Alejkumusselam.

U šerijatskim tekstovima u kojima je došla naredba održavanja rodbinskih veza i činjenja dobročinstva prema roditeljima ona je došla u općoj formi i odnosi se i na sinove i na kćeri. Kaže Uzvišeni: “Gospodar tvoj zapovijeda da samo njemu ibadet činite i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im: Uf, i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: “Gospodaru moj smiluj im se, oni su mene kad sam bio dijete njegovali” (El-Isra’, 23-24).

U ovom ajetu je u općoj formi naređeno djeci, znači i muškoj i ženskoj, da roditeljima čine dobročinstvo, a ovakvih šerijatskih tekstova je mnogo. Dok sa druge strane nema nekog argumenta u kojem se obaveza činjenja dobročinstva prema roditeljima ograničava samo na mušku djecu. Prema tome, nema sumnje da si ti obavezna da činiš dobročinstvo svojim roditeljima i da to nije stvar dozvole tvoga muža niti ti on to može i smije zabraniti, nego mu je čak obaveza da te pomaže u tome. Dobročinstvo prema roditeljima je vadžib pa ako bi muž zabranio ženi da čini dobročinstvo svojim roditeljima to bi značilo da joj zabranjuje ono što je vadžib a to njemu niukom slučaju nije dozvoljeno.

Međutim, postoji razlika između i sinova i kćeri u mogućnosti činjenja dobročinstva prema roditeljima. Sinovi obično budu bliže i pri ruci roditeljima, i oni kao muškarci posjeduju materijalnu mogućnost da ih više pomažu. Za razliku od kćerke koja je većinom udaljena od roditelja i nema materijalnu i finansijsku samostalnost, tj. nema svoj vlastiti imetak, kako bi činila dobročinstvo roditeljima u mjeri kako to mogu sinovi. Muž nije dužan da materijalno pomaže punca i punicu jer on ima svoje roditelje koje je dužan pomagati i izdržavati.

Takođe, tvoj odnos prema svekru i svekrvi ne ulazi u održavanje rodbinskih veza jer vaša veza je tazbinska a ne rodbinska. Ti treba da se prema njima lijepo odnosiš, da ih poštuješ, pomažeš koliko si u mogućnosti, ali oni nikako ne mogu da budu na stepenu tvojih roditelja. Isto tako tvoj odnos prema roditeljima treba biti prilagođen tvojoj životnoj situaciji pa kada si u mogućnosti posjetiš ih, nazoveš ih i fizički i materijalno ih pomogneš. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Alejkumusselam.
Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko toga ko se ubraja u rodbinsku vezu koju je musliman dužan održavati i zabranjeno mu je da je prekida.

Prvo mišljenje je da se pod tom rodbinom porazumijevaju svi mahremi koji su u rodbinskoj vezi, tj. to su oni koji ako je jedan od njih muško a drugi žensko nije im dozvoljeno da se žene po Šerijatu. Na ovom stavu je Ebu Hanife, a navodi ga i Nevevi. Po ovom mišljenju rodbina sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze su roditelji, njihovi roditelji (dido i nana) i tako naviše, djeca i njihova djeca (unučad) i tako naniže, braća i njihova djeca, sestre i njihova djeca, amidže i tetke (sestre od oca), daidže i tetke (sestre od majke). Po ovom stavu djeca od amidža, daidža i tetki (od oca i majke) nisu rodbina sa kojima je vadžib održavati rodbinske veze, sa njima je mustehab održavati rodbinske veze.
Dokaz ovog stava je zabrana da čovjek oženi dvije žene, tj. u poligamijslom braku da istovremeno živi sa obe, koje su u rodbinskoj vezi tako da je jedna žena tetka po ocu ili po majci drugoj ženi, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima koje bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallahu alejhi ve sellem, zabranio da se udaje žena (kao druga) na njenu tetku po ocu ili njenu tetku po majci. U jednom od rivajeta stoji: “A ako to učinite (tj. ako oženite neku ženu i njenu tetku) prekinut ćete njihove rodbinske veze”. Prema tome, da se neka žena i kćerka od njene tetke po ocu ili majci ubrajaju u rodbinu čije veze je zabranjeno kidati onda ne bilo dozovoljeno da muškarac oženi njih dvije istovremeno, a to je dozovoljeno po idžmau’ učenjaka. Ovo tumačenje navodi Nevevi u svom Komentaru Sahiha od Muslima.

Drugo mišljenje je da su rodbina svi oni koji nasljeđuju određenu osobu. Po ovom mišljenjeu daidže i tetke po majci nisu rodbina te nije obaveza da se održavaju rodbinske veze sa njima, tj. dozovljeno je prekinuti rodbinske veze sa njima. Ovaj stav spominje Kurtubi. Međutim, ovo mišljenje je slabo jer kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija: “Tetka (po majci) je na stepenu majke”.

Treće mišljenje je da se u rodbinu ubraja svako onaj ko je rođak i po ocu i po majki. Na ovom stavu je bio Šafija i ovo je rivajet od Ahmeda. Pa tako po ovom stavu djeca amidže, daidže i tetki (po ocu i majci) potpadaju pod pojam rodbine. Način održavanja rodbinskih veza po ovom mišljenju se razlikuje shodno blizini rodbinske veze. Prema nekima je obaveza održavati vezu rodbinstva svaki dan, dok je prema drugima svake sedmice a prema trećima svakog mjeseca. Takođe, sa nekima se održava rodbinska veza davanjem imetka, sa drugima nazivanjem selama a sa trećima telefonskim pozivom.

Četvrto mišljenje je da se rodbina koju je obaveza održavati vezu sa njom proteže sve do četvrtog djeda. Ovo je zvanični mezheb kod hanabila. Znači, u tu rodbinu spadaju vlastita djeca, djeca od oca (braća i sestre), djeca od djeda (amidže i tetke od oca) i djeca od očevog djeda (amidže od babe i babine tetke sa očeve strane). Po ovome ne spada u rodbinu niko sa majčine strane što se kosi sa hadisom : “Tetka (po majci) je na stepenu majke”.

Oni dokazuju svoj stav sa ajetom: “Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku Svome daruje pripada: Allahu i Poslaniku njegovu, i bližnjim njegovim, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima…”. (El-Hašr 7) A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je davao od plijena svojoj djeci, djeci Abdulmuttaliba i djeci Hašima, izuzev djece Abduššemsa i Nevfela.

Na kraju se može konstatovati da je prvo mišljenje najbliže istini, a Allah zna najbolje. To jest, da se pod tom rodbinom porazumijevaju svi mahremi koji su u rodbinskoj vezi, tj. da su to oni koji ako je jedan od njih muško a drugi žensko nije im dozvoljeno da se žene po Šerijatu. S tim da se uz ovo mora dodati i četvrto mišljenje zbog snage dokaza, tj. da u rodbinu ulaze mimo spomenutog u prvom mišljenju još i djeca od očevog djeda (amidže od oca i očeve tetke). Prema tome, rodbina sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze su rođaci koji su jedni drugima mahremi, a sa svima ostalim rođacima je samo mustehab održavati rodbinske veze. A način održavanja rodbinskih veza se razlikuje shodno blizini rodbinske veze. Prema nekima je obaveza održavati vezu rodbinstva svaki dan, dok je prema drugima svake sedmice a prema trećima svakog mjeseca. Takođe, sa nekima se održava rodbinska veza davanjem imetka ili zijaretom, sa drugima nazivanjem selama i komuniciranjem a sa trećima telefonskim pozivom. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Oko pokrivanja lica žene muslimanke učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

Prvi stav učenjaka je da lice žene nije avret a da ga je mustehab pokriti, odnosno da ga je dozvoljeno otkriti osim ako se boji za sebe fitne, tj. kada se iskvari vrijeme i pojavi se mnoštvo fasika. Ovo je stav hanefijskog i malikijskog mezheba. Takođe, lice žene nije avret kod šafija, s tim da oni obavezuju ženu da pokrije lice zbog zabrane gledanja u njeno lice. Dok neki drugi učenjaci kažu da su unutar šafijskog mezheba dva stava: prvi zvanični stav da je vadžib pokriti lice i drugi stav unutar mezheba da je dozvoljeno otkriti lice.

Drugi stav učenjaka je da je lice žene avret, odnosno da je vadžib da ga pokrije pred muškarcima koji joj nisu mahremi. Ovo je stav hanbelijskog mezheba i ispravan stav šafijskog mezheba s obzirom na razilaženje unutar mezheba.

Ono što je bitno naglasiti da su složni učenjaci da je pokrivanje lica žene propisano, s tim da su se razišli da li je mustehab ili vadžib, zato čude izjave nekih koji govore u ime Islama da pokrivanje lica žene nije propisano ili da nije od Islama što ukazuje da ili se nisu vratili na knjige mezheba ili je nadvladala strast i džehl a ne zna se šta je gore.

Takođe, bitno je naglasiti da je ovo teoretsko razilaženje među učenjacima oko obaveze pokrivanja lica žene, a da su muslimani u praksi složni da je žena obavezna pokriti lice. Ovaj praktični idžma prenose mnogi učenjaci poput Ibn Hadžera, Ibn Tejmije i ostalih, a svjedoči mu istorija islamskog ummeta u svim krajevima muslimanskog svijeta, svejedno na kojem mezhebu bile sve žene muslimanke su pokrivale lice.

A ono što potvrđuje obavezu pokrivanja lica, s jedne strane, su jasni i nedvosmisleni šerijatski tekstovi Kur’ana i Sunneta koji ukazuju na to nasuprot slabim i nejasnim dokazima kojima se dokazuje dozvola otkrivanja. A sa druge strane, ono što potvrđuje obavezu pokrivanja lica je ono na čemu su sve četiri mezheba a to je da je obaveza ženi pokriti lice kada se pokvari vrijeme i pojavi mnoštvo fasika (griješnika), a ima li goreg vremena po ovom pitanju od današnjeg.

A što se tiče skidanja nikaba i otkrivanja lica od strane žene koja ga je prije toga nosila, to pitanje može imati tri stanja:

Prvo stanje – da skinula nikab nakon što ga je nosila sa ubjeđenjem i znanjem da je pokrivanje lica žene muslimanke vadžib, svejedno bila ubijeđena sa dokazima ili slijedeći one učenjake u čije znanje ima najviše povjerenje jer se inače na njih vraća i njih pita i u svim drugim pitanjima. Ovakva žena je griješna, obaveza je da učini tevbu i da ponovo pokrije lice.

Treba napomenuti da teško stanje, bolest, rad na poslu, slijeđenje drugih žena koje su otkrile lice i slično nisu šerijatski opravdani izgovori da žena koja je pokrivala lice da ga otkrije. Izuzetak ovome je potpuno otkrivanje lica u nuždi pod kojom se podrazumijeva da bi joj, ako ne bi otkrila lice, bila nanešena ogromna šteta u psihičkom (npr. da je to odvede do ludila ili uzrokuje neku duševnu bolest), tjelesnom (npr. da bude kažnjena zatvorom, udaranjem i slično) ili materijalnom (npr. da plaća kazne koje materijalno ne može podnijeti) pogledu sa kojom ne može živjeti normalnim životom.

Drugo stanje – da je skinula nikab nakon što ga je nosila sa ubjeđenjem da je njegovo nošenje mustehaba a ne vadžib slijedeći u tome poznati i priznat stav učenjaka ovog Ummeta. Ovakva žena nije griješna ali joj je bolje i ispravnije da pokrije lice i da ponovo preispita svoj postupak.

Treće stanje – da je skinula nikab nakon što ga je nosila, s tim da je pokrila lice i nosila nikab slijedeći trend i druge žene ne vodeći apsolutno računa o stavovima učenjaka, dokazima i slično. Na ovakvoj ženi je da se pokaje zbog ovakvog ponašanja jer vjerski propisi nisu moda i igra i da detaljno izuči ovo pitanje kao i druga pitanja vjere i da prihvati onaj stav učenjaka i da slijedi onog učenog u čije znanje i bogobojaznost ima najviše povjerenje kao što ih slijedi u drugim pitanjima.

Nakon svega kazanog, preporučujem sestrama koje ne pokrivaju lice da pokriju lice jer je to ispravan stav učenjaka na osnovu dokaza i na osnovu onoga na čemu su se složili kada se pojavi fitna, a ona se već pojavila, da je obaveza pokriti lice.

A one sestre koje su pokrile lice neka znaju da je to čast i ponos muslimanke pogotovu u sadašnje vrijeme. I neka znaju da je ono što se najviše napada u Islamu (poput džihada, primjene Šerijata, položaja žene, pokrivanja lica) da je to je najvrednije u njemu, a nikab je jedna od tih stvari. Budi hrabra i odvažna i zamisli koju ćeš nagradu imati da u ovakvim vremenima napada i podvala na Islam ti budeš jedna od onih koja ga praktično brani. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Pošto je ovdje uglavnom riječ o namjerno propuštenim namazima, treba znati da oko namjerno propuštenih namaza učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li je vadžib uopće da se naklanjaju. Većina učenjaka, od kojih su i četiri mezheba, ima stav da je vadžib naklanjati namjerno ostavljene namaze. Dok manja skupina kaže da ne treba. Obe strane dokazuju svoj stav istim dokazom, a to je hadis od Enesa, radijallahu anhu, da je Posalnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko zaboravi klanjati namaz (u rivajetu: “ili prespava namaz”) neka ga klanja kada se sjeti, nema otkupa za njega osim toga”. (mutefekun alejhi) Tako oni koji obavezuju naklanjavanje kažu: ako je naređeno da naklanja onome (koji je prespavao ili zaboravio) ko nema grijeha u tome što ga je propustio preče je da ga mora naklanjati onaj ko je griješan što ga je propustio. Dok druga strana kaže: da je u hadisu naređeno onome ko prespava ili zaboravi, znači ima opravdanje zbog kojeg nije griješan, da naklanja, što znači da onaj ko namjerno ostavi on nije ispunio šart a to je zaborav, san i tome slično. Takođe kažu da se njegovo naklanjavanje ne prima bez tevbe, a nakon tevbe nema smisla da naklanja jer mu je oprošteno. U svakom slučaju i jedno i drugo mišljenje imaju osnova, dok sa druge strane nema direknog dokaza na tu temu. S tim da je sigurnije da se naklanja.
Pa ako uzmemo stav da je obaveza naklanjati propuštene namaze, onda su pred nama neka druga pitanja koja traže odgovor: šta se naklanjava, koliko namaza, kada i kojim redoslijedom?
Prvo: (šta se naklanjava) vadžib je naklanjati samo farz namaze, dok je sunnete samo mustehab naklanjati, ali bolje ih je nenaklanjavati ako je izostavljeno mnogo farzova.
Drugo: ako tačno zna koliko je namaza propustio, obavezan je naklanjati sve namaze oko čega nema razilaženja kod učenjaka četiri mezheba.
Treće: (koliko namaza se naklanjava) ako ne zna tačan broj namaza koje treba naklanjati, smatraju hanefije i malikije da je dovoljno da klanja toliko namaza koliko je dovoljno da prevagne njegovo mišljenje da je naklanjao sve. Dok šafije i hanabile smatraju da je obavezan naklanjavati toliko namaza sve dok ne bude potpuno siguran da je sve naklanjo.
Četvrto: (kada se naklanjava) složna su tri mezheba, hanefije, malikije i hanabile, da je izostavljene namaze vadžib odmah sve naklanjati. Dok šafije kažu ako je razlog izostavljanja namaza neopravdan vadžib je sve odmah naklanjati, a ako su izostavljeni sa opravdanjem onda je dozvoljeno naklanjavati uz odgađanje.
Peto: (redoslijed) Tri mezheba, hanefije, malikije i hanabile, su na tome da je redoslijed naklanjavanja (znači: sabah – podne – ikindija – akšam – jacija) obavezan (tj. vadžib), s tim da kod hanefija ako ima naklanjati više od šest namaza mimo vitreta sa trenutnim namazom (koji je nastupi da se klanja) nije obavezan redoslijed. Kod malikija ako ima naklanjati više od pet namaza sa trenutnim namazom nije obavezan redoslijed. A kod hanabila nije obavezan redoslijed samo ako se boji da će ga proći taj trenutno prispjeli namaz (tj. da će mu isteći namasko vrijeme). Dok šafije smatraju da je redoslijed naklanjavanja svejedno sa trenutno prispjelim namazom ili bez njega sunnet (mustehab). Najbliži stav je mišljenje hanabila, a Allah zna najbolje.

Prema tome, poštovana sestro u islamu, nakon iskrene tevbe zbog grijeha namjernog ostavljanja namaza mustehab (pohvalno) ti je (a ne vadžib po mišljenju kojem ja naginjem) da naklanjaš sve propuštene farz namaze. Ako ne znaš tačan broj namaza koje trebaš naklanjati, dovoljno je da klanjaš toliko namaza koliko je dovoljno da prevagne kod tebe da je sve naklanjano. Trebaš klanjati namaze po redoslijedu shodno mogućnostima i vremenu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Skraćen odgovor na tvoja pitanja: prvo – samozadovoljavanje je haram, drugo – puštanje brade je vadžib i treće – slušanje muzike je haram.

Detaljan odgovor:

Samozadovoljavanje (masturbiranje ili onanosanje) je haram i veliki grijeh našto ukazuju Kur’an i Sunnet. Kaže Uzvišeni: “… i koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovom, oni doista prijekor ne zaslužuju, a oni koji pored toga traže, oni u griješenju sasvim pretjeruju” (Sura El-Mu’minun 5-7). Uzvišeni Allah u ovom ajetu govori o osobinama mu’mina koji će biti spašeni i kaže da je jedna od tih osobina da stidna mjesta svoja čuvaju osim od žena svojih i robinja svojih, a da oni koji mimo toga traže nešto drugo oni u griješenju granice prelaze. Prema tome Allah, subhanehu ve te’ala, sve intimne radnje mimo naslađivanja i polnog odnosa sa suprugom ili robinjom ubraja u griješenje sa kojim se prelaze granice dozvoljenog.

U hadisu kojeg bilježi Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Mes’uda, radijallahu anhu, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O omladino, ko je od vas u (materijalnoj) mogućnosti neka se ženi, jer sa tim se više obara pogled i u tome je veća zaštita za polni organ. A ko nije u mogućnosti na njemu je da posti, jer mu je to zaštita“. Da je samozadovoljavanje zaštita za polni organ od upadanja u zinaluk Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi ga naveo kao izlaz i rješenje jer je ono lakše od posta.

Puštanje brade je vadžib a njeno brijanje je haram. Ovo je stav svečetiri mezheba: hanefijskog, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog. Dokaz da je puštanje brade vadžib, a ne samo sunnet, je vjerodostojan hadis od Abdullah ibn Omera, radijallahu anhuma, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Razlikujte se od mušrika, puštajte brade da budu bujne i kratite brkove”, a u rivajetu: “Kratite brkove, puštajte brade“.

Muzika je haram po Kur’anu i Sunnetu i ovo je zvanični stav sve četiri fikhska mezheba. Na to ukazuju Plemeniti Kur’an i vjerodostojan Sunnet. Kaže Uzvišeni: “Ima ljudi koji kupuju lehvel-hadis da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna“. (Lukman, 6) Prenosi Ibn Kajim od Vahidija i Ebu Ishaka da su rekli da najviše što je protumačeno pod “Lehvul hadis” da je on pjesma.

Takođe, u drugom ajetu kaže Uzvišeni: “I zavodi glasom svojim koga možeš…” ( El-Isra, 64). Prenosi Ibn Kesir u svom tefsiru da Mudžahid kaže da se u ajetu pod “glasom” misli na zabavu i pjesmu, a sam Ibn Kesir smatra da se misli na pjesmu, a Ševkani “glas” tumači kao pjesmu, zabavu i igranje sa frulom.

A dokaz iz Sunneta je hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati zinaluk, svilu, vino i muzičke instrumente…”. Hadis bilježi Buharija u svom Sahihu u obliku T’alika, a hadis su stručnjaci hadisa ocjenili vjerodostojnim. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com