Sve dok se ona smatra muslimankom dozvoljeno je da je musliman ženi. S tim, da je osnova da musliman ženi muslimanku koja redovno klanja, pokrivena je, posti Ramazan i slično, a i obrnuto. Problem nastaje kada u sredini u kojoj živimo ne možemo lahko naći djevojku muslimanku koja praktikuje osnovne stvari vjere.

Tako pitanje nije trebalo glasiti da li je dozvoljeno ovakvu ženu ženiti ili nije, nego u kojim situacijama nema smetnje da se ženi, a u kojim je bolje da se ne ženi takva žena. Naime, islam preporučuje prilikom izbora bračnog druga da buduća životna družica bude od onih koji se ističu u praktikovanju vjere, tj. pridržavanju islamskih propisa.

Prenosi Ebu Hurejre, radijellahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Ženu žene zbog četiri srvari: zbog njenog bogatstva, porijekla, ljepote i vjere, izaberi onu koja praktikuje vjeru.“ (muttefekun alejhi, Buharija 5090, Muslim 3708) Hadis znači da ako bi mladić imao izbora između četiri djevojke: jedna je iz bogate porodice, druga iz ugledne familije, treća poznata po ljepoti i četvrta koju krasi čvrsto pridržavanje vjere, islam podstiče da oženi onu koja je prepoznatljiva po držanju vjere.

Pod praktikovanjem vjere u hadisu se ne misli na klanjanje pet vakata namaza, pokrivenost i slično, jer su to vadžibi, farzovi i temelji sa kojima musliman biva muslimanom i jer i ostale tri vrste djevojaka spomenutih u hadisu, bogata, ugledna i lijepa, moraju biti one koje se drže temeljnih propisa vjere (klanjanje i pokrivenost), nego se pod djevojkom koju krasi pridržavanje vjere podrazumijeva ono što je više od ispunjavanja temelja vjere (namaz, post, pokrivanje, i slično) i ostavljanja opće poznatih harama, poput mnoštvo ibadeta, prisustvovanje vjerskim kursevima, bavljenje davetskim aktivnostima, stid, neašikovanje i slično.

Sa druge strane, islamski pravnici kada govore o situacijama i okolnostima kada je mustehab ili vadžib (shodno razilaženju) mužu da dâ talak (tj. pusti) svojoj ženi, navode da je to slučaj kada ona ostavlja namaz, te ga klanja samo u njegovom prisustvu, ili kada ne vodi računa o propisnom pokrivanju (znači pokrivena je, ali nemarna u odijevanju) i tome slično. Naravno, ne možemo zanemariti sredinu i okolnosti u kojima živimo tj. da smo kao muslimanski narod prošli kroz pedesetogodišnje komunističko zatiranje vjerskih vrijednosti i odvraćanje od vjere, kao i da smo u periodu islamskog buđenja (sahve) i vraćanja islamskim vrijednostima, gdje oni koji sebe smatraju muslimanima ne izvršavaju ni osnovne temelje vjere, poput namaza.

Pa tako uzimajući u obzir gore spomenuto, tj. da islam podstiče na ženjenje djevojke koja se ističe u pridržavanju vjere (ne samo da klanja i da je pokrivena kakva treba biti svaka muslimanka), te da je mustehab razvesti se sa ženom koja je nemarna u praktikovanju vadžiba vjere (namazu, pokrivanju i slično), kao i okolnosti i uticaj sredine u kojoj mi musimani Bosne živimo, savjetujem te da postupiš na sljedeći način; da na lijep i mudar način podstakneš i ubijediš tu djevojku da počne klanjati beš-vakat (pet dnevnih namaza) i da se pokrije prije nego što sklopiš sa njom bračni ugovor, a ako neće bolje je da je ne ženiš (osim ako ona ima opravdan razlog za odbijanje).

Time ćeš uvidjeti da li je ona spremna i voljna da se pridržava vjerskih propisa i da li je iskrena u svojim obećanjima. U protivnom, ako bi je oženio u stanju u kakvom i jeste sa nadom da će sa vremenom sve doći na svoje, doći ćeš u neizvjestan položaj.

Da li će ona početi klanjati beš-vakat i pokriti se i kada će to biti, je veoma relativno i upitno. Moguće da prođe mnogo vremena a da se to ne desi, da dobijete djecu, da se brak učvrsti, a da ona pod raznoraznim izgovorima ne učini ono što ti je obećala i što joj je vjerska dužnost, pa ćeš doći u situaciju da postavljaš ponovo pitanje: živim sa ženom koja šara sa namazom ili klanja samo u mom prisustvu i odbija da se pokrije, je li dozovljeno živjeti sa njom, i trebam li se razvesti od nje? Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sustigao Omera sa grupom ljudi, a Omer se zaklinjao svojim ocem, pa ih je zovnuo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Zaista vam Allah zabranjuje da se zaklinjete vašim očevima, pa onaj ko se kune neka se kune Allahom ili neka šuti”.Prema tome, propisano je da onaj ko se zaklinje da se zakune Allahovim imenom. Odnosno, onaj ko se zakune Allahom, nekim drugim Njegovim imenom ili nekim od Njegovih svojstava, Kur’anom ili Mushafom da će nešto uraditi, a zatim to ne uradi, tj. ne ispuni zakletvu, dužan je učiniti kefaret.
Nije dozvoljeno zaklinjanje sa nečim drugim mimo Allaha (Njegovih imena i svojstava) jer to predstavlja širk. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: “Ko se zakune sa nečim mimo Allaha učinio je kufr ili širk” (Bilježi ga Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i Albani). S tim da ovaj širk i kufr ne izvode onoga koji se tako zakune iz Islama jer predstavlja mali širk i mali kufr. Takođe, nije dozvoljeno zaklinjati se Poslanikom, životom, djecom, emanetom, Kabom i slično. Kaže Ibn Abdulberr da je na ovome idžmau učenjaka. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: “Nije od nas ko se zakune emanetom” (Bilježi ga Ebu Davud, Ahmed, Hakim i Ibn Hibban, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i El-Munziri). Onaj ko se zakune sa nečim mimo Allaha i Njegovih imena i svojstava nije dužan učiniti kefaret jer mu je zakletva neispravna. Dozvoljeno je zaklinjati se Kur’anom i Mushafom ako se misli na Allahov govor a ne na knjigu u kojoj je zapisan Allahov govor.

Učenjaci dijele zakletvu na tri vrste:

Prva- takozvana zakletva LAGV (nenamjerna i neciljana zakletva, tj. uzrečica), tj. zakletva za koju se ne veže nikakav propis, ona se ne smatra zakletvom, niti se zbog nje vrši kefaret. Primjer takve zakletve je ono što se izgovori na jeziku bez ciljanja njegovog značenja poput onih koji se često zaklinju iz navike: tako mi Allaha, Allaha mi. Kaže Uzvišeni: “Allah vas neće kazniti ako se nenamjerno zakunete, ali će vas kazniti ako pod zakletvom nešto namjerno učinite. – A Allah prašta i blag je” El-Bekare, 225).

Druga- zakletva GAMUS, tj. zakletva u kojoj se čovjek namjerno lažno zakune da je nešto uradio a nije ili obrnuto. Za ovu zakletvu se ne vrši kefaret (otkup) jer nju kefaret ne može iskupiti zbog toga što je ona jedan od najvećih grijeha pri čemu se upoređuje sa širkom, ubistvom i neposlušnošću roditeljima. Veličina grijeha se ogleda u tome što se namjerno i svjesno lažući poziva na ime Uzvišenog Allaha što predstavlja omalovažavanje i poigravanje sa Allahom. Bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullaha ibn Amra, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Veliki grijesi su: širk Allahu, neposlušnost roditeljima, ubistvo i zakletva gamus (zakletva na laž)”.

Treća- ispravna zakletva, tj. da se zakune da će nešto u budućnosti uraditi ili da neće uraditi, pa ako ne izvrši ono na što se zakleo vadžib je da učini kefaret (otkup).

Da bi bio obavezan učiniti kefaret zbog ispravne zakletve treba da se ispune tri šarta:

Prvi šart: da se namjerno i svjesno zakune za nešto što je moguće da se uradi (ili ne uradi) u budućnosti. Kaže Uzvišeni: “Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno” (El-Maide, 89). Prema tome, u ispravnu zakletvu se ne ubraja zaklinjanje Allahom na nešto što je bilo u prošlosti, niti zaklinjanje na nešto u budućnosti što je nemoguće uraditi, niti zakletva LAGV (nenamjerna i neciljana zakletva, tj uzrečica).

Drugi šart: da se zakune bez prisile, a ako bude prisiljen da se zakune zakletva se ne broji. Dokaz za to su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Oprašta se mom Ummetu greška, zaborav i ono na što ih prisile”(Bilježe ga Ibn Madže, Ibn Hibban, Bejheki i Darekutni, a dobrim ga ocjenjuju Nevevi i Ibn Kesir).
Treći šart: da ne ispuni ono na što se zakleo, s tim da ako bude prisiljen na to ili učini to iz zaborava nije dužan učiniti kefaret zbog gore spomenutog hadisa.
Ako je prilikom izgovaranja zakletve rekao INŠAALLAH (ne radi bereketa nego radi prepuštanja stvari Allahu, dželle še’nuhu) poput toga da kaže: Tako mi Allaha učiniću to i to inšaallah, pa poslije toga ne ispuni zakletvu nije dužan učiniti kefaret. Dokaz za to su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Onaj ko se zakune i kaže inšaallah nije dužan učiniti kefaret ako to ne ispuni” (Bilježe ga Tirmizi, Ebu Davud, Ibn Hibban, Nesai i Ibn Madže, a dobrim ga ocjenjuju Tirmizi).

Prekršiti ono na što se zaklinje može biti vadžib, haram i dozvoljeno. Pa tako osoba koja se zakune da će ostaviti nešto što joj je vadžib da radi (klanjanje namaza, održavanje rodbinskih veza i slično) ili da će uraditi ono što je haram (da popije alkohol i slično) u ovom slučaju njoj je vadžib da prekrši ono na što se zaklinje pri čemu treba učiniti kefaret.
A haram je prekršiti ono na što se zakleo u slučaju da se zakune da će ostaviti ono što je haram ili da će uraditi ono što je vadžib, tada je obavezan ispuniti zakletvu, jer je njemu svakako zabranjeno da čini ono što je haram a obavezan je da izršava ono što je vadžib. A dozvoljeno je prekidanje zakletve u slučaju kada se zakune da će uraditi ono što je dozvoljeno ili da će ga ostaviti, s tim da treba učiniti kefaret. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima: “Ko se zakune da će uraditi nešto pa vidi da je bolje da uradi nešto mimo toga, neka uradi to što je bolje i neka učini kefaret za svoju zakletvu”.

Kefaret zaklinjanja

Od Allahove milosti prema Njegovim robovima je da im je propisao kefaret, odnosno otkup za grijeh kršenja onoga na što su se zakleli. Kaže Uzvišeni: “Allah vam je propisao kako da svoje zakletve iskupite” (Et-Tahrim, 2).
Uzvišeni Allah pojašnjava u čemu se i kako vrši kefaret za prekršeno zaklinjanje, pa kaže: “Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno. Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljujte kada se zakunete; a o zakletvama svojim brinite se! Eto, tako vam Allah objašnjava propise Svoje da biste bili zahvalni”(El-Maide, 89).
Po kur’anskom ajetu otkup za za zakletvu u jednom svom dijelu ima slobodu izbora a u drugom se mora raditi po redoslijedu. Pa tako onaj ko je dužan da učini kefaret ima izbora između troga:
Prvo – da nahrani deset siromaha, tako što će dati dva pregršta hrane (pšenice, kukuruza, riže i slično) svakom siromahu, ili da ih nahrani gotovom hranom sličnom onom kakvom hrani svoju čeljad ili u današnje vrijeme da da u tzv. narodne ili javne kuhinje, s tim da je džumhur učenjaka na tome da miskini moraju biti muslimani, dok kod hanefija mogu biti i nemuslimani.
Drugo – da obuče deset siromaha tako što će svakom od njih dati odjeću u kojoj može klanjati namaz.
Treće – da oslobodi roba muslimana (a pošto danas skoro da nema robova nećemo o tome detaljisati).
A ako ne može uraditi ništa od ovoga troga na toj osobi je da posti tri dana. Džumhur je na tome da post tri dana bude uzastopan zbog kirajeta Abdullaha ibn Mes’uda, radijallahu anhu: “neka tri dana uzastopce posti”. Prema tome, prvo troje može raditi po slobodnom izboru šta hoće: hrana, odjeća ili oslobađanje roba, a post dolazi tek kada je u nemogućnosti da uradi nešto od prve tri stvari. Zato je greška ono što mnogi muslimani misle i rade da za kefaret zakletve mogu odmah postiti. Pa ko tako uradi a bio je u mogućnosti nahraniti i odjenuti siromahe, njegov kefaret je neispravan.
Ako se nekoliko puta zakune na jednu te istu stvar a zatim prekrši sve te zakletve na toj osobi je da učini samo jedan kefaret. Tako isto, ako se zakune na nekoliko stvari jednom zakletvom, kao da kaže: Tako mi Allaha neću jesti niti ću piti niti ću oblačiti tu i tu odjeću, a zatim prekrši jednu od ove tri stvari na toj osobi je da učini samo jedan kefaret. A ako se zakune nekoliko puta na nekoliko različitih djela a zatim ih sve prekrši na njemu je da izvrši kefaret za svaku zakletvu.
Prema tome, ako si se zakleo na nešto što trebaš uraditi u budućnosti a to nisi ograničio vremenom niti prostorom (recimo za mjesec dana u određenom gradu) ti još uvijek imaš vremena da izvršiš zakletvu. Naravno, ako tvoja zakletva ispunjava i ostale šarte ispravne zakletve, tj. da je to moguće uraditi a što ulazi u ljudske mogućnosti. Pod nemogućim se misli da se zakuneš da ćeš skinuti zvijezdu sa neba, pomjeriti brdo sa njegovog mjesta, preletiti more i slično, a ne misli se na to što je inače moguće ali ti to ne možeš uraditi poput da ćeš kupiti novo auto ili kuću na moru i slično. Znači, ako ti je isteklo vrijeme za izvršenje onoga na što si se zakleo, a bilo je nešto što je u ljudskim mogućnostima, dužan si izvršiti kefaret, shodno kako je gore objašnjeno. To što si jedan dio zakletve ispunio i što si time htio da umiriš sebe i svoju hanumu to ne utiče na obavezu činjenja kefareta. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Otklanjanje nečistoće (mokraće ili izmeta) sa dva prirodna otvora je vadžib po idžmau učenjaka. To otklanjanje se vrši sa vodom, kamenom ili bilo kojim čistim čvrstim predmetom sa kojim se može odstraniti nečistoća. Ono za što je došlo u šerijatskim tekstovima da sa njim nije dozvoljeno otklanjanje nedžaseta sa dva prirodna otvora su čvrsta baljega i kosti, a islamski učenjaci ovome dvome pridružuju sve vrste ljudske hrane. Dokaz da sa baljegom i kostima nije dozvoljeno čistiti se poslije nužde je hadis od Abdurrahmana ibn Jezida da je Selman, radijallahu anhu, bio upitan sljedeće: “Vaš Vjerovjesnik vas je poučio svemu pa čak i čišćenju poslije nužde?”. Pa mu je Selman odgovorio: “Naravno, zabranio nam je da se okrećemo prema Kibli kada vršimo veliku ili malu nuždu, da se čistimo desnom rukom, da se čistimo sa manje od tri kamena i da se čistimo sa baljegom ili kostima”. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu. Mudrost zabrane čišćenja sa baljegom i kostima je pojašnjena u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu a prenosi ga Ibn Mes’ud, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Došao mi je glasnik od džina pa sam sa njim otišao i učio im Kur’an”, pa je sa nama krenuo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i pokazao nam njihove tragove i tragove njihove vatre i kaže da su ga pitali o hrani pa im je rekao: “Vama je svaka kost koja vam dođe u ruke nad kojom je spomenuto Allahovo ime bolja od mesa, i svaka baljega je hrana vašim životinjama”. I još je dodao: “Pa se nemojte sa njima čistiti jer je to dvoje hrana vaše braće”.
Riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Vama je svaka kost koja vam dođe u ruke nad kojom je spomenuto Allahovo ime” učenjaci tumače na dva načina:
Prvi- da se u hadisu misli na to da kada se prilikom klanja ovce spomene Allahovo ime tada se sa njom okoristi i musliman i njegov brat džinn.
Drugi- da se misli na to da kada čovjek pojede meso i htjedne da baci kost kaže Bismillah prilikom bacanja kosti kako bi se od te kosti okoristili i njegova brača džinni. Oba tumačenja su moguća.
Naime, u istom hadisu u rivajetu kod Tirmizija je došlo: “Vama je svaka kost kod koje nije spomenuto Allahovo ime …”. Prividna oprečnost između ovog rivajeta i onog kod Muslima se može izmiriti na sljedeći način: da riječi “Vama je svaka kost koja vam dođe u ruke nad kojom je spomenuto Allahovo ime” u rivajetu kod Muslima znače spominjanje Allahovog imena prilikom klanja, a riječi “Vama je svaka kost kod koje nije spomenuto Allahovo ime …” u rivajetu kod Tirmizija znače da nije spomenuto Allahovo ime prilikom jedenja. (Tuhvetul-ahvezi 8/111). Zbog ove kontradiktornosti između ova dva rivajeta treba dati prednost tekstu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu jer se po općeprihvaćenom pravilu kod muhaddisa tekstovima hadisa koji su u Sahihima Buharije i Muslima daje prednost u odnosu na tekstove ostalih zbirka hadisa.
Prema tome, čišćenje toalet papirom (ili nekim drugim papirom) poslije male ili velike nužde je dozvoljeno i ispravno pod uslovom da se otkloni nedžaset što je uslov pri čišćenju bilo čime drugim. A da oko toga postoji razilaženje među učenjacima nije to mi poznato. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Džemat Teblig je jedan od savremenih islamskih džemata za kojeg je bliže da se kaže da je to džemat vaza i opominjanja nego da je organizacijski uređen džemata poput drugih džemata. Njegova dava se zasniva na dostavljanju nekih vrijednosti Islama svakom do koga se može doći. Džemat obavezuje svakog svog pripadnika da izdvoji dio vremena za “dostavljanje dave” tako što će izaći u davu, mješati se sa muslimanima u mesdžidima, klubovima, radnjama i kućama, pri čemu se drže vazovi, predavanja i podstiče na izlazak sa njima.
Osnivač Teblig džemata je Muhammed Ilijas (1303-1364. po Hidžri) rođen u selu Kandehle u Indiji, školu je učio u poznatoj hanefijsko-maturidijskoj diobendijskoj školi.

Dava ovog džemata je počela u Indiji a zatim se proširila u Pakistan i Bangladeš a odatle se proširila u arapski i islamski svijet te je našle pristalice i sljedbenike u Siriji, Jordanu, Palestini, Libanu, Egiptu, Sudanu, Iraku i Saudiji. Takođe, dava ovog džemata se proširila u većini zemalja svijeta u Evropi, Americi, Aziji i Africi. Glavni centar Teblig džemata je u gradu Nizamuddin u Dehliju i iz njega upravljaju svim poslovima dave njihovog džemata u svijetu. U svom finansiranju se uglavnom oslanjaju na samofinansiranje samih daija pripadnika džemata, iako imaju donacije od nekih bogataša.

Temelji džemata

Osnivač Teblig džemata je odredio da džemat ima šest temelja na kojima se zasniva njihova dava i oko čega se vrti sav njihov govor na simpozijima i skupovima. Tih šest temelja su: 1 – lijepa riječ (LA ILAHE ILLELLAH MUHAMMEDU RESULULLAH), 2 – obavljanje namaza sa skrušenošću, 3 – znanje, 4 – zikr, 5 – poštivanje muslimana i 6 – iskrenost.
Ono što se može prigovoriti ovim temeljima na osnovu mnogih kritika učenjaka upućenih ovom džematu je da pod prvim temeljom LA ILAHE ILLELLAH MUHAMMEDU RESULULLAH oni ne misle pozivanje u čisti tevhid i borbu protiv raznih oblika širkova raširenih u Ummetu, čak šta više sam džemat nije čist od mnogih oblika širka i novotarija oko kaburova, naročito u Indiji i Pakistanu, nego na eš’arijsko-maturidijsko tumačenje LA ILAHE ILLELLAH. Pod trećim temeljom znanje džemat ne podstiče na učenje šerijatskih znanosti, nego čak upozorava na to i odvraća od toga pod izgovorom da se sa sticanjem šerijatskog znanja produbljuje razilaženje među muslimanima a nepisano pravilo džemata je da izbjegava govor o pitanjima u kojima su se muslimani razišli radi čuvanja jedinstva, pa makar ta pitanja bila vezana za temelj Islama, tj. širk i tevhid. Takođe, pod zikrom se uglavnom misli na sufijske zikrove jer je sam džemat pod jakim uticajem sufija. A temelj poštivanja muslimana se bazira na izražavanju poštivanja prema svim muslimanima ne osvrćući se na njegovu akidu, novotarije i dalalet na kojem se nalazi pod izgovorom da za otklanjanje munkera još nije došlo vrijeme jer za tako nešto treba imati posebnu islamsku atmosferu, a sa druge strane to bi pravilo prepreke na putu dave i odbijalo bi ljude od ove dave.

Izlazak u davu

Način dave Teblig džemata se sastoji u sljedećem: da grupa pripadnika tog džemata dobrovoljno izađe u davu u nekoj zemlji, svako od njih ponese posteljinu i ono što je potrebno od troškova pri čemu se vodi računa da skromnost bude njihovo glavno obilježje. Nakon što stignu u neko određeno mjesto u kojem žele da vrše davu organizuju se tako što neki od njih očiste i pripreme mjesto u kojem će boraviti, dok druga skupina prošeta kroz krajeve dotičnog mjesta, ulice, pijace, radnje pozivajući ljude da prisustvuju tzv. Bejanu, tj. predavanju koje drži jedan od članova njihove grupe. Nakon predavanja traže od prisutnih da izađu sa njima na Allahovom putu obilazeći razna mjesta u gradu. Nakon sabah namaza prisutne džematlije podijele u grupe a svaku grupu predvodi sljedbenik Teblig džemata zatim ih poučavaju učenju Fatihe i nekih drugih kraćih sura, i sve ovo se ponavlja nekoliko dana. Nakon završetka njihovog boravka u nekom mjestu pozovu ljude da sa njima idu u njihov naredni davetski izlazak dan, tri, sedam ili mjesec dana, vodeći računa o mogućnostima pozvanih. A sve ovo kako bi se radilo, kako oni tumače, po riječima Uzvišenog: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete…”(Ali Imran, 110). Najprimjernije je po džematu da izlazak u davu bude jedan dan u sedmici, tri dana u mjesecu, četrdeset dana u godini i četiri mjeseca u toku života.

Neki stavovi džemata

Po shvatanju džemata ne treba se izlagati otklanjanju munkera u ovoj davetskoj fazi jer kada se poprave pojedinci munker će sam po sebi nestati u društvu.
Džemat Teblig smatra da je slijeđenje fikhskih mezheba vadžib i da je idžtihad zabranjen jer u ovom vremenu učenjaci ne ispunjavaju šartove idžtihada.
Džemat je od samog početka pod jakim uticajem sufijskih tarikata koji su rasprostranjeni u Indiji, pa tako ono što se inače prigovara sufijama to se može prigovoriti i ovom džematu. Poput obavezivanja svakog murida (učenika) da ima šejha kojem je dao bej’u (prisegu) jer ko umre a nije dao prisegu umrijeće džahilijetskom smrću. Često se davanje prisege kod sljedbenika ovog džemata daje grupno na javnom mjestu čak i uz prisustvo žena koje daju prisegu.
Od karakteristika džemata je da snove dižu na stepen činjenica koje postaju temelj na koji se izgrađuju određeni stavovi a koji utiču na proces davetskog rada. Ovaj džemat smatra da je sufizam najbliži put za buđenje slasti imana u srcima vjernika. Na njihovim jezicima se nerijatko čuju imena sufijskih šejhova, poput Abdulkadira Džilanija, Suhraverdija, Džemaludina Rumija i drugih.
Ovaj džemat se ne bavi politikom i zabranjuje svojim pristalicama da se upuštaju u političke probleme, njihova je parola: “bavljenje politikom je da ostaviš politiku”.

Pošto ovaj džemat zasniva svoje davetske aktivnosti na podsticanju na dobra djela (tergibu), odvraćanju od loših (terhibu) kao i na buđenju emocija i osjećanja oni uspijevaju da privuku u okrilje imana i vrate vjeri mnoge ljude koji su oronuli u grijesima i prepustili se dunjalučkim uživanjima, takođe na njihovim rukama je mnogo nevjernika koji su primili islam. Sve ovo se ubraja u pohvalna i pozitivna djela ovog džemata što se ne može negirati.

Kritika džemata

Od najbitnijih stvari koje se prigovaraju ovom džematu je sljedeće:
– potpuno zapostavljanje popravljanja akide kod muslimanskih masa, čak šta više tolerisanje i njegovanje mnogih akidetskih zastranjenosti i novotarija unutar sljedbenika samog džemata, naročito onog što je vezano za i oko kaburova.
– jak uticaj sufijskih tarikata u odgoju i usmerenju sljedbenika džemata, poput kaderijskog, nakšibendijskog i suhreverdijskog tarikata, kao i uticaj na shvatanja, rad i djelovanje džemata sa svim onim zabludama na kojima počiva sufizam.
– zapostavljanje negiranja munkera na koje nailaze u toku svojih davetskih izlazaka.
– tumačenje hadisa koji podstiču na džihad da se odnose na davetske izlaske slične onima koji oni rade što je odvelo dotle da skoro zaboravljaju i zanemaruju postojenje i ulogu džihada u Islamu.
– uzimanje nekih segmenata i dijelova Islama, a svjesno zapostavljanje pa čak i negiranje drugih dijelova Islama.
– praktikovanje mnogih novotarija u ibadetima i oslanjanje na raznorazne sporne knjige koje su pune akidetskih zabluda i zastranjenja.
Mnogi šejhovi, poput Bin Baza, Aburezzeka Afifija, Saliha Fevzana i drugih, kada su upitani o ovom džematu i zajedničkom izlasku sa njima u davu, prvo su upozorili na mnoge sporne akidetske stvari na kojima počiva ovaj džemat, a zatim su zabranili izlazak sa njima u davu osim sa ciljem da se radi na popravljanju akide i menhedža samih sljedbenika tog džemata. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Nije dozvoljeno zamijeniti muezina sa puštanjem snimnjenog ezana sa kasete ili CD-a. Ezan je jedan od najboljih ibadeta koji se obavlja riječima i tijelom, on je farz kifaje po većini učenjaka, predstavlja jedan od glavnih vanjskih obilježja Islama, muslimansko mjesto koje ostavi učenje ezana, kažu učenjaci da je vadžib povesti borbu protiv tog mjesta ako odbiju učenje ezana, učenje ezana je vadžib za obavljanje pet vakata namaza. Učenje ezana je znak koji razdvaja muslimansko mjesto od kjafirskog, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi htio napasti neko mjesto sačekao bi da nastupi vrijeme namaza pa ako bi čuo ezan ne bi napao a u protivnom bi. Takođe, ezan ima svoje šartove od kojih je najbitniji nijet pa tako ezan nije ispravan od strane pijane, lude i osobe koja nije pri svijesti jer one nisu u stanju zanijetiti. A pod nijetom se misli da muezin prije učenja ezana zanijeti učenje ezana za taj namaz koji je nastupio. Sva ova gore spomenuta značenja učenjem ezana sa kasete ili CD-a se ne mogu ostvariti te zbog toga ovakvo učenje ezana i nije ispravno. Kada je upitan šejh Usejmin da li je učenje ezana sa kasete ispravno odgovorio je da nije ispravno jer je ezan ibadet a ibadete mora da predhodi nijet. Takođe, kada je upitan da li musliman treba ponavljati učenje ezana i učiti dovu koja se uči nakon ezana, odgovorio je da se ezan može učiti u dvije situacije: prva je ezan koji se uči kada nastupi namasko vrijeme od strane muškarca, na ovakav ezan se odgovara ponavljanjem i učenjem dove, a druga situacija je da se pusti snimljen ezan koji je od prije snimljen, takav ezan se ne prati ponavljanjem i učenjem dove jer to u suštini i nije stvarni ezan, odnosno ne uči ga muškarac u vrijeme kada mu je naređeno da ga uči nego je to samo slušanje onoga što je od prije snimljeno.

Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji (broj fetve 10189) o onome što se dešava u nekim muslimanskim zemljama da se umjesto stvarnog učenja ezana od strane čovjeka kada nastupi namasko vrijeme puštaju snimljeni ezani preko kaseta i CD-ova, pa je odgovorila da to nije dovoljno za propisani ezan, nego da je vadžib da muezin lično prouči ezan jer je u vjerodostojnom hadisu tako naredio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Poznati šejh Mešhur Hasan je u svojoj knjizi “El-Kavlu el-mubin fi ahtail-musalin” naveo sve sporne stvari koje u sebi sadrži puštanje ezana preko kaseta i CD-ova umjesto stvarnog učenja. Od tih stvari naveo je sljedeće:

1 – Gubljenje nagrade učenja ezana muezinima i skraćivanje toga samo na onoga čiji je glas snimljen.

2 – Oprečnost ovakvog načina učenja ezana riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada nastupi namaz neka vam neko od vas prouči ezan i neka vas predvodi najstariji od vas” (mutefekun alejhi).

3 – Oprečnost ovakvog načina učenja ezana onome što su muslimani stoljećima radili od početka Islama pa sve do današnjeg doba u svim mjestima i u svim mesdžidima gdje se ezan učio od strane muezina za svaki beš vakat.

4 – Donošenje nijeta je šart ispravnosti ezana, zbog toga je neispravan ezan ako ga prouči luda i pijana osoba, jer one nisu u stanju zanijetiti, a ovo isto se odnosi na puštanje snimljenog ezana.

5 – Ezan je tjelesni ibadet i zato kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame: “Ne može čovjek da se oslanja na ezan koji uči neko drugo jer je ezan tjelesni ibadet i nije ispravno da se izvodi za dvije osobe poput namaza”, tj. ne mogu se džematlije u jednom mesdžidu oslanjati na učenje ezana u drugom mesdžidu, kao što se ne može jedan musliman oslanjati u svom namazu na namaz koji je obavio neki drugi musliman.

6 – Za učenje ezana za svaki namaz i u svakom mesdžidu je vezano mnoštvo suneta i adaba, a učenjem ezana putem puštanja kasete se ti suneti zapostavljaju i ne izvršavaju, a da ne govorimo o nedostatku samog nijeta učenja ezana.

7 – Ovakvim izvođenjem ibadeta se otvaraju vrata poigravanja sa vjerom i unošenja novotarija u ibadete i obilježja Islama i što je najgore vodi u to da se potpuno ostavi prirodno učenje ezana zadovoljavanjem sa onim što je snimljeno.

Kolegij islamskog prava je 1406.po Hidžri na svom devetom skupu u Meki izašao sa stavom da učenje ezana u mesdžidima nakon što nastupi namasko vrijeme puštanjem već snimljenog ezana nije dozvoljeno niti je ispravno u obavljanju ovog ibadeta, niti se time postiže i izvršava propisani ezan, te da je obaveza muslimanima da lično uče ezan za svaki namaz u svakom mesdžidu kao što je bila praksa muslimana od vremena njihovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve do današnjeg dana.

Ovakav stav oko puštanja snimljenog ezana su zauzeli bivši saudijski muftija Muhamed ibn Ibrahim, Bin Baz, Usejmin, Vijeće visokorangiranih učenjaka i Stalna komisija za fetve iz Saudije, Kolegij islamskog prava pri Rabiti, kao i mnogi drugi učenjaci širom islamskog svijeta.

Prema tome, puštanje snimljenog ezana umjesto muezina kada nastupi namasko vrijeme nije dozvoljeno niti ispravno, tj. smatra se kao da i nije proučen i nema sumnje da je to novotarija u načinu izvođenja ovog ibadeta. Zato je na onome ko god je u mogućnosti i stanju da promijeni ovu pogrešnu praksu u mnogim džamijama da uloži truda na lijep način da se taj ibadet izvodi onako kako su to muslimani radili četrnaest stoljeća. A u onim džamijama gdje nije moguće promijeniti ovu pogrešnu praksu jer bi to odvelo u razdor, svađu i slično nije grijeh na džematlijama nego na onima koji su odgovorni. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com