Alejkumusselam!

Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko toga šta je dozvoljeno nemuslimanki da vidi od tijela muslimanke, odnosno šta je dozvoljeno muslimanki da otkrije pred nemuslimankom.

Prvo mišljenje je da je stidno mjesto muslimanke ispred nemuslimanke njeno čitavo tijelo izuzev ono što se otkrije prilikom obavljanja kućnih poslova. Ovo je zvanični stav hanefijskog i šafijskog mezheba, nekih učenjaka malikijskog mezheba, Ahmeda u jednom rivajetu od njega i Mekhula. Bilježi imam Kurtubi u svom tefsiru da je ovo stav većine selefa, takođe ovaj stav se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, Mudžahida i Ibn Džurejdža.

Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, napisao Ebu Ubejdi: “Prenešeno mi je da žene zimijke ulaze zajedno sa ženama muslimankama u javna kupatila, zabrani to i uradi drugačije, jer nije dozvoljeno da zimijka vidi golotinju muslimanke”. Međutim, ovaj rivajet od Omera, radijallahu anhu, nisam ga mogao pronaći ni u jednoj zbirci hadisa, a niti oni koji ga navode ne spominju njegov sened niti izvor odakle ga prenose tako da oslanjati se na njega nije pouzdano.

Oni svoj stav dokazuju sljedećim argumentima:

1- Riječima Uzvišenog: “Neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, … ili ženama svojim…” (En-Nur, 31). Kažu da se pod riječima “ženama svojim” misli na muslimanke, jer da se misli uopćeno na sve žene ne bi imalo smisla to izdvajati sa “svojim”.

2- Žena kjafirkinja je nepovjerljiva pa može opisati svom mužu ili nekom drugom ženu muslimanku.

Drugo mišljenje je da je muslimanki ispred nemuslimanke dozvoljeno otkriti samo lice i šake. Ovaj stav zastupaju neki učenjaci malikijskog i šafijskog mezheba. S tim da za ovo svoje mišljenje ne navode argumente.

Treće mišljenje je da je stidno mjesto muslimanke ispred nemuslimanke poput stidnog mjesta muslimanke ispred muslimanke, tj. dozvoljeno joj je da gleda u čitavo tijelo izuzev onog što je između pupka i koljena (shodno mišljenju da je to stidno mjesto muslimanke pred muslimankom). A na osnovu drugog mišljenja, da je stidno mjesto muslimanke pred muslimankom poput stidnog mjesta muslimanke pred njenim mahremima, kjafirki je dozvoljeno da vidi od tijela muslimanke ono što je dozvoljeno njenim mahremima (mimo muža, naravno), tj. lice, kosu, vrat, ruke do laktova i stopala do članaka. Ovo je zvanični stav hanbelijskog mezheba i nekih učenjaka malikijskog i šafijskog mezheba.

Oni svoje mišljenje dokazuju sljedećim dokazima:

1- Hadisom kojeg bilježe Buharija (1049) i Muslim (2146) u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je došla jevrejka da je nešto pita pa joj je između ostalog rekla: “Neka te Allah sačuva od kaburske kazne”, pa je ona pitala o tome Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

2- Hadisom kojeg bilježe Buharija (2620) i Muslim (2371) u svojim Sahihima od Esme, radijallahu anha, u kojem je došlo da je njena majka, koja nije primila Islam, došla njoj u zijaret, pa je ona pitala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li da je primi, pa joj je potvrdno odgovorio.

Ova dva hadisa ukazuju da su jevrejke i mušrikinje dolazile kod žena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i drugih muslimanki, a da im on, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio da pred njima oblače hidžab i da pokrivaju lice jer žene u svojim kućama su otkrivene.

Zagovarači ovog mišljenja smatraju da se riječi Uzvišenog “ili ženama svojim” odnose na sve žene, i muslimanke i nemuslimanke, a da ono što se prenosi od selefa o obavezi pokrivanja muslimanke ispred nemuslimanke je da je to mustehab a ne vadžib.

A to kako da se riječi Uzvišenog “ili ženama svojim” odnose i na nemuslimanke pojašnjava malikijski učenjak Ibnul-Arebi u svom tefsiru time što je zamjenica “svojim” došla u ajetu iz razloga da se ne razlikuje od ostalih dvadeset i pet riječi u istom ajetu u kojima je došla ista zamjenica, a ne da bi ograničila otkrivanje muslimanke samo ispred muslimanki. A u protivnom, kako onda razumjeti da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije primijenio taj ajet na svojim ženama i ashabijkama.

Takođe, od argumenta sa kojima se može poduprijeti ovaj zadnji stav je i to što bi kitabijka koja se uda za muslimana (što je dozvoljeno po Kur’anu) i miješa se sa njegovom ženskom rodbinom, uzrokavala da se njegova ženska rodbina, po mišljenju mimo ovog zadnjeg, mora pred njom cijelo vrijeme pokrivati u čemu je velika neprijatnost i nelagodnost.

Prema tome, odbarano mišljenje je treći stav učenjaka zbog hadisa koji presuđuju po ovom pitanju, a to je da je stidno mjesto muslimanke pred nemuslimankom poput stidnog mjesta muslimanke pred njenim mahremima. Što znači da je kjafirki dozvoljeno da vidi od tijela muslimanke ono što je dozvoljeno njenim mahremima (mimo muža, naravno), tj. lice, kosu, vrat, ruke do laktova i stopala do članaka. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa :n-um.com

Alejkumusselam!

Pošto ovo pitanje sadrži u sebi nekoliko podpitanja onda će i odgovor biti podijeljen na nekoliko cjelina. Na samom početku neophodno je naglasiti da se u narednom tekstu po terminom DAIJE i UČENI u našim krajevima misli na one koji zaista imaju šerijatskog znanja a ne na raznorazne hodže, hatibe, imame, neškolovane daije, slatkorječive govornike, galamdžije i slično.

Prvo – Razilaženje među učenjacima

Četvorica imama, Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed, rahimehumullah, da druge učenjake ne spominjemo, svi su bili Ehli sunne vel džemat ali imaju podijeljena mišljenja u više fikhskih mes’ela nego onih mes’ela u kojima su se složili. I ne samo to, nego je čak jedna od posljedica njihovog razilaženja pojava različitih fikhskih mezheba.

Uzimajući ovo u obzir, kao i da nema sumnje da su daije u našim krajevima daleko od njih u svakom smislu (znanju, bogobojaznosti i slično), sasvim je logično da i daije imaju različite stavove po mnogim pitanjima. Pa ako su imami ovog Ummeta imali širine da se raziđu slijedeći Kur’an i Sunnet i tražeći istinu, u što nema sumnje, pa onda vjerovatno treba ima širine i za naše daije. Dovoljno je samo to da daije slijede ovu četvoricu imama pa se dobro raziđu. Pogrešno je mišljenje nekih što smatraju da se daije ne smiju razići, i ako se raziđu da je to veliki problem i veliki belaj u davi.

Kao da se hoće reći: Veliki imami koji su bili učeniji se smiju razići, dok daije koji imaju manje znanja se ne smiju razići i svi moraju biti na jednom mišljenju, što je sasvim nelogično. Jer logično je da oni koji imaju više znanja da se manje raziđu a oni koji imaju manje znanja da se više raziđu jer imaju više razloga za razilaženje.

Drugo – Razlozi razilaženja učenjaka

Mnogo je razloga zbog kojih se učenjaci razilaze u šerijatskim pitanjima. O razlozima razilaženja među učenjacima su napisane mnoge knjige i studije, a neki od najbitnijih razloga su:

1 – Kontradiktornost i oprečnost između samih šerijatskih dokaza, odnosno iz jednog dokaza se razumije dozvola nečega, a iz drugog zabrana istog pa to treba uskladiti ili dati prednost jednom ili drugom. Kao na primjer: u vjerodostojnom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje da se pije voda stojeći, a u drugom vjerodostojnom hadisu se prenosi da je on, sallallahu alejhi ve sellem, pio stojeći.

2 – Razilaženje zbog različitog tumačenja značenja ajeta. Kao na primjer da u Kur’anu dođe riječ koja ima dvostruko značenje, poput ajeta koji govori o idetu žene “tri kuru’a “, a riječ “kuru'” u arapskom jeziku može značiti i čistoća i hajz. Zbog toga Malik i Šafija smatraju da je idet puštene žene tri čistoće, a Ebu Hanife i Ahmed da je tri mjesečna pranja (hajza), a ogromna je razlika između čistoće i hajza.

3 – Razilaženje oko ocjene vjerodostojnosti nekog hadisa, pa oni koji ga ocjenjuju prihvatljivim rade po njemu, a oni koji ga smatraju neprihvatljivim ne rade po njemu. Kao na primjer hadis: “Kur’an ne dodiruje osim tahir (čist)”.

4 – Razilaženje oko značenja i tumačenja hadisa. Kao na primjer hadis: “Kur’an ne dodiruje osim tahir (čist)”, jedni tumače riječ tahir da je pod abdestom ili gusulom, a drugi da je čist od širka i kufra.

5 – Da šerijatski dokaz (naročito hadis) nije došao do učenjaka, a ovo je ono što se često dešavalo među učenjacima da do nekih od njih nije prenešen hadis po određenom pitanju. Zbog toga je mnogo primjera u kojima Ebu Hanife dođe sa stavovima koji su oprečni hadisima zato što se on malo bavio ovom naukom (prenošenja i poznavanja hadisa) što ga je odvelo da mnogo koristi kijas. Za razliku od Ahmeda koji se u potpunosti oslanjao na hadise i ostavljao kijas osim u nuždi. A Malik i Šafija su koristili podjednako i hadis i kijas.

6 – Razilaženje zbog vrste dokaza, tj. kod nekih je to dokaz a kod drugih nije. Na primjer, kod Malika je praksa stanovnika Medine dokaz dok kod ostalih imama nije, ili kod četvorice imama je kijas dokaz a kod Ibn Hazma i nekih drugih nije i slično.
7 – Razilaženje u nekom pravilu iz Usulil-fikha (metodologija) iz čega proizilazi razilaženje i u fikhskim ograncima. Kao na primjer razilaženje oko pravila da li se neki šerijatski tekst koji ima uopćeno značenje ograničava drugim šerijatskim tekstom koji ima specifično značenje.

8 – Razilaženje zbog dodataka u određenim hadisima, pa neki učenjaci te dodatke prihvataju dok ih drugi odbacuju.

9 – Razilaženje oko razumijevanja onoga što je radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da li je to sunnet ili vadžib. Kao na primjer, njegovo uzimanje abdesta uvijek istim redoslijedom, pa su se razišli učenjaci je li to samo sunnet ili je vadžib ili je šart valjanosti abdesta jer to on, sallallahu alejhi ve sellem, nije pojasnio riječima.

10 – Razilaženje zbog šerijatskih tekstova, tj. da li imaju opće ili specifično značenje. Na primjer, da li se gubi abdest samo onim što izlazi na dva prirodna otvora od izmeta, mokraće, vjetra, mezja i vedja što je došlo u šerijatskim tekstovima, ili bilo čega što izađe na ta dva prirodna otvora, ili bilo čega što izađe uopćeno iz ljudskog tijela.

11 – Razilaženje oko svođenja općeg šerijatskog teksta na specifični. Kao na primjer, da li je postojanje mahrema šart da bi žena bila obavezna da obavi Hadždž, jer je došla opća zabrana ženi da putuje bez mahrema, pa da li je obavljanje Hadždža izuzetak?

Ovakvih razloga razilaženja je veliki broj.

Treće – Razlozi razilaženja među daijama

Takođe, ne treba smetnuti sa uma da nisu sve daije i učeni u našim krajevima na istom stepenu znanja a što naravno ima i svoju pozadinu. A neki od najbitnijih razloga su sljedeći:

1 – Fakultet, država i mjesto gdje su studirali, jer nisu svi fakulteti niti države na istom nivou i kvalitetu obrađivanja i prezentiranja islamskih znanosti.

2 – Razlika u nivou steknutog znanja, jer neke daije su uzimale više ocjene prilikom studiranja od drugih, redovnije su prisustvovali kursevima i komentarima knjiga mnogih učenjaka po mesdžidima, redovnije obnavljali i proširivali stečeno znanje kroz knjige i islamsku literaturu.

3 – Razlika u sposobnosti istraživanja i obrađivanja šerijatskih pitanja, kao i moći razlučivanja jačih od slabijih dokaza kada se učenjaci raziđu. Po ovom pitanju je ogromna razlika među našim daijama jer je vrlo malo njih koji su sposobni da u potpunosti istraže neko pitanje, a vrlo je malo njih koji uopće na takav način pristupaju obrađivanju šerijatskih pitanja.

4 – Razlika u specijalizaciji daija, tj. neki su specijalizirali hadis, drugi fikh a treći akidu i tako dalje.

5 – Razlika je i u tome što su neki nakon povratka u svoju zemlju nastavili sa samodogradnjom i usavršavanju u sticanju šerijatskog znanja, dok su se drugi zadovoljili sa onim što su učili za vrijeme studija.

6 – Razlika u temperamentu i karakteru među daijama, neki su precizni i pedantni, dok drugi naginju površnosti i uopćavanju. Takođe, neki po prirodi naginju strogoći i oštrini, dok drugi naginju blagosti i olakšicama.

Četvrto – Na osnovu čega daije dođu do svoga stava

Tvoja konstatacija “Svi vi navodite više učenjaka i njihove stavove i onda zaključite na kraju neko svoje mišljenje. Na osnovu čega, samo me interesuje???” nije sasvim jasna. Jer ako misliš da daije, nakon što navedu stavove učenjaka, dođu na kraju sa svojim mišljenjem, a to je jedan od tih spomenutih stavova učenjaka, to je nešto sasvim normalno jer sa čime drugim će doći. A ako misliš da dođu sa svojim mišljenjem koje se razlikuje od svih stavova učenjaka koje je naveo, onda je to pogrešno jer ja ne znam ni jednog iole ozbiljnog daiju da tako nešto radi, jer kako će on da dođe sa nekim svojim mišljenjem a jedva je u stanju da izabere neko od postojećih mišljenja kao ispravno, ako je i to u stanju.

Svaki daija iole vrijedan tog naziva kada izabire jedno od nekoliko postojećih mišljenja u određenoj mes’eli, nema sumnje da ga izabire na osnovu dokaza i argumenata a ne na osnovu svojih strasti, prohtjeva, želja, logike i slično. A da nije tako on ni ne bi bio daija, učen čovjek i slično, niti bi vrijedio da ga iko sluša i slijedi. Ili u najgorem slučaju daije slijede učenjake, svejedno prijašnje ili potonje, u čije znanje imaju povjerenja i koji su došli sa najjačim dokazima po nekom pitanju.

Peto – Kada se daije međusobno raziđu koga treba slijediti

Ovo pitanje se vraća na poznatu mes’elu iz Usulil-fikha (metodologije islamskog prava) koja glasi: Kada u jednom mjestu ima više mudžtehida (učenjaka) koga je mukallid (obični musliman) dužan slijediti? Ovo pitanje takođe može imati različita stanja: na samom početku koga da pita i slijedi, zatim nakon što su poznata mišljenja učenjaka po nekom pitanju a raziđu se, koga onda da slijedi, i treće stanje: kada su učenjaci na istom nivou znanja i fadla a raziđu se čije mišljenje onda da uzme i slijedi.

Uglavnom, čitavo ovo pitanje sa svim njegovim stanjima može se rezimirati u četiri poznata stava učenjaka.

Prvo mišljenje – da je mukallidu (običnom muslimanu) dozvoljeno da slijedi koga hoće od učenjaka, a ako su im već poznati stavovi u nekom pitanju dozvoljeno je da izabere stav koga hoće. Dokaz sa kojim se podupire ovaj stav je, kako navode, idžmau ashaba, jer u njihovo vrijeme obični muslimani su pitali bilo kojeg ashaba a oni ih nisu obavezivali da pitaju najboljeg i najučenijeg među njima.

Drugo mišljenje – da je mukallid obavezan da pita najboljeg, najučenijeg i onog koji je najpouzdaniji kod njega samog, takođe, ako su im već poznati stavovi u nekom pitanju a razišli su se, obavezan je da uzme mišljenje onog koji je najbolji u znanju i najpouzdaniji kod njega.

Dokazuju ovo mišljenje time što ga upoređuju sa nekim šerijatskim pitanjem oko kojeg postoje dva mišljenja. Za jedno mišljenje ima jači dokaz a za drugi slabiji, a nema sumnje da je istina samo jedna, tj. da je samo jedno od ova dva mišljenja ispravno. U ovom slučaju obaveza je da se radi po onom mišljenju koje ima jači dokaz. Pa tako isto, kažu, mukallid je obavezan da slijedi učenijeg i povjerljivijeg učenjaka kod njega zato što je vjerovatnoća ispravnijeg odgovora kod njega, a u suprotnom bi značilo da slijedi svoje strasti i ono što mu odgovara a to nije dozvoljeno.

Ono što se može prigovoriti ovom mišljenju je: kako će obični musliman odrediti i znati ko je najučeniji, najpovjerljiviji i najbolji učenjak?

Treće mišljenje – da mukallid slijedi onog učenjaka koji daje najstrožije i najoštrije odgovore jer to najpouzdanije.

Četvrto mišljenje – da mukallid slijedi onog učenjaka koji daje najlakše i najblaže odgovore, jer je Islam vjera lahkoće. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: “Poslan sam sa lahkom vjerom …”. Naravno, dokazivanje ovog pitanja sa ovim hadisom je upitno jer hadis govori o općoj karakteristici vjere Islama da je ona vjera lahkoće sa svim njenim propisima koji odgovaraju ljudskoj prirodi, a ne da treba slijediti ono što je lakše kada se učenjaci raziđu.

Zadnja dva mišljenja (treće i četvrto) koji su kontradiktorni jedni drugom su neispravna jer nas je Uzvišeni obavezao da slijedimo ono što je došlo u Kur’anu i Sunnetu, tj. ibret je u dokazu a ne u onome što je strožije ili blaže, a samo određivanje šta je strožije ašta blaže je subjektivna stvar.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju je, a Allah zna najbolje, spoj između prvog i drugog mišljenja. To jest, da je mukallidu (običnom muslimanu) dozvoljeno da pita koga hoće od učenjaka prije nego što su poznata njihova mišljenja, a dokaz za ovo je idžmau ashaba. A nakon što su poznati stavovi učenjaka mukallid je obavezan da slijedi onog učenjaka koji je najučeniji, najbolji i u čije znanje ima najviše povjerenja zbog dokaza koji je već spomenut.

Prema tome, ne treba da zbunjuje to što daije imaju različita i podijeljena mišljenja po nekim pitanjima, jer su se i bolji i učeniji od njih (imami ovog Ummeta) razišli po istim pitanjima. Pa tako, misliti i tražiti od njih da budu svi na istom kalupu i mišljenju je greška i u praksi je to nemoguće. Razlozi razilaženja među učenjacima uopćeno, a među našim daijama posebno, su mnogobrojni i raznovrsni a ukazuju na neminovnost postojanja razilaženja među njima.

S tim, da je vrlo bitno da daije prilikom odabiranja, dolaska i iznošenja svojih stavova se oslanjaju na argument ili u najmanju ruku da slijede mišljenja učenjaka u čije znanje imaju najviše povjerenja.

Običan musliman ima slobodu izbora da pita koga god hoće od učenih ljudi (naravno, misli se pod učenim na one koji zaista imaju šerijatskog znanja a ne na raznorazne hodže, hatibe, imame, neškolovane daije, slatkorječive govornike, galamdžije i slično) prije nego što su poznati njihovi stavovi, a nakon što se znaju njihovi stavovi po nekom pitanju obavezan je da slijedi onog koji je najučeniji i u čije znanje ima najviše povjerenja. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa :n-um.com

Alejkumusselam. Da bi brak bio šerijatski ispravan mora da ispuni sljedeće ruknove i šartove:

Što se tiče ruknova to su: 1- da supružnici nemaju šerijatske prepreke za ženidbu, poput rodbinstva po mlijeku, 2- ponuda i pristanak.

A šartovi ispravnog braka su: 1- određivanje supružnika, 2- zadovoljstvo sa obje strane, 3- velij (staratelj) za ženu, 4 – dva pravedna svjedoka muslimana ili razglašavanje da je brak sklopljen.

Dok je po ispravnom mehr (vjenčani dar) vadžib a ne šart.

Svaki brak koji ispunjava ove ruknove i šartove je ispravan, a ako nedostaje bilo koji od njih brak je neispravan.

Tajni brak

Jezičko značenje tajnog braka ( zevadžus-sirr) potiče od arapske riječi “sirr“, što znači tajna, ono što se krije. Zbog toga se ovaj brak naziva “tajni“ jer ga supružnici, a posebno muž, kriju od ljudi, tako da niko za njega ne zna osim svjedoka i startelja koji su učestvovali u činu sklapanja braka.

Šerijatsko značenje ovog braka:

Postoje dva oblika ovog braka, prvi o kojem su govorili prijašnji islamski pravnici, i drugi koji se pojavio u novije vrijeme u nekim arapskim zemljama.

Prvi oblik je da bračni ugovor bude sklopljen sa svim ruknovima i šartovima, s tim da se supružnici, velij i svjedoci dogovore da će ga držati u tajnosti. Ovaj brak je poznat kod islamskih pravnika tako da ga definiše Ed-Dusuki (pravnik malikijskog mezheba) da je to:“ brak u kome muž zahtijeva od svjedoka da ga kriju od njegove žene ili od njegovih ukućana“. (Hašijetud-dusuki 2/236).

Drugi oblik je da se čovjek i žena dogovore da će sklopiti brak bez velija i svjedoka, ili sa svjedocima koji uglavnom budu od prijatelja muža i žene, s tim da njihove porodice o tome ne znaju ništa. Muhamed Fuad Šakir definiše ovaj brak, u ovom obliku, pa kaže: “Tajni brak je onaj koji se sklapa u potpunoj tajnosti tako da porodica ne zna o njemu ništa, čak se desi da otac i majka ne znaju da im je sin ili kćerka oženjen ili udata već godinu ili više“. (Zevadžul-batil str.32).

Šerijatski status tajnog braka

Ako je ovaj brak sklopljen onako kako je opisan u drugom obliku, tj. bez velija i svjedoka, niti oglašavanja onda je on neispravan po idžma’u islamskih učenjaka. Čak ako i bude prisutan velij, ali se dogovore da će ga kriti i ne prisustvuju mu svjedoci, taj brak je batil (neispravan). Kaže Ibn Tejmije: “Tajni brak, u kome se dogovore da će ga kriti i ne dovedu svjedoke, je batil (neispravan) kod svih učenjaka, i on je od zinaluka. (Ibn Tejmije: Medžmu’ul-fetava 33/158)

Kaže šejh Abdurahman ibn Kasim en-Nedždi: “Ako je brak sklopljen bez svjedočenja i oglašavanja on je nispravan kod svih muslimana“. (Abdurahman ibn Kasim en-Nedždi: Hašijetu er-revdil-murbi 6/278)

U slučaju da se sklopi brak kako je opisano u prvom obliku, a to je da ugovor bude potpun sa svim ruknovima i šartovima: sa velijom, svjedocima i zadovoljstvom sa obje strane, ali se dogovore da ga kriju, da li je taj brak valjan šerijatski ili ne?

Džumhur učenjaka smatra brak valjanim ali pokuđenim (mekruh), dok malikije smatraju taj brak ništavnim, dokazujuću svoj stav hadisom kojeg prenosi Abdullah ibn Zubejr, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu aleji ve sellem, rekao: “Razglasite sklopnje braka.“ (Bilježi ga Ahmed 4/5, i Hakim 2/183, a Albani je hadis ocijenio dobrim u Silsili sahiha 3/447).

Takođe, kažu da je smisao svjedočenja dva svjedoka, ustvari, da oni razglase sklapanje braka a ne da kriju od ljudi. (El-Mugni 9/469) Dokazi malikija ukazuju na obavezu razglašavanja, ali ne i na ništavnost braka, a Allah zna najbolje.

Kaže Ed-Dusuki: “Ako je brak u ovom obliku, on je tajan i raskida se, a ako se supružnici dogovore sa svjedocima da ga kriju od ljudi ili od određene skupine, taj brak je batil (neispravan), taj ugovor se raskida osim ako je već imao odnos sa njom“. (Ed-Dusuki: Hašijetud-dusuki 2/236)

Prema tome, ako bi se tako vjenčali tajno, znači da ima staratelj i dva svjedoka uz dogovor da i stratelj i svjedoci kriju vaše vjenčanje, brak je inšaallah ispravan uz pokuđenost, na čemu su tri mezheba. Ako bi ga sklopili bez staratelja ili bez dva svjedoka ali opet tajno brak bi bio batil i ništavan.

Međutim, moje lično mišljenje i savjet oko ovoga što pitaš je: savjetujem vas oboje a tebe posebno da se tako ne vjenčavate, jer iako su razlozi koje ti navodiš u vašim očima a i u stvarnosti jako opravdavajući da se tajno vjenčate, vi niste svjesni niti ste upoznati sa mogućim lošim i negativnim posljedicama takvog braka. Ovo govorim iz iskustva onih koji su tako nešto isprobali. Od mogućih negativnosti takvog braka je sljedeće:

– Vi morate stalno strahovati hoće li se to (tajni brak) saznati ili ne, a ako se sazna a vrlo je moguće desiće vam se ono od čega bježite, a prije toga ćete se psihički dobro izmoriti.

– Ovakav brak je vrlo klimav i krhak jer i najmanja nesuglasica i spor između tebe i tvog budućeg muža (u kojeg ti sada sigurno ne sumnjaš i ulažeš veliku nadu) može odvesti do razvoda ili jednostavno da se raziđete, ti njega ili on tebe da ostavite jer svakako vam je to na “divlje”.

Ti moraš biti svjesna da tajnost vašu vezu čini neobaveznom i iole mali porećaj može je poljuljati, za razliku od toga da je zvaničan i gdje se i ti moraš pokazati svojima i on svojima da je vaš brak ozbiljan i da se vi ne igrate. Šerijatski brak u našoj zemlji sudski nije priznat, što znači da ti njega ne možeš teretiti za nešto ako dođe do problema.

– Takođe, postavlja se pitanje koliko vi planirate da živite u tajnom braku, koliko dugo i dokle će to trajati.

– Naravno, ta tajnost vas obavezuje da nemate djecu a ti moraš znati da djeca učvršćuju brak i čine ga ozbiljnijim i traže odgovornost i sa jedne i sa druge strane.

– Ako bi nastali problemi ti moraš znati da si ti veći gubitnik samim tim što si žena i jš uz to nemaš razumijevanje od svoje familije niti podršku. Znači tvoj totalni oslonac i nada za tebe, poslije Allaha naravno, je tvoj muž. A ko ti garantuje i može li on sam sebi garantovati da će sve biti u redu?

– Postavlja se pitanje gdje mislite da se sastajete, da živite i naravno da to krijete, sve je to teško izvodljivo, a što je najgore to liči na satajanje ljubavnika i švalera po hotelima, sobicama, tajnim i skrivenim mjestima što će izavati podozrenje kod ljudi. Iskreni će vas pitati o tome šta radite a zlonamjerni će napraviti od toga lošu priču.

– Kad tad vi vašim morate reći za vaš brak ili će oni saznati sami ili od ljudi i biće ista reakcija, pa zato je bolje da ih odmah obavijestite.

– Praksa je pokazala u mnogim slučajevima da takva ženidba, svejedno bila žena prva ili druga mužu, nakon “medenog mjeseca” i nakon što se mladenci provedu pa se onda toga zasite i spuste se u pravi život ne treba puno razloga niti problema da se raziđu jer svakako i ne zna niko za njih. Sa ovim se ne želi unijeti sumnja u tvog budućeg muža nego se želi staviti do znanja da je taj brak te prirode, a ljudi su ko ljudi otprilike su svi isti.

Zbog svega navedenog savjetujem vas da se vi zvanično i javno uzmete, sa blagoslovom svojih roditelja, a roditelji su takvi vole svoju djecu pa većina njih šta god urade njihova djeca oni to poslije prihvate kada shvate da ne mogu više ništa promijeniti. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa :n-um.com

Alejkumusselam!
Postoje dvije vrste kupanja: prva je kupanje radi rashlađivanja, otklanjanja nečistoće, znoja i slično pri čemu se ne nijeti šerijatsko kupanje, tj. gusul. Pa onaj ko se tako okupa onda to kupanje ne obuhvata abdest nego je obaveza nakon njega uzeti abdest za ono što se inače uzima abdest. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima.
Druga vrsta kupanja je šerijatsko uzimanje gusula, tj. pranja čitavog tijela vodom sa nijetom uzimanja gusula, a to je, u stvari, kupanje poslije džunubluka, hajza, nifasa, primanja Islama (oko ovoga je veliko razilaženje među učenjacima) i slično a što je vadžib. Ovakvo uzimanje gusula obuhvata i sam abdest po ispravnom stavu učenjaka pod uslovom da se u toku gusula ne uradi nešto što inače kvari abdest, poput puštanja vjetra, mokrenja ili diranja šakom polnog organa sa strašću.
Svejedno da li se abdest uzeo onako kako je došlo u sunnetu da ga je uzimao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pri čemu bi na samom početku gusula uzeo abdest a zatim oprao čitavo tijelo, prvo desnu a zatim lijevu stranu tijela (što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima), ili se gusul uzimao tako što bi se samo okupalo čitavo tijelo bez abdesta. Takođe, na valjanost abdesta ne utiče to da li je prilikom uzimanja gusula nijetio abdest ili ne.
Kaže Ebu Bekr ibnul-Arebij: “Nema razilaženja među učenjacima da abdest ulazi pod gusul i da nijjet čišćenja od džunubluka je dovoljan da bi čovjek bio čist za ono za što treba i gusul i abdest”. Međutim, istina je da oko ovoga postoji razilaženje. Od jasnih dokaza koji ukazuju da je sa uzimanjem gusula uzet i abdest je hadis od Aiše, radijallahu anha, u kojem ona kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi uzimao gusul, klanjao dva rekata i sabah namaz i ne bi ga vidjela da je abdestio poslije gusula”. Hadis bilježi Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže, a šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim.
Prema tome, nakon uzetog šerijatskog gusula ne treba uzimati naknadno abdest. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice:n-um.com