Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Prije odgovora na propis uzimanje duga radi klanja kurbana treba pojasniti propis klanja kurbana uopće.

Propis klanja kurbana

Naime, islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko obaveze klanja kurbana koji se kolje na Kurban-bajram.

Pravi stav učenjaka je da je klanje kurbana potvrđeni sunnet, što znači da onaj ko ne zakolje nije griješan. Ovo je stav većine učenjaka, od njih su tri mezheba: malikijski, šafijski i hanbelijski, kao i jedan rivajet od hanefijskog učenjaka Ebu Jusufa.

Takođe, na ovom stavu su od ashaba Ebu Bekr, Omer, Bilal i Ebu Mes'ud, radijallahu anhum, i Se'id ibn El-Musejjib, ‘Ata’, ‘Alkame i Esved od tabi'ina, Ishak, Ebu Sevr, Ibnul-Munzir i mnogi drugi.

Kaže Ibn Hazm da nije ništa vjerodostojno prenešeno od ashaba da je kurban vadžib.

Od argumenata sa kojima dokazuju svoj stav je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ummu Selemete, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada nastupi deset (dana Zul-hidždžeta), pa neko od vas htjedne da zakolje kurban, neka nikako ne dira ništa od svoje kose i svoga tijela”, a u rivajetu: “Kada vidite mlađak Zul-hidždžeta i neko od vas htjedne da zakolje kurban neka ne siječe svoje dlake i nokte”.

Kaže imam Šafija: “Njegove riječi ‘Neko od vas htjedne’ ukazuju da nije vadžib”.

Takođe, od argumenta je postupak Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma, oni nisu klali kurban godinu ili dvije iz bojazni da se to ne bi smatralo vadžibom. Ovu predaju bilježi Bejheki u svom “Sunnenu” a Nevevi je ocjenjuje dobrom. Ovaj njihov postupak ukazuje da su oni znali od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da klanje kurbana nije vadžib.

Drugi stav je da je klanje kurbana vadžib na čemu je hanefijski mezheb ili preciznije Ebu Hanife i njegovih učenika Muhammed ibn Hasana Eš-Šejbanija, Zufera i rivajet od Ebu Jusufa. Takođe, na ovom stavu su Rebi'a, Lejs ibn S'ad, Evza'i, Sufjan Sevri i Malik u jednom rivajetu.

Oni dokazuju obavezu klanja kurbana sljedećim dokazima:

Prvi – riječima Uzvišenog: “I klanjaj svome Gospodaru i kolji (kurban)” (El-Kevser, 2), a tefsir ajeta je: Klanjaj bajram pa zakolji kurban, a naredba Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je naredba i čitavom Ummetu.

Međutim, ovome se može prigovoriti da ajet govori o tome da se kurban kolje nakon klanjanja bajrama.

Drugi – hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko je u mogućnosti a ne zakolje kurban neka se ne približava našoj musalli”. Hadis bilježe Ahmed, Ibn Madže i Hakim koji ga ocjenjuje vjerodostojnim. Prenosi Bejheki da je Tirmizi ovaj hadis ocijenio kao mevkuf, tj. da su to riječi Ebu Hurejre, takođe na istom stavu je bio Ibn Abdulhadi. U senedu ovog hadisa je Abdullah ibn Ajjaš koji je slab te zbog toga i poremećaja u senedu Šuajb Arnaut ga ocjenjuje slabim i kaže da je šejh Albani kada ga je ocijenio dobrim pogriješio. Oni koji dokazuju sa ovim hadisom kažu da prijetnja nepribližavanja musalli ukazuje na obavezu klanja.

Treći – hadis od Džundub ibn Sufjana, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je klanjao namaz i ugledao ovce koje su već bile zaklane rekao: “Onaj ko je zaklao prije namaza neka zakolje ovcu umjesto nje, a onaj ko nije zaklao neka zakolje spominjući Allahovo ime”.

Kažu: u hadisu je došla naredba da se ponovo zakolje kurban onima koji su zaklali prije namaza a što ukazuje da je klanje kurbana vadžib jer inače im ne bi naredio da ponovo zakolju. Međutim, ovom dokazivanju se može prigovoriti da hadis govori o vremenu klanja kurbana a ne o općem propisu.

Nakon izloženih stavova učenjaka i argumenata sa kojima podupiru iste, odabrano mišljenje je stav većine učenjaka a to je da je klanje kurbana potvrđeni sunnet a ne stroga obaveza zbog čijeg izostavljanja čovjek biva griješan. A od jasnih i nedvosmislenih dokaza koji ukazuju na ovo je hadis “Kada nastupi deset (dana Zul-hidždžeta), pa neko od vas htjedne da zakolje kurban …”, jer da je vadžib zaklati kurban ne bi nam se dao izbor ako neko od nas hoće da kolje, nego bi došlo: Kada nastupi deset dana (Zul-hidžeta) ne dirajte ništa od dlaka i noktiju jer ćete klati kurban.

Takođe, razumijevanje ashaba po ovom pitanju je preče od drugih, a oni nisu smatrali da je vadžib. Sa druge strane, nema vjerdostojnog hadisa koji ukazuje na obavezu, a oni koji su vjerodostojni ne govore direktno o temi propisa klanja.

Zaduživanje radi klanja kurbana

A što se tiče uzimanja duga radi klanja kurbana, to u osnovi nije propisano, međutim onaj ko je u stanju da posuđeni novac za kupovinu kurbana vrati u dogovoreno vrijeme nema smetnje u tome. Nije dozvoljeno posuđivanje u tom cilju onome ko sigurno zna da neće biti u stanju vratiti dug.

A onaj ko je već zadužen, ako mu je vrijeme vraćanja duga isteklo ili će isteći prije Kurban-bajrama, on je obavezan da da prednost vraćanju duga. A ako vrijeme vraćanja duga nije isteklo, onda nema smetnje da zakolje kurban ako je u mogućnosti i da zakolje kurban i da obezbijedi srestva za vraćanje duga prije isteka roka za vraćanje.

Što znači da ako sa klanjem kurbana ne bi bio u mogućnosti da na vrijeme vrati dug u tom slučaju je obavezan dati prednost vraćanju duga, pogotovo ako imamo u vidu da propis klanja kurbana nije stroga obaveza (vadžib).

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Kaže Ibn Hubejre u knjizi „Ihtilafu el-eimmeti el-‘ulema'“ (1/339-400): „Učenjaci se razilaze oko količine kurbanskog mesa koje se jede, udjeljuje kao sadaka i daje kao hedija”.

Kaže Ebu Hanife: kurbansko meso (onaj ko zakolje kurban) može da jede, da nahrani bogate i siromašne i da ostavi za poslije (uskladišti). Mustehab je da udjeljivanje kurbana ne bude manje od trećine (mesa).

Kaže Malik: kurbansko meso može da jede, da nahrani bogatog i siromašnog, slobodnog i roba i da ostavi za poslije (meso može da bude) svježe i kuhano. Odabrani stav je da manje pojede, a više podijeli, a ako bi trećinu pojeo, a ostalo podijelio to bi bilo najbolje.

Kaže Šafija u jednom od dva njegova stava: mustehab je da trećinu pojede, da jednu trećinu udijeli kao sadaku (siromašnima), a jednu trećinu podijeli kao hediju (bogatima). A u drugom stavu kaže: jede polovinu i udijeli polovinu (kao sadaku).

Kaže Ahmed: mustehab je da jednu trećinu pojede, drugu trećinu udijeli kao sadaku (siromašnima), a treću trećinu podijeli kao hediju (bogatima)“.

Da li se kubansko meso dijeli svježe, kuhano ili pečeno, po tom pitanju učenjaci imaju sljedeće stavove:

Prvi stav: da je dozvoljeno dijeliti i nahraniti siromašne svježim ili skuhanim mesom.

Ovo je stav imama Malika i malikijskog mezheba. (El-Kafi 1/424, Et-Tevdihu 3/274, Džami'ul-ummehat str. 230)

Drugi stav: da je vadžib i šart da se kurbansko meso dijeli sveže kako bi onaj ko ga dobije mogao sa njim raditi šta hoće, da ga proda i slično.

Ovo je stav šafijskog mezheba. (Mugnil-muhtadž 6/135, El-Ikna’ 2/592)

Kaže autor Fethul-vehhadž (2/592) i autor Hašijetul-džemeli (5/259): Dovoljno je da jednom miskinu da u vlasništvo svježe meso nekuhano, jer bi tada ličilo na komad kruha“.

Odabrano mišljenje je stav malikija, tj. da je dozvoljeno kurbansko meso dijeliti svježe ili skuhano. A pod skuhano ulazi i pečeno na ražnju.

Da je ovaj stav ispravan ukazuje sljedeće:

– da nema šerijatskog argumenta koji to strogo ograničava i određuje.

– da je u osnovi dijeljenje kurbanskog mesa na tri dijela, ili na dva dijela ili zadržavanje čitavog mesa ili udjeljivanje čitavog- mustehab i u tome ima širine, pa kako može da bude vadžib ili šart onog što je mustehab da se udjeljuje samo svježe.

– argumenti sa kojima se dokazuje da je šart i vadžib udjeljivati svježe jedva se mogu dignuti na stepen preporučenosti, a kamoli vadžiba.

Prema tome, iako se u osnovi kurbansko meso dijeli svježe, nema smetnje da se postupi i drugačije, ako se procijeni da je od koristi ispeći ga i kao takvog podijeliti. Ili čak da se zadrži sve za sebe ako se radi o velikoj porodici, shodno kako su pojasnili učenjaci.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Opći propis klanja kurbana

Islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko obaveze klanja kurbana uopće:

Pravi stav – da je klanje kurbana potvrđeni sunnet.

Ovo je stav većine učenjaka, tj. tri mezheba: malikijski, šafijski i hanbelijski, kao i jedan rivajet od hanefijskog učenjaka Ebu Jusufa. Takođe, ovo je stav skoro svih ashaba i većine tabi'ina.

Drugi stav – da je klanje kurbana vadžib bogatom (onome ko je u mogućnosti) osim hadžiji na Mini.

Na ovome je hanefijski mezheb, kao i stav Rebi'e, Lejs ibn S'ad, Evza'i i Sufjan Sevri.

Shodno argumentima bliži je stav većine učenjaka, tj. da je klanja kurbana potvrđeni sunnet, a Allah zna najbolje.

Detaljnije o argumentima učenjaka pročitaj na ovom linku: DA LI JE KLANJE KURBANA VADŽIB

Klanje kurbana onome ko je na hadždžu

A što se tiče propisa klanja kurbana onome ko ode na hadždž, po tom pitanju učenjaci se dijele na dva mišljenja:

Prvo – da je klanje kurbana sunnet hadžiji (onome koji je Mini i onome koji nije na Mini).

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka. (El-Medžmu, 8/383)

To dokazuju hadisom mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Mini zaklao kravu kao kurban za svoje žene.

Drugo – da hadžiji nije ni obaveza niti sunnet da zakolje kurban, sve što zakolje u vrijeme hadždža i na mjestima obavljanja hadždža to su kurbani obreda hadždža. (Advaul-bejan, 5/494)

Ovo je stav malikija i El-‘Abderija od šafija.

Shodono spomenutom hadisu, ispravniji je stav onih koji smatraju da je hadžiji klanje kurbana sunnet, tj. mustehab.

Prema tome, ti ako slijediš hanefijski mezheb u klanju kurbana, po hafijskom je vadžib onome ko je u mogućnosti da zakolje osim hadžiji na Mini, njemu je sunnet (mustehab) a ne vadžib.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba