Alejkumusselam. Ako se na preduslove misli na šartove koje treba ispuniti neko da bi bio obavezan obaviti hadždž onda su ti šarti sljedeći: da je musliman, slobodan, pametan, punoljetan i u materijalnoj i tjelesnoj mogućnosti da obavi hadždž. Pod tjelesnom mogućnosti se misli da tjelesno može podnijeti putovanje, a pod materijalnoj mogućnosti se misli da nakon što izvrši šerijatske obaveze davanja zekata, opskrbe onih koje je dužan izdržavati i zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, ima dovoljno materijalnih sredstava da obavi hadždž. Oko postojanja mahrema za ženu da bi bila obavezna da obavi hadždž učenjaci imaju podijeljeno mišljenje, o čemu će biti govora, inša’Allah.

A ako se pod preduslovima misli na njegovo ophođenje prema porodici i komšijama prije polaska na hadždž onda to spada u pripreme za obavljanje hadždža. Naime, navode islamski pravnici, kada govore o pripremama za hadždž, da onaj ko se odlučio da ide na hadždž treba da učini sljedeće stvari:

– tevbu od svih grijeha,
– da vrati sve dugove i ono što mu je dato na čuvanje ili što je posudio,
– da traži halala od onih kojima je učinio neki zulum ili nepravdu,
– da napiše testament ili oporuku (vesijjet) na svoj imetak,
– ako nije u stanju prije polaska na hadždž da vrati tuđa prava da nekoga opunomoći da to uradi u njegovo ime,
– da obezbijedi svojoj porodici (ženi i djeci), i svima onima koje je dužan izdržavati (poput roditelja, sestre i slično) dovoljno imetka koliko im je potrebno dok se on ne vrati sa hadždža,
– da nastoji da izabere lijepo društvo sa kojim će biti na putovanju i obavljati obrede hadždža, koji će ga podsticati na obavljanje dobrih djela a odvraćati od loših.

Većina običaja koji se praktikuju kod nas u Bosni vezani za pripreme hadždžije za odlazak na hadždž, poput zijareta, davanja poklona i slično, su dozvoljene i u njima ima širine ali nisu obavezne niti su mustehab. Osim onog što se naziva ikrar dovom ili hadždžijskom dovom koja se sa posebnim tekstom i u posebnoj prigodi uči, kao i pravljenje mevluda tim povodom, obje ove stvari su novotarija jer je dova ibadet a i ono što se uči na mevludima su ibadeti, a tako nešto nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti od ashaba, niti od selefa ovog Ummeta pa se toga treba kloniti jer je svaka novotarija dalalet.

A što se tiče mahrema, tj. da li je postojanje mahrema uvjet da bi žena bila obavezna obaviti hadždž, oko toga učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Pa tako, dva imama, Malik i Šafija rahmetullahi alejhim, su na stavu da postojanje mahrema koji će putovati sa ženom nije šart da bi žena bila obavezna obaviti Hadždž. Dok sa druge strane, Ebu Hanife i Ahmed, rahmetullahi alejhim, uslovljavaju postojanje mahrema koji će putovati sa ženom da bi bila obavezna obaviti Hadždž.

Pod mahremom se podrazumijeva muž i svi oni kojima je zabranjeno oženiti tu ženu za sva vremena zbog rodbinskih veza po porijeklu, rodbinstva po mlijeku i veze taštinstva. Mahremi po rodbinskim vezama po porijeklu su: otac, sin, brat, sin brata, sin sestre, amiđža i daidža. Mahremi po mlijeku su kao i mahremi po rodbinskim vezama. A mahremi po taštinstvu su: otac muža, sin muža, muž kćerke i muž njene majke. Pa ako žena nema nikog od gore spomenutih smatara se da nema mahrema.

Tako po Maliku i Šafiji dovoljno je da žena, pored ispunjenja ostalih šartova, nađe sigurene saputnike – društvo pouzdanih žena ili ljudi – time je postala obavezna obaviti Hadždž. Dok joj kod Ebu Hanife i Ahmeda nije dozvoljeno da ide na Hadždž, niti je obavezna da ga obavi, sve dok ne nađe mahrema koji će putovati sa njom. A putne troškove za mahrema je dužna žena snijeti.
Razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju su šerijatski jasni tekstovi u kojima je došla naredba obavljanja Hadždža, dok sa druge strane imamo vjerodostojne hadise (mutefekun alejhi) da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema. Pa oni koji su uslovili postojanje mahrema spojili su naredbu obavljanja Hadždžda sa zabranom putovanja bez mahrema. A oni koji su dozvolili obavljanje Hadždža, koji je temelj vjere, bez mahrema u sigurnom društvu kažu da je putovanje (sefer) za obavljanje Hadždžda putovanje koje je vadžib za koje nije šart postojanje mahrema. Kao što je zarobljenoj muslimanki koju kjafiri oslobode vadžib da putuje u muslimansko mjesto imala mahrema ili ne, takođe putovanje žene kod kadije radi rješavanja pokrenute parnice kao i protjeravanje zinalučarke iz mjesta u kojem je počinila zinaluk u neko drugo mjesto. Za sva tri spomenute situacije nije šart putovanja postojanje mahrema jer je to putovanje vadžib, a takođe i putovanje za obavljenje Hadždža.
Odabrano mišljenje (radžih) po ovom pitanju je da je ženi dozvoljeno da putuje sa pouzdanim muškim ili ženskim društvom da bi obavila Hadždž. Na ovom stavu su pored Malika i Šafije: Aiša, Ibn Omer, Abdullah ibn Zubejr, radijallahu anhum, ‘Ata’, Ibn Sirin, Evzai’, Davud zahiri i mnogi drugi.
Najjači dokazi za ovaj stav je postupak ashaba, a nema sumnje da su oni bolje razumijevali ovo pitanje od onih potonjih. Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, u predaji koju bilježi Buharija u svom Sahihu da je prilikom obavljanja njegovog zadnjeg Hadždža dozvolio ženama Allahovog Poslanika, sallallahu aljhi ve sellem, da obave Hadždž, pa je sa njima poslao Osmana i Adurrahman ibn ‘Aufa, radijallahu anhuma. Pa ako je to bilo dozvoljeno majkama pravovjernih onda je preče da bude i ostalim muminkama.

Takođe, prenosi Nafi’a da bi Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je putovao sa svojim oslobođenim robinjama a da one nisi imale mahreme.
Spomenuto je u prisustvu Aiše, radijallahu anha, da žena ne smije putovati bez mahrema, pa je rekla: “Ne može svaka žena naći mahrema”. Kaže Ibn Sirin: “Nema smetnje da žena putuje (na hodočašće) sa nekim muslimanom”. “Putuje sa grupom žena”, rekao je Malik. Kaže Hammad: “Nema smetnje da žena putuje u grupi dobrih ljudi bez mahrema”. “Putuje sa pouzdanim ljudima”, kaže El-Evzai’. Kaže Šafija: “Putuje sa pouzdanom slobodnom muslimankom”.

A hadis od Ibn ‘Abbasa, radijallahu anhuma, mutefekun alejhi sa kojim dokazuju zabranu putovanja žene na Hadždž bez mahrema, u njemu je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “…, a žena ne putuje osim sa mahremom”, pa je ustao neki čovjek i rekao: “Allahov Poslaniče, moja žena je krenula da obavi Hadždž, a ja sam se prijavio u tu i tu bitku”. “Idi i obavi Hadždž sa svojom ženom”, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Naredio mu je da ide sa svojom ženom na Hadždž, a nije mu naredio da je vrati niti je prekorio njeno putovanje na Hadždž bez mahrema, time ovaj hadis ne može biti jasan dokaz po ovom pitanju, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Oko vremena sunećenja nije ništa vjerodostojno prenešeno, zbog toga učenjaci imaju podijeljeno mišljenje po tom pitanju. Kada je upitan imam Ahmed o vremenu sunećenja odgovorio je: “O tome nisam čuo ništa”. A kaže Ibnul-Munzir: “Oko vremena sunećenja nema hadisa na kojeg bi se moglo vratiti niti sunneta po kojem se radi”. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ibrahim, alejhisselam, se osunetio u (u rivajetu: nakon) osamdestoj godini života u mjestu Kudum”.

Neki učenjaci kažu da je najbolje da se sunećenje izvrši u djetinjastvu jer u tom periodu je najmanje bolno za dijete, te da bi dijete odraslo u potpunom tjelesnom stanju. Kaže imam Nevevi u “El-Medžmu” (1/351): “Mustehab je staratelju da osuneti dijete u njegovoj mladosti jer je to najblaže za dijete”. Bilježi Bejheki u svom Sunenu od Džabira, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu laejhi ve sellem, zaklao akiku Hasanu i Husejnu i osunetio ih sedmog dana. Međutim, sened ovog hadisa je slab kao što su to pojasnili šejh Albani i ostali, te ovaj hadis ne može biti argument po ovom pitanju.

A što se tiče vremena kada je vadžib da se dijete osuneti, po tom pitanju se prenose otprilike neka tri mišljenja: prvo – da je obavezan nakon punoljetnosti da se osuneti, drugo – prije nego što postane punoljetan i treće – kada god hoće, ali da je najbolje prije punoljetnosti.

Prvo mišljenje, da je sunećenje obavezno nakon punoljetnosti, je stav šafijskog mezheba, kao što prenosi imam Nevevi, a dokazuju ga time što uopćeno šerijatske obaveze ne počinju prije punoljetnosti pa tako i sunećenje.

Drugo mišljenje, da je sunećenje vadžib prije nastupanja punoljetnosti, zastupa između ostalih i Ibnul-Kajjim, s tim da je obaveza staratelja da izvrši sunećenje a ne samog djeteta. On dokazuje ovo mišljenje time što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavezao očeve da naređuju svojoj djeci da klanjaju od sedme godine a da ih uderaju od njihove desete godine ako ostavljaju namaz (kao što je prenešeno u hadisu mutefekun alejhi), pa kaže kako se može opravdati njihovo nesunećenje sve dok ne postanu punoljetni. Međutim, ovome se može prigovoriti da je ogromna razlika između obaveze namaza i obaveze sunećenja te da je kijasenje (analogija-upoređivanje) jednog na druga potpada pod tzv. kijas sa razlikom, tj. da ove dvije stvari (namaz i sunećenje) imaju mnogo različitih karakteristika zbog čega je neispravno upoređivati jednu sa drugom.

Od Ibn Tejmije se prenosi (El-Fetav el-kubra, 1/275) da je bio na trećem stavu, tj. da je muslimanu dozovljeno da se suneti kad god hoće a da bi trebao da se osuneti kada se približi godinama punoljetnosti, kao što je to bio običaj Arapa, tako da kada već postane punoljetan bude osunećen. Nema sumnje da je najbolje i najbezbolnije za dijete da ga staratelj osuneti u djetinjstvu odmah nakon rođenja, s tim da nema dokaza da je to sunnet niti vadžib. A musliman postaje obavezan da se osuneti kada postane punoljetan jer sa punoljetnošću postaje obavezan da radi i većinu ostalih šerijatskih obaveza, a da je musliman obavezan osunetiti se prije punoljetnosti za to nema dokaza. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Oko nečistoće psa učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:
Hanefije smatraju da je samo pljuvačka psa nečista, a hanabile i šafije da je čitav pas nečist, dok malikije smatraju da je pas čist pa čak i njegova pljuvačka.
Svi su složni, i oni kod kojih je pas nečist a i oni kod kojih je čist, da posudu iz koje pas loče je vadžib oprati sedam puta od toga jednom sa prašinom ili zemljom jer je tako došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Čišćenje posude nekog od vas iz koje je lokao pas je da se opere sedam puta, jednom sa zemljom”, bilježi ga Muslim (677). A u hadisu mutefekun alejhi, tj. kojeg bilježe i Buharija (172) i Muslim (676), takođe od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo: “Kada pas pije iz posude nekog od vas neka je opere sedam puta”, bez dodatka “čišćenje posude”.

Oni koji smatraju da je pas nečist, svejedno njegova pljuvačka ili čitavo njegovo tijelo, kada se radi o tragovima nečistoće psa mimo posude iz koje je lokao, međusobno se razilaze oko toga da li tu nečistoću treba oprati sedam puta ili onoliko koliko je potrebno da se otkloni sama nečistoća.

Dokazi prva dva mišljenja, tj. da je samo pljuvačka psa nečista ili da je on čitav nečist, se svode na gore spomenuti hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu: “Čišćenje posude nekog od vas iz koje je lokao pas je da se opere sedam puta, jednom sa zemljom”, oni kažu da riječi “čišćenje posude” jasno ukazuju na nečistoću, a onda su se razišli na nečistoću čega upućuje teksta hadisa, da li na nečistoću pljuvačke ili čitavog psa, jer se može odnositi i na jedno i na drugo.

Međutim, malikije odgovaraju na dokazivanje nečistoće sa sa riječju “čišćenje” tako što kažu da riječ “čišćenje” (tuhur) ne znači neminovno da je ono što se čisti nečisto, jer je došla u nekoliko kur’anskih ajeta upotreba riječ “čišćenje” gdje se ono na što se ona odnosi ne smatra čišćenjem nečistoće u bukvalnom smislu nego čišćenje u prenesenom značenju. Poput kur’anskog ajeta: “Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš (tutahhiruhum) i blagoslovljenim ih učiniš” (Et-Tevba, 103). Znači, u ajetu je spomenuta riječ čišćenje a ono na što se odnosi nije nečisto, što znači da se nešto može čistiti a da ne mora značiti da je to “nečistoća” koja je po Šerijatu tretira kao nečistoća.

Malikije dokazuju čistoću psa sa dva hadisa i jednim razumskim dokazom.
Prvi dokaz da je pas čist je to što je dozvoljeno jesti meso koje pas ulovi svojim čeljustima a da istovremeno nije došla naredba u hadisima koji to opisuju da se to meso pere čak ni jednom a kamoli sedam puta. Bilježi Buharija u svom Sahihu u poznatom hadisu Adijj ibn Hatima, radijallahu anhu, a koji govori o lovu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada pošalješ svoga dresiranog psa pa on ubije (plijen) ti jedi, …”, a u hadisu nije došla naredba da se ono što ulovi pas i dirne svojim čeljustima, pljuvačkom i ustima da se opere ni jednom a kamoli sedam puta.

Drugi dokaz je vjerodostojan hadis u kojem je došlo da su psi za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ulazili u njegov mesdžid i izlazili iz njega pri čemu su dodirivali neke njegove dijelove (dijelove mesdžida) a nije došla naredba da se ta mjesta peru jednom, a kamoli više puta. Bilježi Buharija u svom Sahihu od Hamze ibn Abdullaha a on od svoga oca, radijallahu anhu, da su psi mokrili (oko vjerodostojnosti ove riječi u ovom hadisu ima govora kod muhaddisa), ulazili i izlazili iz mesdžida u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da nisu prskali nešto zbog toga (tj. nisu čistili mjesta gdje su oni bili).

Razumski dokaz da se ne radi o nečistoći psa je sama obaveza pranja sedam puta a jednom sa zemljom, što govori da nije riječ o nečistoći jer se nečistoća poput krvi hajza, mokraće, izmeta i slično, otklanja pranjem sve dok nestane sama nečistoća pa makar to bilo jednim pranjem, dok pranje sedam puta i to samo poslije lokanja iz posude ukazuje da se radi o nečemu drugom, a Allah zna najbolje.

Takođe, malikije smatraju da je mudrost obaveze pranja posude iz koje je pas lokao sedam puta zbog jednog od dva razloga:
Prvo- zbog nekog otrova (koji nam nije poznat) kojeg pas ispušta prilikom lokanja a koji može štetiti čovjeku ako bi on koristio tu istu posudu.
Drugo- da je to pranje obaveza činiti a njegovu mudrost i smisao ne znamo jer nam nije došlo pojašnjenje za nju.

Ispravno mišljenje, a Allah zna najbolje, je stav malikija, tj. da je pas čist i da nije obaveza prati ona mjesta na odjeći, tijelu, prostoriji i slično koju on dodirne radi toga što je pas nečist i što obavljanje ibadeta u odjeći ili na mjestima koje dodirnuo pas ne bi bilo ispravno. A ostaje baveza pranja posude iz koje je lokao pas sedam puta, što je došlo u hadisu, naravno ako će je čovjek koristiti poslije njega.

Mu’džiza šerijatskih tekstova u ophođenju prema psu

Ono što podupire stav malikija da u ovom hadisu nije riječ o nečistoći psa nego o nečemu drugom, da li zbog otrovnosti njegove pljuvačke ili nečega što još ne znamo (kako su to malikije tumačile), to je u savremeno doba otkriveno, odnosno da se radi o bolesti pasje pantljičare koju uzrokuje i prenosi pas. A ovo otkriće, može se komotno reći, predstavlja mu’džizu (nadnaravnost) šerijatskih tekstova u ophođenju prema psu.

Pasja pantljičara (trakavica) ili ehinokokoza

Pasja pantljičara je teška podmukla bolest ljudi i životinja, poznata od najstarijih vremena. Ehinokokoza je zoonoza – bolest koja se sa životinja prenosi na ljude. Pas je glavni i konačni domaćin pasje pantljičare (trakavice). Čovjek i životinje su prelazni domaćini ovog parazita. Jajašca iz čmara psa dospijevaju na pasju njušku i dlaku.
Djeca se najčešće zaraze ako ljube psa, dozvole da ih on liže ili miluju psa, a poslije toga ne operu ruke.

Iz jajašaca se pod uticajem želudačno-crijevnog soka, oslobađaju embrioni koji pomoću svojih kukica aktivno probijaju sluzokožu crijeva i odatle putem krvi i limfe prenose u bilo koji organ tijela i u njemu se razvijaju mjehurovi. Zbog sporog razvoja pasje pantljičare ona se otkrije u zrelo doba a jedini lijek za nju je operacija ako se na vrijeme izvrši.

Prije operacije čovjek osjeća tegobe i znakove bolesti, što zavisi od toga u kom organu su mjehuri pasje pantljičare smješteni, njihove veličine i šta “pritiskaju”. Mjehuri pasje pantljičare najčešće se nalaze u jetri, plućima, bubrezima, srcu, a rjeđe na mozgu. Pasja pantljičara se pričvrsti u tankom crijevu psa. Ona je duga do 5mm, ima glavicu i tri članka. Zadnji članak je ispunjen jajašcima (200-500). Ako pas ima pantljičaru izmetom izlučuje njena jajašca, koja su golim okom nevidljiva. Pas u tankom crijevu može da ima više hiljada pantljičara.

Jajašca su otporna i ostaju živa u spoljnoj sredini više mjeseci. Životinje se zaražavaju vodom i hranom, najčešće na paši ili pokošenom travom. Životinje koje obole od pasje pantljičare ne pokazuju uvijek znakove po kojima prepoznajemo bolest, ali daju manje mlijeka, mesa, vune a mogu i da uginu.

U početku Islama je došla naredba da se ubijaju svi psi a zatim je to derogirano i ostalo je propisano da se ubija samo potpuno crni pas ili crni sa dvije pjege. Bilježi Muslim u svom Sahihu (1570) od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ubijaju psi osim psa za lov ili psa za čuvanje stoke. Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu (1572) od Džabira, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se poubijaju svi psi, čak kada bi neka žena došla iz pustinje sa svojim psom mi bi ga ubili. Zatim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se ubijaju psi i rekao je: “Ubijajte crnog psa koji ima dvije pjege jer je on šejtan (u njemu je šejtan)”. A u rivajetu od Abdullaha ibn El-Mugaffela, radijallahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da psi nisu ummet od ummeta (svijet od svjetova) ja bi vam naredio da ih pobijete, ubijajte od njih potpuno crnog psa”. Hadis bilježi Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Ahmed, a Tirmizi i ostali ga ocjenjuju vjerodostojnim.
Takođe, po šerijatu je dozvoljeno držati psa samo u tri slučaja: radi lova, čuvanja stoke i usjeva. Bilježe Buharija (3324) i Muslim (1575) u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko drži psa osim psa za lov ili usjeve ili stoku umanjuje mu se od njegove nagrade svakog dana jedan kirat”.

Sa druge strane, zabranjeno je držati psa u kući, jer je došlo u vjerodostojnom hadisu mutefekun alejhi (Buharija (3322) i Muslim (5636)) od Ebu Talhe, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne ulaze meleci u kuću u kojoj ima pas i slika (kip)”.

Prema tome, svi ovi šerijatski tekstovi jasno ukazuju na posebno tretiranje psa u Islamu, tj. da ga nije dozvoljeno držati u kući, da posudu iz koje loče hranu treba oprati sedam puta a jednom sa zemljom ako ćemo je koristiti, da nije dozvoljeno držati psa osim radi lova, za čuvanje stoke ili usjeva. A ako sve ovo povežemo sa gore spomenutim naučnim otkrićem da pas uzrokuje i prenosi tzv. pasju pantljičaru i to na poznat način onda postaje sasvim jasno zašto je Šerijat zauzeo takav stav prema tom stvorenju. Dok sa druge strane se nama stavlja do znanja da trebamo biti što dalje od kontaktiranja sa psima, ne zato što su oni nečisti i mogu da nam pokvare i mou da utiču na valjanost naših ibadeta (abdesta, namaza i tako dalje) nego zato što uzrokuju i prenose tu opaku bolest pasje pantljičare. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Sve dok se ona ubraja među muslimane dozvoljeno je da je musliman odabere za suprugu i ženi. S tim da je osnova da musliman ženi muslimanku koja redovno klanja, pokrivena je, posti Ramazan i slično, a i obrnuto, da se muslimanka udaje za muslimana koji praktikuje vjeru.

Ovdje treba biti pitanje: u kojim situacijama nema smetnje da se ženi djevojka koja ne nosi hidžab a u kojim je bolje da se ne ženi takva žena. Naime, islam preporučuje prilikom izbora bračnog druga da buduća životna družica bude od onih koji se ističu u praktikuju vjeru, tj. pridržavanju islamskih propisa. Prenosi Ebu Hurejre, radijellahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim: “Ženu žene zbog četiri srvari: zbog njenog bogatstva, porijekla, ljepote i vjere, izaberi onu koja praktikuje vjeru”. Hadis znači da ako bi mladić imao izbora između četiri djevojke: jedna je iz bogate porodice, druga iz ugledne familije, treća poznata po ljepoti i četvrta koju krasi čvrsto pridržavanje vjere, Islam podstiče da oženi onu koja je prepoznatljiva po držanju vjere.

Pod praktikovanjem vjere u hadisu se ne misli na klanjanje pet vakata namaza, pokrivenost i slično, jer su to vadžibi, farzovi i temelji sa kojima musliman biva muslimanom i jer i ostale tri vrste djevojaka spomenutih u hadisu, bogata, ugledna i lijepa, moraju biti one koje se drže temeljnih propisa vjere (klanjanje i pokrivenost). Nego se pod djevojkom koju krasi pridržavanje vjere podrazumijeva ono što je više od ispunjavanja temelja vjere (namaz, post, pokrivanje, i slično) i ostavljanja općepoznatih harama, poput mnoštvo ibadeta, prisustvovanje vjerskim kursevima, bavljenje davetskim aktivnostima, stid, neašikovanje i slično.

Sa druge strane, islamski pravnici kada govore o situacijama i okolnostima kada je mustehab ili vadžib (shodno razilaženju) mužu da da talak (tj. pusti) svojoj ženi navode da je to slučaj kada ona ostavlja namaz, te ga klanja samo u njegovom prisustvu, ili kada ne vodi računa o propisnom pokrivanju (znači pokrivena je ali nemarna u odijevanju) i tome slično.

Naravno, ne možemo zanemariti sredinu i okolnosti u kojima živimo: da smo kao muslimanski narod prošli kroz pedesetogodišnje komunističko zatiranje vjerskih vrijednosti i odvraćanje od vjere, kao i da smo u periodu islamskog buđenja (sahve) i vraćanja islamskim vrijednostima. Gdje oni koji sebe smatraju muslimanima ne izvršavaju ni osnovne temelje vjere, poput namaz.

Pa tako uzimajući u obzir gore spomenuto, tj. da islam podstiče na ženjenje djevojke koja se ističe u pridržavanju vjere (ne samo da klanja i da je pokrivena kakva treba biti svaka muslimanka), te da je mustehab razvesti se sa ženom koja je nemarna u praktikovanju vadžiba vjere (namazu, pokrivanju i slično), kao i okolnosti i uticaj sredine u kojoj mi musimani Bosne živimo, savjetujem mladiće koji praktikuju vjeru a u u kontaktu su ili su odlučili da ponude brak djevojki koja nije pokrivena (neredovito klanja i slično) da postupe na sljedeći način.

Da na lijep i mudar način podstaknu i ubijede tu djevojku da počne klanjati beš-vakat i da se pokrije prije nego što sklope sa njom bračni ugovor. A ako ona neće bolje je da je ne žene (osim ako ona ima opravdan razlog za odbijanje). Time će uvidjeti da li je ona spremna i voljna da se pridržava vjerskih propisa i da li je iskrena u svojim obečanjima. U protivnom, ako bi je oženili u stanju u kakvom i jeste sa nadom da će sa vremenom sve doći na svoje, doći će u neizvijestan položaj. Da li će ona početi klanjati beš-vakat i pokriti se i kada će to biti, to je veoma relativno i upitno.

Te je moguće da prođe mnogo vremena a da se to ne desi, da bobiju djecu, da se brak učvrsti a da ona pod raznoraznim izgovorima ne učini ono što je obečala i što joj je vjerska dužnost. Pa će tako mladiš doći u situaciju da postavlja nekom učenom pitanje: živim sa ženom koja šara sa namazom ili klanja samo u mom prisustvu ili neće i odbija da se pokrije, je li dozovljeno živjeti sa njom, i trebam li se razvesti od nje? Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Onaj ko polno opći sa svojom suprugom po danu u toku Ramazana, a što je haram po idžmau učenjaka, tim djelom je pokvario post tog dana i dužan je da ga naposti. Takođe, vadžib mu je da učini kefaret zbog grijeha polnog općenja u toku Ramazana, i to: da slobodi roba, ili da posti 60 dana uzastopno bez prekida ili da nahrani 60 siromaha. Ovo isto se odnosi na ženu osim ako ju je muž prisilio na intimni odnos.

Argument za ovo je ono što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Buharija, Muslim i ostali od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, o čovjeku koji je polno općio sa ženom u toku Ramazana. U ovom rivajetu hadisa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pitao čovjeka, prilikom pojašnjavanja kefareta, da li može oslobodit roba, a na njegov negativan odgovor pitao ga je da li može postiti dva uzastopno mjeseca, na njegov negativan odgovor pitao ga je da može nahraniti 60 siromaha, a pošto nije ni to bio u stanju dao mu je vreću datula da podijeli siromasima.

A na pitanje tog čovjeka da li da podijeli datule na siromašnije od njega, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se nasmijao i rekao mu da ide i nahrani svoju porodicu. U rivajetu kod Muslima (1872) kefaret nije došao po redoslijedu nego u obliku izbora “da oslobodi roba ili posti dva mjeseca ili nahrani 60 siromaha”. Na osnovu ova dva rivajeta učenjaci imaju dva mišljenja oko načina vršenja kefareta, tj. da li obavezan redoslijed, na čemu su Ebu Hanife, Šafija i Ahmedu rivajetu: ako ne može osloboditi roba jer robova danas nema, znači tek onda prelazi na uzastopni post dva mjeseca, a ako ni to nije u stanju onda da nahrani 60 siromaha. Ili ima izbora da uradi šta hoće od ovog troga, na čemu su Malik i Ahmed u rivajetu.

Na vama dvome je da uradite sljedeće:
1- Da se oboje iskreno pokajete zbog počinjenog djela vodeći računa o ispunjenju šartova tevbe.
2- Da oboje napostite dan Ramazana u kojem ste imali polni odnos.
3- Da svako od vas dvoje izabere kefaret između uzastopnog posta dva hidžretska mjeseca ili hranjenja 60 siromaha (muslimana). Ovo je na osnovu toga što je u rivajetu kod Muslima došlo da može izabrati između jednog od troga.

4- Za svakog siromaha daje se jedan mudd (pregršt, tj. oko 612,5 grama) hrane (pšenice, kukuruza i slično) po tri mezheba (malikije, šafije i hanabile) a po hanefijama dva mudda (dva pregršta).
5- Dozovljeno je hranu dati u brašnu (pšeničnom i slično) ili kupiti gotovu hranu pri lemu se jedan siromah hrani jednim obrokom, a nije dozovljeno niti ispravno davati vrijednost hrane u novcu.
6- Ako bi se dalo u brašnu količina kefareta za jedno od vas dvoje bi iznosila oko 37 kilograma za 60 siromaha, s tim da je bolje dati više radi sigurnosti.

7- Dozvoljeno je (istom količinom hrane od 60 osoba) nahraniti ili podijeliti hranu broju manjem od 60 siromaha ako se ovaj broj ne može naći, jer je u hadisu došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao onom čovjeku da nahrani svoju porodicu a ona je sigurno brojčano bila manja od 60 osoba.

Prema tome, to što kasnite sa činjenjem kefareta ne utiče na obavezu da ga uradite, sama tevba nije dovoljna nego je potrebno učiniti i kefaret, takođe, i ti i žena ste dužni da izvršite kefaret osim ako je ona bila prisiljena. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com