Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Nema poslušnosti u griješenju, poslušnost je samo u dobru. Ovo je opće šerijatsko pravilo oko kojeg nema razilaženja. Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže u hadisu muttefekun alejhi: “Nema poslušnosti u griješenju Allahu, poslušnost je samo u dobru” (Buharija 7257 i Muslim 4871).

Takođe, u drugom hadisu kaže: “Nema poslušnosti stvorenju u griješenju Stvoritelju”. (Bilježi ga Ahmed 20672, Hakim 5870 i Taberani 367, kaže Ahmed Šakir da mu je sened vjerodostojan 2/248, a šejh Albani da je vjerodostojan u “Sahihul-džami'i” 7520).

Prema tome, vadžib ti je da se pokriješ, jer je to jedna od temeljnih vjerskih obaveza za ženu, a ako to ne uradiš bićeš griješna. Ti si obavezna biti pokorna svome mužu, međutim, ta pokornost je uslovljena da bude u dobru a ne u griješenju. A pošto ti on naređuje ono što je grijeh prema Uzvišenom Allahu (tj. nepokrivanje), nije dozvoljeno da mu budeš u tome pokorna.

A što se tiče tvoga života u braku sa mužem koji ne klanja, iako o tome nisi pitala, odgovor je sljedeći:

S obzirom da nisi pojasnila njegovo akidetsko stanje, tj. da li on uopće vjeruje u Allaha u smislu kako muslimani vjeruju, da li on sebe smatra muslimanom i da li radi bilo koji drugi rukn Islama (posti ili daje zekat), onda se tvoj život sa njim može se podijeliti na dva stanja:

Prvo stanje – da tvoj muž ne vjeruje u Allaha, ili vjeruje onako kao što kjafiri vjeruju da postoji bog ili neka sila na nebesima ali ne praktikuje ništa od vjere kao musliman. U ovom slučaju on se ubraja u nevjernike, znači upće nije musliman, a to znači da tebi nije dozvoljeno da sa njim živiš u braku niti vam je brak šerijatski validan. Na tebi je da mu, čim ti dođe ovaj odgovor, daš uvjet da:

– ili primi Islam i počne praktikovati sve što jedan musliman treba da praktikuje (namaz, post i slično),

– ili ćeš se bezuvjetno automatski prestati da živiš sa njim.

Ako odbije da primi Islam i sve ostalo što proizilazi iz toga, ti se automatski rastani sa njom u smislu razvođenja sa sudske strane (ako ste sudski vjenčani) a sa šerijatske brak vam je u osnovi ništavan, jer muslimanki nije dozvoljeno da živi u braku osim sa muslimanom po idžmau učenjaka.

Drugo stanje – da on vjeruje u Allaha, smatra sebe muslimanom ali da ne klanja i ne praktikuje ništa od ruknova vjere iz raznoraznih šejtanskih izgovora. U tom slučaju, pozivaj ga, savjetuj, nastoj da ga prodobiješ, ubjeđuj ga i navodi da počne klanjati, s tim da mu daš neki vremenski rok (npr. mjesec dana) u kojem treba da počne klanjati pet farzova namaza, a nakon toga da počne praktikovati i ostale vjerske obaveze, u protivnom naglasi mu da ćeš se sa njom razvesti ako to ne uradi i primjeni do kraja tog roka.

Razlozi zbog kojih se u ovom slučaju trebaš razvesti od njega, ako se ne odazove namazu, su mnogobrojni a najbitniji od njih su dva:

– što je nakon svega upitan sam njegov Islam, tj. da li se on može ubrajati u muslimane ako neće da klanja (poznato pitanje oko kojeg se ulema razilazi), a što neminovno dovodi u upitnost i samu validnost tvog braka sa njim.

– što život sa takvim suprugom nije izgrađen na vjeri niti se može od takvog supruga očekivati da će odgajati vašu zajedničku djecu u Islamu.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ako žena uzme abdest a zatim lakira nokte tim lakiranjem ona nije pokvarila abdest, jer lakiranje noktiju nije stvar koja kvari abdest.

Vjerovatno je pitanje trebalo glasiti: da li je abdest (ili gusul) ispravan ako se uzme preko lakiranih noktiju? Žena koja uzme abdest na lakirane nokte abdest joj nije ispravan, jer nije potpuno pokvasila dijelove tijela (u ovom slučaju nokte) koje ja vadžib pokvasiti. Takođe, isti propis je sa uzimanjem gusula na lakirane nokte.

Znači, ako uzme abdest preko lakiranih noktiju on nije ispravan, jer je šart valjanosti abdesta da se pokvase i nokti na rukama. A vodonepropusni lak stavljen na nokte sprečava dolazak vode do noktiju i time čini abdest neispravnim.

Nema razilaženja među učenjacima četiri priznata fikhska mezheba (hanefije, malikije, šafije i hanabile) da je prilikom abdesta uvjet valjanosti abdesta da se pokvase svi dijelovi tijela (ruke, noge i lice) koji se peru pri abdestu.

Argument da je vadžib pokvasiti nokte su riječi Uzvišenog: “O vjernici, kad hoćete molitvu da obavite, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka” (El-Maide 6). Allah Uzvišeni naređuje da se operu ruke i noge a to obuhvata cijelu ruku do laktova i nogu do članaka u što ulaze i nokti.

Takođe, dokazuju hadisom mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Teško stopalima od Vatre“, a to je rekao kada je vidio čovjeka koji nije oprao svoje stopalo prilikom abdesta.

Žena koja uzme abdest ili gusul preko lakiranih nokriju i poslije toga klanja namaz nije joj ispravan ni namaz niti abdest i gusul. Dužna je da očisti nokte i ponovi abdest (gusul) i namaz.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko propisa pomaganja učača rukje sa džinima muslimanima u liječenju bolesnih od sihra, uroka ili džinskog opsjedanja učenjaci imaju dva poznata stava.

Prvo mišljenje: Zabrana.

Ovo je stav Stalne komisije za fetve u Saudiji, Bin Baza, Albanija, Ibn Usejmina, Saliha Fevzana, Abdullah ibn Džibrin, Vehbetu Zuhajlija, Saliha Ali Šejha i drugih.

Dokazuju zabranu sljedećim argumentima:

1- Ajetom u kom Uzvišeni kaže: „I bilo je ljudi koji su tražili utočište od džina (tj. od njih zaštitu tražili), pa su im tako obijest povećali“ (El-Džinnu, 6). Kažu Allah kori mušrike koji su tražili utočište od džina.

Navode Ibn Kesir i Begavi u svojim tefsirima kod tumačenja ovog ajeta riječi tabi'ina Es-Suddija. On kaže: „Čovjek bi izašao sa porodicom na neko mjesto, odsjeo u njemu i rekao: Utječem se (tj. tražim zaštitu) poglavaru džina ove doline da se ne našteti meni, mom imetku, djeci ili mojoj stoki“. Kaže Katade: „Pa kada zatraži utočište od njih (zaštitu od džina) mimo Allaha, džini mu ne nanesu ezijet“.

Komentar: Traženje utočišta (isti'aza) je ibadet koji se upućuje samo Allahu, a učač rukje ne čini ibadet džinu muslimanu da bi mu on pomagao u liječenju bolesnog, nego to džin radi sa ciljem da pomogne bolesnom muslimanu.

2- Ajetom u kom Uzvišeni kaže: „A na Dan kada On sve sakupi: “O skupe šejtanski, vi ste mnoge ljude zaveli!” – Gospodaru naš – reći će ljudi, štićenici njihovi – mi smo jedni drugima bili od koristi i stigli smo do roka našeg koji si nam odredio Ti! – Vatra će biti prebivalište vaše reći će On – u njoj ćete vječno ostati, osim ako Allah drukčije ne odredi.”“ (El-En'am, 128)

Prenosi Ibn Kesir u svom tefsiru tumačenje Hasana El-Basrija: „Njihova korist jednih drugima nije bila ništa drugo osim što su džini naređivali a ljudi izvršavali. A korist džinima od ljudi bila je ta što su oni, kako se prenosi, nakon što bi ih ljudi veličali tražeći pomoć od njih, osjetili veličinu i govorili: “Zagospodarili smo i džinima i ljudima.“

Komentar: Liječenje šerijatskom rukjom je propisano, pohvalno i dozvoljeno djelo, pomaganje džina muslimana učaču rukje u tome ne može biti razlog da njima dvojici Vatra bude prebivalište. U ajetu se riječi „mi smo jedni drugima bili od koristi“ odnosi kao što je došlo u tefsirima Dželalejn i Zubdetut-tefsir, na to da su se ljudi okoristili od džina u uljepšavanju grijeha i uživanja u njima, također, vračari su im vjerovali i uživali u uslugama koje su im pružali, a džini su se okoristili od ljudi u pokornosti ljudi njima u onome što žele od njih.

3- Džini mnogo lažu kako bi ostvarili svoje ciljeve a mi ih ne vidimo, pa je teško utvrditi ko je od njih musliman a ko nije, kada istinu govore a kada lažu.

Komentar: Ovo znači, ako smo u stanju sigurno i pouzdano utvrditi onda nema smetnje da se pomažemo sa njima u onome što je dozvoljeno.

4- Pomaganje sa džinima je put koji vodi u činjenje ibadeta njima, njihovom veličanju, širku ili kufru.

Komentar: Džinu muslimanu ne priliči, kao što ne priliči čovjeku muslimanu, da traži da mu se ibadet čini, niti da ga čovjek veliča i čini širk ili kufr zbog njega.

5- To nije bila praksa Poslanika, sallallahu alehji ve sellem, niti ashaba, radijjallahu anhum, niti ikoga od selefa i imama (učenjaka) ovog ummeta.

Komentar: Prenosi Ibn Tejmijje dvije predaje, jedna od Omera, druga od Ebu Muse, radijjallahu anhuma, da su se pomagali sa džinima muslimanima.

Na pitanje o propisu pomaganja sa džinima Stalna komisija za fetve u Saudiji je odgovorila sljedeće:

„Nije dozvoljeno pomaganje sa džinima u otkrivanju vrste bolesti i načina njenog liječenja, jer je pomaganje sa džinima širk. Kaže Uzvišeni: „I bilo je ljudi koji su se utjecali džinima (tj. od njih zaštitu tražili), pa su im tako obijest povećali“ (El-Džinnu, 6). I kaže: „A na Dan kada On sve sakupi: “O skupe šejtanski, vi ste mnoge ljude zaveli!” – Gospodaru naš – reći će ljudi, štićenici njihovi – mi smo jedni drugima bili od koristi i stigli smo do roka našeg koji si nam odredio Ti! – Vatra će biti prebivalište vaše reći će On – u njoj ćete vječno ostati, osim ako Allah drukčije ne odredi.”“ (El-En'am, 128) Značenje „mi smo jedni drugima bili od koristi“ jeste da su ljudi veličali džine, bili pokorni njima i pomagali se sa njima, a džini su im služili u onome što žele i donosili im ono što traže, a od toga je obavještavanje o vrsti bolesti, njenim razlozima od onoga što znaju džini mimo ljudi, a ponekad su lagali, jer oni nisu od emaneta i njima nije dozvoljeno vjerovati“.

Upitan je šejh Bin Baz o propisu pomaganja sa džinima muslimanima pri liječenju ako za time ima potrebe. Odgovorio je sljedeće: „Ne treba bolesnik koristiti džina u liječenju niti pitati ih, nego poznate ljekare. Traženje pomoći od džina nije dozvoljeno jer predstavlja put u njihovo obožavanje i vjerovanje njima. Džin može biti kjafir, musliman ili novotar, ne zna se njihovo stanje, pa se ne treba oslanjati na njih niti pitati ih, pa makar ti se prikazali. (zatim je naveo 6. ajet iz sure El-Džinn) Pomaganje sa džinima vodi u (pogrešno) uvjerenje o njima i širk, traženje koristi i pomoći od njih, a to je sve širk“. (Medželletud-da'wa, broj 1602, god. 1418, str. 34)

Kaže šejh Ibn Usejmin (Medžmu'ul-fetava, 2/239-240, 318):

„Neki učači rukje se oslanjaju na riječi šejhul-islama Ibn Tejmijje na propisanost pomaganja sa džinom muslimanom u liječenju jer je to od dozvoljenih stvari. Ja smatram da u riječima šejhul-islama nema ono čime se pravdaju. Ako je općepoznato da su džini svijet gajba, vide nas a mi njih ne vidimo, kod njih preovlađuje laganje, napastvovanje i zulum, nije poznata njihova pravednost, zbog toga je njihovo prenošenje hadisa slabo, po kom mjerilu presuđujemo da je ovaj džin musliman, ovaj munafik, ovaj dobar a ovaj loš?

Zbog toga pomaganje sa džinom muslimanom (kao što tvrde neki) u liječenju nije dozvoljeno zbog sljedećih stvari:“.

Zatim je naveo četiri argumenta koji se mogu rezimirati u sljedećem:

1- To nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a bio je opsihren, niti ashaba, a među njima je bilo onih koji su se liječili od sihra, uroka i džinskog opsjedanja.

2- Pomaganje džinima je put koji vodi u širk (jer džini ne pomažu bez protivusluge).

3- Obaveza je napraviti razliku između sihrbaza koji se pomaže sa džinima šejtanima i učača rukje koji liječi učenjem Kur'ana a ne džinima, u protivnom neće biti razlike među njima.

4- Džini su stvoreni od vatre, kod njih preovlađuje zulum, neprijateljstvo i promjenjivost, pa tako džin prijatelj može postati naveći neprijatelj a upoznao je tvoje slabe tačke.

Kaže šejh Salih Fevzan (Es-Sihu veš-š'aveze, str. 86-87):

„Ne pomaže se sa džinom, ni sa muslimanom niti sa onim koji tvrdi da je musliman jer on može reći da je musliman a laže kako bi prišao insanu, pa zbog toga ova vrata treba u osnovi zatvoriti. Nije dozvoljeno pomaganje sa džinima pa makar tvrdili da su muslimani. …“.

Kaže Salih Ali Šejh, ministar Ministarstva za vjerske poslove (Medželletud-dava, broj 1683, god. 1419., str 23.):

„Pomaganje sa džinima je u osnovi zabranjeno. Neki učenjaci dozvoljavaju ponekad kada sam džin ponudi, a ovo je rjedak slučaj da muslimanu džin ponudi pomoć, u tom slučaju je dozvoljeno. Ovo nije Uputa Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba.

Pomaganje sa džinima koji tvrde da su muslimani od strane nekih učača je odvelo u fitne, mržnju i probleme među ljudima. Kaže učač da džin kaže da je zavidljivac ili urokljivac druga žena ili da je sihr od porodice supruge ili nekoga od rodbine i tome slično, a ovo proizvede kidanje rodbinskih veza, međusobnu mržnje i razna zla“. Zatim je spomenuo da su učenjaci Mustelahul-hadisa (hadiske terminologije) naveli da se rijavet džina muslimana ne prima jer nam nije poznat adalet (da li izvršava vadžibe vjere i kloni se harama) džina, zbog toga što nema načina da to možemo utvrditi.

Zatim na drugom mjestu kaže (Et-Temhid, str. 616):

„Nije dozvoljeno liječiti se ni kod koga za koga se zna da se pomaže džinima muslimanima“.

Drugo mišljenje: Dozvola pod određenim šartovima.

Ovaj stav se pripisuje šejhul-islamu Ibn Tejmijje, Abdurrahmanu Es-Sa'diju, Ibn Usejminu, Mukbilu el-Vadi'ia, Dr. Ahmedu Hamedu, Abdul-Muhsinu el-‘Ubejkanu i Abdullahu Ed-Demidži.

Govor učenjaka koji dozvoljavaju pomaganje sa džinom muslimanom

Kaže Ibn Tejmijje (Medžmu'ul-fetava, 11/306-307):

„Relacija džina i insana ima različita stanja:

– insan koji naređuje džinu ono što su naredili Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od činjenja ibadeta samo Allahu, pokornosti Njegovom Vjerovjesniku, i naređuje to i insanu, on je od najboljih Allahovih miljenika (evlija), on je u tome od nasljednika Poslanika i njegovih zamjenika,

– ko upotrebljava džina u njemu dozvoljenim stvarima, on je poput onoga ko koristi insana u njemu dozvoljenim stvarima,

– ko upotrebljava džina u onome što su zabranili Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u širku, ili u zabranjenom ubistvu, ili u neprijateljstvu bez ubistva, poput uzrokovanja bolesti, zaboravljanja znanja i sličnih vidova zuluma, ili u nemoralu, poput dovođenja onoga ko želi nemoralne radnje, on se pomaže sa njima u griješenju i neprijateljstvu,

– zatim ko se pomaže sa njima u činjenju kufra, on je kjafir,

– a ko se pomaže sa njima u činjenju grijeha, on je griješnik, ili fasik (veliki griješnik) ili griješnik (koji čini mali grijeh)“.

Kaže šejh Abdurrahman Es-Sa'di (Tarikul-vusul, str. 134): „Upotrebljavanje džina od strane insana je poput korištenja insana od strane insana. Neko ih koristi u haramima, neko u dozvoljenim stvarima, a neko u pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem“.

Upitan je šejh Ibn Usejmin o propisu traženja pomoći insana od džina muslimana pa je odgovorio sljedeće (Fetava el-akida, str. 216):

„Naveo je šejhul-islam Ibn Tejmijje u 11 tomu svojih fetvi da upotreba džina od strane insana može imati tri stanja:

1- Da ih upotrebljava u pokornosti Allahu, poput toga da bude njegov zamjenik u dostavljanju Šerijata njemu sličnim džinima, ili ga upotrebljava u pomaganju šerijatski potrebnih stvari (od kojih je liječenje Kur'anom), to je pohvalna stvar, ili potrebna, to je dava k Allahu jer među džinima ima dobrih, pobožnih, zahida i uleme.

2- Da ih upotrebljava u dozvoljenim stvarima, to je dozvoljeno pod šartom da je sredstvo dozvoljeno, a ako je zabranjeno onda je haram, poput toga da ga džin neće pomoći osim ako učini širk Allahu, recimo da prinese žrtvu džinu ili slično.

3- Da ih upotrebljava u zabranjenim stvarima, poput krađe imetka ljudi, zaplašivanju ljudi i tome slično, to je zabranjeno jer je vid neprijateljstva i zuluma.

Zatim je naveo ono što se prenosi od Ebu Muse el-Eš'arija, radijjallahu anhu, kada ispitivao vijest o Omeru, radijallahu anhu, (tj. gdje se nalazi), a bila je neka žena u kojoj je bio džin, on ga je pitao o njemu (gdje se nalazi), pa mu je rekao da Omer, radijjallahu anhu, obilježava deve od zekata (u Bejtul-malu)“.

Upitan je šejh muhaddis Mukbil El-Vadi'i da li je dozvoljeno tražiti pomoć od džina u onome što je u njihovoj moći sa dokazom, pa je odgovorio sljedeće (Garetul-ešrita, 2/226-227):

„Kada sigurno utvrdiš da je musliman i da istinu govori, dozvoljeno ti je da tražiš od njega pomoć i njemu od tebe. Najbitnija stvar je da budeš siguran da istinu govori i da nije džahil. Jedna osoba od stanovnika Sa'adeta se sastajao sa džinom na planini, izučavao je sa njim Kur'an. A kada su došli džini sa bolesnikom, rekao je: Morate zaklati kurban. Pa mu je rekao taj čovjek: To nije dozvoljeno. A džin mu odgovori: Ovi džini su tvrdoglavi, neće otići osim da zakolju kurban. Ovo je primjer: ili džahila kao što ima džahila kod ljudi ili je šejtan koji hoće odvesti u dalalet tog čovjeka. Kada si siguran u njegov iman i da istinu govori, nema smetnje inšallah, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Nema smetnje u rukjama u kojima nema širka’, kada je tražio: ‘Pokažite mi vaše rukje’, pa kad su pokazali, reče: ‘Nema smetnje u rukjama u kojima nema širka'“.

Na pitanje o propisu pomaganja insana sa džinima, dr. Ahmed ibn Nasir Hamed je odgovorio (Es-Sihru bejnel-hakikati vel-hajali, str. 211):

„Mu'mini od džina su kao mu'mini od ljudi, u smislu da su pouzdani. Oni ne pozivaju u upućivanje molitve nekome drugom mimo Allaha, niti pomažu u zulumu i neprijateljstvu. Dobijanje vijesti od njih se ne negira nego uzima kao pouzdano, a njihovo pomaganje njihove braće od ljudi je moguće kao što ljudi pomažu jedni druge“.

Upitan je šejh Abdul-Muhsin el-‘Ubejkan o dozvoli traženja pomoći od džina pa je odgovorio:

„Traženje pomoći od dobrih džina je šerijatski dozvoljeno. Omer ibn Hattab, radijjallahu anhu, je tražio pomoć od njih da sazna o nekoj osobi, također, pomogao se sa njima Ebu Musa el-Eš'ari da sazna gdje je Omer, radijjallahu anhu. Ovo navodi i prenosi šejhul-islam Ibn Tejmijje, a ja sam to prenijeo u mojoj knjizi ‘Gajetul-meram’. Ovo pitanje je prenešeno i pojašnjeno u ovoj knjizi“.

Upitan je šejh dr. Abdullah ibn Omer ed-Demidži o propisu pomaganja sa džinom muslimanom, pa je odgovorio sljedeće nakon zahvala i salavata (Fetva izdata 24. Džumadul-ula 1422. po Hidžri):

„Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje u Medžmu'ul-fetava da upotreba džina može biti na sljedeće načine:

1- Ko ih koristi u haramu, poput nemorala, zuluma, širka, govora o Allahu bez znanja, a misle da su to kerameti pobožnjaka, a ovo su djela šejtana.

2- Ko ih upotrebljava u dozvoljenim stvarima, poput donošenja njegovog imetka, pokazivanje mjesta na kojem je imetak koji nema vlasnika, zaštita od onoga ko ga uznemirava i slično, ovo je poput međusobnog pomaganja ljudi.

3- Ko ih koristi u pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kao što se koristi insan u ovome, pa im naređuje ono što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredili, zabranjuje im ono što su Allah i Poslanik zabranili, kao što naređuje i zabranjuje čovjeku. Ovo je stanje našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i stanje onih koji ga slijede iz ummeta, oni su najbolja stvorenja, jer oni naređuju ljudima i džinima ono što im naređuje Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem“.

Šejh Halid El-Muslih je upitan o propisu pomaganja sa džinom muslimanom u liječenju rukjom, pa je naveo općepoznati stav zabrane na čemu je većina učenjaka, a to je zabrana i naveo neke gore spomenute argumente zabrane. A zatim je naveo da neki učenjaci dozvoljavaju pod određenim uvjetima, kao što je šejhul-islam Ibn Tejmijje. Kaže da Ibn Tejmijje dozvoljava pod sljedećim šartovima: 1- da je način traženja pomoći od džina dozvoljen (da ne bude upućivanjem molitve njima, klanjem kurbana i slično), 2- da bude pomaganje u dozvoljenim stvarima. Zatim kaže da je ispravno mišljenje zabrana pomaganja sa džinima, osim ako sam džin ponudi neku vrstu pomoći, onda nema smetnje. Ali opet treba biti obazriv da ne bude neka vrsta postepenog odvođenja u zabranjeno, a Allah zna najbolje.

(https://www.youtube.com/watch?v=39V_ecWV5oI)

Odabrani stav je zabrana zbog snage argumenata koje su učenjaci ovog mišljenja naveli, a Allah zna najbolje. Osnova je da se liječenje bolesnih od sihra, uroka i džinskog opsjedanja čini učenjem Kur'ana i općepoznatim metodama koje ispunjavaju šartove dozvoljene rukje.

Izuzetak ove zabrane, uzimajući stav šejhul-islama Ibn Tejmijje i drugih učenjaka koji dozvoljavaju pomaganje džinima muslimanima, bi bilo stanje kada se ispune sljedeći šartovi:

1- da sam džin musliman ponudi pomoć a ne da traži učač.

2- da bude pomaganje u dozvoljenim stvarima liječenja.

3- da se utvrdi islam džina i istinitost njegovog govora.

3- da to bude ponekad a ne stalna praksa.

4- da to bude od strane učene osobe koja imaju iskustva u učenju rukje, a ne oni koji nemaju šerijatskog znanja ili su početnici.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam.

Prije konkretnog odgovora na pitanje neophodno je ukratko obrazložiti mes'alu dizanja ruku u namazu.
Naime, oko dizanja ruku u namazu uopćeno postoje dva mišljenja učenjaka:

Prvo mišljenje:
Stav većine učenjaka da je sunet dizati ruke na četiri mjesta u namazu i to:
– kod početnog tekbira,
– prije odlaska na ruku,
– nakon vraćanja sa rukua i
– nakon ustajanja sa prvog tešehuda (sjedenja).
Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta, između ostalih učenjaka šafijskog i hanbelijskog mezheba, jedno od mišljenja Malika i skupine učenjaka malikijskog mezheba.
Takođe, ovo je stav većine ashaba: Ibn Omera, Džabira, Ebu Hurejre, Enesa, Ibn Abbasa, Ibn Zubejra i mnogih drugih ashaba, radijallahu anhum.
Takođe, na ovome je većina tabi'ina i učenjaka poslije njih, poput: Hasana El-Basrija, Ata'a, Tavusa, Mudžahida, Nafije, Salima ibn Abdullaha, Se'id ibn Džubejra i drugih tabi'ina, Malika, Mu'ammera, Evzaija, Ibn ‘Ujejne, Ibn Mubareka, Šafije, Ahmeda i Ishaka od ostalih učenjaka.
I ovo je stav skoro svih učenjaka hadisa.
Oni dokazuju propisanost dizanja ruku na tri mjesta u namazu mimo početnog tekbira sa hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojem on kaže: “Kada bi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pristupio klanjanju namaza dizao bi ruke u visini ramena a zatim bi izgovorio tekbir, kada bi htio da ode na ruku podigao bi ruke poput toga i kada bi podigao glavu vraćajući se sa rukua, takođe bi dizao ruke …”.
Isti hadis se prenosi još od četrnaest ashaba, a to su: Omer, Alija, Vail ibn Hudžr, Malik ibn El-Huvejris, Enes, Ebu Hurejre, Ebu Humejd, Ebu Usejd, Sehl ibn S'ad, Muhammed ibn Mesleme, Ebu Katade, Ebu Musa El-Eš'ari, Džabir i Umejr El-Lejsi, radijallahu anhum. Ovo navodi Tirmizi u svom Sunenu.
A dizanje ruku poslije ustajanja sa tešehuda prenosi se takođe, od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Ebu Davud u kojem on kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dizao ruke kada bi ustajao poslije dva rekata.
Prema tome, pošto su ovo vjerodostojni hadisi oko čije vjerodostojnosti nema razilaženja, jer ih bilježe Buharija i Muslim i jer se prenose od tolikog broja ashaba, nema ni najmanje sumnje da je bila praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da diže ruke u namazu na ova tri mjesta mimo početnog tekbira.

Drugo mišljenje:
Stav skupine učenjaka da je sunet podignuti ruke samo jednom u namazu i to prilikom početnog tekbira. Ovo je stav Ebu Hanife i hanefijskog mezheba, stav unutar malikijskog mezheba i nekih drugih učenjaka, poput imama Sevrija.
Hanefijski učenjaci smatraju da je dizanje ruku mimo početnog tekbira koje je došlo u vjerodostojnim hadisima derogirano.
Oni dokazuju svoj stav sa dva hadisa, jednim koji se prenosi od Abdullah ibn Mes'ud, radijallahu anhu, i drugim koji se prenosi od Bera’ ibn Azib, radijallahu anhu.

– Prvi hadis se prenosi od tabi'ina Alkame da je Abdullah ibn Mes'ud, radijallahu anhu, jednog dana rekao: “Zar nećete da vam klanjam namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem”? Pa je klanjao i podigao je ruke samo jednom na početnom tekbiru. Ovaj hadis bilježe Ebu David, Tirmizi, Nesai i Ahmed.
Kaže Ebu Davud: “Ovo je skraćena verzija dugog hadisa i nije vjerodostojan sa ovim tekstom”.
Bilježi Tirmizi da je Abdullah ibn Mubarek rekao: “Prenešeno je u vjerodostojnom hadisu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dizao ruke”, pa je spomenuo hadis Zuhrija, od Salima a on od njegovog oca (Ibn Omera, radijallahu anhuma), “a nije vjerodostojan hadis od Ibn Mes'uda da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije dizao ruke osim na početku namaza”.
Prenosi Ibn ebi Hatim od svoga oca u knjizi “El-Ilelu” (1/96) da je rekao za ovaj hadis da je graška i da je u njemu pogriješio Sufjan Es-Sevri prenoseći od ‘Asima ibn Kulejba, jer sve druge ravije prenose da je Vjerovjesnik, sallahu alejhi ve sellem, otpočeo namaz i podigao ruke, a zatim otišao na ruku i sastavio ruke i stavio ih između koljena, a niko nije spomenuo ono što prenosi Es-Sevri (tj. da je ovo sasvim drugi hadis).
Takođe, Buharija prenosi da su hadis ocijenili slabim Jahaja ibn Adem i Ahmed ibn Hanbel te se i on sa njima složio. Od stručanjaka hadisa koji su ovaj hadis ocijenili slabim su i Darimi, Darekutni, Bejheki, imam Šafija i Ibnul-Kajjim.
A učenjaci koji su hadis ocijenili vjerodostojnim, poput Tirmizi, Tahavije i Albanija, oni sa njim dokazuju da dizanje ruku mimo početnog tekbira u namazu nije vadžib nego sunet želeći time da odgovore na stav nekih učenjaka, poput Evzaija i nekih učenjaka zahirijskog mezheba, koji smatraju da je dizanje ruku mimo početnog tekbira vadžib.
Prema tome, ovaj hadis od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, sa kojim se dokazuje da se ruke dižu samo na početnom tekbiru i sa kojim se dokazuje derogiranost dizanja ruku osim na početnom tekbiru, taj hadis su najveći muhaddisi ovog Ummeta ocijenili slabim zbog skrivene mahane u njemu. A od tih muhaddisa su: Ahmed, Buharija, Ibn ebi Hatim, Ebu Davud, Ibn Mubarek, Darekutni, Bejheki, Jahaja ibn Adem, Darimi, Šafija i Ibnul-Kajjim. Pa tako, nema sumnje da je ovaj hadis slab i neprihvatljiv po ovom pitanju i da nema ibreta u stavovima nekih koji su ga ocijenili dobrim ili vjerodostojnim. Takođe, kaže Emirul-mu'minin (najveća titula u hadisu) imam Buharija da nije prenešen nijedan vjerodostojan rivajet od nekog od ashaba da nije dizao ruke u namazu mimo početnog tekbira.

– Drugi hadis je od Bera’ ibn Aziba, radijallahu anhu, prenosi se da je on rekao: “Vidio sam Allahovog Poslanika, da kada otpočene namaz digne ruke blizu ušiju, a zatim to više ne radi”, a u rivajetu: “Vidio sam Allahovog Poslanika, da je podigao ruke kada je počeo klanjati i nije ih više dizao sve dok nije predao selam”. Hadis bilježi Ebu Davud i kaže da hadis nije vjerodostojan. Takođe ga bilježi Ahmed u svom Musnedu i prenose od njega da je za ovaj hadis rekao da je skroz slab. Takođe, slabim ga je ocijenio od savremenih učenjaka i Šuajb Arnaut. Svi ga ocjenjuju slabim zbog slabosti ravije Jezid ibn ebi Zijada. A ovo znači da hadis Bera’ ibn Aziba, radijallahu anhu, ne može biti dokaz po ovom pitanju.

Nakon što smo potvrdili slabost svih hadisa i predaja u kojima je došlo da se ne dižu ruke u namaza mimo početnog tekbira postaje jasno da hadisi u kojima se potvrđuje dizanje ruku mimo početnog tekbira nisu derogirani. Pa čak i da su hadisi Ibn Mes'uda i Bera’ ibn ‘Aziba, radijallahu anhuma, vjerodostojni oni ničim u svojim tekstovima hadisa ne ukazuju na derogiranost dizanja ruku mimo početnog tekbira, nego najviše što se sa njima može dokazivati (da nisu slabi) je da dizanje ruku mimo početnog tekbira nije vadžib.

Međutim, mu'min treba da nastoji da primjenjuje sunet dizanja ruku na spomenutim mjestima u namazu, jer kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija: “Klanjajte onako kako ste vidjeli mene da klanjam”.
Na ovom mjestu treba napomenuti da nikome nije dozvoljeno, nakon što mu sunnet postane sasvim jasan, da ostavi rad po njemu slijedeći mišljenje nekih učenjaka a koje je oprečno vjerodostojnom sunnetu. Zato kaže imam Šafija (Medaridžus- salikin 2/335): “Idžmau učenjaka je na tome da onaj kome sunnet Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, postane jasan da mu nije dozvoljeno da ga ostavi radi mišljenja bilo koga”. Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (Medžmu'l-fetava 22/247): “Ako neki čovjek slijedi Ebu Hanifu, ili Malika, ili Šafiju ili Ahmeda a vidi u nekim mes'elama da je stav nekog drugog učenjaka mimo onoga koga on slijedi jači pa slijedi taj stav, lijepo je postupio u tome i to mu ne narušava njegovu vjeru niti njegovu pravednost oko čega nema razilaženja, nego je to preče u slijeđenju Istine i draže Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem”.
Naravno, učenjaci koji imaju stav da se ruke u namazu ne dižu osim na početnom tekbiru oni u svom stavu imaju opravdanje jer su mudžtehidi, njima pripada nagrada zbog njihovog idžtihada i truda kojeg ulažu u traženju slijeđenja Istine. Kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: “Kada kadija (učenjak) presudi (iznese fetvu ili stav), uloži truda a zatim potrefi Istinu on ima dvije nagrade, a kada presudi (iznese fetvu ili stav), uloži truda a zatim pogriješi on ima jednu nagradu”.
Rezime po pitanju dizanja ruku u namazu mimo početnog tekbira je da je ispravno u što nema sumnje da je to potvrđeni sunnet, što je pojašnjeno u gornjem tekstu, i da taj sunnet nije derogiran.

A što se tiče konkretnog odgovora na tvoje pitanje, ono glasi:
Vjerodostojni hadisi o dizanju ruku mimo početnog tekbira koji se prenose od 14 ashaba ukazuju da je dizanje ruku (na tri mjesta) mimo početnog tekbira potvrđeni sunet. Ti hadisi nisu derogirani, nego je to samo neosnovana i dokazom nepotvrđena tvrdnja nekih. Sa druge strane, hadisi od Ibn Mes'uda i Bera’ ibn ‘Aziba, radijallahu anhuma, u kojima je došlo da se ruke ne dižu osim na početnom tekbiru nisu vjerodostojni da bi se po njima radilo a kamoli da bi oni derogirali hadise koji potvrđuju dizanje ruku.
A tvrdnja da su Ahmed, Ebu Davud, Nesai i Trmizi na stavu da je hadis Ibn Omera, radijalahu anhu, ili nekog drugog ashaba (o dizanju ruku mimo početnog tekbira) derogiran i da se po njemu ne postupa je čista i notorna laž.

Ve billahi tevfik

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

HADISI KOJI GOVORE O TEMI PITANJA

Došlo je u vjerodostojnom Sunnetu u nekoliko hadisa pojašnjenje ko ima najveće pravo da bude imam, da predvodi džemat.

Od tih hadisa su sljedeći:

Prvi – Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Mes'uda, radijallahu anhu, da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘(Neka) Ljude predvodi onaj od njih koji je najbolji u kiraetu Allahove Knjige, pa ako budu isti u kira'etu, onda onaj koji najbolje poznaje sunnet. Ako u sunnetu budu isti, onda onaj koji je prije učinio hidžru. Ako budu u hidžri isti, onda onaj koji je prije primio islam'– a u drugom rivajetu: stariji – ‘i neka ne predvodi čovjek drugog čovjeka u njegovom namjesništvu i neka ne sjedi u njegovoj kući na njegovom povlaštenom mjestu osim sa dozvolom.'“

Drugi – Hadis kojeg bilježi Buharija od Amra b. Seleme, radijallahu anhu, da je rekao: Rekao je moj otac: „Doista sam vam došao od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: ‘Kada nastupi namaz neka jedan od vas prouči ezan, a neka vas predvodi onaj koji zna najviše Kur'ana.’ Pa su pogledali, pa ne nađoše nikoga da zna više Kur'ana od mene, pa me odrediše da predvodim, a ja sam tad imao šest ili sedam godina.“ Prenose Buharija, Ebu Davud i Nesai.

Treći – Hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Malika ibn El-Huvejrisa, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je njemu i njegovom drugu Poslanik, sallallahi alejhi ve sellem, rekao: „Kada nastupi namaz, neka jedan od vas dvojice prouči ezan i neka vas predvodi onaj koji je najstariji“.

RAZILAŽENJE OKO TOGA KO JE NAJPREČI DA BUDE IMAM

Prvi hadis od Ebu Mes'uda, radijallahu anhu, je osnovni šerijatski tekst na osnovu kojeg se određuje ko je najpreči (ko ima najveće pravo) da bude imam, tj. da predvodi džemat. Međutim, učenjaci su se razišli oko razumijevanja najbitnijeg dijela ovog hadisa: „(Neka) Ljude predvodi od njih onaj koji je najbolji u kiraetu (na arapskom: akre'uhum) Allahove Knjige“. Ovaj dio hadisa govori o tome ko je najpreči da predvodi džemat klanjača. Skupina učenjaka tumači te riječi po vanjskom značenju, tj. da se misli na najboljeg kariu (koji najbolje uči ili po drugom tumačenju koji najviše pamti Kur'ana). Druga skupina smatra da se u hadisu pod riječju „akre'uhum“ (najbolji u kiraetu) misli na najučenijeg.

Stavovi učenjaka i njihovi argumenti po ovom pitanju se mogu rezimirati u sljedećem:

Prvo mišljenje – da je najpreče da predvodi džemat onaj ko je najučeni u propisima fikha. Ovo je stav hanefijskog, malikijskog i šafijskog mezheba. (Fethul-kadir 1/301, Bedai'us-sanai'i 1/157, Dževahirul-iklil 1/83, Nihajetul-muhtadž 2/175)

Njihovi argumenti su:

Prvo – Hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Naredite Ebu Bekru neka klanja ljudima (tj. neka ih predvodi u namazu)“. Kažu: Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije bio najbolji karia Kur'ana niti je najviše pamtio Kur'ana. U kiraetu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upućivao na druge ashabe Ubej ibn K'abam Ibn Mes'uda i druge.

Drugo – Potreba za poznavanjem fikha namaza je veća i bitnija od kiraeta i hifza Kur'ana. Njihov odgovor na hadis Ebu Mes'uda, radijallahu anhu, je da je kod ashaba najbolji u kiraetu nužno bio i najučeniji u fikhu za razliku od muslimana poslije njih. (Bidajetul-mudžtehid, str. 119)

Drugo mišljenje – da je najbolji u kiraetu preči od učenijeg da predvodi namaz. Ovo je stav hanbelijskog mezheba. (Keššaful-kinna'a 1/473)

Zatim su se zagovorači ovog stava međusobno razišli šta se misli pod najboljim kariom. Skupina kaže da je to onaj ko najviše pamti od Kur'ana, dokazujući to sa gore spomenutim hadisom od Amr ibn Seleme, radijallahu anhu: „Kada nastupi namaz neka jedan od vas prouči ezan, a neka vas predvodi onaj koji zna najviše Kur'ana“. Pa su pogledali, pa ne nađoše nikoga da zna više Kur'ana od mene, pa me odrediše da predvodim, a ja sam tad imao šest ili sedam godina.

Druga skupina učenjaka smatra da se pod najboljim u kiraetu misli na onog ko najbolje (ispravnije) uči Kur'an.

Najjači argument sa kojim se dokazuje drugo mišljenje je:

Hadis Ebu Mes'uda, radijallahu anhu: „(Neka) Ljude predvodi onaj od njih koji je najbolji u kiraetu Allahove Knjige, pa ako budu isti u kira'etu, onda onaj koji najbolje poznaje sunnet. …“. Kažu u hadisu je došlo da ako su isti u kiraetu da predvodi onaj ko je učeniji u sunnetu, što znači da je učenost na drugom mjestu.

I jedna i druga skupina učenjaka dokazuje svoje mišljenje i sa drugim argumentima.

Složni su učenjaci i prvog i drugog mišljenja da najbolji u karaetu (koji najbolje uči ili naviše pamti) ako nema znanja o propisima namaza (ruknovima, šartovima, vadžibima, onome što kvari namaz, propisima sehvi-sedžde i slično) da je učeniji preči od njega da predvodi namaz.

Ispravno je, a Allah zna najbolje, da prednost treba dati najučenijem, jer je primjer Ebu Bekra, radijallahu anhu, primjena hadisa. A ako bi se dala i najboljem u kiraetu (hifzu ili ispravnosti učenja) i to je jako mišljenje shodno tekstovima hadisa.

REDOSLJED NAJPREČIH OSOBA ZA IMAMET (PREDVOĐENJE DŽEMATA)

Zatim, shodno tekstovima spomenutih hadisa redoslijed onih koji su najpreči da budu imami je sljedeći:

Prvo – najučeniji, ili po drugom mišljenju najbolji u kiraetu (koji ima veći hifz).

Drugo – ako su u učenosti (ili kiraetu) jednaki, onda najučeniji u poznavanju Sunneta.

Treće – ako su jednaki u prethodnom, onda onaj ko je prije učinio hidžru (iz kjafirske zemlje u muslimansku).

Četvrto – ako su jednaki u hidžri, onda onaj ko je prije primio islam.

Peto – ako su u vremenu primanja islama isti, onda najstariji, kao što je došlo u hadisu Malika ibn El-Huvejrisa, radijallahu anhu: „Neka vas predvodi onaj koji je najstariji“.

IZUZECI GORE SPOMENUTOM

Izuzeci ovom redosljedu su sljedeća stanja, a što je takođe došlo u gore spomenutim hadisima:

Prvo – postavljeni imam (u džamiji ili mjestu gdje se klanja u džematu). Imam kojeg određena vjerska institucija postavi za imama mesdžida je najpreči da bude imam, pa makar za njim klanjali učeniji i oni koji su bolji u kiraetu. Dokaz za ovo je ono što je došlo na kraju hadisa Ebu Mes'uda, radijallahu anhu: „I neka ne predvodi čovjek drugog čovjeka u njegovom namjesništvu“.

Drugo – vlasnik kuće. Ako je vlasnik kuće osoba čije je predvođenje namaza šerijatski ispravno, onda je on najpreči da u svojoj kući predvodi džemat, pa makar za nim klanjali učeniji i bolji u kiraetu, osim ako on dozvoli da nekood njih predvodi džemat. Dokaz za ovo je hadis od Ebu Mes'uda, radijallahu anhu, u rivajetu kod Ebu Davuda: „I neka ne predvode čovjeka u njegovoj kući niti njegovom namjesništvu“. Hadis je vjerodostojnim ocijenio šejh Albani.

Treće – namjesnik. Misli se na namjesnika koji je vladar i imam muslimana ili na njegovog zamjenika kojeg je on postavio. Oni su najpreči da predvode namaz na osnovu hadisa Ebu Mes'uda, radijallahu anhu.

IMAMET FASIKA (VELIKOG GRIJEŠNIKA)

Nema razilaženja među učenjacima da fasike, tj. ljude koji koji čine velike grijehe ili novotare, nije dozvoljeno postavljati za imame (one koji predvode namaz), osim ako nema niko drugi bolji od njih. Međutim, ako oni budu postavljeni za imama ili predvode u nekim prilikama namaz, većina učenjaka je na stavu da je namaz koji se klanja za njima ispravan. Dovoljan dokaz ovome je postupak ashaba koji su klanjali za namjesnicima koji su bili veliki griješnici i zulumčari, poput Muhtara Es-Sekafija, Ubejdullaha ibn Zijada i Hadždžadž ibn Jusufa.

Kaže poznati savremeni učenjak Ibn Usejmin, rahmetullahi alejhi: „Dakle, odabrano mišljenje je valjanost namaza koji se klanja za fasikom (velikim griješnikom). Čovjek ako klanja iza osobe koja brije bradu, puši, konzumira kamatu, čini zinaluk ili krade, njegov namaz je ispravan“. (Eš-Šeru el-mumtu'a 4/308)

Ve billahi tevik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje