To nije tačno. Žena muslimanka koja nije pokrivena a izvršava druge vadžibe (namaz, post, zekat i slično) je velika griješnica zbog nepokrivanja s tim da samo nepokrivanje neće biti…

razlog da nikada ne uđe u Džennet. Od akide Ehli sunne vel džema’ je da će svaki veliki griješnik (onaj koji čini velike grijehe poput zinaluka, krađe, laganja, nepokrivanja i slično) ako se ne pokaje za svoje grijehe prije smrti a Allah mu ne oprosti te grijehe biti bačen u vatru i pržen u njoj shodno vličini počinjenih grijeha a da će kad tad biti izvađen iz Džehennema i ući u Džennet jer je umro na tevhidu, tj. na LA ILAHE ILLELLAH i nije činio širk Allahu. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Allah neće oprostiti da mu se širk čini a oprostiće mimo toga kome hoće” (En-Nisa 48) Prema tome, nepokrivanje je velik grijeh i ona osoba koja to svjesno radi biće kažnjena žestokom kaznom ali to ne znači da nikada neće vidjeti Džennet.

Odgovorio na pitanje
Mr.Zijad Ljakić

AlejkumusSelam! Pošto je pitanje udaje muslimanke za kjafira ili inovjerca, kako se kod nas kaže, veliki musibet u našim krajevima, evo kompletna studija o tom pitanju.

Nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da muslimanki nije dozvoljeno da se uda za bilo kojeg kjafira, kršćana, Židova, međusiju, budistu i slično[1]. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “One (muslimanke) njima (mušricima) nisu dopuštene, niti su oni (mušrici) njima (muslimankama) dopušteni“, (El-Mumtehine, dio 60. ajeta) i kaže: “Ne udavajte vjernice za mnogobošce dok ne postanu vjernici; uistinu je rob-vjernik bolji od mnogobošca, makar vam se i dopadao”. (El-Bekare, dio 221. ajeta) Sa ova dva ajeta Uzvišeni je zabranio da se muslimanke udaju za nevjernike i učinio taj brak ništavnim.

Kaže Kurtubi: “Idžmau’ Ummeta je na tome da apsolutno nije dozovoljeno da mušrik ženi mu’minku zbog toga što je u tome poniženje za Islam”[2]. Kaže Šejhul-islam Ibn Tejmije: “Muslimani su složni da kjafir ne nasljeđuje muslimana niti kjafir ženi muslimanku”[3]. Kaže Vehbetu Ez-Zuhajli: “Idžmau’ učenjaka je na zabrani ženidbe kjafira muslimankom”[4].

Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Allah neće dati priliku kjafirima nad muslimanima” (En-Nisa’ 141). A kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Islam se uzdiže i ne uzdiže se iznad Islama“[5]. A u ženidbi kjafira sa muslimankom on bi bio iznad nje i imao bi priliku nad njom što znači da bi kufr bio iznad Islama a to nije dozovoljeno po ajetu i hadisu gore spomenutim.

U udaju muslimanke za kjafira je bojazan da je on ne odvede u kufr, jer će je muž pozivati u njegovu vjeru a obično žene slijede svoje muževe u onome na čemu su od vjere. Na to Uzvišeni išareti na kraju 221. Ajeta sure El-Bekare: “Ne udavajte vjernice za mnogobošce dok ne postanu vjernici; uistinu je rob-vjernik bolji od mnogobošca, makar vam se i dopadao. Oni zovu u Džehennem…“. Kafiri pozivaju mu’minke u kufr a pozivanje u kufr je pozivanje u Vatru, jer kufr obavezuje Vatru, pa je tako ženidba kjafira sa mu’minkom sredstvo koje vodi u haram te je zbog toga haram[6].

Muškarac ima vlast nad ženom a nije dozovljeno da kjafir ima vlast nad muslimankom, jer je Islam vjera istine i sve vjere mimo Islama su batil.
Ako se muslimanka uda za kjafira a poznat joj je propis zabrane ona je zinalučarka i njena šerijatska kazna je kazna za zinaluk, a ako nije znala za propis zabrane udaje muslimanke za kjafira u tome ima opravdanje, vadžib je da se njih dvoje odmah razdvoje bez potrebe da joj daje talak (da se razvede sa njom) jer im je brak batil (ništavan) u osnovi.

Prema tome, udaja muslimanke za kjafira bilo koje vrste je ništavna i uopće se ne ubraja u udaju po idžmau’ učenjaka. Šerijatski status ovog braka je da se smatra zinalukom i vadžib je da se njih dvoje razdvoje. A ko dozvoli taj brak on je kjafir pod šartom da znao da je zabranjen. A sama udaja muslimanke za kjafira ne smatra se djelom koje izvodi iz Islama osim ako to ona smatra dozovljenom. Naravno, ovdje se misli na osobu koja se pridržava osnovnih obilježja vjere, poput namaza i slično a ne čini neko djelo koje je izvodi iz Islama. A ako ona mrzi Islam i voli kjafire i prisni je prijatelj sa njima ona je time postala otpadnica od Islama ako je prije toga bila muslimanka.

Ako bi se u islamskoj državi koja sudi po šerijatskom zakonu muslimanka udala za nevjernika, pošto je taj brak šerijatski nevalidan, kadija bi naredio da se razdvoje. A ako bi odbili bili bi silom razdvojeni i kažnjeni bičevanjem shodno koliku kaznu kadija odredi, u slučaju ako ona nije znala da je udaja muslimanke za kjafira haram.

A u sredinama u kojima se po ovom pitanju ne sudi po Šerijatu, kao što je u većini današnjih islamskih zemalja, najveću odgovornost u riješavanju ovog problema, kada se već desi, ima velijj, tj. staratelj. Staratelj je muška osoba koja je glava porodice, na prvom mjestu to je otac, a ako njega nema onda moze biti najstariji brat i slično. Naravno, na roditeljima je da se potrude da se tako nešto ne desi, ali sama činjenica da se to još uvijek dešava u našim krajevima ukazuje da postoje veliki promašaji u odgoju i da su takve porodice daleko od uputa Islama. Pa tako, otac musliman čija se kćerka uda za nevjernika je obavezan da da sve od sebe, upotrebljavajući autoritet očinstva, društvenu ili neku drugu moć, kako bi vratio svoju kćer. Jer taj brak je ništavan, njihov zajednički život je život zinalučara, a djeca koja se rode u tom braku su kopilad.

Tako isto treba da postupi njena majka. A ako to ne urade, a u moćnosti su da ih razdvoje, oni su griješni, jer je Uzvišeni naredio vjernicima da čuvaju svoje porodice od vatre: “O vjernici, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti” (Et-Tahrim 6). A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Svako od vas je pastir (čuvar) i odgovoran (biće pitan) je za one koji su mu potčinjeni. Čovjek je čuvar u svojoj porodici i odgovoran je za nju. Žena je čuvar u kući njenog muža i odgovorna je za one koji su joj potčinjeni…”[7].

Ako nastojanja oca i majke ne urode plodom dužni su, a takođe i ostala rodbina, da prekinu odnose sa kćerkom sve dok ona ne prestane živjeti sa nevjernikom ili dok on ne primi Islam. A u protivnom, ako bi se roditelji i rodbina pomirili sa tim brakom i imali normalne odnose sa njima, to bi značilo da su prihvatili brak koji je šerijatski nevalidan i koji u suštini predstavlja čin zinaluka. A ovo ni u kom slučaju nije dozvoljeno. Ve billah itevfik.

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić

Alejkumu selam! Maskare se mogu podijeliti na dvije vrste uzimajući u obzir da li prodire voda kroz nju ili ne. Pa tako one maskare kroz koje prolazi voda tj. one koje nisu vodootporne uzimanje abdesta preko njih ne utiče na ispravanost abdesta, odnosno abdest je ispravan ako ga uzmemo preko nje. Ako žena uzme abdest a zatim stavi maskaru ona time nije pokvarila abdest, jer stavljanje maskare na oči, svejedno vodootporne ili nevodootporne, samo po sebi ne kvari abdest.

A stavljanje maskare koje su vodootporne, tj. one koje sprečavaju dolazak vode do trepavica, a zatim uzimanje abdesta na njih utiče na ispravnost abdesta, tj. tako uzet abdest nije ispravan niti potpun.

Nema razilaženja među učenjacima četiri priznata fikhska mezheba (hanefije, malikije, šafije i hanabile) da je prilikom abdesta uvjet valjanosti abdesta da se pokvase svi dijelovi tijela (ruke, noge i lice) koji se peru pri abdestu. Argument da je vadžib pokvasiti trepavice na koje se stavlja maskara su riječi Uzvišenog: “O vjernici, kad hoćete molitvu da obavite, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka” (El-Maide 6).

Allah Uzvišeni naređuje da se opere lice a trpavice su sastavni dio vanjštine lica koje je obavezno oprati, tj. pokvasiti. Takođe, dokazuju hadisom mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Posalnik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Teško stopalima od Vatre“, a to je rekao kada je vidio čovjeka koji nije oprao svoje stopalo prilikom abdesta. Žena koja uzme abdest ili gusul preko vodootporne maskare i poslije toga klanja namaz nije joj ispravan ni namaz niti abdest i gusul. Dužna je da očisti trepuške od maskare i ponovi abdest (gusul) i namaz.

Pokrivenost ili otkrivenost žene ili djevojke ne utiče na valjanost abdesta, tj. ne kvari ga. Takođe, izlazak otkrivene žene pred muškarce koji joj nisu mahrem (tj. oni kojima je dozvoljeno da je ožene kada je na udaju), što je veliki grijeh i haram po idžmau učenjaka, ne utiče na valjanost abdesta i ne kvari ga. U našem narodu su rašerena razna uvjerenja oko toga šta kvari abdest, poput: gledanja u ogledalo, gledanja kroz prozor, uzimanja abdesta bez marame na glavi, gledanja otkrivenih ili polugolih žena, gledanja televizije i mnoge druge slične stvari. Sve spomenuto ne utiče na gubljenje abdesta. Zato svaki musliman treba naučiti šta kvari abdest a što je zasnovano na vjerodostojnim dokazima.

Stvari koje kvare abdest su:

Prvo: sve što izađe na dva prirodna otvora (polni organ i analni otvor), tj. izmet, mokraća, mezj, vedj i vjetar. Ispravno je da u ovo ne ulazi bijelo pranje, razni iscjedci kod žena, zrak koji izlazi iz polnog organa žene i slično.

Drugo: gubitak svijesti i duboki san, dok drijemanje i kunjanje ne kvare abdest.

Treće: dodirivanje šakom bez zastora svog ili tuđeg polnog organa (svejedno od strane žene ili muškarca). Dok dodirivanje istih drugim dijelovima tijela (mimo šake) ne kvari abdest.

Četvrto: jedenje devinog mesa.

Sve gore spomenute stvari koje kvare abdest su zasnovane na vjerodostojnim dokazima čije navođenje bi nam oduzelo puno prostora. Naravno, postoje i druge stvari oko kojih učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li one kvare abdest, poput diranja tijela žene bez zastora, izlazak krvi i gnoja iz tijela, povraćanje i slično. Ispravno je da sve ove stvari ne kvare abdest. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić

Dobra djela po Islamu, tj. ona koja se u Islamu smatraju dobrim djelima, poput sadake, održavanja rodbinskih veza, pomaganje ljudima i slično, koja čine kjafiri (svi oni koji nisu muslimani) neće mu biti primljena niti će od njih imati koristi na Sudnjem danu jer im nedostaje šart (uslov) primanja tih djela a to je Islam. Jer uslov da bi nekome bila primljena dobra djela na Sudnjem danu je da je musliman i da je to djelo samo po sebi dobro u Islamu. A da bi neko bio musliman nakon objave Kur’ana mora vjerovati i prihvatiti poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. A što se tiče djela koje kjafiri smatraju dobrim, poput njihovog obavljanja raznih vrsta vjerskih obreda a u kojima, po Islamu, ima kufra i širka to je preče da ne bude prihvaćeno niti da bude nagrađen za njih.

A od jasnih dokaza koji ukazuju da se djela kjafira ne primaju i da im neće koristiti su sljedeći kur’anski ajeti:

– “A djela nevjernika su kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe – a zateći će da ga čeka kraj njega Allahova kazna i On će mu potpuno isplatiti račun njegov jer Allah veoma brzo obračunava – ili su kao tmine nad dubokim morem koje prekrivaju talasi sve jedan za drugim, iznad kojih su oblaci, sve tmine jedne iznad drugih, prst se pred okom ne vidi – a onaj kome Allah ne da svjetlo neće svjetla ni imati“. (En-Nur 39-40)

– “I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim (kjafira) koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti.” (El-Furkan 23)

Znači, Allah, dželle še’nuhu, njihova djela upoređuje sa varkom u ravnici (tj. fatamorganom) ili sa tminama nad dubokim morem , a trećem ajetu kaže da će njihova djela u prah i pepeo pretvoriti, tako da nema sumnje da oni od svojih djela neće imati nikakvu korist na Ahiretu. Oko ovoga nema razilaženja kod islamskih učenjaka.

Takođe, treba znati da Allah, džele še’nuhu, nagrađuje kjafira za njihova dobra djela koja čine odmah na dunjaluku poput djece, opskrbe (rizka), zdravlja i drugih dunjalučkih blagodati, a da od njih nemaju koristi na Ahiretu. A dokaz za to je hadis koji bilježi Muslim u svom Sahihu (7268) od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista Allah za dobro djelo koje učini mu’min dadne mu nagradu na dunjaluka i nagradi ga za njega na Ahiretu, a kafir za dobra djela koja radi na dunjaluku radi Allaha Allah ga zbog toga hrani tako da kada dođe na Ahiret neće imati dobrih djela za koja bi bio nagrađen“.

Kaže imam Nevevi u svom komentaru Muslimovog Sahiha (9/184): “Složni su islamski učenjaci da kjafir koji umre na kufru da neće imati nagrade na Ahiretu, niti će na Ahiretu biti nagrađen zbog djela koja je radio na dunjaluku približavajući se njima Allahu. Jasno je došlo u ovom hadisu da će on bit opskrbljivan na dunjaluku zbog dobrih djela koja je radio, tj. koja je radio približavajući se sa njima Allahu od djela za čiju valjanost nije uslov nijet, poput održavanja rodbinskih veza, sadake, oslobađanja robova, gostoprimstva, rada na dobrobiti (ljudima) i tome slično. A mu’minu će se nagrada za njegova dobra djela sačuvati za Ahiret a još će biti nagrađen za njih takođe i na dunjaluku, nema smetnje da bude nagrađen za njih i na dunjaluku i na Ahiretu. Ovo je došlo u šerijatu pa je vadžib vjerovati u to“.

Takođe je došlo u hadisu kojeg bilježi Buharija da će kjafir koji primi Islam i ustraje na tome biti nagrađen za dobra djela koja je radio kao kjafir.

Zbog svega gore spomenutog, na tebi je da se trudiš i koristiš razne metode da privoliš svoje roditelje da i oni prihvate Islam, ako im želiš dobro u što nema sumnje. A ako ne uspiješ u tome nemoj da se žalostiš, Allah upućuje na pravi put onoga koga On hoće, jer i roditelji Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem su umrli na kufru i na njih se odnose gore spomenuti propisi.

Od Islama je da svojim roditeljima činiš što više dobročinstva bez obzira na njihovo vjersko stanje, jer su oni sebeb (razlog) tvog postojanja a Islam to ne zanemaruje. Što više dovi za njih da im Allah otvori srce za Islam a njihova uputa je u Allahovim rukama.

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić

AlejkumusSelam!

Zahvala pripada Allahu, Njega hvalimo, od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se utječemo od zla nas samih i naših loših djela. ONOG KOGA ALLAH UPUTI NIKO GA NE MOŽE U ZABLUDU ODVESTI, A ONOG KOGA U ZABLUDI OSTAVI NEMA ONOG KO GA MOŽE UPUTITI.

I svjedočim da nema drugog boga osim Allaha koji zaslužuje da se istinski obožava, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, neka je salavat i selam na njega, njegovu porodicu, časne ashabe i sve one koji ih slijede u dobru do Sudnjeg dana.

Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Onome koga Allah želi uputiti – On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onome koga želi u zabludi ostaviti – On srce njegovo stegne i umornim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti. Eto, tako Allah one koji ne vjeruju bez podrške ostavi.” (El-En-am 125) Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija (3011) i Muslim (404) u svojim Sahihima od Ebu Muse El-Eš’arija, radijallahu anhu: “Trojica će dobiti duplu nagradu: čovjek koji posjeduje robinju, pouči je najljepšom poukom i odgoji je najljepšim odgojom a zatim je oslobodi i oženi on ima dvije nagrade, vjernik od Ehli kitabija (sljedbenika knjige) koji je bio vjernik a zatim povjeruje u Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, on ima dvije nagrade, rob koji izvršava Allahova prava i savjetuje svog gospodara“.

Onaj ko hoće da primi Islam treba znati sljedeće:

– Da je Islam predanost Uzvišenom Allahu sa tevhidom, pokornost i poslušnost samo Njemu i odricanje od širka.

– Da se u Islam ulazi tako što se izgovore dva šehadeta (dva svjedočenja): Svjedočenja da nema drugog boga osim Allaha i svjedočenja da je Muhammed Njegov rob i poslanik. Ko izgovori ova dva šehadeta primio je Islam oko čega su složni učenjaci ovog Ummeta.

– Da je značenje “LA ILLAHE ILELLAH” (Nema boga osim Allaha) potvrda i priznanje da niko ne zaslužuje da mu se upućuje ibadet osim Uzvišenog Allaha. Svi ibadeti su isključivo pravo Allaha, dželle še’nuhu, a sve ono što se obožava mimo Allaha je batil (ništavno), te da niko u ovom svemiru ne zaslužuje da mu se ibadet čini osim Uzvišenog Allaha. Kaže Uzvišeni: “To je zato što je Allah istina, a ono što oni, pored Allaha, obožavaju je batil (ništavno)“. ( El-Hadždž, 62)

– Zbog LA ILAHE ILLELLAH su slati svi poslanici, od prvog Nuha do zadnjeg Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, svi su poslani svojim narodima radi ostvarenja ovih riječi. Kaže Uzvišeni: “Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: “Nema boga osim Mene, zato samo Meni ibadet činite!” (El-Enbija, 25) Riječi LA ILAHE ILLELLAH su ključ za ulazak u Džennet, prvi vadžib džinima i ljudima, zbog njih su stvoreni i oni i nebesa i zemlja, one razdvajaju stanovnike Vatre od stanovnika Kuće spasa.

– Da izgovaranje šehadeta, odnosno LA ILAHE ILLELLAH, ne znači puko izgovaranje jezikom, nego da bi se od šehadeta imalo koristi moraju se ispuniti sljedeći šartovi: 1- poznavanje njegovog značenja, 2- izgovaranje sa iskrenošću (samo radi Allaha), 3- potvrđivanje njegovog značenja, 4- izgovaranje sa ljubavlju prema Allahu, poslaniku i onome što on znači, 5- potpuna ubijeđenost u njegovo značenje, 6- prihvatanje onog sa čime on dolazi od namaza, zekata, posta, hadža i slično, 7- kufr u taguta, tj. odricanje od svega onoga što se lažno obožava mimo Allaha, subhaneh.

Savjeti novom muslimanu:

1- Da mnogo zahvaljuje Uzvišenom Allahu što ga je uputio ne jedinu pravu vjeru Islam i izabrao ga između ostalih. Jer je blagodat Upute najveća i najuzvišenija dunjalučka blagodat.

2- Da ne prigovara Allahu što je primio Islam zadivljen sam sobom ne pripisivajući to Allahovoj snazi i moći. Kaže Uzvišeni: “Oni ti prebacuju što su primili islam. Reci: “Ne prebacujte mi što ste islam primili; naprotiv, Allah je vama milost podario time što vas je u pravu vjeru uputio, ako iskreno govorite“. (El-Hudžurat, 17)

3- Da gorljivo nastoji da stiče što više ispravnog šerijatskog znanja bez kojeg mu ni akida (uvjerenje) ni ibadeti neće biti valjani, oslanjajući se pri tome na pouzdane prevedene knjige na njegovom jeziku, slušanje predavanja i posjeta islamskih web-stranica od provjerenih i pouzdanih učenjaka i daija.

4- Da nastoji da dostavi Uputu i hajr na kojima je on i drugima oko sebe poput roditelja, braće, sestara, prijatelja, rodbine i ostalih sa lijepim savjetom i odgovarajućom metodom.

5- Obavezno treba imati vezu i kontakt sa islamskim centrima, institucijama i osobama koje praktikuju vjeru u njegovoj sredini.

6- Da pristupi učenju arapskog jezika jer je on jezik Islama sa kojim je došao Kur’an i Sunnet i da zna da neće osjetiti slast Islama sve dok ne bude čitao Kur’an i Sunnet na njihovim izvornim jezicima, niti će ispravno razumiti Islam osim sa poznavanjem arapskog jezika.

7- Da svim srcem pristupi izučavanju Allahove knjige Kur’ana čitajući prijevod njegovog značenja, razmišljajući o njima i radeći po njegovim propisima.

8- Da nastoji da sve što nauči da je od Islama da primijeni u praksi i da sve što sazna da Islam zabranjuje da smjesta ostavi.

9- Da pročišćava svoj nijjet u Islamu, da ne traži sa njim dunjalučke blagodati i užitke nego da sa svojim Islamom cilja Allahovo zadovoljstvo i spas na onom svijetu.

10- Da mnogo dovi Uzvišenom tražeći da ga učvrsti na Istini, jer su srca između dva prsta Milostivog, okreće ih kako hoće.

– Takođe, treba znati da je izgovaranje šehadeta prilikom primanja Islama ispravno i ako se učini na nekom drugom jeziku mimo arapskog, jer izgovaranje šehadeta na arapskom bez razumijevanja značenja nema nikakve koristi. Znači, da bi onom ko izgovara šehadet na arapskom jeziku (pa makar i u transkripciji) bio valjan šehadet uslov je da razumije značenje tih riječi. Zato nije uslov valjanosti šehadeta da se izgovori na arapskom nego je dozvoljeno na bilo kom drugom jeziku pod šartom da taj koji izgovara razumije njegovo značenje. Naravno najpotpunije je da se izgovori na arapskom uz prethodno razumijevanje onog što se izgovara.

– Nije šart ispravnosti primanja Islama neke osobe da izgovori šehadet javno pred skupinom ljudi. Nego čak ako bi nasamo izgovorio riječi šehadeta sa razumijevanjem i vjerovanjem u značenje šehadeta Islam bi mu bio ispravan pa makar niko ne znao za to. Međutim, njegovo javno obznanjivanje Islama je poželjno da bi drugi muslimani znali da je on primio Islam kako bi se ophodili prema njemu kao muslimanu.

– Ako je onaj koji prima Islam bio prije toga kršćanin dovoljno je da izgovori samo šehadet (dva šehadeta) da bi mu primanje Islama bilo ispravno oko čega nema razilaženja među učenjacima. S tim da je bolje i potpunije da uz izgovaranje šehadeta riječima potvrdi da je Isa, alejhis-selam, Allahov rob i poslanik, da je on Njegova riječ (“budi”) koju je poslao Merjemi (po meleku Džibrilu) i Njegova duša (od Njegovih duša koje je stvorio).

– Od vrlo bitnih stvari je i to da se nastoji izraziti čestitka novom muslimanu zbog velikog uticaja koji ostavlja čestitka na dušu, naročito ako se uz to iskažu radost, veselje i suze radosnice. Jer ako čestitamo ljudima na dobitku djeteta, uspješnom poslu i slično, pa preče je da njemu čestitamo blagodat upute Islama. Koliko su se samo ashabi radovali primanju Islama Omera, radijallahu anhu, i primljenoj tevbi trojice ashaba koji su izostali iz bitke na Tebuku kojima je Zemlja sa svom svojom prostranošću postala tijesna, i mnogi drugi primjeri.
A na pitanja koja si postavio odgovorićemo, inšaallah, čim nam dođe radosni haber tvog primanja Islama.

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić