Poštovana sestro, obzirom da vaše pitanje tretira jedan značajan vid sujevjerja prisutan kod nas, odlučio sam i vama a i drugima koji posjećuju stranicu ponuditi malo detaljniji odgovor na ovo pitanje. Naime, mnogi su Bošnjaci u proteklom ratu prilikom odlaska na borbenu liniju oko vrata stavljali zapise i hamajlije. Smatrali su da će ih one zaštititi od metka srpskog agresora. Mnogi to danas rade s uvjerenjem da hamajlija ili zapis obješen o vrat ili stavljen ipod miške pomaže liječenju od bolesti ili čuva od nje. Osim toga, i danas ima onih koji na vrata kuće ili na auto vješaju konjsku potkovicu smatrajući da će ih to spasiti “propisane” nesreće ili uroka. Nur dova je, kažu, najbolja hamajlija. Ona ima čudotvornu moć. Onaj ko je nosi, ući će “direktno” u džennnet.

Mnogi preko veze žele da postignu zaštitu. Hamajlija ih mnogo manje košta. Ne moraju klanjati, ne moraju postiti niti druge vjerske dužnosti obavljati, jer tu je hamajlija. Njima ne treba Allahova zaštita pored hamajlije. Mogu biti i nemoralni i odlaziti tuđim ženama, jer navodno hamajlija će ih zaštititi. A ako se desi i neka bolest ili nesreća, tu je opet hamajlija koju napravi neki “hodža”, vidovnjak ili sihirbaz.

Šarlatani iskorištavaju neznanje i sujevjerje masa i prave im zapise i hamajlije, nad njima izgovaraju zakletve tvrdeći da oni čuvaju od djelovanja džina, urokljiva oka i zavidnosti i sl. Pravljenje hamajlija i prodaja već gotovih i friško spravljenih postali su unosan biznis. Muslimani moraju znati da vješanje školjčice ili perle kao amuleta ili čitanje zapisa s tajanstvenim oznakama radi zaštite ili lijeka, predstavlja neznanje ili zabludu koji su u suprotnosti s Allahovim zakonima u svemiru.

U mnogim hadisima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio vješanje hamajlija i talismana, a u slučaju bolesti propisao standarni način zaštite a to je preventiva i liječenje dozvoljenim sredstvima. On kaže: “Liječite se, jer Onaj ko je stvorio bolest, stvorio joj je i lijek.” (Ahmed) Dakle, liječenje je vadžib, što znači da onaj ko se ne liječi čini grijeh prema Allahu. U drugom hadisu kaže: “Ako u nečemu od vaših lijekova ima koristi, zasigurno je ima u troma: medu, puštanju krvi iz vene (hidžama) i spaljivanju rane.” (Buharija i Muslim) Ovo su propisani načini liječenja u što svakako spada i šeriatski način liječenja rukjom onih koji obole od sihira, džinskog dodira ili uroka.

Koliko je hamalija opasna i pogubna pokazuje nam ova hadis: “Ukbe b. Amir kaže da je došao u karavani sa deset ljudi kod Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Poslanik je sklopio sporazum sa devetoricom, a sa desetim nije. Upitali su ga za razlog, a on im je odgovorio: “Na mišici mu je talisman“. Čovjek je tada strgnuo zapis pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i sa njim sklopio sporazum, a potom rekao: “Ko objesi zapis počinio je širk.” (Ahmed i El-Hakim) Da su hamajlija i zapis vjerom propisani, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi naredio ovom ashabu skidanje zapisa.

U drugom hadisu kaže: “Ko okači nešto tome je i prepušten“. (Et-Tirmizi) Na nama je da izaberemo da li želimo Allahovu ili nečiju drugu zaštitu. Uz hamajliju veoma često pojedini sihirbazi svežu džina da čuva hamajliju i da pazi kako bi ona uvijek bila djelotvorna. Nekad je džin zadužen i da lično čuva osobu koja nosi hamajliju, jer u hamajliji stoji naredba. Kada drugi džin čovjeku pokuša da naudi ili sihir donese on mu se po naredbi svoga sihirbaza suprotstavi. Zbog toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i kaže da je osoba koja okači hamajliju njoj i prepuštena. Upravo u tome i jeste opasnost širka.

Vjerovati da potkovica, crvena traka, hamajlija ili zapis imaju moć čuvanja i sprečavanja zla pored Allaha je smiješno i neviđeni apsurd. Žalosno je da su ljudi skloniji vjerovati jednoj konjskoj potkovici nego Uzvišenom Gospodaru svjetova. Nur dovu najčešće nose oni koji, ili ne klanjaju nikako, ili to rade povremeno. Oni su ubijeđeni da će ih ona uvesti u džennet iako ne praktikuju ono što od njih traži Gospodar svjetova.

Na pitanje odgovorio: hfz. mr. Senaid Zajimović
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Uvaženi brat u islamu, mnogo je toga što bi se trebalo spomenuti da bi odgovor na vaše pitanje bio potpun. Mi ćemo vam spomenuti samo nekoliko najbitnijih stvari, nadajući se da vam neće smetati ako odgovor bude duži, želeći da se i drugi okoriste ovim odgovorom.

Prvo, to što ste spomenuli da ste imali pogrešno ubjeđenje u pogledu farza i sunneta jeste stvar rasprostranjena kod velikog broja ljudi našeg podneblja. Tako ćemo naći da veoma mnogo ljudi koji dolaze u džamiju znaju da postoji nešto što se zove sunnet i nešto što se zove farz, ali stvarna razlika kod njih u tome ne postoji, tj. obje spomenute stvari su obaveza. Ovakvo ubjeđenje je neispravno, a u praksi ostavlja mnogo negativnih posljedica. Jedna od najgorih posljedica koje može polučiti ovo ubjeđenje jeste da čovjek koji nema vremena niti mogućnosti u datom momentu da klanja i sunnete i farze, a ima vremena da klanja samo farze, ostavlja namaz u potpunosti, zato što smatra da ne postoji razlika između sunneta i farza.

Drugo, šta je to stvarna razlika između sunneta i farza? Ne želeći da vas opterećujemo definicijama sunneta i farza koje su islamski učenjaci spomenuli u svojim djelima (kao i to da su hanefijski učenjaci napravili razliku između farza i vadžiba), mi ćemo vam to rezimirati na nači koji može shvatiti svaka osoba. Jednostavno kazano, farz je ono što je muslimanu strogo naređeno. Ko uradi stvar koja je farz, zbog toga ima nagradu, a ako izostavi činjenje spomenute stvari, zaslužuje kaznu. Sunnet u terminologiji pravnika jeste djelo koje nije strogo naređeno, već je njegovo činjenje pohvalno. Onaj ko uradi stvar koja je sunnet, zbog toga ima nagradu, a ako izostavi njeno činjenje, nije grješan zbog toga.

Na osnovu spomenutoga možemo kazati: muslimanu je stroga obaveza da klanja pet dnevnih namaza koji se ogledaju u sljedećem: dva rekata farza sabah-namaza, četiri rekata farza podne-namaza, četiri rekata farza ikindija-namaza, tri rekata farza akšam-namaza, i četiri rekata farza jacija-namaza. To je ono što je muslimanu strogo naređeno i onaj ko klanja spomenute namaze može zbog toga očekivati veliku nagradu od Uzvišenog Allaha, a onaj ko ne klanja spomenute namaze, počinio je veliki grijeh i zaslužuje veliku kaznu. Što se tiče sunneta (nafile ili dobrovoljnih namaza u toku dana), to su namazi koje ako čovjek bude klanjao, zbog toga ima veliku nagradu, a ako izostavi klanjanje sunneta, neće biti grješan i ne zaslužuje kaznu.

Treće, treba da znaš, cijenjeni brate u islamu, da sunnet-namazi, dobrovoljne nafile koje se klanjaju nisu na istom nivou i stepenu pohvalnosti. Sve to je shvaćeno iz hadisa Allahovog Poslanika i njegove prakse. Tako ćemo naći da Allahov Poslanik nikada nije izostavljao sabahske sunnete, pa čak i kada bi bio na putovanju. O nagradi klanjanja dva rekata sabahskih sunneta izrečeni su posebni hadisi, što nedvosmisleno ukazuje da vjernik ne bi trebao da izostavlja sabahske sunnete. Kazao je Allahov Poslanik: “Dva rekata sabahske nafile vrednija su od dunjaluka i onoga što je na njemu.” (Buharija i Muslim)

Također, Allahov Poslanik je obećao posebnu nagradu onom muslimanu koji ustraje u klanjanju dvanaest rekata dobrovoljnog namaza u toku jednoga dana, što obuhvata: dva rekata prije sabahskog farza, četiri rekata prije podnevskog farza i dva rekata nakon podnevskog farza, dva rekata nakon akšamskog farza i dva rekata nakon jacijskog farza. Isto tako, muslimanu je propisano da kada god uđe u džamiju, klanja dva rekata prije nego što sjedne, dva rekata poznata kao pozdrav džamiji – tehijjetul-mesdžid.

Četvrto, jedna od manje poznatih stvari koja se vezuje za ovu temu svakako je i pitanje gdje se klanjaju obavezni farz-namazi, a gdje sunneti (dobrovoljna, nafila). Što se tiče obaveznih namaza, muslimanima (muškarcima) je propisano da te namaze obavljaju u džamiji. To je obaveza svakom punoljetnom i razumnom muslimanu do kojeg dopire ezan koji bi se proučio bez razglasa. Kada je Allahovom Poslaniku došao slijepac i tražio dopuštenjeda ne prisustvuje zajedničkom namazu koji se klanja u džamiji, Allahov Poslanik ga je upitao da li čuje ezan, pa kada je potvrdno odgovorio, Allahov Poslanik mu nije dopustio da odsustvuje od zajedničkog namaza.
Što se tiče sunneta, njih je, shodno riječima i praksi Allahovog Poslanika, bolje klanjati u kući. Allahov Poslanik je kazao: “Najbolji čovjekov namaz je onaj koji klanja u svojoj kući, osim propisanih (farz) namaza.”

Peto, kao što smo spomenuli, sve zabrane i naredbe u islamu nisu na istom nivou i stepenu. Postoje stvari koje su strogo naređene svakom muslimanu (farzi), postoje stvari koje su pohvalne i nije ih obaveza činiti, onaj ko ih bude činio očekuje ga nagrada, a ko ih ostavi, neće biti grješan. Kao što postoje stvari koje su strogo zabranjene svakom muslimanu (harami) a postoje stvari su zabranjene “blažom” zabranom koja ne dostiže stepen strogog harama koje su islamski učenjaci nazvali mekruhom.

Shodno spomenutom, uvaženi brate u islamu, savjetujemo vam da dobro pazite na obavezne farz-namaze i da ih klanjate sa džematom u džamiji, da se što više potrudite u klanjanju sunneta, dobrovoljnih namza u toku dana, zbog svih nagrada koje su obećane onima koji budu klanjali spomenute nafile. Ako dođete u situaciju da možete samo klanjati obavezne farz-namaze, tada nećete biti grješni zbog toga što ste klanjali samo obavezne farz-namaze i što ste ostavili neki od sunneta, dobrovoljnih dnevnih nafila. A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: mr. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Islamski pravnici su se jako razišli po pitanju davanja zekata na dug. Da li se uopće izdvaja zekat na dug, a ako se izdvaja ko je dužan dati: onaj koji je dao pozajmicu, tj. kome je neka druga strana dužna ili onaj koji se zadužio, ili obojica? I na kraju kako da izdvoji zekat na dug? Izučavanje ovih pitanja dovodi istraživača u nedoumicu i konfuziju gdje je vrlo teško odrediti ispravno mišljenje.

Razlog razilaženja islamskih učenjaka po ovom pitanju je nepostojanje šerijatskog teksta iz Kur’ana i vjerodostojnog Sunneta koji liječi ovu problematiku. A to je učinilo da je svaki mudžtehid iznijeo stav shodno gdje ga je odveo njegov idžtihad tako da na kraju imamo velik broj stavova počev od ashaba pa do savremenih učenjaka.

Rezime onog što se može kazati po ovom pitanju je da nema šerijatskog teksta iz Kur’ana i vjerodostojnog Sunneta koji direktno govore o ovom pitanju. Predaje koje su prenesene od ashaba dio njih ukazuje na obavezu davanja zekata na dugove, kao što se prenosi u dva različita rivajeta od Omera, Osmana i Ibn Omera, i u jednom rivajetu od Ibn Abbasa, radijallahu anhum. A dio tih predaja ukazuje da nema zekata na dugove, kao što se prenosi u dva različita rivajeta od Alije, Aiše i Ibn Omera, radijallahu anhum.

Dugovi na koje se daje zekat su oni dugovi koji proizilaze iz trgovačkih poslovanja i koji su rezultat davanja pozajmice svejedno bilo to u novcu ili nekom drugom imetku. Sve druge vrste dugova, poput mehra, dug fidje hul’a (davanje talaka ženi na njen zahtjev), dug krvarine, dug kitabeta (ugovora o oslobađanja iz ropstva), dug zaostavštine koja je u procesu podjele nasljednicima i dug koji predstavlja protuvrijednost nekretnina (kuća, objekata i zemljišnih parcela) sa čijom prodajom nije namjeravana trgovina, na njih se ne daje zekat.

Davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina) ovisi od vrste duga. Što se tiče prve vrsta, tj. trenutnog dug (tj. bez odgode roka vraćanja), gdje je zaduženi bogat, u stanju je vrati i dao bi ga odmah na zahtjev druge strane, odabrano mišljenje je da je obavezan davati zekat.

A druga vrsta duga, trenutni dug gdje je zaduženi u oskudici te nije u stanju da ga vrati ili je u stanju ali svjesno odugovlači i ne vraća. Odabrano mišljenje je da čovjek koji zbog oskudice nije u stanju vratit dug, ili koji je u stanju ali izbjegava i odugovlači, takođe onaj koji poriče dug, ili ako je imetak ukraden ili zaboravljen, opljačkan ili na silu oduzet, sve ove vrste imetaka i dugova kada ih se njihov vlasnik domogne ili mu bude vraćen dužan je dati zekat samo za jednu godinu.

Zatim treća vrsta, tj. dug na odgodu, a to je dug kojeg treba vratiti nakon određenog dogovorenog vremenskog perioda. Odabrano mišljenje je da je vadžib davati zekat svake godine na dugove koji su rezultat trgovačkog poslovanja tako što bi se vrijadnost duga procjenjivala svake godine prilikom davanja zekata.

To jest, zekat se daje na glavnicu svake godine, a na zaradu shodno dijelu zarade koju dobija godišnje kada se zarada podijeli na broj godina u kojima treba vratit dug. Svejedno bili to dugovi čije vraćanje se očekuje ili ne očekuje. A na sve ostale dugove da se daje zekat samo za jednu godinu nakon vraćanja duga.

Odabrano mišljenje po pitanju davanje zekata na dug od strane zaduženog (medina) je da onaj koji je zadužen trenutnim dugom nije dužan dati zekat uz šart da taj dug odmah ili najkasnije prije isteka havla (jedne godine) vrati, drugim riječima da nije mumatil (tj. onaj koji se izvlači i odugovlači u vračanju duga). A onaj ko je zadužen dugom na odgodu dužan je davati na njega zekat, a vrijednost duga na koji se daje zekat se procjenjuje svake godine.

Procjena vrijednosti duga se vrši tako što se ukupna vrijednost duga podijeli na broj godina u kojima je rok da se vrati dug te se za svaku proteklu godinu odbije njena rata od ukupnog duga. Prema tome, kad god ti brat vrati dio duga dužan si na taj novac dati zekat samo sa godinu dana bez obzira koliko godina prošlo od vremena kada si mu posudio. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com