Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Vadžib je da se imetak nakon smrti neke osobe podijeli onako kako je propisano u tri kur'anska ajeta u suri En-Nisa i vjerodostojnim hadisima. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima. Nije dozvoljeno dijeliti imetak nakon smrti po svojoj volji ili hiru. Onaj ko tako radi je veliki griješnik.

U osnovi onima koji su nasljednici po tekstu Kur'ana i sunneta, poput muške i ženske djece, supružnika, oca i majke, njima se ne piše testament niti vesijet – oporuka. Oni nasljeđuju shodno kako je pojašnjeno u šerijatskim tekstovima. Oporuka se piše samo onima koji nemaju udjela u nasljedstvu i to najviše u visini trećine imetka.

Međutim, ako tvoj otac zna da djeca neće šerijatski podijeliti imetak nakon njegove smrti, ili da neki hoće a drugi neće, dozvoljeno mu je da ostavi testament (oporuku) u kojem će biti napisana podjela njegovog imetka nakon njegove smrti onako kako je propisano po Kur'anu i sunnetu. Kako, koliko i kome se dijeli, o tome treba da se obrati učenoj osobi.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Vrste mevluda u našim krajevima

Uzimajući u obzir povod organizovanja mevluda, u našim krajevima se praktikuju dvije vrste mevluda:

Prva vrsta – mevlud koji se proslavlja i obavlja 12. Rebi'ul evvela, za koji se smatra da je datum rođenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a što istorijski nije potvrđeno. Ova vrsta mevluda je rasprostranjena diljem islamskog svijeta.

Druga vrsta – su mevludi koji se organizuju zbog raznih povoda, poput: obilježavanje nečega značajnog, otvorenja džamije, završnog ispita u vjerskoj pouci, godišnjica sretnog braka, smrti, četeresnice, sedmine, useljenja u kuću, odlaska u vojsku, završetka školovanja, povodom mubarek noći, hatmi i slično. Ova vrsta mevluda je karakteristična i specifična za naše krajeve, nju praktikuju uglavnom Bošnjaci ma gdje živjeli, a nije mi poznato da se ovakva vrsta mevluda organizuje i praktikuje u drugim islamskim zemljama mimo Balkana.

S obzirom da su način obavljanja i sadržaj i prve i druge vrste mevluda otprilike isti, propis prve vrste je propis druge vrste.

Šerijatski status obe vrste mevluda

Proslavljanje prve vrste mevluda je šerijatski zabranjeno zbog mnogih spornih stvari na kojima je zasnovan, a najbitnije od njih su četiri:

Prva – jer predstavlja novotariju u vjeri, a svaka novotarija je dalalet po tekstu hadisa.

Druga – jer je proslavljanje mevluda (dana rođenja vjerovjesnika) oponašanje kršćana, a oponašanje židova i kršćana je zabranjeno po tekstu hadisa takođe.

Treća – jer sam mevlud u sebi sadrži mnogo popratnih šerijatsko zabranjenih stvari, poput traženja šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, džematsko ustajanje radi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, miješanja muškaraca i žena i mnoge druge stvari.

Četvrta – jer proslavljanje mevluda otvara vrata proslavljanju dana rođenja evlija, šejhova i znamenitih ljudi, što već imamo u praksi kod sufija, a ono što vodi u haram je haram.

Druga vrsta mevluda je takođe zabranjena zbog dvije stvari:

Prva – jer predstavlja novotariju u vjeri, a svaka novotarija je dalalet po tekstu hadisa.

Druga – jer u sebi sadrži mnogo popratnih šerijatsko zabranjenih stvari.

Detaljnije o mevludu, njegovoj historijskoj pozadini nastanka, detaljnim argumetima zabrane mevluda, proslavljanju dan rođenja Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i slično možete pročitati na ova dva linka:

PRAVLJENJE MEVLUDA I HATME (52. DANA) U ISTOM DANU

OBILJEŽAVANJE DATUMA ROĐENJA POSLANIKA S.A.V.S. PREDAVANJEM, PRIREDBOM, SIJELOM ILI SLIČNO

Propis prisustvovanja na mevludu

U osnovi vadžib je vođama i predvodnicima islamskih institucija, zajednica, mešihata, džemata i organizacija nekog mjesta u kojem muslimani žive da zabrane i ukinu praksu mevluda u bilo kojem obliku u kojem se praktikuje i organizuje.

A ako islamske institucije dozvoljavaju, organizuju i same učestvuju u praktikovanju novotarije mevluda, onda se prisustvovanje na mevludima od strane ostalih muslimana može podijeliti na tri stanja:

Prvo stanje – prisustvovanje na mevludu sa ubjeđenjem u njegovu ispravnost i korisnost.

Ovo je osnovni vid prisustvovanja na mevludu na koji se odnosi govor učenjaka kada govore o zabrani mevluda uopćeno, njegovom organizovanju i prisustvovanju.

Dakle, nema sumnje da je prisustvovanje na mevludu sa ubjeđenjem u njegovu ispravnost i korisnost zabranjeno i veliki munker. Dokazi za to su isti argumenti zabrane samog mevluda.

Drugo stanje – odlazak na mevlud sa ciljem negiranja tog munkera.

Odlazak na mevlud sa ciljem negiranja tog munkera i pozivanja ljudi da ostave tu novotariju i ružnu praksu je u osnovi propisan, a može biti mustehab, vadžib ili samo dozvoljen shodno okolnostima. S tim da se uslovljava da odlazak na mevlud sa ovim ciljem ne odvede i ne izazove još veći munker, poput izazivanja tuče, psovanja, ružnih riječi, kampanje širih razmjera protiv onih koje nazivaju „vehabijama“ i slično. U negiranje ovog munkera se ne bi trebali upuštati osim osobe koje su jake sa govorničke i retoričke strane i koje imaju uticaja na druge ljude zbog svog znanja, položaja i sličnog. U protivnom negiranje ove novotarije na samom mevludu će uzrokovati veću štetu nego željenu korist.

Dokaz da je ovo u osnovi propisano je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko od vas vidi neki munker, neka ga ukloni rukom, a ako ne može onda (neka ga zanegira) jezikom, a ako ne može onda (neka ga zanegira) srcem, a to je najmanji vid imana“.

Treće stanje – prisustvovanje na mevludu zbog neke koristi sa znanjem i ubjeđenjem da je to novotarija.

Ovdje se misli na prisustvovanje na mevludu od strane osoba koje su ubjeđene i znaju da je sam mevlud novotarija i da nema osnove u Šerijatu (Kur'anu, Sunetu i djelima selefa), svejedno bile te osobe učene, daije ili „obični“ muslimani, a koje smatraju da u tom prisustvovanju ima određene koristi ili da se time otklanjaju određene štete.

Najveća korist od prisistvovanja daije na mevludu je da održi predavanje ako mu se dozvoli, a najveća šteta koja se time otklanja je onemogućavanje da neki daija novotar (sufija, kaburija i slično) iskoristi tu priliku za širenje svog novotarskog akidetskog mezheba.

A od koristi prisustvovanja na mevludu od strane „obične“ braće je čuvanje lijepih odnosa sa roditeljima, rodbinom i komšijama.

O propisu prisustvovanja novotarskim skupovima upitana je Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji. U pitanju je došlo sljedeće: „Da li je dozvoljeno prisustvovati novotarskim skupovima, poput svečanosti u noći dana rođenja (mevluda) Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u noći Mi'radža i noći polovine mjeseca Ša'bana, onome ko je ubjeđen da to nije propisano kako bi pojasnio istinu o tome?“ Komisija za fetve je odgovorila sljedeće:

Prvo: Nije dozvoljeno organizovanje prigoda ili svečanosti povodom ovih noći, činjenje toga predstavlja odvratne novotarije.

Drugo: Odlazak na ovakve svečanosti i prisustvovanje istima radi negiranja tih munkera i pojašnjenja istine o njima, tj. da su to novotarije koje nije dozvoljeno činiti, je propisano. Naročito onima koji imaju retoričke (govorničke) sposobnosti i ako preovlađuje mišljenje da se time neće izazavati fitne (smutnje). A prisustvovanje iz znatiželje, razonode ili uživanja to nije dozvoljeno, jer to predstavlja učestvovanje sa novotarima u njihovom munkeru, uvećanje njihovog broja (broja novotara) i propagiranje njihove novotarije. Predsjednik komisije za fetve Bin Baz, njegov zamjenik Abdurrezzak El-‘Afifi, i članovi Abdullah ibn Gudejan i Abdullah ibn Ku'ud“. (Fetava Ledžnetid-daimeti, 3/37-38)

Propis prisustvovanje na mavludu sa ubjeđenjem da je to novotarija

Nije dozvoljeno prisustvovati na mevludu (prve ili druge vrste) makar bili ubjeđeni da je on novotarija. Ova zabrana se odnosi i na daije i na „običu“ braću i sestre. Iz ove zabrane se izuzima odlazak na mevlud radi negiranja tog munkera i pojašnjenja istine, o čemu je bilo govora.

Argumenti i dokazi koji ukazuju na tu zabranu su sljedeći:

Prvi argument – prisustvovanje na mevludu sa uvjerenjem da je novotarija predstavlja sjedenje sa novotarima i poistovjećivanje sa onima koji poriču kur'anske ajete i izruguju im se, a što je zabranjeno sa dva kur'anska ajeta. Kaže Uzvišeni: „On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove ajete poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bićete kao i oni“. (En-Nisa, 140)

Prenosi poznati mufessir tabi'in Ed-Dahhak od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao u tefsitu ovog ajeta: „Pod ovaj ajet (tj. pod značenje ovog ajeta) ulazi svaki novotar u vjeri do Sudnjeg dana“. Ovu predaju bilježe El-Begavi u svom tefsiru „Me'alimut-tenzil (2/301) i Siddik Hasan Han El-Kanudži u knjzi “Nejlul meram“ (str. 216).

U drugim tefsirskim knjigama se prenosi da su ovo riječi mufessira Ed-Dahhaka, to bilježe Kurtubi u svom tefsiru (El-Džamui liahkamil-kur'an, 5/418), takođe El-Kasimi u „Mehasinu et-t'evil“, El-Hazin u „Lubabu et-t'evil“, Eš-Šerbini u „Tefsiru es-siradži el-munir“, Ebu Lejs Es-Semerkandi u „Bahrul-ulum“ i mnogi drugi.

Ako bi neko upitao kako se može reći da novotari na mevludu poriču Allahove ajete i izruguju im se, kada oni ustvari čine ibadet, zikre, veličaju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i slično? Odgovor bi bio: Uzvišeni Allah u nekoliko ajeta naređuje pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovo slijeđenje u onome sa čime je došao od vjere, poput ajeta: „Reci: budite pokorni Allahu i Poslaniku“ (Ali Imran, 32), „Reci: budite pokorni Allahu i budite pokorni Poslaniku“ (En-Nur, 54), a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Tirmizi kaže: „Čuvajte se novina u vjeri, zaista je svaka novina novotarija, a svaka novotarija dalalet, a svaki dalalet vodi u Vatru“. Oni koji prave novotariju mevlud sa uvjerenjem da je u tome hajr, nepokorni su Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jer je on zabranio novotarije, od kojih je nesumnjivo i mevlud, a sa nepokornošću Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, oni praktično poriču Allahove ajete u kojima On naređuje pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a ujedno se time i izruguju tim ajetima jer neće da im se odazovu.

A drugi ajet koji ukazuje na zabranu prisustvovanja na novotarskim skupovima su riječi Uzvišenog: „Kada vidiš one koji se ajetima Našim rugaju, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu“. (El-En'am, 68)

Značenje ajeta je: kada vidiš one koji se izruguju Allahovim ajetima time što ih negiraju, odbacuju i ismijavaju, napusti ih i ne sjedi sa njima kako bi slušao taj veliki munker sve dok ne promijene razgovor. Ovim ajetom je Allah naredio da se klonimo sijela na kojima se omalovažavaju Allahovi ajeti sve dok se ne prestane sa time, tj. dok se ne promeni tema i razgovor tog sijela.

Kaže imam Ševkani u svom tefsiru „Fethul-kadir“ (2/429) u tefsiru ovog ajeta: „U ovom ajetu je ogromna pouka onome ko sebi dozvoli da prisustvuje novotarskim sijelima, sijelima onih koji iskrivljuju Allahov govor, koji se poigravaju sa Njegovom Knjigom i Sunnetom Njegovog Poslanika, koji odbacuju to zbog svojih zabludjelih strasti i pokvarenih novotarija. Pa ako već ne negira i ne mijenja ono na čemu su novotari, pa u najmanju ruku treba da ostavi sjedenje sa njima, to mu je bar lahko.

Novotari često njegovo prisustvovanje sa njima, iako je on čist od onoga na čemu su oni od zablude, uzimaju kao šubhu (argument) sa kojom zavode obične ljude, pa je tako u njegovom prisustvu dodatna šteta mimo samog slušanja munkera. Bili smo svjedoci bezbrojnih munkera koji se čine na ovim prokletim sijelima, pa smo ustali da pomognemo istinu i odagnamo batil koliko smo bili u stanju do zadnje naše snage.

Onaj ko istinski poznaje ovaj čisti Šerijat zna da u druženju (sjedenju) sa zabludjelim novotarima ima mnogostruko više štete od druženja i sjedenja sa onima koji griješe prema Allahu čineći neke harame (mimo novotarija, poput pijenja alkohola i slično). Pogotovo za onoga koji ima slabo znanje zasnovano na Kitabu i Sunnetu, njemu će se iznijeti njihove laži i nebuloze (praznovjerja) čija je ništavnost potpuno jasna, ali one će ostaviti uticaj na njegovo srce i to će biti veoma teško izliječiti i odbaciti (od njega). Pa će on po tome raditi čitav svoj život i srest će Allaha sa uvjerenjem da je na istini, a ustvari to je bila notorna laž i najgori munker“.

Prema tome, dovoljna su ova dva ajeta po ovom pitanju, oni presjecaju propis o tome, tj. oni ukazuju na zabranu sjedenja sa novotarima i prisustvovanja njihovim novotarijama.

Drugi argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) je vid pomaganja novotara u tom munkeru, a Uzvišeni Allah je zabranio potpomaganje u griješenju. Kaže Uzvišeni: „I međusobno se potpomažite u dobročinstvu i takvaluku, a nemojte se potpomagati u griješenju i neprijateljstvu“ (El-Maide, 2).

Treći argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) je vid veličanja takvih skupova, a novotarske skupove nije dozvoljeno veličati.

Četvrti argument – prisustvovanje na mevludu bez negiranja tog munkera je davanje legitimiteta pravljenju mevluda, a novotarija nije legitimna u Šerijatu. Obaveza je negirati je i boriti se protiv nje.

Peti argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) je u suštini učestvovanje sa novotarima u njihovom munkeru i time se uvećava broja novotara koji čine taj munker.

Šesti argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) je vid propagiranja i reklamiranja njihove novotarije, jer onaj kome je sporna neka novotarija on ne prisustvuje njenom izvođenju osim ako će ukazati na njenu ništavnost i zabludjelost.

Sedmi argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) otvara vrata prisustvovanja i drugim novotarskim skupovima, jer je novotarija mevluda kao i druge novotarije, u prisustvovanju svih tih novotarija uvijek se može naći neka umišljena korist.

Osmi argument – korist prisustvovanja daija na mevludu je jako neznatna i mala u odnosu na ogromne štetne posljedice koje iz toga proizilaze. Jer korist njegovog održavanja predavanja na mevludu bi bila stvarna ako bi se na njemu ukazalo na spornost samog mevluda, u protivnom tim predavanjem kao vidom učestvovanja na mevludu se daje legitimnost novotariji mevluda.

A sa druge strane, štetne posljedice prisustvovanja daije na mevludu su ogromne i nesagledive.

Neke od tih štetnosti su:

– da tim prisustvovanjem daija daje legitimitet toj novotariji (tj. da nije sporna),

– daija svojim prisustvovanjem uveličava taj novotarski skup,

– on umjesto da negira taj munker on ga prešućuje i učestvuje u njemu,

– daija postaje uzor ostalim muslimanima u prisustvovanju na mevludu,

– tim prisustvovanjem daija je kontradiktoran samome sebi – jer smatra mevlud novotarijom a učestvuje u njemu i prešućuje istinu a ništa ga na to ne prisiljava,

– daija time narušava svoju principijelnost u slijeđenju Istine i pozivanja u nju,

– daija time gubi ugled kod sljedbenika izvornog Islama, jer je neprihvatljivo da daija koji je najpozvaniji da negira munker mevluda on sam prisustvuje na toj novotariji i prešućuje istinu …

Većina spomenutog se odnosi i na prisustvovanje „obične“ braće i sestara. A što se tiče pravdanja prisustvovanja na mevludu time da se ne bi kvarili odnosi sa roditeljima, rodbinom i komšijama, to predstavlja traženje zadovoljstva ljudi u srdžbi i nezadovoljstvu Allaha. Jer Uzvišeni Allah nije zadovoljan sa novotarijama niti sa novotarima, takođe nije zadovoljan sa našim sjedenjem (prisustvovanjem) na novotarskim skupovima na kojima se poriču Allahovi ajeti i ismijava sa njima, kao što je došlo u dva gore spomenuta ajeta. Sa druge strane, udovoljavanje roditeljima i rodbini sa ovom novotarijom vodi i otvara vrata udovoljavanjima i u drugim novotarijama, što nema sumnje da narušava ispravno praktikovanje vjere.

Prema tome, konkretan odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Daije koje pozivaju u izvorni Islam, njima nije dozvoljeno prisustvovati na mevludu zbog zabrane istog koja je došla u dva kur'anska ajeta: „On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove ajete poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bićete kao i oni“ (En-Nisa, 140), „Kada vidiš one koji se ajetima Našim rugaju, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu“. (El-En'am, 68)

Oni koji poriču Allahove ajete i izruguju im se, između ostalih, su i novotari kako se prenosi tefsirskim knjigama od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, Ed-Dahhaka i mnogih drugih učenjaka. Pa tako po tekstu ovih ajeta nije dozvoljeno sjednje i prisustvovanje na novotarskim sijelima i skupovima. Ista ova zabrana se odnosi i na „običnu“ braću i sestre. A štetne posljedice ovog prisustvovanja su ogromne i nesagledive.

Na kraju da ponovo pročitamo ono što je imam Ševkani rekao o štetnim posljedicama prisustvovanja na novotarskim skupovima i sijelima: „U ovom ajetu je ogromna pouka onome ko sebi dozvoli da prisustvuje novotarskim sijelima, sijelima onih koji iskrivljuju Allahov govor, koji se poigravaju sa Njegovom Knjigom i Sunnetom Njegovog Poslanika, koji odbacuju to zbog svojih zabludjelih strasti i pokvarenih novotarija. Pa ako već ne negira i ne mijenja ono na čemu su novotari, pa u najmanju ruku treba da ostavi sjedenje sa njima, to mu je bar lahko.

Novotari često njegovo prisustvovanje sa njima, iako je on čist od onoga na čemu su oni od zablude, uzimaju kao šubhu (argument) sa kojom zavode obične ljude, pa je tako u njegovom prisustvu dodatna šteta mimo samog slušanja munkera. Bili smo svjedoci bezbrojnih munkera koji se čine na ovim prokletim sijelima, pa smo ustali da pomognemo istinu i odagnamo batil koliko smo bili u stanju do zadnje naše snage.

Onaj ko istinski poznaje ovaj čisti Šerijat zna da u druženju (sjedenju) sa zabludjelim novotarima ima mnogostruko više štete od druženja i sjedenja sa onima koji griješe prema Allahu čineći neke harame (mimo novotarija, poput pijenja alkohola i slično). Pogotovo za onoga koji ima slabo znanje zasnovano na Kitabu i Sunnetu, njemu će se iznijeti njihove laži i nebuloze (praznovjerja) čija je ništavnost potpuno jasna, ali one će ostaviti uticaj na njegovo srce i to će biti veoma teško izliječiti i odbaciti (od njega). Pa će on po tome raditi čitav svoj život i srest će Allaha sa uvjerenjem da je na istini, a ustvari to je bila notorna laž i najgori munker“.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam.

Pojava Mehdija je jedan od najvećih predznaka Sudnjeg dana. Mehdi koji će se pojaviti se ubraja u učenjake, reformatore i obnovitelje vjere Islam i dobročinitelje ovog Ummeta, on nije vjerovjesnik, niti ashab nego čovjek i iskreni vjernik od ovog Ummeta, alim od istinskih učenjaka koji sprovode Šerijat Gospodara svjetova i slijede sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ni njemu a niti nekome drugom nije dozvoljeno da izađe van Kitaba i Sunneta i da dođe sa nečim od sebe. Pojava Mehdija je zadnji mali predznak Sudnjeg dana koji prethodi velikim predznacima, tj. silasku Isa'a, alejhisselam, pojavi Dedžala, Je'džudža i Me'džudža i tako dalje.

Prenešen je veliki broj vjerodostojnih hadisa koji ukazuju na pojavu Mehdija u kojima su opisani detalji po kojima će biti prepoznatljiv. Hadisi o pojavi Mehdija se prenose od trideset ashaba, između ostalih od: Alije, Aiše, Huzejfe, Ibn Mes'uda, Ebu Umame, Abdurrahmana ibn Aufa, Abdullaha ibn Amra ibn El-‘Asa, Sevbana, Enesa, Džabira, Ibn Abbasa, Ummu Seleme, Hafse i drugih, radijallahu anhum.

Dio tih hadisa su vjerodostojni i dobri, a dio njih su slabi od kojih se neki dižu na stepen dobrih na osnovu mnoštva rivajeta. Takođe, bitno je napomenuti da su hadisi o pojavi Mehdija dostigli stepen tevatura m'anevi, a to je prenošenje hadisa o nečemu po značenju u najvišem stepenu vjerodostojnosti.

U vjerodostojnim hadisima o Mehdiju su došli detalji i pojedinosti koje je vrlo bitno poznavati kako bi se razlikovao pravi Mehdi od lažnih koji su se pojavili i tvrdili za sebe da su Mehdi kroz istoriju ovog Ummeta. Od najvažnijih stvari po kojima je prepoznatljiv Mehdi a o kojima nas je obavijestio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, su sljedeće:

– da je od potomstva Fatime, kćerke Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, takođe od potomstva Hasana sina Alijinog, radijallahu anhuma,
– da će se zvati Muhammed ibn Abdullah (znači imaće isto ime kao i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem),
– da će se pojaviti pred Sudnji dan neposredno i zajedno sa Isaom, alejhisselam, i u vrijeme ubistva Dedždžala,
– da će ispuniti Zemlju pravdom kao što je bila ispunjena zulumom i nepravdom,
– da će boraviti sedam ili osam godina u kojima će se umnogostručit blagostanje,
– Allah će sa njim pomoći Islam i muslimane pa će ponos na Zemlji pripadati sljedbenicima Islama,
– opisao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, njegov izgled: da će imati proćelavu glavu i tanak i dug nos sa uzvišenjem na sredini,
– skloniće se u Harem u Mekki a krenuće vojska da ga napadne koja će biti strpana u zemlju između Mekke i Medine,
– on neće sam za sebe tvrditi da je Mehdi nego će mu ljudi dati bej'u (prisegu) kada vide na njemu dokaze za isto,
– za njim će klanjati kao muktedija Isa, alejhisselam.

Sve ovo je prenešeno u vjerodostojnim hadisima, pa ako hoćemo da prepoznamo Mehdija na nama je da utvrdimo da li se ispunjavaju gore spomenute stvari, pa ako se ispune on je taj, a ako ne onda je ta osoba jedan od lažnih Mehdija u njihovom lancu kroz istoriju.

Od vjerodostojnih hadisa koji potvrđuju gore spomenuto o Mehdiju su sljedeći hadisi:

Hadisi o Mehdiju u dva Sahiha:
– “Kako će vam biti kada vam se spusti sin Merjemin a vaš imam će biti od vas?” (Buharija od Ebu Hurejre, radijallahu anhu), pod imamom se misli na Mehdija kao što je pojašnjeno u drugim rivajetima.
– “Pa će sići Isa sin Merjemin, reći će njihov emir: Dođi predvodi nas (u namazu), a on će odgovoriti: Ne, vi ste jedni drugima emiri (vladari). Allahova počast ovom Ummetu” (Muslim od Džabira, radijallahu anhu). U drugim rivajetima mimo Muslima je pojašnjeno da će emir koji će osloviti Isa'a, alejhisselam, biti Mehdi.
– “Tražiće utočište čovjek u Haremu (mekanskom) pa će biti poslana protiv njega skupina, pa kada budu u Bejdau (mjesto između Mekke i Medine) biće strpani u zemlju” (Muslim od Ummu Seleme, radijallahu anha).
– “Na kraju mog Ummeta biće halifa koji će davati imetak tako što će ga kupiti u odjeći i neće ga brojati” (Muslim od Džabira, radijallahu anhu).

Bitno je napomenuti da ovi hadisi koji govore o Mehdiju a bilježe ih Buharija i Muslim u njima nije spomenuta riječ Mehdi pa mnogi učenjaci kada govore o hadisima koji potvrđuju pojavu Mehdija ne ubrajaju ove hadise o temi Mehdija jer u njima nije spomenuta riječ Mehdi.

Hadisi o Mehdiju u Sunenima i drugim zbirkama:
– “Kada ne bi ostalo od dunjaluka osim jedan dan Allah bi poslao čovjeka iz moje porodice koji će je (Zemlju) ispuniti pravdom kao što je ispunjena nepravdom” (Ebu Davud od Alije, radijallahu anhu).
– “Kada ne bi ostalo od dunjaluka osim jedan dan Allah bi odužio taj dan sve dok ne bi poslao čovjeka od mene, ili iz moje porodice, njegovo ime će se poklapati sa mojim imenom i ime njegovog oca sa imenom mog oca”, a u drugom rivajetu sa dodatkom: “Ispuniće Zemlju pravdom kao što je ispunjena zulumom i nepravdom”. (Ebu Davud i Ahmed od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu)
– “Mehdi je mog porijekla od Fatiminog potomstva” (Ebu Davud i Ibn Madže od Ummu Seleme, radijallahu anha). Hadis je ocijenio Buhari slabim a Albani vjerodostojnim.
– “Mehdi je od mene, proćelavog čela, dugog tankog nosa sa uzvišenjem na sredini, ispuniće Zemlju pravdom kao što je ispunjena zulumom i nepravdom, vladaće sedam godina” (Ebu Davud od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu). Hadis su vjerodostojnim ocijenili Albani, Hakim i ostali.
– U dugom hadisu “…, daće mu prisegu između ćoška Kabe i Mekama Ibrahima, protiv njega će biti poslana vojska iz Šama i biće strpana u zemlju na Bejdau između Mekke i Medine…” (Ebu Davud od Ummu Seleme, radijallahu anha).
– “Mehdi je od nas Ehlul-bejt, Allah, dželle še'nuhu, će ga popraviti u jednoj noći” (Ahmed i Ibn Madže od Alije, radijallahu anhu). Vjerodostojnim ga ocjenjuju Ahmed Šakir i Albani a slabim Buharija.
– “Na kraju moga Ummeta pojaviće se Mehdi, Allah će mu davati plodnu kišu, iz zemlje će rasti biljke, davaće imetak zdravim, umnožiće se stoka i povećaće se Ummet, živjeće sedam ili osam godina” (Hakim od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu). Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Zehebi i Albani.

Već smo spomenuli da su hadisi o Mehdiju dostigli stepen tevatura po značenju, tj. da su prenešeni u svakoj generaciji od veoma velikog broja ravija u istom značenju. Ovo potvrđuju mnogi imami i učenjaci ovog Ummeta, između ostalih:

– Kaže hafiz Ebul-Hasan El-Aburi: “Prenešeno je i rašireno u mutevatir predajama od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da će se pojaviti Mehdi, da je on iz Ehlul-Bejta (porijeklom iz njegove porodice), da će vladati sedam godina, ispuniti Zemlju pravdom, da će pomoći Isa'a, alejhisselam, u ubijanju Dedždžala, i da će predvoditi ovaj Ummet (u namazu) a Isa, alejhiselam, će klanjati iza njega”. Ove riječi je potvrdilo i prenosilo preko deset učenjaka.

– Kaže Sefarini: “Hadisi o pojavi Mehdija su prenešeni u velikom broju tako da su dostigli stepen tevatura po značenju (tebatur m'anevi), i to se raširilo među učenjacima Ehlu suneta tako da se to ubraja u njihovu akidu”, a zatim je nakon navođenja hadisa i predaja o Mehdiju dodao: “Vjerovanje u pojavu Mehdija je vadžib kao što je to utemeljeno kod učenjaka i zapisano u akidu Ehlu sune vel džemata”.

– Kaže Ševkani: “Hadisi u mutevatir predajama oko onoga što se prenosi o Mehdiju koji će se pojaviti, od tih hadisa do kojih se moglo doći je pedeset hadisa, među njima su vjerodostojni, dobri i slabi koji se dižu na stepen prihvatljivih, ovi hadisi su mutevatir oko čega nema sumnje niti šubhe …”.

Slične rečenice i izjave u kojima se potvrđuje da su hadisi o Mehdiju prenešeni u mutevatir stepenu se prenose od mnogih učenjaka ovog Ummeta.

Nakon ovoga, treba znati da nema ibreta niti se treba osvrtati na negiranje nagoviještene pojave Mehdija pred Sudnji dan od strane nekih, a od prvih od koga je to zabilježeno je bio otac društvenih nauka Ibn Haldun, a čije se riječi u hadiskoj nauci ne uzimaju u obzir jer nije bio učenjak u hadisu. Nakon njega pojavili su se i drugi prenoseći od njega, a naročio je to rašireno među onima koji daju prednost razumu nad Šerijatom od mu'atezila, filozofa i sličnih, a koji smatraju da se navodno pojava Mehdija, Dedždžala i silazak Isa'a, alejhisselama, kose i ne slažu sa ljudskim razumom.

Kroz istoriju Islama desilo je se da su mnogi lažljivci krivotvorili i lažno pripisali hadise o Mehdiju u kojima su naveli za određene osobe po imenu da su oni taj Mehdi, što se naravno kosi sa onim na čemu je Ehlu sune vel džema'a.

Takođe, pojavile su se mnoge osobe kroz istoriju Islama koje su za sebe ustvrdile da su one taj očekivani Mehdi, što je bio rezultat i pobuda želje za dunjalučkim bogatstvom, vladanjem i položajem, što nastojanja da se poružnja slika Islama. Tim povodom su podignute mnoge pobune, povedene raznorazne revolucije, okupljen i nahuškan svijet ubijeđen u njihovo mehdijstvo, a zatim Allah otkrije njihovu laž sa propašću njihovih pokreta i pobuna. Sve ovo spomenuto ne narušava akidu Ehlu sune vel džema'a o Mehdiju kao i da će se on pojaviti u što nema sumnje kako bi vladao na Zemlji po Šerijatu Islama.

Govoriti o Mehdiju zahtijeva da se navede nekoliko napomena:

Prvo: pogrešno je shvatanje i razumijevanje u kojem se predstavlja Mehdi kao onaj koji treba da se pojavi i dođe kako bi spasio Ummet i izbavio ga iz problema i belaja u kojima se nalazi kao što je vjerovanje Židova, kršćana i rafidija (šija). Ispravno je da je Mehdi čovjek reformator od reformatora u ovom Ummetu koji će ispuniti Zemlju pravdom nakon što je bila ispunjena bila nepravdom, te je poput drugih reformatora koji će vladati po Kur'anu i Sunnetu.

Drugo: takođe, pogrešno je ponašanje nekih muslimana koji prestaju sa radom u popravljanju stanja muslimana oslanjajući se i nadajući se Mehdiju koji će se pojaviti i izbaviti muslimane iz onoga u čemu se nalaze, a da svako djelovanje i ulaganje truda prije Mehdija neće uroditi plodom niti dati očekivane rezultate.
Naravno, i ovo i prethodno je oprečno šerijatskim tekstovima koji naređuju muslimanima da uzmu za uzroke napretka i pobjede, tj. da rade na davi, širenju Islama, vođenju džihada i svemu drugom što im naređuje ova vjera, apsolutno se ne oslanjajući i ne vezajući za pojavu Mehdijai silazak Isa'a, alejhisselam.

Treće: gore spomenuto je razumijevanje i akida Ehlu suneta vel džemata o Mehdiju, njegovoj pojavi i ophođenja prema istom, a što se potpuno razlikuje od onoga na čemu su šije rafidije po ovom pitanju.

Naime, rafidije smatraju da je Mehdi koji se treba pojaviti ustvari njihov dvanaesti imam u kojeg vjeruju po imenu Muhammed El-Mehdi Ibn Hasen el-Askeri. Navodno, njihov dvanaesti imam (rođen 256. po Hidžri) je ušao u Serdab u kući svoga oca u gradu Samra kada je imao 15 godina, a zatim je nestao. Ispravno je čak i po rafidijskoj literaturi da Hasan El-Askeri (otac rafidijskog Mehdija) nije uopće imao djece, a to znači da Muhammed El-Askeri nije uopće ni postojao nego da je to jedna od mnogobrojnih rafidijskih izmišljotina i praznovjerja. Rafidije vjeruju da će se Muhammed El-Askeri (njihov mehdi) vratiti (pojaviti) kada mu Allah dozvoli da izađe iz Serdaba. Neke rafidije bi čekale nakon akšam namaza na vratima Serdaba (gdje se sakrio i gdje je nestao) sa pripremljenom jahalicom, dozivajući ga po imenu, pozivajući ga da izađe, sve tako dok se ne umnože zvijezde na nebesima, zatim bi odlazili i ponovo se vraćali sljedeće noći. Kažu kada se vrati ispuniće Zemlju pravdom kao što je ispunjena nepravdom pa će se osvetiti neprijateljima i protivnicima Rafidija svima koji su prošli kroz istoriju…

Od najvažnijih razlika između islamskog Mehdija i praznovjernog i izmišljenog rafidijskog Mehdija su sljedeće stvari (na osnovu onoga kako ga oni opisuju u svojoj literaturi):
– ime islamskog Mehdija je Muhammed ibn Abdullah, a rafidijskog Muhammed ibn El-Askeri,
– islamski Mehdi se još nije rodio, a rafidijski se rodio 256. po Hidžri,
– islamski Mehdi će vladati po Šerijatu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a rafidijski po šerijatu Ali Davud,
– islamski Mehdi će ispuniti Zemlju pravdom kao što je napunjena zulumom, a rafidijski će izaći isključivo da pomogne Rafidije, pobije Arape i Kurejšije i uspostavit će dobre odnose sa Židovima i kršćanima,
– islamski Mehdi će graditi mesdžide, a rafidijski će rušiti mesdžide i porušiti Harem Mekke i Harem Medine,
– islamski Mehdi voli ashabe i slijedi njihov sunnet, a rafidijski mrzi ashabe, izvadit će ih njihovih kaburova, kazniti i spaliti,
– islamski Mehdi će se pojaviti sa Istoka, a rafidijski će izaći iz Serdaba u gradu Samra u Iraku,
– islamski Mehdi će živjeti 7 (ili 8) godina, a rafidijski će živjeti 70 godina.

Ovo je kratak pregled najbitnijih razlika između islamskog Mehdija i rafidijskog praznovjernog Mehdija. Jasno se da primjetiti da Mehdi kod Rafidija nije Mehdi kod Ehli suneta, tačnije rafidijski Mehdi (koji se nije rodio jer nije potvrđeno da je uopće rođen) nema veze sa Mehdijem u kojeg vjeruju Ehli sunet koji tek treba da se rodi. U rafidijskim knjigama se prenosi da se El-Hasan El-Askeri nije oženio, što znači da nije imao dijete, a nakon njegove smrti njegov imetak je naslijedila njegova majka.

Prema tome, od akide Ehli suneta vel džemata je da je vadžib vjerovati da će se pred Sudni dan pojaviti Mehdi onako kako je to opisano u vjerodostovnim hadisima. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Kaže Uzvišeni: “A oni među vama koji od svoje vjere otpadnu i kao nevjernici umru – njihova djela biće poništena i na ovome i na onome svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati” (El-Bekare, 217).

I kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhu: “Ko promijeni vjeru ubijte ga”.

Nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da je vadžib da se ubije otpadnik od vjere nakon što se pred kadijom potvrdi njegovo otpadništvo a on odbije da učini tevbu u onim djelima kufra u kojima se prima tevba.

Otpadništvo od vjere (riddet) je da musliman postane kjafir prihvatajući neku drugu vjeru mimo Islama ili izgovarajući jasne riječi kufra ili riječi iz kojih se razumije kufr ili djelo koje sadrži u sebi kufr.

Da bi musliman postao kjafir šart je da bude punoljetan, pametan i da nije prisiljen na djelo kufra. Oko otpadništva od vjere od strane maloljetne i pijane osobe učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. A složni su učenjaci da luda osoba niti postaje musliman izgovaranjem šehadeta, niti postaje murted (otpadnik) sa činjenjem djela koja izvode iz vjere. Takođe su složni da osoba koja se prisili na riječi ili djela kufra da ne izlazi iz vjere.

Stvari sa kojima se izlazi iz vjere, odnosno sa kojima se postaje otpadnik mogu se podijeliti u četiri skupine: 1 – otpadništvo zbog uvjerenja, 2 – otpadništvo zbog riječi, 3 – otpadništvo zbog djela i 4 – otpadništvo zbog ostavljanja djela. Naravno, često ove četiri skupine djela koja izvode iz vjere jedna proizilaze iz druge, pa tako ko je u nešto uvjeren on to i izgovori riječima, ili uradi djelo ili ostavi djelo radi uvjerenja.

Otpadništvo zbog uvjerenja
Nema razilaženja među učenjacima da je otpadnik od vjere onaj ko smatra da Allah, dželle še'nuhu, ima sudruga, ili smatra da Allah, dželle še'nuhu, ima dijete, ili da Kur'an nije objava od Allaha, ili je ubijeđen da nema meleka niti džina, ili smatra da je ovaj svijet oduvijek i da je vječan, ili je ubijeđen da nema Dženneta i Džehenma niti da će biti Sudnji dan i tome slično. Takođe, ko smatra da nije vadžib ono što je nužno poznato da je temelj vjere, tj. ko smatra da namaz, post, zekat i hadždž nisu vadžibi, on je kjafir po idžmau. Isto tako, ko smatra da je halal ono što je nužno poznato u Islamu da je haram, tj. ko smatra da je alkohol, kamata, zinaluk, svinjetina, nesuđenje po Allahovom zakonu i slično halal on je kjafir.

Otpadništvo zbog riječi
Od riječi koje izvode iz vjere Islama su vrijeđanje i psovanje Uzvišenog Allaha, svejedno činilo se to u šali, u zbilji ili sa ciljem ismijavanja, nema razilaženja među učenjacima da ta osoba automatski izlazi iz Islama. Razišli su se učenjaci da li se onome ko vrijeđa i psuje Allaha prima tevba, većina učenjaka je na stavu da se prima kao i kod ostalih razloga otpadništva od vjere.

Nema razilaženja da onaj ko vrijeđa ili opsuje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je otpadnik od vjere. Pod vrijeđanjem i psovanjem se misli na omalovažavanje, proklinjanje, ocrnjavanje njegovog poslanstva, pripisivanje mahane i nedostatka njemu samom, njegovom porijeklu ili njegovoj vjeri i tome slično. Prema tome, pod vrijeđanjem Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se ne misli samo na bukvalnu psovku poznatu kod nas.
Takođe, složni su učenjaci da psovanje ili vrijeđanje bilo kojeg vjerovjesnika oko čijeg vjerovjesništva nema razilaženja među učenjacima da je otpadništvo od vjere.

Ko optuži Aišu, radijallahu anha, za zinaluk ili je nazove zinalučarkom je otpadnik od vjere oko čega nema razilaženja, jer time negira jasne ajete koje je Uzvišeni objavio povodom njenog poštenja. Oko kufra onoga ko potvori nekog drugog od Poslanikovih žena i ashaba učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Sve što je spomenuto od stvari koje izvode iz vjere zbog uvjerenja kada ih musliman izgovori to su riječi koje izvode iz Islama.

Otpadništvo zbog djela
Nema razilaženja među učenjacima da bacanje Mushafa na nečisto mjesto (poput smetljišta, klozeta i slično) predstavlja otpadništvo od vjere, jer je taj postupak nipodaštavanje Allahovog govora te je jasan znak nevjerovanja u onoga što je u njemu.
Takođe, složni su učenjaci da onaj ko učini sedždu kipu ili Suncu ili Mjesecu, ili kabur, drvetu ili kamenu prema kojima se gaje uvjerenja da pomažu ili štete, da je otpadnik od vjere.
Isto tako, pravljenje sihra je otpadništvo od vjere, s tim da su se oko nekih detalja po ovom pitanju učenjaci razišli.

Otpadništvo zbog ostavljanja djela
Nema razilaženja među učenjacima da onaj ko ostavi namaz negirajući njegovu obavezu da je otpadnik iz Islama. Takođe, ko ostavi post Ramazana, davanje zekata i obavljanje Hadždža negirajući njihovu obavezu, nema razilaženja među učenjacima da je otpadnik od vjere. U ovim slučajevima imamo spoj između neizvršavanja ovih vadžiba i ruknova vjere Islama uz istovremenu ubijeđenost i negiranje da su oni vadžib.
A što se tiče onog muslimana koji ostavlja namaz iz ljenosti ili nemarnosti, oko njegovog otpadništva od vjere učenjaci imaju tri mišljenja:

Prvo mišljenje – da to predstavlja djelo otpadništva i da se on ubija kao murted, naravno nakon što odbije da učini tevbu i počne klanjati (u roku od tri dana ili do početka sljedećeg namaza, shodno razilaženju učenjaka).
Ovo je stav Omera, Mu'az ibn Džebela, Abdurrahmana ibn Aufa, Ebu Hurejre i drugih ashaba, Se'id ibn Džubejra, Š'abija, Ibrahima Nehaija, Ebu Amra, Evzaija, Ejjuba Suhtijanija, Abdullah ibn Mubareka, Ishaka ibn Rahuveje, imama Ahmeda u rivajetu od njega, jedan od dva stava unutar šafijskog mezheba i mnogih drugih učenjaka.

Drugo mišljenje – da ostavljanje namaza iz ljenosti ili nemarnosti nije djelo kufra ali se ubija onaj ko odbije da klanja.
Ovo je stav imama Malika, Šafije i Ahmeda u drugom rivajetu.

Treće mišljenje – da ostavljanje namaza iz ljenosti ili nemarnosti predstavlja djelo fiska, tj. veliki je grijeh, takva osoba se zatvara u zatvor sve dok ne proklanja.
Ovo je stav hanefijskog mezheba.
Treba napomenuti da postoje dvije vrste tekfirenje, odnosno proglašavanje muslimana nevjernikom. Prva vrsta – tekfir ‘am, tj. pojašnjavanje koja vrsta djela, riječi i uvjerenja izvode iz vjere sa ciljem poučavanja i upozoravanja da se ne upadne u iste. Ovom vrstom tekfira se mogu baviti svi oni koji se bave poučavanjem Islama, davom od učenjaka, daija i ostalih.

Druga vrsta – tekfir mu'ajjen, tj. spuštanje propisa kufra na pojedinca muslimana kada uradi nešto što izvodi iz vjere. Ovom vrstom tekfira se ne bave osim kadije (osobe koje su postavljene i rade kadijski posao) i učenjaci.
Takođe, spuštanje pojedinačnog tekfira na određenog muslimana ima svoje šartove koje treba ispuniti i prepreke koje treba otkloniti, te se zbog toga ovom vrstom tekfira ne mogu i ne smiju baviti osim učene i osposobljene osobe za isto. Ve billahi tevfik.
Esselamu alejkum.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Prvo: Stav Ehlu suneta ve džemata o Allahovim imenima je vjerovanje u sva imena sa kojima je Allah nazvao Samoga Sebe ili kojima Ga je nazvao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bez iskrivljivanja njihovog značenja (tahrifa), bez negiranja (t'atila), bez davanja kakvoće (tekjifa) i bez njihovog upoređivanja sa imenima Njegovih stvorenja. Takođe, stav Ehlu suneta ve džemata o Allahovim svojstvima je vjerovanje u sva svojstva sa kojima je Allah opisao Samoga Sebe ili kojima Ga je opisao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bez iskrivljivanja njihovog značenja (tahrifa), bez negiranja (t'atila), bez davanja kakvoće (tekjifa) tim svojstvima i bez njihovog upoređivanja sa svojstvima Njegovih stvorenja.

To jest, Allah se ne opisuje osim onim čime je Samoga Sebe opisao ili čime Ga je opisao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Kao što kaže imam Ahmed: u ovome se ne prelazi ono što je došlo u Kur'anu i Sunnetu.

Drugo: Allah, subhanehu ve te'ala, nije opisao Sebe da je muškog niti ženskog spola, niti da uopće ima spol. Niti Ga je tako opisao Njegov Vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.

Spol je karakteristika Allahovih živih stvorenja, tj. Uzvišeni ih stvara u muškom ili ženskom spolu kako bi se između ostalog razmnožavali.

Uzvišeni Allah je za Sebe rekao da nije rođen, niti da je rodio, da nema ženu niti dijete i da Njemu nije ništa slično.

Kaže Uzvišeni:

„Nije rodio i rođen nije.“ (El-Ihlas, 3),

„On nije uzeo Sebi ni ženu ni dijete.“ (El-Džinn, 3),

„Otkud Njemu dijete kad nema žene.“ (El-En'am, 101),

„Ništa Njemu nije slično.“ (Eš-Šura, 11).

Treće: Upitan je poznati saudijski šejh Abdulaziz Abdullatif Ali eš-Šejh, ekspert iz oblasti akide, „da li je ispravno opisati Allaha tako da kažemo da On nema spola?“ On je odgovorio nakon zahvale i salavata sljedeće:

„Ako se sa ovom konstatacijom želi reći da Uzvišeni Allah nema sudruga, da Mu niko nije sličan, i da On nema ni ženu ni dijete, onda je to istina. Kaže Uzvišeni: „Ništa Njemu nije slično, On sve čuje i sve vidi“. (Eš-Šura, 11) I kaže Uzvišeni: “On je Allah – Jedan! Allah je Utočište svakom! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!” (El-Ihlas, 1-4).

A ako se time želi neispravno značenje, ili nešto što ukazuje na nedostatak (u Allahovim svojstvima), onda treba znati da je Uzvišeni Allah čist od svih mahana i nedostataka, On je opisan svojstvima savršenstva i uzvišenosti. Kaže Uzvišeni: „Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima“. (El-E'araf, 180) I kaže: „A Allah ima svojstva najuzvišenija“ (En-Nahl, 60) A Allah zna najbolje“. (http://www.alabdulltif.net/)

Četvrto: Uzvišeni Allah kada govori o Sebi u Plemenitom Kur'anu govori u muškom rodu. Na primjer, kaže Uzvišeni: „I On je Taj koji je nebesa i Zemlju mudro stvorio: čim On za nešto rekne: ‘Budi!’ – ono biva; riječ Njegova je Istina; samo će On imati vlast na Dan kad se u rog puhne; On zna nevidljivi i vidljivi svijet, i On je Mudri i Sveznajući”.“ (El-En'am, 73) I kaže: „On je Taj koji iz ničega stvara i On će to ponovo učiniti, to je Njemu lahko; On je uzvišen i na nebesima i na Zemlji; On je silan i mudar.“ (Er-Rum, 27)

To što Uzvišeni Allah govori o Sebi u muškom rodu ne znači da je On, subhanehu ve te'ala, muškog spola. Učenjaci Ehlu suneta na dokazuju sa ovim načinom izražavanja u Kur'anu da je Uzvišeni Allah muškog spola niti mu pripisuju zbog ovoga spol.

Onda se postavlja pitanje: zašto Uzvišeni o Sebi govori u muškom rodu? Odgovor je sljedeći:

(http://almoslim.net/node/70336, http://islamqa.info/ar/98689)

Prvo – Zato što je nužnost govora i međusobnog razumijevanja na arapskom jeziku da se izražavanje čini u jednom od dva roda: ili muškom ili ženskom. Mnoge stvari koje po svojoj prirodi nemaju veze sa spolom na arapskom jeziku (kao i mnogim drugim) opisuju se u muškom spolu, poput predmeta: kamen, brdo i slično, ili osobina: pravda, plemenitost i slično. Ovo je karakteristika mnogih starih jezika mimo arapskog, poput semitskih jezika, da nemaju srednjeg neutralog roda. Ovi jezici imena stvari koja po prirodi nisu ni muškog ni ženskog roda srvstavaju ta imena u jedan od dva ova roda ili muški ili ženski.

Dok sa druge strane imamo drugu skupinu jezika, poput hindoevropskih jezika, koji imaju neutrali srednji rod za sve stvari koje po prirodi nisu ni muškog ni ženskog roda.

Drugo – U jezicima u kojima se imena stvari dijele na dva dijela ili ženski ili muški rod, što nije karakteristika samo arapskog jezika, ime neke stvari, koja po svojoj prirodi nije ni muškog ni ženskog spola, u tim jezicima se takvo ime izgovara u muškom rodu, jer je taj rod osnovni rod i jer je lakši za izgovor, za razliku od ženskog koji proizilazi iz muškog roda i ima dodatni prefiks koji ukazuje na njega.

Kaže imam arapske gramatike Sibevejhi (Kitabu Sibevejhi, 1/22): „Znaj, da je kod Arapa muški rod lakši od ženskog, jer je muški rod na prvom mjestu, on je više zastupljen, dok ženski rod proizilazi iz muškog“.

Kaže Ibn Kajjim (Es-Sava'iku el-mursele, 4/1308): „Ako se nešto kreće između dvije stvari (ili je prva ili druga stvar), a jedna od njih prevagnjuje nad drugom pa makar u bilo čemu, vadžib je nužno da se Gospodar (Uzvišeni Allah) opiše sa onom koja je viša i časnija (od te dvije stvari)“.

Treće – Allah, subhanehu ve te'ala, je ukorio i kritikovao mušrike (mnogobošce) kako tvrde da robuju Allahu Jednom Jedinom, a molitve upućuju mimo Njega ženskim kipovima. Kaže Uzvišeni: „Oni se mimo Allaha ženskim kipovima mole, a ne mole se drugom do šejtanu prkosniku“ (En-Nisa, 117) Kaže imam Ibn Džerir Taberi u svom tefsiru (9/211): „Kaže Uzvišeni: ‘Dovoljan je dokaz protiv onih koji čine širk Allahu, a obožavaju ono što obožavaju mimo Njega od kipova i kumira, a koji ukazuje na njihov dalalet, kufr i skretanje sa Pravog puta, to što obožavaju kipove koje nazivaju ženskim imenima i tvrde da su to božanstva i gospodari. A žensko svake vrste je njen mizerniji dio. Time oni potvrđuju obožavanje mizernijih stvari sa znanjem da su one manje vrijedne“.

Četvrto – Neophodno je naglasiti da Allah Sebe nije opisao ni da je muško ni da je žensko, a u Plemenitom Kur'anu govori o sebi u muškom rodu jer je to nužan način govora i izražavanja u arapskom jeziku i jer je to potrebno radi međusobnog razumijevanja, a muški rod je osnovni, prvi i lakši za izgovor iz njega proizilazi ženski.

Allah je Stvoritelj i muška i ženska. Kaže Uzvišeni: „I da On par, muško i žensko, stvara“. (En-Nedžm, 45)

A Allah je uzvišen od toga da bi imao sudruga, Sebi sličnog, suprugu ili dijete. Kaže Uzvišeni: „On je stvoritelj nebesa i Zemlje! Otkud Njemu dijete kad nema žene, On sve stvara, i samo On sve zna.“ (El-En'am, 101)

I kaže Uzvišeni govoreći o džinima mu'minima, čim su čuli Kur'an povjerovali su njega i spoznali su svoga Gospodara: „On nije – neka uzvišeno bude dostojanstvo Gospodara našeg! – uzeo Sebi ni ženu ni dijete.“ (El-Džinn, 3)

Peto – Sve što je dosada spomenuto je pojašnjenje ispravnog poimanja pitanja vezanog za pripisivanje ili negiranje spola Uzvišenom Allahau.

A što se tiče toga što ti šejtan stalno dolazi sa mišlju ima li Gospodar stidno mjesto, ta ružna misao koja ti najviše dolazi u glavu i progoni te da ne možeš spavati, ovo se u Šerijatu tretira kao akidetska vesvesa i zla misao koju šejtan nameće mu'minu i sa kojima ga opsjeda do te mjere da joj se ne može oduprijeti, želeći time da ga odvrati od vjerovanja i praktikovanja vjere, da ga skrene sa Pravog Puta, da ga izluđuje ili u najmanju ruku rastužuje.

Detaljnije o toj temi, te kako se zaštiti i liječiti od akidetskih vesvesa pročitaj pod naslovom ovim linkom: LIJEK ZA AKIDETSKE VESVESE I RUŽNE MISLI O ALLAHU I ALLAHOVOM BIĆU.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje