljetnosti. Jer tako nešto nije uradio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti je to prenešeno od ashaba, radijallahu anhum. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com