Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Od karekteristika savremenog doba je veliki nedostatak ispravnog šerijatskog znanja, raširenost džehla i slijeđenje strasti. Pa tako susrećemo muslimane koji se raspravljaju oko temeljnih stvari vjere, negiraju opštepoznate akidetske osnove, suprotstavljaju se idžma'u učenjaka i onome našto jasno i nedvosmisleno ukazuju tekstovi Kur'ana i vjerodostojnog sunneta.

Od toga je i negiranje da su židovi i kršćani kjafiri (nevjernici), te nazivanje istih samo imenom “Ehlu kitabije” (sljedbenici knjige), tvrdeći da je nesmatranje Sljedbenika knjige kjafirima od tolerancije i pravednosti islama. Ima i onih koji smatraju da je to vid bogobojaznosti, jer “niko nema pravo da druge ljude izvodi iz vjere i proglašava nevjernicima”.

Još je čudnije da ovakva uvjerenja možemo čuti i od onih koji sebe ubrajaju u ulemu i učene. A čudnije i od ovoga je da se nesmatranje židova i kršćana nevjernicima pravda time što oni vjeruju u Boga, vjerovjesnike i Sudnji dan. Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un.

Kufr (nevjerstvo) židova i kršćana

Da su Ehlu kitabije (sljedbenici knjige – Židovi i kršćani) kjafiri (nevjernici) je opštepoznata akidetska činjenica na koju ukazuju Kur'an, sunnet i idžma’ učenjaka.

Detaljnije pojašnjenje:

Prvo: Svim ljudima i džinima je stroga obaveza da vjeruju u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao i da slijede šerijat sa kojim je došao. Nakon njegovog poslanstva, sallallahu alejhi ve sellem, nikome od ljudi i džina neće biti primljena bilo koja druga vjera mimo islama, niti će biti spašen na ahiretu.

Do koga god dođe poziv (dava) islama sa kojim je došao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pa ne prihvati islam i ne slijedi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, on je kjafir koji će vječno boraviti u džehennemskoj vatri.

Oko ovog akidetskog osnova nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta.

Dokaz za navedeno su riječi Uzvišenog: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati“. (Ali Imran, 85.)

Kaže mufessir el-Alusi (Ruhul-me'ani 3/347): „Uzvišeni je pojasnio da onaj ko traži nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, neki drugi šerijat- to mu neće biti primljeno“.

Takođe, dokaz su i riječi Uzvišenog: „Allahu je prava vjera jedino – islam.“ (Ali Imran, 19.)

Kaže Ibn Kesir (Tefsir Ibn Kesir 1/531): „Njegove riječi ‘Allahu je prava vjera jedino – islam’ su obavijest od Uzvišenog Allaha da ni od koga neće primiti vjeru osim islama, a ona je slijeđenje poslanika sa onim sa čime ih je Allah poslao u svakom vremenu, sve dok nije završeno slanje poslanika sa Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, koji je zatvorio sve puteve prema Allahu osim da se ide preko njega. Pa ko sretne Allaha nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sa nekom drugom vjerom mimo Muhammedovog šerijata, to mu neće biti primljeno, kao što kaže Uzvišeni: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati“. (Ali Imran, 85.) A u ovom ajetu ‘Allahu je prava vjera jedino – islam’ obavještava nas da je kod

Njega jedina vjera koja će biti primljena islam“.

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, neće niko iz ovog ummeta (tj. svih ljudi na Zemlji) čuti za mene, bio židov ili kršćanin, a zatim umre i ne povjeruje u ono sa čime sam poslan, a da neće biti stanovnik Vatre“.

Kaže Nevevi: „U hadisu je dokaz da su sa poslanstvom našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, derogirane sve druge vjere. A njegove riječi „neće niko iz ovog ummeta čuti za mene“, to jest: od onih koji su živi u mom vremenu i poslije mene do Sudnjeg dana, svima njima je vadžib da mu budu pokorni. A spomenuo je židove i kršćane skrećući pažnju na one mimo njih, jer židovi i kršćani imaju knjigu, pa ako se ovaj propis odnosi na njih, a dobili su nebesku objavu, onda je preče da se isti propis odnosi na one mimo njih“.

Od Džabira, radijallahu anhu, se prenosi da je Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhu, našao knjigu od Ehlu kitabija (u rivajetu: primjerak Tevrata), pročitao ju je Vjerovjesniku, sallallahi alejhi ve sellem, pa se on naljutio. Onda je rekao: „… Tako mi Onog u čijoj je ruci moja duša, da je Musa, alejhisselam, živ ne bi imao izbora osim da me slijedi“. Bilježi ga Ahmed, Ibn Kesir ga ocjenjuje vjerodostojnim, a Ibn Hadžer i Albani dobrim.

Hadis ukazuje na to da niko ko doživi vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nema izbora osim da povjeruje u njega i slijedi šerijat sa kojim je došao, pa makar bio vjerovjesnik ili poslanik od Allaha. Takođe, hadis ukazuje da je islam derogirao sve šerijate prije njega.

Isa’, alejhisselam, kada bude spušten pred Sudnji dan, on će vladati i suditi po Kur'anu i sunnetu Allahovog Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je potvrđeno u vjerodostojnim hadisima.

Kaže Ibn Hazm u „Meratibul-idžma“ (str.267): „Idžma’ (konsenzus) učenjaka je na tome da je Muhammed ibn Abdullah el-Kureši el-Hašimi, koji je poslan u Mekki, a učinio hidžru u Medinu, Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svim džinima i ljudima do Sudnjeg dana. Da nema vjere priznate kod Allaha na Zemlji osim vjere islama, da je vjera islam derogirala sve vjere prije nje i da nju neće derogirati nijedna druga vjera. Da onaj do koga dođe vjera islam, pa je ne prihvati, on je kjafir koji će vječno u Vatri boraviti“.

Drugo: Ehlu kitabije (sljedbenici knjige) su učinile kufr (nevjerstvo) prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, zbog skretanja sa puta vjere vjerovjesnika, iskrivljavanja nebeskih objava i slijeđenjem strasti ljudi. Zatim se njihov kufr (nevjerstvo) nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, može svesti u dvije glavne stvari:

Prvo – jer su izmijenili vjeru svojih vjerovjesnika, iskrivili njihove svete knjige i uveli u nju pagansku mnogobožačku akidu tvrdeći da je to vjera od Allaha.

Drugo – nisu povjerovali u vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nego su ga proglasili lažljivcem, kao i neke vjerovjesnike prije njega.

Znači, niti su ostali na vjeri vjerovjesnika koji su im slati niti su povjerovali u vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, o čijem dolasku su bili obaviješteni u svojim svetim knjigama. Pa je tako njihov kufr (nevjerstvo) postao jasan sa svih strana.

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (El-Džebabu es-sahihu 1/109): „Vjera kršćana je batil, to je novotarska vjera. Uveli su novotarije poslije Ise, alejhisselam, i time izmijenili vjeru Isa'a, alejhisselam. Pa su otišli u dalalet svi koji su odstupili od šerijata Isa'a, alejhisselam, prihvatajući novu izmišljenu novotarsku vjeru. Zatim, nakon što je Allah poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nisu povjerovali u njega, pa se tako njihov kufr i dalalet zasniva na ove dvije stvari: izmjena vjere prvog poslanika (Isa'a, alejhisselam) i smatranje lažnim drugog poslanika. Kao što se kufr židova sastoji u izmjeni propisa Tevrata prije poslanstva Isa'a, alejhisselam, a zatim smatranje lažnim poslanstvo Isa'a, alejhisselam“.

Treće – Njihovo nazivanje Ehlu kitabijama (sljedbenicima knjige) ne negira činjenicu da su kjafiri, odnosno to nije u koliziji sa time da su oni na kufru, širku i dalaletu. Tim nazivom je njima data prednost nad drugim mnogobošcima kjafirima u nekim propisima, poput dozvole ženjenja muslimanu sa kitabijkom i jedenja mesa Ehlu kitabija.

Njihovo nazivanje Ehlu kitabijama, tu prednost nad drugim kjafirima su dobili jer oni vjeruju u svoje knjige u kojima ima nešto istine iako su iskrivljene i promijenjene. Oni su time bliži muslimanima od drugih. A ovo govori o pravednom ophođenju islama prema njima.

Na njihov kufr i širk ukazuju mnogi kur'anski ajeti:

„O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete, a da su istina, dobro znate? O sljedbenici Knjige, zašto istinu neistinom zamračujete i svjesno istinu krijete?“ (Ali Imran, 70.-71.)

„Reci: “O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete kada je Allah svjedok svega što radite?” Reci: “O sljedbenici Knjige, zašto onoga koji vjeruje od Allahove vjere odvraćate, nastojeći da je krivom prikažete, a znate da je istina?“ (Ali Imran, 98.-99.)

„Nisu se nevjernici od sljedbenika Knjige i mnogobožaca odvojili, sve dok im nije došao dokaz jasni“ (El-Bejjine, 1.)

I mnogi drugi ajeti koji jasno ukazuju da ih Uzvišeni Allah naziva kjafirima.

Četvrto – Ehlu kitabije u suštini nisu vjernici u Allaha i oni Njega ne znaju istinskom spoznajom. Ono na čemu su oni od ništavnih uvjerenja o svom božanstvu izvodi ih iz kruga vjernika kao i ostale mnogobošce kjafire.

Dokaz tome su riječi Uzvišenog: „Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i smjerno.“ (Et-Tevba, 29)

U ovom ajetu Uzvišeni Allah kaže da oni ne vjeruju niti u Allaha niti onaj svijet i da ne ispovijedaju istinsku vjeru. Pa ima li boljeg opisa njihovog kufra?

Takođe, u hadisu mutefekun alejhi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, je došlo da kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Mu'az ibn Džebela, radijallahu anhu, u Jemen, rekao mu je: „Doći ćeš ljudima koji su Ehlu kitabije, pa kada im dođeš, pozovi ih da posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik, pa ako ti se pokore u tome …“. A u drugom rivajetu: „Ti ćeš doći narodu Ehlu kitabija, neka bude prvo u šta ćeš ih pozivati da samo Allahu ispoljavaju ibadet. Pa kada spoznaju Allaha, onda ih obavijesti da im je propisao pet namaza u svakom danu i noći …“.

Kaže Kadi ‘Ijad (Šerhu Sahihi Muslim, 1/90): „Ovo ukazuje da oni ne znaju Uzvišenog Allaha …“.

Peto – Ehlu kitabije nisu muvehhudi (monoteisti), odnosno nisu na tevhidu, nego su uronuli u širk u raznim oblicima.

Na to ukazuju mnogi ajeti:

„Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega“. (Et.-Tevba, 31.)

„Nevjernici su oni koji govore: “Bog je – Mesih, sin Merjemin!” (El-Maide, 17.)

„Nevjernici su oni koji govore: “Allah je jedan od trojice!” A samo je jedan Bog!“ (El-Maide, 73.)

Šesto– Ehlu kitabije vrijeđaju Allaha, pripisuju mu dijete, razne mahane i nedostatke, a sve to je najveći i najogavniji vid kufra.

Dokaz za to su riječi Uzvišenog:

„Jevreji govore: “Allahova ruka je stisnuta!” Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! Ne, obje ruke Njegove su otvorene, On udjeljuje koliko hoće!“ (El-Maide, 64.)

„Allah je čuo riječi onih koji su rekli: “Allah je siromašan, a mi smo bogati!” (Ali Imran, 181.)

Jevreji govore: “Uzejr je – Allahov sin”, a kršćani kažu: “Mesih je – Allahov sin.” (Et-Tevba, 30.)

„Oni govore: “Allah je sebi uzeo dijete!”(Junus, 68.)

„Oni govore: “Milostivi je uzeo dijete!” Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete.“ (Merjem, 88.-92.)

Sedmo – Idžma’ (konsenzus) učenjaka je na tome da onaj ko sumnja u kufr (nevjerstvo) židova i kršćana ili smatra da je njihova vjera ispravna ili smatra da oni imaju izbora da ne slijede Muhammeda, sallallahu alejhive sellem, je kjafir velikim kufrom koji izvodi iz vjere islama.

Učenjak Kadi ‘Ijad u knjizi „Eš-Šifa'“ (2/280) je spomenuo mišljenje El-Džahiza (književnika) i Sumame koji tvrde da Allah neće imati dokaza (na Sudnjem danu) protiv običnih masa, žena, zaglupljenih ljudi, od onih koji slijede židove i kršćane, jer oni nemaju mogućnost da dokazima dođu do istine (tj. da će oni biti spašeni na ahiretu). A zatim je rekao: „Onaj ko ovo, sve što je rečeno, kaže on je kjafir po idžma'u učenjaka. Idžma’ učenjaka je na tome da je kjafir onaj ko ne smatra kjafirima nekoga od kršćana i židova i bilo koga ko se raziđe sa vjerom muslimana, ili zastane u smatranju njih kjafirima ili ima sumnju u njihov kufr. Kaže Kadi Ebu Bekr (malikijski učenjak Ibn el-Arebi): “Jer šerijatski tekstovi i idžma’ su složni na kufru ko u tome zastane (neće da ih smatra kjafirima, jer mu nije jasno), on time utjerava u laž šerijatske tekstove ili sumnja u njih, a utjerivanje u laž ili sumnjanje u njih ne dolazi osim od kjafira“.

Zatim dodaje na drugom mjestu „Eš-Šifa'“ (2/286): „Zbog toga mi (muslimani) smatramo kjafirom svakog onoga ko ne smatra kjafirima sve vjere mimo islama ili ko zastane u tom ili ima sumnju ili smatra da je njihov akidetski pravac ispravan. Čak i ako nakon toga ispolji islam, njegovu akidu i smatra pogrešnom svaku akidu mimo islama, on je kjafir sa onim što je ispoljio suprotno tome“.

Kaže hanbelijski učenjak El-Hidžavi (Keššaful-kinna'a, 6/170): „Ko ne smatra kjafirima sve vjere mimo islama poput kršćana ili ima sumnju u njihov kufr ili njihovu vjeru smatra ispravnom, on je kjafir“.

Kaže savremeni saudijski šejh Abdullah Ebabetin (El-Intisaru lihizbil-muvehhidin, str. 43): „Idžma’ učenjaka je na tome da je kjafir onaj ko ne smatra židove i kršćane kjafirima ili sumnja u njihov kufr. Na ovome je idžma’ učenjaka islama od početka islama do danas oslanjajući se na tekstove Objave“.

Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji (Fetava el-ledžneti ed-daime, 2/18) o propisu onoga ko ne smatra kjafirima židove i kršćane i kaže za njih samo da su Ehlu kitabije. Pa je odgovorila sljedeće: „Ko to kaže on je kjafir, jer time utjerava u laž Kur'an i Sunnet koji jasno kažu da su oni kjafiri“. Zatim su naveli ajete koji ukazuju na kufr Ehlu kitabija. Komisija je bila u sastavu: predsjednika: Abdulaziza bin Baza, zamjenika: (egipatskog učenjaka) Abdurrezzaka ‘Afifija i člana: Abdullaha ibn Gudejana.

Kaže savremeni saudijski šejh Abdulaziz er-Radžihi (Šerhu Nevakidil-islam, preuzeto sa snimka predavanja): „Ko ne tekfiri kjafira on je kjafir poput njega. Ko ne tekfiri (ne smatra nevjernikom) židove, medžusije, pagane, munafike, komuniste, on je kjafir. Takođe, ko sumnja u njihov kufr, pa kaže: ja ne znam, židovi bi mogli biti na istini ili da kaže: čovjek može biti vjernik po vjeri židova ili kršćana ili muslimana, jer sve su to nebeske vjere, kao što neki ljudi pozivaju u zbližavanje među nebeskim vjerama, onaj ko ima ovakvo ubjeđenje on je kjafir. On mora biti ubjeđen da su židovi kjafiri, takođe pagani, medžusije i sve vrste kjafira, …“.

Kaže šejh Bin Baz (Fetava Nurun aled-derb: http://www.binbaz.org.sa/mat/18159): „Židovi i kršćani su kjafiri po tekstu Kur'ana i Sunneta. Vadžib je svakom punoljetnom muslimanu da ima ubjeđenje da su oni kjafiri i da su na dalaletu. Onaj ko ih ne smatra kjafirima ili ko sumnja u njihov kufr on je poput njih, jer on time utjerava u laž Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem“.

Kaže šejh Ibn ‘Usejmin (Es-Sahvetu el-islamijje, 196): „Ko negira kufr židova i kršćana, koji nisu povjerovali u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nego ga proglasili lažljivcem, on utjerava u laž Allaha, a utjeravanje u laž Allaha je kufr. Ko sumnja u njihov kufr, nema sumnje da je kjafir“.

Kaže Bekr Ebu Zejd (Mu'adžemu el-menahi el-lafzijje, str. 92): „Vadžib je svakom muslimanu da bude ubijeđen u kufr svakog onoga ko nije primio islam od židova, kršćana i drugih, da ih naziva kjafirima (nevjernicima), da smatra da su od stanovnika Vatre. … Ko ne tekfiri (ne smatra nevjernikom) židove i kršćane on je kjafir, shodno šerijatskom pravilu: ko ne tekfiri kjafira on je kjafir“.

Prema tome, židovi i kršćani su kjafiri mušrici, oni „ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru“ (Et-Tevbe. 29), njima nema spasa osim sa vjerovanjem u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, niti će im biti išta primljeno osim sa prihvatanjem islama. Onaj ko sumnja u njihov kufr ili smatra ispravnom njihovu vjeru ili kaže da oni imaju izbora u neslijeđenju Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, on time čini djelo kufra sa kojim izlazi iz islama osim ako ima neko prihvatljivo šerijatsko opravdanje da se na njega ne spusti pojedinačni propis tekfira, poput džehla i slično.

Šubhe (nejasnoće) oko kufra Ehlu kitabija

U nastavku slijede najbitnije šubhe (nejasnoće) sa kojima se pravda pogrešno poimanje ovog pitanja, te odgovor na njih.

Prva šubha: dokazivanje sa 62.ajetom iz sure El-Bekara da će židovi i kršćani biti spašeni na ahiretu.

Kaže Uzvišeni: „One koji su vjerovali, pa i one koji su bili jevreji, kršćani i sabejci – one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati!“ (El-Bekare, 62.)

Odgovor: ovaj ajet je govor o onima (prvo mišljenje) koji su umrli na ispravnoj, neiskrivljenoj vjeri svojih vjerovjesnika prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Ili (drugo mišljenje) o onima koji su doživjeli poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i povjerovali u njega. Oko ova dva tumačenja nema razilaženja.

Druga šubha: dokazivanje sa riječima Uzvišenog: „A otkud da oni traže od tebe da im sudiš kad imaju Tevrat, u kome su Allahovi propisi?“ (El-Maide, 43.) Kažu: ajet ukazuje na to da Allah nije zadužio židove da slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer imaju Tevrat.

Odgovor: Kaže šejh mufessira Ibn Džeriri Taberi u tefsiru ovog ajeta (Džami'ul-bejan 4/587): „Kako da prihvatite, o židovi, presudu vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kad negirate njegovo poslanstvo i utjerujete ga u laž, jer vi ne primjenjujete moj propis za koji priznajete da vam je obaveza slijediti ga, koji vam je dostavio Musa, alejhisselam, od Allaha? Kaže: ako vi ostavljate moj propis sa kojim vam je došao Musa, alejhisselam, čije poslanstvo prihvatate, onda je preče da ne prihvatite moj propis o kojem vas obavještava Vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, jer negirate njegovo poslanstvo“.

A kao odgovor je dovoljan nastavak istog ajeta: „Oni ni poslije presude tvoje ne bi bili zadovoljni jer nisu nikakvi vjernici“.

Treća šubha: dokazivanje sa ajetom: „Ti ćeš, sigurno, naći da su vjernicima najljući neprijatelji jevreji i mnogobošci; i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: “Mi smo kršćani”“ (El-Maide, 82.). Kažu: ako su kršćani najbliži prijatelji vjernicima muslimanima, to znači da ne mogu biti kjafiri koji neće biti spašeni na ahiretu.

Odgovor: Stati na ovom dijelu ajeta je kao stati kod riječi Uzvišenog: „Teško klanjačima“ (El-Ma'un, 4.).

U nastavku ajeta sa kojim dokazuju Uzvišeni kaže: „Zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole. Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer znaju da je to Istina, pa govore: “Gospodaru naš, mi vjerujemo, pa upiši i nas među one koji su posvjedočili“. (El-Maide, 82.-84.) Prema tome, ajet govori o kršćanima koji su povjerovali u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a ne o onima koji ustraju na svom kufru.

Četvrta šubha: onaj ko kaže da židovi nisu na Pravom putu, u tome je sličan kršćanima, a onaj ko kaže kršćani nisu na Pravom putu, sličan je židovima, a Allah je zanegirao postupak obje skupine. Misli se ovdje na riječi Uzvišenog: „Jevreji govore: “Kršćani nisu na Pravome putu!”, a kršćani vele: “Jevreji nisu na Pravome putu!” – a oni čitaju Knjigu. Tako, slično kao oni, govore i oni koji ne znaju. Allah će im na Sudnjem danu presuditi o onome u čemu se oni ne slažu“. (El-Brekare, 113.)

Odgovor: Ajet kori obje skupine u spomenutom, iako obje nisu na Pravom putu. Jer Uzvišeni kaže u drugom ajetu: „Reci: “O sljedbenici Knjige, vi niste nikakve vjere ako se ne budete pridržavali Tevrata i Indžila, i onoga što vam objavljuje Gospodar vaš.”“ (El-Maide, 68.). A da su se pridržavali povjerovali bi u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer u drugom ajetu Uzvišeni kaže: „Onima koji će slijediti Poslanika, Vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih,…“ (El-E'araf, 157.).

Peta šubha: kako da smatramo kjafirima one koji samo poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nisu prihvatili, a vjeruju u svoje vjerovjesnike.

Odgovor: Dovoljan je odgovor takvima u riječima Uzvišenog: „Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: “U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo”, i žele da između toga nekakav stav zauzmu – oni su zbilja pravi nevjernici; a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju“. (En-Nisa’, 150.-151.) Znači, za one koji u jedne vjerovjesnike vjeruju, a u druge ne vjeruju Uzvišeni kaže da su zbilja pravi nevjernici.

Konkretan odgovor na pitanje

Što se tiče klanjanja za osobom koja smatra da su krišćani vjernici i da tri su vjere ispravne, namaz za takvom osobom nije dozvoljen, a ako se klanja batil je i treba ga ponoviti. Jer ko ima takvo uvjerenje on je kajfir, a namaz za kjafirom nije dozvoljen i ako se klanja batil je.

Konkretno za vašu situaciju, prvo tom mujezinu dostavite ovaj tekst (ili neki drugi sličan) o propisu onoga ko ne smatra židove i kršćane kajfirima. Zatim, ako nakon što pročita ne učini tevbu i dalje ustraje na svom uvjerenju, tražite da on više ne predvodi namaz, a ako bude predvodio nije vam dozvoljeno klanjati za njim. A ako klanjate nakon ovog saznanja namaz vam je batil. One namaze koje ste prije klanjali za tom osobom niste dužni naklanjati po ispravnom stavu učenjaka. A Allah zna najbolje.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Islamski pravnici uvjetuju tri vrste posebnih šartova za džumu-namaz, mimo šartova pet dnevnih namaza, a to su: Šartove obaveznosti, Šartove valjanosti i Šartove koji su istovremeno šartovi obaveznosti i valjanosti.

Šartovi obaveznosti su oni šartovi bez čijeg ispunjenja namaz nije obavezan, poput punoljetnosti. A Šartovi valjanosti su oni bez čijeg ispunjenja namaz nije ispravan, poput dozvole vladara.

Šartovi obaveznosti, tj. da bi neko bio obavezan klanjati džumu, su: da je muškarac, slobodan, punoljetan, zdrav i u svom mjestu boravka. Analogno tome – žena, rob, dijete, bolesnik i musafir nisu obavezni klanjati džumu.

Šartovi valjanosti i Šartovi koji su istovremeno šartovi obaveznosti i valjanosti

Islamski pravnici uvjetuju za valjanost džume, naravno ako zanemarimo njihovo međusobno razilaženje, četiri šarta, a uvjetuju tri šarta koji su istovremeno šartovi obaveznosti i valjanosti, što je ukupno sedam šartova.

Ti šartovi su:

1. nastupanje namaskog vremena džume – namaza,

2. održavanje hutbe prije namaza,

3. obavljanje džume u džematu sa određenim brojem klanjača,

4. dozvola vladara,

5. neobavljanje džume-namaza na više mjesta u jednom gradu bez potrebe,
6. da se klanja u naseljenom mjestu, gradu ili selu,

7. da se klanja u džamiji i za imamom koji nije musafir.

Koga zanimaju detalji oko stavova učenjaka i mezheba i argumeneti svakog šarta ponaosob, neka pročita tekst na sljedećem linku: ČIJA JE DŽUMA ISPRAVNA.

Nastupanje namaskog vremena džume-namaza

Najbliže istini je, a Allah zna najbolje, da je namasko vrijeme džume-namaza vrijeme podne namaza, jer džuma mijenja podne namaz, a ako se klanja prije nego što sunce pređe polovinu neba džuma je valjana, na što upućuju vjerodostojni hadisi.

Održavanje hutbe prije namaza

Istina po pitanju ovog šarta je, a Allah zna najbolje, da je hutba vadžib, a ne šart, jer sa spomenutim dokazima najviše što se može reći je da je vadžib.

Obavljanje džume u džematu sa određenim brojem klanjača

Ispravno je, a Allah zna najbolje, da je najmanji broj klanjača koji čini džemat u ostalim namazima takođe i u džumi-namazu, tj. dvije osobe. A dokaz za to je vjerodostojan hadis od Ibn'Abbasa, radijallahu ‘anhuma, u kojem se navodi da je noćio kod tetke Mejmune, radijallahu ‘anha, žene Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pa je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ustao i klanjao noćni namaz, a onda mu se Ibn ‘Abbas pridružio te su klanjali u džematu. (Buharija 699 i Muslim 763.) Onaj ko tvrdi da se džuma razlikuje po ovom pitanju, treba da donese validan dokaz.

Dozvola vladara

Nema dokaza da je šart valjanosti džume-namaza dozvola od vladara, na čemu su hanefije, nasuprot džumhuru učenjaka koji to ne uslovljavaju.

Neobavljanje džume-namaza na više mjesta u jednom gradu bez potrebe

Takođe, nema dokaza da je zabranjeno obavljati više džuma u jednom mjestu bez potrebe kao što je tijesan prostor i slično. Najjači dokaz da je ovo šart valjanosti džume je sunnet Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ashaba i tabi'ina, tj. oni nisu obavljali osim jednu džumu u jednom mjestu. Nema sumnje da ovaj dokaz najviše na što može upućivati je da je to mustehab, a da bude vadžib ili šart, pa to je daleko. Učenjak Ševkani kaže da ovakvi dokazi ne upućuju ni da je mustehab, a kamoli vadžib ili šart.

Da se klanja u naseljenom mjestu, gradu ili selu

Ispravno je oko ovog šarta, a Allah zna najbolje, da je džumu obaveza klanjati na selima i u bilo kom mjestu, na što upućuju dva hadisa od kojih je jedan vjerodostojan, a drugi hasen (dobar), kao i predaja od Omera, radijallahu ‘anhu. Prvi hadis bilježi Buharija od Ibn ‘Abbasa, radijallahu ‘anhuma, u kome kaže da prva džuma koja je klanjana poslije džume u Medini je džuma u mjestu Džuvasa u Bahrejnu, a ono je jedno od sela plemena Abdul-kajs. (Buharija 892.)
Drugi hadis je onaj u kojem kaže Ka'b ibn Malik da je prvu džumu sa njima klanjao Esad ibn Zurare, radijallahu ‘anhum, u selu blizu Medine, koje se zove Neki'ul-hadamat. (Bilježe ga Ebu Davud i Ibn Madže, Ibn Hadžer je hadis ocijenio dobrim).

A kaže Omer, radijallahu ‘anhu: “Klanjajte džumu gdje god bili!” (Bilježi ga Ibn ebi Šejbe u svom Musannefu 2/101.)

Da se klanja u džamiji i za imamom koji nije musafir

Ovaj sedmi šart ili ove dvije stvari su šart ispravnosti džume samo kod malikija, tako kod njih džuma nije ispravna ako se klanja u kućama, dvorištu kuća, na otvorenom zemljištu ili napuštenim mjestima. Oni imaju četiri šarta za objekat koji se smatra džamijom i navode detalje za koje nema potrebe da ih ovdje navodimo, jer nemaju dokaz kojeg je vrijedno ovdje navesti i komentarisati. Osnov je da to nije šart i nema šerijatskog teksta koji ukazuje na obrnuto. A Allah zna najbolje.

Prema tome, dozvoljeno je da se džuma klanja u privatnoj kući ako je daleko mesdžid.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Sehvi sedždu je vadžib uraditi zbog tri stvari: kada se u zaboravu nešto doda u namazu, ili oduzme, ili se sumnja koliko se klanjalo.

Pod dodavanjem se misli na dodavanje nekih radnji koje su od namaza, poput: rukua, sedžde, kijama i slično. A pod oduzimanjem se misli isto tako na radnje koje su od namaza a čine rukn ili vadžib namaza, poput: rukua, sedžde, cijelog rekata ili prvog sjedenja.

Pa tako ako pri klanjanju zaboravi jednu sedždu, na primjer, i sjeti se toga dok je još u namazu, obavezan je dodati još jedan rekat na mjesto tog u kojem je zaboravio sedždu, a zatim da učini sehvi sedždu.

A ako se nakon namaza sjeti da je zaboravio sedždu onda treba klanjati još jedan rekat i učiniti sehvi sedždu.

A ako sumnja koliko je rekata klanjao ili na koji rekat je prispio za imamom uzima uvijek manji broj i na njega doda ostali dio namaza, a zatim učini sehvi sedždu.

Ako sumnja da je izostavio neki rukn namaz, poput sedžde, uzima kao da je nije ni obavio, te obnovi taj rekat i učini sehvi sedždu.

Ispravno je da se ne čini sehvi sedžda zbog dodavanja ili oduzimanja u zaboravu riječi u namazu, poput učenja, dova i slično, jer ono što je prenešeno u hadisima odnosi se samo na radnje.

Po pitanju toga kada se sehvi sedžda čini prije selama a kada poslije, veliko je razilaženje među učenjacima, jer je teško na osnovu onog što je prenešeno u hadisima načiniti neko jednoobrazno pravilo.

Zato je nabliže da se po ovom pitanju radi onako kako je došlo u hadisima. Pa je tako propisano činiti sehvi sedždu prije selama u dvije situacije: prva – kada ima sumnju koliko je klanjao i druga – kada zaboravi prvi tešehhud.

Dok se sehvi sedžda čini poslije selama u dva slučaja: prvi – kada preda selam a izostavio je jedan, dva ili tri rekata, i drugi – kada doda jedan rekat više.

Dokaz za sve ovo je sam postupak Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u takvim situacijama što je prenešeno u vjerodostojnim predajama. U svim drugim slučajevima klanjač ima izbora da učini sehvi sedždu prije ili poslije selama, jer nema dokaza koji ga obavezuju na jedno od tog dvoga. A ako klanjač zaboravi učiniti sehvi sedždu treba je uraditi kad god se sjeti pa makar prošlo mnogo vremena, a namaz mu je ispravan.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ko propusti namaz zbog sna ili zaborava, nema grijeha u tome, ali je po idžmau učenjaka dužan da ga naklanja. A ko namjerno propusti namaz, griješan je po idžmau učenjaka. Oko naklanjavanja tog namaza ima razilaženje; većina učenjaka je na stavu da je obaveza naklanjati propušteni namaz, a manja skupina smatra da se treba pokajati bez naklanjavanja.

Oko vremena naklanjavanja i opravdano i neopravdano propuštenog namaza, tj. da li je vadžib odmah naklanjati ga ili poslije, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

Prvi stav: da je vadžib naklanjati odmah čim se sjeti da je propustio namaz ili čim ustane, osim ako će mu to nanijeti štetu (tjelesna slabost, bolest, strah i slično).

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka: en-Nehaija, Zuhrija, Rebi'e, Ebu Hanife, Malika, Ahmeda, Ibn Tejmije i drugih.

Dokaz im je hadis mutefekun alejhi od Enesa, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko zaboravi (klanjati) namaz, neka ga klanja kada ga se sjeti. Nema za njega keffareta (otkupa) osim toga: I namaz obavi kad god Me se sjetiš“. U rivajetu kod Muslima je došao dodatak: „Ili ga prespava“.

Kažu: u hadisu je naredba obavljanja namaza kad se sjeti da ga je izostavio, a naredba ukazuje da je vadžib, što znači da je vadžib odmah naklanjati taj namaz.

Drugi stav: da namaz koji se opravdano izostavi (zbog sna, zaborava, nesvijesti i slično) nije vadžib odmah naklanjati nego mustehab, a namaz koji namjerno izostavi vadžib je odmah naklanjati.

Ovo je stav šafijskog mezheba.

Njihovi argumenti su hadisi od Ebu Katade, radijallahu anhu, kojeg bilježi Buharija i od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim. U oba hadisa je opisan isti događaj: da su se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi vraćali (kod Muslima iz bitke na Hajberu) noću u Medinu pa su odsjeli da spavaju, a Bilal, radijallahu anhu, je bio zadužen da ih probudi. Bilala, radijallahu anhu, je uhvatio san, tako da su svi prespavali sabah-namaz. Niko se nije probudio sve dok ih Sunce nije obasjalo.

Zatim, u Buhariji je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah je uzeo vaše duše kada je htio i vratio ih kada je htio. O Bilale, ustani i prouči ezan“. Uzeo je abdest, pa kada se Sunce podiglo i pobijelilo ustao je i klanjao.

A kod Muslima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Povedite (jahalice)“, pa su poveli svoje jahalice. Zatim je abdestio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio Bilalu da prouči ikamet i klanjao sa njima sabah. Kada je završio namaz rekao je: „Ko zaboravi (klanjati) namaz, neka ga klanja kada ga se sjeti. Zaista Allah kaže: I namaz obavi kad god Me se sjetiš“.

Kažu: da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije odmah naklanjao namaze koje su opravdano zbog sna propustili.

Odabrano mišljenje je drugi stav učenjaka, tj. da namaz koji se opravdano izostavi (zbog sna, zaborava, nesvijesti i slično) nije vadžib odmah naklanjati nego mustehab.

Detalj argumenta koji prevagnjuje na stranu drugog stava je to što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u rivajetu kod Muslima, naredio da povedu svoje jahalice kada su se probudili i tek poslije su naklanjali propušteni namaz, a onda nakon namaza rekao: „Ko zaboravi (klanjati) namaz, neka ga klanja kada ga se sjeti. Zaista Allah kaže: I namaz obavi kad god Me se sjetiš“. Znači, spojio je riječi „neka ga klanja kada ga se sjeti“ sa praktičnom primjenom tako što nije odmah naklanjao propušteni namaz.

Prema tome, onaj ko prespava sabah (ili neki drugi namaz) mustehab je da ga odmah naklanja, a nema grijeha ako odgodi naklanjavanje.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ta predaja ne postoji u hadiskim zbirkama, to je čista izmišljotina.

Osnova je da se muslimani pozdravljaju sa „Esselamu alejkum“, a ako se doda „ve rahmetullahi ve berekatuhu“, to je još bolje. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima i na to nedvosmisleno ukazuju šerijatski tekstovi. Nazivanje selama muslimanu je sunnet (mustehab), a odgovaranje na selam muslimana vadžib. Kaže imam Nevevi da je na ovome idžma učenjaka. A ako bi se nakon selama reklo „dobar dan“, „kako ste“ i slično, nema smetnje.

Nije dozvoljeno kjafire (tj. nemuslimane) pozdravljati sa Selamom, jer je zabrana istog došla u vjerodostojnom hadisu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ne počinjite pozdrav Židova i kršćana sa Selamom“. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu.

A bilježe Buharija i Muslim od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada vam Ehlu kitabije (Židovi i kršćani) nazovu selam, recite: ‘Ve alejkum'“. Nema smetnje da se kjafiri pozdravljaju sa „kako ste“, „dobro jutro“ i slično, ako ima potrebe za time. Ovo navode mnogi učenjaci, između ostalih i šejhul-islam Ibn Tejmije.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje