Alejkumusselam.

Nema razilaženja među učenjacima da davanje mehra (vjenčanog dara) postaje vadžib samim sklapanjem bračnog ugovora kao i da nije dozvoljeno sporazumno s obe strane odustati od mehra.

Odnosno, nije dozvoljeno sporazumno da obje strane odustanu od mehra prilikom sklapanja bračnog ugovora. Pa čak ako ne bi naveli prilikom sklapanja bračnog ugovora koliki je mehr, ali ne sa ciljem da se izbjegne ili odustane od njega, nakon toga žena ima pravo na mehr u visini mehra žena njenog ranga.

A nakon sklapanja bračnog ugovora mužu nije dozvoljeno da bilo šta uzme od mehra bez pristanka njegove supruge, tj. dužan je da joj ga isplati shodno kako se dogovore i smatra se njenim dužnikom sve dok zadnji dio mehra ne isplati. S tim da je ženi dozvoljeno da pokloni čitav mehr ili njegov jedan dio svome mužu kao i da odustane od isplaćivanja mehra ali nakon što je mehr utvrđen i određen prilikom sklapanja bračnog ugovora.

Da nije dozvoljeno mužu da uzme išta od mehra bez pristanka njegove žene ukazuju sljedeće riječi Uzvišenog: “Ako hoćete da jednu ženu pustite, a drugom se oženite, i jednoj od njih ste dali mnogo blaga, ne uzimajte ništa od toga. Zar da joj to nasilno uzmete čineći očigledan grijeh” (En-Nisa, 20). A u drugom ajetu kaže: “Puštanje može biti dvaput pa ih ili velikodušno zadržati ili im na lijep način razvod dati. A vama nije dopušteno da uzimate bilo šta od onoga što ste im darovali, osim ako se njih dvoje plaše da Allahove propise neće izvršavati” (El-Bekara, 229).

A da je dozvoljeno ženi da pokloni dio mehra ili čitav, ili da odustane od nejga nakon što je utvrđen prilikom sklapanja braka ukazuju riječi Uzvišenog: “I draga srca ženama vjenčane darove njihove dajte, a ako vam one drage volje od toga šta poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte” (En-Nisa, 4).

Prema tome, ono što ste vas dvije (mislim na žene u oba pitanja) uradile je ispravno i nemate pravo nakon toga da ponovo tražite vrijednost mehra od kojeg ste odustale.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se obradi više podpitanja vezanih za gledanje žene koja se želi zaporositi.

PROPIS VIĐENJA ŽENE KOJA SE ŽELI ZAPROSITI

Velika većina učenjaka je na stavu da je mustehab (preporučeno) vidjeti ženu koja se želi zaporositi. Manja skupina učenjaka kaže da je to samo dozvoljeno, a ne i preporučeno. Niko od učenjaka nije rekao da je to vadžib a kamoli šart valjanosti braka.

Kaže Ibn Tejmije (Medžu'ul-fetava, 29/355): „Brak je ispravan i ako on (mladoženja) nije vidio nju (mladu). Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojašnjavajući gledanje (u ženu pri prosidbi) nije rekao da bez njega nije ispravan brak. A to ukazuje da gledanje nije vadžib i da je brak bez njega valjan“.

Prenešeno je nekoliko hadisa koji ukazuju da je preporučeno vidjeti ženu koja se želi zaprositi.

Od tih hadisa su:

– Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem on kaže: „Bio sam kod Vjerovjesnika, sallallahu alejih ve sellem, došao mu je neki čovjek i obavijestio ga da se oženio ženom od Ensarija. Pa ga upitao Allahov Poslanik, sallallahu alejih ve sellem: ‘Je si li pogledao u nju?’ ‘Nisam’, odgovorio. ‘Idi i pogledaj je, jer u očima Ensarija ima nešto'“.

– Hadis od Džabira, radijallahu anhu, u kojem kaže: „Čuo sam od Allahovog Poslanika, sallallahu alejih ve sellem, da je rekao: ‘Kada neko od vas hoće da zaprosi ženu, ako je u mogućnosti da vidi (od nje) ono što će ga navesti da je oženi, neka to učini’. Pa sam zaprosio djevojku. Skrivao sam se sve dok nisam vidio na njoj ono što me je navelo da je oženim, pa sam je oženio“. Hadis bilježe Ebu Davud, Ibn Madže, Ahmed, Hakim, Ibn Hibban i Bejheki, vjerodostojnim ga ocjenjuje Hakim i Ibn Hibban, a dobrim Albani i Šu'ajb Arnaut.

– Hadis mutefekun alejhi od Sehla ibn S'ada, radijallahu anhu, u kojem je prepričao događaj žene koja je došla kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejih ve sellem, i ponudila se da je on oženi. Pa je on pogledao u nju, podigao pogled i usmjerio prema njoj, a zatim spustio glavu.

– Hadis od Mugire ibn Š'ubeta, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je on zaprosio neku ženu pa mu je Poslanik, sallallahu alejih ve sellem: rekao: „Pogledaj u nju, jer je to napreče da vam učini brak trajnijim“. Bilježe ga Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Darimi i Ib Hibban. Vjerodostojnim su ga ocjenili Hakim, Ibn Hibban, Ibn El-Mulekkin, El-Busiri, Albani i Šu'ajb Arnaut, a dobrim Tirmizi.

Hadisi Džabira i Mugire, radijallahu anhuma, govore ujedno i o dvije najbitnije mudrosti gledanja u ženu koja se želi zaprositi, a to su:

– da prosac gledanjem u nju vidi ono što će ga podstaknuti da je oženi,

– da njeno viđenje uzrokuje da brak bude trajniji.

Nema sumnje da spomenuti hadisi ukazuju na preporučenost gledanja u ženu koja se želi zaprositi.

GRANICE ONOGA ŠTA JE DOZVOLJENO VIDJETI KOD ŽENE PRI PROSIDBI

Zatim su se učenjaci razišli oko toga šta je dozvoljeno proscu da vidi od tijela žene koju želi zaprositi.

Prenosi Ibn Kudame (El-Mugni, 6/552) da su učenjaci složni da je dozvoljeno vidjeti njeno lice i šake. Zatim su se razišli oko dozvole viđenja više od lica i šaka na nekoliko stavova (Fethul-bari 9/182):

Prvi stav: da je dozvoljeno vidjeti samo lice i šake.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka. Na ovome su hanefije, malikije, šafije i stav unutar hanbelijskog mezheba (rivajet od imama Ahmeda). (Hašijetu Ibn Abidin 5/237, Dževahirul-iklil 1/275, Mugnil-muhtadž 3/128)

Oni svoj stav obrazlažu time što je lice centralno mjesto ljepote žene, mjesto koje se najprije gleda i koje ukazuje na ljepotu žene. Dok šake žene ukazuju na plodnost tijela. Takođe, kažu da su lice i šake mjesta na tijelu koja se uobičajno pokazuju (vidljiva su), a nije dozvoljeno gledati u one dijelove tijela koja se uobičajno ne pokazuju, tj. nisu vidljiva.

Drugi stav: da je dozvoljeno vidjeti one dijelove koji se često sami pokažu, poput ruku (šaka), lica, vrata i stopala.

Ovo je zvanični stav hanbelijskog mezheba (drugi rivajet od imama Ahmeda). (El-Insaf 8/19, El-Mugni 6/552)

Oni to dokazuju time što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio da je vidi bez njenog znanja, iz čega se razumije da je dozvoljeno vidjeti sve ono što se u većini slučajeva samo po sebi pokaže od ženinog tijela.

Prenosi Ebu Džafer El-Bakir da je Omer, radijallahu anhu, zaprosio kćerku Alijinu, radijallahu anhu. Pa mu je Alija rekao da je ona mala, našto mu je Omer prigovorio da ga time želi odbiti. „Poslaću je tebi, pa ako budeš zadovoljan ona je tvoja žena“, rekao je Alija i poslao je Omeru da je vidi. Kada je došla Omer joj je prišao i štapom zadigao odjeću od stopala i otkrio njenu podkoljenicu. A onda mu je ona rekla: „Spustio to, da nisi emir pravovjernih oči bi ti izbila“. Ovu predaju bilježe Abdurezak u svom Musannefu i Se'id ibn Mensur u svom Sunenu. Ova predaja je slaba jer u njenom lancu ima prekid.

Kažu: ovo je dokaz da je dozvoljeno vidjeti više od lica i šaka, jer su ovo dozvolila dvojica pravovjernih halifa Omer i Alija, radijallahu anhu. Nema sumnje daje ovo jak argument da nije slabosti u samoj predaji.

Treći stav: da je dozvoljeno vidjeti šta god hoće od tijela osim stidnog mjesta (polnog organa).

Ovo je stav imama El-Evza'ia. (Fethul-bari 9/182)

Četvrti stav: da je dozvoljeno vidjeti cijelo njeno tijelo.

Ovo je stav Davuda Ez-Zahirija, Ibn Hazma i treći rivajet od imama Ahmeda. (El-Muhalla 10/30, El-Insaf 8/19)

Treći i četvrti stav se dokazuje istim argumentom a to je opće vanjsko značenje hadisa Mugire, radijallahu anhu: „Pogledaj u nju“.

Odabrano (radžih) mišljenje je spoj prvog i drugog stava učenjaka. To jest, kada prosac ode da vidi i zaprosi ženu, njoj nije dozvoljeno da pokaže više od lica i šaka, na čemu je džumhur (većina) učenjaka, niti on ima pravo da traži da vidi više od toga. A mladić koji se sakrije da bi vidio ženu koju želi zaprositi bez njenog znanja, ili je posmatra sa strane, njemu je dozvoljeno da vidi šta god se pokaže od njenog tijela, od vrata, stopala, kose i slično.

Na ovo ukazuje više argumenata:

– hadis Džabira, radijallahu anhu: „Ako je u mogućnosti da vidi (od nje) ono što će ga navesti da je oženi, neka to učini“,

– hadis Mugire, radijallahu anhu: „Pogledaj u nju“.

– riječi Džabira, radijallahu anhu: „Skrivao sam se sve dok nisam vidio od nje ono što me je navelo da je oženim, pa sam je oženio“.

PROPIS GLEDANJA ŽENE U PROSCA

Propis gledanja žene u prosca je isti kao i propis gledanja prosca u ženu koju ima namjeru zaprositi, jer se i on njoj može svidjeti ili ne svidjeti kao što se i ona njemu može svidjeti ili ne. Čak je njoj preče da vidi njega nego njemu nju, jer on njoj može dati talak ako mu se ne svidi, dok ona to ne može (pravo talaka je u rukama muškaraca).

Razlog zbog kojeg je došlo u hadisima da je propis gledanja vezan samo za muškarce je zbog toga što su muškarci svakako vidljivi u javnom životu i žene ih veoma lahko mogu vidjeti, za razliku od žena koje su pokrivene i skrivene od javnosti. (Ahkamuzzevadž Omer El-eškar, str. 61)

Učenjaci se takođe razilaze oko toga šta je ženi dozvoljeno da vidi od tijela prosca. Najbliže je da nema smetnje da vidi više od lica i šaka, jer je stidno mjesto muškaraca ono što je između pupka i koljena. (Hašijetu Ibn Abidin 5/237, Hašijetu Ed-Dusuki 2/215)

JE LI USLOV DA BI VIDIO ŽENU KOJU ŽELI ZAPROSITI NJENA DOZVOLA?

Džumhur (većina) učenjaka smatra da prosac ne treba tražiti dozvolu žene ili njenog velija (staratelja) niti da ona zna da je želi vidjeti. Kažu da je dozvoljeno to što je to dozvolio Zakonodavac. Takođe, hadisi su došli u općoj formi bez uslovljavanja spomenutog. Džabir, radijallahu anhu, kaže da se skrivao da bi je vidio, znači bez njenog znanja i dozvole.

Neku učenjaci kažu da je bolje da ona ne zna da je želi vidjeti, jer će tako biti prirodnija i nenašminkana.

Sa druge strane, malikije smatraju da je vadžib tražiti dozvolu i obavijestiti ženu o tome, kako ne bi griješnici i bestidnici u tome imali izgovor da gledaju i zagledaju žene, jer su prosci.

Prvi stav je bliže ispravnom, jer dokazi ukazuju na to. Takođe, ako je moguće da prosac vidi djevojku prije nego što je zaprosi, to je najbolje, kako se ne bi desilo da je zaprosi i tek onda vidi a ona mu se ne svidi pa je onda želi odbiti a time joj može nanijeti neprijatnosti.

DOZVOLJENE I ZABRANJE RADNJE TOKOM GLEDANJA I PROSIDBE

Nema smetnje da prosac razgovara sa ženom koju prosi u prisustvu mahrema ili na javnom mjestu gdje ima ljudi. Sve dok je razgovor i komuniciranje u cilju i kontekstu sklapanja braka i budućeg zajedničkog života njih dvoje smiju razgovarati ili razmjenjivati mejlove i poruke.

Nema smetnje da prosac pogleda u slike žene koju prosi, koje mu ona sa tim ciljem pošalje, sa ciljem viđenja zbog prosidbe. Naročito ako prosac živi daleko od žene te nije u mogućnosti da je posjeti zbog cilja prosidbe i viđenja.

Zabranjeno je osamljivanje prosca sa ženom koju prosi, jer je zabrana osamljivanja sa ženom strankinjom (kojoj nije mahrem) potvrđena idžamaom učenjaka i jasnim hadiskim tekstovima. Kaže Posanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi: „Neka se nikako ne osamljuje muškarac sa ženom osim sa (njenim) mahremom“.

Takođe, proscu nije dozvoljeno da se rukuje sa ženom koju prosi niti da dirne bilo koji dio njenog tijela, našto ukazuju nedvosmisleni šerijatski tekstovi.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Sklapanje braka ima dva rukna i četiri šarta.

Ruknovi braka:

Prvi rukn – mladoženja i mlada, koji nemaju prepreka da stupe u brak zbog rodbinstva po krvi, tazbinstvu ili mlijeku, kao i da žena nije u iddetu zbog talaka ili smrti muža.

Drugi rukn – jezička forma sklapanja braka, tj. ponuda i prihvatanje, koja se izriče pred svjedocima.

Ovaj rukn je ono što Uzvišeni Allah naziva “misakan galiza” (čvrsta obaveza) u suri En-Nisa, 21.ajet.

Nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta oko ova dva rukna ispravnosti braka.

Šartovi braka:

Prvi šart – određivanje budućih supružnika imenom ili prepoznatljivim opisom.Tako naprimjer nije ispravno sklapanje braka ako staratelj kaže: “udajem za tebe jednu od svoje dvije kćerke” i tome slično.

Drugi šart – obostrano zadovoljstvo budućih supružnika da stupe u bračnu vezu, dakle ni jedno od supružnika ne smije biti prisiljeno na brak.

Oko ova dva šarta nema razilaženja među učenjacima te nije potrebno spominjati njihove dokaze.

Treći šart – pristanak staratelja (a on je muška osoba mahrem mladoj sa očeve strane po džumhuru ili sa majčine strane po hanefijama) na čemu je većina učenjaka ovog Ummeta. Napomena-kod hanefija žena se može udati i bez dozvole staratelja.

Dokaz za ovaj šart su riječi Uzvišenog: “A kada pustite žene i one ispune njima propisano vrijeme za čekanje, ne sprečavajte ih da se ponovo udaju za svoje muževe, kada se slože da lijepo žive” (El-Bekara, 232). Hadis: “Nema braka bez staratelja”. Bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže. Takođe, ovome u prilog ide i hadis od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Koja god se žena uda bez dozvole staratelja njen brak je batil …”. Bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed.

Četvrti šart – dva svjedoka kod tri mezheba (kod hanefija mogu dvije žene i jedan muškarac, a kod šafija i hanabila moraju biti dvije muške osobe), a kod malikija- razglašavanje braka.

Dokaz kod prvih je hadis: “Nema braka bez staratelja i dva pravedna svjedoka”. Bilježe ga Darekutni, Bejheki i Ibn Hibban, šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim, a neki učenjaci slabim. A dokaz kod Malikija je hadis: “Razglasite brak”. Bilježe ga Ahmed, Ibn Hibban, Hakim, Bejheki i Taberani, vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i Ibn Hibban, a dobrim Albani.

Što se tiče vjenčanog dara (mehra), njegovo davanje je vadžib, po ispravnom stavu učenjaka, a njegovo određivanje pri sklapanju braka vadžib ili sunnet, shodno razilaženju.

Prema tome, ovo su ruknovi i šartovi braka bez kojih on nije ispravan. Ako se isti ispune pri opštinskom vjenčanju brak je samim time validan i nema potrebe da se obavi i šerijatsko vjenčanje.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje može imati dva stanja:

Prvo stanje – da je žena u toku sklapanja braka (vjenčanja) uvjetovala mužu da neće brinuti o njegovoj djeci od prethodnog braka niti da im činiti hizmet i on pristao na taj šart. Njoj je dozvoljeno da uslovi taj šart, jer je to šart od kojeg ona ima koristi a ne kosi se sa ciljevima braka.

U tom slučaju ona nije dužna i obavezna brinuti i hizmetiti njegovoj djeci od prethodnog braka. A ako bi on poslije to zahtijevao od nje ili je na to tjerao, ona ima pravo da traži razvod braka zbog toga jer nije ispunio šart na koji je sam pristao.

Drugo stanje – da žena to nije uslovila u toku vjenčanja a znala je da on ima djecu iz prethodnog braka koja žive sa njim.

Onda je ona u tom slučaju obavezna da bude pokorna mužu ako od nje traži da brine i hizmeti njegovu djecu.

Ona je ovo obavezna raditi jer njoj je vadžib da bude pokorna mužu u svemu, oko čega nema razilaženja među učenjacima, mimo pokornosti u činjenju onog što je zabranjeno (i pokuđeno) ili u onome što njoj lično ili njenom imetku nanosi štetu. Znači, po Kur'anu i Sunetu ona je obavezna da bude pokorna svome mužu. A ovo što joj naređuje nije nepokornost Allahu, tj. ono što je zabranjeno.

Sa druge strane, po ispravnom stavu učenjaka, žena je dužna raditi (čistiti, prati, kuhati i slično) i voditi brigu o kućnim poslovima svoga muža. Dokaz tome su praksa Fatime i Esme, radijallahu anhuma, za čiji rad u kući (i van kuće u slučaju Esme, radijallahu anha) je znao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a nije ih oslobodio od toga niti je rekao da to one nisu dužne raditi. A ovo je potvrđeno u vjerodostojnim hadisima koje bilježe Buharija i Muslim. A pod ovo pitanje potpada i obaveza vođenja brige o njegovoj djeci iz prethodnog braka jer su oni sastavni dio porodice.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Čim je stiglo tvoje pitanje pročitao sam tekst od dotične Anse Tamare Gray i imao namjeru ukratko i površno odgovoriti, ali kada sam uvidio koliki je belaj u ovom tekstu, kao i to da će se dopasti mnogim sestrama kao i tebi samoj, kako si navela, odlučio sam da detaljnije odgovorim čim nađem više vremena.

Naime, evo konkretnih primjedbi vezanih za šerijatske tekstove koji se ovdje često pogrešno prenose, a zatim pogrešno i tumače, sve sa ciljem njihovog stavljanja u kontekst podsticanja žene da „iskorači“, tj. izađe u javni život, politiku, ekonomiju, društvo, muški svijet.

Ja bih ovaj tekst nazvao ISLAMSKI FEMINISTIČKI MANIFEST ZABLUDJELE MUSLIMANKE. Doduše, i ona sama ga je nazvala tim imenom „Iskorak: Naš feministički manifest“.

Transkripcija govora Anse Tamare Gray je na dnu odgovora.

Konkretne greške vezane za šerijatske tekstove:

1 – Ajet u suri Al-Ahzab: „O vjerovjesniče! Reci ženama svojim i kćerima svojim i ženama vjernika, da spuste na se džilbabe svoje. To je najpodesnije da se prepoznaju, te ne uznemiravaju. A Allah je Oprosnik, Milosrdni.“

Ona kaže: „I ovaj ajet kaže da se ova marama treba nositi „da se prepoznajemo“. Postoje zgodna objašnjenja kojima se ljudi vole razmetati o tome zašto žene u islamu nose hidžab. Većina njih su iritantne priče o ženama kao biserima i dijamantima i narandžama, a jednom mi je neko rekao čak i kao lubenicama. Ova objašnjenja izjednačavaju žene sa predmetima za ukrašavanje, ili komadima voća, ali ako zaobiđemo ljudske interpretacije, naći ćemo da je Allah, azze ve dželle, sam Allah, dao jasno obrazloženje za hidžab: da bi se prepoznavale.“

Ovo zadnje, tumačenje smisla i cilja nošenja hidžaba: da bi se prepoznale, je čista smijurija i daleko od istine i ispravnog tumačenja i ajeta i smisla pokrivanja. Da je pomno i pažljivo pročitala tefsir tog ajeta vjerovatno ne bi došla sa takvom nebulozom. Povod objave „To je najpodesnije da se prepoznaju, te ne uznemiravaju“ je to što su pokvarenjaci u mraku napastvovali žene misleći da su robinje, pa je naređeno slobodnim ženama da stave džilbabe kada izlaze noću da bi se znalo da su slobodne žene, a ne robinje i da ne bi bile napastvovane, jer slobodne žene nisu napastvovali.

Osnovni smisao i cilj hidžaba-pokrivanja žene je da sakrije i pokrije njeno stidno mjesto (avret) koje je jasno precizirano (žena je sva avret osim što oko lica, šaka i stopala ima razilaženja), oko ovoga nema razilaženja među učenjacima. Znači cilj pokrivanja žene nije da se prepoznaje prilikom izlaska i iskakanja u javnom životu politici, ekonomiji, društvu i sl.

2 – „Žene iz vremena Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, su iskoračile u svojoj vjeri. Kada je spušten ajet: „i neka pokrivače svoje stave na grudi svoje“ (24:31), prenosi se od Aiše da su žene pocijepale svoja izvezena platna – platna koja su bila ukrašena slikama šatora, drugim riječima – vrlo lijepa platna. Platna koja su ženama na neki način bila dragocjena, bilo zbog vremena koje je uloženo u vezenje ili zbog novca koji je potrošen na ova skupa platna. One su pocijepale ova platna i pokrile su se njima. To je slično primjeru kada su muslimani prosipali alkohol na ulice kada je spušten ajet o zabrani alkohola. Nijedna od njih nije hodala okolo tražeći dopuštenje od muškaraca, niti su dovodile u pitanje svoju interpretaciju ajeta. One su razumjele. One su to sprovele u djelo.“

Ovo je čisto krivotvorenje teksta i značenja hadisa, jer je u široj verziji hadisa došlo da su muškarci – muževi nakon što je objavljen ovaj ajet i oni ga čuli od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, otišli svojim kućama i prenijeli suprugama šta je objavljeno, a onda su one, odazivajući se Allahovoj naredbi, pocijepale svoje ogrtače i njima pokrile svoje glave i lica prilikom izlaska van kuće. Kakve veze ovo ima sa riječima „Nijedna od njih nije hodala okolo tražeći dopuštenje od muškaraca, niti su dovodile u pitanje svoju interpretaciju ajeta. One su razumjele. One su to sprovele u djelo“? Allah je naredio da se žene pokriju, to je objavljeno Poslaniku, on je to prenijeo ashabima, a oni-muževi prenijeli ženama što je objavljeno, te one sprovele u praksu. Gdje je tu “njihovo tumačenje” i o kakvom “dopuštenju od muškaraca” priča?

A zatim dodaje ono šta je cilj ovakve interpretacije šerijatskih tekstova: „One su iskoračile. Mi idemo njihovim stopama kada i mi odlučimo iskoračiti i ponijeti ovu zastavu naše vjere. Ovaj hidžab. Frazom „lean in“ (iskorači), zapadnjački feminizam je našao dio istine. Istinu o individualnoj odgovornosti. Žene, iskoračite. Ovo je vaš život, vaša vjera, vaša porodica, vaša zemlja, vaš posao. Ti si jedina koja ćeš biti pitana za to. Iskorači.“ Gdje da iskorači žena? Da izlazi iz kuće bez dozvole i pitanja muža? Da igra ulogu muškarca? Sve ovo je oprečno mnogim šerijatskim tekstovima.

3 – „Često se spominje da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pomagao u kući. Ovo nije istina. Hadis ne kaže „kāna yusāʿid fī baitihi“, već kaže „kāna yaʿmal fī baitihi“. Postoji semantička razlika. Ne kaže da je Poslanik pomagao u kući, nego kaže da bi Poslanik radio u kući.“

Ovdje je takođe pogrešno prenijela hadis sa kojim drži lekciju muškarcima. U hadisu je došlo: Upitana je Aiša, radijallahu anha, šta je radio Poslanik (ma kane ja'melu fi bejtihi), sallallahu alejhi ve sellem, u svojoj kući? Ona je odgovorila: „Ušivao bi svoju odjeću, krpio bi svoje papuče, radio bi ono što rade muškarci u kući“, Bilježi ga Ahmed i ocijenjen je kao vjerodostojan. U drugom rivajetu je rekla: „Radio bi ono što muškarci rade, šio bi svoju odjeću, muzao ovcu i hizmetio samog sebe“.

4 – “Iskoračite u produhovljen i radostan život. Napravite sebi ozbiljan raspored ibadeta. Dosta je bezvrijednih, zbrkanih namaza koji su navika većine ozbiljnih u našem Ummetu. Vrijeme je da se ustaje noću. Mi kao Ummet moramo vratiti ovaj najvažniji sunnet namaz. Moramo pažljivo poslušati Allaha, azze ve dželle, kada nam kaže „Ustaj noću, izuzev malo“ (73:2) i kada nam kaže „I dio noći – pa čini sedždu Njemu i slavi Ga noću dugo!“ (76:26) i „A od noći – pa probdij je nafilom za sebe. Možda će Gospodar tvoj da te uzdigne na mjesto pohvalno.“ (17:79)”.

Sva tri ajeta koja je spomenula, u njima je naredba Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u početku Objave, da klanja noćni namaz koji je njemu lično bio farz, tj. sa ovim ajetima se ne dokazuje propisanost klanjanja noćnog namaza svim ostalim muslimanima uopšteno. Naravno, mnogo je drugih ajeta i hadisa u tom kontekstu. Dokazivanje sa ovim ajetima ukazuje na slabost razumijevanja šerijatskih argumenata.

5 – „Moramo se odazvati na ovaj namaz kao Temim ibn Avs, radijallahu anhu, koji kada je propustio noćni namaz samo jednu noć, kajao se za to cijelu godinu, klanjajući cijelu noć, svaku noć. Kajao se za jedan propušteni tehedždžud.“

U predaji koja se prenosi je došlo: „Temim ibn Evs je jedne noći spavao i nije ustao na noćni namaz, pa je čitavu godinu dana klanjao noćni namaz nespavajući cijelu noć, kažnjavao je sebe za ono što je uradio“. Znači, nije se kajao cijelu godinu, jer se ne kaje osim za grijehe, a on time nije počinio grijeh, pošto je noćni namaz nafila, tj. sunet a ne vadžib. Ako uzmemo da se ovo i desilo (ovaj događaj nije prenešen sa senedom što ga čini slabim), ovo nije propisano niti sunet raditi, nije nam slično prenešeno u vjerodostojnim predajama od ashaba, ovo liči na sufijska pretjerivanja u ibadetima. Pogotovo nespavanje čitave noći godinu dana, to vodi u spavanje danju kada treba raditi i privređivati. Ovo djelo Temima, ako ga je uopšte i uradio, nije ispravno uzimati kao primjer, jer je oprečno mnogim vjerodostojnim hadisima u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje da se čitava noć provodi u ibadetu, poput hadisa Abdullah ibn Amra koji je noć provodio u ibadetu, poput slučaja trojice od kojih je jedan noću klanjao i nije spavao, oba slučaja prenose Buharija i Muslim i u oba slučaja Poslanik ukorava one koji tako postupaju i zabranjuje im to.

6 – „Konačno, stanje žena muslimanki danas nije onakvo kakvo bi bilo priznato od strane našeg voljenog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. U njegovo vrijeme, on je patrijarhalno društvo izvrnuo na nos; on je podržao žene u vojsci, žene koje su radile, žene u svim aspektima društvenog i javnog života. Obzirom da ovdje pričamo o vjeri, a ne nekoj socijalnoj teoriji – suštinsko pitanje za muškarce i žene je bilo i ostaje pitanje njegove i njene veze sa Allahom subhanehu ve te'ala. Kako bismo živjeli ovaj život, on, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je naučio sve svoje drugove, i muškarce i žene podjednako, da iskoračuju, uključuju se.

Suočavajući se sada sa postkolonijalnom kulturom i rekordnim nivoom neznanja, žene, i muškarci, moraju oponašati ovaj sunnet, i još jednom početi da prave iskorake.“

Ovo što sam podvukao linijom to su zaista laži i nebuloze na račun Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Učešće Umu ‘Amare u bici na Uhudu ili nekoj drugoj bici, kao i učešće drugih sahabijki u drugim bitkama kao one koje pomažu ranjene i slično, to su izuzeci, a nikako pravilo na koje je Poslanik podsticao. Žene nisu obavezne da idu u džihad, oko čega nema razilaženja, a dozvoljeno je da učestvuju kao pomagači ranjenim, ako ratište nije opasno i riskantno. Baš sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pojasnio propis oko odlaska žena u džihad i da je njihov džihad Hadž i Umra. Da je on, sallallahu alejhi ve sellem, podržavao rad žena i njihov angažman u svim aspektima društvenog i javnog života je čista laž i izmišljotina na Vjerovjesnika. Gdje su joj argumenti za takve tvrdnje?

7 – „Šifa bint Abdullah, koja je bila muhadžirka, ušla je u islam kao liječnica. Koristila je svoje medicinske vještine i svoju pismenost da iskorači, da svoj doprinos – kako u mekanskom, tako i u medinskom društvu. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je podržao njene vještine i učinio je odgovornom za opismenjavanje i podučavanje vještinama liječenja.“

Ovo je takođe iskrivljavanje onoga što je prenešeno od nje, da bi se upakovalo kao učešće te sahabijke u društvenom i javnom životu. Ne radi se ni o kakvim medicinskim vještinama niti pismenosti, niti je nju Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio odgovornom za ono što autorka navodi. To je čista laž.

Prenosi se u biografiji od te sahabijke da je ona u džahilijetu učila rukju i njome liječila, pa kad je primila Islam pitala je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li joj je dozvoljeno da rukjom liječi. On je tražio od nje da pokaže svoju rukju i nakon toga joj odobrio da je uči i rekao joj da toj rukji pouči Hafsu. I na tome se sve završava, kakva medicina, kakvo opismenjavanje, davanje odgovornosti i slično.

8 – Zatim kaže: „Kasnije će (Šifa bint Abdullah) iskoračiti i u javnom životu, kada je Omer ibn Hattab, imenuje upraviteljem finasija ili rukovoditeljem tržišta. Ona je iskoračila u svojoj građanskoj dužnosti i uspjela – u obrazovanju, javnom zdravstvu i ekonomiji. Iskoračile su na društvenom planu.“

Predaju da je Šifa bint Abdullah Omer, radijallahu anhuma, postavio za kontrolora na medinskoj pijaci prenose u obliku slabosti Ibn Abdulberr u „El-Istiab“, Ibn Hadžer u „El-Isabe“ i Ibn Dževzi u „Tarihu Umer“, i to bez seneda. Znači ta predaja je slaba sa strane seneda. Kaže malikijski učenjak muhaddis Ibnul-Arebi: „Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, postavio ženu nadzornikom na pijaci, to nije vjerodostojno, ne obraćajte pažnju ne to, to je izmišljotina novotara“. Ibn Asakir u knjizi „Tarihu Dimešk“ navodi tu predaju kako je Omer, radijallahu anhu, postavio Šifa za kontrolora pijace i kaže da je njen sin Sulejman to negirao i naljutio se zbog te priče. A onda je naveo da je Omer, radijallahu anhu, u stvari postavio njenog sina Sulejmana za kontrolora na pijaci, te da se vjerovatno zbog toga greškom prenijela informacija o njegovoj majci.

Takođe, učenjaci koji su o ovoj predaji govorili kažu da ne priliči pripisati Omeru, radijallahu anhu, ovakav postupak da postavi ženu da se čitav dan miješa sa muškarcima i kontroliše njihov rad, jer ideja spuštanja i objave hidžaba (da se žene Poslanika odvoje pregradom od muškaraca koji ga zijarete) je baš došla od Omera, radijallahu anhu, pa je Allah objavio ajet hidžaba.

Ono što je bitno naglasiti je da je predaja o postavljenju Šifa za kontrolora pijace slaba, to nije potvrđeno, a kamoli da ju je Omer, radijallahu anhu, imenovao za upravitelja finasija ili rukovoditeljem tržišta, još i da je iskoračila u svojoj građanskoj dužnosti i uspjela – u obrazovanju, javnom zdravstvu i ekonomiji, Ovo su bez sumnje krivotvorenja, laži i nebuloze kojima je cilj da se na kraju kaže: ISKORAČILE SU NA DRUŠTVENOM PLANU, ISKORAČITE I VI, BUDITE PREPOZNATE.

9 – “Kuća Ummu Vereke je postala mesdžid za žene Medine. Ona je imala prelijep kiraet – učenje Kur'ana. Iskoračila je, tražila je i dobila muezina u svojoj kući. U svakom pogledu možemo uvidjeti, čitamo priče o ženama Mekke i Medine kako iskoračuju i uključuju se.”

Da je njena kuća postala mesdžid za žene Medine to je još jedna laž i izmišljotina.

U svim hadisima koji se prenose o imametu Ummu Vereke članovima njene kuće ima slabosti. Evo i detaljnija analiza toga:

Ovaj hadis je prenešen u nekoliko rivajeta sa različitim tekstom hadisa:

Prvi – od Abdurrahman ibn Hallada od Ummu Vereke, radijallahu anha, da ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posjećivao u njenoj kući, postavio joj je muezzina koji joj je učio ezan i naredio joj je da predvodi u namazu njene ukućane, kaže Abdurrahman: “Vidio sam njenog muezzina, bio je starac”. Bilježi ga Ebu Davud (592).

Drugi – od El-Velid ibn Džemi'a da mu je pričala njegova nana od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je bila naučila Kur'an, a vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, joj je naredio da predvodi namaz njenim ukućanima, i imala je muezzina pa je predvodila svoje ukućane. Ovaj rivajet bilježi Ahmed (6/405).

Treći – od Abdurrahman ibn Hallada od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: “Krenite sa nama da posjetimo šehidu (tako ju je zvao)”. Pa je dozvolio da joj se uči ezan i da ona predvodi svoje ukućane na farz namazu, a bila je već naučila Kur'an. Bilježi ga Ibn Huzejme (1676).

Četvrti – od El-Velid ibn Džemi'a od njegove majke od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio da joj se uči ezan i ikamet, a da ona predvodi svoje žene. Ovaj rivajet bilježi Darekutni (1/279).

Ovaj hadis sa svim njegovim rivajetima ima slabosti, jer El-Velid ibn Džemi’ je slab ravija a po nekima hadis mu je dobar, Abdurrahman ibn Hallad je ravija čija pouzdanost nije poznata, njegova nana je nepoznata osoba, takođe nije potvrđeno da je Abdurrahman ibn Hallad čuo hadis od Ummu Vereke.

Pored svega, Ibn Hadžer prenosi da je Ibn Huzejme hadis ocijenio vjerodostojnim, a sam Ibn Hadžer kaže da je ravija Abdurrahman ibn Hallad nepoznat, takođe prenosi se da su Darekutni i Ebu Hatim hadis ocijenili dobrim. A od savremenih muhaddisa Albani ga ocjenjuje dobrim, a Šuajb Arnaut slabim.

Na dokazivanje sa ovim hadisom se može odgovoriti sa više strana (El-Mugni 3/33, Minehatul-‘allam 3/441):

Prvo – da je hadis slab.

Drugo – ako bi uzeli da je hadis dobar, vjerodostojan i prihvatljiv sa njim se može dokazivati dozvola ili propisanost predvođenja žene džemat žena jer je Ummu Vereka, radijallahu anha, predvodila žene iz njene kuće.

Treće – ako bi i prihvatili da je ona predvodila neke od muških osoba, onda je to situacija specifična samo za nju, a nikako opšti propis i drugim ženama.

Četvrto – neki učenjaci kažu da se ovim hadisom može dokazivati dozvola da žena bude imam muškarcima u slučaju nužde poput toga da u džematu nema muško koje zna pravilno učiti Fatihu. (Hašijetu Ibn Kasim 2/313)

Peto – u svim rivajetima nije potvrđeno da je muezin klanjao za Ummu Verekom, radijallahu anha, moguće je da je nakon učenja ezana išao u mesdžid na namaz.

Šesto- u rivajetu Darekutnija se jasno naglašava da je ona predvodila džemat žena.

A što se tiče spornih izjava i konstatacija:

– „ Muškarci – ne možete prisiliti bajraktara da nosi ratnu zastavu, jer ako je on ne nosi sa snagom i odlučnošću, cijela će vojska patiti. Zato ne budite od onih koji prisiljavaju ženske članove svoje porodice da nose hidžab – ali također pripazite da ne budete ni od onih koji ih u tome sprječavaju. Ne budite od onih koji se bore protiv njene želje da nosi tu zastavu.“

Komentar: Ovakve riječi (što je podvučeno) može izgovoriti samo džahil, jer ko iole poznaje vjerske propise treba da zna da je muž ili otac ili glava porodice dužan da naređuje ukućanima muškim i ženskim da izvršavaju vadžibe, kao i da im zabranjuje harame. U protivnom, on snosi dio njihovog grijeha. Pod sve ovo ulazi i pokrivanje njegove supruge, kćerki itd. Njemu – mužu je vadžib da im naredi da se pokriju, na ovo ukazuje i Kur'an i Sunnet.

– Njene često ponavljane riječi: kako muškarci muslimani imaju negativan i loš odnos prema ženi jer su pod uticajem „postkolonijalne kulture i na rekordnom nivou neznanja“.

Komentar: u osnovi njena teorija postkolonijalne kulture u muslimanskom svijetu je jako upitna, nije dokazana i preciznije rečeno samo je puka tvrdnja.

Ako ona sa svojom teorijom postkolonijalne kulture misli na obične muslimane, nije u pravu, jer loše stanje žene muslimanke i loš odnos prema njoj u muslimanskom svijetu nije posljedica tog utjecaja nego u najvećem procentu razlog je udanjenost tih muslimana od propisa vjere i onog što ona naučava.

A ako sa svojom teorijom postkolonijalne kulture misli na stav učenjaka prema ženi, onda je baš prohlupala, jer učenjaci Ehli sunneta svoje stavove grade na osnovu šerijatskih tekstova iz Kur'ana i suneta, i njihov stav se ne razlikuje od stava ashaba i selefa ovog Ummeta.

– „Žene iz vremena Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se nisu samo držale po strani i čekale da ih neko pita da se pridruže. Nisu samo sjedile i pitale se „Je li uredu da učestvujem?“ One su iskoračile. Iskoračile su na polju politike. Nusejba bint Kab je iskoračila kada je, kao jedna od dvije žene koje su dale prisegu na drugoj Akabi, dala punu podršku Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, što je uključivalo i vojnu i političku podršku. Kasnije, vidimo je kako ide iz bitke u bitku, tragom obećanja koje je dala. Ona nije sjedila u ćošku svoje sobe pitajući se šta bi trebala raditi. Ona je iskoračila, dala je obećanje i doprinijela je promjenama. Iskoračile su kao građanke.“

Komentar: Ovo je zaista pretjerano, izvještačeno i ideološki obojeno tumačenje djela sahabijke koja je učestvovala u prisegi na Akabi i bici na Uhudu. O kakvom bavljenju politikom, iskakanju na polju politike i sličnim pojmovima ona govori? I još „Ona je iskoračila, dala je obećanje i doprinijela je promjenama“. Ovo liči na komunistički manifest, samo što je ovo ISLAMSKI FEMINISTIČKI MANIFEST ZABLUDJELE MUSLIMANKE.

– „U 13. stoljeću, Razija, kćerka Šemsuddinova, je imenovana sultanom. Njen otac je imenovao nju za nasljednicu svog sultanata jer je smatrao da je vrijednija i sposobnija od njegovih sinova….“

Komentar: Ona primjer ove žene koja je postala sultan i bila na vlasti cijelo vrijeme navodi u pozitivnom kontekstu. A to ukazuje na njen džehl o propisu postavljanja žene za namjesnika uopšteno ili neke muslimanske zemlje. Naime, nema razilaženja među učenjacima, idžma učenjaka je na tome da nije dozvoljeno da žena bude vladar, sultan, namjesnik, kralj i slično nad muslimanima. Argumenti za to iz Kur'ana i suneta su jasni kao svjetlost dana.

I za nju je ono što je po idžmau učenjaka zabranjeno primjer na koji se treba ugledati. Ovo govori o njenom slabom poznavanju Islama i o upitnosti ovog teksta.

– “Umjesto ukazivanja na ove stvarne probleme, feminizam je postao sinonim za antiislamski nastrojene ili nereligiozne žene. Postao je vesternizacija, umjesto jasnog i iskrenog pogleda na političke, društvene i ekonomske probleme s kojima su se žene suočavale. Feministkinje su pozivale na uklanjanje vela ili hidžaba, i protivljenje hidžabu je postalo simbol feminističkog pokreta. Hidžab je postao simbol potlačenosti. Religijski element je odgovorio, na ono što je smatrano napadom na moral žena i samo tkivo društva, zatvarajući oči pred stvarnim problemima i podmečući klišeje o ženama u islamu. Naši muškarci i žene su postali zbunjeni. I počeo se razvijati procjep. Ovaj procjep, između onih koji su uzeli riječ „feminizam“ kao zaštitni znak za iskorjenjivanje stvarnih problema s kojim se suočavaju žene muslimanke, do isključenja klasičnog islama, i s druge strane, onih koji su odbijali riječ „feminizam“ i sve što ona insinuira, i držali prazne govore o pravima i odgovornostima žena u islamu, tako ignorišući stvarne probleme s kojima se danas žene moraju nositi. I tako je nastala teološka greška. Mi se danas nalazimo na neugodnom procjepu između dvije ploče: ploče muslimanske populacije koja je odgojena pod uticajem posljedica kolonijalnog perioda, i ploče te iste muslimanske populacije koja gleda u vrijeme kada je islamska misao bila najsiromašnija, kako za žene tako i za muškarce, unoseći na taj način u našu percepciju rekordan nivo neznanja. Pri sudaru ove dvije ploče: postkolonijalne kulture plus neznanja, dešava se zemljotres u vidu problema žena u islamu. Naša vjera se uistinu bavi pitanjima kojima se bavi feministički pokret. Bavi se svim problemima zbog kojih je ovaj pokret i nastao. Islam nudi rješenja koja su praktična. Ona su bez gorčine, ona predstavljaju jednakost i pravičnost na najvišem nivou. Islam adresira političku i društvenu inkluziju, pitanja identiteta i pitanja porodičnog prava. Islam ne treba zapadnjački feminizam, kako u njegovim prvobitnim okvirima, tako ni u njegovom savremenom, izmijenjenom obliku. Muslimanima, međutim, koji su dozvolili da zapadnjačka misao prodre u njihovu percepciju žene muslimanke, bi moglo koristiti da ih prodrma zapadnjački feminizam, posebno ukoliko će ih to vratiti u potragu za islamskim rješenjima naših problema.”

Komentar: Ovo je jako iskrivljeno i femističko-ideološki obojeno tumačenje tako jasnog pokreta i ideje koja se naziva feminizam. Jedino što plijeni u ovom govoru su njene retoričke sposobnosti.

– Kaže: „Održavanje domaćinstva nije islamska dužnost žene muslimanke. U hanefijskom mezhebu se zahtijeva da čovjek musliman oslobodi ženu takvih dužnosti tako što će joj obezbijediti plaćenu ispomoć u kući, a ako to ne učini onda treba njoj kompenzirati njen rad. Zamislite onda grijeh kojeg čini muškarac koji ne samo da ne radi u kući, ne zarađuje, odnosno ne donosi novac, a uz to prigovara i žali se zbog stanja kuće ili koristi stanje kuće da kontroliše njene odlaske i dolaske, ili još gore, viče na nju jer njegov veš nije opran. Ovo su grijesi koje čine i koji vise o vratovima naših muškaraca danas. Počnite oponašati Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ne tako što ćete pomagati u kući nego tako što ćete preuzeti odgovornost. Promijenite kulturu. Zapamtite, žene muslimanke nisu prije svega vaše čistačice.“

Oko obaveze održavanja domaćinstva od strane žene je veliko razilaženje među učenjacima, čak i unutar samog hanefijskog mezheba. Razilaženje je da li je žena to dužna raditi, je li griješna ako to ne čini? Tako da njena konstatacija „Održavanje domaćinstva nije islamska dužnost žene muslimanke“ nije tačna, jer učenjaci se razilaze oko toga je li joj vadžib, a ne da li je propisano i dozvoljeno uopće.

Onda riječi: „Zamislite onda grijeh kojeg čini muškarac koji ne samo da ne radi u kući, ne zarađuje, odnosno ne donosi novac, a uz to prigovara i žali se zbog stanja kuće ili koristi stanje kuće da kontroliše njene odlaske i dolaske, ili još gore, viče na nju jer njegov veš nije opran. Ovo su grijesi koje čine i koji vise o vratovima naših muškaraca danas.“ Ovo su zaista nebuloze i nakaradna džahilska filozofiranja o relaciji muž-žena koja ne prileče da ih izrekne iole učena osoba, ispravna interpretacija ovih pitanja je daleko od ovoga što ona pokušava da provuče.

Uglavnom, opšti utisak i zaključak o ovom tekstu je:

– osoba koja ga je napisala ima jako slabo šerijatsko znanje,

– tekst je pun netačnih i nepreciznih prenošenja hadisa i predaja, kao i krivotvorenog, subjektivnog, feministički obojenog i pogrešnog tumačenja tih šerijatskih tekstova,

– tekst predstavlja pozivanje žene muslimanke da izađe van propisa i normi ponašanja koji su joj određeni principima Šerijata,

– tekst je čista feministička ideja zamotana u celofan slabih i pogrešno protumačenih hadisa i predaja.

– stoga ovakav tekst ne zaslužuje da se prevodi osim radi upozorenja na njega i nije dozvoljeno da se širi i njime odvode žene muslimanke u zabludu i pogrešno gledanje i tumačenje jasnih stvari vezanih za žene, onako kako ih Islam tumači od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, do dana danas.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje