AlejkumusSelam! Sve dok se ona ubraja među muslimane, znači nije kjafir, dozvoljeno je da je musliman ženi. S tim da je osnova da musliman ženi muslimanku koja redovno klanja, pokrivena je, posti Ramazan i slično, a i obrnuto, da se muslimanka udaje za muslimana koji praktikuje vjeru. Problem nastaje kada u sredini u kojoj živimo ne možemo lahko naći djevojku muslimanku koja…

praktikuje osnovne stvari vjere. Tako nije ispravno pitati da li je dozvoljeno ovakvu ženu ženiti ili nije, nego u kojim situacijama nema smetnje da se ženi a u kojim je bolje da se ne ženi takva žena.

Naime, islam preporučuje prilikom izbora bračnog druga da buduća životna družica bude od onih koji se ističu u praktikuju vjeru, tj. pridržavanju islamskih propisa. Prenosi Ebu Hurejre, radijellahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ženu žene zbog četiri srvari: zbog njenog bogatstva, porijekla, ljepote i vjere, izaberi onu koja praktikuje vjeru” (Buharija (5090) i Muslim (3708)). Hadis znači da ako bi mladić imao izbora između četiri djevojke: jedna je iz bogate porodice, druga iz ugledne familije, treća poznata po ljepoti i četvrta koju krasi čvrsto pridržavanje vjere, Islam podstiče da oženi onu koja je prepoznatljiva po držanju vjere.

Pod praktikovanjem vjere u hadisu se ne misli na klanjanje pet vakata namaza, pokrivenost i slično, jer su to vadžibi, farzovi i temelji sa kojima musliman biva muslimanom i jer i ostale tri vrste djevojaka spomenutih u hadisu, bogata, ugledna i lijepa, moraju biti one koje se drže temeljnih propisa vjere (klanjanje i pokrivenost). Nego se pod djevojkom koju krasi pridržavanje vjere podrazumijeva ono što je više od ispunjavanja temelja vjere (namaz, post, pokrivanje, i slično) i ostavljanja općepoznatih harama, poput mnoštvo ibadeta, prisustvovanje vjerskim kursevima, bavljenje davetskim aktivnostima, stid, neašikovanje i slično.

Sa druge strane, islamski pravnici kada govore o situacijama i okolnostima kada je mustehab ili vadžib (shodno razilaženju) mužu da da talak (tj. pusti) svojoj ženi navode da je to slučaj kada ona ostavlja namaz, te ga klanja samo u njegovom prisustvu, ili kada ne vodi računa o propisnom pokrivanju (znači pokrivena je ali nemarna u odijevanju) i tome slično.

Naravno, ne možemo zanemariti sredinu i okolnosti u kojima živimo: da smo kao muslimanski narod prošli kroz pedesetogodišnje komunističko zatiranje vjerskih vrijednosti i odvraćanje od vjere, kao i da smo u periodu islamskog buđenja (sahve) i vraćanja islamskim vrijednostima. Gdje oni koji sebe smatraju muslimanima ne izvršavaju ni osnovne temelje vjere, poput namaz.

Pa tako uzimajući u obzir gore spomenuto, tj. da islam podstiče na ženjenje djevojke koja se ističe u pridržavanju vjere (ne samo da klanja i da je pokrivena kakva treba biti svaka muslimanka), te da je mustehab razvesti se sa ženom koja je nemarna u praktikovanju vadžiba vjere (namazu, pokrivanju i slično), kao i okolnosti i uticaj sredine u kojoj mi musimani Bosne živimo, savjetujem te da postupiš na sljedeći način. Da na lijep i mudar način podstakneš i ubijediš tu djevojku da počne klanjati beš-vakat i da se pokrije prije nego što sklopiš sa njom bračni ugovor, a ako neće bolje je da je ne ženiš (osim ako ona ima opravdan razlog za odbijanje).

Time ćeš uvidjeti da li je ona spremna i voljna da se pridržava vjerskih propisa i da li je iskrena u svojim obečanjima da će se pridržavati vjere. U protivnom, ako bi je oženio u stanju u kakvom i jeste sa nadom da će sa vremenom sve doći na svoje, doći ćeš u neizvijestan položaj. Da li će ona početi klanjati beš-vakat i pokriti se i kada će to biti, to je veoma relativno i upitno. Te je moguće da prođe mnogo vremena a da se to ne desi, da bobijete djecu, da se brak učvrsti a da ona pod raznoraznim izgovorima ne učini ono što ti je obečala i što joj je vjerska dužnost. Pa ćeš doći u situaciju da postavljaš ponovo pitanje: živim sa ženom koja šara sa namazom ili klanja samo u mom prisustvu i odbija da se pokrije, je li dozovljeno živjeti sa njom, i trebam li se razvesti od nje? Ve billahi tevfik!

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

AlejkumusSelam!

Zahvala pripada Allahu, Njega hvalimo, od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se utječemo od zla nas samih i naših loših djela. ONOG KOGA ALLAH UPUTI NIKO GA NE MOŽE U ZABLUDU ODVESTI, A ONOG KOGA U ZABLUDI OSTAVI NEMA ONOG KO GA MOŽE UPUTITI.

I svjedočim da nema drugog boga osim Allaha koji zaslužuje da se istinski obožava, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, neka je salavat i selam na njega, njegovu porodicu, časne ashabe i sve one koji ih slijede u dobru do Sudnjeg dana.

Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Onome koga Allah želi uputiti – On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onome koga želi u zabludi ostaviti – On srce njegovo stegne i umornim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti. Eto, tako Allah one koji ne vjeruju bez podrške ostavi.” (El-En-am 125) Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija (3011) i Muslim (404) u svojim Sahihima od Ebu Muse El-Eš’arija, radijallahu anhu: “Trojica će dobiti duplu nagradu: čovjek koji posjeduje robinju, pouči je najljepšom poukom i odgoji je najljepšim odgojom a zatim je oslobodi i oženi on ima dvije nagrade, vjernik od Ehli kitabija (sljedbenika knjige) koji je bio vjernik a zatim povjeruje u Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, on ima dvije nagrade, rob koji izvršava Allahova prava i savjetuje svog gospodara“.

Onaj ko hoće da primi Islam treba znati sljedeće:

– Da je Islam predanost Uzvišenom Allahu sa tevhidom, pokornost i poslušnost samo Njemu i odricanje od širka.

– Da se u Islam ulazi tako što se izgovore dva šehadeta (dva svjedočenja): Svjedočenja da nema drugog boga osim Allaha i svjedočenja da je Muhammed Njegov rob i poslanik. Ko izgovori ova dva šehadeta primio je Islam oko čega su složni učenjaci ovog Ummeta.

– Da je značenje “LA ILLAHE ILELLAH” (Nema boga osim Allaha) potvrda i priznanje da niko ne zaslužuje da mu se upućuje ibadet osim Uzvišenog Allaha. Svi ibadeti su isključivo pravo Allaha, dželle še’nuhu, a sve ono što se obožava mimo Allaha je batil (ništavno), te da niko u ovom svemiru ne zaslužuje da mu se ibadet čini osim Uzvišenog Allaha. Kaže Uzvišeni: “To je zato što je Allah istina, a ono što oni, pored Allaha, obožavaju je batil (ništavno)“. ( El-Hadždž, 62)

– Zbog LA ILAHE ILLELLAH su slati svi poslanici, od prvog Nuha do zadnjeg Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, svi su poslani svojim narodima radi ostvarenja ovih riječi. Kaže Uzvišeni: “Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: “Nema boga osim Mene, zato samo Meni ibadet činite!” (El-Enbija, 25) Riječi LA ILAHE ILLELLAH su ključ za ulazak u Džennet, prvi vadžib džinima i ljudima, zbog njih su stvoreni i oni i nebesa i zemlja, one razdvajaju stanovnike Vatre od stanovnika Kuće spasa.

– Da izgovaranje šehadeta, odnosno LA ILAHE ILLELLAH, ne znači puko izgovaranje jezikom, nego da bi se od šehadeta imalo koristi moraju se ispuniti sljedeći šartovi: 1- poznavanje njegovog značenja, 2- izgovaranje sa iskrenošću (samo radi Allaha), 3- potvrđivanje njegovog značenja, 4- izgovaranje sa ljubavlju prema Allahu, poslaniku i onome što on znači, 5- potpuna ubijeđenost u njegovo značenje, 6- prihvatanje onog sa čime on dolazi od namaza, zekata, posta, hadža i slično, 7- kufr u taguta, tj. odricanje od svega onoga što se lažno obožava mimo Allaha, subhaneh.

Savjeti novom muslimanu:

1- Da mnogo zahvaljuje Uzvišenom Allahu što ga je uputio ne jedinu pravu vjeru Islam i izabrao ga između ostalih. Jer je blagodat Upute najveća i najuzvišenija dunjalučka blagodat.

2- Da ne prigovara Allahu što je primio Islam zadivljen sam sobom ne pripisivajući to Allahovoj snazi i moći. Kaže Uzvišeni: “Oni ti prebacuju što su primili islam. Reci: “Ne prebacujte mi što ste islam primili; naprotiv, Allah je vama milost podario time što vas je u pravu vjeru uputio, ako iskreno govorite“. (El-Hudžurat, 17)

3- Da gorljivo nastoji da stiče što više ispravnog šerijatskog znanja bez kojeg mu ni akida (uvjerenje) ni ibadeti neće biti valjani, oslanjajući se pri tome na pouzdane prevedene knjige na njegovom jeziku, slušanje predavanja i posjeta islamskih web-stranica od provjerenih i pouzdanih učenjaka i daija.

4- Da nastoji da dostavi Uputu i hajr na kojima je on i drugima oko sebe poput roditelja, braće, sestara, prijatelja, rodbine i ostalih sa lijepim savjetom i odgovarajućom metodom.

5- Obavezno treba imati vezu i kontakt sa islamskim centrima, institucijama i osobama koje praktikuju vjeru u njegovoj sredini.

6- Da pristupi učenju arapskog jezika jer je on jezik Islama sa kojim je došao Kur’an i Sunnet i da zna da neće osjetiti slast Islama sve dok ne bude čitao Kur’an i Sunnet na njihovim izvornim jezicima, niti će ispravno razumiti Islam osim sa poznavanjem arapskog jezika.

7- Da svim srcem pristupi izučavanju Allahove knjige Kur’ana čitajući prijevod njegovog značenja, razmišljajući o njima i radeći po njegovim propisima.

8- Da nastoji da sve što nauči da je od Islama da primijeni u praksi i da sve što sazna da Islam zabranjuje da smjesta ostavi.

9- Da pročišćava svoj nijjet u Islamu, da ne traži sa njim dunjalučke blagodati i užitke nego da sa svojim Islamom cilja Allahovo zadovoljstvo i spas na onom svijetu.

10- Da mnogo dovi Uzvišenom tražeći da ga učvrsti na Istini, jer su srca između dva prsta Milostivog, okreće ih kako hoće.

– Takođe, treba znati da je izgovaranje šehadeta prilikom primanja Islama ispravno i ako se učini na nekom drugom jeziku mimo arapskog, jer izgovaranje šehadeta na arapskom bez razumijevanja značenja nema nikakve koristi. Znači, da bi onom ko izgovara šehadet na arapskom jeziku (pa makar i u transkripciji) bio valjan šehadet uslov je da razumije značenje tih riječi. Zato nije uslov valjanosti šehadeta da se izgovori na arapskom nego je dozvoljeno na bilo kom drugom jeziku pod šartom da taj koji izgovara razumije njegovo značenje. Naravno najpotpunije je da se izgovori na arapskom uz prethodno razumijevanje onog što se izgovara.

– Nije šart ispravnosti primanja Islama neke osobe da izgovori šehadet javno pred skupinom ljudi. Nego čak ako bi nasamo izgovorio riječi šehadeta sa razumijevanjem i vjerovanjem u značenje šehadeta Islam bi mu bio ispravan pa makar niko ne znao za to. Međutim, njegovo javno obznanjivanje Islama je poželjno da bi drugi muslimani znali da je on primio Islam kako bi se ophodili prema njemu kao muslimanu.

– Ako je onaj koji prima Islam bio prije toga kršćanin dovoljno je da izgovori samo šehadet (dva šehadeta) da bi mu primanje Islama bilo ispravno oko čega nema razilaženja među učenjacima. S tim da je bolje i potpunije da uz izgovaranje šehadeta riječima potvrdi da je Isa, alejhis-selam, Allahov rob i poslanik, da je on Njegova riječ (“budi”) koju je poslao Merjemi (po meleku Džibrilu) i Njegova duša (od Njegovih duša koje je stvorio).

– Od vrlo bitnih stvari je i to da se nastoji izraziti čestitka novom muslimanu zbog velikog uticaja koji ostavlja čestitka na dušu, naročito ako se uz to iskažu radost, veselje i suze radosnice. Jer ako čestitamo ljudima na dobitku djeteta, uspješnom poslu i slično, pa preče je da njemu čestitamo blagodat upute Islama. Koliko su se samo ashabi radovali primanju Islama Omera, radijallahu anhu, i primljenoj tevbi trojice ashaba koji su izostali iz bitke na Tebuku kojima je Zemlja sa svom svojom prostranošću postala tijesna, i mnogi drugi primjeri.
A na pitanja koja si postavio odgovorićemo, inšaallah, čim nam dođe radosni haber tvog primanja Islama.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumu selam!

Kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame u knjizi El-Mugni (10/324) prilikom navođenja primjera kada je vadžib ženi dati talak, a kada je mekruh, dozvoljeno (mubah) i zabranjeno: “… A četvrto: kada je mustehab dati ženi talak, a to je prilikom nemarnosti žene u izvršavanju vadžiba prema Allahu, džele še’nuhu, poput namaza i slično, a nije u stanju da je prisili na to, ili da žena bude sklona nekim nemoralnim djelima … a nije daleko da u ova dva slučaja talak bude vadžib“.

S obzirom da tvoja hanuma neće da klanja što je grijeh prema Allahu, takođe, neće da se pokrije što potpada u ne izvršavanje vadžiba a ujedno i sklonost nemoralu jer, otkrivena žena gubi čednost i stid i izložena je muškarcima, i još si naveo da imaš problema oko intimnog odnosa sa njom, sve ovo kada se zbroji i sabere daje ti dovoljno povoda da joj daš talak i kreće se između vadžiba i mustehaba. Znaj da je talak u Islamu rješenje kada brak dođe u ćorsokak i kada više izgubi svoj smisao. Razvod nije tragedija u životu nego otvaranje prilike za novi i bolji početak. Kaže Uzvišeni: “A ako se njih dvoje ipak rastave, Allah će im dati obome iz obilja Svoga – Allah je neizmjerno dobar i mudar” (En-Nisa, 130). Značenje ajeta je da kada se dvoje razvedu, jer ne mogu zajedno, Allah će dati da svako od njih dvoga nađe onog ko mu odgovara i sa kim može živjeti. Pa tako i ti nađi sebi ženu pobožnu, pokrivenu koja hoće klanjati bez toga da je ti tjeraš i ubjeđuješ u to, a mnogo je muslimanki elhamdullillah, koje krase ove odlike.

Nema sumnje da je muž odgovoran za ponašanje svoje supruge, kako u ispunjavanju obaveza prema Allahu (namaza, pokrivanja, posta itd), tako i u poslušnosti njemu kao glavi porodice u dobru koje joj naređuje. Kaže Uzvišeni: “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti…” (Et-Tahrim, 6) a ima li većeg čuvanja porodice od vatre od toga da joj naređuje obavljanje namaza i drugih vadžiba i da joj zabranjuje činjenje harama jer i jedno i drugo način čuvanja od vatre.

Ipak, ako vidiš da ima nade da bi se ona popravila ako joj dadneš određeni rok (mjesec, dva itd.), da počne redovno obavljati namaz, da se pokrije u tom periodu i da ti ne pravi probleme oko intimnog odnosa, daj joj taj rok i ultimatum. U protivnom nemaš šta izgubit. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam!

Fudbal se smatra najrasprostranjenijim i najpopularnijim sportom na svijetu jer se njegovim povodom organizuju mnogobrojna takmičenja na različitim stepenima lokalnim i svjetskim nivoima i to u veoma pretjeranom obliku. Bavljenje fudbalom, praćenjem fudbalskih aktivnosti preovlađuje sve druge stvari života u mnogim sredinama i kod velikog broja ljudi, tako kada bi to nazvali sportskom epidemijom i općom zaluđenosti ne bi pogriješili. Ova sportska igra ima svoj izrazito jak nacionalni karakter kada neki fudbalski tim prestavlja određenu zemlju ili naciju, zbog čega izaziva ogromno zanimanje kod običnih masa gdje oni navijaju i gore od želje da njihov tim pobijedi.

Naravno, ne treba zaboraviti ni ulogu medija u uveličavanju i uljepšavanju fudbala i fudbalskih takmičenja. Popularnost fudbala i fudbalera se dovoljno očituje samo u jednoj stvari a to je prodaja i kupovina igrača među klubovima, čija cijena dostiže granice imaginarnog, pa npr. španski klub Real Madrid je kupio igrača Zejnuddina Zejdana od talijanskog Juventusa za više od šezdeset milion dolara. Tako da je u općem smislu sportska igra nogomet postala društveno zlo, ekonomski i politički problem na svjetskom nivou.

Šerijatski status igranja nogometa

Ova sportska igra je u osnovi šerijatski dozvoljena ako je čista od šerijatsko spornih stvari, jer se ona zasniva na mnogim koristima za ljudsko tijelo od njegovog jačenja, trčanja, tjelesnih treninga i vježbi i slično, na čemu je u osnovi zasnovan futbal.

Od savremenih učenjaka koji su dozvolili igranje nogometa, naravno u njegovom savremenom obliku su između ostalih saudijski šejh Abdulmuhsin Ez-Zamil, alžirski šejh Ebu Bekr El-Džezairi koji ga dozvoljava kada se sa igranjem fudbala namjerava jačanje tijela kako bi bilo spremno za vođenje džihada na Allahovom putu, egipatski šejh Seid Sabik i jordanski šejh Mešhur Hasan, ova dvojica zadnjih smatraju da je igranje fudbala mustehab ako se sa njim cilja jačanje tijela. Naravno, svi oni koji su dozvolili igranje fudbala uvjetuju da ta igra bude čista od šerijatski spornih stvari (koje ćemo navesti poslije), u protivnom, igranje nogometa je mekruh ili čak haram ovisno od zabranjenih stvari sa kojima se pomiješa kao i bilo koja druga sportska igra.

Onaj ko analizira oblike upražnjavanja ovog sporta, za kojeg smo rekli da je u osnovi dozvoljen, u današnje vrijeme vidjeće da je vrlo malo tih načina igranja nogometa koji su čisti od onog što je u Šerijatu zabranjeno i pokuđeno. Uglavnom, ti dozvoljeni oblici se mogu odnositi na igranje fudbala od strane omladine kada se okupe i igraju fudbal kao vid rekreacije, razonode i zabave, pri čema nema klađenja, budu šerijatski obučeni i ne izgovaraju ružne riječi i psovke.

Neke šerijatski sporne stvari u bavljenju nogometom

Prvo: gubljenje mnogo vremena od strane onoga koji igra nogomet i onih koji nogometna takmičenja, što često vodi u izostavljanje vadžiba, poput obavljanja namaza, posta mjeseca Ramazana, zapostavljanje traženja rizka (opskrbe), sticanja šerijatskog znanja, odgoja djece i slično. Ono što puno uzrokuje gubljenje vremena je mnoštvo raznoraznih fudbalskih takmičenja na različitim nivoima tokom cijele godine, mimo svjetskog prvenstva i prijateljskih utakmica među klubovima i državama, što je odvelo da je glavna okupacija mnogih ljudi praćenje ove ili one utakmice.

Drugo: upropaštavanje imetka koje se očituje u sljedećem:

– ulaganje ogromnih materijalnih sredstava u izgradnji velelepnih stadiona,

– rasipanje imetkom prilikom pripreme za utakmice, njihovo prisustovanje i posmatranje,

– kupovina igrača velikim svotama novca i davanje velikih novčanih premija igračima,

– davanje velikih mjesečnih plata trenerima,

– trošenje ogromnog imetka u kockanju i klađenju na rezultat određenih utakmica prilikom čega se dva tima dogovore da izgubljena ekipa plaća troškove, medalje, hranu i ostalo, ili klađenje van i u sportskim kladionicama a sve ove vrste klađenja i kockanja su šerijatski zabranjene.

Kaže Uzvišeni: “Ne rasipajte (imetak); On ne voli one koji rasipaju” (El-E’araf, 31), i kaže: “Daj bližnjem svome pravo njegovo, i siromahu, i putniku, ali ne rasipaj mnogo, jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan”. (El-Isra’, 26-27) Takođe, Allah, dželle še’nuhu, je zabranio upropaštavanje imetka kao što je došlo u hadisu kojeg bilježi Buharija gdje kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “… i mrzi kod vas rekla kazala, mnoštvo zapitkivanja i upropaštavanje imetka”.

Treće: izazivanje mržnje i neprijateljstva. Skoro da nema utakmice a da se između igrača, njihovih navijača i običnih masa ne izazove protivništvo, neprijateljstvo i mržnja koji dalje vode u psovanje, vrijeđanje, fizičko napadanje među igračima, navijačima a veoma često odvede do nanošenja materijalne štete po ulicama, a nema sumnje da je sve ovo islam zabranio. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi: “Nemojte se međusobno mrziti, zaviditi jedni drugima, spletkariti jedni protiv drugih, budite Allahovi robovi braća…”.

Čak mnoga ova neprijateljstva među klubovima, državnim ekipama i slično odvedu kao rezultat poraza u utakmici do ubistva i ranjavanja. Od tih primjera je smrt 48 osoba i ranjavanje preko 600 između navijača dva tima u Turskoj 1968.god. U sličnim okršajima među navijačima Nigerije 1979.god. ubijeno je 24 osobe. A 1985. god. u Belgiji je stradalo 38 osoba a povrijeđeno preko 200, dok su u istoj godini ubijene 53 osobe a mnogi drugi ranjeni u Britaniji a sve kao posljedica fudbalskih utakmica. Na fudbalskom svjetskom prvenstvu 1994.god.kolumbijski igrač, nakon što je greškom dao svojoj ekipi, bio je ubijen. A u Iraku je sudija dao crveni karton jednom od igrača, nakon čega je ovaj izašao sa stadiona i vratio se sa puškom i ubio sudiju. Ovakvih primjera je na pretek, a slično se dešava i među onima koji se neprofesionalno bave fudbalom, kako među omladinom, odraslim tako i među prijateljima.

Četvrto: upadanje u neke oblike širka, veličanje kjafira i oponašanje istih.

Nerijetki su slučajevi pretjeranog veličanja igrača i predstavljanja istih kao stvorenja koja se obožavaju tako što se opisuju neki veliki igrači svjetskog ranga kao idoli i oni koji se obožavaju što shodno stepenu i razumijevanju ovoga može odvesti čak i u veliki širk. Praćenje, izučavanje i poznavanje biografije određenih igrača, čiji život je ispunjen drogom, zinalukom, nemoralom svake vrste i slično, od strane mnogih muslimana uveliko prevazilazi njihovo poznavanje sire Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovih časnih ashaba, učenjaka i dobrih prethodnika ovog Ummeta.

Oblačenje dresova sa imenima i slikama poznatih kjafirskih igrača, čak do te mjere ih uzdižu da u njima obavljaju neke ibadete poput namaza i Umre. Sve to ukazuje na zabranjeno veličanje, uzdizanje i oponašanje onih koji to ne zaslužuju. Strastveno praćenje određenih utakmica do te mjere da se strahom, brigom i gorljivošću prati utakmica, što često odvede, zbog poraza njegovog tima, u nezadovoljstvo sa Allahovim kaderom, veliku tugu i žalost i gubljenja volje za normalnim životom.

A općepoznato je svakom muslimanu da je širk najveći grijeh, kao i da je oponašanje kjafira zabranjeno muslimanima. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih” (Ebu Davud (4031), Ibn ebu Šejbe (19401) i Bejheki u “Šu’abil-iman” (1199), a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, El-‘Iraki, Ibn Tejmije, Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/271), Albani u “Irvaul-galil” (1269) i Sulejman ‘Alevan).

Takođe, nije dozvoljeno veličanje kjafira jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Islam se uzdiže i ne uzdiže se iznad Islama”. Bilježe ga Darekutni (3663), Bejheki (6/205) i ostali, kaže Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (3/175) da mu je sened hasen (dobar), takođe takvim ga je ocijenio Albani u “Irvaul-galil” (5/107).

Prenosi se da je Ebu Musa El-Eš’ari, radijallahu anhu, dok je bio namjesnik u Iraku uzeo kršćanina za pisara, pa mu je to prigovorio Omer, radijallahu anhu, rekavši: “Nemojte ih (nemuslimane) uzdizati kada ih je Allah ponizio, nemojte im biti bliski kad ih je Allah udaljio i nemojte im ukazivati povjerenje kada ih je Allah obilježio kao nepovjerljive”. Predaju bilježi Bejheki u svom “Sunenu”.

Peto: otkrivanje nadkoljenice (stegna) kod igrača, što je avret kod većine učenjaka na osnovu hadisa: “Nadkoljenica je avret” (Ebu Davud i Tirmizi, a oko njegove vjerodostojnosti ima razilaženja), zatim miješanje muškaraca i žena u publici koje je šerijatski zabranjeno, kupanje igrača u zajedničkim kupatilima potpuno golih prilikom čega gledaju jedni drugima u stidna mjesta, parada polugolih plesačica pred početak utakmice i u pauzama, psovanje i vrijeđanje u publici i mnogi drugi munkeri koji su sastavni dio utakmica.

Nakon svega predočenog može se reći da se savremeno profesionalno bavljenje fudbalom, kao i praćenje i prisustovanje istom kreće između pokuđenosti i harama, shodno šerijatsko spornim stvarima na kojima se zasniva.

A što se tiče tebe lično, u osnovi dozvoljeno ti je da se baviš fudbalom, po mnogim učenjacima, ako se možeš sačuvati od zabranjenih stvari koje prate ovu vrstu sporta. Između ostalog da klanjaš namaz u njegovo vrijeme, da ne ostavljaš post zbog utakmica, da ne otkrivaš svoja stidna mjesta, izbjegavaš psovanje i ružne riječi, miješanje sa ženama, itd. Takođe, nema smetnje da primaš platu čiji su izvori naplaćivanje ulaznica gledaocima kao i raznorazne donacije jer u tome nema ništa šerijatski sporno, izuzev ako bi zarada na utakmicama bila rezultat klađenja i kockanja. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

AlejkumusSelam! Ono što je musliman obavezan klanjati od namaza su farzovi pet dnevnih namaza po svečetiri priznata fikhska mezheba: hanefijskom, malikijskom, šafijskom i hanbelijskom. Suneti koji se klanjaju uz farzove je mustehab klanjati oko čega nema razilaženja među učenjacima, pa ko ih klanja ima nagradu, a ko ih izostavlja nema grijeha. Jedino su se učenjaci razišli oko vitr namaza, kod hanefija je vitr namaz vadžib, dok je kod ostala tri mezheba potvrđeni sunnet što je bliže ispravnom.

A hadis o kojem govoriš prenosi ga Ebu Hurejre, radijallahu anhu, gdje kaže da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Prvo za što će polagati rob račun na Sudnjem danu je propisani namaz, pa ako ga je upotpunio (dobro i jest). A u suprotnom biće rečeno: Pogledajte ima li on nafile (dobrovoljnog namaza). Pa ako bude imao nafile biće mu upotpunjen propisani namaz sa nafilom. Zatim će se uraditi slično tome sa ostalim farzovima“. (hadis bilježi Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Ahmed sa vjerodostojnim senedom) Prema tome, hadis upućuje da onaj ko ne upotpuni farz namaz u njegovom načinu klanjanja, a po nekima izostavljajući određeni namaz, da će mu to biti nadopunjeno nafila namazima. A što se tiče toga da podnevski i sabahski farz ne “vrijedi” ako se ne klanja sunnet, tako nešto nema osnova u Šerijatu. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com