Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
NAKLANJAVANJE NAMJERNO PROPUŠTENIH NAMAZA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Namjerno ostavljanje namaza i posta od strane one osobe koja sebe smatra muslimanom je veoma krupna i velika stvar, tj. to su grijesi kojima nema ravnih poslije činjenja širka. Ostavljanje namaza je gori i veći grijeh od činjenja zinaluka, krađe, pijenjaviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Namjerno ostavljanje namaza i posta od strane one osobe koja sebe smatra muslimanom je veoma krupna i velika stvar, tj. to su grijesi kojima nema ravnih poslije činjenja širka. Ostavljanje namaza je gori i veći grijeh od činjenja zinaluka, krađe, pijenja alkohola, konzumiranja kamate i slično, jer nema razilaženja među učenjacima da počinioci ovih grijeha činjenjem tih grijeha ne izlaze iz Islama osim ako ih ohalale. Za razliku od ostavljača namaza oko njega učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li ga taj grijeh izvodi iz Islama ili ne.
A što se tiče naklanjavanja propuštenih namaza, zavisi da li su propušteni zbog šerijatski prihvatljivog opravdanja, poput zaborava, spavanja i slično, ili su propušteni namjerno zbog nemarnosti ili lijenosti.
Nema razilaženja među učenjacima da je obaveza naklanjati namaz koji se izostavi sa šerijatskim opravdanjem poput zaborava ili spavanja. Pa tako, ko prespava neki namaz ili ga zaboravi klanjati obavezan je da ga klanja kada se sjeti da je propustio taj namaz pa makar to bilo vrijeme kada je zabranjeno klanjati nafilu namaz (kada Sunce izlazi ili zalazi ili je u zenitu).
Argument da je u ovom slučaju osoba obavezna naklanjati propuštene namaze je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko zaboravi da klanja namaz ili ga prespava, njegov kefaret je da ga klanja kada ga se sjeti”. Ili u rivajetu kod Buharije i drugih: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”.
Oko obaveze naklanjavanja namaza od strane onog ko ga namjerno izostavi bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga (poput zaborava i spavanja) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Većina učenjaka je na stavu da je namjerno izostavljeni namaz obaveza naklanjati. Tu obavezu dokazuju gore spomenutim hadisom: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”, pa kažu: ako je obavezan naklanjati namaz onaj ko ga iz zaborava izostavi a u tom propuštanju namaza nema grijeha i prijekora, onda je preče da je obavezan naklanjati onaj ko ga namjerno izostavi. Ovome se može prigovoriti da je obaveza muslimanu da naklanja namjerno propuštene namaze došla bi ta obaveza pojašnjena u jasnim šerijatskim tekstovima, a nje nema. A sa druge strane ogromna je razlika između onoga kome prođe namaz zbog zaborava i spavanja i onoga koji namjerno neće da ga klanja.
Drugi stav učenjaka je da namjerno ostavljene namaze nije obaveza naklanjati. A i kada bi se naklanjali ne prihvataju se niti su valjani, jer nisu klanjani u njihovom namaskom vremenu i jer su izostavljeni bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga, pa se zbog toga i ne primaju kao naklanjani.
Na ovom stavu su šejhul-islam Ibn Tejmije, Ibn Hazm i neki učenici i sljedbenici imama Šafije.
Oni dokazuju svoj stav time što naredba za obavljanje namaza u njegovom namaskom vremenu nije isto što i naredba da se naklanja taj namaz kada istekne namasko vrijeme, odnosno da obaveza naklanjavanja namjerno izostavljenih namaza zahtijeva posebnu naredbu od Uzvišenog Allaha ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a te naredbe mi nemamo. Također, onaj ko namjerno ostavlja namaz se nalazi u jednom od dva stanja: ili je kjafir jer ostavljanje izvodi iz Islama, na čemu je skupina učenjaka ovog ummeta, ili je veliki griješnik koji treba da učini tevbu. Pa ako uzmemo da je kjafir, s obzirom da primanje Islama poništava učinjene grijehe prije njega kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Muslim i ostali, samim vraćanjem vjeri i primanjem Islama onome ko je namjerno ostavljao namaz bivaju poništeni grijesi namjerno ostavljenih namaza. Zato osoba koja primi Islam nije obavezna da naklanja propuštene namaze i neispoštene dane prije Islama.
A ako uzmemo da je onaj ko namjerno ostavlja namaz veliki griješnik a ne kjafir on je obavezan da učini tevbu a samim činjenjem tevbe poništavaju mu se grijesi zbog kojih je učinio tevbu. Da tevba poništava grijehe došlo je u Muslimovom Sahihu kao i u drugim hadiskim zbirkama. Treba imati u vidu da osoba koja je namjerno ostavljala namaz dug vremenski period, kao i post mjeseca Ramazana nekoliko godina, da obavezivati ovakvu osobu da naklanja i naposti propuštene namaze i naposti namjerno neispoštene dane predstavlja veliku teškoću i vrlo je moguće da odvrati takvu osobu od činjenja tevbe. Ono što je presudno po ovom pitanju je da nema šerijatskog dokaza koji obavezuje ovakvu osobu da naklanjava i napašta namjerno propušteno.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je da onaj ko namjerno ostavi farz namaz ili post dana Ramazana nije obavezan da ih naklanja i naposti, a ako bi to i uradio ne prihvata mu se i nije ispravno. Nego je na njemu da učini iskrenu tevbu i da nastoji nadoknaditi propuštene vadžibe sa što više dobrovoljnih namaza i dobrovoljnog posta.
Navodi Ibn Hazm u svojoj knjizi “El-Muhalla” po ovom pitanju riječi koje se mogu rezimirati u sljedećem: Onaj ko namjerno ostavi namaz tako da mu istekno njegovo namasko vrijeme on nikada ne može da ga nadoknadi tako što će ga naklanjati, nego je na njemu da čini mnogo dobrih djela i nafile namaza kako bi otežao mizan svojih djela na Sudnjem danu, i na njemu je da se pokaje i čini istigfar Allahu, dželle še’nuhu. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Teško klanjačima, onima koji su sahije (koji ne klanjaju namaz u njegovom vaktu) u svom namazu” (El-Ma’un, 4-5), kao i riječi: “A poslije njih su došli loši potomci koji namaz (namjerno) ( ostaviše i požude slijediše, oni će sigurno u Gajju( (vrsta Džehenema) (završiti”( (Merjem, 59). Pa tako, onaj ko namjerno izostavi namaz neklanjajući ga u njegovom vaktu da ga može dostići klanjajući ga nakon što mu vrijeme istekne onda mu se ne bi prijetilo riječima (“Teško klanjačima”(, niti (“Oni će sigurno u Gajju završiti”(. Također, Uzvišeni Allah je odredio da se klanja namaz u njegovom određenom vremenskom periodu čiji se početak i kraj zna, pa ko ga klanja prije početka vakta namaz mu nije ispravan niti se smatra da ga je obavio. Pa tako isto ko ga klanja nakon što namasko vrijeme istekne klanjao ga je u vrijeme u kojem nije propisano da ga klanja. A naklanjavanje namaza je šerijatska naredba koju može izdati samo Allah, dželle še’nuhu, direktno ili preko Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ta naredba nam nije došla za onog ko namjerno ne klanja namaz u njegovom vremenu. Pa kao što hadž nije ispravan ako se obavi u vremenu u kojem nije propisan da se obavlja, i kao što se post noću ne prihvata, tako isto klanjanje namaza van (poslije) njegovog namaskog vremena onome ko ga namjerno izostavi nije ispravno niti prihvatljivo jer sve su ovo ibadeti koje je obaveza učiniti u određenom vremenskom periodu.
Da je vadžib onome ko namjerno izostavi namaz da ga naklanja ne bi nam to prešutio Allah, dželle še’nuhu, niti Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti je dozvoljeno da kažemo da su zaboravili da nam to kažu, niti da su imali namjeru da nas opterećuju time što nam to nisu pojasnili. Kaže Uzvišeni: ( “Gospodar tvoj ne zaboravlja” ( (Merjem, 64). Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko namjerno ostavi ikindiju namaz njegovo djelo je poništeno”. Ovo znači da ono što se namjerno izostavi da se ne može nadoknaditi, jer da se može nadoknaditi ne bi se njegovo djelo smatralo poništenim. Također ovakav, namjerno ostavljen namaz, se smatra propuštenim namazom po idžma’u učenjaka jer mu je isteklo vrijeme obavljanja a da se može nadoknaditi kao zaboravljeni i prespavani namaz (koji kada se naklanjaju broje se kao da su klanjani u njegovom vaktu) onda bi njegovo nazivanje propuštenim namazom bila laž. Ovaj stav također podržavaju Omer ibn El-Hattab, Ibn Omer, S’ad ibn Ebi Vekkas, Selman, Ibn Mes’ud, radijallahu anhum, Kasim ibn Muhammed ibn Ebi Bekr, Bedil El-Ukajli, Muhammed ibn Sirin, Mutarrif ibn Abdullah, Omer ibn Abdulaziz i drugi. Ovo je rezime onoga što je napisao Ibn Hazm po ovom pitanju.
Također, na ovom stavu je i Stalna komisija za fetve u Saudiji. U toj fetvi je između ostaloga došlo: “Ko namjerno ostavi post i namaz a punoljetan je on ne treba da nadoknadi ono što ga je od toga prošlo. Međutim na njemu je da se pokaje i vrati Allahu i da čini mnoštvo dobrih djela, da dovi i daje sadaku, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tevba briše ono što je bilo prije nje, i Islam poništava ono što je bilo prije njega”.”
Prema tome, poštovana sestro na tebi je da se iskreno pokaješ za propuštene namaze i dane posta a što znači da čvrsto odlučiš da se više nikad ne vratiš ovom velikom grijehu. Na tebi je da činiš mnogo raznoraznih dobrih djela od davanje sadake, učenja Kur’ana, klanjanja nafile, dobrovoljnog posta i praktikovanja sunneta riječima i djelom. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Prividna kolizija između fikhskog pravila i nekih kur’anskih ajeta
Alejkumusselam. Između ovog fikhskog pravila i spomenutih ajeta nema nikakve kolizije. Da je to tako najbolje se može razumjeti kada se navedu primjeri za svaki od njih. Primjer za ovo fikhsko pravilo je trudna žena kojoj su ljekari procijenili da ostanak djeteta u njenoj utrobi, odnosno neizvršavanviše
Alejkumusselam.
Između ovog fikhskog pravila i spomenutih ajeta nema nikakve kolizije. Da je to tako najbolje se može razumjeti kada se navedu primjeri za svaki od njih.
Primjer za ovo fikhsko pravilo je trudna žena kojoj su ljekari procijenili da ostanak djeteta u njenoj utrobi, odnosno neizvršavanje abortusa, vodi u neminovnu smrt trudnice zbog određene bolesti i deformacije kod djeteta. A oko te dijagnoze nema razilaženja među ljekarima kod kojih je vršen pregled. Nema sumnje da je ovo zlo po majku trudnicu. Sa druge strane, trudnoća je u poodmakloj dobi, tj. nakon četiri mjeseca i nakon što je duša udahnuta, a izvršiti abortus u ovom stanju je zabranjeno po idžmau učenjaka. Nema sumnje da je vršenje abortusa nad djetetom u koje je udahnuta duša zlo po to dijete.
Znači, dolazimo u situaciji da se jedna od ove dvije stvari moraju desiti, ili da se izvrši abortus ili da njegovo neizvršenje odvede u sigurnu smrt majku trudnicu. Ako izvršimo promatranje koja od ova dva zla su veće doćićemo do zaključka oko kojeg se dvojica ne bi trebalo da raziđu a to je da je smrt majke veće zlo od smrti djeteta kome je udahnuta duša ali se još nije rodilo, jer je majka osnov a dijete je njen ogranak, a osnov je preči od ogranka. Takođe, kravarina za ubistvo majke je 50 deva a za krvarina za ubistvo 5 deva, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima, te prema tome nema sumnje da je smrt majke veće zlo nego smrt djeteta u njenoj utrobi.
Nakon ovoga dolazi primjena gore spomenutog pravila a to je “da se čini manje zlo od dva zla ako je jedno od njih neminovno”.
A što se tiče ajeta “Bojte ste Allaha koliko možete”, njegov primjer je namaz čovjeka koji nije u stanju da klanja farz namaze stojeći zbog bolesti i slično, a stajanje u namzu, odnosno kijam je rukn namaza. Međutim, ovim ajetom se obavezuje taj čovjek da klanja namaz onako kako on može i da ga Allah ne opterećuje preko njegovih mogućnosti. Zato kaže Uzvišeni “Bojte ste Allaha koliko možete” a on se ne može bojati Allaha po ovom pitanju više od ovoga. I ovakvih sličnih primjera može se navesti veoma mnogo.
A što se tiče ajeta “Onome ko se Allaha boji On će izlaz naći”, primjer za razumijevanje ovog ajeta je osoba koja radi u nekoj firmi kojoj direktor firme zabranjuje da klanja farz namaze na radnom mjestu, ili joj zabranjuje da ima bradu, ili ako je žensko zabranjuje joj da bude pokrivena. Ta je osoba sada u dilemi, ili će se bojati Allaha i obavljati Njegove naredbe klanjanja namaza u njegovom propisanom vremenu, puštanja brade ili pokrivanja ako je u pitanju žena, ili će poslušati direktora na uštrb vjere čineći harame pod izgovorom da mora od nečega živjeti i da nema drugog izlaza jer je teško naći posao.
U ovom slučaju ovoj osobi se kaže ono što je došlo u ajetu “Onome ko se Allaha boji On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se ne nada”, odnosno onome ko se Allaha boji tako što će radi obavljanja namaza u njegovom propisanom vremenu, puštanja brade ili pokrivanja ako je u pitanju žena, napustiti posao Allah će njemu naći izlaz i opskrbiti ga odakle se ne nada.
Nakon navedenih primjera da se primijetiti da nema dodirnih tačaka između fikhskog pravila i spomentih ajeta zbog kojih bi bili jedno drugom oprečni. Odnosno, situacije na koje se odnose ajeti nisu situacije na koje se odnosi ovo fikhsko pravilo.
A što se tiče tevekula (oslonca na Allaha) on se ne suprostavlja niti fikhskom pravilu niti spomenutim ajetima. Ve billahi tevfik.
_____________________________________
9. Pričanje unutar kupatila
Pitanje:
Selam alejkum!
Da li je zabranjeno pričati u kupatilu? Naime znam da se u kupatilu nalaze džini i šejtani, pa zato pitam šta je zabranjeno činiti u kupatilu.
ODGOVOR:
Alejkumusselam.
Oko teme govora prilikom obavljanja nužde prenose se tri hadisa:
Prvi – bilježi Muslim od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa mu je nazvao selam a on, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije odgovorio.
Drugi – bilježi Ibn Madže od Džabira, radijallahu anhu, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa ga je poselamio. Pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada me vidiš u tom stanju nemoj mi nazivati selam, a ako mi nazoveš selam neću ti odgovoriti”. Ovaj hadis vjerodostojnim ocjenjuju Abdulhak El-Išbili i Albani, a dobrim Ibn Hadžer.
Treći – bilježi Ebu Davud, Ahmed, Hakim i ostali, od Ebu Se’ida, radijallahu nahu, da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Da dva čovjeka izađu da obave veliku nuždu i pri tome otkriju stidna mjesta i razgovaraju, to zaista Allah mrzi”. Hadis ocjenju Hakim i Šuajb Arnaut vjerodostojnim, a slabim Ebu Davud i Albani zbog Ikrime ibn Ammara oko čije pouzdanosti postoji razilaženje i zbog poremećaja u senedu hadisa.
Po pitanju pričanja u kupatilu, wc-u i slično, islamski pravnici imaju tri mišljenja:
Prvo: da je pričanje prilikom vršenja nužde mekruh (pokuđeno) i ovo je stav većine učenjaka. Dokazuju to sa gore spomenutim hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa mu je nazvao selam a on, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije odgovorio. I sa hadisom od Džabira, radijallahu anhu, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa ga je poselamio. Pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada me vidiš u tom stanju nemoj mi nazivati selam, a ako mi nazoveš selam neću ti odgovoriti”.
Kažu da čovjek koji je nazvao selam nije zaslužio da mu se odgovori jer ne trebati nazivati selam onome ko vrši nuždu, pa tako ko nazove selam nekome ko je u takvom stanju u kojem ne priliči da se naziva selam, takav ne zaslužuje da mu se odgovori na selam. Međutim, ovakvom dokazivanju je prigovorio šejh Usejmin rekavši da je ovo tumačenje veoma slabo jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije obrazložio njegovo neodazivanje na selam zbog toga što je bio u stanju u kojem ne priliči da mu se odgovori na selam.
Takođe, zagovarači ovog stava kažu da je pričanje prilikom obavljanja nužde dozvoljeno Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi odgovorio na selam jer je odgovoriti na selam vadžib. Ovakvo tumačenje, kaže šejh Usejmin, ima smisla kod onih koji smatraju da je pričanje prilikom nužde haram.
Drugo mišljenje: da je pričanje prilikom obavljanja nužde haram. Ovaj stav između ostalih je i jedan od rivajeta imama Ahmeda.
Oni svoj stav dokazuju sa sve tri gore spomenuta hadisa. Kažu da hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, ukazuje da je pričanje prilikom obavljanja nužde dozvoljeno Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi odgovorio na selam jer je odgovoriti na selam vadžib. Ovakvom dokazivanju se može prigovoriti, kao što kaže šejh Usejmin, da nije tačno da on nije odgovorio na selam, nego je on odgodio odgovor na selam nakon što je obavio nuždu.
Treće mišljenje: da prilikom obavljanja nužde ne treba pričati osim po potrebi, kao na primjer da se nekom na nešto ukaže, ili da mu se neko obrati pa da mu odgovori, ili mu treba neka osoba pa se boji da će otići od njega, ili da traži od nekog da mu donese vode i tome slično. Ovaj stav zastupaju pored prvih fakiha i šejh Bin Baz i Usejmin od savremenih učenjaka.
Osim što šejh Usejmin na osnovu hadisa od Ebu Se’ida, radijallahu nahu, u kojem je došlo da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Da dva čovjeka izađu da obave veliku nuždu i pri tome otkriju stidna mjesta i razgovaraju, to zaista Allah mrzi” smatra da je pričanje u ovoj situaciji, tj. kada dvojica ljudi istovremeno obavljaju nuždu gledajući jedan drugom u stidno mjesto i razgovaraju, haram. Po zagovaračima ovog stava gore spomenuti hadisi od Ibn Omera i Džabira, radijallahu anhum, ne ukazuju na zabranu i pokuđenost nego na to da je preče ostaviti razgovor prilikom obavljanja nužde ili boravka u kupatilu i wc-u a da je po potrebi nema smetnje.
Nakon svega spomenutog može se reći da je odabrano mišljenje shodno dokazima ono što zastupaju učenjaci trećeg stava, tj. da prilikom obavljanja nužde ne treba pričati osim po potrebi i da najviše što se može reći je da je to mekruh (pokuđeno), a Allah zna najbolje.
Prema tome, pitanje ostavljanja govora u kupatilu nije vezano za boravkom džina i šejtana u njemu, jer oni svakako borave i u kući, nego je vezano nepriličnost govora prilikom obavljanja nužde. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
DŽUNUB KOJEM ISTIĆE NAMASKO VRIJEME
Alejkumusselam. Po ovom pitanju učenjaci imaju dva stava. Prvi stav: da je džunub obavezan uzeti gusul pa makar to odvelo do toga da izađe namasko vrijeme. Ovo je stav hanefija, šafija i hanabila. Svoj stav dokazuju time što se u ovom slučaju daje prednost vadžibu kupanja, tj. gusula, nad vadžibom kviše
Alejkumusselam. Po ovom pitanju učenjaci imaju dva stava.
Prvi stav: da je džunub obavezan uzeti gusul pa makar to odvelo do toga da izađe namasko vrijeme. Ovo je stav hanefija, šafija i hanabila. Svoj stav dokazuju time što se u ovom slučaju daje prednost vadžibu kupanja, tj. gusula, nad vadžibom klanjanja u namaskom vremenu.
Drugi stav: da je džunub u tom slučaju obavezan uzeti tejemum i klanjati kako mu ne bi isteklo namasko vrijeme. Ovo je stav malikija. Oni daju prednost obavezi ispunjavanja šarta klanjanja u namaskom vremenu nad ostalim šartovima i vadžibima. Ovo dokazuju time što ako bi džunub znao na početku namaskog vremena da neće naći vodu za gusul tek nakon što istekne namasko vrijeme on je obavezan da uzme tejemum i klanja u namaskom vremenu po idžamu učenjaka, a ne da nakon isteka namaskog vremena klanja sa gusulom.
Iako i jedno i drugo mišljenje imaju osnovu s tim da stav malikija ima jače uporište, a Allah zna najbolje.
Prema tome, ako je musliman džunub a ističe namasko vrijeme obavezan je uzeti tejemum i klanjati kako mu ne bi prošlo namasko vrijeme. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
VELIKA DILEMA – ISLAM ILI SUNEĆENJE
Molim Uzvišenog da te što prije učini muslimankom. Kao prvo, sunećenje žene muslimanke nije samo običaj nego ima potvdu u šerijatskim tekstovima, s tim da su se učanjaci (islamski pravnici) razišli oko toga da li je sunećenje žene samo mustehab ili vadžib ili je to počast ženi. Najbliže je da se kreviše
Molim Uzvišenog da te što prije učini muslimankom. Kao prvo, sunećenje žene muslimanke nije samo običaj nego ima potvdu u šerijatskim tekstovima, s tim da su se učanjaci (islamski pravnici) razišli oko toga da li je sunećenje žene samo mustehab ili vadžib ili je to počast ženi. Najbliže je da se kreće između mustehaba i počasti.
Kao drugo, njegovi roditelji nemaju pravo sa šerijatske strane da tvoju udaju za njega uslovljavaju sa tvojim sunećenjem. Na njemu je da nastoji da ih ubijedi da odustanu od tog zahtjeva, a bez obzira na rezultat uradite kako ste namjeravali, tj. da se uzmete. Kao treče, ne odustaji od svega nego se udaj za njega bez obzira na stav njegovih roditelja.
Kao četvro, a tebalo je biti prvo, primi Islam što prije, sad odmah čim ovo pročitaš, jer ko ti garantuje da ćeš sutra ustati živa. A ako umreš u takvom stanju kao nemuslimanka ode ti u Džehennem – vječnu vatru, jer si umrla kao kjafirkinja (nemuslimanka), a to nije toliko nebitno složit ćeš se. Nije nužno niti neophodno da izučiš svaki aspekt ove uzvišene vjere i u potpunosti je osjetiš u svom srcu kako bi primila Islam, suprotno tome nije besmisleno i lažno, jer ono što je presudno u ovom stanju i momentu je to da si spoznala da je Islam istina, da je Kur’an objava od Allaha i da je Muhammed, sallallahu laejhi ve sellem, Njegov poslanik i odabranik. Aspekti i detalji vjere se uče čitav život, učenje nikad ne prestaje, od kolijevke do groba.
Zato primi Islam odmah sada, ne oklijevaj da ne bi bilo kasno. Ve billahi tevfik.
Odgovorio: Mr. Zijad Ljakic
preuzeto sa stranice http://www.n-um-com
Vidi manjeBrijanje glave ženskog djeteta
Alejkumusselam. Brijanje glave novorođenčeta, svejedno bilo muško ili žensko, je sunet prilikom klanja akike po ispravnom stavu učenjaka a nije vadžib. Korist brijanja novorođenčeta, kako navode stručnjaci medicine je u tome da se jača koža glave. Dokaz da je sunet novorođenčetu prilikom klanja akikviše
Alejkumusselam.
Brijanje glave novorođenčeta, svejedno bilo muško ili žensko, je sunet prilikom klanja akike po ispravnom stavu učenjaka a nije vadžib. Korist brijanja novorođenčeta, kako navode stručnjaci medicine je u tome da se jača koža glave. Dokaz da je sunet novorođenčetu prilikom klanja akike obrijati glavu je hadis kojeg bilježe Tirmizi i Ahmed od Semurete, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svako dijete je vezano za svoju akiku koja se kolje za njega sedmi dan, obrije mu se glava i nadije mu se ime”. Hadis ocjenjuju vjerodostojnim Tirmizi i Albani.
Prema tome, sunet je da se zakolje akika novorođenom djetetu sedmi dan od rođenja i da mu se taj dan obrije glava i nadije ime. A ako ne uradi taj dan mustehab je to uraditi 14. dan, ili 21. dan od rođenja, pa ako ni tada ne uradi mustehab je da to uradi poslije toga u bilo koje vrijeme.
Hanabile smatraju da se novorođeno žensko dijete ne brije i da se izuzima iz ovog propisa, dok su ostali učenjaci na gore spomenutom stavu, a što je i ispravno.
A što se tiče brijanja glave ženske djece ili žena uopćeno nevezano za akiku, većina učenjaka je na stavu da je ženi mekruh brijati glavu. To navode šafijski učenjak Er-Remli i hanbelijski učenjaci Ibn Kudame i El-Behuti, pri čemu izuzimaju iz ove pokuđenosti neki opravdani razlog zbog kojeg ima potrebu da obrije glavu. Ova pokuđenost brijanja glave žene se zasniva na hadisu kojeg bilježi Tirmizi od Alije, radijelalhu anhu, da je rekao: “Zabranio je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, da žena brije svoju glavu”. Ovaj hadis je šejh Albani ocijenio slabim.
Takođe, treba naglasiti da su učenjaci složni da je ženi zabranjeno brijati glavu prilikom nekog musibeta, naricanja i slično kao vid žalosti, što je došlo u vjerodostojnom hadisu.
Prema tome, ako nisi zaklao akiku sunet ti je da zakolješ akiku i da obriješ glavu djeteta, a ako si zaklao nema nikakve smetnje da obriješ glavu djeteta. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
UČENJE EZANA I IKAMETA OD STRANE ŽENA
Alejkumusselam. Složni su učenjaci da ženi nije dozovljeno učiti ezan i ikamet muškarcima koji klanjaju u džematu. Takođe, nema razilaženja među učenjacima da kada žene klanjaju same u džematu da im učenje ezana i ikameta nije vadžib. A učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko dozvole i preporučenosviše
Alejkumusselam.
Složni su učenjaci da ženi nije dozovljeno učiti ezan i ikamet muškarcima koji klanjaju u džematu. Takođe, nema razilaženja među učenjacima da kada žene klanjaju same u džematu da im učenje ezana i ikameta nije vadžib. A učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko dozvole i preporučenosti učenja ezana i ikameta ženama koje klanjaju u džematu ili pojedinačno. Jedni kažu da je samo dozovljeno a ne da je sunnet, drugi da je sunnet a treći da uopće nije propisano. Ovo treće je najbliže ispravnom, jer nije poznato niti prenešeno da su žene u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhive sellem, niti četvorice halifa to radile.
Prema tome, žena kada klanja sama kod kuće nije joj propisano da uči ni ezan niti ikamet. Ve billahi tevfik.
Odgovorio: Mr. Zijad Ljakic
Vidi manjepreuzeto sa stranice http://www.n-um-com
Klanjanje farza u mesdžidu mimo džemata
Alejkumusselam. Ako je džamija u kojoj se klanja u džematu udaljena od tvoje kuće toliko da se ne čuje ezan koji bi se učio prirodnim glasom, a to je otprilike udaljenost jednog kilometra, onda nisi dužan da ideš klanjati u toj džamiju svaki farz namaz, tj. nisi griješan što klanjaš farz namaze u svviše
Alejkumusselam.
Ako je džamija u kojoj se klanja u džematu udaljena od tvoje kuće toliko da se ne čuje ezan koji bi se učio prirodnim glasom, a to je otprilike udaljenost jednog kilometra, onda nisi dužan da ideš klanjati u toj džamiju svaki farz namaz, tj. nisi griješan što klanjaš farz namaze u svojoj kući.
Tebi i tvojoj majci nije vadžib da klanjate namaz u džematu u tvojoj kući, jer ženama u osnovi nije vadžib da klanjaju namaze u džematu. Prema tome, ispravan je namaz tebi i tvojoj majci koji klanjate odvojeno istovremeno u kući, s tim da je bolje i vrednije da klanjate zajedno u džematu.
Kada dođeš u džamiju a već je klanjan farz namaz, prvo što trebaš uraditi je da ustanoviš da li neka grupa od prisutnih klanja u drugom džematu farz namaz, pa ako nađeš takvu skupinu klanjača trebaš se njima priključiti. A ako ne nađeš ni jednu grupu da klanjaju u džematu treba da sačekaš malo da vidiš da li je neko još došao kao ti pa da zajedno klanjate u džematu, a ako nema nikoga ko je u sličnom stanju kao ti tek onda klanjaj sam za sebe farz namaz.
A da se nekom ko klanja sam za sebe priključiš, to ima smisla ako pouzdano znaš da ta osoba zna taj propis priključivanja i pravljenja džemata. Ako ti je nepoznata osoba i nisi siguran da zna taj propis, onda ne trebaš da mu se priključuješ jer je vjerovatnoća da on klanja sunet ili neku nafilu i da ne zna da je njemu dozvoljeno da on klanja sunnet i bude imam i predvodi a ti da klanjaš za njim kao muktedija farz.
U svakom slučaju, tebi je dozvoljeno da kada zakasniš na farz namaz u džematu i poslije toga uđeš u mesdžid, da sam za sebe klanjaš farz namaz, svejedno klanjao se drugi džemat ili ne klanjao, imao nekoga da mu se priključiš i da klanjaš sa njim ili nemao, jer postoji razilaženje među učenjacima da li je uopšte propisano i dozvoljeno da se klanja drugi džemat u mesdžidu, tj. da se klanja u džematu po drugi put u jednom istom mesdžidu.
A što se tiče uslova ispravnosti farz namaza vrati se na bilo koju fikhsku knjigu, u njoj ćeš naći odgovor na to pitanje. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Izrazi istigfara, vrijeme i situacije u kojima se čini
Alejkumusselam. Hadis o kojem govoriš je mutefekun alejhi, a u rivajetu kod Buharije je došao u sljedećem tekstu: “Tako mi Allaha, ja činim istigfar i tevbu Allahu u jednom danu više od sedamdeset puta“, dok kod Muslima glasi: “O ljudi, činite tevbu i istigfar Allahu jer ja činim tevbu u jednom danuviše
Alejkumusselam.
Hadis o kojem govoriš je mutefekun alejhi, a u rivajetu kod Buharije je došao u sljedećem tekstu: “Tako mi Allaha, ja činim istigfar i tevbu Allahu u jednom danu više od sedamdeset puta“, dok kod Muslima glasi: “O ljudi, činite tevbu i istigfar Allahu jer ja činim tevbu u jednom danu sto puta“. Istigfar znači tražiti od Allaha da oprosti grijehe, a tevba znači pokajati se Allahu, dželle še’nuhu, za učinjeni grijeh, tako da se njihovo značenje vraća na isto iako ima među njima razlike.
Činjenje istigfara je u osnovi mustehab, tj. preporučeno jer čovjek može tražiti oproste za grijehe a da nije učinio grijeh. S tim da istigfar može biti vadžib a to je kada čovjek počini određeni grijeh, na što se odnose mnogi ajeti gdje je došla naredba od Allaha, dželle še’nuhu, da činimo istigfar. A istigfar zabranjeno činiti za kjafire jer kaže Uzvišeni: “Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici Džehennema biti“. (Et-Tevbe, 113)
Od osnovnih oblika izražavanja istigfara su riječi koje su došle u hadisima koje bilježi Ebu Davud: “Estagfirullahe ve etubu ilejhi” i “Estagfiruke ve etubu ilejke“.
A od najboljih riječi sa kojima se čini istigfar je ono što je došlo u vjerodostojnom hadisu da se prvo izrazi zahvala Allahu, dželle še’nuhu, onda prizna počinjeni grijeh a zatim da zatraži od Allaha magfiret i oprost. Sve ovo je došlo u tzv. hadisu Sejjidul-istigfar. Naime, prenosi se od Šeddada ibn Evsa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji istigfar je da rob kaže: Allahumme ente Rabbi, ve ene abduke, la ilahe illa ente, halakteni ve ene abduke, asbahtu ala ahdike ve v’adike mestet’atu, euzu bike min šerri ma san’etu, ve ebu’u leke bi ni’ametike alejje, ve ebu’u leke bi zunubi, fagfir li innehu la jagfiruz-zunube illa ente (Allahu moj, Ti si moj Gospodar a ja sam Tvoj rob, nema božanstva osim Tebe, Ti si me stvorio a ja sam Tvoj rob, osvanuo sam na ugovoru i obećanju prema tebi koliko sam u stanju, utječem ti se od zla kojeg sam počinio, priznajem Ti Tvoje blagodati prema meni, i priznajem Ti svoje grijehe, oprosti mi jer zaista ne prašta grijehe niko osim Tebe)“. Hadis bilježi Buharija u svom Sahihu.
Takođe, bilježi Buharija i Muslim u svojim Sahihima dovu istigfara koja se uči u namazu: “Allahumme, inni zalemtu nefsi zulmen kesira, ve la jagfiruzzunebe illa ente, fagfir li magfireten min indike, verhamni, inneke entel-gafurur-rahim (Allahu moj, ja sam sebi veliku nepravdu učinio, a grijehe ne oprašta niko osim tebe, pa mi oprosti Svojim oprostom, smiluj mi se jer zaista si Ti Onaj koji puno prašta i koji je Milostiv)“.
Od riječi istigfara se takođe u vjerodostojnim hadisima prenosi sljedeće:
– “Estagfirullahe elezi la ilahe illa huve el-hajju el-kajjumu ve etubu ilejhi (Tražim oprosta od onoga osim koga drugog boga nema Živog i Vječnog i tražim oprosta od Njega)” (Ebu Davud),
– “Allahummagfir lena verhamna, ve tub alejna, inneke ente et-tevabur-rahim (Allahu naš, oprosti nam i smiluj nam se i primi naše pokajanje, zaista si Ti Onaj koji puno prašta i Milostiv si)” (Nesai u Es-Sunenul-kubra),
Od prilika u kojima je prenešeno da se čini istigfar su sljedeće okolnosti: činjenje istigfara prilikom ulaska i izlaska iz mesdžida, u namazu, nakon namaza, u noćnom namazu, u namazu za kišu, u toku obreda hadža, činjenje istigfara za umrle, zbog gibeta, pred spavanje, prilikom kihanja, nakon završetka sijela i slično. Naravno, za svaku ovu situaciju su prenešeni posebni tekstovi činjenja istigfara a što se može naći u zbirkama dova i zikrova (poput knjige Hisnul-muslim).
A od najboljih vremena u kojima se čini istigfar je zadnja trećina noći, nakon svakog počinjenog grijeha kao i u starosti i pred smrt. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
ŠPIJUNIRANJE KAO ZANIMANJE I IZVOR ZARADE
Alejkumusselam. Aktivnost detektivskih agencija je špijuniranje ljudi, a špijuniranje i uhođenje ljudi se posebno tretira u islamskom pravu i ima različite propise shodno stanju i okolnosti samih špijuna i ljudi koje uhode. Špijuniranje se definiše kao praćenje vijesti i istraživanje privatnog životviše
Alejkumusselam.
Aktivnost detektivskih agencija je špijuniranje ljudi, a špijuniranje i uhođenje ljudi se posebno tretira u islamskom pravu i ima različite propise shodno stanju i okolnosti samih špijuna i ljudi koje uhode. Špijuniranje se definiše kao praćenje vijesti i istraživanje privatnog života pojedinaca i porodica, unutrašnjeg uređenja i života vojski, država i slično. Špijuniranje može biti haram (zabranjeno), vadžib (obavezno) i mubah (dozovljeno).
Špijunirati muslimane je u osnovi zabranjeno. Dokaz te zabrane su riječi Uzvišenog: “O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su zaista grijeh. I ne uhodite jedni druge” (El-Hudžurat, 12).
Takođe, na zabranu špijuniranja muslimana ukazuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Čuvajte se sumnjičenja, zaista je sumnjičenje najlažniji govor. Ne uhodite (ne špijunirajte), ne zanimajte se privatnostima ljudi i nemojte se međusobno mrziti, budite braća“.
Kao i hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, kojeg bilježe Tirmizi i Ibn Hibban a Tirmizi, Albani i Šujajb Arnaut ga ga ocjenjuju dobrim, u kojem je došlo: “O vi koji ste povjerovali svojim jezicima a u čija srca nije ušao iman, ne bavite se privatnostima muslimana, jer onaj ko se bavi privatnostima muslimana Allah će se baviti njegovom privatnošću sve dok ga ne osramoti pa makar u sred njegove kuće“.
U osnovi je propisano skrivanje privatnog života ljudi. Kaže učenjak Ibn Vehb: “Skrivanje (privatnog života ljudi) je vadžib osim pred imamom (vladarom), vladarevim namjesnikom i jednom od četvorice svjedoka zinaluka“. Špijuniranje (uhođenje) je vadžib u slučaju otkrivanja kradljivaca (lopova) i drumskih razbojnika kako bi se uhvatili i shodno njihovom kriminalu i zločinu kaznili. Ovo se prenosi od malikijskog učenjaka Ibn El-Madžšuna.
Špijuniranje (uhođenje) je propisano, mubah (dozovljeno), preporučeno ili obavezno shodno okolnostima, u ratu između muslimana i kjafira. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kako se prenosi u vjerodostojnim predajama, bi slao uhode koji bi pratili stanje neprijateljske vojske, oni bi ga obavještavali o njihovoj brojnosti, oružanoj i moralnoj snazi. Takođe, dozovljeno je špijuniranje od strane imama ili namjesnika osoba optuženih da čine neke šerijatske prekršaje u njihovim privatnim posjedima, poput pijenja alkohola, zinaluka i slično.
Nije dozvoljeno uhoditi muslimane u korist kjafira, svejedno bilo to u ratu ili miru, s tim da je šteta i opasnost u ratu veća i gora. Šijuniranje muslimana u ovom slučaju može biti od strane muslimana, zimije (kjafira koji živi u muslimanskoj zemlji i plaća džizju) ili kjafira koji je u ratu protiv muslimana. Nema razilaženja među učenjacima da se špijun kjafir (koji je u ratu protiv muslimana) ubija kada se uhvati na tom djelu osim ako je u suprotnom veća korist za muslimane. A oko propisa zimije i kjafira kome je data sigurnost (boravišna viza i slično) kada se uhvate u špijuniranju učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Ebu Jusuf od hanefija, kao i neki učenjaci malikijskog i hanbelijskog smatraju da se ubija, dok ostali učenjaci imaju drugačiji stav.
Takođe, oko propisa špijuna musliman (koji špijunira za korist kjafira) jedni smatraju da se ubija, na čemu je hanbelijski mezheb, dok drugi da se ne ubija nego samo kažnjava shodno težini prijestupa, na čemu su Ebu Jusuf i Muhammad od hanefija, i što je malikijski i šafijski mezheb. U osnovi je zabranjeno muslimanskom vladaru (namjesniku) da špijunira i uhodi svoje podanike osim ako to zahtijeva otkrivanje i hvatanje prijestupnika i kriminalaca.
Prema tome, na osnovu gore spomenutog ono čime se bave privatne detektivske agencije, a to je špijuniranjem privatnog života ljudi, to je šerijatski zabranjeno našto ukazuju opći šerijatski tekstovi u kojima se zabranjuje uhođenje ljudi. S toga, tebi nije dozovljeno da se baviš tim poslom. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Ženidba hanefije sa sufijkom
Alejkumusselam. Da bi brak bio šerijatski ispravan mora da ispuni sljedeće ruknove i šartove: Što se tiče ruknova to su: 1- da supružnici nemaju šerijatske prepreke za ženidbu, poput rodbinstva po mlijeku, 2- ponuda i pristanak. A šartovi ispravnog braka su: 1- određivanje supružnika, 2- zadovoljstvviše
Alejkumusselam.
Da bi brak bio šerijatski ispravan mora da ispuni sljedeće ruknove i šartove:
Što se tiče ruknova to su:
1- da supružnici nemaju šerijatske prepreke za ženidbu, poput rodbinstva po mlijeku,
2- ponuda i pristanak.
A šartovi ispravnog braka su:
1- određivanje supružnika,
2- zadovoljstvo sa obje strane,
3- dozvola velija (staratelja),
4- dva pravedna svjedoka muslimana ili razglašavanje da je brak sklopljen.
Dok je po ispravnom stavu učenjaka mehr (vjenčani dar) vadžib a ne šart valjanosti braka. Svaki brak koji ispunjava ove ruknove i šartove je ispravan, a ako nedostaje bilo koji od njih brak je neispravan. Naravno, oko nekih šartova valjanosti braka (poput dozvole staratelja) postoji razilaženje među mezhebima, s tim da to nije predmet ovog pitanja.
Sa druge strane, muslimanu je dozvoljeno da od žena ženi muslimanku i kitabijku (uz ispunjenje određenih šartova koji su spomenuti u suri El-Maide). A muslimanka može da bude ona koja praktikuje vjeru ili ona koja je nemarna u izvršavanju vjerskih obaveza ali sebe smatra muslimankom. Pa ako je od onih koje su nemarne u obavljanju namaza ili ga uopće ne obavljaju, ne poste i slično i ne ostavljaju jasne harame, Islam takve “muslimanke” je jako upitan te treba izbjegavati ženidbu sa njome. A muslimanka koja praktikuje vjeru može biti od onih koja je na ispravnoj akidi Ehli sunneta vel džemata (oko čije ženidbe nema spora) ili može da slijedi neku novotariju u akidi poput sufizma.
A pošto sufizam kao zabludjela skupina i sekta ima svoje razne stepene dalaleta, tj. neki od njih samo praktikuju novotarski sufijski zikr i tome slično, dok su drugi u svojoj stranputici otišli skroz daleko pa čak i u kufr, ženidba sa ženom koja slijedi neki sufijski tarikat zavisi od njenog stanja, tj. od stanja dalaleta na kom se nalazi.
Pa tako sufijka koja je na akidi Ibn Arebija, Haladža, Ibn Seb’ina i njima sličnih, tj. akidi ITIHADA (vjerovanja da sve što postoji da je dio bića Uzvišenog Allaha) i HULULA (vjerovanja da se Uzvišeni Allah utjelovio u nekom od svojih stvorenja), takvu sufijku nije dozvoljeno ženiti jer je na akidi koja je izvodi iz Islama. Sve druge sufijke čiji sufizam ih ne izvodi iz Islama je u osnovi dozvoljeno ženiti i sa njima je brak valjan, s tim da to nekada može biti haram, pokuđeno ili da bude preče da se ne ženi ovisno od stanja same sufijke.
Tako ona koja samo prisustvuje sufijskim zikrovima a ne poziva u sufizam i nije čvrsto ubijeđena u njihovu akidu nije poput one koja je ogrezla u slijeđenju određenog šejha i koja smatra da je pravi istinski Islam ustvari taj tarikatski, sufijski.
Zato savjetujem svakog onoga ko dođe u situaciju da ženi djevojku koja je pod uticajem sufizma da ako je u stanju da je odvrati od sufizma, sufijskih druženja, šejhova i zikrova, njihove literature i slično, da nema smetnje da takvu muslimanku ženi. U protivnom, ako je ta sufijka toliko “zagrizla” u sufizam da je teško da će ga ostaviti, a da ne spominjemo onu koja se učvrstila na tome, poziva u sufizam i koja je sufijski daija, ženidbe sa takvom se u najmanjem treba kloniti zbog mogućih negativnih posljedica na akidu samog muža, njegove rodbine i djece.
A što se tiče toga da li je običan musliman sljedbenik nekog fikhskog mezheba i da li je musliman uopće obavezan da slijedi neki određeni fikhski mezheb, o tome je već bilo govora pa nema potrebe da se ponavlja. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com