Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Onaj ko greškom jede ili pije misleći da je vrijeme iftara ili misleći da zora (sabah namaz) još nije nastupila pa sehura, a zatim se ispostavi suprotno tome, da li je obavezan napostiti taj dan ili ne, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. (pogledaj: Fethul-bari 4/200, Medžmju'ul-fetava 25/231, Eš-Šerhu el-mumti'a 6/402)

Složni su učenjaci da nema grijeha, a oko napaštanja tog dana razilaze se na dva općepoznata stava:

Prvi stav: da je obavezan napostiti taj dan.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka.

Jer je osnova da jelo i piće kvare post, svejedno bilo to greškom ili svjesno namjerno. Razlika je samo u griješnosti djela. Onaj ko greškom pokvari post nema grijeha, a ko pokvari svjesno i namjerno on ima grijeh.

Drugi stav: post mu je ispravan i nije obavezan napostiti taj dan.

Ovo je stav Omera, radijallahu anhu, (s tim da se od njega prenosi i drugo mišljenje), Hasana el-Basrija, Mudžahida, mezheb zahirija, rivajet imama Ahmeda, Ishaka ibn Rahuveja, Šafije, el-Mizzija, Ibn Huzejme i Ibn Tejmije. A od savremenih učenjaka izabrao ga je šejh Ibn Usejmin.

Njihovi dokazi su sljedeći:

1 – Ajet: „Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo“ (El-Bekare, 286). U hadisu kod Muslima je došlo da je Uzvišeni rekao: „Uslišao sam (dovu)“.

Komentar: Sa ovim se može dokazivati da počinioc nema grijeha, a ne da nije obavezan napostiti taj dan.

2 – Hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Esme, radijallahu anha, u kojem ona kaže: „Iftarili smo se u vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u oblačnom danu, a zatim je izašlo Sunce“. Upitan je ravija Hišam da im je naređeno da naposte? On reče: „Mora se napostiti“. Kaže ravija M'amer: „Čuo sam Hišama da kaže: Ne znam jesu li napostili ili ne?“.

Hišamove riječi „mora se napostiti“ su njegov idžtihad a ne riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kaže Ibn Hadžer da od Esme, radijallahu anha, nije potvrđeno niti negirano napaštanje.

3 – Kijas, odnosno dokazuju kijasom (analogijom) na zaborav, tj. osoba koja iz zaborava pojede i popije nije pokvarila post, tako isto i osoba koja se greškom iftari ili jede nakon isteka sehura.

Komentar: Ovaj kijas (analogija) nije prihvatljiv jer se analogija vrši na mes'elu, tj, da ko pojede ili popije iz zaborava nije pokvario post, oko koje se učenjaci razilaze.

Kaže Ibn Tejmije kometarušući gornji hadis: „Ovo ukazuje da napaštanje nije vadžib, jer da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da naposte, to bi bilo prenešeno kao što je prenešeno da su iftarili. A pošto to nije prenešeno, to znači da im nije naredio da naposte“. (Medžmju'ul-fetava, 25/231)

Kaže Ibn Usejmin: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio da se naposti, a da je vadžib bilo bi to od šerijata, bilo bi zabilježeno. A pošto nije zabilježeno niti prenešeno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, osnova je da nije obaveza“. (Eš-Šerhu el-mumti'a, 6/402)

Odabrano mišljenje je drugi stav učenjaka, tj. da nije obaveza napostiti (ako je osoba prekinula sa jelom i pićem čim je ustanovila grešku), jer argumenti sa kojima dokazuju su jači. A Allah zna najbolje.

Prema tome, tvoja supruga nije dužna napostiti taj dan.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nema razilaženja među islamskim pravnicima da nije dozvoljeno muslimanu da ukopa kjafira pa makar mu bio rodbina osim u nuždi. Primjer nužde je da nema niko dugi ko će ga ukopati od kjafira, u tom slučaju je vadžib muslimanima da ga ukopaju. (Hašijetu Ibn Abidin 1/597, Hašijetu ed-Dusuki 1/403, Revdatut-talibin 2/119)

Način ukopavanja treba biti takav da se ne ukopava u pravcu naše Kible jer nije musliman, niti u pravcu njihove kible jer je ona lažna. Takođe, ne usmjerava se prema nekom određenom pravcu, nego se ukopava bez vođenja računa o sunnetu ukopavanja mejita.

Od dokaza da je obaveza muslimanima u nuždi (kada nema nikoga od kjafira da ga ukopa) ukopati kjafira su sljedeći argumenti:

Hadis od Alije, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je obavijestio Poslanika, sallallahu alehi ve sellem, da je umro njegov amidža Ebu Talib, pa mu je on rekao: „Idi i zakopaj ga“. Bilježi ga Ebu Davud, Nesai, Ahmed, Bejheki i Ebu J'ala. Slabim su ga ocijenili Ibn Medini, Bejheki i Šuajb Arnaut, a vjerodostojnim Ed-Dijau Makdisi, Albani, Abdulkadir Arnaut i Ejmen Salih Š'aban.

Drugi argument je postupak Poslanika, sallallahu alehi ve sellem, sa ubijenim mušricima u bici na Brdu, bačeni su u (nezatrpani) bunar El-Kalib. (hadis je mutefekun alejhi)

Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji o propisu ukopavanja oca mušrika od strane sina muslimana, kakav je propis ako učestvuje u kupanju, ukopavanju i običajima kjafira pri ukopu? (Fetava el-ledžentu ed-daime, broje fetve 13477)

Odgovor: Osnova kod kjafira kada umre je da ga ukopaju njegovi rođaci kako ne bi uznemiravao ljude, ne gasuli se, ne umotaje u ćefine niti mu se klanja dženaza. Ko uradi drugačije (od spomenutog) ili učestvuje sa kjafirima u njihovim običajima, na njemu je da se pokaje i traži oprost od Allaha, da bi mu Allah oprostio. (potpisnici fetve su: Abdullah Gudejan, Abdurrezzak ‘Afifi i Abdulazizi bin Baz)

Prema tome, postavlja se pitanje da li je ovo bila nužda što su uradili muslimani mještani Raštelica (općina Hadžići)? Ako je bilo kjafira nemuslimana koji su ga mogli ukopati iako nije imao ni porodicu niti bližu rodbinu, a razumije se iz opisa događaja da je bilo jer su sahrani prisustvovali pravoslavni sveštenici, onda muslimanima nije bilo dozvoljeno to što su uradili. Trebali su obavijestiti najbliže mještane pravoslavce i sveštenika kako bi oni obavili sahranu.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Dva imama, Malik i Šafija rahmetullahi alejhim, su na stavu da postojanje mahrema koji će putovati sa ženom nije šart da bi žena bila obavezna obaviti Hadždž. (Hašijetud-dusuki (2/9-10) i Mugnil-muhtadž (1/467)).

Dok sa druge strane, Ebu Hanife i Ahmed, rahmetullahi alejhim, uslovljavaju postojanje mahrema koji će putovati sa ženom da bi bila obavezna obaviti Hadždž. (Fethul-kadir (2/128) i El-Mugni (3/236-237)).

Pod mahremom se podrazumijeva muž i svi oni kojima je zabranjeno oženiti tu ženu za sva vremena zbog rodbinskih veza po porijeklu, rodbinstva po mlijeku i veze taštinstva.

Mahremi po rodbinskim vezama po porijeklu su: otac, sin, brat, sin brata, sin sestre, amiđža i daidža.

Mahremi po mlijeku su kao i mahremi po rodbinskim vezama.

A mahremi po taštinstvu su: otac muža, sin muža, muž kćerke i muž njene majke. Pa ako žena nema nikog od gore spomenutih smatra se da nema mahrema. (El-Mugni fi fikhil-hadždž vel-‘umreti, Se'id ibn Abdulkadir, str. 23-24.).

Tako po Maliku i Šafiji dovoljno je da žena, pored ispunjenja ostalih šartova, nađe sigurne saputnike – društvo pouzdanih žena ili ljudi – time je postala obavezna obaviti Hadždž.

Dok joj kod Ebu Hanife i Ahmeda nije dozvoljeno da ide na Hadždž, niti je obavezna da ga obavi, sve dok ne nađe mahrema koji će putovati sa njom. A putne troškove za mahrema je dužna žena snijeti. (El-Mevsu'atu el-fikhijje (17/35-37)).

Razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju su šerijatski jasni tekstovi u kojima je došla naredba obavljanja Hadždža, dok sa druge strane imamo vjerodostojne hadise (Mutefekun alejhi) da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema.

Pa oni koji su uslovili postojanje mahrema spojili su naredbu obavljanja Hadždžda sa zabranom putovanja bez mahrema. A oni koji su dozvolili obavljanje Hadždža, koji je temelj vjere, bez mahrema u sigurnom društvu kažu da je putovanje (sefer) za obavljanje Hadždžda putovanje koje je vadžib za koje nije šart postojanje mahrema.

Kao što je zarobljenoj muslimanki koju kjafiri oslobode vadžib da putuje u muslimansko mjesto imala mahrema ili ne, takođe putovanje žene kod kadije radi rješavanja pokrenute parnice kao i protjeravanje zinalučarke iz mjesta u kojem je počinila zinaluk u neko drugo mjesto. Za sva tri spomenute situacije nije šart putovanja postojanje mahrema jer je to putovanje vadžib, a takođe i putovanje za obavljenje Hadždža. (Bidajetul-mudžtehid ve nihajetul-muktesid, Ibn Rušd, str. 256-257).

Odabrano mišljenje (radžih) po ovom pitanju je da je ženi dozvoljeno da putuje sa pouzdanim muškim ili ženskim društvom da bi obavila Hadždž. Na ovom stavu su pored Malika i Šafije: Aiša, Ibn Omer, Abdullah ibn Zubejr, radijallahu anhum, ‘Ata’, Ibn Sirin, Evzai’, Davud zahiri i mnogi drugi. (El-Mugni fi fikhil-hadždž vel-‘umreti, str. 20.)

Najjači dokazi za ovaj stav je postupak ashaba, a nema sumnje da su oni bolje razumijevali ovo pitanje od onih potonjih.

Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, prilikom obavljanja njegovog zadnjeg Hadždža dozvolio ženama Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da obave Hadždž, pa je sa njima poslao Osmana i Adurrahman ibn ‘Aufa, radijallahu anhuma. (Buharija (1860)).

Pa ako je to bilo dozvoljeno majkama pravovjernih onda je preče da bude i ostalim muminkama.

Takođe, prenosi Nafi'a da bi Ibn Omer, radijallahu anhuma, putovao sa svojim oslobođenim robinjama a da one nisi imale mahreme. (Šerhu me'anil-‘asar (2/116) i El-Muhalla (7/48)).

Spomenuto je u prisustvu Aiše, radijallahu anha, da žena ne smije putovati bez mahrema, pa je rekla: “Ne može svaka žena naći mahrema”.

Kaže Ibn Sirin: “Nema smetnje da žena putuje (na hodočašće) sa nekim muslimanom”.

“Putuje sa grupom žena”, rekao je Malik.

Kaže Hammad: “Nema smetnje da žena putuje u grupi dobrih ljudi bez mahrema”.

“Putuje sa pouzdanim ljudima”, kaže El-Evzai’.

Kaže Šafija: “Putuje sa pouzdanom slobodnom muslimankom”. (El-Mugni fi fikhil-hadždži vel-‘umreti, str. 20-21)

A hadis od Ibn ‘Abbasa, radijallahu anhuma, sa kojim dokazuju zabranu putovanja žene na Hadždž bez mahrema, u njemu je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “…, a žena ne putuje osim sa mahremom”, pa je ustao neki čovjek i rekao: “Allahov Poslaniče, moja žena je krenula da obavi Hadždž, a ja sam se prijavio u tu i tu bitku”. “Idi i obavi Hadždž sa svojom ženom”, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Buharija (3006) i Muslim (3336)).

Naredio mu je da ide sa svojom ženom na Hadždž, a nije mu naredio da je vrati niti je prekorio njeno putovanje na Hadždž bez mahrema, time ovaj hadis ne može biti jasan dokaz po ovom pitanju. A Allah zna najbolje.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.

Odgovor na tvoje pitanje se vraća na dva pitanja: ko ima pravo i obavezu na čuvanje i brigu oko djeteta nakon razvoda i propis bavljenja sihrom. Čuvanje i briga oko djeteta (šerijatski termin za to je hadana), koje se ne može samo o sebi brinuti, tj. o njegovom stanju i odgoju onako kako je najkorisnije za njega, je šerijatsko pravo i obaveza. Ovaj vadžib je vadžib-kifaje ako ima više onih koji mogu da se brinu o njemu, a ako je samo jedan onda je fard-ajn za njega, ili ako postoji još neko ali ga dijete ne prihvata. Hadana (čuvanje i briga oko djeteta) je pravo onome ko je hoće, pa ako od nje odustane ne primorava se na nju, a ako prestane njegovo pravo onda to pravo prelazi na onoga ko je poslije njega.

A što se tiče redoslijeda prava i obaveze na čuvanje i brigu oko djeteta (hadane), ona je sljedeća:
Ako su roditelji rastavljeni zbog zbog talaka, hadana prelazi na majku oko čega nema razilaženja među učenjacima. Dokaz za ovo je vjerodostojan hadis koji bilježi Ahmed i Ebu Davud od ‘Amra ibn Šuajba, a on od svoga oca, a on od svoga djeda da je žena rekla: “O Allahov Poslaniče, mom sinu je moj stomak bio posuda, moje grudi su mu bile pojilo, a moje krilo mu je bilo zaštita, a njegov otac mi je dao talak (pustio me) i htio je da ga otme od mene. Pa joj je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ti si najpreča da se brineš o njemu sve dok se ne udaš”.
Ako majka ne može da se brine o djetetu ili se uda ili umre, pravo brige o djetetu prelazi na drugoga.

Razišli su se učenjaci u redoslijedu onih koji imaju pravo na brigu o djetetu nakon majke, uglavnom se slažu da se pravo uopćeno prije daje ženama nego muškarcima, zato što su one blaže, nježnije, osjećajnije i upućenije u brizi oko djece. Većina učenjaka je na tome da prednost u brizi nad djetetom nakon majke ima majčina majka (nana po majci)… Troškovi za brigu oko djeteta se uzimaju iz njegovog (djetetovog) imetka (koje dobije u nasljedstvo ili slično) ako ga ima, a ako nema onda troškove snosi onaj ko je dužan da ga izdržava, tj. prvenstveno otac ako je živ a razveden je sa majkom djeteta. Ono oko čega su skoro složni je da nakon braka najveće pravo na njega ima njegova majka sve dok se ne uda a zatim njena majka, tj. nena djeteta.

Poslije toga je veliko razilaženje među učenjacima. Važno je napomenuti da pravo hadane dolazi do izražaja tek kada nastane spor među onima koji imaju pravo na hadanu, a ako se dogovore biva onako kako se dogovore.

A što se tiče vremena do kada traje hadana, učenjaci četiri mezheba imaju podijeljeno mišljenje. Njihovi stavovi se mogu rezimirati u sljedećem: kada dijete napuni sedam godina ako je muško da mu se izbor između roditelja da izabere roditelja koji mu je draži i kod koga hoće da bude, a oko ženskog djeteta postoji razilaženje među učenjacima. Po Ebi Hanifi majka ima naveće pravo na kćerku sve dok se ne uda ili dok ne postane punoljetna dobijanjem hajza, po Šafiji kćerki se daje pravo izbora kao i muškarcu, po Maliku majka ima najbeće pravo na kčerku sve dok se ne uda a po Ahmedu otac je najpreći da čuva kčerku sve dok se ne uda.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju je veoma teško odrediti jer nemamo šerijatski tekst koji presuđuje po ovom pitanju, zato je najbolje rješenje ono što odredi kadija ili učen čovjek ponaosob za svaki slučaj. Ovo je uopćeno što se može na ovom mjestu reći po pitanju hadane.
A drugo pitanje koje je veoma bitno je da se hadana (čuvanje i briga oko djeteta) ne povjerava onome ko je griješnik. A ovo nas vraća na drugi bitan momenat spomenut u pitanju, a to je konstatacija da je bivši muž sihrbaz, tj. da se bavi sihrom. Ako je to tačno i pouzdano, onda treba znati propis oko čovjeka koji se bavi sihrom.

Naime, bavljenje sihrom islam na poseban način tretira. To jest, sve vrste sihra su zabranjene po Šerijatu, kaže Uzvišeni: “I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici: učili su ljude sihru i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: “Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!” I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće udjela na onome svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali!”. (El-Bekare, 102) Prema tome, Uzvišeni kaže: “Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!” i “Iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće udjela na onome svijetu imati” ukazuju da je sihr haram i da je bavljenje sihrom kufr, mada se oko nekih detalja ulema razilazi. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim ubrojao sihr u sedam upropaštujući grijaha. Šerijatska kazna za onoga ko se bavi sihrom je ubistvo. U vjerodostojnim predajama je prenešeno od troje ashaba da su ubili sihrbaza, od Omera, Hafse i Džunduba, radijallahu anhum. Prema tome, djelo sihra svejedno bilo učenjem, poučavanjem ili bavljenjem je djelo kufra sa kojim se izlazi iz islama jer je sihr zasnovan na činjenju ibadeta nekome drugom mimo Allaha.

Takođe, vadžib je ubiti sihrbaza kada se potvrdi da je sihrbaz jer se njegovo zlo prenosi na čitavu zajednicu. Naravno, optužba, istraga i presuda sihrbazu se radi u islamskoj državi koja sudi po Šerijatu i to nije dozvoljeno da čine pojedinci koji nemaju vlast u svojim rukama.

Imajući u vidu spomenuto, pošto griješniku (onome koji čini velike grijehe, poput ostavljanja namaza, zinaluka, krađe, pijenja alkohola i slično) nije dozvoljeno da vodi brigu o djetetu nakon razvoda, tj. da dijete bude kod njega u njegovom srbništvu, a tvoj bivši muž (na osnovu tvoje tvrdnje u pitanju) se bavio sihrom (a možda se još time bavi) što predstavlja djelo kufra (tj. to je jedan od najveih grijeha), niukom slučaju nije dozvoljeno da djeca budu kod njihovog oca. U osnovi, sa šerijatske strane, i kada su djeca u skrbništvu majke, otac ima pravo da se viđa sa djecom, da određeno vrijeme borave kod njega, da kontaktira sa njima i slično shodno kako se bivši supružnici dogovore ili kako im sud odredi. Međutim, s obzirom da je riječ o ocu sihrbazu, trebaš onemogućiti njegov kontakt sa djecom ako je to i koliko moguće zbog opasnosti po djecu od tog čovjeka.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba