Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
ISPRAVNO TUMAČENJE HADISA O PODJELI UMMETA NA 73 SKUPINE
Trinaesto poglavlje: značenje "Es-sevadul-eazam" Jezičko značenje es-sevadul-eazam je većina ljudi. Međutim, značenje es-sevadul-eazama nije džemat većine običnih muslimana ili džemat onoga na čemu je većina muslimana. Zato jer su svi složni da oni čija se mišljenja u vjeri uzimaju u obzir da su toviše
Trinaesto poglavlje: značenje “Es-sevadul-eazam”
Jezičko značenje es-sevadul-eazam je većina ljudi. Međutim, značenje es-sevadul-eazama nije džemat većine običnih muslimana ili džemat onoga na čemu je većina muslimana. Zato jer su svi složni da oni čija se mišljenja u vjeri uzimaju u obzir da su to učenjaci i mudžtehidi, svejedno pridružili im se obični ljudi ili ne. Pa ako im se obični ljudi ne pridruže nema sumnje da se es-sevadul-eazamu uzima i računa po učenjacima koji su sposobni da vrše idžtihad u vjeri. A ako im se pridruže obični ljudi oni se ubrajaju u sevadul-eazam samo po tome što ih slijede u tome jer su oni koji nemaju znanja o Šerijatu.
Znači oni, obični ljudi moraju se po pitanjima vjere vraćati na učenjake. A ako bi se složili obični ljudi da se raziđu sa učenjacima u onome što su im oni odredili da je vjera time bi oni bili po brojnosti u većini zato što je broj učenjaka veomamali a broj neznalica ogroman. Pa kad bi i tako bilo ne postoji niko da je rekao u ovom slučaju da je slijeđenje džemata običnih muslimana obavezno a da su se time učenjaci odvojili od džemata i da je njihoav strana pokuđena po hadisu. Ne nego je obrnuto. Učenjaci su es-sevadul-eazam pa makar ih bilo malo a obični ljudi ako se raziđu sa učenjacima oni se smatraju onima koji su se odvojili od džemata i od es-sevadul-eazama. A ako se obični ljudi slože sa učenjacima to im je vadžib i vjerska obaveza.
Nakon ovoga razmisli dobro o greški onoga ko misli da je džemat zajednica muslimana pa makar sa njima i ne bio učenjak. Ovo pogrešno razumijevanje je prisutno kod običnih muslimanskih masa a to nije razumijevanje hadisa od strane učenih. Pa onaj ko je razumio ovo pitanje čiji je teren veoma klizav neka učvrsti svoje stopalo kako ne bi zalutao sa pravog puta, a Allah je onaj koji upućuje.
Razlozi negiranja i odbacivanja hadisa o podjeli Ummeta i vrste onih koji ga negiraju
Negiranje hadisa podjele Ummeta i izazivanje sumnje u njega je rezultat mnogih razloga koji se uglavnom vraćaju na stanje onoga koji zastupa ovaj stav. Glavni razlog onih koji zauzmu ovakav stav proizilazi iz četiri vrste džehla: džehla o Allahovim sunetima (zakonima), džehla o šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta, džehla stvarnog stanja Ummeta u kojem se nalazi i džehla o predajama selefa ovog Ummeta.
Što se tiče džehla o Allahovim sunnetima (zakonima) kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti”. (hud 118) – A oni kojima se Allah smilovao su Ehlu Sunne.
A što se tiče džehla o šerijatskim tekstovima da će se ovaj Ummet podijeliti na mnogo skupina od kojih će samo jedna biti spašena skupina, oni su prenešeni u mutevatir predaji a o tome je bilo govora u prethodnim poglavljima.
A džehl o stvarnosti u kojoj se nalazi islamski Ummet, pa zaista onaj ko razmisli, analizira i ispita stanje Ummeta danas naći će da je on podijeljen na mnoštvo sekti, stranki, skupina, grupacija i pravaca koje su razvučene između temalja starih islamskih sekti i novih modernih i savremenih pravaca, svaka skupina zadovoljna sa onim na čemu je. Pa onaj ko nije spoznao ovu stvarnost ili se pravi da je ne poznaje, pa on je istinski džahil. A onaj kome je namjera da ujedini Ummet na jednoj riječi i da ima lijepo mišljenje o njoj, pa to je ispravno i tačno, međutim, mora biti uslovljeno slijeđem Istine i puta mu'mina ne samo opće pozivanje u Islam.
A što se tiče džehla o predajama selefa, pa zaista je selef složan da u ovom Ummetu ima skupina koje su se odvojile od Sunneta i džemata poput havaridža, šija, kaderija, ehlul-kelama i ostalih.
Gledajući sa druge strane oni koji negiraju hadis o podjeli Ummeta mogu se prepoznati u nekim od sljedećih skupina ljudi.
– Moguće je da bude onaj koji odbacuje ovaj hadis MURDŽIJA, pa zaista ova skupina nije neznatna među misliocima, profesorima i šejhovima koji pripadaju sektama Ehlul-kelama od Ešarija i Maturidija, oni su u većini danas u islamskom svijetu.
– Takođe nije isključeno da pripada skupini slobodnjaka, tj. onih koji zastupaju modernu islamsku misao, koji se ne drže akidetskih osnova i oslanjaju se na čiste emocije. Njima se mogu pridružiti umjetnici od književnika, pjesnika i sličnih koji pozivaju na ujedinjenje Ummeta pod bilo kojom parolom.
– Može biti iz skupine zindika (munafika) poput modernista, filozofa i ekstremnih sufija.
Postoji takođe skupina čiji se broj ne može omalovažiti, prepoznaćemo ih među rafidijama, batinijama, kao i sljedbenicima drugih sekti. Oni su od onih koji najviše propagiraju brisanje akidetskih razlika i nužnosti zbližavanja i ujedinjenja između skupina. Nije poznat niko ko poziva u Istinu i okupljanje oko Sunneta osim sljedbenici Sunneta, ovo je danas njihova najupečatljivija karakteristika. Oni pozivaju na okupljanje oko Istine, na ujedinjenje saffa muslimana pod zastavom tevhida, zbijanja redova oko Sunneta i čvrstog držanja za Allahovo uže, a ne nekakve prazne parole i pompezna mota.
Sa druge strane nalaze se skupina radnika za Allahovu vjeru koji kažu: Okupimo se na onome na čemu jesmo i međusobno se zbližimo i izbrišimo akaidske razlike među nama, i sve to da budu na onome i čemu jesu. A oni bolji od njih podigoše sličnu parolu rekavši: “Pomažimo se međusobno na onome oko čega se slažemo a opravdavajmo jedni druge u onome oko čega smo se razišli”. Ovo je istina i jedan od najuzvišenijih ciljeva vjere ako se sa tim misli na šerijatske propise i idžtihadate, vjerovatno je onaj ko je prvi izgovorio ove riječi u savremeno doba na ovo i mislio.
Međutim, ta parola je postala riječ istine sa kojom se želi batil, jer je postala moto za akidetsko okupljanje bez pravljenja razlike između istine i batila, Sunneta i novotarije i tevhida i širka. Oni žele da se svi ljudi muslimani okupe pod parolama i zastavama koje počivaju na mješavini istine sa novotarijom, popuštanja prema sljedbenicima sekti, prohtjeva i strasti i odustajanja od akide Ehlu Sunne vel-džema'a kako se ne bi povrijedila osjećanja onih drugih.
Zaista je ovo velika nemarnost u slijeđenju Istine i pretjerivanje u dodvoravanju novotarima raznih vrsta i boja. A to nam je Uzvišeni Allah zabranio kada kaže u svojoj plemenitoj Knjizi u prevodu značenja: “I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži”. (Hud 113)
Svima ovima gore spomenutim nikako ne odgovara hadis o podjeli Ummeta na sedamdeset i tri skupine od kojih će sve u vatru osim jedne a ona je džemat. Pa ne biraju načina kako da ga zanegiraju i dovedu u sumnju.
Rezime
Nakon ovog kratkog putovanja kroz poglavlja vezana za hadis o podjeli Ummeta rezultati ove studije se mogu rezimirati u sljedećim tačkama:
– osnovni tekst hadisa o podjeli Ummeta je: “Podijelili su se Židovi na sedamdeset i jednu skupinu, kršćani na sedamdeset dvije skupine, a podijelit će se moj ummet na sedamdeset tri skupine”, hadis je vjerodostojan i mutevatir kako bilježi imam Es-Sujuti.
– dodatak hadisa “sve će u Vatru osim jedne, a ona je džemat” je vjerodostojan.
– rezultat istraživanja dodatka “ono na čemu sam ja (danas) i moji ashabi” je da je slab sa strane seneda a da mu je značenje ispravno i vjerovatno je to razlog ocjenjivanja dobrim ili vjerodostojnim ovog dodatka od strane mnogih velikih imama i učenjaka ovog Ummeta.
– dodatak “Najveće iskušenje za moj Ummet će biti skupina koja vrednuje stvari svojim razumom pa će ohalaljivati haram a zabranjivati halal” je munker kako ga ocjenjuju najveći muhadisi Ummeta, čak kaže Ahmed i Ibn M'ein: Ovaj hadis nema osnova.
– Tumačenje spašene skupine sa dodatkom “Islam i njihov džemat” je slabo.
– Dodatak “Najzabludjelija i najprljavija je ona (skupina) koja uzme šitsku akidu ili šije” je šaz (slabi rivajet koji je oprečan vjerodostojnom rivajetu), a slabost ovo dodatka dolazi od strane ravije Lejsa ibn Ebi Sulejma.
– Dodatak “Sve će (ili svi će) u dženet osim jedne skupine a to su zindici (munafici)” sa svim njegovim rivajetima je izmišljen i krivotvoren.
-Tekst hadisa “Podijeliće se moj Ummet na osamdeset dva milleta”; sa slabošću nekih ravija i njihovim izdvajanjem sa ovim tekstom ovaj hadis je jako slab jer je oprečan vjerodostojnim rivajetima u kojima je došlo da će se Ummet podijeliti na sedamdeset tri a u nekima na sedamdeset dvije skupine.
– Nakon što su izloženi svi rivajeti ovog hadisa ne bi trebao pravedan i razuman musliman da sumnja u njegovu vjerodostojnost, a studija je pokazala da se iz ovog izuzimaju slabi i izmišljeni dodaci i rivajeti. Učenjaci su prihvatili ovaj hadis i uzeli ga kao argument za ono na što ukazuje, od tih učenjaka su Šatibi, Ibn Tejmije, Hakim, Ibn Kesir, Šehrestani, Iraki, Hatib Bagdadi, Sujuti, Ibn Hadžer i mnogi ostali.
– Neki učenjaci su doveli u pitanje valjanost dodatka “sve će u Vatru osim jedne” sa strane seneda, od njih su Ibn Hazm, Ševkani, Ibnul-Vezir, Kevseri, Kardavi, Muhamed Dudo Šenkiti i drugi slijedeći ih u tome. Muhadis Albani je dao potpun i dovoljan odgovor na ovu sumnju u dodatak hadisa.
– Termin podjela Ummeta znači izlazak iz Sunneta i džemata u jednom ili više temeljnih akidetskih pitanja.
– Prenešene su nedvosmislene vijesti u šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta da će se ovaj Ummet podijeliti, i Ummet je zaista podijeljen i to je činjenica, a mudrost podjele je da bi to bilo iskušenje za ovaj Ummet.
– Razilaženja koja su se desila među ashabima, radijallahu anhum, su bila razilaženja u idžtihadu uglavnom političke i administrativne prirode. Oni se nisu razišli oko temeljnih stvari vjere niti je od njih nastala neka novotarska sekta.
– Tvrdnja da se dodatak hadisa “sve će u Vatru osim jedne” kosi sa drugim šerijatskim tekstovima, koja je došla od Ibnul-Vezira i njemu sličnih, je slaba i ništavna. Najbolji odgovor na nju dali su dva jemenska šejha Salih Mukbili i Imam Sane'ani.
– Pod podjelom Ummeta se podrazumijeva podjela u akidetskim pitanjima.
– Razlog podjele Ummeta na skupine i sekte se vraća na novotariju u temeljnim akidetskim pitanjima.
– Onaj ko kaže da su sve skupine od njih sedamdeset dvije izašle iz vjere čineći kufr koji izvodi iz milleta, taj se razišao sa Kitabom, Sunnetom, idžmaom ashaba i idžmaom učenjaka ovog Ummeta, jer nema niko od njih ko je proglasio nevjerničkom svaku od sedamdeset i dvije skupine, nego neke od tih skupina proglašavaju jedne druge nevjernicima zbog nekih izjava.
– Neka skupina postaje sektom kada se raziđe sa spašenom skupinom u nekoj akidetskom temelju ili šeriajtskom pravilu, a ne pri razilaženju u ograncima nekog akidetskog temelja.
– Islamski učenjaci su se razišli u prijašnjim i sadašnjim vremenima oko sedamdeset i dvije skupine koje će u vatru, ko su one, ko ulazi u te skupine od sekti koje su se pojavile u Ummetu i ko ne spada u njih.
– Od generalnih obilježja po kojima se prepoznaju zabludjele sekte su: odvajanje od džemata, slijeđenje manje jasnih ajeta i slijeđenje strasti i poriva. Na sva ova obilježja jasno upućuje plemeniti Kur'an.
– Obavijest da će sve skupine u vatru je prijetnja koja ukazuje da su te skupine učinile neki veliki grijeh.
– Riječi “osim jedne” ukazuju da je istina jedna i da se ona različito ne tumači.
– Razišli su se islamski učenjaci oko značenja “džemata” na pet mišljenja: da je džemat es-sevadul-eazam, da su džemat učenjaci, mudžtehidi i imami, da su džemat ashabi, da je džemat idžma’ mudžtehida i da je džemat okupljanje oko nekog emira.
– Značenje “es-sevadul-eazamu” je jezički većina ljudi, a šerijatski to su učenjaci pa makar ih malo bilo kao i oni koji ih slijede, a neispravno razumijevanje termina “es-sevadul-eazam” je da se misli na većinu običnih muslimanskih masa.
– Negiranje hadisa o podjeli Ummeta proizilazi iz mnoštva razloga od kojih su glavni: džehl o Allahovim sunetima (zakonima), džehl o šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta, džehl stvarnog stanja Ummeta u kojem se nalazi i džehl o predajama selefa ovog Ummeta.
– Od onih koji negiraju hadis o podjeli Ummeta neki su murdžije, drugi su zastupnici savremene islamske misli ili zindici (munafici) poput modernista, filozofa, ekstremnih sufija ili skupina od rafidija i batinija.
[1] Buharija (7320) i Muslim (2669).
[2] Tahridž hadisa je vraćanje hadisa njegovom korijenu, tj. navođenje originalnih hadiskih izvora (hadiskih zbirki) u kojima je hadis zabilježen sa lancem prenosilaca, a zatim pojašnjenje stepena vjerodostojnosti (ocjene hadisa) ako za tim ima potrebe.
[3] Bilježi ga Tirmizi (2640), Ebu Davud (4596), Ibn Madže (3991), Ahmed (2/332), Ibn Ebi Asim (1/33), Ibn Nasr (58), Ebu J'ala (5910), Ibn Hibban (6247), Hakim (1/128), Bejheki (10/208), El-Adžuri u “Eš-Šeri'a” (21), Ibn Betta u “El-Ibane” (273), Bagdagi u “El-Ferku bejnel-firek” (5) i Ibn Dževzi u “Et-Telbis” (18).
[4] Sijeru e'alamin-nubela’ (4/287).
[5] El-Džerhu vet-t'adil (8/30), Tehzibut-tehzib (9/375) i Sijeru e'alamin-nubela’ (11/170).
[6] Bilježi ga Ebu Davud (4597), Darimi (2560), Ahmed (4/102), Ibn Ebi Asim (1,2,65,69), s tim da je u hadisima broj 1 i 69 umjesto riječi “millet” došlo “skupina”, Mervezi u “Es-Sunne” (50,51), El-Adžuri u “Eš-Šeria” (18), Taberani u “El-Kebiru” (19/376), Lalikai u “Šerhu usulil-iatikad” (1/150), Hakim (1/128), Ibn Betta u “El-Ibane” (1/266) i Bejheki u “Delailun-nubuvveti” (6/541).
[7] “Mizan” (1/172).
[8] Takribut-tehzib (1/51).
[9] Resailu vel-ebhasu fi hadisi iftirakil-umeti str. 64-68.
[10] El-Avasimu vel-kavasimu fiz-zebbi an suneti Ebil-Kasim (1/186).
[11] El-faslu fil-mileli ven-niheli (3/248).
[12] Ahmed u svom Musnedu (1798), kaže Albani u “Sahiha” (204) da je ravija En-Numejri slab a ostali prenosioci pouzdani. (sened hadisa je slab)
[13] Ahmed u svom Musnedu (12070), kaže Albani u “Sahiha” (204) da je hadis dobar sa šahidima. U senedu hadisa je Ibn Lehijatu koji je lošeg pamćenja. (sened hadisa je slab)
[14] Ibn Madže (3993) i Ibn Ebi Asim (64), prenosi Albani da je muhaddis El-Buvejsiri ocijenio hadis vjerodostojnim a i on je ga ocijenio takvim rekavši da su prenosioci pouzdani uz slabost Hišama ibn Amara. (sened hadisa je slab)
[15] Ebu J'ala (3668) i El-Adžuri u “Eš-Šeria” (str. 16). Hadis je ocijenio slabim El-Hejsemi u “Medžmei” (7/257), Ibn Kesir u svom tefsiru kod 66. ajeta sure El-Maide i Albani u “Sahiha” (204), zbog slabosti Ebi M'ašera.
[16] Ebu J'ala (4127) i Abdur-rezzak u svom “Musanefu” murselen (10/150, 18674). Kaže u “Medžmei” (6/226) da je u senedu Jezid Er-Rekkaši kojeg je većina učenjaka ocijenila slabim a ostale ravije su pouzdane. (sened hadisa je slab)
[17] Taberani u “El-kebiru” (18/51, 91). Kaže u “Medežmei” (7/324) da je u senedu Abdul-Hamid ibn Ibrahim koji je slab a takođe u njemu je nekoliko ravija koje ne poznaje. Kaže Ebu Hatim da je Abdul-Hamid bio slabog pamćenja a nije pisao hadis (Tehzibul-kemali 16/407). (sened hadisa je slab)
[18] Ibn Madže (992), Ibn Ebi Asim (63) i Taberani u “El-kebiru” (18/70,129). Albani je na jednom mjestu hadis ocijenio vjerodostojnim a na drugom mjestu dobrim. (sened hadisa je dobar)
[19] Abdurrezzak u svom Musannefu (10/156, 18675), u njemu Katade prenosi od Abdullaha ibn Sellama, radijellahu anhu, a on nije čuo od njega te je sened hadisa prekinut. (sened hadisa je slab)
[20] Bilježi ga El-Adžuri u “Eš-šeria” (17,18) i El-Mervezi u “Sunne” (str. 55,56). U njegovom senedu je Musa ibn Ubejde a Zehebi je prenio u “Mizanu” (4/213) da su Ahmed, Nesai i Ibn Me'in ocijenili ovog ravio kao veoma slabog. (sened hadisa je veoma slab)
[21] Bilješi ga Ibn Ebi Asim u “Es-Sunne” (str. 68), Albani je ocijenio sened slabim zbog Kutn ibn Abdullaha jer je njegovo stanje nepoznato, a ostale ravije su pouzdane uz malu slabost Ebu Taliba a hadis od njega je dobar. (sened hadisa je slab)
[22] Taberani u “El-Evsetu” (7/219, 7202). Kaže u “Medžmei” (7/258): “U senedu je Ebu Galib koga su ocijenili pouzdanim Ibn M'ein i ostali, a ostale ravije seneda su pouzdane”. (sened hadisa je dobar)
[23] Taberanu u “El-Kebiru” (8/274, 8054). Oni koji su verifikovali Musned imama Ahmeda ocijenili su hadis dobrim (izdavačka kuća Er-Risala 19/242). (sened hadisa je dobar)
[24] Taberanu u “El-Kebiru” (8/273, 8053). (sened hadisa je dobar)
[25] Taberani u “El-Kebiru” (8/268, 8035), Ibn Ebi Šejbe u svom Musanefu ( 8/731, 12) i Bejheki (12/362, 17254). Kaže u “El-Medžmei” (6/234) da su ravije pouzdane. Ovo priču o havaridžima bilježi Ahmed u svom Musnedu na tri različita mjesta ali bez dodatka o podjeli Ummeta. (sened hadisa je dobar)
[26] Ebu J'ala (3938, 3944), u njegovom senedu je Mubarek ibn Suhejl a njegov hadis je metruk (odbačen) i munker (jako slab). A kaže Ibn Abdul-Ber da su učenjaci složni na njegovoj slabosti (Tehzibut-tehzibi 10/27). (sened hadisa je veoma slab)
[27] Bilježi ga El-Adžuri u “Eš-Šeria” (str. 54), u njegovom senedu je Mubarek ibn Suhejl o kome je bilo govora u prethodnom hadisu. Slabim ga je ocijenio Albani u “Sahiha” (str.204) zbog slabosti ravije Suvejd ibn Seida. Ibn Hadžer je pojasnio razlog slabosti Suvejda u “Tehzibut-tehzibi” ( 1/260). (sened hadisa je veoma slab)
[28] Tirmizi (2641), Hakim (1/128), El-Adžuri u “Eš-Šeria” (str.16), El-laikai u “es-Sunne” (147), El-Mervezi u “Sunne” (62), Ibn Betta u “El-Ibane (1/265) i Ibnul-Dževzij u “Telbisu iblisi” (str.7).
[29] Taberani u “El-evsetu” (5/137, 4886), takođe u “Es-sagiru” (2/29, 724) i Dajau El-Makdisi u “El–ehadisul-muhtare” (7/277, 2733).
[30] Hakim (3/631, 6325), Taberani u “El-kebiru” (18/50, 90), El-Bezzar u svom Muhtesaru (122). Kaže u “El-Medžmei” (1/179) da su ravije hadisa ravije Sahiha, na ove riječi kaže ibn Hadžer: “Nu'ajma ibn Hammada su neki učenjaci okarakterisali slabim a neki ga optužili za laž zbog ovog hadisa”.
[31] Bilježi ga Ibn Adijj u “El-Kamilu” (8/251), i kaže: “Rekao nam je Ibn Hammad (znači Ed-Devlabi): Ovo je izmislio Nu'ajm ibn Hammad”, bilježi ga takođe El-Hatibu u “El-fekihu vel-mutefekihu” (1/179) i u “Tarihu Bagdad” (13/307). (hadis je munker, nema osnova i izmišljen)
[32] El-Iatisamu (1/430).
[33] Džamiul bejanil-‘ilmi ve fadlihi (2/891 i 2/1039).
[34] Men tukulime fihi ve huve muvesek (1/184).
[35] El-medhalu (207).
[36] Hakim (1/219, 445) i ocijenio ga je slabim zbog Kesir ibn Abdullaha i kaže da se ovaj hadis ne može uzeti kao dokaz, Taberanu u “El-kebiru” (3/13, 17), kaže u “El-medžmei” (7/260): “U njemu je Kesir ibn Abdullah a on je slab”. (sened hadisa je veoma slab)
[37] El-irva (3/109).
[38] Takribu tehzib (2/460).
[39] Ibn Ebi Asim u “El-Sunne” (2/481, 995), kaže Albani u “Zilalil-dženne” (2/203): “Sened mu je slab a sve ravije su pouzdani osim Lejsa a on je Ibn Ebi Sulejm, …, a hadis je vjerodostojan bez spomena šija”. (sened hadisa je slab)
[40] Taberani u “El-Kebiru” (8/152, 7659) i El-Adžuri u “Eš-Šeria” (str.55). kaže u El-Medžmei (7/259) u senedu je Kesir ibn Mervan a on je veoma slab. (hadis je munker)
[41] Tarihu Bagdad (12/481).
[42] T'adžilul-menfeati (2/147).
[43] El-Džerhu vet-t'adilu (7/157).
[44] El-Medžruhin (2/225).
[45] Bilježi ga Ukajli u “Ed-Duafau” (4/201, 1782) i Ibnul-Dževzi u “El-Mevduatu” (1/267). Spomenuo ga je Albani u “Silsiletud-daife” (3/125) i kaže da je u ovom rivajetu ravija Muaz ibn Jasin a on je nepoznat i njegov hadis je slab a njegov šejh El-Ebred ibn El-Ešres je gori od njega. Zatim je spomenuo riječi Zehebija koje prenosi od Ibn Huzejme da je El-Ebred lažljivac koji krivotvori hadise. (izmišljen hadis)
[46] Bilježi ga Ukajli u “Ed-Duafau” (4/201, 1782), Ibnul-Dževzi u “El-Mevduatu” (1/267)i Ed-Dejlemi (2/1, 41). Kaže Albani u “Silsileti daifa” (3/126): “U drugom rivajetu su trojica slabih ravija sve jedan za drugim, Nu'ajm, Jahja i Jasin a on je najgori od njih, jer o njemu Buhari kaže da mu je hadis munker, a kaže Nesai i Ibnul-Džunejd da je metruk (odbačen), a kaže Ibn Hibban da prenosi izmišljene hadise. A ja kažem (Albani): Znači on je optužen time a vjerovatno je ukrao ovaj hadis od El-Ebreda kao što je prethodio govor Ibnul- Dževzija”. (hadis je veoma slab ili izmišljen)
[47] Ibnul-Dževzi u “El-Mevduatu” (1/267). Kaže Albani u “Silsileti daifa” (3/127): “U trećem rivajetu je Osman ibn ‘Affan El-Kureši a on je Es-Sidžistani, kaže Ibn Huzejme: Svjedočim da je on izmišljao hadise na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a poput njega je i njegov šejh Hafs ibn Omer o kome kaže Ukajli u “Ed-Duafau”: Prenosi od Š'ubeta, Mis'ara, Malika ibn Migvela i imama ništavne hadise, a kaže Ebu Hatim: Bio je šejh lažljivac. (hadis je izmišljen)
[48] El-Mevduatu (1/268).
[49] Kešful-hafai (1/309).
[50] Lisanul-mizan (5/56).
[51] Nazmul-mutenasir (1/47) i “Hadisu Iftirakil-Umme” (str.28).
[52] Bugjetul-murtad (str.338).
[53] Bilježi ga El-Hatibu u “El-fekihu vel-mutefekihu” (1/237, 435), kaže El-Hatibu:”Više je onih koji prenose sedamdeset jedan millet”, a kaže Šatibi u El-Iatisamu (2/190) da je najčudniji od svih rivajeta ovaj i kaže da ga je našao u knjizi “Džami'a” od ibn Vehba, a nisam ga našao u njegovom “Džamiu”.
[54] Tehzibut-tehzib (11/311).
[55] Tehzibut-tehzib ( 8/13).
[56] Tehzibut-tehzib (1/55).
[57] Tahridžul-Keššafi (str.63).
[58] Es-Sahiha (1/8).
[59] El-ilmu eš-šamihu (str. 414).
[60] El-Fisel (3/138).
[61] Silsiletus-sahiha (1/8, 1035).
[62] Ovo poglavlje je rezimirano iz knjige “Mukadimatun fi l-ehvai vel-iftiraki, vel-bide'i” od d. Nasira Abdul-kerim el-‘Akl.
[63] Muslim (1848).
[64] Buharija (7320) i Muslim (2669).
[65] Ovo je došlo u različitim rivajetima, neke od njih je ocijenio vjerodostojnim Hakim i složili su se sa njim Zehebi i Albani, “Es-Sunne” Ibn Ebi Asim (1/14, 13).
[66] Mutefekun alejhi, Buharija (114) i Muslim (4707).
[67] Siretu Ibn Hišam (4/305).
[68] Tirmizi (1018), vjerodostojnim ga je ocijenio Albani u “Sahihu sunenni Tirmizi”.
[69] Ebu Davud Et-Tajalisi (2596), El-Bezzar (1578), Ebu J'ala (3644), Bejheki (8/144) i Ebu Nu'ajm u “El-Hiljeti” (3/171). Ibn Hadžerga je ocijenio dobrim u “Tahridžul-ehadisul-muhtesar” (1/474), hadis ima druge rivajeta od Enesa, radijallahu anhu, sa tekstom: “Emiri su od Kurejšija”, bilježi ga Hakim (4/501) i kaže da je hadis vjerodostojan po šartu Buharije i Muslima, a Zehebi se sa njim složio.
[70] Buharija (3093) i Muslim (4676).
[71] Buharuja (1400) i Muslim (133).
[72] Resailu ve ebhasun fi hadisi iftirakil Umme (str. 59-74).
[73] Durusun li šejhin Muhammed Dudu Eš-Šenkiti (st. 21).
[74] El-Avasimu vel-kavasimu fiz-zebbi an sunneti Ebil-Kasim (1/186).
[75] Resailu ve ebhasun fi hadisi iftirakil Umme (str. 67-68).
[76] Buharija (6530) i Muslim(554).
[77] Ovaj dio teksta je prijevod skraćene verzije originalnog teksta Saliha El-Mukbilija kojeg je rezimirao šejh Albani u “Es-Silsiletu es-sahiha” (1/356-367, brojevi hadisa 203 i 204), a nakon toga je dodao: “Ove snažne riječi ukazuju na znanje, fadl i preciznost ovog čovjeka i njegove misli. Iz njegovog govora se vidi da je hadis čist od kontradiktornosti za koju mislim da je osnov Ibnul-Vezira, da mu se Allah smiluje, u ocjenjivanju hadisa slabim. Hvala Allaha koji nas je pomogao u razjašnjavanju vjerodostojnosti ovog hadisa sa strane seneda i otklanjanja od njega šubhe sa strane njegovog značenja, Allah upućuje nema drugog božanstva osim Njega”.
[78] Iftirakul-Umme od Ibnul-Emira Es-Sane'anija (str. 66-76).
[79] Bilježi ga Ahmed (4/410), Ebu Davud (4280) i Hakim (4/491, 283). Hakim kaže da mu je sened vjerodostojan, sa njim se u tome slaže i Zehebi, a Albani ga ocjenjuje takođe vjerodostojnim.
[80] Pitanja i cjeline u ovom poglavljima su uzete iz knjige “El-I'atisam” od Šatibija sa određenim preuređivanjem osim nekih cjelina čija tematika je zahtijevala da se šire obradi zbog žestine razilaženja u njoj ili zbog njene važnosti gdje sam se vraćao na druge izvore.
[81] El-Fetava (7/218).
[82] Uzeto iz knjige “Mukadimatun fil-ehvai vel-iftiraki vel-bidei” od dr. Nasira Abdulkerima El-Akla.
[83] El-Ibane od Ibn Bette (1/379-380).
[84] El-Fetava (17/447).
[85] El-Fetava (17/447-448).
[86] El-Ibane (1/379-380).
[87] Ibid (377-386).
[88] Str. 22.
[89] Str. 21.
[90] Str. 22, verifikaciju ove knjige je uradio Abdullah ibn Sulejman El-Umer u svom magistarskim radu.
[91] Detaljnije o ovom pitanju pročitaj u poglavlju “Da li su Eš'arije i Maturidije Ehli Sunne vel džema'a”.
[92] Iako je ovaj dodatak hadisa slab po senedu njegovo značenje je ispravno i opće prihvaćeno među učenjacima.
[93] El-Iatisam (2/260-265) i mevkifu Ibn Tejmije minel-ešaire (1/17) od Abdurrahmana Mahmuda.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeISPRAVNO TUMAČENJE HADISA O PODJELI UMMETA NA 73 SKUPINE
RAZUMIJEVANJE HADISA O PODJELI UMMETA Prije govora o razumijevanju i značenju hadisa o podjeli Ummeta neophodno je definisati samu podjelu i razilaženje unutar Ummeta, navesti dokaze da je Ummet već podijeljen na mnoštvo skupina a zatim napraviti kratku analizu o onome što se desilo među ashabima, tviše
RAZUMIJEVANJE HADISA O PODJELI UMMETA
Prije govora o razumijevanju i značenju hadisa o podjeli Ummeta neophodno je definisati samu podjelu i razilaženje unutar Ummeta, navesti dokaze da je Ummet već podijeljen na mnoštvo skupina a zatim napraviti kratku analizu o onome što se desilo među ashabima, tj. istražiti ono što se desilo među ashabim, da li je to bilo razilaženje u temeljnim akidetskim pitanjima vjere ili u nekim drugim pitanjima.
Definicija (značenje) podjele Ummeta
Arapsaka riječ “iftirak” znači podjelu u temeljnim stvarima vjere i akidi za razliku od riječi “ihtilaf” koja znači podjelu ili razilaženje u fikhskim, političkim i svim drugim pitanjima u kojima ima širine za razilaženje. Vrsta razilaženja i podjele o kojoj mi govorimo tokom cijele ove tematike je ona koja se vrača na riječ “iftirak”, tj. podjelu u temeljnim akidetskim pitanjima vjere. Takođe, riječ koja je došla u hadisu o podjeli Ummeta je “iftirak”.
Podjela Ummeta (iftirak) se u šerijatskoj terminologiji odnosi na sljedeće[62]:
1- Razilaženje i razdvajanje u vjeri, o tome govore riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (Ali Imran 103), kao i hadis o podjeli Ummeta. Ovo razilaženje je utemeljima i u suštinskim stvarima vjere koje vodi u prepirke i borbe i izlaženje iz Sunneta.
2- Odvajanje od džemata muslimana u nekoj stvari koja prouzrokuje izlazak iz osnovnih načela u akidi i devijacija u menhedžu, kao i izlazak na imame (vladare) muslimana i ohalaljivanje njihove krvi. Na ovo se odnose riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko iz izađe iz pokornosti i napusti džemat a zatim umre umro je džahilijetskom smrću”[63].
Sveobuhvatna definicija podjele u Ummetu je: Izlazak iz Sunneta i džemata muslimana u jednom ili više osnovnih akidetskih temelja ili u pitanjima vezanim za opću korist Ummeta, od čega je izlazak na muslimanske imame (vladare) i njihov džemat sa sabljom. Primjer skupina koje su se razišle i podijelile unutar islamskog Ummeta su: šije, havaridži, mu'atezile, murdžije i njima slični.
Pravilo po kojem se određuje da je neka skupina izašla iz Ehlu Sunne vel džema'a je da se razišla sa Ehli Sunnetom u jednom ili više akidetskih temelja vjere ili u jednom ili više općih šerijatskih pravila.
Dokazi da je islamski Ummet podijeljen na mnoštvo skupina
Neki učenjaci tvrde da u našem Ummetu uopće ne postoji podjela i razjedinjenost želeći time da ispolje lijepo mišljenje o Ummetu. Pa tako sa ove strane prilaze hadisu o podjeli Ummeta i tumače podjelu i razilaženje da se odnose na skupine koje nisu unutar Islama ili koje su unutar Ummeta ali su izašle iz Islama. Ovakva tvrdnja je u direktnoj suprotnosti vijestima koje su nam došle od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta jasno i nedvosmisleno ukazuju da će se Ummet podijeliti i razdijeliti, dok sa druge strane stvarnost Ummeta potvrđuje ovu istinu.
Treba znati da je podjela Ummeta na skupine ispit i iskušenje ovom Ummetu, kao i da konstantovati da je Ummet podijeljen ne znači da se o ovome Ummetu ima loše mišljenje, nego da je to stvarnost koja se mora priznati. Takođe, obaveza nam je da smatramo istinitim ono o čemu nas je obavijestio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Pitanje podjele Ummeta je davno presuđeno na što upućuju sljedeće stvari:
Prvo: mutevatir vijesti prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da će se ovaj Ummet podijeliti, od kojih je i hadis o podjeli Ummeta što je tema ove studije.
Drugo: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio u jednom drugom hadisu da će ovaj Ummet slijediti prijašnje ummete: “”Sigurno ćete slijediti puteve onih koji su bili prije vas, pedalj po pedalj, lakat po lakat, čak kada bi ušli u gušterovu rupu vi biste ih slijedili”. Pitali smo : O Allahov Polaniče, Židove i kršćane? Odgovorio je : “Pa koga drugog”[64]. Ovo upućuje da će se zsigurno Ummet podijeliti i da je dešavanje te podjele iskušenje za ovaj Ummet.
Treće: šeriajtski tekstovi Kur'ana i Sunneta koji sadrže u sebi upozorenje na slijeđenje druigh puteva, tj. skupina. Od toga je ajet: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (Ali Imran 103), kao i ajet: “Pravu vjeru ispovjedajte i u tome se ne podvajajte!” (Eš-Šura 13), takođe: “I doista, ovo je pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova” (El-En'am 153).
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je detaljno objasnio značenje ovih ajeta tako što je nacrtao dugu pravu liniju, a zatim je nacrtao linije koje se granaju i izlaze iz te linije. Potom je objasnio da je duga prava linija “siratul mustekim” (pravi put), a linije koje se granaju iz ove su stranputice koje razilaze sa pravim putem, a onda je dodao da će na svakoj toj stranputici biti daije koje će pozivati na puteve šejtana, pa ko im se odazove baciće ga u propast[65].
Četvrto: Allah, subhanehu ve teala, prijeti onima koji izađu sa puta mu'mina, pa kađe u prevodu značenja: “Onoga ko se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem, – a užasno je on boravište!” (En-nisa’ 115) a već se desilo slijeđenje puteva koji nisu put vjernika od strane sekti.
Peto: obavijestio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o podjeli koja će se desiti u ovom Ummetu kada je govorio o havaridžima i njihovoj pojavi u ovom Ummetu i da će oni izlaziti iz vjere.
Ovi dokazi nedvosmisleno ukazuju o podjeli Ummeta na više skupina što predstavlja ispit i iskušenje, kao i da je ta podjela Allahov sunnet (zakon) na Zemlji koji se ne mijenja. Sve vrste ovih podjela su pokuđene, na muslimanu je da ih prouči i da upozna njihove sljedbenike kako bi se od njih sačuvao.
Razilaženje među ashabima
Postavlja se pitanje da li je ono što se desilo među ashabima bilo razilaženje u temeljima vjere i akide ili zauzimanje različitih stavova u pitanjima u kojim je drugačije mišljenje opravdano uz sijanje smutnje, fesada i fitne od strane onih koji su koristili svaku priliku da naude Islamu i muslimanima. Ispravan odgovor na ovo se sastoji u sljedećem.
Razilaženje koje se desilo među ashabima za vrijeme bolesti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nakon njegove smrti, ta razilaženja su razilaženja u idžtihadu kao što kažu učenjaci Ehlu Sunneta. Ta razilaženja nisu bila razilaženja u akidi niti u srži Islama, nego su bila u političkim i administrativnim pitanjima. Obično su završavala ili sa idžmaom, tj. zajedničkim stavom ili priklanjanjem stavu džemata i okupljanjem oko imama. Nije se desilo ni od jednog ashaba da se odvojio od džemata, i nije bilo među njima da je neko rekao ili radio novotariju. Takođe, nije se desilo ni jednom od njih da je njegov zauzeti stav po nekom pitanju postao osnov ili temelj na kojem je izgrađena novotarija ili dijeljenje.
A što se tiče onih koji su pripisali ashabima neke izjave ili su ih pripisali nekim sektama sve su to laži izmišljene na njih. Prema tome, nije tačno da je Alija, radijallahu anhu, začetnik šitske akide, da je Ebu Zer, radijallahu anhu, začetnik islamskog socijalizma, da su Ehlu Suffa, radijallahu anhum, začetnici sufizma, da je Muavija, radijallahu anhu, začetnik džebrija, da je Ebu ed-Derda začetnik kaderija, ili bilo koji ashab od ashaba začetnik ove ili one ideje, novotarije, anomalije ili slično, sve su to čiste potvore i izmišljotine na časne ashabe.
U narednom tekstu slijedi navođenje najpoznatijih razilaženja koja su se desila među ashabima iz kojih se jasno vidi da je to razilaženje bilo u idžtihadu, politici i slično a ne u akidetskim temeljima vjere.
Prvo razilaženje: desilo se u samrtnoj bolesti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je htio da napiše knjigu (oporuku), rekao je : “Dođite da vam napišem knjigu, nećete zalutati nakon nje”, pa je Omer, radijallahu anhu, rekao: “Savladao ga je bol, dovoljna nam je Allahova knjiga”, onda su se razišli i čuli su se mnogi glasovi. Rekao im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Idite od mene, ne priliči da se u mom prisustvu raziđete”[66].
Ovo razilaženje navodimo jer šije smatraju da je ovo razilaženje bilo u temeljnim pitanjima vjere, pogrešno tumačeći ovaj događaj tvrdeći da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio ostaviti vesijjet u kojem bi oporučio da se Alija, radijallahu nahu, postavi za halifu koga su dužni svi muslimani slijediti.
Drugo razilaženje: desilo se oko same smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Omer, radijallahu anhu, je tvrdio da on nije umro nego da je uzdignut na nebesa kao Isa, alejhi selam, pa je otklonjeno ovo razilaženje kada je Ebu Bekr, radijallahu anhu, održao govor rekavši: “O ljudi, onaj ko je obožavao Muhammeda, pa zaista je Muhammed umro. A onaj ko je obožavao Allaha, pa zaista je Allah živ i ne umire”. Zatim je proučio: “Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo posalnika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi” (Ali ‘Imran 144).
Kaže Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Tako mi Allaha, ljudi kao da nisu znali da je ovaj ajet objavljen sve dok ga Ebu Bekr nije proučio tog dana”. Pa su svi prihvatili da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, umro[67].
Treće razilaženje: oko mjesta na kojem će se ukopati Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Stanovnici Meke od muhadžira su htjeli da se ukopa u Meki jer je ona mjesto gdje je rođen, gdje mu je počela objava, tamo mu je rodbina i ona je njegovo najdraže mjesto. Stanovnici Medine od ensarija su htjeli da ga ukopaju u Medini jer je ona mjesto u koje je učinio hidžru i mjesto iz kojeg je potpomognut. A grupa ashaba je htjela da ga prenesu u Bejtul Makdis jer je to mjesto gdje se ukopavaju vjerovjesnici, i jer je iz tog mjesta podignut na nebesa. Zatim su se svi složili da se ukopa u Medini na mjestu gdje je preselio nakon što su čuli hadis od Ebu Bekra, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah ne uzima dušu vjerovjesnika osim na mjestu gdje je vadžib da se ukopa na njemu”[68].
Četvrto razilaženje: desilo se oko halife Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti. Ensarije se htjeli da daju prisegu S'ad ibn Ubadetu, a muhadžiri su htjeli da hilafet pripadne Kurejšijama, a njihov stav podupire i hadis: “Imami (halife) su od Kurejšija”[69].
Peto razilaženje: koje se desilo oko nasljeđivanja imetka Poslanika, salalahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti. Fatima, radijallahu anha, je tražila da dobije svoj udio iz nasljedstva, a Ebu Bekr, radijallahu anhu, je odbio da joj da bilo šta od imetka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dokazujući to hadisom mutefekun alejhi kojeg prenosi on sam, Ebu Hurejre, Aiše i ostali: “Nas (vjerovjesnike) ne nasljeđuju, ono što ostavimo to je sadaka”[70]. Nakon šest mjeseci Fatima, radijallahu anhu je preselila, pa je time i završen ovaj spor.
Šesto razilažnje: koje se desilo oko vođenja rata protiv onih koji su odbili da daju zekat. Grupa ashaba je smatrala da se be treba boriti protiv njih kao što se vodi borba protiv kafira, dok je Ebu Bekr bio na tome da je obaveza boriti se protiv njih rekavši: “Ako bi odbili da mi daju povodac (u rivajetu koza) koji su davali Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, poveo bih rat protiv njih zbog toga”[71]. Nakon toga su se ashabi složili na borbi protiv onih koji su odbili da daju zekat.
Sedmo razilaženje: oko određivanja halife nakon smrti Ebu Bekra, radijallahu anhu. Pa je tako Ebu Bekr oporučio da njegov nasljednik bude Omer, radilallahu anhu. Bilo je ljudi koji su rekli: “Postavio si nad nama grubog i strogog namjesnika”. Razilaženje se stišalo riječima Ebu Bekra: “Ako me bude pitao moj gospodar na sudnjem danu odgovoriću: Postavio sam nad njima najboljeg od njih”.
Osmo razilaženje: oko Beni Umejje tj. rođaka Osmana, radijallahu anhu, koje je on postavljao kao namjesnike. U mjestima gdje su bili postavljeni, poput Misra i Iraka, ljudi nisu bili zadovoljni njihovom vladavinom te su tražili od Osmana, radijallahu anhu, da ih smijeni. Tako je počela poznata fitna među muslimanima koja je završila nepravednim ubistvom pravednog halife Osmana, radijallahu anhu, od strane pobunjenika. Ali ono što je u ovom kontekstu bitno je da razlozi fitne i svega što se desilo nisu bili akidetske prirode.
Deveto razilaženje: oko događaja koji su se desili u vrijeme halife pravovjernih Alije, radijallahu anhu, nakon što mu je data bej'a od strane većine muslimana. Glavni spor je bio oko što Muavija. Radijallahu anhu, namjesnik Šama, nije htio da da bej'u Aliji, radijallahu anhu, sve dok mu ne preda ubice Osmana, radijallahu anhu, jer je on nasljednik njegove krvi. A Alija, radijallahu anhu, je smatrao da je Muavija obavezan prvo da mu da bej'u pa će on kada stekne moć i snagu za to pohvatati ubice Osmana, radijallahu anhu i dati da se izvrši nad njima šerijatska kazna. Drugi spor je bila bitka “Džemel”, tj. izlazak Talhe, Zubejra i Aiše, radijallahu anhum, u Irak sa ciljem da se napravi pomirenje među suprostavljenim stranama. Zatim je Alija, radijallahu anhu. došao sa svojom vojskom na isto mjesto i desila se borba između dva tabora muslimana koju su pokrenuli munafici, sljedbenici Abdullaha ibn Sebe'a.
Treći spor je bio između vojske Alije, radijallahu anhu, i vojske Muavije, radijallahu anhu, koji je završio poznatom bitkom “Siffin”. Ono što je bitno u koktekstu teme o kojoj govorimo da svi ovi događaji i sva ova razilaženja nisu bila produkt razilaženja u temeljnim akidetskim uvjerenjima. Nego se sva razilaženja vraćaju na različita politička gledanja u rješavanju određenih pitanja. Za razliku od borbe Alije, radijallahu anhu, sa havaridžima koja predstavlja prvi i najbolji primjer razilaženja i podjele u temeljnim akidetskim pitanjima.
Nakon svih izloženih razilaženja među ashabima postaje jasna tvrdnja na samom početku ovog poglavlja, tj.da među ashabima nije bilo razilaženja u temeljima vjere i akide.
Tvrdnja kontradiktornosti dodatka hadisa “Sve će u vatru osim jedne” ostalim šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta
Neki od učenjaka tvrde da je dodatak hadisa “Sve će (skupine) u vatru osim jedne” oprečan drugim šerijatskim tekstovima. Od njih je Muhamed ibn Ibrahim ibn Vezir (umro 840. po Hidžri) u svojoj knjizi “El-Avasimu vel-kavasimu fiz-zebbi an sunneti Ebil-Kasim” (1/186). Od njih je Muhammed ibn Alij Eš-Ševkani (umro 1250. po Hidžri) u njegovom dužem odgovoru na pitanje o hadisu o podjeli Ummeta[72].
A od savremenih učenjaka su dr. Jusuf El-Kardavi u njegovoj knjizi “Es-Sahvetul-islamije”, Muhammed Dudu Eš-Šenkiti[73], i ostali koji ih u tome slijede.
Kaže Ibn Vezir o tom dodatku hadisa: “Taj dodatak je neispravan, njegovo pravilo nije validno, nije isključeno da je to od podvala i izmišljotina ateista”[74]. Nakon toga pojašnjava da se taj dodatak ne slaže sa Kur'anom i Sunnetom u svojoj ocjeni da će većina Ummeta propasti i ući u vatru jer sa druge strane mnoštvo kur'anskih ajeta i vjerodostojnih hadisa koji upućuju da će Allah, subhanehu ve teala, oprostiti ovom Ummetu ono što urade iz zaborava i greške, i da je ovaj Ummet najbolji Ummet koji se pojavio na Zemlji.
Slično tome kaže Ševkani i još dodaje: “Kakav je to hajr u Ummetu koji se podijelio na sedamdeset i tri skupine gdje će sve propasti a samo jedna spasiti …,bio je u pravu onaj ko je tvrdio da je ovo od spletki ateista i munafika jer je u tome sadržano toliko odvraćanja od Islama i zaplašivanja onih koji bi primili Islam što se ne može izmjeriti…”[75]. Zatim je uporedio ovaj hadis sa sljedećim: da se sastane grupa od sedamdeset i dva čovjeka i da tebi neko kaže: uđi u ovu skupinu zaista će se samo jedan od njih spasiti a svi ostali će propasti. Pa ko bi nakon takvog opisa te skupine ušao u nju nadajući se da će baš on biti taj jedini koji će biti spašen.
Postavlja se pitanje: kako je dodatak “sve će u vatru osim jedne” u suprotnosti sa ostalim šerijatskim tekstovima? Odgovor je: došlo je u jasnim i nedvosmislenim ajetima da je ovaj Ummet najbolji od svih ummeta, da će njegovi sljedbenici biti svjedoci protiv svih drugih ummeta, kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Vi ste najbolji ummet od svih koji se ikada pojavio” (Ali Imran 110), i kaže: “I tako smo od vas stvorili pravedni ummet da budete svjedoci protiv ostalih ljudi” (El-bekara 143).
Takođe, nadati je se da će ovaj Ummet biti polovina stanovnika Dženneta i da će sljedbenici ovog Ummeta naspram sljedbenika drugih ummeta biti poput bijele dlake na crnom biku. U hadisu mutefekun alejhi od Ebu Seida se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejkhi ve sellem, rekao: “Tako mi onoga u čijoj je ruci moja duša ja se nadam da ćete vi biti trećina stanovnika Dženneta”, pa smo zahvalili Allahu i tekbirali, pa je nastavio: “Tako mi onoga u čijoj je ruci moja duša ja se nadam da ćete vi biti polovina stanovnika Dženneta, i zaista je vaš primjer naspram drugih ummeta kao primjer bijele dlake na koži crnog bika”[76].
Pa kako sada spojiti između toga da će većina skupina na koje će se podijeliti Ummet u vatru i ove opće pohvale čitavog Ummeta kako je došlo u gornjim ajetima i hadisima?
Najbolji odgovor oko ovog prividnog neslaganja između hadisa o podjeli Ummeta na skupine i drugih šerijatskih tekstova ovoj dvojici jemenskih učenjaka Ibnul-Veziru i Ševkaniju dala su druga dva jemenska učenjaka Salih El-Mukbili i Es-Sane'ani.
Nakon što je Salih El-Mukbili pojasnio problem ovog hadisa dao je podugačak i precizan odgovor koji se može rezimirati u sljedećem.
Ljudi se dijele na dvije skupine: obične muslimanske mase i posebne grupe muslimana. Što se tiče običnih muslimanskih masa, prvi i zadnji ljudi od njih su isti, poput većine žena, robova, seljaka i njima sličnih koji ne ulaze u posebne grupe ljudi. Nema sumnje da su prvi i posljednji od njih čisti od novotarija koje bi ih svrstale u skupine sekti kojima se prijeti Vatrom. A što se tiče posebne grupe muslimana, pod njima se podrazumijevaju učenjaci, svejedno u kojoj oblasti šerijatskog znanja, intelektualci i mislioci, svejedno bili ljekari, namjesnici ili vojskovođe i oni koji traže šerijatsko znanje. Svi oni se mogu podijeliti u četiri skupine.
Prva skupina su novotari začetnici novotarija koji pozivaju u svoju novotariju, argumentiraju ju je svim mogućim sredstvima, učinili su tu novotariju osnovom i temeljem na koje vraćaju sve ajete i hadise. Zatim oni koji su njima slični u razumijevanju i gorljivošću u slijeđenju te novotarije, neki od njih obnove ideju te novotarije, razgranaju njenu nauku, pripišu joj karakteristike koja ona ne sadrži. Ovo su istinski novotari u što nema sumnje. Poput imama, vođa i teoretičara osnovnih islamskih sekti.
Druga skupina posebne grupe muslimana su oni koji slijede one iz prethodne skupine i jačaju njihovu nauku poučavanjem drugih, pisanjem knjiga i slično.
Treća skupina su oni koji nisu sposobni za istraživanje, analiziranje i donošenje vlastitog stava, niti imaju snage da kritikuju nosioce novotarija, oni uče, pamte, prenose, ali su poput morske pjene koju nose valovi. Često se to vraća na nedostatak ambicija i zadovoljstvo sa onim što su uzeli od onih prije njih jer su oni velikani u njihovim dušama. Ova skupina je najmnogobrojnija brojnošću a najmizernija vrijednošću jer oni niti su dostigli stepen posebnih grupa novotara, niti su se spasili poput običnih muslimanskih masa.
Prema tome prva skupina posebne grupe muslimana su čisti novotari na koje se odnosi hadis, druga skupina posebne grupe muslimana se po svojoj vanjštini takođe obilježavaju kao novotari. A treća skupina posebne grupe muslimana takođe potpadaju pod novotare iako je ogromna razlika između njih i prethodne dvije skupine.
Ostala je još četvrta skupina posebne grupe muslimana, većina od prvih generacija a manjina od zadnjih generacija. Oni se drže Kitaba i Sunneta i idu sa njima gdje ih oni vode. Ne govore o onome što su Kitab i Sunnet prešutili, ostavili su izvještačenost i zanimanje onim što ih se ne tiče. Zanima ih spas i život po Sunnetu koji oživljava njihove duše. Najveći užitak jednog od njih je učenje Allahove knjige, razumijevanje njenih značenja po onome kako je prenešeno od Poslanika, ashaba i tabi'ina. Takođe, od najvećih užitaka nekog od njih je spoznaja hadisa koji je vjerodostojan po senedu i po značenju. Ovo su pripadnici spašene skupine i pobjedonosne grupe na koju se odnosi dio hadisa “sve će u Vatru osim jedne”. U ovu spašenu skupinu takođe spadaju obične muslimanske mase i za koga Allah hoće od pripadnika tri gore spomenute skupine novotara, shodno Allahovom znanju o veličini njihove novotarije i shodno njihovim nijetima.
Nakon svega spomenutog ima li potrebe da se postavi izostavljeno pitanje a to je da li će većina Ummeta u vatru, jer je jasno da je najveći dio Ummeta svojom brojnošću skupina muslimanskih običnih ljudi, kako u davna vremena tako i u savremeno doba. Još ako se njima pridoda skupina posebnih muslimana koji nisu upali u novotariju, tj. spašena skupina, skupina novotara čija novotarija je skrivena i koje će spasiti milost njihovog Gospodara shodno ahiretskim nagradama, šefa'atima, oprostima i slično, kao i novotara koji će biti pod Allahovim mešietom (voljom), ako bude htio oprostiće im a ako bude htio kazniće ih. Prema tome, novotari pripadnici novotarskih skupina čak iako je broj tih skupina velik njihov ukupan broj predstavlja samo hiljaditi dio ostalih muslimana. Ko razmisli o ovome na ovakav način sačuvaće se od uvjerenja da je hadis o podjeli Ummeta na skupine od kojih će sve u Vatru osim jedne oprečan i kontradiktoran ajetima i hadisima koji govore o fadlu ovog Ummeta[77].
Prividno neslaganje između hadisa o podjeli Ummeta na skupine i drugih šerijatskih tekstova pobija imam Sane'ani sa četiri strane[78]:
Prva: da skupine nad kojima je presuđeno da će propasti da je njihov broj veoma mali, tj. njihov ukupni broj nije veći od spašene skupine. A to se pojašnjava time što broj od sedamdeset i dvije skupine koji je spomenut u hadisu ne govori o brojčanom mnoštvu onih koji će propasti nego o širini i raznovrsnosti zabludjelih puteva i stranputica. Primjer ovoga je poput tefsira riječi Uzvišenog: “I doista, ovo je pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova; – eto, to vam On naređuje, da biste se grijeha klonili”. (El-En'am 153) gdje mufessiri kažu da riječi “drugi putevi” koje je zabranjeno slijediti su spomenuti u obliku množine da bi se pojasnila raznovrsnost puteva dalaleta, njihovo mnoštvo i širina, a riječ “pravi put moj” je spomenut u jednini jer je Pravi put jedan i Istina je jedna, a mnoštvo Pravog puta i Istine su zanegirani.
Iako ovo razumijevanje hadisa nije prvo što bi moglo pasti napamet prilikom slušanja hadisa, međutim, sa njim se podudara ono što je došlo u mnogim rivajetima da je spašena skupina “es-sevadul-eazam” (većina ljudi), “džemat” i “džemati”.
Druga: propis tih zabludjelih skupina da će u Vatru je propis na osnovu njihovih vanjskih djela, tj. kao da se kaže: sve skupine će u Vatru (osim jedne) uzimajući u obzir njihova vanjska djela za koja se zaslužuje propast i Vatra. A to nije u oprečnosti sa drugim propisom da će se čitavom ovom Ummetu Allah smilovati uzimajući u obzir Allahovu milost prema ovom Ummetu, činjenje šefa'ata Poslanika ovog Ummeta, sallallahu alejhi ve sellem, i šefa'ata dobrih ljudi grešnima iz ovog Ummeta. A spašena skupina, iako i ona nije neovisna od Allahove milosti, međutim, uzimajući u obzir njena vanjska djela njoj se presuđuje da je spašena jer je došla sa onim što je naređeno a ostavila je ono što je zabranjeno.
Treća: da je presuda nad ovim zabludjelim skupinama da će u vatru uslovljena njihovim nekažnjavanjem na dunjaluku. Da će ovaj Ummet biti kažnjavan na Dunjaluku upućuje hadis: “Ovaj moj Ummet je Ummet kome će se Allah smilovati, neće biti kažnjen na Ahiretu. Zaista je njegovo kažnjavanje na Dunjaluku: fitnama, zemljotresima i ubistvima”[79]. Pa je tako hadis o podjeli Ummeta u njegovom tekstu “sve će u Vatru” ograničen ovim hadisom, tj. ako ne budu kažnjeni na Dunjaluku. Činjenica je da se ovaj Ummet kažnjava na Dunjaluku te prema tome neće biti u Vatri.
Četvrta: ova kontradiktornost između hadisa o podjeli Ummeta na skupine od kojih će sve u Vatru osim jedne i između ajeta i hadisa koji govore o fadlu ovog Ummeta u cjelini dolazi sa strane razumijevanja teksta “sve će u Vatru osim jedne” da se to misli da će trajati od vremena kada je izgovoren hadis do Sudnjeg dana. Time se ostvaruje to da će biti većina Ummeta oni koji će u Vatru, a da će biti manjina onih koji će se spasiti.
Međutim, istina je da će se podjela Ummeta na zabludjele skupine koje će u vatru dešavati u određenim vremenskim periodima a ne da će to neprestano trajati. Ovo se može dokazati sa više strana: prvo – što je u hadisu došlo “podijeliće se moj Ummet” a to je glagol u budućem vremenu. Drugo – što jedošlo u tekstu hadisa “ono na čemu sam ja i moji ashabi”, a ashabi su dio ovog Ummeta u što nema sumnje a u hadisu im je presuđeno da su oni spašeni te da i oni koji budu na onom na čemu su oni bili da će biti takođe spašeni. Da se značenje hadisa odnosi na vrijeme od kada je izrečen pa do Sudnjeg dana ta podjela na mnoštvo skupina bi se trebala desiti i među ashabima, a hadis je jasno rekao ono što je suprotno tome. Pa tako, podjela Ummeta na mnoštvo skupina, i to da će sve u Vatru osim jedne, kao i činjenica da će se to dešavati s vremena na vrijeme u određenim vremenskim periodima ukazuje da većina Ummeta neće u Vatru kao i da će samo manjina biti spašena nego obrnuto, većina će biti spašena a manjina će u Vatru.
Spomenuti odgovori od Saliha El-Mukbilija i Imama Sane'anija na tvrdnju problematičnosti dodatka u hadisu “sve će u Vatru osim jedne” su dovoljni u razumijevanju valjanog značenja ovog dodatka i suvišno je dodavati nešto više na to.
Razumijevanje značenja hadisa o podjeli Ummeta
Nakon što je u prethodnim poglavljima pojašnjena valjanost hadisa sa strane seneda i samog teksta ostalo je još da se pojasne detaljno i precizno značenja dotičnog hadisa. Radi lakšeg razumijevanja pitanja će biti podijeljena u posebne cjeline[80].
Prvo poglavlje: suština podjele Ummeta
Podjela Ummeta može da se odnosi shodno općem značenju hadisa na sve vrste podjela, takođe može biti podjela u nekom određenom smislu. Kao što riječ “oslobađanje roba” koja je došla u Kur'anu ima dva značenja: oslobađanje bilo kojeg roba i oslobađanje roba muslimana. Nije ispravno da se hadis odnosi na podjelu Ummeta u svim mogućim vrstama podjele, jer iz toga proizilazi da razilaženje u fikhskim pitanjima ulazi u ovu podjelu a to je batil po idžmau učenjaka. Razilaženje islamskih učenjaka se desilo u fikhskim pitanjima od vremena ashaba pa sve do dan danas. Čak prva razilaženja u ovim pitanjima se desilo u vrijeme četvorice pravednih halifa, a zatim među ostalim ashabima, potom među tabi'inima i nisu jedni druge zbog toga korili. A na ashabe i tabi'ine su se ugledali oni poslije njih pa se još više raširilo razilaženje u fikhu. Pa kako onda da razilaženje među fikhskim mezhebima potpada pod značenje ovog hadisa. Ne nego je ispravno da se podjela Ummeta u ovom hadisu odnosi na razilaženje u temeljnim akidetskim pitanjima.
Drugo poglavlje: razlog podjele Ummeta
Razlog podjele ovog Ummeta može da bude mržnja i neprijateljstvo njegovih sljedbenika te da se vraća na grijehe. Takođe, razlog može biti unošenje novotarija u vjeru. Svako onaj ko se ne usmjeri po uputi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovom sunnetu ili će završiti u grijehu ili u novotariji. Šerijatski tekstovi koji govore o podjeli Ummeta nisu striktno ograničili razlog podjele Ummeta samo na novotariju. Ali većina učenjaka, ako ne i svi, koji su se bavili ovom temom navode da je podjela Ummeta na mnoštvo skupina proizašla iz unošenja novotarija u vjeru. Pa zbog toga oni koji tumače ovaj hadis ne ubrajaju razilaženje među muslimanima zbog grijeha u podjelu Ummeta na skupine spomenutu u hadisu. Te s toga daljni govor o podjeli Ummeta na skupine se striktno odnosi na podjelu zbog novotarija.
Treće poglavlje: da li su zabludjele skupine nevjernici?
Teoretski gledano ove zabludjele skupine kojima se prijeti vatrom mogu biti one koje su izašle iz milleta zbog onoga što su unijeli u vjeru jer oni su se razišli u općem smislu sa sljedbenicima Islama. A to nije ništa drugo nego kufr, jer između Islama i kufra nema treće kategorije. Takođe, teoretski gledano iz hadisa se može razumjeti da ove zabludjele skupine nisu izašle iz vjere Islama u potpunosti iako su napustili dobar dio islamskih temelja i obilježja. Postoji i treća mogućnost, da su neki od njih izašli iz vjere a neki nisu, tj. da ovo koji nisu da se i dalje ubrajaju u muslimane iako su je krupna njihova novotarija i strašan njihov akidetski pravac, s tim da ih to nije odvelo dotle da su postali čisti kafiri i da su otvoreno izmijenili vjeru.
Što se tiče teksta hadisa “sve će u Vatru osim jedne” njegovo vanjsko značenje obavezuje izvršenje prijetnje, s tim da je prešućeno da li se misli na vječni boravak u Vatri ili privremeni. Ni za jedno ni za drugo nema dokaza jer prijetnja vatrom često se odnosi na grešne mu'mine kao što de odnosi i na kafire iako je ogromna razlika između jednih koji će biti privremeno u vatri i drugih koji će biti trajno u vatri.
Nije svaka zabludjela skupina kojoj se prijeti vatrom izašla iz Islama niti je nevjernička.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije: “A ko kaže: svaka od sedamdeset i dvije skupine čini kuf koji je izvodi iz milleta, oprečan je Kur'anu, Sunnetu, idžmau ashaba, radijallahu anhum, pa čak i idžmau četvorice imama a i ostalih, jer nema niko od njih ko je proglasio nevjerničkom svaku od sedamdeset i dvije skupine, nego neke od tih skupina proglašavaju jedne druge nevjernicima zbog nekih izjava …”[81].
Takođe, kaže: “… Nisu riječi hadisa “sedamdeset i dvije će u Vatru a jedna u Džennet” krupnije i teže od riječi Uzvišenog u prevodu značenja: “Oni koji bez ikakva prava jedu imetke siročadi – doista jedu ono što će ih u vatru dovesti i oni će u ognju gorjeti”. (En-Nisa’ 10) i riječi: “Onoga ko to nepravično i nasilno uradi – Mi ćemo u vatru baciti, to je Allahu lahko”. (En-Nisa’ 30), i mnoštvo primjera tako jasnih šerijatskih tekstova koji govore da ko uradi neko zabranjeno djelo da će ući u vatru”.
Četvrto poglavlje: kako neka skupina postaje zabludjela?
Neka skupina postaje zabludjela kada se raziđe sa spašenom skupinom u nekom akidetskom temelju ili šerijatskom pravilu. A ne postaje takva ako se raziđe sa spašenom skupinom u nekim ograncima vjere, jer ne proizilazi iz anomalije u ogranku podjela koja čini neku skupinu sektom, nego razilaženje u temeljnim stvarima vjere proizvodi zabludjele skupine. Takođe, pod propis razilaženja u temeljnim stvarima vjere ulazi i mnoštvo razilaženja u ograncima vjere. Jer kada novotar dođe sa mnoštvom novotarija to se vrati na veliko suprostavljanje sa Šerijatom pa dobije obim razilaženja u temelju vjere.
Peto poglavlje: određivanje i preciziranje podijeljenih skupina
Pitanje određivanja sedamdeset i dvije zalutale skupine je jedno do onih oko kojih su se razišli učenjaci u stara i sadašnja vremena. Ko ulazi među te skupine a ko nije od njih, da li se one mogu odrediti imenima, karakteristikama, brojevima i vođenjem statistike tako da se precizno zna ko je od njih a ko nije? Na ovo pitanje se mogu naći otprilike četiri mišljenja. Prvo da je to stvar gajba i da nema dokaza za tako nešto, drugo da se mogu odrediti osnovne zabludjele skupine iz kojih se granaju sve ostale, treće da se tačno imenom i karakteristikom nabroje i odrede zabludjele skupine i četvrto da je to stvar gajba osim za neke sekte o kojima su prenešeni šerijatski tekstovi poput havaridža.
Što se tiče spašene skupine, nema razilaženja među učenjacima čije se mišljenje uzima u obzir ko je ona, jer je njeno određivanje došlo u jasnom, nedvosmislenom opisu oko čega ne bi trebalo biti nedoumice osim koji je izgubio moć zdravog rasuđivanja, takvom nema pomoći.
Stvar koja je nedvojbeno jasna kod džumhura selefa ovog Ummeta je da se ovaj Ummet podijelio na mnoštvo skupina na što jasno i decidno upućuje Kur'an i Sunnet a potvrđuje ih stvarnost. Da je prenešeno je u vjerodostojnim hadisima da će se Ummet podijeliti na sedamdeset tri skupine jedna će u Džennet a ostale u Vatru. Da je preneseno u hadisima pojašnjenje spašene skupine da je ona Ehlu Sunne kada god se bude uklapala pod opis koji je došao u hadisima.
To jest, spašena skupina je džemat ili es-sevadul-eazamu ili ono na čemu je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi. I da su zabludjele skupine stanovnici Vatre s tim da neće biti vječno u njoj osim za koga Allah bude htio. Da postoje skupine koje su izašle iz naziva zalutalih skupina, jer su izašli iz ovog milleta i ne ubrajaju se u muslimane. Poput ekstemnih džehmija, ekstremnih rafidija, batinija (šitska sekta), čistih filozofa, sljedbenici hulula (utjelovljenja u božansko biće), ittihada (sjedinjenja sa božanskim bićem) i vahdetul-vudžuda (da sve što postoji je otjelovljenje Allaha). Da je određivanje i imenovanje sedamdeset i dvije sekte ili vraćanje svih sekti na temelje nekoliko velikih sekti stvar gajba za koji nema dokaza. Jer je podjela Ummeta u stalnom povećanju i raznovrsnosti, jer se novotarije obnavljaju i pojavljuju u svakom vremenu do Sudnjeg dana[82].
Neki učenjaci su odredili osnovne zabludjele sekte a iz njih su izbacili estremne džehmije.
Kaže Hafs ibn Humejd: “Pitao sam Abdullah ibn Mubareka na koliko skupina se podijelio ovaj Ummet? Odgovorio je: ‘Osnov su četiri skupine a to su šije, harurije (havaridži), kaderije (mu'atezile) i murdžije. Šije su se razišle na dvadeset dvije sekte, hururije na dvadeset i jednu, kaderije na šesnaest a murdžije na trinaest’. Rekao sam mu: ‘O ebu Abdurrahman, nisam te čuo da spominješ džehmije? Kaže: ‘Ti si me pitao samo o sektama muslimana'”[83].
Većina učenjaka smatra da su ekstremne džehmije izašle iz okvira islamskih sekti, jer su oni postali nevjernici sa svojim t'atilom (negiranjem svih Allahovih imena i svojstava), takođe sekta batinije i filozofi ateisti.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije: “Zbog toga kaže Abdullah ibn Mubarek, Jusuf ibn Esbat i drugi: ‘Četiri osnovne sekte su: šije, havaridž, kaderije i murdžije. Kažu: ‘Džehmije nisu od sedamdeset tri skupine …’. Takođe, spominje
Ebu Abdullah ibn Hamid od sljedbenika Ahmeda dva mišljenja: ovo koje smo naveli (o džehmijama) je jedno od njih, sa ovim oni misle na prave originalne džehmije na čemu je bio sam Džehm i oni koji su ga slijedili, a to je negiranje imena Allahovih sa negiranjem Njegovih sifata tako da se Allah ne naziva nijednim Njegovim lijepim imenom, niti bilo čime drugim niti da postoji niti nešto drugo”[84]. Takođe, kaže: “A gori od njega su oni koji negiraju Allahova imena i svojstva, a to su ateisti od filozofa i Karamita.
Zbog toga su ovi kod imama ovog Ummeta licemjerni ateisti, čak je u skriveni kufr koji je veći od kufra Židova i kršćana. Nema sumnje da ovi ne spadaju u sedamdeset dvije skupine, kada vanjštinom ispolje Islam najbolje što se o njima može reći da su munafici poput munafika koji su bili u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iako su ovi bili bliže Islamu od njih jer su se pridržavali vanjskih islamskih obilježja, dok ovi često kažu da su oslobođeni od obaveza: nema posta, nema namaza ni hadža ni zekata.
Međutim moglo bi se reći da je nad ovima uspostavljen hudždžet (dokaz) poslanstva više nego nad ovim prvim”[85]. A na drugom mjestu kaže: “A džehmije kod mnogih učenjaka selefa, poput Abdullah ibn Mubareka, Jusufa ibn Esbata, skupine od sljedbenika imama Ahmeda i drugih, ne ubrajaju se u sedamdeset dvije skupine na koje se podijelio ovaj Ummet. Osnovne sekte kod njih su: havaridži, šije, murdžije i kaderije, ovo je prenešeno od Ahmeda. A prenosi se od skoro svih učenjaka Ehlu Sunne i hadisa da su govorili: “Ko kaže da je Kur'an stvoren on je kjafir, ko kaže da se Allah neće vidjeti na Ahiretu on je kjafir, itd.
Pokušali su neki učenjaci i autori knjiga o sektama da poimenično nabroje sedamdeset i dvije skupine i da ih razdijele na korijene glavnih sekti. Od onih koji su to uradili su Abdullah ibn Mubarek[86], Jusuf ibn Esbat, Ebu Hatim Razi[87], Bagdadi u knjizi “El-Ferk bejnel-firek”, Ibnul-Dževzi u “Telbisu Iblise”, Šehrestani u “El-Milel ven-nihel”[88], Es-Sekeski u “El-Burhan”[89] i Iraki u “El-Fireku ve asnaful-kefereti”[90]. Sve ovo su idžtihadi (mišljenja) ovih učenjaka za koji nemaju dokaza a naročito ako uzmemo u obzir da je ovo pitanje stvar gajba. Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada nas je obavjestio o podjeli Ummeta na sedamdeset tri skupine nije spominjao veći broj od toga, a mjesto i vrijeme o kojima govori nisu određeni pa ostaje mogućnost pojavljivanja novih skupina sve do sudnjeg dana. Pa tako niko ne može sa sigurnošću da odredi brojčano i poimenično te skupine jer je to stvar gajba.
Šesto poglavlje: tvrdnja svake sekte da je ona spašena skupina
Što se tiče svojatanja skupina da svaka od njih tvrdi da je spašena skupina, to pitanje se rješava sa vraćanjem na Allahovu Knjigu i Sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Kaže Uzvišeni u svojoj Knjizi u prevodu značenja: “Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!” – a Allah prašta i samilostan je”. (Ali Imran 31) To znači da je slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, vaga sa kojom se mjeri svaka skupina. A što se tiče tvrdnje sljedbenika neke skupine da oni slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to se provjerava izlaganjem njihovih temelja na kojima je zasnovana skupina na Sunnet i menhedž selefa ovog Ummeta.
Ako bi neko rekao zašto i na menhedž selefa, odgovor je zato što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao u hadisu mutefekun alejhi da su najbolje generacije ovog Ummeta prve tri generacije, a na najboljeg se ugleda. Pa ako se temelji neke skupine budu slagali sa Sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi vesellem, i menhedžom selefa oni su u pravu, a ko se raziđu sa Sunnetom i uputom selefa oni su zasigurno sljedbenici prohtjeva i strasti i njihova tvrdnja se odbija.
Sedmo poglavlje: da li Eš'arije i Maturidije ulaze u spašenu skupinu
Eš'arije i Maturidije su kelamističke sekte koje se ubrajaju u sljedbenike Kible (ehlul-kibla), u što nema sumnje, međutim ne ubrajaju se u spašenu skupinu Ehli sunne vel džema'a iako su im najbliži u odnosu na ostale sekte.
Argumenti zbog kojih se ne u brajaju u Ehli sunne vel džema'a su sljedeći:
Prvo: razišli su se sa Ehli sunne vel džema'a u većini temeljnih akidetskih pitanja a dovoljno je da se raziđu samo u jednom akidetskom temenju da bi izašli iz Ehli sunne vel džema'a.
Drugo: Eš'arije i Maturidije su kelamističke skupine oko čega nema razilaženja, a oni koji su se bavili Ilmu kelamom nazivani su Ehlul-ehva, tj. novotarima, a novotari se ne ubrajaju u Ehli sunne.
Treće: velika istina koju su potvrdili sami eš'arijski učenjaci, kao što je u pristrasnoj eš'arijskoj knjizi „Tabekatuš-šafi'ijje“, da su se najveći eš'arijski učenjaci, poput: Džuvejnija, Razija, Gazalija i drugih, pokajali i vratili na mezheb selefa. Pa se postavlja pitanje: ako su bili na akidi Ehli sunne vel džema'a od čega su se pokajali i na koju akidu su se vratili?
Četvrto: jasne i nedvosmislene izjave prvih i potonjih učenjaka Ehli sunneta da Eš'arije i Maturidije nisu Ehli sunne vel džema'a[91].
Osmo poglavlje: znakovi po kojima se prepoznaju sekte u ovom Ummetu
Sekte u osvom Ummetu imaju obilježja po kojima se prepoznaju, a ona se mogu podijeliti na generalna obilježja i detaljna obilježja. Tri su generalna obilježja svih sekti:
Prvo – razilaženje, na što ukazuju riječi Uzvišenog u prevodu značenja: “I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli, – njih čeka patnja velika”. (Ali Imran 105)
Drugo – slijeđenje mutešabihat (manje jasnih ajeta) iz Kur'ana, kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni u čijim srcima je zejg – koji su željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni, a tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: “Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!” – A samo razumom obdareni shvaćaju”. (Ali Imran 7)
Treće – slijeđenje strasti i prohtjeva, kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “Oni u čijim srcima je zejg”. A “zejg” je odstupanje od istine zbog slijeđenja strasti. Takođe: “A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu?” (El-Kasas 50), i kaže: “Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo” (El-Džasije 23).
A što se tiče pojedinačnih obilježja za svaku skupinu na njihove pojedinosti ukazuju Kur'an i Sunnet a za njihova izlaganja je potrebno više prostora.
Deveto poglavlje: značenje riječi “sve će u Vatru”
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je obavijestio de će sve skupine u Vatru osim jedne. A ova prijetnja ukazuje da je svaka od tih skupina učinila velik i strašan grijeh, jer je opće prihvaćeno pravilo u akidi da onaj grijeh zbog kojeg Allah prijeti njegovom počiniocu da je to veliki grijeh. Jer nije rečeno “sve će u Vatru” ni zbog čega drugog nego što su se odvojile od džemata muslimana, kao i što su došli sa novotarijom koja ih je odvojila od onog na čemu je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi. Sa druge strane ostaje pitanje da li ova prijetnja podrazumijeva stalni boravak u vatri ili ne? Pa ako kažemo da nije stalni nego privremeni opet ostaje pitanje da li će se prijetnja izvršiti ili je pod Allahovim mešietom (voljom).
Što se tiče prvog, tj. da li podrazumijeva stalni boravak u vatri ili ne, to dalje znači da neke novotarije izvode iz vjere ili ne izvode iz vjere. Pa ako uzmemo da ne izvode iz vjere po mezhebu Ehlu Sunne može imati dva značenja:
Prvo da se prijetnja izvrši bez opraštanja grijeha, a na to jasno upućuje vanjsko značenje hadisa “sve će u Vatru”.
Drugo da prijetnja bude ograničena Allahovom voljom, tj. da Allah ako bude htio kazniće ih vatrom. U tom slučaju riječi hadisa “Sve će u Vatru” se tumače: sve ove skupine zaslužuju da budu kažnjene Vatrom.
Deseto poglavlje: značenje riječi “osim jedne”
Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem riječi, “osim jedne” tačno preciziraju i upozoravaju da je istina samo jedna jer da je istina prisutna i kod ostalih skupina ne bi rekao “osim jedne”. I jer je osobina odvajanja i razilaženja u općem smislu zanegirana i odbačena osobina Šerijata. Takođe, jer je Šerijat presuđivač između dvije podijeljene strane jer kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše”. (En-Nisa 59) U ajetu je razilaženje vraćeno na Šerijat, pa da sam Šerijat podržava razilaženje ne bi bilo nikakve fajde da se razilaženje vraća na njega.
Jedanaesto poglavlje: razlog određivanja spašene skupine
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od svih skupina na koje će se Ummet podijeliti nije ni jednu pojasnio osim spašenu skupinu, dok je u opisu ostalih skupina spomenio samo njihov broj. Spašenu skupinu je pojasnio riječima: “Ona je džemat”, “ona je es-sevadul-eazamu” i “a ona je ono na čemu sam ja i moji ashabi”[92]. Na pitanje zašto je pojašnjena samo spašena skupina može se odgovoriti na dva načina:
Prvi: što je značenje i određivanje spašene skupine preče da se spomene jer je vezano za obavezu koji je dužan slijediti svaki musliman, takođe, kada se odredi i precizira spašena skupina nema potrebe da se opisuju ostale.
Drugi: što je takav stil izražavanja više retoričan, a to je osobina izražavanja Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Da sa što manje riječi kaže što više značenja. Kada se pojasni i opiše spašena skupina svakom će biti jasno da ono što je mimo toga, što je oprečno tom opisu da nije spašena skupina, a njihovo određivanje postaje stvar idžtihada. Za razliku da je učinjeno obrnuto, da su opisivane sve ostale skupine onda bi za pojašnjenje karakteristika spašene skupine trebao velik komentar, a osobine spašene skupine se ne mogu određivati idžtihadom.
Dvanaesto poglavlje: značenje riječi “a ona (spašena skupina) je džemat”
Islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko značenja “džemat” sa kojima je opisana spašena skupina u ovom hadisu. Ta mišljenja se mogu svesti na nekih pet stavova[93]:
Prvi stav: da je džemat es-sevadul-eazamu od sljedbenika Islama.
Po ovom mišljenju u džemat ulaze mudžtehidi ovog Ummeta, njegovi učenjaci i sljedbenici Šerijata koji rade po njemu, a oni mimo njih takođe ulaze pod isti propis jer ih slijede i ugledaju se na njih. A svi oni koji izađu iznjihovog džemata pa to su oni koji su se odvojili, među ovakve ulaze svi sljedbenici novotarija jer su se razišli sa onima koje smo prethodno spomenuli i ne ulaze u njihov džemat ni u kom slučaju.
Drugi stav: da su džemat imami, učenjaci i mudžtehidi, pa ko izađe van onoga na čemu su učenjaci Ummeta umrijeće džahilijetskom smrću. Jer su Allahov džemat učenjaci, Allah, subhanehu ve teala, ih je učinio dokazom protiv ostalih ljudi, a to je zato jer obični ljudi svoju vjeru uzimaju od njih pa su time njihovi sljedbenici.
Po ovom mišljenju u džemat ne ulazi ni jedan novotar, jer učenjak ne dolazi sa novotarijom. Sa novotarijom dolazi samo onaj ko za sebe tvrdi da je učen a nije. Novotarija izvodi onog ko je kaže ili čini iz okvira onih čije mišljenje se uzima u obzir. Ovo se kaže na osnovu mišljenja da se mišljenje novotara ne ubraja u idžma učenjaka niti ga narušava. A po drugom stavu, tj. da se uzima u obzir mišljenje novotara, to se misli da se njegovo mišljenje uzima u obzir mimo mes'ele u kojoj je došao sa novotarijom, jer oni su sa samom novotarijom oprečni idžmau učenjaka. U svakom slučaju novotari ne ulaze es-sevadul-eazam i džemat muslimana.
Treći stav: da su džemat ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Oni su oni koji su uspostavili temelj vjere i učvrstili njene stubove. Njihova je karakteristika takođe, da se nisu okupili na batilu nikada.
Po ovom mišljenju termin džemat se pokalapa sa drugim rivajetom hadisa u kojem je došao dodatak “ono na čemu sam ja i moji ashabi”. Pa kao da se značenje džemata vraća na ono što su oni rekli i ostavili kao Sunnet. Prema tome novotari nikako ne ulaze pod termin džemat po ovom mišljenju.
Četvrti stav: da je džemat sve ono na čemu su se složili sljedbenici Islama, te je vadžib onima mimo njih da ih u tome slijede. Oni su oni za koje je Allah garantovao svome Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, da ih neće okupiti na dalaletu.
Pa kao da se ovo mišljenje vraća na drugi stav, ono što on podrazumijeva to podrazumijeva i ovaj stav. Takođe, može se reći da se ovaj stav vraća na prvi a to je bliže. Jer ovaj stav ima isto ono što ima i u prvom a to je da moraju biti unutar džemata moraju biti mudžtehidi pa kada se oni na nečemu okupe to ne može biti uopšte novotarija, nego oni predstavljaju spašenu skupinu oko koje se svi ostali okupljaju.
Peti stav: da je džemat zajednica muslimana koja se okupi oko nekog emira. Naredio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se muslimani moraju držati tog džemata, a zabranio da se odvajaju od njega.
Rezime svih gore spomenutih stavova je da se pod džematom podrazumijeva okupljanje oko imama koji slijedi Kur'an i Sunnet. To znači da okupljanje na onome što je mimo Sunneta izlazi iz pomenutog značenja džemata, poput okupljanja havaridža i njima sličnih. Prema tome, ovih pet mišljenja kruže oko onog na čemu su sljedbenici Ehlu Sunneta a oni i jesu ciljani sa ovim dodatkom u hadisu.
Nastavak ispod
Vidi manjePROPIS PROMJENE IMENA
Alejkumusselam. Imena ukazuju na osobine ljudi, svaki čovjek ima udjela u svom imenu te je zbog toga propisano da čovjek naziva sebe i svoju djecu sa lijepim imenima, koja imaju lijepo značenje kako bi njegova ličnost i karakter imali udjela u tom značenju. Značenja imena utiču na ljude koji se njimviše
Alejkumusselam.
Imena ukazuju na osobine ljudi, svaki čovjek ima udjela u svom imenu te je zbog toga propisano da čovjek naziva sebe i svoju djecu sa lijepim imenima, koja imaju lijepo značenje kako bi njegova ličnost i karakter imali udjela u tom značenju. Značenja imena utiču na ljude koji se njima nazivaju, a i obrnuto, ljudi utiču na imena kojima su nazvani. Pa tako ime Muhammed pored svog jezičkog značenja dobija posebno značenje jer je time nazvan
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Takođe Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija, Talha, Zubejr, Hamza, Halid, Aiša, Esma, Fatima i druga imena ashaba su imena koja imaju svoja lijepa jezička značenja u arapskom jeziku, ali isto tako imaju svoja posebna i dodatna značenja zbog ličnosti koje su ih nosila.
Zato Islam podstiče na nadijevanje lijepih imena, tj. onih koja imaju lijepa značenja a ne ona koja lijepo zvuče. Allahu, dželle še'nuhu, najdraža imena su Abdullah i Abdurrahman, kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma. Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je mijenjao ružna imena kao što to bilježi Tirmizi u svom Džami'u od Aiše, radijallahu anha. Ovu predaju šejh Albani ocjenjuje vjerodostojnom.
Islam je došao za Arape i za nearape i nije šart da čovjek koji primi Islam ima arapsko ime ili tzv. muslimansko ime nego je potrebno da nema ružno ime, a nije dozvoljeno da njegovo ime ima značenje koje je oprečno Islamu iŠerijatu.
Mnogo je Perzijanaca i Rimljana koji su primili Islam a njihova imena su ostala onakva kakva su i bila, oni ih nisu promijenili, pa čak mnogi vjerovjesnici su imali nearapska imena jer oni u osnovi i nisu bili Arapi.
Upitan je šejh Bin Baz o tome da li je obavezan onaj ko primi Islam da promijeni svoje prethodno ime poput Džordž, Džozef i slično pa je odgovorio sljedeće: “Nije obaveza da promijeni svoje ime osim ako to ime sadrži značenje da je on rob nekom drugom mimo Allaha (poput Abduššems – rob Sunca ili Abdunnebijj – rob vjerovjesnika i slično), s tim da je propisano da se daje lijepo ime. Prema tome, da promijeni svoje nemuslimansko ime u muslimansko to je lijepo, međutim to nije vadžib (obaveza). Pa ako je njegovo ime Abdulmesih (rob Mesiha) i slično tome obaveza ga je promijeniti. A ako ime nema značenje da je on rob nekom drugom mimo Allaha, poput imena Džordž, Pavle i slično onda nije obaveza da se ono promijeni, jer su imena zajednička između kršćana i nekršćana. Ve billahi tevfik”. (Fetava islamijje, 4/404)
Prema tome, promjena imena osobe koja pređe na Islam ili osobe koja je iz neznanja nadila ime koje je po Šerijatu haram ili mekruh nadijevati se kreće između tri propisa: može biti vadžib, ili mustehab ili da nema smetnje da se ostane na starom imenu.
Vadžib je prmijeniti ime kada ime sadrži u sebi značenje da je čovjek rob nekom mimo Allaha, poput imena Abdunnebijj, Abdulmesih i slično tome, jer nije dozvoljeno da čovjek bude rob nekome drugom mimo Allaha, dželle še'nuhu i jer su sva stvorenja u Allahovoj vlasti i njegovi su robovi. Kaže Ibn Hazm: “Učenjaci su složni oko zabrane nadijevanja bilo kojeg imena koje sadrži značenje robovanja nekom drugom mimo Allaha, dželle še'nuhu, poput Abduamr, Abdulk'aba i tome slično”. Takođe, zabranjeno je nadijevati imena poput Melikulmuluk (kralj kraljeva), Šahušah (vladar vladara) i tome slično. prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je najniže ime kod Allaha, dželle še'nuhu, ime čovjeka koji se nazove Melikulmuluk”, a u rivajetu je dodano: “Nema Malika osim Allaha”. Kaže Sufjan: “Poput Šahušah”. Sa druge strane nadijevanje ovih imena je oprečno islamskoj akidi čiji je temelj tevhid, odnosno iskreno izdvajanje Allaha u upućivanju ibadeta.
Mustehab je promijeniti ime kada ime ima ružno značenje, poput Harb (rat), Hazen (tuga), ‘Asija (griješnica) i slično, i kada ime u svom značenju sadrži pohvalu njegovog vlasnika, poput Zahid (isposnik), Abid (pobožnjak),
Takva (bogobojaznost), Huda (uputa) i tako dalje.
Dokaz da je mustehab promijeniti imena koja imaju ružno značenje je hadis kojeg bilježi Muslim a prenosi ga Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, promijenio ime ‘Asije (nije Asja kako se zvala firaunova žena) i nadio joj ime Džemila.
A dokaz da je mustehab da se promijeni ime koje ima u sebi pohvalu onoga ko ga nosi je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Semureta ibn Džundubeta da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemoj nazivati svoje dijete Jessar (onaj kome je sve olakšano), ni Rebbah (onaj koji mnogo stiče), niti Nedžih (onaj koji je uspio), niti Efleh (najuspješniji) …”. Takođe, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Zejneb bint Ebi Seleme imala ime Berra (ona koja mnogo čini dobročinstvo), pa rekoše da sama sebe hvali, pa joj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao ime Zejneb.
A dokaz da nije vadžib mijenjati u ova dva slučaja imena nego da je to samo mustehab je hadis kojeg bilježi Buharija od Se'id ibn Musejjeba koji prenosi od svoga oca da mu je otac došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa ga je on upitao: “Kako ti je ime?”, a on reče: “Haznun (težina)”, pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ti si Sehlun (lahkoća)” a reče mu Musejjib: “Neću da mijenjam ime koje mi je dao moj otac”. A ravija Ibn Musejjib je dodao: “Neprestano nas (njihovu familiju) je poslije toga pratila teškoća”. Kaže Ibn Bettal, jedan od komentatora Buharijinog Sahiha: “Hadis ukazuje na to da naredba promjena imena u ljepše ime koja je došla u hadisu ne znači da je to vadžib”. Jer da je bila vadžib ne bi ashab odbio prijedlog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili bi ga primorao na to.
A što se tiče dozvole da čovjek ostane na starom imenu, to je u slučaju kada ime ne potpada ni pod jednu od gore spomenutih mogućnosti, svejedno na kojem jeziku bilo i kojem narodu ime pripadalo, samo je bitno da ono ima lijepo značenje.
Neki učenjaci smatraju da je konvertitu bolje (ne mustehab) da promijeni svoje ime u neko od muslimanskih imena, znači imena koja su rasprostranjena među muslimanima.
Često se uz ovu temu postavlja pitanje da li je neophodno, kada se već mijenja ime, da se zamijeni i u dokumentima, tj. njegova zvanična upotreba. Jer mnogi koji bi promijenili ime, svejedno bilo to mustehab ili vadžib, volili bi da u dokumentima ostanu na starim imenima zbog raznoraznih privilegija i olakšica ili čak neizdvajanja u svom narodu.
Ispravno po ovom pitanju, da mijenjanje imena u papirima predstavlja istinsko mijenjanje imena, a da ono nezvanično mijenjanje, koje ostane uglavnom među prijateljima i poznanicima, u stvari i nije mijenjanje imena.
Ibret je u tome kako ga oslovljavaju oni koji ga ne poznaju nikako, a oni ga oslovljavaju onako kako je u dokumentima a ne kako bi on volio. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePRIČANJE UNUTAR KUPATILA (WC-a)
Alejkumusselam. Oko teme pričanja i govora prilikom obavljanja nužde prenose se tri hadisa: Prvi – bilježi Muslim od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa mu je nazvao selam a on, sallallahu alejhi ve sellem, mviše
Alejkumusselam.
Oko teme pričanja i govora prilikom obavljanja nužde prenose se tri hadisa:
Prvi – bilježi Muslim od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa mu je nazvao selam a on, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije odgovorio.
Drugi – bilježi Ibn Madže od Džabira, radijallahu anhu, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa ga je poselamio. Pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada me vidiš u tom stanju nemoj mi nazivati selam, a ako mi nazoveš selam neću ti odgovoriti”. Ovaj hadis vjerodostojnim ocjenjuju Abdulhak El-Išbili i Albani, a dobrim Ibn Hadžer.
Treći – bilježi Ebu Davud, Ahmed, Hakim i ostali, od Ebu Se'ida, radijallahu nahu, da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Da dva čovjeka izađu da obave veliku nuždu i pri tome otkriju stidna mjesta i razgovaraju, to zaista Allah mrzi”. Hadis ocjenju Hakim i Šuajb Arnaut vjerodostojnim, a slabim Ebu Davud i Albani zbog Ikrime ibn Ammara oko čije pouzdanosti postoji razilaženje i zbog poremećaja u senedu hadisa.
Po pitanju pričanja u kupatilu, wc-u i slično, islamski pravnici imaju tri mišljenja:
Prvo: da je pričanje prilikom vršenja nužde mekruh (pokuđeno) i ovo je stav većine učenjaka.
Dokazuju to sa gore spomenutim hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa mu je nazvao selam a on, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije odgovorio.
I sa hadisom od Džabira, radijallahu anhu, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa ga je poselamio. Pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada me vidiš u tom stanju nemoj mi nazivati selam, a ako mi nazoveš selam neću ti odgovoriti”.
Kažu da čovjek koji je nazvao selam nije zaslužio da mu se odgovori jer ne trebati nazivati selam onome ko vrši nuždu, pa tako ko nazove selam nekome ko je u takvom stanju u kojem ne priliči da se naziva selam, takav ne zaslužuje da mu se odgovori na selam.
Međutim, ovakvom dokazivanju je prigovorio šejh Usejmin rekavši da je ovo tumačenje veoma slabo jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije obrazložio njegovo neodazivanje na selam zbog toga što je bio u stanju u kojem ne priliči da mu se odgovori na selam.
Takođe, zagovarači ovog stava kažu da je pričanje prilikom obavljanja nužde dozvoljeno Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi odgovorio na selam jer je odgovoriti na selam vadžib. Ovakvo tumačenje, kaže šejh Usejmin, ima smisla kod onih koji smatraju da je pričanje prilikom nužde haram.
Drugo mišljenje: da je pričanje prilikom obavljanja nužde haram. Ovaj stav između ostalih je i jedan od rivajeta imama Ahmeda.
Oni svoj stav dokazuju sa sve tri gore spomenuta hadisa. Kažu da hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, ukazuje da je pričanje prilikom obavljanja nužde dozvoljeno Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi odgovorio na selam jer je odgovoriti na selam vadžib.
Ovakvom dokazivanju se može prigovoriti, kao što kaže šejh Usejmin, da nije tačno da on nije odgovorio na selam, nego je on odgodio odgovor na selam nakon što je obavio nuždu.
Treće mišljenje: da prilikom obavljanja nužde ne treba pričati osim po potrebi, kao na primjer da se nekom na nešto ukaže, ili da mu se neko obrati pa da mu odgovori, ili mu treba neka osoba pa se boji da će otići od njega, ili da traži od nekog da mu donese vode i tome slično. Ovaj stav zastupaju pored prvih fakiha i šejh Bin Baz i Usejmin od savremenih učenjaka.
Osim što šejh Usejmin na osnovu hadisa od Ebu Se'ida, radijallahu nahu, u kojem je došlo da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Da dva čovjeka izađu da obave veliku nuždu i pri tome otkriju stidna mjesta i razgovaraju, to zaista Allah mrzi” smatra da je pričanje u ovoj situaciji, tj. kada dvojica ljudi istovremeno obavljaju nuždu gledajući jedan drugom u stidno mjesto i razgovaraju, haram.
Po zagovaračima ovog stava gore spomenuti hadisi od Ibn Omera i Džabira, radijallahu anhum, ne ukazuju na zabranu i pokuđenost nego na to da je preče ostaviti razgovor prilikom obavljanja nužde ili boravka u kupatilu i wc-u a da je po potrebi nema smetnje.
Nakon svega spomenutog može se reći da je odabrano mišljenje shodno dokazima ono što zastupaju učenjaci trećeg stava, tj. da prilikom obavljanja nužde ne treba pričati osim po potrebi i da najviše što se može reći je da je to mekruh (pokuđeno), a Allah zna najbolje.
Prema tome, pitanje ostavljanja govora u kupatilu nije vezano za boravkom džina i šejtana u njemu, jer oni svakako borave i u kući, nego je vezano za nepriličnost govora prilikom obavljanja nužde. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeGRANICE POSLUŠNOSTI RODITELJIMA (šartovi i pravila istog)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Granice i pravila pokornosti i poslušnosti roditeljima su jedno od najpreciznijih i ujedno najkomplikovanijih šerijatskih pitanja, a ono što ga još više čini težim je veoma maloviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Granice i pravila pokornosti i poslušnosti roditeljima su jedno od najpreciznijih i ujedno najkomplikovanijih šerijatskih pitanja, a ono što ga još više čini težim je veoma malo literature i pisanog teksta o tome.
Opći propis pokornosti roditeljima
Allah – subhanehu ve te'ala – je pojasnio u Svojoj Plemenitoj Knjizi koliko je ogromno pravo roditelja kod njihove djece, obavezao je djecu da im čine dobročinstvo i upozorio na neposlušnost prema roditeljima i zabranio je.
Kaže Uzvišeni: „Gospodar tvoj zapovijeda da samo Njemu ibadet činite i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: “Uh!” – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim“. (El-Isra, 23)
„I Allahu ibadet činite i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima,…“ (En-Nisa, 36)
„Mi smo oporučili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti“. (Lukman, 14)
Na osnovu ovih i drugih šerijatskih tekstova nema razilaženja među učenjacima da je činjenje dobročinstva roditeljima fard ajn, tj. stroga vjerska obaveza, svakom muslimanu i muslimanki. Jedan od najvećih vidova činjenja dobročinstva prema roditeljima je pokornost u onome što naređuju.
Od šerijatskih tekstova koji jasno i nedvosmisleno ukazuju na obavezu poslušnosti roditeljima i zabranu nepokornosti njima je hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Bekreta, radijallahu anhu. U hadisu je došlo da je
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao tri puta: „Hoćete li da vas obavijestim o najvećim velikim grijesima?“ A zatim rekao: „Činjenje širka Allahu, neposlušnost roditeljima i lažno svjedočenje“. U ovom hadisu je jasno naglašeno da je nepokornost roditeljima jedan od najvećih grijeha, tj. da je muslimanu i muslimanki vadžib da budu pokorni roditeljima.
Stavovi mezheba i učenjaka oko pokornosti roditeljima i tumačenje određenih detalja
Gore spomenuti šerijatski tekstovi su opći propis činjenja dobročinstva prema roditeljima i poslušnosti njima, međutim oko mnogih detalja i propisa vezanih za obavezu dobročinstva i pokornosti roditeljima učenjaci imaju podijeljeno mišljenje i detaljno pojašnjenje istih. Od tih mes'ela su: dobročinstvo prema roditeljima koji nisu muslimani, traženje dozvole od roditelja nemuslimana za odlazak u dobrovoljni džihad, kome dati prednost prilikom oprečnosti između naredbe majke i naredbe oca, dobročinstvo prema roditeljima koji žive u kjafirskoj zemlji (darul-harb), vidovi i oblici dobročinstva i pokornosti roditeljima, traženje dozvole za putovanje radi trgovine i slično, traženje dozvole za odsustvo i putovanje radi traženja šerijatskog znanja, pokornost roditeljima u ostavljanju ili potpunom nečinjenju suneta (mustehaba), pokornost roditeljima u njihovom zahtjevu puštanja supruge, pokornost roditeljima u činjenju harama ili ostavljanju vadžiba, dunjalučka kazna ezijeta i maltretiranja roditelja i mnoge druge mes'ele. O svim spomenutim mes'elama učenjaci su govorili i pisali a što se može naći u fikhskim knjigama.
Nas ovdje zanima propis traženja dozvole od roditelja za odsustvo i putovanje radi sticanja šerijatskog znanja. O ovom pitanju su govorili fakihi hanefijskog (Bedai'us-sanai'a 7/98, Tebjinul-hakaik 3/242, Hašijetu Ibn Abidin 3/220) i malikijskog (El-Furuk 2/513m Hašijetud-dusuki 2/172) mezheba.
Hanefijski učenjaci su propis za traženje dozvole od roditelja, bilo ono radi sticanja znanja, radi trgovine ili posla, postavili pravilo na osnovu kojeg se zna koda je obaveza tražiti dozvolu roditelja za putovanje a kada nije. Suština tog pravila se sastoji u sljedećem: svako putovanje u kojem opasnost za život djetetu nije dozvoljeno putovati bez izuna (dozvole) roditelja, zbog brige roditelja za svoju djecu čime se njima nanosi šteta. I obrnuto:svako putovanje u kojem nema opasnosti djetetu je dozvoljeno putovati bez dozvole roditelja pod šartom da oni nemaju potrebu za njegovim hizmetom. U ovom slučaju je dozvoljeno putovati bez dozvole jer time im ne nanosi štetu.
Vjerovatno su hanefijski učenjaci došli do ovog pravila praveći kijas (analogiju-usporedbu) na obavezu traženja dozvole od roditelja za odlazak u dobrovoljni džihad, a što je došlo u vjerodostojnim hadisima.
Za razliku od hanefija, malikije prave razliku između stepena i vrste znanja koje se želi sticati na tom putovanju da li se to znanje može steći u mjestu življenja ili ne. Pa kažu: ako je putovanje radi sticanja znanja koje ne može naći u svom mjestu življenja, poput znanja razumijevanja Kitaba, Suneta, Idžma i mes'ela u kojima ima razilaženja i stepena kijasa (analogije), onda je dozvoljeno putovati bez izuna roditelja i nema pokornosti njima u tome, pod uslovom da je dijete od osoba koje su u mogućnosti da stiču taj stepen šerijatskog znanja.
Malikije ovo tumačenje argumentiraju time što je sticanje znanja na stepenu mudžtehida fard kifajem, a Uzvišeni kaže: „I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i naređivati da se čini dobro, a zlo zabranjivati“ (Ali Imran, 104). A oni koji traže znanje na način silepog slijeđenja (taklida) a koje se može naći u svom mjestu življenja, njima nije dozvoljeno putovanje radi sticanja takvog znanja bez dozvole roditelja.
Isto tako, malikije obavezuju traženje dozvole od roditelja kada se putuje na putovanje radi trgovine ako tu vrstu trgovine koju želi obaviti može naći u mjestu življenja, a ne obavezuju traženje dozvole u suprotnom, tj. ako se ta trgovina ne može obaviti u mjestu življenja.
Prema tome, rezime stavova učenjaka ova dva mezheba je sljedeći:
– hanefije propis traženja dozvole roditelja vežu za sigurnost i opasnost samog putovanja, pa ako je putovanje nesigurno i opasno (po život ili tijelo) obavezuju traženje dozvole roditelja a u protivnom ne obavezuju,
– dok malikije taj propis vežu za mogućnost zadovoljavanja te potrebe zbog koje se putuje u mjestu življenja, pa ako se to može naći u mjestu življenja obavezuju izun roditelja a u protivnom ne obavezuju.
Pravilo zabranjene neposlušnosti roditeljima
Imam Nevevi u svom Komentaru Muslimovog Sahiha (1/189) prenosi nekoliko veoma bitnih činjenica oko propisa pokornosti roditeljima. On kaže: „A što se tiče suštine zabranjene neposlušnosti roditeljima po Šerijatu, malo je onih (učenjaka) koji su to precizno odredili.
Rekao je šejh imam Ebu Muhammed ibn Abdusselam, rahimehullah: ‘Nisam našao pravilo na koje bih se oslonuo oko neposlušnosti roditelja i onome što je specifično za njihova prava, jer su učenjaci složni da njima (roditeljima) nije vadžib biti pokoran u svemu što naređuju i zabranjuju. Zabranjen je djetetu odlazak u džihad bez dozvole roditelja, zbog toga što im teško pada mogućnost njegovog ubistva ili gubljenja nekog organa tijela, i zbog žestoke tuge koja bi ih zbog toga obuzela.
Ovome je pridodato svako putovanje u kojem se roditelji boje za njegov (djetetov) život ili tjelesni organ’. Ovo su riječi Ebu Muhammed.
Kaže šejh Ebu ‘Amr ibn Es-Salah, rahmetullahi alejhi, u svojim fetvama: ‘Zabranjena neposlušnost roditeljima je svako djelo (djeteta) koje ezijeti (nanosi štetu i uznemirava) roditelja i tome slično i to onaj ezijet koji nije bezazlen (lagan i nebitan), s tim da to djelo nije od djela vadžiba’. Kaže: ‘Mnogi kažu da je poslušnost roditeljima obavezna u svemu što nije grijeh (prema Allahu), a suprostavljanje njihovoj naredbi je neposlušnost. Mnogi učenjaci obavezuju pokornost roditeljima u nejasnim pitanjima (šubuhat – tj. čiji propis nije potpuno jasan da li je dozvoljen ili ne)’. Kaže: ‘Nije stav nekih naših učenjaka, da je dozvoljeno (djetetu) putovanje radi sticanja znanja i radi trgovine bez dozvole roditelja, oprečan ovome što sam spomenuo, jer je ovo uopćen govor, a ono što sam ja spomenuo je pojašnjenje te uopćenosti’. A Allah zna najbolje“.
Iz teksta kojeg prenosi imam Nevevi od učenjaka šafijskog mezheba Ibn Abdusselam i Ibn Salaha može se rezimirati sljedeće:
– da su učenjaci složni da nije vadžib biti poslušan roditeljima u svemu što naređuju i zabranjuju,
– svako putovanje u kojem se roditelji boje za život ili gubitak nekog organa djeteta nije dozvoljeno putovati bez dozvole roditelja, a ovo je analogno na propis putovanja u dobrovoljni džihad za koji je došao šerijatski tekst,
– zabranjena neposlušnost je svako djelo djeteta koje nije vjerski vadžib sa kojim nanosi teži ezijet (uznemiravanje i šteta koji nisu mali i bezazleni) roditeljima,
– nema pokornosti roditeljima u griješenju prema Allahu.
Ovome treba dodati još jedan detalj oko zabranjene neposlušnosti sa kojom se nanosi teži ezijet roditeljima, a to je ono što navode Ibn Hadžer El-Askalani i Ibn Hadžer El-Hejtemi. Da zahtjevi i ponašanje roditelja ne proizilaze iz čiste gluposti i nedostatka pameti a koju može skužiti svaka pametna osoba.
Granice i pravila pokornosti roditeljima
Nakon svega spomenutog mogu se precizirati granice i pravila pokornosti roditeljima:
Prvo pravilo –nije vadžib biti poslušan roditeljima u svemu što naređuju i zabranjuju. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima, jer se opća zabrana neposlušnosti ili naredba pokornosti roditeljima ograničava drugim šerijatskim tekstovima.
Drugo pravilo – nema pokornosti roditeljima u grijehu, tj. u činjenju harama ili ostavljanju vadžiba. Poput naredbe roditelja djetetu podigne kredit sa kamatom, ili njihove zabrane da im se punoljetna kćerka pokrije.
Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježi Buharija od Alije, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nema pokornosti u grijehu, pokornost je samo u dobru“. Ili vjerodostojan hadis: „Nema pokornosti stvorenju u griješenju prema Allahu“, kojeg bilježe Tirmizi i Ahmed.
Treće pravilo – ako roditelj sa naredbom ili zabranom nanosi očitu štetu djetetu a za to nema šerijatski opravdan i valjan razlog, onda u tome nema pokornosti roditeljima. Poput toga da roditelj naredi djetetu da pusti svoju suprugu a za taj zahtjev nema opravdan šerijatski razlog zbog kojeg se pušta žena nego je rezultat prohtjeva, strasti ili mržnje. Pokornost roditelju u ovome bi nanijelo očitu štetu porodici djeteta.
Dokaz ovog pravila je poznati općeprihvaćeni hadis među učenjacima: „Nema štete (tj. šteta se u Islamu ne prihvata nego otklanja) niti nanošenja štete“. Bilježe ga Ibn Madže, Ahmed i Malik u Muvetteu, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani a dobrim Šuajb Arnaut.
Četvrto pravilo – za svako putovanje u kojem je opasnost po život djeteta ili opasnost gubljenja nekog organa tijela, obaveza djeteta je tražiti izun od roditelja, u protivnom nije obaveza i nepokornost u tome ne predstavlja zabranjenu neposlušnost roditelja.
Dokaz za ovo je kijas na obavezu traženja izuna za odlazak u dobrovoljni džihad a što je došlo u vjerodostojnom Sunetu.
Peto pravilo – zabranjena neposlušnost roditeljima je svako mubah (dozvoljeno) djelo koje roditelji zabrane ili narede djetetu, a koje nije vjerski vadžib niti haram niti se sa njim nanosi očita šteta djetetu, sa čijim neizvršenjem se nanosi teži ezijet (uznemiravanje i šteta koji nisu mali i bezazleni, poput toga da obole) roditeljima, pod uslovom da naredba ili zabrana roditelja ne proizilaze iz gluposti i nedostatka pameti koju može uočiti svaka pametna osoba.
Konkretan odgovor na pitanje
Pošto u tvojoj namjeri odsustva i putovanja radi sticanja šerijatskog znanja u Saudijskj Arabiji nema opasnosti za tvoj život niti opasnosti gubljenja nekog organa tijela, ti nisi obavezan tražiti izun od roditelja za to putovanje.
Njihova zabrana da ideš na studije ne predstavlja zabranjenu neposlušnost roditeljima.
Sa druge strane, razlozi njihove zabrane da studiraš u Saudiji su izgrađeni na netačnim i pogrešnim informacijama i zaključcima, te se s toga tim razlozima ne pridaje ozbiljan i velik značaj. Osim što je potrebno ukazati na netačnost i nesuvislost tih informacija.
Ti njih ubjeđuj kako bi primjenili stav o izmišljenim „vehabijama“ i popustili, a radi ono što misliš da je najbolje za tebe i tvoju vjeru. Ti, kao i mnogi drugi, svojim roditeljima nećeš udovoljiti po pitanju vjere osim da se vratiš unazad i budeš musliman po tumačenju IZ-a i hodža, a Allah te izbavio iz tog pogrešnog i krnjavog tumačenja vjere i uzdigao te na viši stepen.
Sa dužnim poštovanjem prema roditeljima svakog, mi praktikanti vjere moramo biti više samostalni i ozbiljni u djelovanju kada je u pitanju dosljedno držanje i praktikovanje vjerskih propisa. Molim Allaha da ti dao ono što je najbolje za tebe i tvoju vjeru.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROFESIONALNO BAVLJENJE FUDBALOM
Alejkumusselam. Fudbal se smatra najrasprostranjenijim i najpopularnijim sportom na svijetu jer se njegovim povodom organizuju mnogobrojna takmičenja na različitim stepenima lokalnim i svjetskim nivoima i to u veoma pretjeranom obliku. Bavljenje fudbalom, praćenjem fudbalskih aktivnosti preovviše
Alejkumusselam.
Fudbal se smatra najrasprostranjenijim i najpopularnijim sportom na svijetu jer se njegovim povodom organizuju mnogobrojna takmičenja na različitim stepenima lokalnim i svjetskim nivoima i to u veoma pretjeranom obliku. Bavljenje fudbalom, praćenjem fudbalskih aktivnosti preovlađuje sve druge stvari života u mnogim sredinama i kod velikog broja ljudi, tako kada bi to nazvali sportskom epidemijom i općom zaluđenosti ne bi pogriješili. Ova sportska igra ima svoj izrazito jak nacionalni karakter kada neki fudbalski tim prestavlja određenu zemlju ili naciju, zbog čega izaziva ogromno zanimanje kod običnih masa gdje oni navijaju i gore od želje da njihov tim pobijedi. Naravno, ne treba zaboraviti ni ulogu medija u uveličavanju i uljepšavanju fudbala i fudbalskih takmičenja. Popularnost fudbala i fudbalera se dovoljno očituje samo u jednoj stvari a to je prodaja i kupovina igrača među klubovima, čija cijena dostiže granice imaginarnog, pa npr. španski klub Real Madrid je kupio igrača Zejnuddina Zejdana od talijanskog Juventusa za više od šezdeset milion dolara. Tako da je u općem smislu sportska igra nogomet postala društveno zlo, ekonomski i politički problem na svjetskom nivou.
Šerijatski status igranja nogometa
Ova sportska igra je u osnovi šerijatski dozvoljena ako je čista od šerijatsko spornih stvari, jer se ona zasniva na mnogim koristima za ljudsko tijelo od njegovog jačenja, trčanja, tjelesnih treninga i vježbi i slično, na čemu je u osnovi zasnovan futbal.
Od savremenih učenjaka koji su dozvolili igranje nogometa, naravno u njegovom savremenom obliku su između ostalih saudijski šejh Abdulmuhsin Ez-Zamil, alžirski šejh Ebu Bekr El-Džezairi koji ga dozvoljava kada se sa igranjem fudbala namjerava jačanje tijela kako bi bilo spremno za vođenje džihada na Allahovom putu, egipatski šejh Seid Sabik i jordanski šejh Mešhur Hasan, ova dvojica zadnjih smatraju da je igranje fudbala mustehab ako se sa njim cilja jačanje tijela. Naravno, svi oni koji su dozvolili igranje fudbala uvjetuju da ta igra bude čista od šerijatski spornih stvari (koje ćemo navesti poslije), u protivnom, igranje nogometa je mekruh ili čak haram ovisno od zabranjenih stvari sa kojima se pomiješa kao i bilo koja druga sportska igra.
Onaj ko analizira oblike upražnjavanja ovog sporta, za kojeg smo rekli da je u osnovi dozvoljen, u današnje vrijeme vidjeće da je vrlo malo tih načina igranja nogometa koji su čisti od onog što je u Šerijatu zabranjeno i pokuđeno. Uglavnom, ti dozvoljeni oblici se mogu odnositi na igranje fudbala od strane omladine kada se okupe i igraju fudbal kao vid rekreacije, razonode i zabave, pri čema nema klađenja, budu šerijatski obučeni i ne izgovaraju ružne riječi i psovke.
Neke šerijatski sporne stvari u bavljenju nogometom
Prvo: gubljenje mnogo vremena od strane onoga koji igra nogomet i onih koji nogometna takmičenja, što često vodi u izostavljanje vadžiba, poput obavljanja namaza, posta mjeseca Ramazana, zapostavljanje traženja rizka (opskrbe), sticanja šerijatskog znanja, odgoja djece i slično. Ono što puno uzrokuje gubljenje vremena je mnoštvo raznoraznih fudbalskih takmičenja na različitim nivoima tokom cijele godine, mimo svjetskog prvenstva i prijateljskih utakmica među klubovima i državama, što je odvelo da je glavna okupacija mnogih ljudi praćenje ove ili one utakmice.
Drugo: upropaštavanje imetka koje se očituje u sljedećem:
– ulaganje ogromnih materijalnih sredstava u izgradnji velelepnih stadiona,
– rasipanje imetkom prilikom pripreme za utakmice, njihovo prisustovanje i posmatranje,
– kupovina igrača velikim svotama novca i davanje velikih novčanih premija igračima,
– davanje velikih mjesečnih plata trenerima,
– trošenje ogromnog imetka u kockanju i klađenju na rezultat određenih utakmica prilikom čega se dva tima dogovore da izgubljena ekipa plaća troškove, medalje, hranu i ostalo, ili klađenje van i u sportskim kladionicama a sve ove vrste klađenja i kockanja su šerijatski zabranjene.
Kaže Uzvišeni: “Ne rasipajte (imetak); On ne voli one koji rasipaju” (El-E'araf, 31), i kaže: “Daj bližnjem svome pravo njegovo, i siromahu, i putniku, ali ne rasipaj mnogo, jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan”. (El-Isra’, 26-27) Takođe, Allah, dželle še'nuhu, je zabranio upropaštavanje imetka kao što je došlo u hadisu kojeg bilježi Buharija gdje kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “… i mrzi kod vas rekla kazala, mnoštvo zapitkivanja i upropaštavanje imetka”.
Treće: izazivanje mržnje i neprijateljstva. Skoro da nema utakmice a da se između igrača, njihovih navijača i običnih masa ne izazove protivništvo, neprijateljstvo i mržnja koji dalje vode u psovanje, vrijeđanje, fizičko napadanje među igračima, navijačima a veoma često odvede do nanošenja materijalne štete po ulicama, a nema sumnje da je sve ovo islam zabranio. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi: “Nemojte se međusobno mrziti, zaviditi jedni drugima, spletkariti jedni protiv drugih, budite Allahovi robovi braća…”.
Čak mnoga ova neprijateljstva među klubovima, državnim ekipama i slično odvedu kao rezultat poraza u utakmici do ubistva i ranjavanja. Od tih primjera je smrt 48 osoba i ranjavanje preko 600 između navijača dva tima u Turskoj 1968.god. U sličnim okršajima među navijačima Nigerije 1979.god. ubijeno je 24 osobe. A 1985. god. u Belgiji je stradalo 38 osoba a povrijeđeno preko 200, dok su u istoj godini ubijene 53 osobe a mnogi drugi ranjeni u Britaniji a sve kao posljedica fudbalskih utakmica. Na fudbalskom svjetskom prvenstvu 1994.god.kolumbijski igrač, nakon što je greškom dao svojoj ekipi, bio je ubijen. A u Iraku je sudija dao crveni karton jednom od igrača, nakon čega je ovaj izašao sa stadiona i vratio se sa puškom i ubio sudiju. Ovakvih primjera je na pretek, a slično se dešava i među onima koji se neprofesionalno bave fudbalom, kako među omladinom, odraslim tako i među prijateljima.
Četvrto: upadanje u neke oblike širka, veličanje kjafira i oponašanje istih.
Nerijetki su slučajevi pretjeranog veličanja igrača i predstavljanja istih kao stvorenja koja se obožavaju tako što se opisuju neki veliki igrači svjetskog ranga kao idoli i oni koji se obožavaju što shodno stepenu i razumijevanju ovoga može odvesti čak i u veliki širk. Praćenje, izučavanje i poznavanje biografije određenih igrača, čiji život je ispunjen drogom, zinalukom, nemoralom svake vrste i slično, od strane mnogih muslimana uveliko prevazilazi njihovo poznavanje sire Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovih časnih ashaba, učenjaka i dobrih prethodnika ovog Ummeta. Oblačenje dresova sa imenima i slikama poznatih kjafirskih igrača, čak do te mjere ih uzdižu da u njima obavljaju neke ibadete poput namaza i Umre. Sve to ukazuje na zabranjeno veličanje, uzdizanje i oponašanje onih koji to ne zaslužuju. Strastveno praćenje određenih utakmica do te mjere da se strahom, brigom i gorljivošću prati utakmica, što često odvede, zbog poraza njegovog tima, u nezadovoljstvo sa Allahovim kaderom, veliku tugu i žalost i gubljenja volje za normalnim životom.
A općepoznato je svakom muslimanu da je širk najveći grijeh, kao i da je oponašanje kjafira zabranjeno muslimanima. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih” (Ebu Davud (4031), Ibn ebu Šejbe (19401) i Bejheki u “Šu'abil-iman” (1199), a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, El-‘Iraki, Ibn Tejmije, Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/271), Albani u “Irvaul-galil” (1269) i Sulejman ‘Alevan).
Takođe, nije dozvoljeno veličanje kjafira jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Islam se uzdiže i ne uzdiže se iznad Islama”. Bilježe ga Darekutni (3663), Bejheki (6/205) i ostali, kaže Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (3/175) da mu je sened hasen (dobar), takođe takvim ga je ocijenio Albani u “Irvaul-galil” (5/107).
Prenosi se da je Ebu Musa El-Eš'ari, radijallahu anhu, dok je bio namjesnik u Iraku uzeo kršćanina za pisara, pa mu je to prigovorio Omer, radijallahu anhu, rekavši: “Nemojte ih (nemuslimane) uzdizati kada ih je Allah ponizio, nemojte im biti bliski kad ih je Allah udaljio i nemojte im ukazivati povjerenje kada ih je Allah obilježio kao nepovjerljive”. Predaju bilježi Bejheki u svom “Sunenu”.
Peto: otkrivanje nadkoljenice (stegna) kod igrača, što je avret kod većine učenjaka na osnovu hadisa: “Nadkoljenica je avret” (Ebu Davud i Tirmizi, a oko njegove vjerodostojnosti ima razilaženja), zatim miješanje muškaraca i žena u publici koje je šerijatski zabranjeno, kupanje igrača u zajedničkim kupatilima potpuno golih prilikom čega gledaju jedni drugima u stidna mjesta, parada polugolih plesačica pred početak utakmice i u pauzama, psovanje i vrijeđanje u publici i mnogi drugi munkeri koji su sastavni dio utakmica.
Nakon svega predočenog može se reći da se savremeno profesionalno bavljenje fudbalom, kao i praćenje i prisustovanje istom kreće između pokuđenosti i harama, shodno šerijatsko spornim stvarima na kojima se zasniva.
A što se tiče tebe lično, u osnovi dozvoljeno ti je da se baviš fudbalom, po mnogim učenjacima, ako se možeš sačuvati od zabranjenih stvari koje prate ovu vrstu sporta. Između ostalog da klanjaš namaz u njegovo vrijeme, da ne ostavljaš post zbog utakmica, da ne otkrivaš svoja stidna mjesta, izbjegavaš psovanje i ružne riječi, miješanje sa ženama, itd. Takođe, nema smetnje da primaš platu čiji su izvori naplaćivanje ulaznica gledaocima kao i raznorazne donacije jer u tome nema ništa šerijatski sporno, izuzev ako bi zarada na utakmicama bila rezultat klađenja i kockanja. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS IGRANJA ŠAHA – stavovi učenjaka i mezheba
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Igranje šaha se može vršiti u različitim stanjima i okolnostima, pa shodno tim stanjima i okolnostima zavisi i propis igranja istog. Naime, zabranjeno je igranje šaha po idžmau učenjaka ako je igra zasnovana na jednoj od tri sljedeće stvari: a. ako se igviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Igranje šaha se može vršiti u različitim stanjima i okolnostima, pa shodno tim stanjima i okolnostima zavisi i propis igranja istog.
Naime, zabranjeno je igranje šaha po idžmau učenjaka ako je igra zasnovana na jednoj od tri sljedeće stvari:
a. ako se igra za nagradu ili uz klađenje,
b. ako vodu u ostavljanje vadžiba, poput namaza i slično,
c. ako vodi u haram, izaziva laž, neprijateljstvo, mržnju i ružne riječi.
d. Ovaj idžma prenose Ibn Tejmije u Medžuul-fetava (3/216) i Er-Ruhajbani u Metalibu ulinnuha (3/702).
A ako je igranje šaha čisto od gore spomenutih stvari učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.’
Razlozi razilaženja učenjaka oko propisa šaha su prije svega što šah nije bio prisutan i poznat za vrijeme života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego tek se tek pojavljuje među muslimanima nakon islamskih osvajanja u vrijeme ashaba.
Takođe, razlog razilaženja je to što se šah uveliko razlikuje od nerda (igre sa kockama) jer se uglavnom oslanja na razmišljanje za razliku od nerda koji se oslanja na sreću.
Učenjaci imaju tri mišljenja oko igranja šaha:
Prvo mišljenje: opća zabrana igranja šaha.
Ovo je stav većine učenjaka, tj. stav hanefijskog[1] i malikijskog[2] mezheba, većine učenjaka hanbelijskog[3] mezheba i fetva Stalne komisije za fetve iz Saudijske arabije[4] i Muhammeda ibn Ibrahima[5].
Dokazi:
1. Riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti.” (El-Maide 90-91). A šah je vrsta kocke.
2. Hadis u kojem je došlo da je , da je Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Proklet je onaj ko igra šaha, a onaj ko je posmatra je poput onog ko jede svinjsko meso”[6].
Prenešeno je na temu igranja šaha nekoliko hadisa, međutim, najbolji od njih je gore spomenuti, dok su ostali veoma slabi ili krivotvoreni te nema potrebe za njihovim navođenjem.
3. Kaže Alija, radijallahu anhu: “Šah je kocka nearapa”[7], a kada je prolazio pored ljudi koji su igrali šaha, rekao je: “Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?”[8]
4. Kaže Ibn Omer, radijallahu anhu: “Šah je gori od nerda”[9].
5. Šah je zabranjen analogno nerdu, jer je igra koja odvraća od spominjanja Allaha i obavljanja namaza.
Drugo mišljenje: igranje šaha je pokuđeno.
Ovo se prenosi od Šafije[10] a na tome su većina učenjaka šafiijskog mezheba[11]. Kaže Šafija: “Mi ne volimo igranje šaha a ono je blaže od nerda”[12].
Dokazuju svoj stav sljedećim:
1. Šah je igra od koje nema koristi zato je pokuđena.[13]
2. Prenosi se da su Se'id ibn Džubejr, Muhammed ibn Sirin, Hišam ibn ‘Urve, Š'abi i Behz ibn Hakim igrali šaha.[14]
Treće mišljenje: igranje šaha je dozvoljeno.
Penosi se da je na ovome bio Ebu Hurejre, Se'id ibn el-Musejjib i Se'id ibn Džubejr[15], Ebu Jusuf od hanefija[16] i neki učenjaci malikijskog mezheba[17].
Dokaz dozvole je:
1. Nema šerijatskog teksta koji upućuje na zabranu niti je šah sličan nekoj zabranjenoj igri.
2. Šah sliči planiranju i sticanju iskustva u vođenju rata, te je poput natjecanju sa kopljem i konjima.
Komentar navedenih dokaza:
Odgovor na dokaze prvog mišljenja:
– ajet govori o kocki koja je uz nagradu ili klađenje, a razilaženje je ako nema nagrade;
– spomenuti hadis je slab, prema tome ne može biti dokaz;
– a zabrana Alije i Ibn Omera, radijallahu anhum, je oprečna dozvoli nekih drugih ashaba, a kada se raziđu oni nisu dokaz jedan protiv drugog;
– upoređivanje šaha sa nerdom nije ispravna, jer nerd je zasnovan na slušajnosti i sreći a šah sliči sposobnosti planiranja i sticanju iskustva u vođenju rata, pa je bliži natjecanju sa kopljem i konjima.
Odgovor na dokaze trećeg mišljenja:
– upoređivanje šaha sa treniranjem za vođenje rata nije cilj kod većine igrača šaha nego im je namjera igra, zabava i klađenje.
Radžih je pokuđenost igranja šaha ako je igra čista od zabranjenih stvari, jer nema jasnog i vjerodostojnog šerijatskog teksta niti ispravnog kijasa (analogije) koji upućuje na zabranu, dok sa druge strane imamo predaje da su mnogi od selefa dozvoljavali a i sami igrali tu igru. A ono što je spomenuto od dokaza sa kojima se zabranjuje i pokuđuje igranje šaha validno je da sa njima pokudi ova igra. Još ako tome dodamo da su mnogi islamski pravnici smatrali da se odbija svjedočenje onih koji igraju šah[18], onda se pokuđenost čini najbližim stavom po ovom pitanju.
Igranja šaha nema neke vidljive koristi, osim što je dobro sredstvo za ubijanje dragocjenog vremena. Sa druge strane, nerijetko oni koji ga igraju dođu u stanje na kojem je idžmau učenjaka da je tada haram igrati šah, poput kockanja ili igranja za ulog, ostavljanje namaza, izazivanja neprijateljstva, mržnje i slično. Ve billahi evfik.
[1] El-fetava el-hindije (4/368) i Bedai'us-sanai'i (6/270).
[2] El-Mudevvenetu el-kubra (4/79).
[3] Keššaful-kinna'a (4/39) i Muntehel-iradat (2/611).
[4] Broj fetve 2342 (16/3/1399 po hidžri), 3900 (29/8/1401 po hidžri) i 4010 (20/10/1401 po hidžri).
[5] Fetava Muhammed ibn Ibrahim (8/122-128).
[6] Bilježi ga ‘Alauddin el-Hindi u knjizi Kenzul-‘ummal (40636). Hadis je slab zbog dvije stvari: 1- što je mursel, tj. Habbetu ibn Muslim kaže da je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, te je u lancu prenosilaca je izostavljen ashab, 2- što je Habbetu ibn Muslim medžhul, tj. nepoznat kao ravija sa strane pouzdanosti.
[7] Bejheki (20928) i kaže Bejheki da je ova predaja mursel (slab), ali ima rivajeta koji je podupiru.
[8] Bejheki (20929), prenosi Ibn Kudame u “El-Mugni” (14/155) da je Imam Ahmed rekao da je ovo najvjerodostojnije što je prenešeno o šahu.
[9] Bilježi ga Bejheki (20934).
[10] Muhtesar-muzeni (5/257) i El-Havi el-kebir (17/177).
[11] El-Muhezzeb (2/415) i Revdatut-talibin (11/225).
[12] El-Umm, Šafija (8/189).
[13] El-Muhezzeb (2/415).
[14] Bilježi Bejheki (20922, 20923, 20924 i 20926).
[15] El-Mugni (14/155) i Nejlul-evtar (8/259).
[16] Fethul-kadir (8/498).
[17] Ez-Zehire (8/283).
[18] El-Mugni (14/156).
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS SLIJEĐENJA MEZHEBA (jednog od 4 poznata mezheba)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Pitanje propisa sljedeđenja fikhskih mezheba detaljno sam obradio u mojoj knjizi pod naslovom „U Islamu je odgovor“ (str. 173-184) pod naslovom: DA LI JE MUSLIMAN OBAVEZAN SLIJEDviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Pitanje propisa sljedeđenja fikhskih mezheba detaljno sam obradio u mojoj knjizi pod naslovom „U Islamu je odgovor“ (str. 173-184) pod naslovom: DA LI JE MUSLIMAN OBAVEZAN SLIJEDITI JEDAN OD ČETIRI POZNATA FIKHSKA MEZHEBA
Evo tog teksta:
DA LI JE MUSLIMAN OBAVEZAN SLIJEDITI JEDAN OD ČETIRI POZNATA FIKHSKA MEZHEBA
Šta su rekla četvorica imama o slijeđenju mezheba:
Kaže Imam Ebu Hanife: “Nikom nije dozvoljeno da uzme naše mišljenje ako ne zna odakle smo ga mi uzeli”, takođe kaze: “Haram je onome ko ne zna moj dokaz da daje fetvu po mom mišljenju”[1].
Kaže Imam Malik: “Svačije mišljenje se uzima i ostavlja osim govora onog koji je u ovom kaburu” (misli na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), i kaze: “Svako mišljenje koje se slaze sa Kur'anom i Sunnetom uzmite ga, a ako se ne slaze sa Kur'anom i Sunnetom ostavite ga”[2].
Kaze Imam Šafija: “Jednoglasni su muslimani da nije dozvoljeno onome kome je sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jasan da ga ostavi zbog bilo čijeg mišljenja”, a drugom prilikom kaže: “Onaj koji traži znanje bez dokaza je poput onog koji sakuplja granje noću, nosi naramak a u njemu je zmija koja će ga ujesti a da on i ne zna”, takođe je prenešeno od njega: “Ako je hadis vjerodostojan to je moj mezheb”[3].
Kaže Imam Ahmed: “Nemoj mene slijediti, niti Malika, Šafiju ili Evzaija, nego uzmi odakle su oni uzeli” (misli na Kur'an i Sunnet), takođe kaže: “Onaj ko odbije hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on je na rubu propasti”[4].
Iz govora četvorice imama se razumije da su Kur'an i Sunnet ono što treba slijediti i po čemu treba raditi, te da su zabranjivali slijepo slijeđenje njihovih stavova ili nekog drugog alima bez poznavanja dokaza na kojima su zasnovani.
Uvod u tematiku
Često se postavlja pitanje da li je musliman obavezan da slijedi jedan od četiri poznata fikhska mezheba i da li je dozvoljeno promijeniti mezheb?!
Daija koji djeluje u jednom mjestu u kojem je rasprostranjen određen mezheb, je li griješan ako poziva ljude na pridrzavanje Kur'ana i Sunneta a ne na mezheb, ili je to samo nedostatak mudrosti u davi, ili je nešto treće? Je su li daije iz arapskih zemalja, u toku i poslije rata u Bosni, napavile kobnu grešku i sijale nered nepozivajući na drzanje hanefijskog mezheba, kako se to često prigovara?
Da li studenti šerijatskih znanosti koji uče na univerzitetima u islamskim zamljama treba da se posvete izučavaju hanefijskog mezheba, jer je on u Bosni zvanični mezheb ili to nije bitno, jer svi sunitski mezhebi su ispravni i priznati, oko čega su sami studenti u velikoj nedoumici?
Na ova i slična pitanja odgovor će biti jasan ako odgovorimo samo na jedno pitanje, a to je: da li je musliman duzan slijediti jedan određen fikhski mezheb, svejedno bio on jedan od četiri poznata mezheba ili neki drugi poput zahirijskog.
Bitno je da ovde napomenem da ovo pitanje slijeđenje mezheba treba razdvojiti od toga da onaj koji trazi znanje (talibu ilm) u fikhskim znanostima nema smetnje da izučava fikhske mes'ele preko knjiga bilo kojeg mezheba, jer je tu cilj poimanje mes'ela i osposobljavanja za njihovo izučavanje a ne mezhebska gorljivost i pristrasnost.
Historijska pozadina slijeđenja mezheba
Istorijska je činjenica, koju ne može niko negirati, da najbolje generacije ovog Ummeta (tri prve generacje: ashabi, tabi'ini i tabi-tabi'ini) nisu poznavale nešto što se zove slijeđenje mezheba (stavova) nekog imama (učenjaka) u svakom šerijatskom pitanju. Naime, ashabi su za izvor šerijatskih propisa uzimali Kur'an i Sunnet, a ako bi se pojavila nova pitanja koja nisu bila poznata u vrijeme Allahovog Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, niti su direktno pojašnjena u Kitabu i Sunnetu vršili bi idztihad. Tim putem su išli tabi'ini i oni poslije njih sve do kraja drugog stoljeća po Hidzri, s tim da su im izvori fikha bili Kitab, Sunnet, idzma’, kijas (analogija) i idztihadi (stavovi) ashaba i ostalih učenjaka.
U ovo vrijeme niko nije pozivao muslimane da slijede mezheb nekog određenog učenjaka, bio on ashab ili neko drugi, nego su se svi vraćali na isto izvorište: Kur'an i Sunnet. A obični muslimani – mukallidi pitali bi o onome što ih interesuje od šerijatskih propisa bilo kojeg alima.
Niko ih nije obavezivao na slijeđenje mezheba Omera, Alije, Ibn Abbasa, Ibn Omera, Ibn Mesuda ili nekog drugog ashaba, radijallahu anhum, čiji su stavovi bili poznati. A nema sumnje da su ovi ashabi bili učeniji i preči da se slijede njihovi mezhebi u odnosu na četvoricu imama koji će doći poslije. Ovo je bio menhedž selefu saliha, među koje uleze i četvorica imama: da obični musliman (mukallid) pita i slijedi bilo kojeg alima, odbacivanje taklida (slijepog slijeđenja), nepristrasnost u slijeđenju mezheba učenjaka te uzimanje i držanje za dokaze iz Kur'ana i Sunneta.
Zatim poslije drugog i trećeg stoljeća pojavili su se oni koji su tvrdili da su vrata idžtihada (idžtihad je ulaganje truda u iznalaženju šerijatskih propisa direktno iz izvora Šerijata – Kur'ana, Sunneta, idžma'a i kijasa) zatvorena te da treba slijediti jednog od četvorice imama neizlazeći van njihovih mezheba.
Tako da se rad tih učenjaka sveo na pisanje, pojašnjavanje, komentarisanje ili rezimiranje stavova imama. A ako bi neko od njih i napisao nešto originalno to ne bi izlazilo van osnova mezheba njegovog imama.
A nakon pada abasijskog hilafeta ostavljanje idžtihada i slijepo slijeđenje mezheba je dozivjelo svoju kulminaciju, tako da je onaj koji se vraćao u nekoj mes'eli na Kur'an i Sunnet a ne na mišljenje mezheba smatran fasikom, kvazimudžtehidom i bezumnikom.
Naravno, ovo je bilo globalno stanje, s tim da je bilo učenjaka koji su se borili protiv mezhebske zaslijepljenosti poput El-‘Izza Abdusselama, Ibn Hazma, Ibn Tejmije, Ibn Abdulberra i ostalih. Mnogi od njih ovu borbu su vodili pod zastavom pripadnosti nekom od mezheba iz bojazni od uleme vladara koji su huškali vlast i mase na one koji vrše idžtihad ili poziva na otvaranje vrata idztihada[5].
Šerijatski status slijeđenja određenog fikhskog mezheba
Učenjaci usulu fikha imaju četiri stava po ovom pitanju:
1.Vadžib je mukallidu da slijedi jedan određen mezheb u svemu[6]. Na ovom stavu su Ibnus-Salah, Ibnus-Subki i ostali.
2.Nije vadzib slijediti jedan određen mezheb niti je mustehab nego je samo dozvoljeno.
Na ovome su Ibn Burhan, Nevevi, Zerkeši, prenosi se od imama Malika i imama Ahmeda, takođe ovo su izabrali Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim, a Sane'ani i Ibn Muflih kažu da je ovo stav većine učenjaka ovog Ummeta[7].
3.Da je slijeđenje mezheba haram[8]. Ovo je stav zahirija a odabrao ga je takođe i Ševkani.
4.Vadzib je slijediti jedan određen mezheb nakon pojave četvorice imama a ne prije toga, ovo zatupa Ibnul-Munejjir[9].
Četvrto mišljenje se u suštini ne razlikuje od prvog, a treće je daleko od istine kad su u pitanju obični muslimani – mukallidi koji nemaju izbora nego da pitaju i slijede ulemu, tako na kraju imamo dva mišljenja: prvo – da je slijeđenje jednog određenog mezheba vadzib i drugo – da nije vadzib nego samo da je dozvoljeno.
Savremeni istrazivači ovog pitanja razilazenje učenjaka po ovom pitanju svode na dva stava učenjaka:
Prvi stav: da je svakom muslimanu koji nije dostigao stepen mudztehida, a mudztehida danas nema jer vrata idztihada su zatvorena nakon četvrtog stoljeća po Hidzri, vadzib slijediti jedan određen mezheb u svim stvarima vjere, tj. mora biti ili hanefija, ili malikija, ili šafija, ili hanbelija, itd.
Od najistaknutijih savremenih predstavnika ovog stava su: Muhammed el-Hamid, Habiburrahman el-E'azami i Muhammed Seid Ramadan el-Buti čija je knjiga “Negiranje mezhebizma je najopasnija novotarija koja prijeti Šerijatu” prevedena i na bosanski jezik pod naslovom “Potiranje mezheba”.
Drugi stav: da slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadzib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb jer nema drugog načina da sazna propis pod šartom da ne trazi olakšice učanjaka. A obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima je novotarija u vjeri za koju nema dokaza ni Kur'anu ni u Sunnetu, niti idzma'u.
Najistaknutiji savremeni zastupnici ovog stava su: Ahmed Šakir, Muhammed Emin Šenkiti, Bin Baz, Selim Hilali, Muhammed el-Mukaddim, Ebu Ishak el-Huvejni, Albani i njegovi učenici: Muhammed ‘Idul-‘abbasi, Abdurrahman Abdulhalik i Mukbil el-Vadi'i[10].
Vrste muslimana s obzirom na sposobnost idžtihada
Po učenjacima drugog stava:
S obzirom na nivo znanja, razumijevanja i sposobnosti uzimanja šerijatskih propisa iz kur'anskih i hadiskih tekstova, učenjaci koji zastupaju drugi stav, a prethodili su im Šatibi i Ibnul-Kajjim, dijele muslimane na tri skupine:
prva – oni koji nemaju znanja niti sposobnosti razumijevanja i uzimanja šerijatskih propisa direktno iz kur'anskih i hadiskih tekstova, a to su obični muslimani i zovu se mukallidi (mukallid je osoba koja slijedi stav učenog bez poznavanja dokaza na koje je zasnovan stav),
druga – mudztehidi koji su dostigli stepen idžtihada, tj. učenjaci koji su dostigli stepen učenosti i sposobnosti da uzimaju šerijatske propise direktno iz kur'anskih i hadiskih tekstova,
treća – skupina učenih koji su između prve i druge skupine, tj. između mukallida i mudžtehida, oni imaju dovoljno znanja i sposobnosti da sakupe i analiziraju mišljenja i dokaze učenjaka u nekoj mes'eli te da odaberu onaj stav koji ima najjače argumente, i zovu se mutebi'e[11].
Prema tome, vadzib je prvoj skupini – mukallidima da slijede bilo kojeg alima koji je bogobojazan i čije je znanje zasnovano na Kitabu i Sunnetu, s tim da se ne obavezuje da slijedi jednog određenog alima kako ne bi isti poprimio osobinu bezgriješnosti.
Obaveza je na drugoj skupini – mudžtehidima da ulazu truda u trazenju dokaza, a nije im dozvoljen taklid niti da budu mutebi'e.
A na trećoj skupini – mutebi'ama je da uzimaju mišljenje ili mezheb koji ima jači dokaz.
Po učenjacima prvog stava:
Muslimani se dijele u ovom kontekstu na samo dvije skupine: mukallide i mudžtehide, pri čemu treću skupinu (tj. mutebi'e) svrstavaju u mukallide.
S tim da mudztehida u našem Ummetu, po njihovom mišljenju, nema od kraja četvrtog stoljeća po Hidžri pa sve do danas. Ovaj stav podupiru riječima mnogih mezhebskih učenjaka, poput hanefijskog učenjaka Ibn ‘Abidina koji kaže u svojoj Hašiji (1/55): “Stav na kojem smo i po kojem se radi je ono na čemu su naši fakihi, rahimehumullah: da je apsolutni idžtihad u fikhu zabranjen nakon što je prošlo četiri stotine godina od Hidžre …”. A kaže
Muhammed el-Hamid u knjizi “Obaveza slijeđenja četiri mezheba” (str. 12): “Niko ne tvrdi da je na stepenu apsolutnog idžtihada osim onaj koji je krnjave pameti, malog znanja i slabe vjere”. Iz zabrane idžtihada savremenim alimima izuzimaju suvremena pitanja o kojima mezhebi nisu govorili.
Tako po mišljenju učenjaka ovog stava svi dnašnji muslimani su dužni da slijede neki fikhski mezheb jer svi spadaju u mukallide.
Dokazi onih koji slijeđenje mezheba smatraju vadžibom
Da bi nešto bilo vadžib u vjeri za to se mora imati dokaz iz Kurana ili Sunneta da je to naređeno, a nosioci ovog stava u suštini nemaju dokaza kojima podupiru svoj stav. Ali radi naučnog emaneta navesću ono što iole vrijedi spomenuti čime dokazuju svoj stav:
1. Kaze Uzvišeni: “Pitajte učene (ehlez-zikri) ako vi ne znate”. (En-Nahl 43). Kažu onaj koji ne zna je mukallid a učeni su mudžtehidi, prema tome naređeno je mukallidu da slijedi mudžtehida, a naredba je dokaz da je slijeđenje alima vadžib.
Komentar: ovaj ajet je dokaz protiv ovog stava a ujedno i dokaz za drugo mišljenje, jer se u njemu naređuje da mukallid pita i slijedi mudžtehide, ko god ulazio u tu skupinu, a ne neki određeni mudžtehid, a to je ono što kažu zastupnici drugog stava. Sa druge strane, ajetom je naređeno da onaj koji ne zna pita one koji znaju Kur'an i Sunnet da ga obavijeste šta je u njima došlo o nekom određenom pitanju, a ne da kazu šta oni misle o tome, prema tome ajetom mu je naređeno da slijedi ono što je došlo u Kur'anu i Sunnetu preko onih koji to znaju.
Da bi ajet bio dokaz za njih trebala je doći u njemu naredba da se slijedi jedan od četvorica imama, ili jedan određen imam, ili da dođe u Sunnetu zabrana uzimanja fetve nekog mimo četvorice imama ili jednog određenog alima, a toga nema ni u Kitabu niti u Sunnetu.
2. Kažu ako bi bilo dozvoljeno mukallidu da slijedi bilo koji mezheb to bi odvelo do otvaranja vrata traženja mezhebskih olakšica čime bi se slijedile strasti i izbjegavale naredbe a radile zabrane.
Komentar: slažemo se da treba spriječiti traženje olakšica za koje nema dokaza u Šerijatu. Zato su protagonisti drugog stava uslovili za dozvolu slijeđenja bilo kojeg mezheba šart da se mukallid ne ide od mezheba do mezheba trazeći olakšice, tako se sa ovim šartom otklanja ova opasnost.
3. Stavovi imama mezheba su zasnovani na Kur'anu i Sunnetu, te kada mukallidi slijede te stavove oni u stvari slijede Kur'an i Sunnet.
Komentar: slažemo se da su imami nastojali da zasnuju svoje stavove na Kur'anu i Sunnetu, međutim, problem nastaje onda kada se oni raziđu oko neke mas'ele, a u oko osamdeset posto fikhskih mes'ela oni su se razišli, a istina je jedna. Po ovom pitanju je presudio Uzvišeni rekavši uprijevodu značenja: “A ako se u nečemu raziđete obratite se Allahu (Kur'anu) i Poslaniku (Sunnetu)”. (En-Nisa 59) Prema ovom ajetu onaj mezhebski stav koji se slaže sa Kur'anom i Sunnetom se slijedi a ostali se ostavljaju.
4. Ako bi se otvorila vrata idžtihada pred svim muslimanima to bi odvelo u haos i nered u vjeri kojima nema kraja, jer bi se slijedili kvazimudžtehidi koji nisu dostigli stepen idžtihada, zato je vadžib slijediti jedan od mezheba kako bi se to spriječilo.
Komentar: oni koji pozivaju na idžtihad i vraćanje na Kur'an i Sunnet kažu da idžtihad i direktno uzimanje propisa iz Kur'ana i Sunneta imaju šartove koje treba ispuniti te onaj koji ih upotpuni postaje kompetentan da vrši idžtihad što je u praksi moguće. Sa druge strane, da otvaranje vrata idžtihada vodi u haos i nered u vjeri o tome nas nije obavijestio Posalnik, sallahu alejhi ve sellem, kao i da to treba spriječiti zatvaranjem tih vrata. Dok nas je obavijesto i upozorio u mnoštvu hadisa na Dedždžala čiji je boravak i opasnost po Ummet daleko manji u odnosu na dug period otvaranja vrata idžtihada do Sudnjeg dana sa kojim bi nastao nered u vjeri. Čudno je da baš nijedan hadis nije rečen na tu temu a o Dedždžalu su hadisi došli u mutevatir predaji.
Dokazi onih po kojima slijeđenje mezheba nije vadžib niti mustehab nego je samo dozvoljeno običnim muslimanima – mukallidima
U osnovi učenjaci ovog stava ne moraju imati dokaze za svoj stav, jer samo oni koji tvrde da je nešto u vjeri vadžib, mustehab, haram ili mekruh trebaju donijeti dokaze za svoje tvrdnje. A ovi tvrde da mezhebizam nije ni vadžib ni mustehab jer nema dokaza za to, niti je haram niti mekruh jer nema dokaza, nego su na osnovu: da je nešto dozvoljeno sve dok ne dođe dokaz koji ga izvodi iz te osnove.
Dokazi na kojima temelje svoj stav su sljedeći:
Prvo: nema razilaženja među muslimanima da je vadžib slijediti ono što je došlo u Kur'anu i Sunnetu na što upućuju mnogi ajeti i hadisi.
Dok sa druge strane, nisu nas Uzvišeni Allah niti Njegov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, obavezali da slijedimo mezhebe određenih imama, niti su to sami imami mezheba zahtijevali od muslimana, nego su podsticali na vraćanje i uzimanje iz onoga odakle su i oni uzimali.
Drugo: od dokaza da je običnim muslimanima – mukallidima, koji do propisa ne mogu drugačije doći, vadžib da pitaju s tim da im je dozvoljeno da pitaju i slijede bilo kojeg učanjaka u čije znanje i takvaluk imaju povjerenje su:
1. Riječi Uzvišenog: “Pitajte učene (ehlez-zikri) ako vi ne znate”. (En-Nahl 43).
2. Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Zašto nisu pitali ako nisu znali, zaista je lijek za neznanje pitanje”[12].
Treće: da je obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima novotarija u vjeri upućuje sljedeće:
1. Hadis: “Ko uvede u našu vjeru nešto što nije od nje, to se odbija”[13]. A ovi su obavezali muslimane onim čime ih Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu obavezali, te su time došli sa novotarijom.
2. Najbolje generacije ovog Ummeta selefu salih nisu bili na ovome u vjeri, što znači da to i nije bilo od vjere, nego je nastalo kao rezultat slabosti i pada ovog Ummeta sa zatvaranjem vrata idžtihada.
3. Sami imami mezheba nisu obavezivali ljude da slijede njihove mezhebe, nego su ih podsticali na slijeđenje onoga što su sami oni slijedili, tj. Kur'ana i Sunneta.
4. Obaveza slijeđenja jednog imama u svemu stavlja tog imama na stepen bezgriješnosti u vjeri, a to je svojstveno samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Odabrano mišljenje
Vjera Islam je jedna vjera, u njoj nema mezheba niti tarikata koje je musliman dužan slijediti osim mezheba, tarikata i upute Muhammeda Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Nema sumnje da drugi stav učenjaka, tj. da slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadžib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb, te da se muslimani s obzirom na nivo znanja, razumijevanja i sposobnosti uzimanja šerijatskih propisa iz kur'anskih i hadiskih tekstova dijele na tri skupine: mukallide, mudžtehide i mutebi'e, da je istina i hak koji treba slijediti.
Govori učenjaka o slijeđenju mezheba
Rečeno je Ebu Hanifi: “Ako ti nešto kazeš, a Allahova knjiga je oprečna tome”, reče on: “Ostavite moj govor radi Allahove knjige”. Onda mu je rečeno: “A ako se hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, suprostavlja tvom govoru”, kaze: “Ostavite moj govor radi hadisa”, te mu bi rečeno: “A šta ako se govor ashaba ne slaže sa tvojim govorom”, “Ostavite moj govor radi govora ashaba”, reče on[14].
Kaže hanefijski učenjak Ibnul-Hummam u knjizi “Et-Tahrir”: “Po ispravnom mišljenju, nije obaveza strogo se držati jednog mezheba, jer njegovo slijeđenje nije obavezno. Nema vadžiba osim onoga što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinili vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi da slijedi mezheb jednog od imama mimo drugih imama…”[15].
Kaže hanefijski učenjak Alijj el-Kari: “Nije obavezan niko iz ovog Ummeta da bude henefija, malikija, šafija ili hanbelija, nego je obaveza muslimanu ako nije alim da pita jednog od učenjaka, a četvorica imama su od učenjaka…”[16].
Kaže Šihabuddin Ebu Šame: “Četiri mezheba su ostala poznata dok su ostali mezhebi napušteni a ambicije većine sljedbenika mezheba su oslabile te su postali mukallidi nakon što je taklid – slijepo slijeđenje bio zabranjen osim slijeđenja Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem. Čak šta više mišljenja imama su dignuta na nivo Kur'ana i Sunneta, a u tom su smislu riječi Uzvišenog: “Oni su, pored Allaha, za bogove uzeli svećenike i monahe svoje” (Et-Tevbe 31)[17].
Kaže Ibn Tejmije: “Nije obavezan niko od muslimana da slijedi određenog učanjaka u svemu što kaže, niti da slijedi u tome određen mezheb, a svi su obavezni slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu što je naredio i očemu je obavijestio. Svačiji govor se uzima i ostavlja osim govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A ono što je dozvoljeno to je da čovjek slijedi određen mezheb jer nema drugog načina da sazna propise Šerijata osim na takav način…”[18].
Kaže Ibnul-Kajjim, nakon što je naveo da imaju dva mišljenja o obavezi običnog muslimana da slijedi neki od poznatih mezheba: “Prvo mišljenje: da nije obavezan, a to je ispravan stav u koji nema sumnje, jer nije vadžib osim ono što Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učine vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi iz ovog Ummeta da slijedi mezheb nekog čovjeka mimo drugih ljudi. Najbolje generacije ovog Ummeta su čiste od slijeđenja mezheba. U stvari, nije ispravno da se običnom muslimanu pripisuje pripadnost nekom mezhebu, jer on nema mezheba. Na mezhebu može biti onaj ko ima sposobnost razmišljanja, argumentiranja i ima znanja o tom mezhebu, ili koje pročitao neku fikhsku knjigu iz mezheba, zna fetve imama i njegove stavove. A onaj ko se nije osposobio za sve ovo i kaže ja sam šafija ili hanbelija i slično, samom tvrdnjom ne biva tog mezheba … Ne može se pojmiti da običan musliman ima mezheb, a ako i pretpostavimo on nije dužan kao ni bilo ko drugi da slijedi nečiji mezheb, u smislu da slijedi sve njegove stavove a ostavlje mišljenja drugih učanjaka. Niko od imama ne zastupa ovaj ružni bidat koji se desio u Ummetu…”[19].
Kaže el-M'asumi: “Znaj da je uzimanje mišljenja i stavova učenjaka poput tejemmuma koji se ne uzima osim kada nema vode. Pa tako, ako imamo tekst Kur'ana, Sunneta i stavove ashaba vadžib je da se toga držimo a ne da uzimamo mišljenja učenjaka. Međutim, pristrasni sljedbenici mezheba uzimaju tejemmum a voda je pred njima…”[20].
Negativne posljedice slijepog slijeđenja mezheba i mezhebske zastranjenosti
Od negativnih stvari do kojih je odveo mezhebizam su:
1. Uzrokovanje fitni, razilaženja i ratova među muslimanima zasnovanih na mezhebskoj gorljivosti. Opisao je Jakut el-Hamevi neprestane ratove koje su vodili hanefije protiv šafija u gradovima Asfehan, Merva i Rej, gdje su jedni druge pljačkali, pustošili i sela palili. Čak ni Allahove kuće – mesdžidi nisu bili pošteđeni tih mezhebskih razilaženja[21]. Takođe, spominje Ibn Kesir fitnu u emeviskoj džamiji kada je hanabilama srušen i opljačkan mihrab zbog mezhebskih nesuglasica[22].
2. Nove fikhske mesele kao posljedica mezhebizma, poput toga:
– da nije šafijama ispravan namaz ako klanjaju iza hanefijskog imama i obrnuto, ovo je stav nekih njihovih mezhebskih učenjaka, jer ono što kvari namaz kod jednih ne kvari kod drugih i što je šart kod jednih nije kod drugih[23].
– prenosi Zehebi da je hanefijski kadija Dimeška Muhammed ibn Musa el-Blasaguni rekao: “Kada bih imao moć uzimao bih džizju od šafija”[24].
– došlo je u knjizi “Šerhu muhtesril-vikajeti” da hanefiji nije dozvoljeno da oženi šafijku, jer je ona kafir zbog mes'ele Istisna’, dok je drugi muftija dozvolio taj brak analogno tome što je dozvoljeno oženiti kitabijku.
3. U mekanskom Haremu su bila učena četiri ezana i klanjana četiri džemata, svaki mezheb je imao svoj džemaz te nisu jedni sa drugima klanjali.
4. Mezhebi su dignuti na nivo Kur'ana i Sunneta, mezheb je postao osnov a Kur'an i Sunnet ga slijede, pa ono što se slaže sa mezhebom od Kur'ana i Sunneta prihvata se a što se ne slaže tumači se drugačije. Poznate su riječi jednog od hanefijskih učenjaka: “Svaki ajet koji je suprotan onome na čemu je naš mezheb je muevvel (treba ga tefsiriti drugačije) ili je mensuh (derogiran), a tako isto svaki hadis ili je muevvel ili mensuh”[25]. A kaže jedan od poznatih učenjaka šafijskog mezheba: “Mi tvrdimo da je obaveza svakom razumnom čovjeku i običnom muslimanu sa Istoka, Zapada, onom koji je daleko ili blizu da prihvati šafijski mezheb ne zeleći da ga nečim drugim zamijeni”.
5. Čak su i izmišljni i hadisi u korist imama mezheba, poput lažnih riječi pripisanih Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Doći će poslije mene čovjek po imenu en-Nu'man ibn Sabit, biće mu nadimak Ebu Hanife na njegovim rukama će Allahova vjera i moj sunnet biti oživljeni”[26].
A u dugom stoji: “Biće u mom Ummetu čovjek po imenu Muhammed ibn Idris koji će biti štetniji po moj Ummet od Iblisa, a biće u mom Ummetu čovjek po imenu Ebu Hanife on je siradž (svjetiljka) mog Ummeta”[27].
6. Zatvaranje vrata idžtihada i davanje prednosti mišljenjima učenjaka nad Kur'anom i Sunnetom.
7. Ljubav i mržnja na osnovu pripadnosti mezhebu.
I na kraju prepustiću samom čitaocu da odgovori na postavljena pitanja u samom uvodu članka.
Pripremio: mr.Zijad Ljakic
http://www.zijad-ljakic.com
[1] Resmul-mufti, Ibn ‘Abidin (1/4).
[2] Bejne muttebi'in ve mukallidin e'ama, Ez-Zibari, str. 5.
[3] El-Medžmu’, En-Nevevi (1/63).
[4] El- kaulu el-mufidu, Ševkani, str. 60-61.
[5] Bejne muttebi'in ve mukallidin e'ama, Ez-Zibari str. 8-9.
[6] Tešniful-mesami'i, Ez-Zerkeši (4/619).
[7] El-Bahru el-muhit, Ez-Zerkeši (6/319), Iršadul-fuhul, Ševkani str. 452, Šerhul-kevekbil-munir, Ibnul-Nedždžar 4/574), I'alamul-muvekki'in, Ibnul-Kajjim (4/262) i Uslulu-fikh, Ibn Muflih (4/1562).
[8] Šerhul-kevekbil-munir (4/576).
[9] El-Bahru el-muhit, Ez-Zerkeši (6/319).
[10] El-Mevsu'atu el-mujessere fil-edjani vel-mezahib vel-ahzabil-mu'asire, En-Nedvetu el-‘alemijje liš-šebab el-islami (1/143-162).
[11] I'lamul-muvekki'in, Ibnul-Kajjim (2/186).
[12] Ebu Davud (336), Ibn Madže (572), Ahmed (3057), Darekutni (730), Hakim (630), u senedu hadisa je prekid između Evza'ia i ‘Ata'a, takođe Ez-Zubejr je slab, ali hadis ima više rivajeta te su ga vjerodostojnim ocijenili Hakim, Zehebi, Ibnul-Mulekkin, Ibn Seken, a slabim Bejheki i ostali, a hadis je hasen uzimajući u obzir sve rivajete.
[13] Buharija (2697) i Muslim (1718).
[14] Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.83.
[15] Et-Takrir vet-tahrir fi ‘ilmil-usul, Ibn Emir el-Hadždž (3/468).
[16] Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.77.
[17] El-Muemmel lirredi ilel-emri el-evveli”, Šihabuddin Ebu Šame (1/10).
[18] Medžmu'ul-fetava (20/208-209).
[19] I'lamul-muvekki'in (4/261).
[20] Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.99.
[21] Mua'džemul-buldan (1/274, 4/355).
[22] El-Bidaje ven-nihaje (13/19-21).
[23] El-Medžmu'u, Nevevi (1/258).
[24] Mizanul-i'atidal, Ez-Zehebi (4/51).
[25] Hašijetu Ibn ‘Abidin (1/45).
[26] Tarihu bagdade, El-Hatib el-Bagdadi (2/289).
[27] Lisanul-mizan, Ibn Hadžer (5/7).
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS PEČENJA KURBANA NA RAŽNJU (zatim dijeljenja)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Kaže Ibn Hubejre u knjizi „Ihtilafu el-eimmeti el-'ulema'“ (1/339-400): „Učenjaci se razilaze oko količine kurbanskog mesa koje se jede, udjeljuje kao sadaka i daje kao hedija.više
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Kaže Ibn Hubejre u knjizi „Ihtilafu el-eimmeti el-‘ulema'“ (1/339-400): „Učenjaci se razilaze oko količine kurbanskog mesa koje se jede, udjeljuje kao sadaka i daje kao hedija.
Kaže Ebu Hanife: kurbansko meso (onaj ko zakolje kurban) može da jede, da nahrani bogate i siromašne i da ostavi za poslije (uskladišti). Mustehab je da udjeljivanje kurbana ne bude manje od trećine (mesa).
Kaže Malik: kurbansko meso može da jede, da nahrani bogatog i siromašnog, slobodnog i roba i da ostavi za poslije (meso može da bude) svježe i kuhano. Odabrani stav je da manje pojede, a više podijeli, a ako bi trećinu pojeo, a ostalo podijelio to bi bilo najbolje.
Kaže Šafija u jednom od dva njegova stava: mustehab je da trećinu pojede, da jednu trećinu udijeli kao sadaku (siromašnima), a jednu trećinu podijeli kao hediju (bogatima). A u drugom stavu kaže: jede polovinu i udijeli polovinu (kao sadaku).
Kaže Ahmed: mustehab je da jednu trećinu pojede, drugu trećinu udijeli kao sadaku (siromašnima), a treću trećinu podijeli kao hediju (bogatima)“.
Da li se kubansko meso dijeli svježe, kuhano ili pečeno, po tom pitanju učenjaci imaju sljedeće stavove:
Prvi stav: da je dozvoljeno dijeliti i nahraniti siromašne svježim ili skuhanim mesom.
Ovo je stav imama Malika i malikijskog mezheba. (El-Kafi 1/424, Et-Tevdihu 3/274, Džami'ul-ummehat str. 230)
Drugi stav: da je vadžib i šart da se kurbansko meso dijeli sveže kako bi onaj ko ga dobije mogao sa njim raditi šta hoće, da ga proda i slično.
Ovo je stav šafijskog mezheba. (Mugnil-muhtadž 6/135, El-Ikna’ 2/592)
Kaže autor Fethul-vehhadž (2/592) i autor Hašijetul-džemeli (5/259): „Dovoljno je da jednom miskinu da u vlasništvo svježe meso nekuhano, jer bi tada ličilo na komad kruha“.
Odabrano mišljenje je stav malikija, tj. da je dozvoljeno kurbansko meso dijeliti svježe ili skuhano. A pod skuhano ulazi i pečeno na ražnju.
Da je ovaj stav ispravan ukazuje sljedeće:
– da nema šerijatskog argumenta koji to strogo ograničava i određuje
– da je u osnovi dijeljenje kurbanskog mesa na tri dijela, ili na dva dijela ili zadržavanje čitavog mesa ili udjeljivanje čitavog- mustehab i u tome ima širine, pa kako može da bude vadžib ili šart onog što je mustehab da se udjeljuje samo svježe
– argumenti sa kojima se dokazuje da je šart i vadžib udjeljivati svježe jedva se mogu dignuti na stepen preporučenosti, a kamoli vadžiba.
Prema tome, iako se u osnovi kurbansko meso dijeli svježe, nema smetnje da se postupi i drugačije, ako se procijeni da je od koristi ispeći ga i kao takvog podijeliti. Ili čak da se zadrži sve za sebe ako se radi o velikoj porodici, shodno kako su pojasnili učenjaci
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS ŠIŠANJA KOD FRIZERKE NEMUSLIMANKE
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Odgovor na ovo pitanje se vraća na poznatu mes'elu: šta je dozvoljeno da otkrije muslimanka od svoga tijela pred nemuslimankom? Po ovom pitanju učenjaci imaju podiljeno mišljenjeviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Odgovor na ovo pitanje se vraća na poznatu mes'elu: šta je dozvoljeno da otkrije muslimanka od svoga tijela pred nemuslimankom?
Po ovom pitanju učenjaci imaju podiljeno mišljenje:
Prvo mišljenje – da je stidno mjesto muslimanke ispred nemuslimanke njeno čitavo tijelo izuzev ono što se otkrije prilikom obavljanja kućnih poslova.
Ovo je zvanični stav hanefijskog i šafijskog mezheba, nekih učenjaka malikijskog mezheba, Ahmeda u jednom rivajetu od njega i Mekhula.
Bilježi imam Kurtubi u svom tefsiru da je ovo stav većine selefa, takođe ovaj stav se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, Mudžahida i Ibn Džurejdža.
Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, napisao Ebu Ubejdi: “Prenešeno mi je da žene zimijke ulaze zajedno sa ženama muslimankama u javna kupatila, zabrani to i uradi drugačije, jer nije dozvoljeno da zimijka vidi golotinju muslimanke”.
Međutim, ovaj rivajet od Omera, radijallahu anhu, nisam ga mogao pronaći ni u jednoj zbirci hadisa, a niti oni koji ga navode ne spominju njegov sened niti izvor odakle ga prenose tako da oslanjati se na njega nije pouzdano.
Oni svoj stav dokazuju sljedećim argumentima:
1- Riječima Uzvišenog: “Neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, … ili ženama svojim…” (En-Nur, 31). Kažu da se pod riječima “ženama svojim” misli na muslimanke, jer da se misli uopćeno na sve žene ne bi imalo smisla to izdvajati sa “svojim”.
2- Žena kjafirkinja je nepovjerljiva pa može opisati svom mužu ili nekom drugom ženu muslimanku.
Drugo mišljenje – da je muslimanki ispred nemuslimanke dozvoljeno otkriti samo lice i šake.
Ovaj stav zastupaju neki učenjaci malikijskog i šafijskog mezheba. S tim da za ovo svoje mišljenje ne navode argumente.
Treće mišljenje – da je stidno mjesto muslimanke ispred nemuslimanke poput stidnog mjesta muslimanke ispred muslimanke, tj. dozvoljeno joj je da gleda u čitavo tijelo izuzev onog što je između pupka i koljena (shodno mišljenju da je to stidno mjesto muslimanke pred muslimankom).
Dok druga skupina učenjaka, tj. oni koji su stavu da je stidno mjesto muslimanke pred muslimankom poput stidnog mjesta muslimanke pred njenim mahremima, smatraju da je kjafirki dozvoljeno da vidi od tijela muslimanke ono što je dozvoljeno njenim mahremima (mimo muža, naravno), tj. lice, kosu, vrat, ruke do laktova i stopala do članaka.
Ovo je zvanični stav hanbelijskog mezheba i nekih učenjaka malikijskog i šafijskog mezheba.
Oni svoje mišljenje dokazuju sljedećim dokazima:
1- Hadisom kojeg bilježe Buharija (1049) i Muslim (2146) u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je došla jevrejka da je nešto pita pa joj je između ostalog rekla: “Neka te Allah sačuva od kaburske kazne”, pa je ona pitala o tome Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
2- Hadisom kojeg bilježe Buharija (2620) i Muslim (2371) u svojim Sahihima od Esme, radijallahu anha, u kojem je došlo da je njena majka, koja nije primila Islam, došla njoj u zijaret, pa je ona pitala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li da je primi, pa joj je potvrdno odgovorio.
Ova dva hadisa ukazuju da su jevrejke i mušrikinje dolazile kod žena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i drugih muslimanki, a da im on, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio da pred njima oblače hidžab i da pokrivaju lice jer žene u svojim kućama su otkrivene.
Zagovarači ovog mišljenja smatraju da se riječi Uzvišenog “ili ženama svojim” odnose na sve žene, i muslimanke i nemuslimanke, a da ono što se prenosi od selefa o obavezi pokrivanja muslimanke ispred nemuslimanke je da je to mustehab a ne vadžib.
A to kako da se riječi Uzvišenog “ili ženama svojim” odnose i na nemuslimanke pojašnjava malikijski učenjak Ibnul-Arebi u svom tefsiru time što je zamjenica “svojim” došla u ajetu iz razloga da se ne razlikuje od ostalih dvadeset i pet riječi u istom ajetu u kojima je došla ista zamjenica, a ne da bi ograničila otkrivanje muslimanke samo ispred muslimanki. A u protivnom, kako onda razumjeti da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije primijenio taj ajet na svojim ženama i ashabijkama.
Takođe, od argumenta sa kojima se može poduprijeti ovaj zadnji stav je i to što bi kitabijka koja se uda za muslimana (što je dozvoljeno po Kur'anu) i miješa se sa njegovom ženskom rodbinom, uzrokavala da se njegova ženska rodbina, po mišljenju mimo ovog zadnjeg, mora pred njom cijelo vrijeme pokrivati u čemu je velika neprijatnost i nelagodnost.
Mišljenje koje je najbliže ispravnom je treći stav učenjaka zbog hadisa koji presuđuju po ovom pitanju, a to je da je stidno mjesto muslimanke pred nemuslimankom poput stidnog mjesta muslimanke pred njenim mahremima.
Prema tome, kjafirki je dozvoljeno da vidi od tijela muslimanke ono što je dozvoljeno njenim mahremima (mimo muža, naravno), tj. lice, kosu, vrat, ruke do laktova i stopala do članaka.
Na osnovu gore spomenutog dolazimo do zaključka da nema smetnje da muslimanka ode kod frizerke nemuslimanke da je ošiša ili napravi frizuru.
Naravno, pod šartom da od nje zahtijeva da u radnju ne ulaze muškarci.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje