Alejkumus-selam! Hadiski učenjaci razišli su se po pitanju značenja ovoga hadisa, pa jedan mali dio učenjaka smatra da je pokuđeno traženje lijeka pored oslonca na Allaha. Međutim, velika većina uleme odbija ovakvo mišljenje, a to je da se lijek ne treba tražiti nego se čovjek treba jako osloniti na Allaha koji daje bolest i lijek.

Drugi dio uleme smatra da se pod “netraženjem učenja rukje” misli na način korištenja rukje koju su korisitili predislamski Arapi, jer su se oni žigosali vatrom i usijanim željezom, koristeći pritom razne vrste rukje, kako bi otklonili bolest, pa je upravo zbog toga svaka rukja koja je nejasna ili ima nejasno značenje, ili u kojoj je širk – strogo zabranjena. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “Zaista su rukje, hamajlije i ljubavne čarolije – širk.” (Ebu Davud, Ibn Madže, a šejh Albani, rahimehullah, smatra ga sahih hadisom)

Dakle, u ovom hadisu Poslanik, s.a.v.s., jasno je rekao da je rukja širk, ali se ovdje misli na rukje koje su korisitli mušrici i koje su zabranjene.

Drugi dio uleme smatra da je POHVALNO onome ko je jakog imana i ko je jakog sabura da ne koristi rukju, dok onaj ko je SLABOG IMANA i nije siguran u sebe, da je obaveza da mu se uči rukja, kako ne bi došlo do veće štete po njegovo zdravlje i njegovo vjerovanje, jer džinsko djelovanje na vjernika slabog imana može da ugrozi i njegov odnos prema Allahu.

Među ulemom ima i onih koji smatraju da oni koji ostavljaju rukje i oslone se na Allaha i smatraju da bolesnik bude zadovoljan sa Allahovim određenjem u bolesti koja ih je snašla, to NE ZNAČI da čovjek ako se i liječi rukjom time gubi na jačini oslonca na Allaha.

Prenosi nam hafiz Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao, da je u vezi ovog hadisa imam El-Kurtubi rekao: “Rukja sa Allahovim imenima sadrži jak oslonac na Allaha i jaku želju za Njegovim zadovoljstvom, jer da ima neke SMETNJE U UČENJU RUKJE (Kur’an), ONDA BI BILA SMETNJA I U DOVI, JER NEMA RAZLIKE IZMEĐU DOVE I ZIKRA, a poznato je da je Džibril, a.s., učio rukju Poslaniku, s.a.v.s., a i Poslanik, s.a.v.s., učio je drugima, a to su uradili i naši dobri prethodnici (selefus-salih) koji su od nas bili učeniji i bogobojazniji.“

Ne bih sada navodio sve te hadise u kojima Poslanik, s.a.v.s., preporučuje da se bolesniku uči rukja, oni su općepoznati. Rekao je Ibn Hadžer: “Zaista nema smetnje da onaj koji se iskreno osloni na Allaha, da uradi i dodatne stvari kako bi određena stvar ili posao bili što efikasniji, kao što je Poslanik, s.a.v.s., prije polaska na Uhud i pored jakog oslonca na Allaha stavio na svoja prsa dva pancira, a također, pored oslonca na Allaha i nadajući se pobjedi od Njega, Poslanik, s.a.v.s., rasporedio je strijelce na brdu Uhud, pa je iskopao hendek oko Medine, i pored jakog oslonca na Allaha.“

Rekao je Ibn Kajjim: “Sahih hadisi ukazuju da traženje lijeka uopće ne utječe na snagu i djelotvornost tevekkula (oslonca) na Allaha.“

Svaki musliman mora znati da postoji pet pravila u vezi liječenja, a to su: ono koje je vadžib, mustehab, mubah, mekruh i haram. Haram liječenje ne treba objašnjavati, jer se tu radi o liječenju nedozvoljenim stvarima. Ali, islamski učenjaci su suglasni da ona osoba koja teško oboli od sihra ili ako njegovo tijelo ili razum opsjedne džinn nevjernik koji ga tjera na činjenje grijeha i čovjek mu se ne može oduprijeti, njemu učenje rukje postaje VADŽIB ILI OBAVEZA, bilo da čovjek uči sam sebi ili da ode nekome ko ima sa time iskustva.

Na kraju, rekao je šejh Ibn Baz, rahimehullah: “ONAJ KOJI POTRAŽI LIJEKA PUTEM RUKJE, NE IZLAZI IZ SKUPINE ONIH KOJI ĆE UĆI U DŽENNET BEZ POLAGANJA RAČUNA.“

Ko želi opširnije o značenju ovoga hadisa, neka se vrati na sljedeća djela: Fethul-Bari, 11/409, poglavlje: Jadhulul-Džennete sebu’ne elfen bi gajri hisab, zatim, Sahihul-Muslim šerhun-Nevevi, 10/211; Fethul-Kadir šerh Edž-Džami‘a es-Sagir. 87.

Na pitanje odgovorio: Ebu Bilal – svršenik Medinskog fakulteta
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Da bi se odgovorilo na ovo pitanje potrebno je navesti i pojasniti neke temeljne stvari vezane za pitanje kadera.

Značenje vjerovanja u kader:

To je čvrsto ubjeđenje da sve, bilo dobro ili zlo, biva Allahovom odredbom, da Allah radi ono što On hoće, da sve što se dešava biva Njegovom voljom, ništa ne izlazi van Njegovog htjenja, ništa na svijetu ne izlazi iz Njegove odredbe i sve je rezultat samo Njegovog upravljanja. Niko ne može ono što mu je određeno izbjeći, niti ono što mu je zapisano u Knjizi (Levhi-l-mahfuz) prekoračiti. Vjerujemo da je Allah tvorac ljudskih dijela, dobrih i loših. Pored toga, On naređuje i zabranjuje Svojim robovima i omogućio im je da sami izabiru svoja djela, nisu na njih prisiljeni nego se ona dešavaju shodno njihovoj moći. Allah Svojom milošću upućuje koga hoće, a Svojom mudrošću odvodi u zabludu koga hoće. On neće biti pitan za ono što radi, a Njegovi robovi će biti pitani.

Vjerovanje u kader i odredbu Uzvišenog Allaha je jedan od ruknova imana, kao što je Poslanik, sallallhu alejhi ve sellem, odgovorio Džibrilu, alejhisselam, kada ga je pitao o imanu, rekavši: “Da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove Poslanike, budući svijet i da vjeruješ u Allahovu odredbu dobra i zla.” (Muslim)

Poslanik, sallallhu alejhi ve sellem, je takođe rekao: “Kada bi Uzvišeni Allah kaznio sve stanovnike nebesa i Zemlje, On bi to učinio a da nikome ne bi nepravdu nanio, a ako im se smiluje, Njegova milost će im biti bolja od njihovih dijela. Kada bi utrošio na Allahovom putu koliko brdo Uhud zlata, ne bi ti to Allah primio sve dok ne povjeruješ u kader i ne budeš znao da ono što te je zadesilo nije te moglo mimoići, a ono što te je mimoišlo nije te ni moglo zadesiti. A ako umreš na nekom drugom ubjeđenju mimo ovog, ući ćeš u Vatru.” (Ebu Davud a šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim)

Defenicija kadera:

Kader je Allahovo određenje svega što biva shodno Njegovom ranijem znanju i onom što Njegova mudrost iziskuje.

Stepeni vjerovanja u kader:

Vjerovanje u kader obuhvata četiri stvari:

1- Vjerovanje da Allah sve zna, općenito i detaljno, da On Uzvišeni zna sva Svoja stvorenja prije nego što ih je stvorio, zna njihovu nafaku, trenutak njihove smrti, njihove riječi i djela, sve njihove pokrete i mirovanja, zna ono što taje i ono što javno čine, zna ko će od njih ući u Džennet a ko u Vatru. Rekao je Uzvišeni Allah: “On je Allah – nema drugog boga osim Njega – On je poznavalac nevidljivog i vidljivog svijeta.” (El-Hašr, 22) I kaže Uzvišeni Allah: “…i da Allah znanjem Svojim sve obuhvata!” (Et-Talak, 12)

2- Vjerovanje da je sve to zapisano i da je Uzvišeni Allah zapisao u Levhi-l-mahfuzu sve što unaprijed zna da će se desiti, a dokaz toga su riječi Uzvišenog Allaha: “Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi.” (El-Hadid, 22) I riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Allah je zapisao sudbine svih stvorenja prije nego je stvorio nebesa i Zemlju na pedest hiljada godina.” (Muslim)

3- Vjerovanje u Allahovu volju koja se u potpunosti realizuje i koju ništa ne može spriječiti, i u Njegovu neograničenu moć kojom može sve uraditi. Sve što se desi biva Allahovom voljom i Njegovom moći. Šta hoće to biva a šta neće to se ne može ni desiti. Dokaz toga su riječi Uzvišenog Allaha: “A vi ćete htjeti samo ono što Allah hoće.” (Ed-Dehr, 30)I riječi Uzvišenog Allaha:
“Allah radi što hoće.” (Ibrahim, 27)

4- Vjerovanje da je Uzvišeni Allah stvoritelj svih stvari, da jedino On stvara, da je sve osim Allaha Njegovo stvorenje i da On sve može. Dokaz su riječi Uzvišenog Allaha: “Allah je stvoritelj svega.” (Er-R’ad, 16) I riječi: “…i koji je sve stvorio i kako treba uredio.” (El-Furkan, 2)

Dužni smo, isto tako, znati da je kader moć Uzvišenog Allaha, i da se sve odvija Njegovom odredbom i da se Njegova volja sprovodi. Ljudi ne mogu ništa htjeti osim ako to Allah hoće, pa šta Allah hoće da im se desi to i bude, a šta neće to i ne bude.

Isto tako, moramo znati da se kader zasniva na tajni Uzvišenog Allaha u Njegovim stvorenjima, koju nije otkrio ni bliskom meleku niti vjerovjesniku ili poslaniku. Vjernik, doista, opisuje svog Gospodara svojstvima savršenstva, zato ga vidiš kako vjeruje da svaki događaj koji se desi ima određenu mudrost, a kada u nečem ne dokuči božansku mudrost, postaje svjestan svog neznanja pred Allahovim znanjem – koje sve obuhvata – i ne suprostavlja se Mudrom, Onom Koji sve zna i o svemu je obavješten, Koji neće biti pitan za ono što radi, a Njegovi robovi će biti pitani.

Da li je kader opravdanje za ostavljenje onog što Allah naredi?

Svojstva kojima smo opisali kader ne negiraju da čovjek ima svoju volju u proizvoljnim djelima i sposobnost da ih izvrši, jer Šerijat, a i stvarnost, to potvrđuju i na to upućuju. Kao dokaz iz Šerijata navešćemo riječi Uzvišenog Allaha o ljudskoj volji: “…pa ko hoće Gospodaru svome će kao utočištu, poći.” ( An-Neba’, 39) A o ljudskoj moći kaže: “Allah nikog ne opterećuje preko mogućnosti njegove: u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi.” (El Bekara, 286)

Što se, pak ,stvarnosti tiče svaki čovjek zna da ima volju i sposobnost pomoću kojih može nešto uraditi ili ostaviti, i svako razlikuje između onog što se dešava njegovom voljom, poput hodanja, i onog što se dešava mimo njegove volje, poput drhtanja, međutim čovjekova volja i moć nastaju Allahovom voljom i moći, jer Uzvišeni Allah kaže: “A vi ćete htjeti samo ono što Allah hoće.” (Ed-Dehr, 30) A i sav svemir je vlasništvo Uzvišenog Allaha, pa se tako u Njegovom vlasništvu ništa ne dešava bez Njegovog znanja i volje.

Vjerovanje u kader, na način koji smo prethodno utvrdili, ne daje čovjeku opravdanje da ostavlja ono što je Allah naredio ili da radi ono što je Allah zabranio. Neispravno je pravdanje onog ko kaderom pravda grijehe koje čini, iz više razloga:

Prvo: Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nema nikog od vas a da mu nije već zapisano mjesto u Vatri ili u Džennetu!” Na to reče jedan čovjek od prisutnih ljudi: ” Allahov Poslaniče, zar se nećemo na to osloniti,?” “Ne, nego radite, svakom je olakšano ono za što je stvoren.” (Buharija) Dakle, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređuje da se radi i zabranjuje oslanjanje na kader.

Drugo: Uzvišeni Allah naređuje i zabranjuje Svojim robovima, a ne zadužuje ih osim onoliko koliko su u mogućnosti. Rekao je Uzvišeni Allah: “Zato se Allaha bojte koliko možete.” (Et-Tegabun, 16) Pa kada bi čovjek bio prisiljen na djela bio bi zadužen onim što ne može izbjeći, a to je besmisleno, zbog toga, ako uradi kakav grijeh iz neznanja, zaborava ili pod prisilom, nije griješan jer ima ispravno opravdanje.

Treće: Odredba Uzvišenog Allaha je skrivena tajna koja se ne zna sve dok se ne desi ono što je određeno, a čovjekova namjera da nešto uradi prethodi njegovom djelu, pa se njegova namjera da nešto uradi ne bazira na poznavanju Allahove odredbe, i on tako nema opravdanja za ono što ne zna. Kada se griješnik usprotivi i kaže: “Meni je određeno da učinim grijeh!” kaže mu se: “Prije nego što učiniš grijeh, znaš li ti nešto od znanja Uzvišenog Allaha?” Obzirom da ne znaš ništa, a imaš izbor i moć, a putevi dobra i zla su ti pojašnjeni, ti si dakle taj koji je izabrao grijeh i njemu si dao prednost nad dobrim djelom, pa ćeš onda podnositi kaznu za svoj grijeh.”

Četvrto: Onaj koji se pravda kaderom za vadžibe koje propusti ili za grijehe koje uradi, kada bi ga neko napao i uzeo njegov imetak ili uvrijedio njegovu čast, a zatim se pravdao kaderom i rekao: “Nemoj me kriviti, moje napastvovanje je bilo Allahovom odredbom!”, ne bi prihvatio njegovo pravdanje. Pa kako ne prihvata pravdanje kaderom kada ga drugi napastvuje, a njime se pravda kada on prekrši prava Uzvišenog Allaha?!

Plodovi vjerovanja u kader:

Doista, vjerovanje u kader, pored toga što je to dio akide u koju je vadžib vjerovati i jedan od ruknova i temelja imana, onaj ko ga zaniječe postaje kafir, uz to, vjerovanje u kader ima vidljive tragove u životu ljudi, navešćemo neke od njih:

1- Kader je jedan od najvećih motiva koji pozivaju pojedinca radu, aktivnosti i trudu u ovom životu radeći ono čime je Uzvišeni Allah zadovoljan. Vjerovanje u kader je jedan od najjačih podsticaja vjerniku da radi i da, smjelo i pouzdano, otpočinje i najveća djela.
Vjernicima je naređeno da čine uzroke uz oslanjanje na Uzvišenog Allaha i da vjeruju da uzroci, sami po sebi, ne daju rezultate osim uz Allahovu dozvolu, jer je Allah taj koji je stvorio uzroke i On je taj koji je stvorio rezultate. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Snažan vjernik je bolji i draži Allahu od slabog vjernika, a u svakom je hajr. Žudi za onim što će ti koristiti, traži pomoć od Allaha, i ne budi nemoćan. Ako te nešto zadesi ne reci da sam uradio tako i tako, nego reci Allah je odredio i šta je htio uradio, jer “da”, uistinu, otvara šejtanu vrata.” (Muslim)

Kada su muslimani džihadom htjeli promijeniti stvarnost u kojoj su bili, učinili su sve što džihad zahtjeva, a zatim se oslonili na Uzvišenog Allaha. Nisu rekli: Allah je odredio da vjernici pobjede, a da kafiri budu poraženi, i nisu se time zadovoljili niti su ostavili pripremu za borbu, džihad, sabur i vođenje bitki, nego su sve to radili pa ih je Allah pomogao i preko njih islam uzdigao.

2- Vjerovanjem u kader čovjek postaje svjestan svoje vrijednosti pa se onda ne oholi i ne uzdiže, jer nije u stanju otkriti odredbu i budućnost koja će se desiti, pa tako priznaje svoju slabost i stalnu potrebu za Uzvišenim Gospodarom.

3- Čovjek se, kada ga snađe dobro, uzoholi i zanese, a kada ga snađe zlo i nedaća, uznemiri se i tuguje. Čovjeka neće sačuvati od oholosti i silenja kada ga snađe dobro i od tuge kada ga snađe zlo ništa drugo do vjerovanje u kader i da je ono što se desilo već bilo određeno i Uzvišenom Allahu unaprijed poznato. Rekao je jedan čovjek od selefa: “Ko ne vjeruje u kader taj nema odmora u svom životu!”

4- Vjerovanje u kader otklanja brojne bolesti koje haraju ljudskim zajednicama i siju mržnju među vjernicima. Na primjer, porok zavisti, vjernik ne zavidi ljudima na onom što im je Allah dao iz Svoje dobrote, jer je Allah taj koji ih je opskrbio i to im odredio, a vjernik zna da se, kada zavidi drugima, protivi Allahovoj odredbi.

5- Vjerovanje u kader daje srcima hrabrost da se suoče sa teškoćama i jača u njima odlučnost, pa ostaju čvrsta na poljima borbe i ne boje se smrti jer pouzdano znaju da je trenutak smrti određen, neće se ni za jedan tren ubrzati ili odgoditi. Kada je ovakvo ubjeđenje bilo čvrsto izgrađeno u srcima vjernika, bili su čvrsti u borbi i odlučni da nastave džihad, pa su tako došle velike borbe koje su dale najdivnije primjere čvrstoće i postojanosti pred neprijateljima ma kako snažni bili i ma koliko brojni bili, jer su oni bili ubijeđeni da insana neće snaći ništa osim ono što mu je zapisano.

6- Vjerovanje u kader sadi u duši vjernika suštinu imana, jer čini da vjernik stalno traži pomoć od Allaha, na Njega se oslanja a uz to čini uzroke, stalno je u potrebi za svojim Uzvišenim Gospodarom, od Njega crpi pomoć i čvrstinu. On je, takođe, i plemenit, voli drugima činiti dobro, pa ga nalaziš kako je osjećajan prema njima i kako im čini usluge.

7- Vjerovanje u kader čini da daija koji poziva u Allahovu vjeru javno iznosi svoj poziv i obznanjuje ga pred nevjernicima i silnicima, ne boji se na Allahovom putu ničijeg ukora, pojašnjava ljudima stvarnost imana i uči ih onom šta taj iman zahtjeva, pojašnjava im oblike kufra i nifaka i na njih upozorava, otkriva zabludu i njenu lažnost i govori riječi istine pred silnicima. Vjernik sve to radi a čvrstog je imana, pun povjerenja u Allaha, na Njega se oslanja i strpljivo podnosi sve što ga zadesi na Allahovom putu, jer je on ubijeđen da su život i smrt samo u Allahovoj ruci, da je nafaka samo kod Njega i da Allahovi robovi ne vladaju ničim od toga ma koliko snage i pomagača imali.

Ovo je rezime onoga što bi jedan vjernik trebao vjerovati vezano za kader. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Propis zinaluka
Zinaluk je jedno od najrazvratnijih djela u islamu. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “I ne približavajte se bludu, jer to je razvrat, kako je to ružan put!”. (El-Isra’ 32)

Takođe, kaže navodeći osobine robova Milostivog: “I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusiće kaznu” (El-Furkan 68).

Ovi i mnogi drugi ajeti jasno i nedvosmisleno zabranjuju zinaluk. Zabrana zinaluka je takođe povrđena sunnetom u mnogim vjerodostojnim hadisima i na ovome je idžmau učenjaka ovog Ummeta. Ko od muslimana zanegira da je zinaluk zabranjen a živi među muslimanima on je kjafir, jer utjerava Uzvišenog Allaha u laž.

Historijat propisivanja kazne za zinaluk
U početku islama kazna za zinaluk je bila zatvor za udatu osobu a proklinjanje i ukor za neoženjene i neudate.

Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Kada neka od žena vaših blud počini, zatražite da to protiv njih četvorica od vas posvjedoče, pa ako posvjedoče, držite ih u kućama sve dok ih smrt ne umori ili dok im Allah ne nađe izlaz neki. A ako dvoje to učine, izgrdite ih; pa ako se pokaju i poprave, onda ih na miru ostavite, jer Allah prima pokajanje i samilostan je”. (En-Nisa’ 15-16)

Zatim je ova kazna za udatu i oženjenu osobu derogirana sa sto bičeva i kamenovanjem. Ova derogacija je potvrđena u ajetu čiji je tekst i čitanje derogirano a propis i značenje ostalo, taj ajet je: “Starac i starica kada učine zinaluk kamenujte ih zauvijek, to je opomena od Allaha, Allah je silan i mudar”.

Bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha da Omer, radijallahu anhu, rekao a sjedio je na minberu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista je Allah poslao Muhammeda, sallahu alejhi ve sellem, sa istinom i objavio mu Kitab, a od onog što mu je bilo objavljeno je ajet o kamenovanju. Čitali smo taj ajet, zapamtili ga i razumjeli ga. Kamenovao je (zinalučare) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i mi smo kamenovali poslije njega. Pa se bojim kada prođe dugo vremena da će neko kazati: mi ne nalazimo kamenovanje u Allahovoj knjizi, pa će zalutati ostavljajući farz koji je Allah objavio. Zaista je kamenovanje oženjene muške i udate ženske osobe u Allahovoj knjizi istina, kada postoji dokaz (4 svjedoka), trudnoća ili priznanje”.

Takođe, prvobitna kazna je derogirana hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od ‘Ubadete ibn Es-Samita, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uzmite od mene, uzmite od mene, Allah im (znalučarima) je našao izlaz, neoženjeni sa neudatom (kazna je) sto bičeva i godina dana progonstva, oženjeni sa udatom (kazna je) sto bičeva i kamenovanje”.

Da se udata žena koja učini zinaluk kamenuje, naravno kada se to dokaže šerijatsko priznatim dokazima, na tome je idžamu učenjaka kako to prenosi Ševkani u “Nejlul-evtar” (7/254).

Učenjaci su se razišli oko toga da li se mora uz kamenovanje bičevati sa sto bičeva ili ne. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio kao što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima da se kamenuju Ma'iz, žena iz plemena Gamidijje i čovjek i žena od Židova koji su počinili zinaluk.

Takođe, prvobitna kazna zinaluka neoženjene i neudate osobe je derogirana kur'anskim ajetom: “Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje!” (En-Nur 2). Uz kaznu bičevanja propisano je po gore spomenutom hadisu ‘Ubadete ibn Es-Samita, radijallahu anhu, i godina dana progonstva, s tim da se učenjaci razilaze oko progonjenja neudate žene koja učini zinaluk.

Specifičnost šerijatske kazne za zinaluk

Ono što specifiše zinaluk i kaznu za zinaluk su sljedeće stvari:

Prva – Šerijat je zabranio mnoge radnje zato što vode u zinaluk, i naredio mnoge radnje da ne odvedu u zinaluk, između ostalog:

– naređeno je obaranje pogleda i ženama i muškarcima (En-Nur 31. i 32. ajet),

– zabranjeno je ženi da se osami sa muškarcom koji joj nije mahrem (po idžamu),

– zabranjeno je ženi da putuje bez mahrema,

– zabranjeno je ženi da izlazi van kuće namirisana,

– zabranjeno je ženi da opisuje neku drugu ženu svome mužu,

– zabranjeno je miješanje žena sa muškarcima u džamijama, školama, radnom mjestu i slično (izuzetak su javna mjesta),

– zabranjeno je muškarcu da gleda u lice žene.

Sve ovo ukazuje na težinu grijeha zinaluka i obaveze čuvanja od istog.

Druga – zinaluk zbog kojeg se kažnjava počinioc tog grijeha je: polno općenje sa ženom sa kojom nije u braku niti u šerijatski spornom bračnom odnosu, učenjaci to preciziraju pa kažu: zinaluk je stavljenje muškog polnog organa u ženski polni organ (kod nekih učenjaka i u duburu), svejedno došlo do ejakulacije (izbacivanja sjemena) ili ne, žene sa kojom nije u braku niti u šerijatski spornom bračnom odnosu.

Treće – svako drugo naslađivanje u tijelu (muška ili ženska) mimo stavljenje muškog polnog organa u ženski polni organ nije čin zinaluka koji se kažnjava kaznom kamenovanja ili bičevanja sa 100 bičeva. Nema sumnje da je i ovo djelo haram i veliki grijeh i da, kada se potvrdi kod kadije, kadija može odrediti neku kaznu bičevanja (koja mora biti ispod 100 bičeva) nad počiniocima shodno težini grijeha, s tim da ovo nije zinaluk u šerijatskom smislu te riječi.

Četvrto – zinaluk se kod kadije potvrđuje sljedećim stvarima:

1- priznanjem zinalučara (priznanje jednog od njih dvoje nije dokaz nad drugim da je počinio zinaluk ako ga drugi poriče),

2- svjedočenjem četiri svjedoka da su vidjeli čin zinaluka, i to tako da opis čina zinaluka ukazuje da je njegov polni organ ušao u njen (ako posvjedoče manje od četiri osobe one se kažnjavaju kaznom potvore za zinaluk po stavu svečetiri mezheba),

3- trudnoća žene koja nema muža (kod malikija dok kod ostala tri mezheba ovo nije dokaz zinaluka zbog kojeg se kažnjava).

Peto – šerijatska kazna za zinaluk oženjene osobe ili one koja je bila oženjena je kamenovanje do smrti, a kazna neoženjene osobe je bičevanje sa 100 bičeva po idžmau i progonstvo godinu dana po većini učenjaka.

Preporučenost skrivanja grijeha
Onaj ko vidi nekog muslimana kako čini zločin, prekršaj ili grijeh koji se u Šerijatu kažnjava određenim poznatim kaznama, on ima izbora između dvoga: da posvjedoči kod kadije taj čin ili da sakrije i prešuti taj grijeh tog muslimana. Ovo drugo je bolje i preče, pogotovo ako ta osoba nije poznata po javnom činjenju velikih grijeha niti je taj grijeh radila na javnom mjestu među ljudima.

Dokaz da je ovo drugo bolje je hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je došlo: „Ko sakrije (sramotu ili grijeh) muslimana, Allah će sakriti njegov i na dunjaluku i na ahiretu“ (bilježe ga Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže).

Takođe, mustehab je muslimanu da svoje grijehe koje počini sakrije od ljudi i ne govori o njima, a vadžib mu je naravno da učini iskrenu tevbu za te grijehe.

Na ovo ukazuje hadis mutefekun alejhi: „Svima iz mog Ummeta će biti oprošteno osim onima koji javno (na očigled ljudi) čine grijehe. Od javnog griješenja je to da čovjek noću uradi neko djelo (grijeh), a zatim osvane, a već mu je Allah sakrio to djelo, i kaže: O fulan (spomenuvši osobu po imenu), sinoć sam radio to i to, a zanoćio je tako da mu je Allah sakrio to djelo (grijeh) da bi osvanuo obznanjujući ono što je Allah o njemu sakrio“.

Šta da uradi osoba koju Allah iskuša ovim grijehom?
Osoba koja bude iskušana ovim velikim razvratnim djelom (zinalukom), a protiv nje nije podignuta optužba zinaluka (jer se javno ne zna za taj gnusni čin), svejedno živjela u zemlji u kojoj se primjenjuju šerijatske kazne ili ne, obavezna je da učini iskrenu tevbu (pokajanje) i da nikoga ne obavještava o tome nego naprotiv da sakrije tu sramotu.

Dokaz za ovo su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko uradi nešto od ovih prljavština, neka se sakrije Allahovim prekrivanjem”, a u drugom rivajetu ima dodatak:”A ko nam otkrije svoje djelo mi ćemo izvršiti nad njim kaznu”. Bilježe ga Hakim i Bejheki od Ibn Omera, radijallahu anhuma, a hadis su ocjenili Sujuti i Ibnul-Mulekkin vjerodostojnim, a Iraki dobrim.

Pa kada se iskreno pokaje Allahu Allah prima tevbu svojih robova, kaže Uzvišeni: “Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv”. (Ez-Zumer 53)

Od šartova primanja tevbe je da čvrsto odluči da se više nikada neće vratiti na to ogavno djelo.

Osoba koja učini zinaluk nema nikakvo opravdanje za to gnusno djelo u tome što je ušla u brak bez svoje volje. Time joj nije umanjen grijeh niti bi bila manja kazna kada bi se kažnjavala. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com