Mehr se daje ženi na ime dozvole spolnog i drugog vida naslađivanja. Davanje mehra je vadžib. Propisan je riječima Uzvišenog Allaha: “I draga srca ženama vjenčane darove njihove podajte!” (En-Nisa, 4) Poslanik s.a.v.s. je u hadisu rekao jednoj ženi: “Potraži nešto (za mehr), pa makar to bio i željezni prsten!” (Buhari i Muslim) Islamski pravnici smatraju da nije dozvoljeno imati intimni odnos prije nego se odredi visina mehra, svejedno bio on isplaćen odmah ili ostao dugom. (Istizkar, 16/67) Mehr se može dati odmah pri sklapanju braka, a može se ostaviti za kasnije, a može se dio dati odmah, a dio ostaviti za kasnije. Mustehab je ženi dati dio mehra prije svadbe (đerdeka), jer Ebu Davud i Nesai bilježe da je Allahov Poslanik s.a.v.s. naredio Aliji r.a. da Fatimi r.a. dā bar nešto prije svadbe, pa mu je odgovorio: ‘Nemam ništa’ – na što ga je upitao: ‘A gdje ti je oklop?’ – pa joj je dao svoj oklop.

Mehr postaje dug prilikom zaključivanja braka, a postaje obaveznim nakon đerdeka (validnog osamljivanja). Sunnet je navesti i visinu mehra koju je on dužan isplatiti.

Hfz. Mr. Senaid Zajimovic

preuzeto sa http://www.n-um.com

Kao prvo pod “šeriatskim vjenčanjem” mislimo na legalno, kod Allaha priznato, sklapanje braka između dvoje odraslih i zrelih mladenaca pod sljedećim uvjetima:

1) Saglasnost staratelja (mladin otac ili bliži rođak),
2) prisustvo dva svjedoka,
3) odredjena forma ugovora kojom se izjavljuje ponuda i pristanak na brak,
4) vjenčani dar (mehr) koji je inače vadžib i konstatacija da ne postoji jedna od šerijatskih zapreka koja im ne dozvoljava sklapanje braka.

Dakle, brak je ugovor između muškarca i žene kojim intimni odnos među supružnicima postaje dozvoljen. Da bi brak bio ispravan i da bi spolno naslađivanje bilo legalno potrebno je ispuniti sljedeće uvjete:

1- Dozvola ili saglasnost staratelja (u slučaju da se djevojka prvi put udaje). Staratelj može biti samo muškarac. Obično je to mladin otac, ili neko od njenih najbližih rođaka. Mati ne može biti staratelj i samo njena dozvola za udaju nije dovoljna. Poslanik s.a.v.s. je rekao: „Nije ispravno zasnivanje braka bez dozvole staratelja… (Hakim i Ibn Madže)
2- Dva pravedna svjedoka. Uzvišeni Allah je rekao: „i kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite! (Talak, 2) A Poslanik s.a.v.s. je rekao: „Nije ispravno zasnivanje braka bez dozvole staratelja i dvojice pravednih svjedoka.“ (Et-Tirmizi, Bejheki i dr.) Dakle, ne samo da je uvjet za sklapanje braka pribavljanje dvojice svjedoka, već oni moraju biti i pravedni što prema islamskim pravnicima podrazumijeva da nemaju velikih grijeha i da se klone većine malih. To znači da svjedoci ne mogu biti ljudi koji uzimaju kamatu, koji piju alkohol, koji bludniče itd.
3- Forma ugovora o vjenčanju. U formi je najbitnije da muž ili njegov zastupnik nedvosmisleno izjavi staratelju traženje žene koju želi za suprugu. Obično se ta forma sastoji iz sljedećih riječi: „Daj mi za ženu tu i tu (navesti ime) svoju kćerku!“ A staratelj treba da nevosmisleno izjavi: „Dajem ti za ženu, ili vjenčajem za tebe, tu i tu (nevesti ime) svoju kćerku.“ Tada će muž izjaviti: „Primam je za svoju ženu.“ Ova forma je mnogo bitna a svjedoci treba da je potvrde.
4- Mehr – vjenčani dar. Mehr se daje ženi na ime dozvole spolnog i drugog vida naslađivanja. Davanje mehra je vadžib i smatra se uvjetom za ispravno sklapanje braka. Propisan je riječima Uzvišenog Allaha: „I draga srca ženama vjenčane darove njihove podajte!“ (En-Nisa, 4) Poslanik s.a.v.s. je u hadisu rekao jednoj ženi: „Potraži nešto (za mehr), pa makar to bio i željezni prsten!“ (Buhari i Muslim) Upravo zbog institucije mehra je potrebno da sklapanje braka bude javno kako bi što više ljudi posvjedočilo da se mladoženja obavezao na isplatu mehra. Sunnet je navesti i visinu mehra koju je on dužan isplatiti. U slučaju samo „šeriatski sklopljenog“ braka, uvijek postoji mogućnost da se zanegira kako brak, tako i pitanje mehra ili njegova visina.
5- Sunnet je sklapanje braka oglasiti. U vrijeme Poslanika s.a.v.s. se to činilo defovima i dozvoljenom igrom i pjesmom. Poslanik s.a.v.s. je rekao: „Granica između dozvoljenog i zabranjenog odnosa između muška i ženska je def i glas (oglašavanje braka). (Autori sunen zbirki osim Ebu Davuda). Po ovom hadisu tajno sklapanje braka (svejedno sa prvom ili drugom ženom) nema svoje uporište u šeriatu. Kako se može znati da su dvoje u braku osim ako se njihovo vjenčanje ne obznani? Obznana može biti putem organizovanja svatova, vjenčanjem pred državnim i vjerskim organima, javnim vjenčanjem pred svijetom itd.

Vi ste sada otvorili jedno veoma važno pitanje, a radi se o sljedećem pitanju: Ko ima pravo vjenčati dvoje mladih, odnosno šta daje legalitet braku?

U našim uvjetima nije dovoljno samo šeriatsko sklapanje braka bez prethodnog sporazuma sa državom o međusobnom priznavanju vjenčanja koje obavljaju službenici islamske zajednice ili njeni opunomoćenici. Do skora su kod nas postojali šeriatski sudovi. Kadije su vjenčavale i razvrgavale brakove, a država je priznavala njihov čin. Danas ne postoji takav sporazum islamske zajednice sa državom što može biti problematično i dovesti do nereda u sklapanju, odnosno razvodu braka, s obzirom na to da se mnogi odlučuju na sklapanje samo šeriatskog braka. Zbog toga se nameće pitanje da li imam ili neko drugi ima pravo sklopiti brak i da taj brak bude validan? U slučaju da se supružnici žele razvesti, da li imam ili njemu ravna osoba mogu razvrgnuti postojeći brak s obzirom na to da ga je on sklopio, i da takav bude verifikovan od strane države? Da li će u slučaju kada muž ne želi da isplati mehr ženi, imam nadoknaditi taj mehr ili na neki način prisiliti muža da ga isplati? Da li država priznaje izjave svjedoka ugovora o vjenčanju ukoliko jedna od bračnih strana negira postojanje braka u slučaju da ne postoji sporazum između države i islamske zajednice? Šta je sa pitanjem nasljedstva ukoliko muž negira postojanje braka? Sve su ovo pitanja koja me navode da predložim što prije sklapanje sporazuma između islamske zajednice i nadležnih organa vlasti o priznavanju sklopljenih brakova od strane islamske zajednice kao što su to učinile Norveška, Danska, Švedska i druge države Evrope sa islamskom zajednicom.

Drugo, što bih predložio jeste sklapanje brakova pred općinskim matičarem sa zahtjevom da pitanje mehra uvrsti pod posebnu klauzulu kako bi on bio legalno obavezujući i čime bi se izbjeglo njegovo svođenje na dobrovaljan vid davanja kao što je to naša praksa. Ovaj drugi prijedlog bi se mogao praktikovat dok se ne realizuje prvi. Treba imati na umu da je legalitet braku u vrijeme Poslanika s.a.v.s. davao sam Poslanik, odnosno islamska država, a potom šeriatski sudovi sve do pedesetih godina prošlog vijeka kada se radi o balkanskim muslimanima. Muslimanske države u svijetu su riješile ovo pitanje tako što su islamsko bračno pravo uzele za jedino validno pravo u sklapanju brakova i time ga legalizovale. U muslimanskoj državi u slučaju ne isplaćivanja mehra, zakon staje na stranu žene i ona putem njega uspijeva nadoknadit svoje pravo. Kod nas je to, praktično, nemoguće uraditi. Samo šeriatsko vjenčavanje u danas poznatoj formi u BiH i Sandžaku nije dovoljno jer nema pravno utemeljenu legalnost koju može zadobiti ukoliko dođe do sporazuma vjerskih i državnih organa, ili ukoliko se vjenčanje bude obavljalo u općini sa zahtjevom da se uvrsti mehr i da se traži saglasnot staratelja.

Hfz. Mr. Senaid Zajimovic

preuzeto sa http://www.n-um.com

Hvala i zahvala pripadaju Svevišnjem Allahu! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.

Prvo, šest je ruknova, to jest farzova abdesta, a to su: pranje lica (kojem pripadaju usta i nos, pa je njihovo ispiranje također obaveza), pranje ruku s laktovima, potiranje po glavi, pranje nogu s člancima, pranje dijelova tijela po redoslijedu i uzastopnost prilikom pranja, to jest bez pravljenja duge pauze između pranja dvaju udova. Allah, dželle šanuhu, objavio je: “O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka…” (el-Maida, 6). A ako u vezi s ovim želite saznati više detalja, pogledajte djelo er-Revdul-murbi, 1/181–188. Šejh Ibn Usejmin veli: “…i ovdje se pod sintagmom farzovi abdesta podrazumijevaju njegovi ruknovi, sastavni dijelovi. To nam objašnjava činjenicu da učenjaci, Allah im se smilovao, za nešto koriste sinonime” (eš-Šerhul-mumti, 1/183). A u drugim odgovorima govorili smo o tome da većina učenjaka ne pravi razliku između farza i vadžiba.

Kad je riječ o izgovaranju bismille prije abdesta, imam Ahmed drži da je to obaveza, dok većina islamskih učenjaka smatra da je to sunnet.

Drugo, abdest ima mnogo sunneta. Šejh Salih el-Fevzan zapisao je sljedeće: “Evo, ovo su sunneti abdesta: upotreba misvaka prilikom ispiranja usta kako bi se pomoću toga postigla čistoća usta radi obavljanja ibadeta, učenja Kur’ani-kerima, obraćanja Allahu i tako dalje; pranje šaka tri puta prije pranja lica, jer se prenosi da je to Poslanik, ﷺ, radio, i zato što se šakama peru ostali dijelovi tijela, pa se njihovim pranjem postiže veća čistoća drugih dijelova tijela koji se peru; prvo isprati usta i nos, a zatim oprati lice, jer se tako prenosi u hadisima, te temeljito ispiranje usta mućkajući vodu punim ustima i ispiranje nosa ušmrkujući vodu; trljanje guste brade kako bi se natopio njen korijen, kao i trljanje prostora između prstiju ruku i nogu; počinjanje od desne strane, a ne od lijeve; pranje lica, ruku i nogu dva i tri puta.” (el-Mulehhasul-fikhi, 1/44, 45)

Potiranje ušiju sunnet je, prema mišljenju većine učenjaka, dok imam Ahmed smatra da je i to obaveza.

Lijepo je poslije abdesta proučiti sljedeće dove: “Svjedočim da nema istinskog božanstva osim Allaha, Jedinog, Koji nema saučesnika, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik” (“Ešhedu en lā ilāhe illallāhu vahdehū lā šerīke lehū ve ešhedu enne Muhammeden ‘abduhū ve resūluhu!”); “Allahu, učini me jednim od onih koji se mnogo kaju i učini me jednim od onih što se često čiste” (“Allāhumme idž‘alnī minet-tevvābīn vedž‘alnī minel-mutetahhirīn!”); “Hvaljen i slavljen neka si, Allahu moj, svjedočim da nema istinskog božanstva osim Tebe, od Tebe oprost tražim i Tebi se kajem” (“Subhāneke Allāhumme ve bi hamdike, ešhedu en lā ilahe illā Ente, estagfiruke ve etūbu ilejke!”).

A Gospodar svjetova najbolje zna.

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Nije dozvoljeno da čovjek pokaže svoje stidno mjesto onom kome ga ne smije pokazati. Stoga je grešan onaj ko fiziološku potrebu obavi u abdestahani i ljudi vide njegovo stidno mjesto. Islamski pravnici kažu da je čovjek radi obavljanja fiziolške potrebe obavezan otići tamo gdje nema nikog, a umjesto pranja obrisat će se kamenčićima, maramicama ili bilo čime drugim čime je dozvoljeno obrisati se. Podsjećanja radi, čovjek se poslije fiziološke potrebe briše na taj način što tri puta (ili više od toga ako postoji potreba) očisti mjesto iz kojeg je izašla nečistoća. Evo kako su pravnici objasnili ovu konstataciju: “Zabranjeno je da čovjek zarad pranja poslije fiziološke potebe pokaže stidno mjesto onima kojima ga ne smije pokazati, pa je vadžib poduzeti sve ono čime će izbjeći to zabranjeno djelo.” Na temelju toga kažemo da čovjek mora, onoliko koliko je u mogućnosti, kriti svoje stidno mjesto.

Šejh Muhammed b. Usejmin