Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
ZNAKOVI PO KOJIMA SE PREPOZNAJE SIHIRBAZ I ZNAKOVI PO KOJIMA SE PREPOZNAJE UČAČ ŠERIJATSKE RUKJE
Alejkumusselam. Da bi se mogao razlikovati sihirbaz od učača rukje treba poznavati znakove po kojima se prepoznaje onaj ko se bavi sihrom, kao i osnovne radnje i osobine učača rukje. Od znakova po kojima se raspoznaje sihirbaz su sljedeći: 1- Traži ime ili ime majke i datum rođenja. 2- Traženje nečeviše
Alejkumusselam.
Da bi se mogao razlikovati sihirbaz od učača rukje treba poznavati znakove po kojima se prepoznaje onaj ko se bavi sihrom, kao i osnovne radnje i osobine učača rukje.
Od znakova po kojima se raspoznaje sihirbaz su sljedeći:
1- Traži ime ili ime majke i datum rođenja.
2- Traženje nečega od bolesnika poput pramena njegove kose, dijelova odjeće, njegovu sliku i slično.
3- Izgovaranje nerazumljivog govora, korištenje hamajlija i drugih neobičnih stvari.
4- Pisanje raznoraznih zapisa čija sadržina bude ispunjena brojevima, geometrijskim figurama, nepoznatim riječima, imenima, ili pisanje samih kur'anskih ajeta ali odpozada, slika zmija i akrepa, a što je poznato kao SedamSulejmanovih ugovora.
5- Pravljenje čvorčića na raznoraznim kanapama i končićima uz istovremeno puhanje i izgovaranje nepoznatih riječi, a sve to sa ciljem da se od toga napravi sihr.
6- Nečistoća i prljavština prostorije u kojoj boravi sihirbaz kao i neurednost i prljavština samog sihirbaza.
7- Osamljivanje sihirbaza u mračnoj prostoriji radi kontaktiranja sa džinima i šejtanima koji ga pomažu u njegovim poganim radnjama.
8- Traženje od klijenata da zakolju ovcu, kokošku ili nešto slično kao kurban, a što u stvari predstavlja klanje kurbana džinima.
9- Materijalno iskorištavanje bolesnika uz traženje basnoslovnih suma poput toga da jedna hamajlija košta nekoliko stotina maraka.
10- Osamljivanje sa ženama bez mahrema što često završi i sa činom zinaluka pri čemu sama žena nema kontrolu nad samom sobom i ne može se oduprijeti.
11- Upotreba mokraće, izmeta i krvi hajza prilikom pravljenaj zapisa i hamajlija.
12- Traženje od bolesnika da se odvoji od ljudi određeno vrijeme u prostoriji u koju ne dopire sunčeva svjetlost.
13- Traženje od bolesnika da ne dolazi u kontak sa vodom određeni vremenski period koji ponekad dostiže čak četrdeset dana.
14- Traženje od bolesnika da neke stvari zakopa u zemlju i da ih zalije nekom tekućinom, ili da stavi pokvareno jaje na prag vrata ili u kuću a na sve te stvari je sihirbaz već napravio sihr.
15- Davanje bolesniku dređenih papira i zapisa da ih zapali i da se nakadi na njima.
16- Pisanje isprekidanih harfova na papiru i njihovo potapanje u vodu i da bolesnik pije tu vodu.
17- Obavještavanje bolesnika o nekim pojedinostima njegovog ličnog života i njegovog odnosa sa drugim ljudima a sve te informacije uzima od džina i šejtana sa kojima inače kontaktira.
18- Vanjski izgled sihirbaza ukazuje na njegovo nepraktikovanje i nepridržavanje vjerskih propisa.
Od znakova po kojima se prepoznaje učač rukje, odnosno onaj koji na ispravan šerijatski način liječi opsihirene osobe, one koji imaju džinski dodir i urečene, su sljedeće karakteristike:
1- Učenje Kur'ana nad bolesnikom, što predstavlja osnovni i najupečatljiviji metod i način liječenja bolesnih od sihra, džinskog dodira i uroka.
2- Traženje od bolesnika da skine sve zapise i hamajlije koje ima kod sebe kao i one koje ima u kući te da ih uništi ili zapali. Takođe, traženje da skloni slike, kipove, figure, krstove i slično i da ih ne koristi.
3- Savjetovanje i traženje od bolesnika od prvog susreta da praktikuje propise vjere (ako već do tada nije), poput toga da redovno obavlja namaz, uči jutarnji i večernji zikr, uči suru Bekara u kući, uči Bismilu kod svakog posla koji radi, da prekine sa haramima koje je do tada praktikovao, poput slušanja muzike, pijenja alkohola, miješanja i kontaktiranja sa ženama kojima nije mahrem i slično.
4- Ako je bolesnik žena zahtijeva od nje da se pokrije, ne liječi je bez prisustva njenog mahrema osim u nuždi, prilikom liječenja ne dira njeno tijelo.
5- Od ispravnog načina liječenja, uglavnom ako su u pitanju duža liječenja, je i to da se bolesniku daje voda, med i ulje na kojima je naučen Kur'an.
6- Prepoznatljiv je i po tome što se u njegovom načinu liječenja ne može naći da radi išta od gore spomenutih znakova i obilježja sihirbaza.
Od osnovnih osobina onoga koji liječi rukjom je:
– Da bude osoba koja je mjerodavna da se time bavi tako što posjeduje dovoljno šerijatskog znanja i iskustva da se može ovim poslom baviti, naravno ne kao profesijom.
– Da je prepoznatljiv svojom vanjštinom i unutrašnošću po praktikovanju vjerskih propisa izvršavanjem vadžiba i sunneta, ostavljanjem velikih i malih grijeha, nečinjenjem novotarija, da su mu zarada i imetak halal i tako dalje.
Napomena: Ne treba zavarati to što ćemo naći sihirbaza (kojeg prepoznajemo po nekim od gore spomenutih znakova) da klanja sa ljudima kao i da prilikom pravljenja ili otklanjanja sihra uči Kur'an jer se on želi među ljudima predstaviti kao sasvim normalan i ispravan vjernik.
Takođe, ne treba nas zbuniti i dovesti u sumnju ako nađemo kod učača rukje (kojeg prepoznajemo po gore spomenutim metodama ispravnog liječenja) da ima nekih vidljivih nedostataka u praktikovanju vjere, poput toga da je obrijan ili ima kratku bradicu, da mu se u porodici ne praktikuje u potpunosti vjera (npr. da mu žena ili kćerka nije pokrivena), da nije završio neku šerijatsku školu, ne zna arapski i slično.
Sve ovo i slično ne treba zbuniti jer je ibret u ovom slučaju način i metoda njegovog liječenja a oni su ispravni, a nema sumnje da je poželjno da učač rukje posjeduje najbolje osobine vjernika. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeLIJEČENJE PISANJEM AJETA (dova) PO TIJELU BOLESNIKA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Ovakav oblik liječenja bolesnih od sihra, džinskog dodira ili uroka nema dokaza u šerijatskim tekstovima. Također, ovo nije bila praksa nikoga od selefa ovog ummeta iako su ovaviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Ovakav oblik liječenja bolesnih od sihra, džinskog dodira ili uroka nema dokaza u šerijatskim tekstovima. Također, ovo nije bila praksa nikoga od selefa ovog ummeta iako su ovako mogli liječiti. Sa druge strane, ovo nije način liječenja kojeg koriste poznati pouzdani učači rukje.
Prema tome, ako gore spomenuti nisu na ovaj način liječili, vadžib je kloniti se toga, jer je ova metoda sumnjiva i nedokazana. A oni koji ovako liječe, kod njih nije dozvoljeno ići i obaveza druge na njih upozoriti.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeUDARANJE OPSIHRENOG I OPSJEDNUTOG (pri liječenju rukjom)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Osnova pri liječenju opsjednutog ili opsihrenog je da mu se uči šerijatska rukja i da se naredi džinnu da napusti tijelo bolesnog ili da se koriste druge općepoznate i prihvaćeviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Osnova pri liječenju opsjednutog ili opsihrenog je da mu se uči šerijatska rukja i da se naredi džinnu da napusti tijelo bolesnog ili da se koriste druge općepoznate i prihvaćene metode.
A po pitanju udaranja opsjednutog ili opsihrenog, učenjaci imaju dva mišljenja; jedni dozvoljavaju pod određenim uvjetima, dok drugi negiraju (neki od njih zabranjuju dok drugi smatraju da nije propisano niti potrebno).
Stav onih koji dozovljavaju pod određenim uvjetima:
Naime, potvrđeno je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, udario šakom u prsa ashaba koji je bio opsjednut džinnom i naredio džinnu da izađe iz njegovog tijela.
Bilježi Ibn Madže i Abdulvahid er-Ruvjani u svom Musnedu od Osmana ibn ebi el-‘Asa da je rekao: „Kada me je Allahovov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postavio za upravitelja Taifa, prilikom klanjanja nešto me je sprečevalo tako da nisam znao šta klanjam.“ Pa je otišao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestio ga o tome. On mu je rekao: „To je šejtan. Približi mi se“. Pa mu se približio i sjeo na noge. Kaže: „On je udario u moja prsa šakom i zapljucnuo u moja usta i rekao: „Izlazi, Allahov neprijatelju“. To je ponovio tri puta, a zatim rekao: „Vrati se na svoj posao“. Kaže Osman: „Poslije toga mislim da mi nije dolazio (šejtan)“.
Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, El-Busiri u Zevaidu i šejh Albani u Silsili sahiha (6/999). Kaže Šu'ajb Arnaut da mu je sened jak.
Nije prenešeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koristio štap, bič niti nešto slično prilikom liječenja rukjom. S tim da se praksa udaranja opsihrenog i opsjednutog prenosi od nekih učenjaka selefa ovog ummeta, poput imama Ahmeda i šejhul-islama Ibn Tejmijje.
Bilježi Kadi Ebu J'ala u „Tabekatul-hanabile“ (1/233) da je imam Ahmed sjedio u svome mesdžidu, a halifa el-Abbas el-Muvekkil je poslao svog čovjeka da ga obavijesti o robinji koju je zaposjeo džin i da zatraži od njega da dovi za njeno zdravlje. Pa je Ahmed izvadio drvene papuče iz odvoda za abdest, pružio ih halifinom čovjeku i rekao: „Idi u kuću Emir pravovjernih, sjedi kod glave robinje i reci mu (džinu): Pita te Ahmed, šta ti je draže, da izađeš iz ove robinje ili da budeš udaren 70 puta ovom papučom?“. On je otišao u kuću halife i rekao (džinu) poput onoga što je rekao imam Ahmed. A oholnik (džin) je odgovorio na jeziku robinje: „Čujemo i pokoravamo se, kada bi na Ahmed naredio da ne boravimo u Iraku, ne bi boravili u njemu. Jer on je pokoran Allahu, a ko je pokoran Allahu, njemu je sve pokorno“. Pa je izašao iz robinje, pa se smirila rodila je evlad. A nakon što je umro Ahmed ponovo joj se vatio oholnik (džin), pa je el-Mutevekkil poslao svog čovjeka Ebu Bekru el-Merruziju te ga je upoznao o stanju. El-Merruzi je uzeo papuču i otišao do robinje pa mu se obratio Ifrit (vrsta džina oholnika) na jeziku robinje: „Neći izaći iz ove robinje, neću ti biti pokoran niti primam od tebe. Ahmed ibn Hanbel je bio pokoran Allahu, pa nam je bilo naređeno da mu budemo pokorni“.
Argument iz ove priče je prijetnja imama Ahmeda džinu da će biti izuderan papučom, što znači da je smatrao da je to dozvoljeno pri istjeravanju džina iz opsjednutog. A govor džina da im je naređeno da budu imamu Ahmedu budu pokorni treba uzeti sa rezervom, jer nije šerijatski tekst i bliže je da predstavlja laž. Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio više pokoran Allahu pa nije prenešeno da su mu džini bili pokorni, niti da im je to bilo naređeno, čak suprotno tome ezijetili su i njega i druge ashabe koji su bili bolji od imama Ahmeda.
A od onoga što se prenosi od Ibn Tejmijje je sljedeće:
Kaže Ibn Tejmijje u „Medžmu'ul-fetava“ (19/60): „Zbog toga je ponekad potrebno udaranje radi ozdravljenja opsjednutog i istjerivanja džina iz njega. Udara se sa veoma mnogo udaraca. Udarci padaju na džina, ne osjeća ih opsjednuti sve dok se ne osvijesti opsjednuta osoba i obavijesti da nije osjetila ništa od toga (udaranja). To ne ostavlja traga na njegovom tijelu. Nekad se udara jakim štapom po nogama, oko 300, 400 ili više ili manje udaraca, tako da kad bi tim udarcima bio udaran čovjek ubilo bi ga. Znači, udaranje biva na džina, a džin vrišti i, urliče i priča prisutnima o mnogim stvarima. Mi smo već ovako radili i iskusili mnogo puta, opis toga bi dugo trajao, u prisustvu mnogih ljudi“.
Na drugom mjestu, također, kaže Ibn Tejmijje (Medžmu'ul-fetava, 24/277): „Čovjek biva opsjednut, priča nepoznatim jezikom, pa biva udaran po tijelu jakim udarcima, tako da kada bi se tako udarala deva, ostavilo na njoj mnogo traga. A opsjednuti pored toga ne osjeća udaranje niti zna šta je govorio“.
Navodi Ibnul-Kajjim u „Zadul-me'ad“ (4/68) sljedeće: „Pričao mi je (tj. njegov šejh Ibn Tejmijje) da je jedanput učio (taj) ajet (tj. riječi Uzvišenog: ‘Zar mislite da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete vratiti?’ El-Mu'minun, 115) u uho opsjednutog, pa je džin rekao: ‘Da’, ravukavši glas. Pa kaže: ‘Uzeo sam prut i udarao ga (džina u tijelu opsjednutog) po njegovim vratnim venama tako da su mi ruke klonule od udaranja. Prisutni nisu imali sumnje da će on umrijeti od udaraca. U toku udaranja džin je rekao: ‘Ja ga volim’. Odgovorio sam: ‘On tebe ne voli’. Kaže on: ‘Ja želim sa njim da obavim hadždž’. ‘One ne želi sa obavi sa tobom’, odgovorio sam. Kaže džin: ‘Ja ću ga ostaviti iz počasti prema tebi’. Odgovorio sam: ‘Ne, nego iz pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku’. Zatim džin reče: ‘Ja izlazim iz njega’. Opsjednuti je sjeo, okretao se lijevo i desno i rekao: ‘Šta me je dovelo kod šejha?’ pitali su ga: ‘A svo ovo udaranje?’ odgovorio je: ‘Zašto bi me šejh udarao a nisam učinio grijeh?’ Nije osjećao uopće da je bio udaran“.
Iz navedenih što se prenosi od Ibn Tejmijje neki učenjaci su zaključili da je udaranje opsjednutog dozvoljeno pod određenim uvjetima, a ti uvjeti su:
1- Da udaranje bude od strane iskusne i stručne osobe, koja zna mjesta koja se udaraju i zna stanje (mjesto boravka i kretanje) džina u tijelu opsjednutog.
Neiskusni učač može nanijeti ogromnu tjelesnu štetu ili čak ubiti opsjednutog, a što se dešavalo. Djelovanjem neiskusnih učača se širi loše mišljenje o rukji i islamu uopćeno.
2- Da se udara džin a ne opsjednuti. Ako udarci padaju na opsjednutog a ne na džina, treba prestati sa primjenom istih.
Učač koji nema iskustva ne bi trebao da se upušta u udaranje osim laganim udarcima, na njemu je da proces liječenja svede na učenje rukje i naređivanje džinima da izađu.
Drugi stav učenjaka je negiranje te prakse.
Šejh Albani je upitan o udaranju opsjednutog, pa je odgovorio da to nije prenešeno u sunnetu nego se prenosi da je to radio Ibn Tejmijje. Zatim kaže da je dozvoljeno pod uslovom da udarac pada na džina a ne na opsjednutog i da je koristi opsjednutom kao što sam Ibn Tejmijje kaže. (https://www.youtube.com/watch?v=LrUBa4zHz4o)
Na drugom mjestu u Silsili sahiha (6/417) je žestoko negirao jako udaranje koje ponekad uzrokuje i ubistvo bolesnog.
Na pitanje o udaranju i davljenju opsjednutog tokom rukje, Bin Baz je odgovorio da se to prenosi od nekih imama (uleme) a da to nije dokaz. Praksa Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba je bila učenje ajeta i dova. Zatim zaključuje da je vadžib da se to (udaranje i davljenje) ne radi, da se ne izlaže toj opasnosti, jer da je u tome bilo hajra radili bi to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi, a većinom udaranje predstavlja nagađanje koje može odvesti u propast bolesnog. (Medželletul-buhus, broj 1543, prenešeno iz poslanice: Osvještavanje bolesnika)
Šejh Ibn Usejmin kada je upitan o udaranju i davljenju opsjednutog kaže: „Neki učenjaci su udarali opsjednutog i smatrali da iako se udara opsjednuti udarac pada na džina a ne na njega. Od onih od koga se to prenosi je šejhul-islam Ibn Tejmijje. Međutim, da li čemo to dozvoliti svakome? Smatram da nije dozvoljeno davljenje bolesnog pri učenju (rukje) zbog opasnosti koja je u tome“. (Medžmu'u fetava ve resail, 17/33)
Također, udaranje i davljenje opsjednutog je negirao i šejh Salih Fevzan. Kaže onaj ko udara opsjednutog on nije učač rukje nego onaj ko ezijeti (nanosi bol). Rukja je da se uči bolesnom i puše u mjesto bolesti, a ne da udara i davi. Neki, poput Ibn Tejmijje, kažu da udaranjem opsjednutog udarac ne pada na bolesnog nego na džina. Ovo mogu raditi samo specijalizirani za to, ali da svaki učač udara i davi bolesne, ne otvaraju se ova vrata.
(https://www.youtube.com/watch?v=1FULTFgCDIc)
Rezime govora o ovome je sljedeće:
Ispravan je prvi stav učenjaka, a Allah zna najbolje. Naravno, osnova je da se uči Kur'an, dovi i traži od džina da napusti tijelo, da se koriste poznate terapije konzumiranja naučenog na meda, ulja (čurokotovog i maslinovog) i vode. A u iznimnim situacijama, tj. kada je džin oholnik (marid), dozvoljeno je uadarati džina (tj. opsjednutog) pod uslovom da se zadovolje dva gore spomenuta šarta:
1- Da udaranje bude od strane iskusne i stručne osobe.
2- Da se udara džin, a ne opsjednuti.
Oni koji se bave liječenjem najbolje znaju da ima stanja teškog sihra ili opsjedanja u kojima učenje ne pomaže koliko pomaže udaranje džina, s tim da su to iznimna stanja. Dokaz dozvole udaranja opsjednutog (tj. džina u njemu) kada za time ima potrebe su vjerodostojan hadis, a u razumijevanje ovog pitanja i praktikovanja ovakvog načina liječenja možemo se osloniti i na ono što se prenosi od imama Ahmeda i Ibn Tejmijje.
Napomena: Učači koji u svakoj rukji odmah navale i počnu da tuku opsjednutu ili opsihrenu osobu, također, oni koji koriste željezne šipke i slične predmete za udaranje, te učenje rukje pretvore u scene premlaćivanja kao stalnu i redovnu praksu, uz to još diraju tijelo žena, za njih se može reći da prelaze granice po ovom pitanju i da se na njih mogu odnositi gore spomenute fetve šejha Albanija, Bin Baza, Ibn Usejmina i Saliha Fevzana. Islam nije došao niti propisao ovakve metode liječenja pri učenju rukje. To jeste, udaranje opsihrenog ili opsjednutog je izuzetak kojeg iskusan učač zna kada i na kome ga treba upotrijebiti.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeIZAPIRANJE USTA I NOSA PRI GUSULU I ABDESTU / VADŽIB ILI SUNNET
Alejkumusselam. Da li je izapiranje usta i nosa prilikom uzimanja gusula vadžib ili sunet po tom pitanju učenjaci imaju četiri mišljenja: Prvi - da je to sunnet u abdestu i gusulu (šafijski mezheb) Drugi - da su izapiranje usta i nosa vadžib i u abdestu i u gusulu, te da je to šart valjanosti abdestviše
Alejkumusselam.
Da li je izapiranje usta i nosa prilikom uzimanja gusula vadžib ili sunet po tom pitanju učenjaci imaju četiri mišljenja:
Prvi – da je to sunnet u abdestu i gusulu (šafijski mezheb)
Drugi – da su izapiranje usta i nosa vadžib i u abdestu i u gusulu, te da je to šart valjanosti abdesta i gusula, ovo je poznatiji stav od imama Ahmeda
Treći – da je to vadžib u gusulu a sunnet u abdestu, ovo je mišljenje Ebu Hanife i njegovih učenika
Četvrti – da je izapiranje nosa pri abdestu i gusulu vadžib da je izapiranje usta sunnet, ovo je rivajet od imama Ahmeda a izabrao ga je i Ibn Munzir.
Odabrano mišljenje je, a Allah zna najbolje, da je izapiranje usta i nosa sunnet u abdestu i gusulu na čemu su šafije.
Prema tome, gusul i namaz su ti ispravni i ne trebaš ponoviti ni gusul i ni namaz.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeNAMAZ U DŽEMATU
Alejkumusselam. Oko obveze klanjanja u džematu ima razilaženja među ulemom, po većini je mustehab ili fard kifaje a po manjoj skupini vadžib. Bliže je da je vadžib osim ako osoba ima opravdanje. Učenje naglas pri klanjanju noćnih namaza onome ko klanja sam je po nekim učenjacima mustehab, a po drugiviše
Alejkumusselam.
Oko obveze klanjanja u džematu ima razilaženja među ulemom, po većini je mustehab ili fard kifaje a po manjoj skupini vadžib. Bliže je da je vadžib osim ako osoba ima opravdanje.
Učenje naglas pri klanjanju noćnih namaza onome ko klanja sam je po nekim učenjacima mustehab, a po drugima nije.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeJESMO LI OBAVEZNI POZIVATI DRUGE NA UPUTU?
Odgovor na ovo pitanje se vraća na opći propis naređivanja dobra (sve ono na što Islam postiče i što naređuje) i zabranjivanja zla (sve ono što Islam smatra pokuđenim i zabranjenim). Idžmau učenjaka ovog Ummeta je na tome da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla uopćeno vadžib svim muslimanima. Oviše
Odgovor na ovo pitanje se vraća na opći propis naređivanja dobra (sve ono na što Islam postiče i što naređuje) i zabranjivanja zla (sve ono što Islam smatra pokuđenim i zabranjenim).
Idžmau učenjaka ovog Ummeta je na tome da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla uopćeno vadžib svim muslimanima.
Od učenjaka koji navode ovaj idžma učenjaka su hanefijski učenjak Ebu Bekr El-Džessas u svojoj knjizi “Ahkamul-Kur'an” (2/592), Ibn Hazm u knjizi “EL-Fisal” (4/171), Nevevi u knjizi “Šerh Sahihul-Muslim” (1/51) i Ševkani u knjizi “Fethul-kadir” (1/369).
Prema tome, nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla vadžib svakom muslimanu i muslimanki.
Međutim, učenjaci su se razišli oko toga kojoj vrsti vadžiba ova obaveza pripada, tj. da li je naređivanje dobra i zabranjivanje zla farz ajn (stroga obaveza svakom muslimanu), ili farz kifaje (ako je izvrši jedna skupina muslimana spada obaveza sa ostalih muslimana), ili je vadžib shodno mogućnosti svakog pojedinca, ili je vadžib shodno onome na što se poziva i od čega se odvraća.
Pa tako shodno ove četiri mogućnosti učenjaci imaju i četiri mišljenja po ovom pitanju.
Razilaženje učenjaka oko vrste vadžiba po ovom pitanju je izgrađena na sljedećim šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta:
Prvi – riječi Uzvišenog: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići” (Ali Imran, 104).
Drugi – riječi Uzvišenog: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete” (Ali Imran, 110).
Treći – hadis koji bilježi Muslim u svom Sahihu od Tarik ibn Šihaba, radijallahu anhu: “Ko od vas vidi munker (ono što je pokuđeno ili zabranjeno) neka ga otkloni svojom rukom, a ako nije u stanju onda svojim jezikom, a ako nije ni to u stanju onda svojim srcem a to je najslabiji iman”.
Četvrti – hadis koji bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio zlatni prsten na ruci nekog čovjeka pa ga je skinuo i bacio i rekao: “Neko od vas namjerno hoće žeravicu od Vatre, pa neka je baci sa svoje ruke”.
Peti – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na dan oslobađanja Meke ušao Harem a oko Kabe je bilo tristo šezdeset kipova pa ih je on stao probadati svojim štapom izgovarajući (riječi Uzvišenog): “I reci: “Došla je istina, a nestalo je laži” (El-Isra, 81).
Šesti – hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je ona stavila zastor na otvor na zidu na kojem su bile slike (onog što ima dušu), pa ih je uklonio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, a ona je od njih napravila dva šilteta koji su bili u kući i na kojima se sjedilo.
Sedmi – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorava ashabe na sjedenje po putevima, a oni mu odgovaraju da je to nešto neizbježno jer tu razgovaraju, a onda im on kaže da ako već moraju da sjede po putevima da daju putu njegovo pravo. A onda im je naveo prava puta rekavši: “Obaranje pogleda, neuznemiravanje (prolaznika), odgovaranje na selam i naređivanje dobra i zabranjivanje zla”.
Osmi – hadis kojeg bilježe Tirmizi i Ahmed od Huzejfe ibn Jemana, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša ili ćete naređivati dobro i zabranjivati zlo ili će Allah ubrzo poslati na vas kaznu pa ćete mu upućivati dovu a neće vam biti uslišana”. Hadis ocjenjuju dobrim Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut.
Deveti – hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Nu'man ibn Bešira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Primjer onog koji čuva Allahove granice (naređivanjem dobra i zabranjivanjem zla) i onog koji ih prelazi (tj. čini grijehe) je poput primjera ljudi su izvlačili ko će biti iznad palube na brodu a ko ispod, pa jednima je dopalo da budu gore a drugima da budu ispod. Pa oni koji su bili ispod palube kada im zatreba voda morali su ići kod onih koji su iznad palube, pa su rekli: Kada bi mi u našem dijelu broda probili rupu (da uzimamo vodu iz mora) kako ne bi uznemiravali one iznad nas. Pa ako bi ih ovi koji su iznad palube pustili da rade što su namjerili svi bi propali, a ako ih spriječe spasili bi se i jedni i drugi”.
Prvo mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla farz ajn, tj. stroga obaveza svakog muslimana. Ovaj stav zastupa mufesir Zedždžadž, kadija Tilmisani, šafijski učenjak Ibnul-Nehhas, a od savremenih Abdulkadir Avda i Muhammed Abduhu.
Ono što se može prigovoriti ovom stavu je da je nemoguće zahtijevati od svakog muslimana, bez obzira na nivo njegovog znanja i mogućnosti, da traži munkere i otklanja one na koje naiđe, a ako to ne uradi da je griješan.
Osim ako se pod ovim mišljenjem misli da je svaki musliman obavezan shodno njegovim mogućnostima i znanju i shodno munkeru kojeg otklanja, onda ovaj stav ima osnova.
Drugo mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla farz kifaje, tj. da ako ga jedna skupina obavlja spada odgovornost sa drugih. Dokaz sa kojim oni preferiraju ovaj stav je ajet: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati ” (Ali Imran, 104), jer riječi “Među vama” ukazuje da se misli na određenu skupinu ljudi a ne na sve muslimane. Onda se zastupnici ovoga mišljenja međusobno razilaze u tome ko je ta skupina, neki kažu: učenjaci, drugi: oni koje vladar odredi da se time bave, treći: nešto drugo.
Ovaj stav zastupaju Kurtubi, Ibn Kesir, Ibnul-Arebi, Zamahšeri, Razi, Ibnul-Kudame, El-Gazali, Ibn Tejmije, Nevevi i Ibn Hadžer, i može se reći da je ovo stav većine učenjaka ovog Ummeta iako su se oni razišli u nekim detaljima.
Treće mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla obaveza svakom pojedincu shodno njegovoj mogućnosti. Odnosno, po njima je vadžib svakom muslimanu da otkloni rukom zlo osim ako se boji da će mu zbog toga biti nanešena šteta (fizička ili materijalna), pa ako nije u stanju rukom onda je obavezan jezikom, tj. ukorom, savjetom i slično, osim ako će mu zbog toga biti nanešena šteta. Nakon toga mu ne preostaje ništa drugo nego da srcem negira taj munker, što je najmanji vid imana nakon čega nema imana kod čovjeka.
Ovaj stav pripisuju imamu Ahmebu, Ibn Hazmu, Kurtubiju, Ibnul-Kajjimu i drugima.
Ono što je primijetno to je da se ovaj stav u suštini i ne razlikuje od prvog, tj. onih koji zastupaju da je farz ajn jer i oni smatraju da je obaveza svakog muslimana uslovljena njegovim mogućnostima. Da je obaveza izvršavanja vadžiba uslovljena mogućnostima ukazuju riječi Uzvišenog: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih” (El-Bekare, 286), “Zato se Allaha bojte koliko god možete” (Et-Tegabun, 16).
Četvrto mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla zavisno od toga šta se naređuje a šta zabranjuje. Pa kažu da ako je ono što se naređuje vadžib da je i naređivanje vadžib, a ako je to što se naređuje sunnet ili mustehab da je samo njihovo naređivanje mustehab, a tako isto i kod onoga što se zabranjuje. Ovaj stav se pripisuje učenjaku Ibnul-Uhuve a navodi Alusi da je to stav nekih učenjaka s tim da ne spominje njihova imena, a Ibnul-Muflih spominje ovaj stav kao mišljenje nekih učenjaka unutar hanbelijskog mezheba.
Međutim, ono što je upitno kod ovog stava je da nema nekog šerijatskog teksta u kojima se pravi razlika na način kako su to oni objasnili nego je došla opća naredba naređivanja svega što je ma'ruf, tj. bilo ono mustehab ili vadžib, kao i naredba zabranjivanja svega što je munker, tj. bio on mekruh ili haram.
Nakon svega spomenutog ostaje da se odabere mišljenje koje je najbliže onome na što upućuju šerijatski tekstovi. Sva navedena mišljenja imaju osnova i zasnovana su na dokazima te je najbliže da ustvari odbarano mišljenje i sadrži ono što je došlo u sva četiri spomenuta mišljenja.
Odabrano mišljenje je, a Allah zna najbolje, da je svaki musliman dužan da naređuje dobro i zabranjuje zlo shodno njegovom znanju i mogućnostima i to onako kako je došlo u hadisu prvo rukom, zatim jezikom, i na kraju srcem.
Ovo znači da je svakom muslimanu obaveza da naređuje, podstiče, savjetuje i poziva na dobro, kao i da zabranjuje, ukorava i savjetuje ostavljanje munkera, s tim da u toj obavezi se razlikuju oni koji imaju znanja (učeni, daije i slično), kao i oni koji imaju moć poput namjesnika, direktora, oca u kući i slično, njihova obaveza je veća zbog njihove veće mogućnosti da otklone munker.
Takođe, zastupati stav da je svakom muslimanu farz ajn naređivanje dobra i zabranjivanje munkera tako da ako se negdje pojavi munker da su svi muslimani obavezni da ga odu otkloniti i ako ne odu da su griješni, je pogrešno jer je to nemoguće i neizvodljivo u praksi. Isto tako, zastupati stav da je naređivanje dobra i zabranjivanje munkera farz kifaje tako da je to oabveza raditi samo učenjacima ili skupini koju za to ovlasti muslimanska vlast je pogrešno jer oni nisu u stanju da otklone sve munkere koji postoje u stvarnosti te se time otvara prostora za nesmetano širenje fesada i nereda u muslimanskim sredinama.
Prema tome, svaki musliman, pa tako i ti i ja, smo obavezni da pozivamo druge na uputu shodno kako je gore pojašnjeno. A kada izvršiš obavezu naređivanje dobra i zabranjivanja munkera onda možeš da se brineš samo za sebe jer si ispunio vadžib. Nije ispravno da muslimana nije briga za ostale ljude oko njega i da ne mari za njih.
A riječi Uzvišenog: “O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao!” (El-Maide, 105) se odnose na onoga ko je izvršio obavezu naređivanja dobra i odvraćanja od munkera. Ovako je to protumačio Omer, radijallahu anhu, onima koji su mislili da je dovoljno da se brinu samo o sebi bez da izvršavaju ovaj vadžib. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeSTAVOVI (I ARGUMENTI) UČENJAKA OKO NOŠENJA ODJEĆE ISPOD ČLANAKA
Alejkumusselam. U ovom odgovoru prvo ću navesti, inšallah, razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju, zatim stavove učenjaka, a zatim prenijeti detaljnu obradu ovog pitanja o kojoj sam pisao u knjizi „U Islamu je odgovor na sva pitanja i sva probleme“. Prvo – razlog razilaženja učenjaka po ovom piviše
Alejkumusselam.
U ovom odgovoru prvo ću navesti, inšallah, razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju, zatim stavove učenjaka, a zatim prenijeti detaljnu obradu ovog pitanja o kojoj sam pisao u knjizi „U Islamu je odgovor na sva pitanja i sva probleme“.
Prvo – razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju
Vrlo je bitno znati da se razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju zasniva na razumijevanju i tumačenju dva osnovna hadisa na kojima se zasniva propis ovog pitanja.
Ti hadisi su:
1- “Ono što je ispod čalanaka od odjeće biće u Vatri”[Buharija].
2- “Allah neće gledati na Sudnjem danu u onog ko iz oholosti nosi svoju odjeću ispod članaka”[Buharija i Muslim].
Džumhur (koji je na stavu pokuđenosti ako je bez oholosti) svodi prijetnju i kaznu koja je došla u prvom hadisu na oholost spomenutu u drugom hadisu, pa ako nema oholosti nema ni zabrane. Dok manja skupina učenjaka (koja je na općoj zabrani) zaključuje iz ova dva hadisa da su povodi kazne (u prvom – samo nošenje odjeće ispod članka, a u drugom – nošenje iz oholosti) različiti u oba hadisa i da su same kazne različite (u prvom – da će ono što je ispod članaka biti u Vatri, a u drugom – da ga Allah neće gledati na Sudnjem danu). Ovo je ključ razumijevanja ovog pitanja.
Drugo – stavovi učenjaka oko nošenja odjeće (muškaraca) ispod članaka
Nema razilaženja među učenjacima oko zabrane nošenja i spuštanja odjeće muškarcima ispod članaka ako to rade iz oholosti, a razilaze se na dva stava ako nije iz oholosti:
Prvi stav: dozvola sa pokuđenošću.
Na ovom stavu je većina učenjaka ovog Ummeta i većina učenjaka četiri mezheba.
Ovo je stav Ebu Hanife (El-Fetava el-hindije, 5/333), Šafije i Ahmeda (u prvom rivajetu od njega). Nisam našao u knjigama malikija na kojem je stavu bio Malik.
Od malikija: Ibn Abdulberr (u knjizi Et-Temhid 3/244-249, mada se iz njegovih riječi razumije da je na stavu opće zabrane a da je u stanju oholosti samo veći grijeh), Sulejman El-Badži, El-Iraki, Ibn ebi Zejd El-Kejrevani i Ibnul-Arebi (u knjizi El-Kabes).
Od šafija: Nevevi, Zekerija El-Ensari, Er-Remli i Ibn Hedžer El-Hejtemi.
Od hanabila: Ibn Kudame, Ibn Tejmije (u jednom stavu od njega – knjiga Šerhul-‘umde), Ibn Muflih i El-Merdavi.
Nisam našao u fikhskim knjigama hanefija govor o ovoj temi.
Takođe, ovaj stav je izabrao Ševkani u Nejlul-evtar i mnogi savremeni učenjaci.
Drugi stav: opće zabrana (tj. bilo sa ohološću ili bez nje).
Na ovom stavu su Ahmed (u drugom rivajetu od njega) i mezheb zahirija.
Od malikija: El-Kadi Ijad, El-Karafi, En-Nefravi, Ibnul-Hadždž i Ibnul-Arebi (u knjizi ‘Aridatul-ahvezi).
Od šafija: Zehebi i Ibn Hadžer.
Od hanabila: Ibn Tejmije (u drugom stavu od njega).
Od savremenih učenjaka na tom stavu su: Saneani, Bin Baz, Albani, Ibn Usejmin, Ibn Džibrin, Salih El-Fevzan, Zejd Ebu Bekr i Stalna komisija za fetve u Saudiji.
Pošto su se učenjaci ovog Ummeta razišli oko propisa nošenja odjeće muškarcima ispod članaka bez oholosti, vadžib je ovo pitanje vratiti na njegovo polazište, tj. njegove izvore, a to su Kur'an i Sunnet. Da je to obaveza dokaz su riječi Uzvišenog: “A ako se u nečemu raziđete, vratite to Allahu (Njegovoj knjizi) i Poslaniku (njegovom Sunnetu)” (En-Nisa, 59). A u narednom tekstu slijedi detaljna naliza argumentacije učenjaka po ovom pitanju.
Drugo – detaljna obrada (argumenti) pitanja nošenja odjeće ispod članaka
Prenešeno je preko dvadeset vjerodostojnih hadisa u rivajetima u više od petnaest ashaba čiji je sadržaj grijeh muškarca muslimana koji nosi odjeću ispod članaka i obaveza muškarca da podigne odjeću iznad članaka.
Pa tako nema razilaženja među učenjacima da je haram i veliki grijeh muškarcima ovog Ummeta da nose odjeću spuštenu ispod članaka ako to rade iz oholosti, za razliku od žena kojima je propisano da spuštaju svoju odjeću ispod članaka kako bi prekrile stopala. Prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah neće gledati na Sudnjem danu u onog ko iz oholosti nosi svoju odjeću ispod članaka”[1].
Međutim, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko nošenja odjeće ispod članaka ako to nije popraćeno ohološću[2].
Prvo mišljenje je opća zabrana nošenja odjeće ispod članaka svejedno bilo ono poraćeno ohološću ili ne. Ovaj stav je snažno podržao i potkrijepio dokazima Ibn Hadžer. Argumenti kojima podupiru svoje mišljenje se mogu rezimirati u sljedećem:
1- Vjerodostojni hadisi koji ukazuju na zabranu nošenja odjeće ispod članaka svejedno bilo to iz oholosti ili ne, samo je razlika u težini grijeha onog koji to radi iz oholosti (da ga Allah neće gledati na Sudnjem danu) u odnosu na onog koji to radi bez oholosti (da ono što je ispod članka od odjeće da će biti u Vatri).
Ti hadisi su: “Allah neće gledati na Sudnjem danu u onog ko iz oholosti nosi svoju odjeću ispod članaka”[3], i hadis: “Ono što je ispod čalanaka od odjeće biće u Vatri”[4].
Takođe, obje kazne su spomenute u tekstu jednog hadisa: prenosi se od Ebu Se'ida El-Hudrija da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Odjeća mu'mina treba biti do pola potkoljenice, a nema grijeha u onome što je između pola potkoljenice i članaka. Ono što je ispod toga (tj. članaka) to će biti u Vatri, a ko iz oholosti nosi odjeću ispod članaka Allah neće gledati u njega na Sudnjem danu”[5].
Prema tome , ovaj hadis je dovoljan da se da tačka na ovu temu, tj. jasan je i decidan da onaj ko nosi odjeću ispod članaka (bez oholosti) da će to što je ispod članaka biti u Vatri, a ko iz oholosti nosi odjeću ispod članaka Allah neće gledati u njega na Sudnjem danu.
2- U vjerodostojnom hadisu se samo nošenje odjeće ispod članaka naziva ohološću. Od Džabir ibn Sulejma, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Podigni svoju odjeću do pola potkoljenice, a ako nećeš onda do članaka. Čuvaj se spuštanja odjeće, jer je to od oholosti, a Allah ne voli oholost”[6].
3- Mnoštvo hadisa u kojima je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređivao ashabima pojedinačno da podignu odjeću iznad članaka bez pitanja istih da li su pustili odjeću iz oholosti ili ne.
Od tih hadisa su sljedeći: Hadis kojeg bilježi Muslim, da je Ibn Omer, radijallahu anhuma, prolazio spuštene odjeće pored Allahovg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu je rekao: “O Abdullah, podigni odjeću, …”[7].
Hadis kojeg bilježi Ahmed u Musnedu od Eš-Šerida Es-Sekafija, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio čovjeka koji je imao spuštenu odjeću, pa mu je rekao: “Podigni svoju odjeću i boj se Allaha, …”[8].
Hadis od Mugire ibn Šu'beta, radijallahu anhu, da je vidio Allahovg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako je uzeo za odjeću Sufjan ibn Sehla, radijallahu anhu, govoreći: “O Sufjane, ne spuštaj odjeću, zaista Allah ne voli one koji spuštaju odjeću”[9].
Drugo mišljenje je stav velikog broja učenjaka, na kojem su između ostalih Nevevi i Ibn Abdulberr, a to je da nošenje odjeće ispod članaka ako nije popraćeno ohološću nije haram. S tim da je jedna skupina od ovih učenjaka mišljenja da je taj čin mekruh (pokuđen), dok druga skupina od njih vidi da je uopće dozovljen[10].
Najjači argumenti sa kojima dokazuju svoj stav su:
1- Činjenica da se hadisi u kojima je došla prijetnja nošenja odjeće ispod članaka dijele na dvije vrste. Prvi u kojima je došla opća prijetnja Vatrom za one koji nose spuštenu odjeću ispod članaka, poput hadisa: “Ono što je ispod čalanaka od odjeće biće u Vatri” (Buharija).
Drugi u kojima se prijetnja ograničava samo na one koji to rade iz oholosti, poput hadisa: “Allah neće gledati na Sudnjem danu u onog ko vuče svoju odjeću (ispod članaka) iz oholosti”. Pa kažu, obaveza je hadise neograničenog značenja (opća zabrana puštanja odjeće ispod članaka) svesti na hadise u kojima je spomenuto ograničenje (na one koji to rade iz oholosti), kao što je poznato u metodologiji islamskog prava (Usulul-fikh). Time se zabrana odnosi samo na one koji nose odjeću ispod članaka iz oholosti.
Komentar: Usulsko pravilo na koje se pozivaju u ovom slučaju glasi: vudžubu hamli mutlak ala mukajjed (tj. obaveza svođenja neograničenog šerijatskog teksta na ograničeni tekst). Po ovom pravilu se radi u dva slučaja: prvom – kada su propis (npr. post tri dana) i razlog propisa (kefaret za zakletvu) u dva šerijatska teksta isti, oko čega nema razilaženja među učenjacima. Ovaj slučaj se ne odnosi na naše pitanje.
Drugi slučaj – kada je propis isti a razlog propisa različit u dva šerijatska teksta. Na primjer: propis je u oba šerijatska (kur'anska) teksta osloboditi roba, a razlog propisa je u jednom zihar (tj. da muž kaže svojoj ženi da mu je ona poput leđa njegove majke, što je haram) a u drugom ubistvo. S tim da je propis oslobađanja roba radi ubistva došao u ajetu ograničen sa opisom roba da bude mu'min, dok je rob u ziharu spomenut bez tog opisa.
Pa je po džumhuru učenjaka vadžib svesti ajet u kojem se opisuje rob u ziharu (koji nije ograničen svojstvom mu'mina) na ajet koji govori o svojstvu roba kojeg treba osloboditi radi ubistvu, tj. sa opisom roba da bude mu'min. Hanefije smatraju da nije vadžib raditi po ovom usulskom pravilu. Ovaj drugi slučaj ovog usluskog pravila je ono na što misle oni učenjaci koji sa njim dokazuju svoj stav u pitanju o kojem govorimo.
Međutim, veoma je čudno kako nisu uočili da se pitanje spuštanja odjeće ispod članaka ne uklapa u ovo usulsko pravilo. Naime, u oba hadiska teksta propis je različit a takođe razlog propisa je različit. Razlog propisa u prvoj skupini hadisa je uopćeno nošenje odjeće ispod članaka, a u drugoj skupini hadisa nošenje odjeće ispod članaka iz oholosti.
U prvoj skupini hadisa propis (šerijatski status) uopćenog nošenja odjeće ispod članaka je da će goriti u Vatri ono što je ispod članaka. A u drugoj skupini hadisa propis (šerijatski status) nošenja odjeće ispod članaka iz oholosti je da Allah neće gledati tu osobu na Sudnjem danu. Te se prema tome, ova mes'ela ne može nikako podvesti pod ovo usulsko pravilo.
Takođe, dovoljan odgovor na ovaj dokaz je sam tekst hadisa od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, (gore spomenut) u kojem je napravljena razlika između nošenja odjeće ispod članaka bez oholosti i nošenja iz oholosti: ” Ono što je ispod toga (tj. članaka) to će biti u Vatri, a ko iz oholosti nosi odjeću ispod članaka Allah neće gledati u njega na Sudnjem danu”.
2- Takođe argumentiraju svoj stav spuštanjem odjeće ispod čalanaka od strane Ebu Bekra, radijallahu anhu. Naime, prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko iz oholosti vuče svoju odjeću (ispod članaka) Allah ga neće gledati na Sudnjem danu”, pa je rekao Ebu Bekr, radijallahu anhu: “O Allahov Poslaniče, moja odjeća se spusti (ispod čalanaka) osim ako vodim računa o njoj (u drugom rivajetu: “jedna strana moje odjeće se spusti”)”? Pa mu odgovori Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ti nisi od onih koji to rade iz oholosti”[11]. Kažu da mu je zanegirana osobina oholosti zbog koje je zabranjeno spuštanje odjeće.
Komentar: Iz samog hadisa se jasno razumije da Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije nosio odjeću ispod članaka, nego bi se desilo da mu se odjeća spusti bez njegove volje i namjere. Pa tako njegov slučaj izlazi iz teme, jer mi govorimo o onome ko nosi odjeću ispod članaka namjerno i svjesno, a ne o onome kome se spusti odjeća pri hodu ili zbog mršavosti.
3- I treći dokaz im je hadis kojeg bilježi Buharija da je Ebu Bekre, radijallahu anhu, rekao: “Bilo je pomračenje Sunca a mi smo bili kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je užurbano hodao vukući svoju odjeću sve dok nije došao do mesdžida, te je klanjao sa njima dva rekata …”[12]. Kažu da je spuštanje odjeće ispod članaka bez oholosti haram ne bi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vukao svoju odjeću ispod članaka, jer bi ga Allah sačuvao od toga pa makar to bilo i nenamjerno.
Komentar: Takođe, i ovaj primjer izlazi iz pitanja o kojem govorimo, a to je svjesno namjerno nošenje odjeće ispod članaka. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je zbog užurbanog hodanja vukao odjeću. Čak i oni koji dokazuju svoj stav ovim hadisom kažu da je to bilo nenamjerno.
Nakon izložene studije ovog pitanja postaje jasno da je muškarcima ovog Ummeta nošenje odjeće ispod članaka, svejedno bilo ono popraćeno ohološću ili ne, zabranjeno jasnim i nedvosmislenim hadisima i da je to djelo jedan od velikih grijeha za koji se prijeti Vatrom i negledanjem Allaha u njegovog počinioca na Sudnjem danu. A Allah zna najbolje.
[1] Buharija (5338) i Muslim (5574).
[2] Fikhul-elbiseti vez-zineti, Abdul-vehhab Tavile, str. 169-179.
[3] Buharija (5338) i Muslim (5574).
[4] Buharija (5787).
[5] Ebu Davud (4093), Ibn Madže (3573), Ahmed (11944), Malik (1631), Bejheki (3135) i Ibn Hibban (263), vjerodostojnim ga ocjenjuje Ibn Hibban, Nevevi i Albani u “Sahihul-džami'” (921).
[6] Ebu Davud (4084), Tirmizi (2722), Ahmed (16667), Ibn Hibban (23253), Bejheki (20882) i Buharija u “El-Edebul-mufred” (1182), vjerodostojim ga ocjenjuje Tirmizi, Ibn Hibban, Nevevi, Albani u “El-Edebul-mufred” (1182), i Šu'ajb Arnaut u “Sahihu Ibn Hibban” (522).
[7] Muslim (5583).
[8] Ahmed (19493), i kaže Hejsemi u “El-Medžme'az-zevaid” (5/124) da su ravije ovog hadisa ravije koje prenose hadise u Sahihu, takođe ocijenio ga je vjerodostojnim Alabani u “Es-Silsiletus-sahiha” (1441)..
[9] Ibn Madže (3574), Ahmed (18176), kaže Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/264) da ga je Hakim ocijenio vjerodostojnim, takođe ocijenili su ga Albani i Šu'ajb ibn Arnaut dobrim sa drugim hadisima koji ga podupiru, pogledaj “Sunen ibn Madže” (3574) i “Sahih Ibn Hibban” (5442).
[10] Et-Temhid (3/244), Šerhu-Muvette'i (5/275) i Šerhu Sahihi Muslim (14/62).
[11] Buharija (5784).
[12] Buharija (5785).
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeOBLAČENJE KAPUTA ILI DŽEMPERA PREKO HIDŽABA (DŽILBABA)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Da bi šerijatski džilbab ili hidžab, koji je punoljetnim ženama muslimankama vadžib da nose van kuće, bio valjan i ispravan neophodno je da ispuni sljedeće šarte: – da hidžab (džviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Da bi šerijatski džilbab ili hidžab, koji je punoljetnim ženama muslimankama vadžib da nose van kuće, bio valjan i ispravan neophodno je da ispuni sljedeće šarte:
– da hidžab (džilbab) ne bude sam po sebi ukras,
– da bude gust toliko da se ne vidi kroz njega,
– da bude širok, odnosno da ne opisuje izgled tijela,
– da ne bude namirisan,
– da ne liči odjeći muškaraca i da ne bude od odjeće šuhreta,
– da obuhvata cijelo tijelo.
Svi spomenuti šartovi su zasnovani na šerijatskim argumnetima, a detalji ovih argumenata se mogu pročitati na linku:
http://www.zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=78:artovi-islamskog-hidaba&catid=25:razno&Itemid=118
Imajući u vidu spomenute šartove hidžaba, oblačenje i nošenje kaputa preko hidžaba van kuće je dozvoljeno ako taj kaput zadovoljava šetiri spomenuta šarta od njih šest.
To jest, ako kaput samo po sebi nije ukras, ako je širok, tako da ne opisuje, ne odslikava niti ističe ženstvene dijelove tijela (kukove i grudi), ako nije namirisan, ne liči odjeći muškaraca i da nije od odjeće šuhreta (isticanja), onda nema smetnje da se oblači preko hidžaba.
Ostala dva šarta: da kaput bude gust toliko da se ne vidi kroz njega i da obuhvata cijelo tijelo, nije uslov da se ispune jer te uvjete zadovoljava džilbaba ispod kaputa.
Šart koji u praksi biva najčešće nezadovoljen je da kaput bude širok tako da ne opisuje, ne odslikava niti ističe ženstvene dijelove tijela (kukove i grudi).
A što se tiče oblačenja džempera preko hidžaba, pošto se džemper po svom kroju i obliku neminovno lijepi uz tijelo, njegovo nošenje ne može zadovoljiti šart da bude širok tako da ne opisuje, ne odslikava niti ističe ženstvene dijelove tijela (kukove i grudi). Te je prema tome, oblačenje džempera preko hidžaba pri ženinom izlasku van kuće šerijatski zabranjeno.
Iz ove zabrane se može izuzeti stavljanje džempera preko leđa i ramena (bez uvlačenja ruku u rukave) pri prelasku iz stan u stan ili iz stana u auto i obrnuto.
Prema tome, ibret u oblačenju bilo koje odjeće preko hidžaba je u tome da li ta odjeća odslikava, opisuje i ističe dijelove tijela koje žena sa džibabom treba da sakrije. Pa ako je ta odjeća uska, te odslikava, opisuje i ističe dijelove tijela žene, onda je njeno nošenje zabranjeno.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeMOGU LI RODITELJI ZABRANITI DIZANJE RUKU U NAMAZU
Alejkumusselam. Nema poslušnosti roditeljima, vladaru ili nekome drugom u griješenju, odnosno u neposlušnosti Gospodaru, nego poslušnost je samo u dobru. Ovo je opće šerijatsko pravilo oko kojeg nema razilaženja. Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže u hadisu muttefekun alejhi: "Nema posluviše
Alejkumusselam.
Nema poslušnosti roditeljima, vladaru ili nekome drugom u griješenju, odnosno u neposlušnosti Gospodaru, nego poslušnost je samo u dobru. Ovo je opće šerijatsko pravilo oko kojeg nema razilaženja.
Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže u hadisu muttefekun alejhi: “Nema poslušnosti u grijašenju Allahu, poslušnost je samo u dobru”( Buharija (7257) i Muslim (4871)).
Takođe, u drugom hadisu kaže: “Nema poslušnosti stvorenju u griješenju Stvoritelju”. Hadis bilježe Ahmed (20672), Hakim (5870) i Taberani (367), a kaže Ahmed Šakir i Albani da mu je sened vjerodostojan.
Međutim, pošto je dizanje ruku u namazu mimo početnog tekbira sunnet, poslušati roditelje u tome ne predstavlja neposlušnost Gospodaru.
A da li trebaš poslušati roditelje u tome zavisi od razloga zašto to traže od tebe. Pa ako to traže zato da ne bi ličio na “vehabije” onda to ima svoju težinu. A ako je to jedini sunet koji praktikuješ po kojem ličiš na “vehabije” onda nema smetnje da ih u tome poslušaš jer svakako ništa drugo ne praktikuješ od onoga što je sunnet, tj. što je prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A ako ti praktikuješ mnoge druge sunete (ono što je došlo u sunnetu), poput puštanja brade (što je vadžib) ili kraćenja pantola (što je takođe vadžib) ili slično, po kojima ličiš na one koje pogrdno nazivaju vehabijama, opet nema smetnje da ih opet poslušaš jer je dizanje ruku u namazu svakako sunet za čije ostavljanje nema grijeha. Nije ti dozvoljeno da ih poslušaš u ostavljanju vadžiba, poput puštanja brade, ili u činjenju harama, poput nošanja odjeće ispod članaka.
A ako ovo i slično svakako ne praktikuješ dizanje ruku u namazu ne treba predstavljati problem između tebe i tvojih roditelja. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDA LI MORA PROMIJENITI IME ONAJ KO PRIMI ISLAM
Alejkumusselam. Imena ukazuju na osobine ljudi, svaki čovjek ima udjela u svom imenu te je zbog toga propisano da čovjek naziva sebe i svoju djecu sa lijepim imenima, koja imaju lijepo značenje kako bi njegova ličnost i karakter imali udjela u tom značenju. Značenja imena utiču na ljude koji se njimviše
Alejkumusselam.
Imena ukazuju na osobine ljudi, svaki čovjek ima udjela u svom imenu te je zbog toga propisano da čovjek naziva sebe i svoju djecu sa lijepim imenima, koja imaju lijepo značenje kako bi njegova ličnost i karakter imali udjela u tom značenju. Značenja imena utiču na ljude koji se njima nazivaju, a i obrnuto, ljudi utiču na imena kojima su nazvani. Pa tako ime Muhammed pored svog jezičkog značenja dobija posebno značenje jer je time nazvan
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Takođe Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija, Talha, Zubejr, Hamza, Halid, Aiša, Esma, Fatima i druga imena ashaba su imena koja imaju svoja lijepa jezička značenja u arapskom jeziku, ali isto tako imaju svoja posebna i dodatna značenja zbog ličnosti koje su ih nosila.
Zato Islam podstiče na nadijevanje lijepih imena, tj. onih koja imaju lijepa značenja a ne ona koja lijepo zvuče. Allahu, dželle še'nuhu, najdraža imena su Abdullah i Abdurrahman, kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma. Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je mijenjao ružna imena kao što to bilježi Tirmizi u svom Džami'u od Aiše, radijallahu anha. Ovu predaju šejh Albani ocjenjuje vjerodostojnom.
Islam je došao za Arape i za nearape i nije šart da čovjek koji primi Islam ima arapsko ime ili tzv. muslimansko ime nego je potrebno da nema ružno ime, a nije dozvoljeno da njegovo ime ima značenje koje je oprečno Islamu i Šerijatu.
Mnogo je Perzijanaca i Rimljana koji su primili Islam a njihova imena su ostala onakva kakva su i bila, oni ih nisu promijenili, pa čak mnogi vjerovjesnici su imali nearapska imena jer oni u osnovi i nisu bili Arapi.
Upitan je šejh Bin Baz o tome da li je obavezan onaj ko primi Islam da promijeni svoje prethodno ime poput Džordž, Džozef i slično pa je odgovorio sljedeće: “Nije obaveza da promijeni svoje ime osim ako to ime sadrži značenje da je on rob nekom drugom mimo Allaha (poput Abduššems – rob Sunca ili Abdunnebijj – rob vjerovjesnika i slično), s tim da je propisano da se daje lijepo ime. Prema tome, da promijeni svoje nemuslimansko ime u muslimansko to je lijepo, međutim to nije vadžib (obaveza). Pa ako je njegovo ime Abdulmesih (rob Mesiha) i slično tome obaveza ga je promijeniti. A ako ime nema značenje da je on rob nekom drugom mimo Allaha, poput imena Džordž, Pavle i slično onda nije obaveza da se ono promijeni, jer su imena zajednička između kršćana i nekršćana. Ve billahi tevfik”. (Fetava islamijje, 4/404)
Prema tome, promjena imena osobe koja pređe na Islam ili osobe koja je iz neznanja nadila ime koje je po Šerijatu haram ili mekruh nadijevati se kreće između tri propisa: može biti vadžib, ili mustehab ili da nema smetnje da se ostane na starom imenu.
Vadžib je prmijeniti ime kada ime sadrži u sebi značenje da je čovjek rob nekom mimo Allaha, poput imena Abdunnebijj, Abdulmesih i slično tome, jer nije dozvoljeno da čovjek bude rob nekome drugom mimo Allaha, dželle še'nuhu i jer su sva stvorenja u Allahovoj vlasti i njegovi su robovi. Kaže Ibn Hazm: “Učenjaci su složni oko zabrane nadijevanja bilo kojeg imena koje sadrži značenje robovanja nekom drugom mimo Allaha, dželle še'nuhu, poput Abduamr, Abdulk'aba i tome slično”.
Takođe, zabranjeno je nadijevati imena poput Melikulmuluk (kralj kraljeva), Šahušah (vladar vladara) i tome slično. prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je najniže ime kod Allaha, dželle še'nuhu, ime čovjeka koji se nazove Melikulmuluk”, a u rivajetu je dodano: “Nema Malika osim Allaha”. Kaže Sufjan: “Poput Šahušah”.
Sa druge strane nadijevanje ovih imena je oprečno islamskoj akidi čiji je temelj tevhid, odnosno iskreno izdvajanje Allaha u upućivanju ibadeta.
Mustehab je promijeniti ime kada ime ima ružno značenje, poput Harb (rat), Hazen (tuga), ‘Asija (griješnica) i slično, i kada ime u svom značenju sadrži pohvalu njegovog vlasnika, poput Zahid (isposnik), Abid (pobožnjak),
Takva (bogobojaznost), Huda (uputa) i tako dalje.
Dokaz da je mustehab promijeniti imena koja imaju ružno značenje je hadis kojeg bilježi Muslim a prenosi ga Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, promijenio ime ‘Asije (nije Asja kako se zvala firaunova žena) i nadio joj ime Džemila.
A dokaz da je mustehab da se promijeni ime koje ima u sebi pohvalu onoga ko ga nosi je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Semureta ibn Džundubeta da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemoj nazivati svoje dijete Jessar (onaj kome je sve olakšano), ni Rebbah (onaj koji mnogo stiče), niti Nedžih (onaj koji je uspio), niti Efleh (najuspješniji) …”.
Takođe, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Zejneb bint Ebi Seleme imala ime Berra (ona koja mnogo čini dobročinstvo), pa rekoše da sama sebe hvali, pa joj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao ime Zejneb.
A dokaz da nije vadžib mijenjati u ova dva slučaja imena nego da je to samo mustehab je hadis kojeg bilježi Buharija od Se'id ibn Musejjeba koji prenosi od svoga oca da mu je otac došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa ga je on upitao: “Kako ti je ime?”, a on reče: “Haznun (težina)”, pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ti si Sehlun (lahkoća)” a reče mu Musejjib: “Neću da mijenjam ime koje mi je dao moj otac”. A ravija Ibn Musejjib je dodao: “Neprestano nas (njihovu familiju) je poslije toga pratila teškoća”.
Kaže Ibn Bettal, jedan od komentatora Buharijinog Sahiha: “Hadis ukazuje na to da naredba promjena imena u ljepše ime koja je došla u hadisu ne znači da je to vadžib”. Jer da je bila vadžib ne bi ashab odbio prijedlog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili bi ga primorao na to.
A što se tiče dozvole da čovjek ostane na starom imenu, to je u slučaju kada ime ne potpada ni pod jednu od gore spomenutih mogućnosti, svejedno na kojem jeziku bilo i kojem narodu ime pripadalo, samo je bitno da ono ima lijepo značenje.
Neki učenjaci smatraju da je konvertitu bolje (ne mustehab) da promijeni svoje ime u neko od muslimanskih imena, znači imena koja su rasprostranjena među muslimanima.
Često se uz ovu temu postavlja pitanje da li je neophodno, kada se već mijenja ime, da se zamijeni i u dokumentima, tj. njegova zvanična upotreba. Jer mnogi koji bi promijenili ime, svejedno bilo to mustehab ili vadžib, volili bi da u dokumentima ostanu na starim imenima zbog raznoraznih privilegija i olakšica ili čak neizdvajanja u svom narodu.
Ispravno po ovom pitanju, da mijenjanje imena u papirima predstavlja istinsko mijenjanje imena, a da ono nezvanično mijenjanje, koje ostane uglavnom među prijateljima i poznanicima, u stvari i nije mijenjanje imena. Ibret je u tome kako ga oslovljavaju oni koji ga ne poznaju nikako, a oni ga oslovljavaju onako kako je u dokumentima a ne kako bi on volio.
Prema tome, mijenjanje imena od strane onih koji prime Islam u osnovi nije obavezno, niti je šart ispravnosti primanja Islama nego se kreće između vadžiba, mustehaba i dozvoli na ostajanju na starom imenu shodno kako je gore objašnjeno.
A što se tiče tvog imena Nataša, nastojao sam da nađem njegovo značenje, pa je rezultat bio da je to rusko ime latinskog porijekla od Natalija, što znači dan Hristovog rođenja, te da su obično djeca rođena tog dana nazivana tim imenom. Pa ako je ovo tačno, onda je tebi mustehab (a ne bi bilo daleko da se kaže da je vadžib) da promijeniš ime zato što ovo ime ima vjersku konotaciju, tj. predstavlja veličanje dana koji je vjerski praznik u kršćanskoj vjeri, a ti se svojim prelaskom na Islam odričeš drugih vjera i njihovih obilježja.
Naravno, prezime koje predstavlja tvoje porijeklo nije dozvoljeno mijenjati oko čega nema razilaženja među učenjacima. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje