1. Zapadanje u grijehe i činjenje loših djela – pa imamo griješnika koji neprestano istrajavaju na jednom od grijeha, dok imamo i nekih koji istrajavaju na brojnim grijesima. Često i nekontrolisano griješenje vremenom postaje mio i drag običaj, nakon čega nestaje njegova ogavnost u srcu, nakon čega griješnik prelazi u fazu „Mudžahere“ tj. javnog hvalisanja grijesima, što je potvrđeno hadisom Poslanika s.a.w.s.: „Čitavom mom ummetu će biti oprošteno izuzev „mudžahira“ – ljudi koji noću počine neki grijeh, kojeg mu Allah dž.š., skrije, ali, on kad ujutro ustane, odmah kaže: O ti i ti, jučer sam uradio to i to!? Zanoćio je, a Allah dž.š., mu je sakrio grijeh, pa je, kada se probudio, makao Allahov zastor sa sebe!“ (Buhari)

2. Osjećaj jake grubosti i tvrdoće srca – toliko da čovjek osjeća da umjesto srca u grudima nosi kamen ljutik, iz kojeg ništa ne može isteći, i na kojeg ništa ne može utjecati, dok Allah dž.š., kaže: „Zatim su, nakon toga, vaša srca otvrđala, pa su postala poput kamena ili još tvrđa!“ (el-Bekara, 74.) Čovjek, osora i tvrda srca, na njega ne utječe opomena smrti, niti gledanje u umrle ljude, niti praćenje dženaza; možda će i sam nositi umrlog na svojim ramenima i zatrpavati ga svojim rukama ali će on pored svega toga prolaziti kao pored običnog kamenja.

3. Neupotpunjavanje ibadeta – kada će ljudima bježati prisebnost i skrušenost iz namaza kojeg klanjaju ili Kur’ana kojeg čitaju ili dove koju uče, ne razmišljajući o riječima i značenjima zikra kojeg čine. Čovjek će sve navedeno mehanički obavljati (ako ih već obavlja), svojim tijelom, dok mu je duša izgubljena, dok Poslanik s.a.w.s., kaže: „Ne prima se dova koja se prouči od strane nemarna srca!“ (Tirmizi)

4. Lijenost spram izvršavanja ibadeta i djela pokornosti, uz konstantno izostavljanje i gubljenje istih, a i kada ih čovjek bude obavljao to će biti prazni pokreti koje ne prati duša i srce. Opisujući munafike, Allah dž.š., kaže: „Kada krenu namaz obavljati, lijeno se kreću…“ (el-Nisa’, 142.) Uz sve ovo ide i nezainteresovanost za vremena kada se ibadeti višestruko nagrađuju što nam ukazuje na nezainteresovanost čovjeka kada je u pitanju stjecanje sevapa i činjenje dobra. Čovjek će odgađati svoj hadždž za pred kraj svoga života a kadar je izvršiti ga ove godine; u stanju je da se bori a bježi s bojnoga polja. Čovjek je u blizini džamije i može obavljati namaz u džematu on to ne čini, što ga vremenom odbija i od klanjanja džume namaza. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ljudi neće kasniti na stizanje u prvi saff, a da ih Allah dž.š., ne baci u džehennemsku vatru!“ (Ebu Davud) Ovakav čovjek neće osjećati grižnju savjesti ako propusti farz namaz i ne klanja ga, a isto će biti i sa namaskim sunnetima ili virdovima – niti ih želi naklanjati niti razmišlja o tome da nadoknadi ono što je propustio učiniti! Ovakav čovjek nastoji ispustiti sve ono što mu nije obavezno (mendub-sunnet), kao i sve ono što je kolektivna i džematska obaveza (fardul-kifaje). Ovakvi će često puta propuštati i same bajram-namaze, i ako ima uleme koji smatraju da je bajram-namaz vadžib/obaveza klanjati! Ovakvi ljudi ne razmišljaju o namazu koji se klanja pri pomračenju sunca ili mjeseca; ovakvim ljudima ne pada na pamet da klanjaju dženazu namaz i da mejta isprate do njegovog kabura. Ovakvi ljudi bježe od sevapa i misle da im neće biti potrebni, dok Allah dž.š., opisujući prave vjernike, kaže suprotno: „Oni su žurili ka hajratima, i dove nam upućivali iz straha i nade, i skrušeni su prema Nama bili!“ (el-Enbija’, 90.) U lijenost spram obavljanja ibadeta spada i lijenost prema obavljanju sunneta, duha-namazu, noćnom namazu, ranom dolasku u džamiju, tevba-namazu ili istihara-namazu.

5. Tjeskoba prsa, povučenost, namrštenost i neimanje čehreta kao da je na plećima čovjeka neki veliki teret koji ga pritiska, zbog kojeg se brzo srdi i ljuti pa i zbog najmanje sitnice. Čovjek osjeća tjeskobu u prsima ljudi oko sebe što ga čini neljubaznim i grubim. Poslanik s.a.w.s., je opisao iman i vjeru sljedećim riječima: „Iman je sabur-strpljenje i semaha-ljubaznost!“ (Musned Ahmed b. Hanbel) Vjernik je opisan sljedećim riječima: „Vjernik voli druge ljude i voljen je od strane njih, i nema dobra u čovjeku koji ne voli druge i kojeg drugi ne vole!“ (Musned Ahmed b. Hanbel)

6. Kur’anski ajeti ne ostavljaju utiska na čovjeka slabog imana. Niti ajeti nagrade, niti ajeti kazne, niti ajeti naredbi, niti ajeti zabrana, niti ajeti koji nam pomno opisuju strahote Sudnjega Dana. Osobi slaboga imana je dosadno da sluša učenje Kur’ana, niti sam može istrajavati na učenju i iščitavanju Kur’ana. Kad god uzme Mushaf u ruke, i počne ga čitati odmah mu pada na pamet da ga zatvori!

7. Gaflet i nemar spram Allaha dž.š., pri činjenju zikra ili učenju dove. U takvom halu, zikr i spominjanje Allaha dž.š., nam postaje teško, a ako se desi da digne ruke kako bi proučio dovu, brže ih je spustio nego što ih je podigao, dok Allah dž.š., opisujući munafike i licemjere kaže: „I Allaha ne spominju osim malo!“ (el-Nisa’, 142.)

8. Ne srditi se i ne ljutiti kada se povređuju Allahove dž.š., granice – zbog toga što se plamen ljubomore spram Allahove vjere ugasio u našim srcima, zbog čega su obamrli i naši udovi tijela, kao jezik tako i sve ostalo. Ne može se čuti naređivanje dobra, niti odvraćanje od zla, niti nam se obrazi zacrvene od stida ili ljutnje radi Allaha dž.š.. Poslanik s.a.w.s., je opisao ovakvo bolesno srce sljedećim riječima: „Fitne i iskušenje će napadati srca malo po malo, pa koje god srce pogode na njemu ostave po jednu crnu mrlju“, sve dok srce ne postane onako kakvim ga je Poslanik s.a.w.s., riječima: „Crno srce koje ima malo bjeljila po sebi, koje neće prepoznavati dobro niti će prepoznavati zlo; znaće samo za ono što ga je pogodilo!“ (Muslim) Takvoj osobi je iz srca nestala ljubav prema dobru i mržnja prema zlu, i sve se kod njega izjednačilo. Da bude stvar još gora takav će čuti za neko zlo koje se počinilo pa će mu biti drago, suprotno onome što je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada se počini grijeh na zemlji – onaj koji mu je prisustvovao i mrzio je to djelo kao da ga nije ni vidio, dok onaj koji ga nije vidio ali je zadovoljan s time i drago mu je to nedjelo – kao da mu je prisustvovao!“ (Ebu Davud) Zadovoljstvo srca čini od čovjeka kao i da je sam učesnik nekog djela!

9. Želja za pokazivanjem što se ogleda u nekoliko aspekata:

a.) Želja za vlašću i upravljanjem uz necijenjenje i nepoštovanje svojih odgovornosti i obaveza, i ovo je ono na što nas je upozorio Allahov Poslanik s.a.w.s., riječima: „Vi ćete hlepiti za vlašću ali znajte da će te se zbog toga kajati na Sudnjemu Danu; divne li dojilje a jadnog li dojenčeta!“ (Buharija, br.6729.)
Divne li dojilje – na početku zbog toga što se pri vlasti koncentriše novac, ugled i uživanja, dok riječi: jadnog li dojenčeta znače na kraju jer se zbog tih interesa dolazi do ubistava, otpusta, kao i odgovornost na Sudnjemu Danu zbog neispoštovanih prava podređenih ljudi.
Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ako hoćete reći ću vam šta je vlast: s početka je slatka, onda slijedi kajanje, a na kraju je patnja na Sudnjemu danu izuzev onih koji budu pravedni!“ (Taberani)
Ako u pitanju bude ispunjavanje obaveza i zaduženja, i podnošenje svoje odgovornosti, pogotovo onda ako nema boljeg od nas za određenu službu, trudeći se u savjetovanju i pravednosti kako je to činio Jusuf a.s. – takav je dobro učinio, ali većina tako ne radi, već se ljudi bore za vlast i službe i ako znaju da ima boljih i prečih ljudi od njih za to, gazeći prava podređenih, zapostavljajući obavezu naređivanja dobra i odvraćanja od zla.

b.) Želja za dominacijom u priči na posjetku i sijelima, prisiljavajući druge na to da nas slušaju, i da smo mi ti koji treba da se za sve pitamo, na što nas je Poslanik s.a.w.s., upozorio riječima: „Čuvajte se vrha sobe (mezabih-meharib)!“ (Bejheki)

c.) Želja za time da nam ljudi ustaju na noge kada se mi pojavimo, kako bi zadovoljili strast za veličinom od koje boluje naša duša, na što je također Poslanik s.a.w.s., skrenuo pažnju riječima: „Ko želi/traži da mu ljudi ustaju (onda kada se on pojavi), neka pripravi sebi mjesto u džehennemu!“ (Buharija u el-Edeb el-Mufred, Musned Ahmed b. Hanbel)
Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Nemojte da vam se desi da čovjek traži od drugog čovjeka da mu pusti mjesto (na nekom sjelu) kako bi on sjeo na to mjesto!“ (Buhari, br.5914.) – a ako neko dragovoljno ustupi mjesto ili se pomjeri drugom čovjeku, to postupanje će biti u skladu sa kur’anskim ajetom u kojem Allah dž.š., kaže: „Ako vam se bude reklo: Napravite mjesta ljudima na posjetcima – raširite se i napravite mjesta, pa će i vama Allah napraviti mjesta…!“ (el-Mudžadela, 11.)

10. Cicijaštvo i tvrdičluk. Allah dž.š., iznoseći hvalu na Ensarije, kaže: „Koji davahu prednost drugima, pa makar i oni sami bili u potrebi za nečim!“ (el-Hašr, 9.) Allah dž.š., pojašnjava, da su spašeni na Sudnjemu Danu oni koji sačuvaju duše svoje od cicijaštva i tvrdičluka, dok je slabost imana i vjere ono što raspiruje stegnutost i osjećaj za cicijaštvom u našim prsima. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Cicijaštvo i iman se ne mogu spojiti u srcu jednog čovjeka!“ (Sahih. Nesa’i, Musned Ahmed b. Hanbel)
Što se tiče pogubnosti cicijaštva po dušu i prsa čovjeka, to nam je pojasnio Poslanik s.a.w.s., riječima: „Strogo se čuvajte cicijaštva, jer su doista prijašnje generacije stradavale i propadale zbog cicijaštva; tražiš im da budu cicije pa oni činiše tako; tražiše im da kidaju rodbinske veze pa oni učiniše tako; tražiš im da čine nemoral i grijehe pa oni činiše tako!“ (Ebu Davud)
Osoba slabog imana nije u stanju sačuvati se cicijaštva i udijeliti nešto od svoga imetka na Allahovom dž.š., putu, pa makar se bilo i u nuždi za time. Allah dž.š., kaže: „Ko bude sebičan i tvrdica – takav je prvo prema sebi; Allah je bogat a vi ste siromašni!“ (Muhammed, 38.)

11. Govoriti ono što se ne radi, kako nam Alah dž.š., potvrđuje ajetom: „O vi koji vjerujete, zašto zborite ono što ne radite; kako je Allahu mrsko to da zborite ono što ne činite!“ (el-Saff, 2-3.) Nema sumnje da je ovo jedna vrsta nifaka i licemjerstva, i kome se riječi mimoiđu sa djelima postaje omražen kod Allaha dž.š., a i kod stvorenja na zemlji. Tek će se na Sudnjemu Danu otkriti pogubnost naređivanja dobra drugim djelima kojeg sami nismo činili, i zabranjivanja zla drugim ljudima kojeg smo sami činili!

12. Sreća i veselje kada se čuje da je braću muslimane pogodilo nešto loše, bilo da je u pitanju propadanje zarada, ili neka nesreća, ili musibet nestanka nekog nimeta, osjećajući sreću zbog toga što je nekom muslimanu nestao neki nimet!

13. Slabost imana tjera ljude na to da grijehe i nepokornost prema Allahu dž.š., posmatraju kao neku sitnicu, shodno riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Vjernici gledaju na svoje grijehe kao na to da sjede pod jednim brdom strahujući da se ono ne obruši na njih, dok griješnici gledaju na svoje grijehe kao na običnu muhu koja im stane na nos, pa je oni rukom svojom otjeraju!“ (Buhari)

14. Potcjenjivanje dobrih djela i ne interesovanje za dobra djela ne bitno jesu li u pitanju velika ili mala dobra djela, na što nas je POSlanik s.a.w.s., upozorio riječima: „Nemojte ništa od dobrih djela potcjenjivati, pa makar i ako je u pitanju to da naliješ nešto iz svoga suda u nečiju kofu, pa makar i to da se obraćaš svome sagovorniku vedra i nasmijana lica!“ (Musned Ahmed b. Hanbel) Na drugom mjestu, se od Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Jedan čovjek naiđe na jednu granu koja se ispriječila na put kojim muslimani hode, pa reče: Tako mi Allaha, otkloniću ovo kako ne bi smetalo muslimanima – zbog čega ga je Allah dž.š., uveo u džennet!“ (Muslim)
Duše koje su sklone tome da potcjenjuju dobra djela pa makar ona bila i mala to su oboljele duše, a Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ko otkloni prepreku sa puta muslimana – biće mu upisano jedno dobro djelo, a kome jedno dobro djelo bude primljeno i kabul – ući će u džennet!“ (Hasen. Buharija, el-Edeb el-Mufred)
Jedne prilike je Abdullah b. Mes’ud r.a., podigao kamen sa ulice, pa ga neki čovjek upita: Šta učinje to – na šta mu Ibnu Mes’ud r.a., odgovori: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., da je rekao: „Ko ukloni kamen sa puta biće mu upisano jedno dobro djelo, a ko bude imao jedno dobro djelo – ući će u džennet!“ (Taberani)

15. Neimanje briga za muslimanska pitanja i probleme, niti razmišljamo o tome pa makar putem svojih dova ili sadake ili bilo kakve druge pomoći. Osoba slaboga imana je hladna spram onoga što se dešava sa našom braćom diljem svijeta ne bitno da li njih snalaze genocidi, kolonizacije, agresije, protjerivanja, nesreće. Osoba slaboga imana razmišlja samo o sebi i o tome kako treba da samo njemu bude dobro, što nije osobina pravog vjernika. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Pravi vjernik je poput glave na ljudskom tijelu; vjernik osjeća boli vjernika isto kao što i ostalo tijelo osjeća boli glave svoje!“ (Ahmed)

16. Pucanje lanca bratstva međ’ pobratimljenim muslimanima.

Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Musliman je muslimanu brat; ne čini mu nasilje, niti ga potcjenjuje. Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša neće se dvojica zavoljeti u ime Allaha dž.š., ili u ime islama, pa se nakon toga razdvoje a da nije bio u pitanju veliki grijeh kojeg je neko od njih dvojice počinio. Musliman je obavezan spram muslimana šest stvari: Nazdraviti mu kada kihne, obići ga kada bude bolestan, nasihati ga kada je odsutan, druži se s njime i selami ga kada se susretnu, odaziva mu se onda kada ga pozove i prati mu dženazu onda kada umre. Muslimanu je zabranjeno da izbjegava brata muslimana više od tri dana!“ (Musned Ahmed b. Hanbel, br.5357.)
Ovaj hadis je dokaz tome da grijesi utiču i na muslimansko bratstvo, i da grijesi svojim sječivom udaraju po tim korjenima. Ova usamljenost i odbijenost koju čovjek osjeća spram svoje braće muslimana je sigurno posljedica činjenja grijeha i slaboga imana, jer Allah dž.š., čini da se ljudi od griješnika odbijaju, tako da on živi među ljudima najgorim životom, bez ikave cijene, lošeg hala bez ikava respekta i poštovanja. Griješnik gubi priliku druženja sa mu’minima i Allahovim iskrenim robovima, a sa time gubi i Božiju podršku i zaštitu, jer Allah dž.š., brani i štiti one koji vjeruju!

17. Neosjećanje odgovornosti u radu za ovu vjeru. Čovjek slaboga imana ne radi na putu širenja islama, niti se zalaže služiti ovoj vjeri, što je u suprotnosti sa onim na čemu smo zatekli ashabe Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji bi, odmah nakon primanja islama, osjećali nasušnu potrebu da budu u službi islamu i muslimanima.
Imamo primjer ashaba Tufejla b. Amra r.a. – koliko je prošlo između njegovog primanja islama i da’aveta i pozivanja u islam njegovog naroda? Odmah što je izgovorio šehadet uputio se svome narodu kako bi ih pozvao islamu, i nakon samog ulaska u ovu vjeru osjetio je da je na njemu obaveza da se vrati svome narodu kao daija i pozivač ka Allahu subhanehu ve te’ala. Ashabi r.a., su na pravi način podnosili sve ono što neminovno slijedi nakon primanja islama poput „el-Vela’a“ – iskrene ljubavi i prijeteljevanja sa muslimanima, u ime Allaha dž.š., i „el-Bera’a“ – iskrene mržnje i neprijateljevanja sa nevjernicima, u ime Allaha dž.š.!
Imamo i primjer Sumame b. Esala r.a., glavnokomandujućeg za oblast el-Jemama, kada je bio zarobljen, i privezan za džamiju Allahovog Poslanika s.a.w.s., kojem je Poslanik s.a.w.s., ponudio primanje islama, nakon čega je Allah dž.š., ubacio svjetlo upute u srce njegovo zbog čega je on prihvatio islam, nakon čega ode za Mekku kako bi obavio Umru. Kada je stigao u Mekku, Sumame r.a., poruči kurejševićkim nevjernicima: „Neće vam više doći jedno ječmeno zrno iz Jemame, dok vam Poslanik s.a.w.s., ne dadne izuna za to!“ (Buhari)
Dakle, suprostavljanje nevjernicima i njihova ekonomska blokada je nastupila momentalno nakon primanja islama a sve u službu islama i ove uzvišene vjere – jer pravi i iskreni iman čovjeka iziskuje ovako postupanje!

18. Strah, panika i rastrojstvo prilikom određenih nesreća ili nepogoda, pa ćeš ljude slaboga imana primjetiti da su nestabilni, neuravnoteženi, rastrojeni, izgubljenih pogleda, zahajranjeni kada ih snađe neki belaj ili nesreća, spopadnu ih brige tako da se ne mogu na pravi način nositi sa novonastalim situacijama. Sve je ovo plod slaboga imana i slabe vjere kod čovjeka, jer da je iman i vjera kod čovjeka jaka i njegovo držanje bi bilo čvrsto i jako i nepokolebljivo, i sa najvećim problemima bi se hrabro i čvrsto hvatao u koštac!

19. Prekomjerno raspravljanje koji umrtvljuje srca. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Narod koji je zalutao nakon upute – odao se raspravkama!“ (Ahmed)
Raspravljanje bez dokaza i bez iskrenih namjera odvodi od pravoga puta, dok većina ljudi danas se raspravlja bez dokaza i bez znanja, bez Knjige i bez iskrenih namjera.
Da bi se prošli ovog ružnog svojstva dovoljne su nam riječi Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Ja garantujem kuću u sred dženneta, onome ko se prođe raspravke pa makar bio i u pravu!“ (Ebu Davud)

20. Vezanost i privrženost dunjaluku, i odmaranje uz njega. Slabost imana utiče na to da čovjek bude privržen dunjaluku toliko da ako izgubi nešto od dunjaluka odmah počne osjećati bol u svojim grudima zbog toga, poput gubljenja imetka, ili ugleda, ili pozicije, ili staništa. Takva osoba pogrdno gleda i na samoga sebe i na svoju dušu smatrajući je nezaslužnom ličnog respekta.

Ovakva osoba ne može da podnese ni to kada vidi da je njegov brat postigao nešto od dunjaluka što je njega mimoišlo, što kod prvog urađa zavišću i željom za nestankom tih blagodati od njegova brata, što se suprostavlja iskrenom imanu i pravoj vjeri, shodno riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Zavist i iman se ne mogu spojiti u srcu jednog čovjeka!“ (Ebu Davud)

21. Slabost vjere čini čovjeka udaljenijim od tekstova Kur’ana, Sunneta i riječi Selefa tako da se u govoru i zboru takvog čovjeka nikako ne može osjetit pripadnost Kur’anu i Sunnetu i putu Selefa, za razliku od naših starih koji su znali koristiti se sa mnogo ajeta i hadisa i mudrih izreka u svom zboru.

22. Pridavanje velikog značaja svome tijelu u jelu, piću, odijelu, kući i jahalici na uštrp i na račun svoje duše. Da bude stvar još gora, čovjek se odaje rasipništvu i pretjerivanju u navedenim stvarima, dok duša njegova ne nalazi svoju hranu, koja se ne može kupiti po dućanima! Kada je Poslanik s.a.w.s., poslao Mu’aza b. Džebela r.a., kao misionara i daiju, poručio mu je sljedeće: „Čuvaj se strogo rasipništva i uživanja, jer Allahovi robovi nisu oni koji se rasipaju!“ (Ebu Nu’ajm)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Preuzeto sa minber.ba

Tevekkul – istinski oslonac na Allaha je posebna osobina vjernika. Jedna je od najvećih imanskih obaveza i jedan od najviših stepena tevhida i najznačajnijih ibadeta koji približavaju Milostivom Allahu. Tevekkul je vezan za sva vjerska djela, bez obzira bila ona obavezna, preporučena ili dozvoljena, u svima njima vjernik se mora oslanjati na Allaha i tražiti pomoć od Njega za njihovo ostvarenje. Upravo zbog toga velika je i potreba vjernika za tevekkulom i istinski vjernici kada god se pred njima ispriječi neka potreba, oni u njoj pribjegavaju Allahu, subhanehu ve te’ala, oslanjaju se na Njega i vraćaju se Njemu, pa On Uzvišeni olakšava ono što je teško, iz tegobe daje izlaz i olakšicu, olakšava vjerniku da ostvari ono što želi, usljed čega vjernik biva smiren i zadovoljan Allahovom odredbom. Ibnul-Kajjim, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Kada bi čovjeku bilo naređeno od ukloni neko brdo i kada bi se on istinski oslonio na Allaha u tom djelu, zasigurno bi ga i uklonio.“ (Ibnul-Kajjim, Medaridžus-salikin, 1/81.)

Značenje i suština tevekkula

Et-tevekkul u arapskom jeziku ima značenje oslanjanja i prepuštanja, predavanja. Također, za tevekkul se kaže: iskazivanje svoje nemoći i oslanjanje na drugog. (El-Kamus el-Muhit, 4/66; Muhtaru-s-sihah, str. 734.) U šerijatskoj terminologiji tevekkul ima značenje pouzdanja u Allaha, oslanjanja na Njega, prepuštanje svih stvari Njemu i traženje pomoći od Njega uz činjenje propisanih i dozvoljenih djela. Ibn Redžeb, rahimehullahu te’ala, kaže: „Tevvekul je istinski oslonac srcem na Uzvišenog Allaha prilikom postizanja koristi i odagnavanja štete, na dunjaluku ili ahiretu.“ (Ibn Redžeb, Džami’ul-ulumi vel-hikemi, 409.) Ibn Usejmin, rahimehullahu te’ala, kaže: „Tevekkul je istinski oslonac na Allaha, subhanehu ve te’ala, u pribavljanju koristi i odagnavanju štete čineći razloge koje je propisao Allah.“ (Ibn Usejmin, El-Kavlul-mufid ‘ala Kitabit-tevhid, 1/575.)

El-Munavi, rahimehullahu te’ala, kaže: „Tevekkul je čvrsto pouzdanje u ono što se nalazi kod Allaha i okretanje od svega ono što se nalazi u rukama ljudi.“ (Et-Tevkif ‘ala muhimmatit-ta’rif, str. 217.)

Ez-Zubejdi, rahimehullahu te’ala, kaže: „Oslonac srca na Allaha uz istovremeno činjenje propisanih djela s potpunim ubjeđenjem da je Allah Onaj koji opskrbljuje, Stvoritelj, Onaj koji oživljava i usmrćuje, Onaj pored kojeg drugog istinskog boga nema, pored kojeg drugog Gospodara nema.“ (Ez-Zubejdi, Tadžul-‘arus.)

Dakle, suština tevekkula jeste u činjenju propisanih djela i oslanjanju na Onoga ko ih je i propisao, tj. na Uzvišenog Allaha, ubjeđenje da se sve nalazi u Njegovim rukama, pa ukoliko On nešto želi, to će i biti, u protivnom, niko ne može učiniti da se to desi.

Položaj tevekkula u islamu

Uzvišeni Allah je rekao: „…u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!“ (Prijevod značenja El-Maide, 23.) Uzvišeni Allah je u ovom ajetu tevekkul učinio uvjetom imana, pa kada nestane uvjeta, tj. tevekkula, tada nestaje i imana. Na drugom mjestu rekao je Uzvišeni: „…u Njega se pouzdajte ako ste muslimani!“ (Prijevod značenja Junus, 84.) Uzvišeni Allah učinio je oslonac na Sebe dokazom ispravnosti islama. Ibnul-Kajjim, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Tevekkul sadrži polovinu vjere, a drugu polovinu sadrži inabet – istinski povratak Allahu, jer se vjera sastoji od isti’aneta – traženja pomoći i ibadeta, pa je tevekkul isti’anet – traženje pomoći samo od Allaha na ustrajnosti u ibadetu, a inabet – povratak Allahu je ibadet.“ (Ibnul-Kajjim, Medaridžu-s-salikin, 1/113.) Ibn Tejmijje, rahimehullahu te’ala, kaže: „Uistinu je oslonac na Allaha obavezan, naprotiv to je jedna od najvećih obaveza, upravo kao što je i iskrenost prema Allahu obavezna. Uzvišeni Allah naređuje tevekkul u brojnim ajetima više i strožije nego što naređuje abdest i kupanje od dženabeta, kao što također, zabranjuje oslanjanje na nekoga drugog mimo Njega Uzvišenog.“ (Ibn Tejmijje, El-Iman, 2/13.) Seid b. Džubejr, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Tevekkul obuhvata cijeli iman.“ (Ibn Ebi Dunja u djelu Oslonac na Allaha, 39; s vjerodostojnim lancem prenosilaca) Ibnul-Kajjim, rahimehullahu te’ala, kaže: „Najveći i najvredniji vid tevekkula jeste oslonac na Allaha u traženju upute, obožavanju samo Njega, slijeđenju samo Njegovog Poslanika, borbi sljedbenika laži. Ovo je tevekkul poslanika i njihovih posebnih sljedbenika.“ (Ibnul-Kajjim, El-Fevaid, str. 129.) Stoga istinski i potpuni oslonac na Allaha ne mogu ostvariti osim posebni vjernici, kako se spominje u hadisu koji govori o ulasku u Džennet 70.000 ljudi iz ummeta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, bez polaganja računa i kazne. Za njih je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „To su oni koji ne traže da im se uči rukja, koji se ne bave praznovjerjem i zloslutnjom, koji se ne liječe kej’om – žigosanjem i koji se istinski oslanjaju na svoga Gospodara.“ (Buharija i Muslim) Jedan od takvih bio je Ukaša b. Mihsan, radijallahu anhu. Također, i Imran b. Husajn el-Huzai, radijallahu anhu. To je čuveni ashab koji je primio islam u godini Hajbera. U bitki za oslobođenje Mekke nosio je barjak plemena Huza’a. Bio je od uglednih pravnika iz reda ashaba. Omer, radijallahu anhu, poslao ga je u Basru da ljude poučava Allahovoj vjeri, gdje je i umro 52. h.g. Kažu učenjaci da je nakon Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, Imran b. Husajn bio predvodnik mutevekkila (onih koji se na Allaha oslanjaju). Kaže se da je imao neku kožnu bolest pa je saburao na njoj zbog čega su ga selamili meleki. Jedno vrijeme je posustao i liječio se, pa su ga meleki prestali selamiti. Zatim je ostavio liječenje pa su se i meleki vratili i ponovo ga selamili, kako bilježi imam Muslim, 3033. Ono što ukazuje na važnost tevekkula jeste i to što ga je Uzvišeni Allah naredio u najznačajnijim situacijama:

● Uzvišeni Allah naredio je tevekkul u ibadetu. Rekao je: „Obožavaj samo Njega (Allaha) i na Njega se osloni.“ (Prijevod značenja Hud, 123.)

● Naredio je tevekkul u da’vetu – pozivu Allahovoj vjeri. Rekao je: „A oni, ako se okrenu, ti reci: ‘Allah je meni dovoljan! Nema drugog istinskog boga osim Njega! Ja se samo na Njega oslanjam i On je Gospodar Arša Veličanstvenog!’“ (Prijevod značenja Et-Tevbe, 129.) Nuh, alejhis-selam, rekao je svome narodu: “O narode moj, ako vam je dodijao Moj boravak među vama i moje opominjanje Allahovim dokazima – a Ja se stalno uzdam u Allaha – onda se, zajedno sa božanstvima svojim, odlučite, i to ne krijte; zatim završite sa mnom i više ne čekajte.“ (Prijevod značenja Junus, 71.) Zato onaj koji poziva Allahu, ukoliko mu se ne odazovu oni koje poziva, već se okrenu od njega i suprotstavljaju mu se, na njemu je da se istinski osloni na Allaha, i Allah će ga zaštititi njihovog zla i njegova prsa učiniti prostranim.

● Naredio je tevekkul prilikom suđenja, izdavanja i prihvatanja presude. Rekao je: “…Sud pripada jedino njemu, Ja se u njega uzdam, i neka se samo u Njega uzdaju oni koji se uzdaju!“ (Prijevod značenja Jusuf, 67.) Rekao je: „U čemu god vi da se raziđete, pa presuda pripada Allahu, to vam je Allah, moj Gospodar, samo na Njega se oslanjam i samo se Njemu vraćam.“ (Prijevod značenja Eš-Šura, 10.)

● Naredio je oslonac na Allaha u borbi protiv neprijatelja, rekavši: „Ako vas Allah pomogne, nema tog koji će vas nadvladati; ali ako vas ostavi i prezrenim učini, ko je taj koji će vas pomoći nakon Njega! Zato samo na Allaha neka se oslanjaju vjernici!“ (Prijevod značenja Ali Imran, 160.)

● Uzvišeni Allah naredio je tevekkul prilikom dogovaranja oko važnijih poslova. Rekao je: „Pređi im preko greške, traži oprosta za njih i dogovaraj se s njima, pa kada se dogovoriš, doneseš čvrstu odluku, ti se osloni na Allaha, uistinu Allah voli one koji se istinski oslanjaju na Njega.“ (Prijevod značenja Ali Imran, 159.)

● Uzvišeni Allah naredio je tevekkul prilikom traženja opskrbe. Rekao je: „Onome ko se istinski Allaha bude bojao, Allah će mu dati izlaz i opskrbit će ga odakle se on i ne nada, a ko se osloni na Allaha, On mu je dovoljan!“ (Prijevod značenja Et-Talak, 2-3.)

● Uzvišeni Allah naredio je tevekkul prilikom sklapanja ugovora i davanja obećanja, pa u kazivanju o Jakubu i njegovim sinovima, kada su tražili od njega da pošalje s njima mlađeg brata Benjamina, nakon što su mu dali obećanje da će ga vratiti, rekao je Jakub, alejhis-selam: „…pa kada su mu dali čvrsto obećanje, on reče: ‘Allah je Taj na kojeg se oslanjamo u onome što smo se dogovorili!’“ (Prijevod značenja Jusuf, 66.) Sve ovo bez imalo sumnje ukazuje na veličinu i položaj tevekkula u islamu.

Tevekkul u Kur’anu, hadisu i govoru selefa

Riječ tevekkul u jednini i množini, prošlom i sadašnjem vremenu i u imperativu spominje se na 42 mjesta u Kur’anu. U svim tim kur’anskim ajetima tevekkul dolazi u značenju istinskog oslanjanja na Allaha i prepuštanja Njemu svih svojih djela i stanja. I dobar dio tih ajeta prethodno je spomenut. Također brojni su i hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojima se spominje tevekkul.

● Govoreći o Dedždžalu i njegovoj fitni – u hadisu Hašima b. Amra – kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko kaže: ‘Ti si moj Gospodar!’, taj će biti iskušan, dok onaj koji kaže: ‘Lažeš! Moj Gospodar je Allah i ja se samo na Njega oslanjam’, njemu neće ništa nauditi…“ (Ahmed i njegovi prenosioci su prenosioci Sahiha)

● Od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kako da uživam kada je Vlasnik roga primaknuo sebi rog i sluša kada će mu biti naređeno da puhne, pa da i puhne.“ Te riječi kao da su teško pale ashabima Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa im je rekao: „Recite: ‘Allah nam je dovoljan, divan li je On zaštitnik i samo se na Allaha oslanjamo.’“ (Tirmizi, 2431, hasen)

● Prenosi se od Enesa b. Malika, radijallahu anhu, da je neki čovjek rekao: „Allahov Poslaniče! Hoću li svezati devu i osloniti se na Allaha, ili ću je pustiti i osloniti se na Allaha?“ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Sveži je i osloni se na Allaha.“ (Tirmizi, Hakim i Bejheki, a šejh Albani ga je ocijenio dobrim u Sahihul-Džami’u, 4809.)

● Od Omera b. El-Hattaba, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada biste se vi istinski oslanjali na Allaha, On bi vas opskrbljivao kao što opskrbljuje ptice: ujutro odlaze gladne, a predvečer se vraćaju site.“ (Tirmizi, Ibn Madže, Bejheki i Ahmed, a šejh Ahmed Šakir, rahimehullahu te’ala, rekao je za hadis da je vjerodostojan)

● Ibn Mes’ud, radijallahu anhu, rekao je: „Zlosutnja je širk i nema nijednog od nas da ga ne pogađa dio toga, ali to Allah sve odstranjuje tevekkulom na Sebe.“ (Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed i Ahmed Šakir kaže da je lanac prenosilaca vjerodostojan)

● Upitan je Hasan el-Basri o tevekkulu, pa je rekao: „Zadovoljstvo Allahom.“

● Muslim b. Jesar je rekao: „Čini djela poput čovjeka koji smatra da će ga spasiti samo njegova djela i osloni se na Allaha poput čovjeka kojeg neće pogoditi ništa drugo osim ono što mu je Allah odredio.“

● Upitan je Ebu Hazim: „Šta je tvoj imetak?“, pa je odgovorio: „Pouzdanje u Allaha i okretanje od onoga što ljudi imaju u svojim rukama!“ Druge prilike mu je rečeno: „Ti si, doista miskin – siromah!“ Rekao je: „Kako da budem miskin – siromah kada mome Gospodaru pripada sve što je na nebesima i na Zemlji i ono što je između njih.“ Također mu je jedne prilike rečeno: „O Ebu Hazime, vidiš li kako su cijene porasle?!“ Rekao je: „Uistinu, Onaj ko nas opskrbljuje kada je roba jeftina isti je Onaj koji nas opskrbljuje i kada roba poskupi.“

● Jahja b. Ebi Kesir, rahimehullahu te’ala, rekao je: „U Tevratu je bilo zapisano: ‘Proklet je onaj koji se oslanja i uzda u čovjeka kako se oslanja i uzda u Allaha.“’

● Upitan je imam Ahmed: „Šta je dokaz istinskog oslonca na Allaha?“, pa je odgovorio: „Da se osloni na Allaha i da u njegovom srcu ne bude nimalo želje da mu neko od ljudi dođe s nečim. Ako se bude tako ponašao, on će biti onaj koji se istinski oslanja na Allaha i Allah će ga opskrbljivati.“ (Ibn Redžeb, Džami’ul-ulumi vel-hikemi, 456.) Također je upitan o narodu koji ništa ne radi a govori: „Mi se istinski oslanjamo na Allaha“, pa je odgovorio: „To su novotari!“

Kako postići istinski oslonac na Uzvišenog Allaha

● Spoznajom svoga Gospodara, Njegovih svojstava, Njegove svemoći, opstojnosti, jer kada se oslanjaš na Allaha, moraš da vjeruješ da je Allah svemoćan, da ti je On dovoljan i sl.

● Posezanje za svim djelima koja je Uzvišeni Allah propisao na putu postizanja koristi ili odagnavanja štete i neodvajanje tih djela od Uzvišenog Allaha, tj. neposezanje za nekim drugim djelima.

● Ostvarenje istinskog tevhida, jer onaj koji istinski ostvari tevhid, taj će ostvariti i tevekkul.

● Prepuštanje Allahu svih stvari, stanja i situacija u kojima se rob nalazi.

● Lijepo mišljenje o Allahu, subhanehu ve te’ala, ubjeđenje da je On bogat, da je u Njegovim rukama sve, da je On dovoljan da ti pomogne, onaj koji bude imao takvo mišljenje i ubjeđenje, on će se i osloniti na Allaha.

● Predavanje srca Uzvišenom Allahu i odazivanje Njegovim naredbama.

● Oslanjanje na Allaha prije samog djela i zadovoljstvo Allahovom odredbom nakon učinjenog djela.

Djela suprotna tevekkulu

Iz prethodnih kur’anskih ajeta i govora učenjaka može se zaključiti da je oslonac na Allaha vadžib – strogo obavezan. Međutim, ukoliko se čovjek osloni na nekoga drugog mimo Allaha, takav može da se nađe u nekoliko situacija:

● Ukoliko se osloni na nekoga drugog mimo Allaha u djelima koja mu može ispuniti samo Allah, poput onoga koji traži opskrbu od nekoga drugog, izlaz iz tegobne situacije od nekoga drugog, izlječenje i odagnavanje štete od nekoga drugog, takav je počinio djelo velikog širka.

● Ukoliko se čovjek osloni na nekoga od ljudi koji mu može ispuniti ono što on traži od njega, takav je počinio djelo malog širka jer se oslonio na njega.

● Ukoliko se čovjek osloni na Allaha, ali posegne za djelima koja Allah nije propisao, takav također, čini mali širk.

● Opunomoćivanje drugog čovjeka da uradi nešto za tebe, a on je to u mogućnosti; činjenje ovakvog djela je dozvoljeno s tim da se ne smije osloniti na njega, već se treba osloniti na Allaha, subhanehu ve te’ala, da dotičnom olakša ispunjenje njegove potrebe.

Plodovi i koristi tevekkula

● Istinski oslonac na Allaha razlog je pobjede nad neprijateljima. Uzvišeni Allah govori o vjernicima koji su se istinski oslanjali na Njega Uzvišenog: “Rekli su: ‘Dovoljan nam je Allah i divan li je On zaštitnik’, nakon čega ih je snašla Allahova blagodat i dobrota, a zlo ih nije ni dotaklo.“ (Prijevod značenja Ali Imran, 173-174.) “A kada su muslimani vidjeli saveznike, kazali su: ‘Ovo je ono što nam je obećao Allah i Njegov Poslanik i Allah je istinu rekao, i Njegov Poslanik’, pa im to nije povećalo osim iman i predanost Allahu.“ (Prijevod značenja El-Ahzab, 22.)

● Istinski oslonac na Allaha razlog je postizanja koristi i odagnavanja štete i nedaća, dunjalučkih i ahiretskih.

● Put je do opskrbe, pa onaj koji se istinski oslanja na Allaha bit će poput ptice koja ujutro odlazi gladna, a vraća se noću sita.

● Istinski oslonac na Allaha razlog je snage i živosti srca, podstiče srce na odlučnost, rad, poduzimanje propisanih razloga i djela.

● Tevekkul je zaštita od duševnog poraza, gubljenja nade, klonulosti.

● Ko se istinski osloni na Allaha, osjetit će blizinu svoga Gospodara. Uzvišeni Allah bit će uz takvog Svog roba sa Svojom pomoći i podrškom i On će mu biti dovoljan.

● Zbog toga je tevekkul put do ljubavi Uzvišenog Allaha. Zar da ne voliš svoga Gospodara koji je uvijek uz tebe Svojom pomoći i podrškom, Koji te samo za tvoj nijjet i iskreni oslonac nagrađuje i povećava ti Svoje blagodati, odaziva se tvojoj iskrenoj dovi, čuva te od harama, upućuje te u islam, šalje Svoje meleke da te štite?! Kako da ne voliš svoga Gospodara?! I zar da te Allah, subhanehu, kojem predaješ i prepuštaš sva svoja stanja, okrećeš se jedino Njemu, iskazuješ svoju poniznost i potrebu jedino Njemu, zar da te ne zavoli?! Svakako! A znaj da Allahova ljubav dovodi i do Njegova zadovoljstva Svojim robom, iziskuje zaštitu od kazne i Vatre jer se voljeni ne kažnjava niti se udaljava od milosti!

● Tevekkul je razlog da te Uzvišeni Allah hvali, a opet Njegova hvala dokaz je Njegovog zadovoljstva tobom. Uzvišeni Allah kaže: „Lijepe li nagrade za one koji su radili, koji su bili strpljivi i samo se na svoga Gospodara oslanjali.“ (Prijevod značenja El-Ankebut, 58-59.)

● Dakle, iz prethodnog se zaključuje da je tevekkul jedan od razloga postizanja Allahovog zadovoljstva i to je nešto najveće čemu vjernik i vjernica trebaju težiti, jer je Allahovo zadovoljstvo najveća Allahova blagodat za vjernike. Kaže Uzvišeni Allah: „A Allahovo zadovoljstvo veće je od svega! U tome je zasigurno veliki uspjeh!“ (Prijevod značenja Et-Tevbe, 72.)

● Stoga je u tevekkulu ponos i neovisnost od svih ljudi.

● Tevekkulom, istinskim osloncem na Allaha, subhanehu ve te’ala, postiže se zaštita od šejtana koji je uzeo ugovor, dao obećanje da će zavoditi Ademovo potomstvo, prilaziti im sa svih strana. Međutim, jedino onima koji se istinski oslanjaju na Allaha, predaju Allahu, njima ne može prići jer takve vjernike obavija Allahova zaštita. Kaže Uzvišeni Allah: „Uistinu, on nema vlasti nad onima koji vjeruju i koji se samo na svoga Gospodara oslanjaju! On ima vlasti samo nad onima koji se okrenu (od Allaha) i koji Allahu druge smatraju ravnim.“ (Prijevod značenja En-Nahl, 99-100.)

● Tevekkul je put do ulaska u Džennet bez polaganja računa i kazne, što je sigurno najveća korist tevekkula.

Prof. Hajruddin Tahir Ahmetović
El-Asr, br. 43.