Piše: Elvedin Pezić

Učenje ili slušanje Kur’ana trebalo bi da bude svakodnevna navika i običaj muslimana. U tom slučaju čovjeku je neophodno da poznaje propise sedžde-tilavet koja se u Kur’anu ponavlja na više mjesta, bez obzira da li se radilo o učaču ili onome koji sluša učenje Kur’ana. Primijetio sam da na našem jeziku ne postoji, barem koliko je meni poznato, studija u kojoj je detaljnije razmatrana ova tematika, stoga sam odlučio da sakupim osnove ovog poglavlja koje bi trebao poznavati svaki musliman, bez detaljnih iznošenja i citiranja mezhebskih stavova i bez iznošenja pravnih rasprava u pogledu određenih pitanja vezanih za ovo poglavlje, kako ova studija ne bi prerasla u knjigu, a sve to u želji da muslimanima olakšam shvatanje ovog poglavlja.

Za ovaj ibadet, sedždu-tilavet, vezuju se mnogi propisi i adabi koji su često velika nepoznanica muslimanima, zato sam i odlučio da sakupim osnovne propise i adabe o ovoj tematici, izostavljajući u tome propise koji su manje bitni.

Ovu skromnu studiju sam, kako bi korist bila veća i kako bi bila shvatljivija onima koji je budu čitali, podijelio u tri poglavlja:

Prvo poglavlje:
Opći propisi vezani za sedždu-tilavet
Drugo poglavlje:
Propisi sedžde-tilavet u namazu
Treće poglavlje:
Neki propisi iz svakodnevnice vezani za ovo poglavlje

Šta je sedžda-tilavet?
Sedžda-tilavet je zaseban ibadet koji se manifestira činjenjem jedne sedžde, koja se formom ne razlikuje od sedžde u namazu, koju čini učač Kur’ana ili onaj koji sluša učenje Kur’ana druge osobe u momentu kada u Kura’nu naiđe na mjesto sedžde-tilavet. (Definicija autora izrečena na osnovu iščitavanja ove tematike u želji da se početnicima i onima koji slabije poznaju ovu tematiku približi shvatanje ovog ibadeta.

U pravnoj enciklopediji kažu: “Islamski učenjaci imaju zajednički stav da je sedžda-tilavet samo jedna sedžda.” (Mevsu’atu el-fikhije, 24 tom, str. 221.)

Vrijednost sedžde-tilavet
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Kada učeći Kur’an sin Ademov naiđe na sedždu pa je učini, šejtan se udalji i zaplače govoreći: ‘Teško meni, čovjeku je naređena sedžda pa ju je učinio i za to će biti nagrađen Džennetom, a meni je naređena sedžda pa sam je odbio učiniti i zato ću biti kažnjen Džehennemom.” (Muslim od Ebu Hurejre, r.a)

Po mišljenju nekih učenjaka, svi argumenti u kojima se spominje vrijednost sedžde općenito i vrijednost praktikanata ove sedžde ujedno su i dokazi za vrijednost sedžde-tilavet, a to su: sedžda je razlog brisanja grijeha i povećanja čovjekove deredže na ahiretu, čovjek je najbliže svome Gospodaru kada je na sedždi, vrijeme sedžde je blagoslovljeno i u njemu se primaju dove, i mjesto tijela kojim se čini sedžda neće izgorjeti u Džehennemu. (Tejsirur-Rahman fi ahkami sudžudit-tilaveti, str. 4.)
Prvo poglavlje

Opći propisi vezani za sedždu-tilavet

1-Pravni status sedžde-tilavet
Na samom početku, musliman treba znati pravni status sedžde-tilavet, naročito ako u obzir uzmemo činjenicu da je bilo učenjaka koji su kazali da je sedžda-tilavet obaveza – vadžib, što znači da je grješan onaj ko je ne izvrši.
Islamski učenjaci, općenito, imaju jednoglasan stav da je ibadet činjenja sedžde-tilavet propisan.
Jednoglasan stav učenjaka o tome prenijeli su mnogi učenjaci:
Kazao je imam En-Nevevi: “Islamski učenjaci u pogledu propisanosti sedžde-tilavet imaju jednoglasan stav, s tim što se razilaze da li iz te naredbe proizlazi obaveza ili pohvalnost.” (Et-Tibjan, str. 75.)
“Islamski učenjaci imaju jednoglasan stav u pogledu propisanosti sedžde-tilavet, zbog ajeta i hadisa koji govore o tome.” ( Mevsu’atu el-fikhije, 24 tom, str. 212.)

Na propisanost ovog ibadeta, sedžde-tilavet, ukazuju mnogi kur’ansko-hadiski argumenti:
Kazao je Uzvišeni Allah: “To su ti vjerovjesnici koje je Allah milošću Svojom obasuo, potomci Ademovi i oni koje smo sa Nuhom nosili, i potomci Ibrahimovi i Israilovi, i oni koje smo uputili i odabrali. Kad bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i plakali.” (Merjem, 58.)
Kazao je Uzvišeni Allah: “A kad se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani.” I spominji Gospodara svoga ujutro i naveče u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi nemaran – oni koji su bliski Gospodaru tvome doista ne zaziru da Mu se klanjaju; samo Njega hvale i samo pred Njim licem na tle padaju.” (El-Earaf, 204-206.)
Kazao je Uzvišeni Allah: “Reci: Vjerovali u njega ili ne vjerovali, oni kojima je još prije objavljivanja njegova dato znanje padaju licem na tle kad im se on čita, i govore: ‘Hvaljen neka je Gospodar naš, obećanje Gospodara našeg se ispunilo!’ I padaju licem na tle plačući, i on im uvećava strahopoštovanje.” (El-Isra’, 107-109.)
Od Abdullaha ibn Omera, r.a., prenosi se da je kazao: ‘’U našem prisustvu Allahov Poslanik bi proučio ajet u kojem je sedžda, pa bismo svi zajedno učinili sedždu, tako da bi se stvorila gužva da neko od nas ne bi našao prostora za sedždu.” (Buharija i Muslim.)

2- Sedžda-tilavet za učača Kur’ana
Islamski učenjaci, nakon što su zauzeli jednoglasan stav da je sedžda-tilavet propisan ibadet, u pogledu pravnog statusa sedžde-tilavet za osobu koja uči Kur’an, zauzeli su različite stavove. Većina – džumhur islamskih pravnika smatrala je sedždu-tilavet pohvalnim činom. Tog stav su bili učenjaci malikijske, šafijske i bukvalističke pravne škole. Ovaj stav također je zastupao imam Ahmed u jednoj predaji od njega i tu predaju preferirala je i prihvatila u mezhebu većina učenjaka hanbelijske pravne škole. (El-Mugni. 1 tom, str. 687; El-Muhalla, 5 tom, str. 106.)
Druga skupina učenjaka smatrala je da je sedžda-tilavet obaveza – vadžib. Tog stava bili su učenjaci hanefijske pravne škole, po jednoj predaji to je bio stav imama Ahmeda, a to mišljenje odabrao je i šejhul-islam Ibn Tejmijje. (Redul-Muhtar , 5 tom, str. 429; El-Insaf, 2 tom, str. 193; Fetava el-kubra , 5 tom, str. 304.)
Smatram, a Allah najbolje zna, da je prvo mišljenje prioritetnije, iz sljedećih razloga:
1-Zbog vjerodostojnih predaja u kojima je zabilježeno da Allahov Poslanik ponekada nije činio sedždu-tilavet, niti je ukorio druge koji su u njegovom prisustvu izostavljali činjenje sedžde-tilavet. To jasno ukazuje da to nije obaveza, jer da je činjenje sedžde-tilavet bilo obaveza, on to ne bi izostavio niti bi prešutio drugima izostavljanje vadžiba.
Od Zejda ibn Sabita, r.a., prenosi se da je kazao: “Učio sam Poslaniku ‘Ve nedžmi’, i on tada nije učinio sedždu.” (Buharija.)
2- Praksa ashaba potvrđuje da su oni shvatili da sedžda-tilavet nije stroga obaveza, večćda je to pohvalna stvar, ko je učini, imat će nagradu, a ko ne učini, neće biti grješan.
Prenosi se da je Omer, r.a., jedne prilike na minberu, petkom, učio suru En-Nahl sve dok nije došao da mjesta sedžde, pa je sišao i učinio sedždu, a u tome su ga slijedili ostali. Sljedeće hutbe Omer je učinio isto, učio istu suru, a potom je kazao: ‘O ljudi, mi učimo ajete u kojim se čini sedžda, onaj ko učini sedždu, ispravno je postupio, a onaj koji ne učini, neće biti grješan. Pa Omer nije učinio sedždu.” ( Buharija.)
Kazao je imam Nevevi u komentaru ove predaje: “Ovaj Omerov postupak i njegove riječi, na ovakvom mjestu gdje je bilo mnogo ashaba, jasno ukazuje na to da su oni imali jednoglasan stav da sedžda-tilavet nije obaveza – vadžib.” (El-Medžmu’u , 4 tom, str. 62.)
3- Određeni broj učenjaka spomenuo je da je, po jednoglasnom stavu učenjaka, dozvoljeno činiti sedždu-tilavet na jahalici prilikom putovanja. Da je sedžda-tilavet bila obaveza – vadžib, ne bi je bilo dozvoljeno činiti na jahalici kao što nije dozvoljeno činiti obaveznu sedždu u namazu na jahalici. ( El-Medžmu’u , 4 tom, str. 62.)

3- Sedžda-tilavet za onoga koji (s namjerom) sluša učenje Kur’ana (ar. mustemi’a)
U pogledu propisa činjenja sedžde-tilavet za onoga koji sjedi radi slušanja Kur’ana, islamski učenjaci imaju jednoglasan stav da je to propisano djelo, s tim što se razilaze, kao i u prethodno spomenutom pitanju, da li je to obavaza ili ne.
Shodno tome, i u pogledu ovog pitanja ispravno je da to nije obaveza, na osnovu svih onih argumenata koje smo spomenuli dokazujući da sedžda-tilavet nije obaveza onome ko uči Kur’an.

4- Sedžda-tilavet za onoga koji bez namjere čuje učenje Kur’ana (ar. sami’a)
U pogledu osobe koja je samo čula učenja ajeta u kojem je sedžda-tilavet, ne namjeravajući slušanje Kur’ana, islamski učenjaci također su zauzeli različite stavove.
Većina učenjaka smatrala je da sedžda-tilavet nije propisana u pogledu osobe koja čuje učenje Kur’ana bez namjere. Svoj su stav argumentirali predajom Osmana, r.a., u kojoj se navodi da je jedne prilike prošao pored čovjeka koji je ljudima vazio, pa je spomenuo ajet u kojem se čini sedžda-tilavet kako bi i Osman, r.a., učinio sedždu sa njime, a on je nastavio da ide ne čineći sedždu. Kada su ga upitali o tome, kazao je: “Sedžda-tilavet je propisana onome koji sluša Kur’an.” ( Buharija-muallekan.)
To isto potvrđuje predaja Ibn Abbasa, r.a.: “Sedžda-tilavet je propisana onome ko sjedne da sluša učenja Kur’ana.” (Ibn Ebi Šejbe i Abdur-Rezak.)
Što se tiče predaje Ibn Omera, r.a.: “Sedžda-tilavet je propisana onome koji čuje učenje Kur’ana.” ( Ibn Ebi Šejbe.)
Pošto je ova predaja dvosmislena, može se razumjeti na način da se odnosi na onoga koji ciljano čuje učenje Kur’ana, kao što je to spomenuo Ibn Kudame u odgovoru na ovu predaju. (Mugni, 1 tom, str. 687.)

5- Uvjetovanje pravne čistoće – abdesta za ispravnost sedžde-tilavet
Jedno od najbitnijih pitanja u ovom poglavlju jeste i pitanje pravne čistoće, tj. da li se za ispravnost sedžde-tilavet uvjetuju isti uvjeti kao i za validnost namaza. Bitnost ovog pitanja ogleda se u tome što o njemu ovise mnoga druga pitanja u ovom poglavlju, kao što su: da li je prilikom činjenja sedžde-tilavet obaveza okretanje prema Kibli, pokrivanje stidnih dijelova tijela – stavljanje mahrame za žene, donošenje početnog tekbira i pravna čistoća – abdest.
Većina islamskih učenjaka smatrala je da se sedžda-tilavet smatra namazom i da se za njenu validnost uvjetuju isti uvjeti kao i za ispravnost namaza. Tog stava bili su učenjaci hanefijske, malikijske, šafijske pravne škole, kao i većina učenjaka hanbelijske pravne škole. (El-Bahrur-raik. 2 tom, str. 128; El-Medžmu’u, 2 tom, str.353; El-Insaf, 2 tom, str .193.)
S druge strane, šejhul-islam Ibn Tejmijje i imam Ibn Hazm smatrali su da sedžda-tilavet nije namaz i da se za validnost sedžde-tilavet ne uvjetuju isti uvjeti kao i za validnost namaza, s tim što je šejhul-islam smatrao da je prioritetnije da čovjek čini sedždu-tilavet u stanju kada ispunjava uvjete za validnost namaza, kako bi izbjegao razilaženje islamskih učenjaka. (El-Muhalla, 5 tom, str. 111; Fetava el-kubra, 5 tom, str. 304.)
Ako pažljivo pogledamo u dokaze obje skupine, vidjet ćemo da niti jedna skupina ne posjeduje jasne dokaze kojima potkrepljuje svoj stav.
Smatram, a Allah najbolje zna, da je jače i prihvatljivije mišljenje onih koji smatraju da sedžda-tilavet nije namaz i da se za njenu validnost ne uvjetuju isti uvjeti kao za validnost namaza, a to iz sljedećih razloga:
1- Ako za određenu stvar želimo reći da je obaveza, moramo za tu tvrdnju imati jasan dokaz, što nije slučaj u ovoj situaciji. Osnova je da to nije obaveza sve dok se jasnim dokazom ne potvrdi da se sedžda-tilavet smatra namazom.
2- Od Ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik učinio sedždu-tilavet u suri En-Nedžm, pa su sedždu učinili sa njim muslimani, mušrici, džinni i ostali ljudi.” (Buharija-muallekan.)
3- Prenosi se od Ibn Omera, r.a., da je sedždu-tilavet činio u stanju pravne nečistoće, dakle bez abdesta. (Buharija-muallekan.)
Ovaj stav također je preferirala i odabrala institucija Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji na čelu sa uvaženim šejhom Abul-Azizom Ibn Bazom.
U Stalnoj komisiji kazali su: “Određeni dio učenjaka smatrao je da je sedžda-tilavet namaz. Na osnovu toga kazali su da je uvjet za ispravnost sedžde-tilavet pravna čistoća, okretanje prema Kibli, donošenje tekbira pri spuštanju i prilikom povratka sa sedžde, i predaja selama. Drugi dio učenjaka smatrao je da je sedžda-tilavet ibadet, ali da to nije namaz. Na osnovu toga su kazali da se za njenu ispravnost ne uvjetuje pravna čistoća, okretanje prema Kibli, niti ostale stvari koje smo prethodno spomenuli. Ovo mišljenje je, po nama, prioritetnije. Mi ne poznajemo dokaz na osnovu kojeg bismo kazali da je validnost sedžde-tilavet uvjetovana pravnom čistoćom, okretanjem prema Kibli. Međutim, svakako je prioritenije, ako je u granicama mogućnosti, da osoba koja čini sedždu-tilavet bude pravno čista – pod abdestom, da se okrene prema Kibli, a to sve kao bi izbjegla razilaženje učenjaka.” (Fetve Stalne komisije, 7 tom, str. 262.)

Na osnovu spomenutog možemo kazati sljedeće: Sedžda-tilavet nije namaz i za njenu validnost ne uvjetuju se isti uvjeti kao za validnost namaza. Na osnovu toga možemo kazati da je osobi koja uči (napamet) Kur’an, bez abdesta, i prouči ajet sedžde-tilavet dozvoljeno da učini sedždu-tilavet, kao što joj je dozvoljeno da učini sedždu u nekom drugom pravcu, a ne u pravcu Kible, niti je ženi u toku činjenja sedžde-tilavet obaveza nositi mahramu (pošto je ženi dozvoljeno da uči Kur’an bez mahrame), a isto tako ženi u menstrualnom ciklusu dozvoljeno je da učini sedždu ako je učila Kur’an napamet ili je slušala učenje Kur’ana.
Kada su o nošenju mahrame u toku sedžde-tilavet upitani u Stalnoj komisiji za fetve, odgovorili su:
‘’Prioritetnije je da žena čini sedždu-tilavet pokrivene glave, ali ako bi učinila sedždu-tilavet otkrivene glave, nadamo se da to nije prijestup, zato što sedžda-tilavet ne uzima iste propise kao namaz. Sedždom-tilavet se izražava poniženost i približavanje Allahu, kao što je slučaj i sa ostalim zikrovim i dobrim djelima.’’ (Fetve Stalne komisije, 7 tom, str. 263.)

6-Način obavljanja sedžde-tilavet
Jedno od najčešćih pitanja koja ljudi postavljaju iz ovog poglavlja vezano je za formu sedžde-tilavet, tj. na koji način i kao se čini sedžda-tilavet izvan namaza. U nastavku ćemo spomenuti nekoliko pitanja vezanih za način obavljanja sedžde-tilavet.

a-Ustajanje radi činjenja sedžde-tilavet
Čovjek koji uči Kur’an ili sluša učenje Kur’ana, najčešće to čini sjedeći, stoga se u ovom slučaju nameće sljedeće pitanje: Da li je takvoj osobi propisano da ustane i nakon toga učini sedždu-tilavet ili će je učiniti iz stanja u kojem se nalazi?
Islamski učenjaci – pravnici su i u pogledu ovog pitanja zauzeli različite stavove: jedni su smatrali da je osobi koja sjedi propisano da ustane i da nakon toga učini sedždu-tilavet, dok su drugi smatrali da to nije propisano.
Prvo mišljenje je zastupala izrazita većina učenjaka: hanefijska pravna škola, po jednom mišljenju, i učenjaci šafijske pravne škole, te neki učenjaci hanbelijske pravne škole, od kojih je i šejhul-islam Ibn Tejmijje. (El-Medžmu’u, 3 tom, str. 408.; Fetava el-kubra, 2 tom, str. 262.)
Drugo mišljenje zastupao je dio učenjaka šafijske pravne škole i to je jače mišljenje u mezhebu.
( El-Medžmu’u, 4 / str. 74.)
Ako pažljivo pogledamo u tekstove koje su obje skupine spomenule, vidjet ćemo da ne postoji jasan dokaz na koji bi se čovjek mogao pozvati u ovom pitanju.
Smatram, a Allah najbolje zna, da u slučaju osobe koja sjedeći uči Kur’an ne postoji jasan dokaz koji potvrđuje propisanost ustajanja prilikom činjenja sedžde-tilavet.
Kazao je imam Nevevi: “U pogledu tog pitanja (ustajanja zbog činjenja sedžde-tilavet) ne postoji validan dokaz na koji bi se moglo pozvati. Zato je preferirajuće mišljenje da to treba izbjegavati, jer je to novotarija, a mnogo je vjerodostojnih hadisa koji zabranjuju novotarije. Što se tiče predaje koju je zabilježio imam Bejheki sa svojim senedom od Ummu Seleme el-Ezdije da je rekla: ‘Vidjela sma Aišu, r.a., da je učila u Mushafu pa kada bi naišla na sedždu-tilavet, ustala bi i učinila sedždu’, ova predaja nije vjerodostojna zbog nepoznanosti Ummu Seleme el-Ezdije. A Allah najbolje zna.” (El-Medžmu’u, 4 tom, str. 74.)
Na kraju, ovaj stav također je preferirala i odabrala institucija Stalna komisija za fetve na čelu sa uvaženim šejhom Abdul-Azizom Ibn Bazom, pozivajući se u svojoj fetvi na nepostojanje dokaza koji potvrđuje propisanost tog postupka. (Fetve Stalne komisije, 7 tom, str. 265.)

b-Predaja selama nakon učinjene sedžde-tilavet
U pogledu ovog pitanja ne postoje dokazi na koje bi se čovjek mogao pozvati. Stoga je veliki broj učenjaka smatrao da predaja selama nakon sedžde-tilavet nije propisana. Tog stava bili su: učenjaci hanefijske i malikijske pravne škole, jedan rivajet u šafijskom mezhebu, po jednoj predaji, tog stava bio je imam Ahmed, i na kraju to je stav šejhul-islam Ibn Tejmijje. (El-Medžmu’u, 4 tom, str. 74.)
Smatram, a Allah najbolje zna, da ne postoji jasan dokaz koji potvrđuje propisanost predaje selama nakon sedžde-tilavet.
Kazao je šejhul-islam: “Što se tiče sedžde-tilavet ili sedžde šukra – zahvale, u pogledu toga nije preneseno od Poslanika, niti od ashaba, nešto na osnovu čega bi kazali da je u njima propisana predaja selama.” (El-Fetava, 21tom, str. 277.)
Na kraju, ovaj stav također je preferirala i odabrala institucija Stalna komisija za fetve na čelu sa uvaženim šejhom Abdul-Azizom Ibn Bazom, pozivajući se u svojoj fetvi na nepostojanje dokaza koji potvrđuje propisanost tog postupka.

c-Šta se uči na sedždi-tilavet
Učenjaci četiri pravne škole imaju jednoglasan stav da je od sunneta prilikom sedžde-tilavet da se veliča Allah istim zikrom koji se uči na sedždi u namazu, riječima ‘Subhane Rabijel-e’ala’, ili dovama koje su zabilježene u vjerodostojnim hadisima u kojima se navodi da je Allahov Poslanik tom prilikom učio:
Od Aiše, r.a., prenosi se da je rekla: ‘‘Allahov Poslanik, na sedždi-tilavet u noćnom namazu, govorio bi: “Moje lice čini sedždu Onome koji ga je stvorio, Onome koji mu je stvorio vid i sluh, Njegovom snagom i moći.” (Fetve Stalne komisije, 7 tom, str. 261.)

Od Ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je neki došao čovjek Allahovom Poslaniku i kazao: ‘Sinoć sam sanjao kako klanjam iza jednog drveta koje je učinilo sedždu zbog moje sedžde, pa sam čuo to drvo da govori: ‘Gospodaru moj, upiši mi kod Sebe nagradu zbog nje, oprosti mi grijehe zbog nje, učini je mojom opskrbom kod Sebe i primi je od mene kao što si je primio od Svoga roba Davuda.’” Ibn Abbas je kazao: ‘‘Allahov Poslanik učio je kur’anski ajet u kojem je sedžda, pa je učinio sedždu i čuo sam ga da dovi istom onom dovom za koju je čovjek rekao da je dovilo drvo.” (Tirmizi, dobrim – hasen ocijenio ga je šejh Albani.)

Drugo poglavlje
Propisi sedžde-tilavet u namazu

1-Učenja ajeta sedžde-tilavet u situaciji kada se klanja namaz u džematu
a-Većina islamskih učenjaka smatrala je da je propisano – dozvoljeno učenje ajeta u kojima se čini sedžda-tilavet u namazima u kojima imam uči naglas.
Tog stava bili su učenjaci hanefijske, šafijske i hanbelijske pravne škole. (El-Medžmu’u, 4 tom, str. 64.)

Svoj stav argumentirali su sljedećim dokazima:
Od Ebu Rafi’e se prenosi da je rekao: ‘’Klanjao sam sa Ebu Hurejrom jacija-namaz, pa je kao imam učio ‘Izes-Semau inšekkat’ i učinio sedždu. Upitao sam ga: Kakva je to sedžda?, a on je rekao: ‘Ovu sedždu sam činio iza Ebul-Kasima i neću prestati da je činim sve dok se ponovo ne sretnem sa njim.’” (Ebu Davud, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani.)
Imam Mesruk je spomenuo da je Osman, r.a., na jacija-namazu učio ‘Ven-Nedžmi’ pa je učinio sedždu.

b-Suprotno tome, veliki broj učenjaka smatrao je pokuđenim da imam uči ajete u kojima se čini sedžda-tilavet u namazima u kojima se uči u sebi.
Svoj stav su argumentirali činjenicom da imam ako prouči ajete u kojima se čini sedžda-tilavet, može biti u jednoj od dvije situacije: da ne učini sedždu-tilavet, a na taj način je izostavio sunnet, ili da je učini, što može uzrokovati pometnju u džematu – zbog onih koji nisu blizu imama i ne vide imama. Zato su smatrali da je prioritetnije da ostavi učenje koje uzrokuje sedždu-tilavet.. (El-Ahkam el-fikhije el-hassa bil-kur’an. str. 660.)
Svoj stav su također argumentirali činjenicom da ne postoji jasan i vjerodostojan primjer iz prakse Allahovog Poslanik da je to činio.
Smatram, a Allah najbolje zna, da je prioritetnije da imam ne uči ajete u kojima se čini sedžda-tilavet u namazima u kojima se uči u sebi, osim u situaciji ako broj džematlija nije velik i ako imam zna da džematlije znaju propis o tome i da to neće unijeti pometnju u džematu.
c-Donošenje tekbira pri činjenju sedžde-tilavet
U pogledu ovog pitanja učenjaci četiri pravne škole imaju jednoglasan stav da je propisano donošenje tekbira u situaciji kada se čini sedžda-tilavet u namazu, tekbir pri odlasku na sedždu i drugi prilikom povratka sa sedžde. (El-Mugni, 1 tom, str. 686; El-Medžmu’u, 4 tom, str. 72.)
Svoj stav su zasnovali na općim dokazima u kojima je spomenuto da je Allahov Poslanik prilikom svakog spuštanja i podizanja u namazu donosio tekbire.
Kazao je Ibn Mes’ud, r.a: “Vidio sam Allahovog Poslanika kako donosi tekbire prilikom svakog podizanja i spuštanja u namazu, te svakom sjedenju i ustajanju.” (Tirmizi, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani.)
d-Da li će muktedija (onaj ko klanja za imamom) činiti sedždu-tilavet zbog svog učenja
U slučaju da se desi da čovjek koji klanja za imamom u namazu u kojem se uči u sebi, i on kao muktedija prouči ajete u kojima se čini sedžda-tilavet, da li je njemu u toj situaciji propisano da učini sedždu-tilavet ili ne?
Po mišljenju četiri pravne škole, čovjeku u toj situaciji nije propisano činjenje sedžde-tilavet.
Svoj stav su argumentirali riječima Allahovog Poslanika, u kojima zabranjuje da se muktedija razlikuje u svojim postupcima od imama: “Imam je postavljen da ga slijedite zato se ne razlikujte od njega. Kada donese početni tekbir, i vi to učinite, kada ode na ruku’, i vi to učinite…” (Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, r.a.)
Po mišljenju određenog broja učenjaka, ako bi čovjek u ovoj situaciji, svjestan propisa, učinio sedždu-tilavet, njegov bi namaz bio pokvaren.
Upitan je šejh Usejmin o čovjeku koji prouči ajet u kojem se čini sedžda-tilavet u namazu koji klanja za imamom, pa je odgovorio:
“On neće činiti sedždu, zato što je slijeđenje imama obaveza – vadžib a činjenje sedžde-tilavet je sunnet. U toj situaciji kada je muktedija (klanja za imamom), nije mu dozvoljno da učini sedždu-tilavet zbog svog učenja. Ako bi to svjesno učinio, znajući da mu to nije dozvoljeno, njegov bi namaz bio pokvaren.” (Fetava islamijje, 1 tom, str. 290. )

Treće poglavlje
Neki propisi iz svakodnevnice vezani za ovo poglavlje

1-Izostavljanje ajeta sedžde-tilaveta prilikom učenja Kur’ana
Možda bi neko u želji da izbjegne činjenje sedžde-tilavet pribjegao varci izostavljanja ajeta sedžde-tilavet. U vezi s tim, ističemo sljedeće: Učenjaci tri pravne škole zauzeli su zajednički stav da je pokuđeno da se u toku učenja Kur’ana preskoči ajet sedžde-tilavet.
Više je razloga zbog kojih su učenjaci ovaj čin smatrali pokuđenim, jedna od njih jeste i da to uzrokuje izbjegavanje određenog dijela Kur’ana, što je samo po sebi pokuđeno.
2-Da li se sedžda-tilavet čini u vremenima kada je pokuđeno klanjati nafilu?
Jedno od pitanja koje veoma često može čovjeku biti potrebno jeste i pitanje: Da li se sedžda-tilavet čini u vremenima kada je pokuđeno klanjati nafilu?
Odgovor na ovo pitanje vraća se na pitanje da li je sedžda-tilavet namaz ili ne. Pošto smo preferirali mišljenje da sedžda-tilavet nije namaz i za njenu validnost se ne uvjetuju uvjeti namaza, kažemo da je dozvoljeno činiti sedždu-tilavet u vremenima kada je pokuđeno klanjati nafilu.
Ovaj stav zastupao je veliki broj učenjaka, od kojih su: učenjaci šafijske i bukvalističke pravne škole, tog stava bio je imam Ahmed u jednoj predaji od njega, a to mišljenje odabrao je i šejhul-islam Ibn Tejmijje. (El-Medžmu’u, 4 tom, str. 80.)
Stalna komisija za fetve, kada je upitana o činjenju sedžde-tilavet u vremenim kada je pokuđeno činjenje opće nafile, kazala je:
“Dozvoljeno je činiti sedždu-tilavet u vremenima kada je pokuđeno činjenje nafile, po odabranom mišljenju, zato što se na sedždu-tilavet ne odnose propisi namaza. Ako bismo prihvatili činjeniicu da se na sedždu-tilavet odnose propisi namaza, opet bi je bilo dozvoljeno činiti u tim vremenima zato što bi ta sedžda potpadala pod pojam ‘’namaza sa povodom’’ kao što je namaz pri pomračenju Sunca i Mjeseca, ili dva rekata nakon tavafa za onoga koji je obavljao tavaf u vremenu kada je zabranjeno klanjati nafilu.” (Fetve Stalne komisije, 7 tom, str. 264.)
3-Gdje spustiti Kur’an iz kojeg čovjek uči kada čini sedždu-tilavet?
Veoma često se dešava da čovjek koji uči Kur’an i prouči ajet u kojem se čini sedžda-tilavet ne zna kako da postupi sa Mushafom iz kojeg je učio, pošto treba da prilikom sedžde spusti dlanove na tlo.
Velikom učenjaku današnjice šejhu Ibn Bazu postavljeno je takvo pitanje pa je odgovorio:
“Ne postoji zapreka da se Mushaf spusti na zemlju (ćilim), ako je čisto mjesto na koje će se spustiti Mushaf, u vremenu dok čovjek čini sedždu-tilavet. Ako bi čovjek bio u mogućnosti da ga spusti na mjesto koje je uzdignuto, to bi svakako bilo propisano, ili da Mushaf iz kojeg uči da na čuvanje nekom bratu koji je u blizini, dok učač završi sa sedždom-tilavet, zato što je u tome čuvanje i veličanje Kur’ana i također, kako drugi ljudi ne bi pomislili da želi oskrnaviti svetost Kur’ana.” (Fetve šejha Bin Baza, 24 tom, str. 349.)

4-Da li činiti sedždu-tilavet kada se čuje učenje Kur’ana na kaseti, komjuteru i sl.?
Također, od propisa koji mogu svakodnevno biti potrebni muslimanu, a vezani su za ovo poglavlje jeste i pitanje: Da li činiti sedždu-tilavet kada se čuje učenje Kur’ana na kaseti, komjuteru i sl.?
U pogledu tog pitanja šejh Bin Baz kazao je: “Nije propisano da sedždu-tilavet čini onaj koji sluša osim u slučaju kada to učini i onaj koji uči. Kada je Zejd ibn Sabit učio Poslaniku suru En-Nedži i nije učinio sedždu, Poslanik također nije učinio sedždu. Ova predaja ukazuje da sedžda-tilavet nije obaveza – vadžib, jer Allahov Poslanik nije negirao Zejdov postupak. Također, ova predaja ukazuje da onaj koji sluša neće činiti sedždu ako je nije učinio onaj koji uči Kur’an.” (Fetve šejha Bin Baza, 11 tom, str. 415. )

5-Kako postupiti ako muktedija ode na ruku’, a imam učini sedždu-tilavet?
Propis koji bi mogao trebati svakom muslimanu jeste situacija da imam uči suru na kraju koje je sedžda-tilavet i nakon toga donese tekbir i učini sedždu-tilavet, a muktedija ne znajući da se tu čini sedžda, ode na ruku’. Kako postupiti?

U ovoj situaciji čovjek može biti u jednoj od dvije situacije, prva: dok bude na ruku’u da shvati da je imam učinio sedždu, kada treba da i on učini sedždu, slijedeći imama; druga: da ne sazna da je imam bio na sedždi sve dok imam ne donese drugi tekbir i vrati se sa sedžde, u tom slučaju kada čuje imamov tekbir vratit će se na kijam – stajanje i nastaviti slijediti imama u daljnjim radnjama namaza. (Sažeto iz Fetava šejha Usejmina, 24 tom, str. 14.)

Zaključci:
Sedžda-tilavet je propisan ibadet po konsenzusu islamskih učenjaka.
Sedžda-tilavet je potvrđeni sunnet, kako za onoga koji uči tako i za onoga koji sluša učenje Kur’ana. Zato musliman ne bi trebao da je izostavlja osim u iznimnim situacijama.
Propis sedžde-tilavet ne odnosi se na osobu koja nenamjerno čuje učenje Kur’ana.
Sedžda-tilavet nije namaz i na osnovu toga za njenu validnost se ne uvjetuju isti uvjeti kao za valjanost namaza, iako je prioritetnije da osoba koja čini sedždu-tilavet bude pravno čista – pod abdestom, okrenuta prema Kibli i pokrivenih stidnih dijelova tijela.
Nije propisano ustajanje radi činjenja sedžde-tilavet u pogledu osobe koja izvan namaza sjedeći uči ili sluša Kur’an.
Nije propisana predaja selama nakon učinjene sedžde-tilavet.
Tokom činjenja sedžde-tilavet propisano je veličanje Allaha zikrom koji se općenito uči na sedždi u namazu ili dovama koje su u vjerodostojnim predajama zabilježene od Allahovog Poslanika.
Imamu koji predvodi ljude u namazu dozvoljeno je da uči ajete sedžde-tilavet ako je u pitanju namaz u kojem se uči naglas, dok je prioritetnije da to ne čini ako je u pitanju namaz u kojem se uči u sebi.
Popisano je donošenje tekbira, kako pri odlasku na sedždu tako i pri povratku sa sedžde, prilikom činjenja sedžde-tilavet u namazu.
Prilikom učenja Kur’ana pokuđeno je preskakati ajete sedžde-tilavet, s namjerom da se izbjegne činjenje sedžde.
Dozvoljeno je činiti sedždu-tilavet u vremenima u kojima je pokuđeno klanjanje opće nafile.
Nije propisano činjenje sedžde-tilavet u slučaju kada čovjek čuje učenje Kur’ana na radiju, televiziji, kompjuteru i sl.

Naša zadnja dova je:
Hvala Allahu uz čije blagodati se upotpunjavaju dobra djela!

Sarajevo 22. 7. 2010.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead ef. Jasavić

Da li je namaski zikr propisan za učiti, poslije preklanjanih sun-sunneta ili poslije preklanjanog farza, to ćemo, između ostalog, najbolje razumjeti iz samih predaja i hadisa Poslanika s.a.w.s., koje nam potanko objašnjavaju to šta znači riječ „el-Mektuba“ – poslije koje je propisan namaski zikr, a koja se spominje u brojnim hadisima koji govore o namaskim dovama i zikrovima. Objava islama sama sebe tumači, pa tako kur’anski ajeti jedni druge tumače, poslanikovi s.a.w.s., hadisi jedni druge tumače, i sami ajeti i hadisi se također međusobno detaljišu i tumače. Vođeni ovim pravilom, vratili smo se na hadise Poslanika s.a.w.s., kako bi bolje razumjeli to šta znači riječ el-Mektuba poslije koje su propisani brojni namaski zikrovi i dove:

Alija r.a., kaže: „Allahov Poslanik s.a.w.s., bi, nakon svakog farz-namaza (mektuba), klanjao dva rekata namaza (son-sunnet), izuzev nakon farza od sabaha i od ikindije namaza!“ (Sunen, Ebu Davud, br.1277.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.1012.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1196.; Musned, el-Bezzar, br.674.; el-Sunen, el-Kubra, el-Nesa’i, br.339.; Musned, Ebu Ja’ala, br.573.)

Abdullah b. Sa’ad r.a., kaže: Pitao sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., o tome šta je vrijednije: namaz u mojoj kući ili namaz u džamiji? Reče: Vidiš li gdje mi je kuća?! Kako je blizu džamiji!? „Da klanjam kod kuće, draže mi je nego li da klanjam u džamiji – izuzev ako je u pitanju farz-namaz (mektuba)!“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.1378.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.19029.)

Ebul-Derda’ r.a., kaže: „Moj prijatelj mi je ostavio u oporuku sljedeće: Nemoj ništa Allahu smatrat ravnim, pa makar te trgali i gorjeli; nemoj namjerno izostavljati farz-namaz (mektuba) – a onaj ko ga bude namjerno izostavljao, taj nikakvog opravdanja neće imati; nemoj piti alkohol jer je on ključ svakog zla!“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.4034.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.22128.; Musned, el-Bezzar, br.4148.)

Osman r.a., kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako govori: „Ko se bude lijepo abdestio, a zatim bude pješačio radi klanjanja farz-namaza (mektuba), kojeg i preklanja za imamom – grijeh će mu biti oprošten!“ (Sahih. Sahih Ibnu Huzejme, br.1489.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.483.. Imam Ebu Nu’ajm el-Asbehani rhm., kaže: el-Mektuba znači el-Mefruda tj. farz-namaz, el-Musned el-Mustahredž ‘ala Sahihi imam Muslim, 1/296., br.550.)

Zejneb prenosi od Ebu Se’id el-Hudrija r.a., koji kaže: Neki čovjek upita Poslanika s.a.w.s., o bolestima koje snalaze ljude – šta mi imamo od toga? Poslanik s.a.w.s., reče: „Bolesti su iskup od grijeha (keffarat)! Moj otac reče: Makar bile i sitne!? Poslanik s.a.w.s., reče: Makar bio u pitanju i trn, a za njim i sve što je veće od njega! Reče: Moj otac prouči dovu protivu sebe – da ga ne napušta temperatura sve dok ne umre – ali koja ga neće ometati od hadždža i umre, od džihada na Allahovom dž.š., putu, i od klanjanja farz-namaza (mektuba), u džema’atu! Ko god bi ga dotakao osjetio bi vrućicu na njegovom tijelu sve dok nije umro!“ (Hasen-sahih. Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11199.; Musned, Ebu Ja’ala, br.995.)

Enes r.a., kaže: Poslanik s.a.w.s., uniđe u kuću kod Ummu Sulejme, koja ga posluži sa hurmama i maslom, na šta joj Poslanik s.a.w.s., reče: „Vratite maslo u svoju mješinu, i hurme u svoju posudu – ja postim.“ Zatim ustade ka jednoj strani kuće, i klanja nafilu namaz (salaten gajre mektuba), i prouči dovu za Ummu Sulejm i ukućane. Ummu Sulejm r.a., mu reče: O Allahov Poslaniče, imam jednu potrebu! Reče: Koju? Reče: Tvoj mali sluga Enes – pa ne propusti ni jedno dobro ahireta niti dunjaluka a da mi u dovi nije zamolio za njega, za čim reče: Bože moj, opsrkbi ga imetkom i djetetom, i podaj mu berićeta. Reče: Ja sam jedan od najbogatijih ensarija!“ (Sahih, Ibnu Hibban, br.7186.; Musned, el-Bezzar, br.6601.; el-Sunen el-Kubra, el-Nesa’i, br.8234.)

Enes r.a., kaže: „Poslanik s.a.w.s., nam nikada nije imamio u farz-namazu (mektuba), a da, nakon što bi se okrenuo licem prema nama, nije proučio dovu: „Allahumme inni e’uzu bike min kulli ‘amelin juhzi, ve e’uzu bike min kulli sahibin jurdi, ve e’uzu bike min kulli emelin julhi, ve e’uzu bike min kulli fakrin junsi, ve e’uzu bike min kulli ‘inni jutgi“ – „Bože moj, utječem ti se od svakog djela koji ponižava, i od svakog lošeg druga, i od svake nade koja zavarava, i od svake vrste siromaštva koja nas zaboravnim čini, i od svakog oholog zulumćara!“ (Musned, el-Bezzar, br.7449.)

Malik b. Abdullah r.a., kaže: „Borio sam se zajedno sa Poslanikom s.a.w.s., i ni za kim nisam klanjao lakši farz-namaz (mektuba), kao što bih ga klanjao za njime!“ (Mu’udžemul-Sahabe, el-Begavi, br.2075.)

Abdullah b. Zubejr r.a., kaže: Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Nema ni jednog farz-namaza (mektuba), a da se prije njega ne klanjaju dva rekata nafile-sunneta!“ (Sunen, Darekutni, br.1046.)

Jezid b. Amir r.a., kaže: Poslanik s.a.w.s., mi je rekao: „Kada dođeš u džamiju, i zatekneš ljude kako klanjaju – klanjaj sa njima, pa i ako si već klanjao taj namaz! Tebi će biti nafila a njima je farz (mektuba)!“ (Sunen, Darekutni, br.1080.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3795.)

Amr b. Šu’ajb prenosi od svoga oca a on od svoga djeda da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Ko bude klanjao farz-namaz (mektuba), ili dobrovoljni namaz – neka uči u njemu Ummul-Kitab (suru el-Fatiha), zajedno sa još jednom surom, a ako prouči samo Ummul-Kitab – ispravno mu je!“ (Sunen, Darekutni, br.1223.)

Džabir b. Semure r.a., kaže: „Klanjali smo za Poslanikom s.a.w.s., farz-namaz (mektuba), pa u toku namaza, stisnu nešto svojom rukom. Kada je završio s namazom, rekosmo: O Allahov Poslaniče, je li se u namazu desila neka promjena? Poslanik s.a.w.s., reče: Ne izuzev toga što je šejtan htio preći ispred mene dok sam klanjao, pa sam ga ščepao tako da sam osjetio hladnoću od njegovih bala na mojoj ruci; tako mi Allaha, da me nije pretekao moj brat Sulejman, svezao bih ga jedan od džamijskih stubova, pa bi se medinska djeca s njime igrala!“ (Sunen, Darekutni, br.1375.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.4535.)

Ibnu Omer r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Nemojte, farz-namaz (mektuba), klanjati dva puta dnevno!“ (Sunen, Darekutni, br.1542.)

Ibnu Abbas r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ako se neko, u toku klanjanja farz-namaza (mektuba), sjeti već propuštenog namaza – neka prvo završi s namazom u kojem je, pe neka, nakon njega, preklanja propušteni namaz.“ (Sunen, Darekutni, br.1558.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3321.)

Džabir r.a., kaže: „Poslanik s.a.w.s., je, jedne prilke, u Medini, pao sa svoga konja, i to na palmin panj, gdje je povrijedio stopalo, zbog čega je ležao u ajšinoj r.a., kući. Došli smo da ga obiđemo, pa ga zatekosmo kako sjedući klanja dobrovoljni namaz – pa mi stadosmo iza njega da klanjamo. Nakon toga, smo ga opet došli obići, a on klanjaše farz-namaz (mektuba), pa mi opet stadosmo iza njega da klanjamo za njim, pa nam pokaza rukom da sjednemo – te sjedosmo. Kada završi s namazom, reče: Pratite imama! Kad klanja sjedući – klanjajte i vi sjedući, a ako klanja stojeći – klanjajte i vi stojeći. Nemojte raditi onako kako persijanci postupaju sa svojim glavešinama!“ (Sunen, Darekutni, br.1562. ; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.5276.)

Berra’ b. ‘Azib r.a., kaže: „Poslanik s.a.w.s., nije klanjao farz-namaza (mektuba), a da nije dovio u njemu!“ (Sunen, Darekutni, br.1687.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3216.)

Ibnu Omer r.a., kaže: „Tejemmum se uzima radi svakog novog farz-namaza, pa makar se i ne učinilo ono što kvari abdest.“ (Ma’arifetul-Sunen vel-Asar, br.450.)

Imam Šafija rhm., kaže: „Poslanik s.a.w.s., bi klanjao vitr-namaz na kamili – a ne bilježi se da je farz-namaz (mektuba), klanjao na kamili!“ (Ma’arifetul-Sunen vel-Asar, br.735.)

Džabir r.a., kaže: „Mu’az r.a., bi klanjao jaciju-namaz za Poslanikom s.a.w.s., pa bi se zatim povratio svome plemenu kojima bi imamio na jaciji-namazu – njemu bi to bio dobrovoljni namaz, a njima je to bio jacijski farz (mektuba)!“ (Ma’arifetul-Sunen vel-Asar, br.1539.)

Ebu Umame r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ko bude pješačio radi klanjanja farz-namaza (mektuba), u džematu, imaće nagradu poput obavljenog hadždža, a ko bude pješačio radi klanjanja dobrovoljnog namaza, imaće nagradu poput potpuno obavljene umre!“ (el-Mu’udžem el-Kebir, el-Taberani, br.7717.)

Ebu Umame r.a., kaže: „Nikada se nisam primakao Allahovom Poslaniku s.a.w.s., u toku klanjanja farz-namaza (mektuba), ili u toku klanjanja dobrovoljnog namaza, a da ga nisam čuo kako uči dovu sljedećim riječima, ne dodajući im išta, niti im oduzimajući šta: „Allahumma-gfir li zunubi ve hatajaje; Allahuma-n’išni ve-džburni ve-hdini li-salihil-e’amal vel-ahlaki, fe innehu la jehdi li salihiha, ve la jasrifu sejji’eha illa ente!“ – „Bože moj, oprosti mi grijehe moje i greške sve; Bože moj, uzdigni me, učvrsti me, uputi me dobrim djelima i lijepom ponašanju. Dobrim djelima ne može uputit, niti loša djela može odagnati niko osim Tebe!“ (el-Mu’udžem el-Kebir, el-Taberani, br.7457.)

Ja’ala r.a., kaže: „Nastupio je farz-namaz (mektuba), a mi bijasmo zajedno sa Poslanikom s.a.w.s.. Predvodio nas je u namazu – a nije bio istupio ispred nas! Rekoh Ebu Sehlu: Šta ga je natjeralo da tako postupi? Reče: Mjesto je bilo tijesno!“ (el-Mu’udžem el-Kebir, el-Taberani, br.18137.)

Šurejh b. Ebreha r.a., kaže: „Vidio sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako je, u danima kurban-bajrama, učio tekbire, od podne namaza prvog dana kurban-bajrama, pa sve dok je napustio Minu, tekbirajući nakon svakog farz-namaza (mektuba)!“ (el-Mu’udžem el-Evsat, el-Taberani, br.7280.)

Ajša r.a., kaže: „Allahov Poslanik s.a.w.s., bi, nakon svakog farz-namaza (mektuba), klanjao dva rekata (son-sunneta), izuzev nakon sabah-namaza, kod kojeg bi dva rekata klanjao prije farza.“ (el-Mu’udžem el-Evsat, el-Taberani, br.7539.)

Ebul-Derda’ r.a., kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako govori: „Ko se lijepo abdesti, pa ustane klanjati namaz, pa preklanja dva ili četiri rekata, farza (mektuba), ili nafile (gajru-mektuba), lijepo obavljajući ruku’ i sedždu, a zatim zatraži oprosta od Allaha dž.š. – Allah će mu oprostiti!“ (el-Ahad vel-Mesani, Ebu Bekr el-Šejbani, br.2040.; el-Du’a, el-Taberani, br.1848.)

Ebul-Derda’ r.a., kaže: „Kome neopravdano prođe farz-namaz (mektuba), propalo mu je djelo!“ (Musannef, Ibnu Ebi Šejba, br.3464.)

Hišam prenosi od svoga oca da je rekao: „Sinovi moji, kad imam uči u sebi – učite i vi, a kada imam uči na glas – vi ćutite. Namaz nije potpun ako se u njemu ne prouči sura el-Fatiha pa naviše – bio farz ili nafila.“ (el-Kira’et halfel-Imam, Buhari, br.271.)

Rejta el-Hanifijja kaže: „Ajša r.a., je imamila ženama na taj način što je stala među žene na farz-namazu (mektuba).“ (Musannef, Abdurrezzak, br.5086.)

Imam Ebu Dža’afer el-Taberi rhm., kaže: Među ulemom ummeta kako Selefa tako i Halefa nema nikakva razilaženja u tome da nikome nije dozvoljeno da klanja farz-namaz (mektuba), na jahalici izuzev u nuždi, pa da je vitr-namaz obavezan-vadžib, Poslanik s.a.w.s., ga ne bi klanjao na jahalici!“ (Pogledaj: Tehzibul-Asar, br.2880.)

Imam Ebu Dža’afer el-Taberi rhm., kaže: „Kunut dova se uči u namazu onda kada su muslimani u potrebi za nečim, lično ili kolektivno, i ta kunut-dova, koja se uči na zadnjem reka’atu, bilo kojeg farz-namaza (mektuba), je lijepo i dobro djelo.“ (Tehzibul-Asar, Musned Ibnu Abbas, 1/386.)

Imam el-Mervezi rhm., kaže: „Postoji više vrsta namaza poput namaza „feridah-mektubah-mu’ekkedah“ tj. pet dnevnih namaza koji su obavezni uz optu saglasnost i konsenzus ummeta; zatim slijede namazi koji su sunnet tj. nisu farz, nafile koje su nam propisane i preporučene, na kojima je pohvalno istrajavati, i koje je mekruh izostavljati poput vitr-namaza, dva rekata prije sabahskog farza itd.. Imamo nafila namaza koje su mustehabb i dobrovoljne ali nisu u rangu sunneta – ko ih bude praktikovao imaće nagradu, a ko ih bude izostavljao – to mu se neće smatrati mekruhom.“ (Salatul-Vitr, Mervezi, br.52.)

Ebu ‘Amr rhm., je rekao: „Dječak koji nije punoljetan tj. nije polucirao, neće imamiti ljudima na farz-namazima (mektuba), izuzev ako se nalazi među ljudima koji ništa ne znaju od Kur’ana – takvima će stariji dječak imamiti!“ (Kijamu Ramadan, el-Mervezi, br.26.)

Ibnul-Munzir rhm., kaže: „Sunnet je da mu’ezzin prouči ezan za namaz i onda kada se na putu, i da, za svaki farz-namaz (mektuba), prouči ikamet.“ (el-Evsat, Ibnul-Munzir, br.1161.)

—————————-

Imam Ebul-‘Ala el-Mubarekfuri rhm., u komentaru hadisa Zejda b. Sabita r.a.: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Vaš najvrijedniji namaz jeste onaj kojeg budete klanjali kod vaših kuća izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahih. Sunen, Tirmizi, br.450.) – kaže: „El-mektuba tj. el-mefruda, odnosno farz-namaz, koji je vrijedniji kada se klanja u džamiji, zbog toga što ga je propisano klanjati u džema’atu, pa je zbog toga, sveukupno, vrijedniji i bolji!“ (Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, br.412., 1/485.)

Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., u komentaru poslanikovih s.a.w.s., riječi: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.;) – kaže:

„Ovaj hadis, svojom vanjštinom, obuhvata sve dobrovoljne, nafila-namaze, jer se pod riječju el-Mektuba misli na riječ el-Mefruda tj. farz-namaz, pa se, s toga, hadis odnosi na sve one namaze koje nije propisano klanjati ih u džema’atu, kao i na namaze koji nisu u uskoj sprezi sa džamijom kao što je slučaj sa tehijjetul-mesdžidom. Ovo je stav jednog dijela naše uleme. Moguće je da se pod riječju namaz misli na sve ono što je propisano klanjati kako u kući tako i u džamiji – u šta neće spadati tehijjetul-mesdžid, jer on nije propisan za klanjati kod kuće, a da se pod riječju el-Mektuba misli na sve namaze koji se klanjaju u džema’atu, a sporno je da li i zavjetni namaz (menzura), spada u navedeno. El-Mektuba su pet dnevnih, obaveznih, farz-namaza – a ne ono što postaje na sporedni način obavezno poput zavjetnog namaza!“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 2/215.)

————————-

Imam el-Nevevi rhm., u komentaru hadisa: „Ostavite dio od vaših namaza za kod kuće – nemojte od njih (tj. kuća), praviti groblja!“ (Muslim, br.1856.) – kaže: „Klanjajte u njima, i nemojte od kuća praviti groblja na kojima se ne klanja. Ovaj hadis se odnosi na dobrovoljne, nafila-namaze. Klanjajte dobrovoljne, nafila, namaze, u vašim kućama! Kadi Ijad rhm., kaže: Ovaj hadis se odnosi na farz-namaze, u značenju: Klanjajte neke od farz-namaza u vašim kućama kako bi se podučili namazu oni koji ne idu u džamije poput žena i robova i bolesnika i sl.. Kaže: Većina islamske uleme je na stanovištu da se ovaj hadis odnosi na nafila – dobrovoljne – namaze, kako bi se oni u potaji izvršavali, a i shodno drugom hadisu u kome se kaže: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)

Kažem: Tačno je to da se pod prethodno citiranim hadisom misli na nafila – dobrovoljne – namaze, i svi hadisi iz poglavlja se na to odnose, i nije dozvoljeno tumačiti ovaj hadis time da se on odnosi na farz-namaze. Poslanik s.a.w.s., je tražio od svojih ashaba da svoje nafila namaze klanjaju u svojim kućama, jer je to skrivenije, dalje je od licemjerstva i pretvaranja, sigurnije od propadanja, a i radi kućnog berićeta jer zbog toga silazi Božiji rahmet i meleki, a šejtan od toga bježi, kako se to spominje u drugom hadisu, a što nam potvrđuju i riječi Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Kada neko od vas preklanja namaz u džamiji – neka ostavi dio svoga namaza i za svoju kuću, jer će Allah dž.š., podati hajra kući zbog njegova namaza!“ (Muslim, br.1858.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11584-11585-14431-14435.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1206.)“ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘ala Muslim, br.1296., 3/129.)

—————————

Šejh mula ‘Ali el-Kari el-hanefi rhm., u komentaru dijela hadisa: „…da klanjam namaz kod svoje kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – kaže:

„Iz bojazni od licemjerstva i umišljenosti, i zbog sprovedbe istinitosti imana, radi kontriranja licemjerima, s ciljem postizanja berićeta za kuću i familiju, radi silaska meleka i tjeranja šejtana od kuće, kako se to, u nekim rivajetima, spominje; „izuzev ako je u pitanju mektuba“ – tj. farz-namaz, draže mi je da se farz-namaz klanja u džamiji, jer je to jedno od glavnih odličja vjere (še’airul-islam), a u skladu s navedenim će ići i ostali ‘ibadeti poput davanja zekata i sadake i posta, tajno i javno.

Ovaj hadis je u skladu sa hadisom: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)“ (Pogledaj: Džem’ul-Vesa’il fi šerhil-Šema’il, bab: Salatul-tetavvu’i fil-bejti – na čijem početku stoji sljedeće: Riječ „el-Tetavvu’“ se odnosi na sve namaze mimo farz-namaza poput pritvrđenih namaskih sunneta, mustehabb namaza i ostalih namaza poput duha-namaza itd..)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Islamski pravnici su uobičajili da u poglavlju o dženaza-namazu tretiraju sva pitanja vezana za tijelo umrlog, stoga je prikladno ovom prilikom progovoriti o propisu obdukcije sa šerijatskog aspekta. Obdukcija ili autopsija je medicinska procedura koja podrazumijeva otvaranje i seciranje mrtvog tijela radi proučavanja ili utvrđivanja uzroka i procjene svake bolesti ili ozljede kojoj je eventualno umrla osoba bila izložena, a isto tako ima i edukativnu ulogu u spoznaji uzroka nastanka i razvoja bolesti. Medicinski specijalisti koji izvode obdukciju zovu se patolozi.

Ova znanost poznata je od davnina, a islamski učenjaci, poput Ibn Džema’ el-Kenania, Dželaluddina es-Sujutija i Hasana Atarile, autori su vrijednih dijela u toj oblasti. Ponekad i islamski pravnici koriste konstatacije patologa u svrhu pojašnjenja fikhskog propisa. Tako naprimjer, neki pravnici smatraju da stavljanje surme u oči kvari post, a svoj stav obrazlažu tvrdnjom patologa da između oka i grla postoji spoj.

U našem vremenu postoje tri osnovna razloga zbog kojih se pristupa obdukciji, i prema njima se obdukcija klasira u tri vrste:

● Edukativno-naučna obdukcija, obavlja se s ciljem podučavanja studenata medicine ili u naučnoistraživačke svrhe.

● Sudsko-medicinska obdukcija, obavlja se s ciljem kriminalističke obrade i prikupljanja što više podataka o načinu i okolnostima smrti.

● Patološka obdukcija, obavlja se s ciljem objašnjavanja prirode nastanka i razvoja bolesti te patoloških procesa koji su doveli do smrti bolesnika i otkrivanja raznih infektivnih bolesti, kako bi se na osnovu tih podataka liječili drugi i kako bi se uzele adekvatne mjere prevencije raznih epidemija i suzbijanja bolesti.

Mišljenja islamskih učenjaka o dozvoli i propisanosti ove tri vrste obdukcije su različita, stoga je potrebno izložiti njihove stavove i argumente kako bismo uočili i prepoznali ispravno mišljenje.

Edukativno-naučna obdukcija

Da li je obduciranje umrle osobe s ciljem upoznavanja ljudskog tijela i načina funkcioniranja organa opravdano i dozvoljeno šerijatom, pitanje je po kojem učenjaci imaju različite poglede:

Prvo mišljenje: Obdukcija tijela s ciljem poučavanja je dozvoljena i nema smetnje da studenti medicine to prakticiraju. Ovo mišljenje preferirao je Kolegij islamskog prava u Mekki na svojoj desetoj redovnoj sjednici, a dokazi su sljedeći:

● Fikhsko pravilo po kojem se u slučaju suprotstavljanja dviju koristi, tako da obje nije moguće ostvariti, daje prednost većoj. U ovom slučaju suprotstavljena je korist umrlog, koja se ogleda u tome da se njegovo tijelo ne skrnavi, s jedne strane, i s druge strane, korist edukativne obdukcije kroz koju studenti medicine razvijaju svoje sposobnosti i postaju kompetentniji u liječenju ljudi. Korist umrlog je individualna, dok je korist obdukcije opća, a korist opće prirode preferira se nad posebnom. Drugim riječima kazano, skrnavljenje tijela umrlog je nepoželjno, ali je šteta neznanja u medicini veća i ima opći karakter, stoga se tolerira manja šteta radi otklanjanja veće. Slične primjere navodili su klasični islamski pravnici. Poznati učenjak hanefijskog mezheba El-Kasani rekao je: “Desi li se da trudnica umre, a dijete u njenoj utrobi se vrti, ako prevladava mišljenje da je dijete živo, rasjeći će se i otvoriti njen stomak, jer iskušani smo sa dvije nedaće pa ćemo izabrati manju, a rezanje stomaka umrle majke je manja nedaća od uništenja živog djeteta.” (Bedaius-sanai, 5/129.)

● U slučaju prijeke potrebe dozvoljeno je jesti meso umrlog, ako je to jedini način da živi sačuva svoj život, analogno tome dozvoljena je obdukcija putem koje se povećava mogućnost da se sačuvaju mnogi životi.

Drugo mišljenje: Obdukcija tijela s ciljem poučavanja je zabranjena, a na to upućuju sljedeći argumenti:

● Kur’anski ajet: “Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.” (Prijevod značenja El-Isra, 7.) Ajet ukazuje da je Uzvišeni Gospodar ukazao počast ljudskoj vrsti i uzdigao je nad brojnim stvorenjima, a to sve implicira zaštitu ljudskog tijela od svakog skrnavljenja za vrijeme života i nakon smrti.

● Hadis Aiše, radijallahu anha, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: “Slomiti kost mrtvome isto je kao slomiti je živome!” (Bilježe Ahmed, br. 24730, Ebu Davud, br. 3207, i Ibn Madže, br. 1616, hadis je vjerodostojan po ocjeni Albanija, dok je Arnaut preferirao da su ovo riječi Aiše, radijallahu anha.)

● Hadis Abdullaha ibn Jezida, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje. (Buharija, br. 5516)

● Hadis Ebi Mersada, radijallahu anhu, u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne sjedite na kaburima i ne klanjajte prema njima!” (Muslim, br. 972.) Ako je puko sjedenje na kaburu zabranjeno, još je preče da bude zabranjeno sječenje tijela.

Treće mišljenje: Obdukcija na tijelu nevjernika je dozvoljena, za razliku od tijela vjernika koje nije dozvoljeno obducirati s ciljem edukacije. Ovo mišljenje preferira Vijeće velikih učenjaka Saudijske Arabije, a može se potvrditi ajetom u kojem Uzvišeni Allah o nevjernicima kaže: “A koga Allah ponizi, niko ga ne može poštovanim učiniti; Allah ono što hoće radi.” (Prijevod značenja El-Hadždž, 18.) Čast nevjernika nije poput časti vjernika, jer je nevjernik sam sebe ponizio svojim nevjerstvom, stoga i njegovo tijelo nema počast kakvu ima tijelo vjernika.

Promatrajući dokaze sva tri mišljenja, uočit ćemo da prvo mišljenje gradi svoj dokaz na koristi koja se ostvaruje obdukcijom, dok se drugo mišljenje oslanja na predaje koje potvrđuju zabranu skrnavljenja ljudskog tijela od kojih je najizravnija zabrana masakriranja. Međutim, upotreba hadisa koji upućuje na zabranu masakriranja kao argument zabrane obdukcije može biti polemična, jer postoji bitna razlika između motiva i okolnosti maskriranja zabranjenog u spomenutom hadisu i motiva i okolnosti obdukcije. Masakriranjem se želi skrnaviti tijelo mejita s ciljem osvete, iživljavanja i sličnih pobuda, kao što se dešava u ratovima kada borci ostvare pobjedu te se nakon toga svete neprijatelju sličnim postupcima, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio mudžahide da to ne čine, dok se obdukcija čini s potpuno drugim ciljem. Ovoj replici može se prigovoriti da se obdukcijom, iako se razlikuje od masakriranja u svom povodu, ipak skrnavi tijelo umrlog.

Uzimajući u obzir predaje koje ukazuju na zabranu skrnavljenja tijela mejita, s jedne strane, i potrebu za ovom vrstom obdukcije i koristi koje se njome ostvaruju, s druge strane, preferira se ograničena dozvola, tj. dozvola uz uvjete kojima se ograničava dozvola edukativne obdukcije na mjeru za kojom postoji stvarna potreba, njene negativnosti se minimiziraju, a pravo mejita se nastoji zaštititi u što većoj mjeri. Ti uvjeti su, kao što su učenjaci koji su dozvolili edukativnu obdukciju naveli, sljedeći:

● Ako se radi o tijelu poznate osobe, uvjetuje se da postoji njegova lična dozvola prije smrti da se na njegovom tijelu može vršiti obdukcija, ili da to dozvole njegovi nasljednici nakon smrti, s tim da se neće pristupiti obdukciji tijela vjernika, osim u slučaju prijeke potrebe.

● Obavezno je seciranje tijela minimizirati prema stvarnoj potrebi, kako se ne bi poigravalo sa tijelima mrtvih. Naprimjer, ako je potrebno izvršiti obdukciju glave, nije dozvoljeno obducirati ostale dijelovi tijela, poput medicinara koji se specijaliziraju za očne bolesti, u potrebi su za obdukcijom oka, a ne ostalih dijelova tijela.

● Tijela mrtvih žena obducirat će žene, a muškaraca muškarci.

● Obavezno je da se svi dijelovi tijela nakon obdukcije zakopaju.

Sudsko-medicinska i patološka obdukcija

U slučaju postojanja nejasnoća i sumnji oko uzroka smrti određene osobe i načina na koji je umrla, pristupa se sudsko-medicinskoj obdukciji, putem koje se ustanovljava da li je smrt bila prirodna ili ne i šta je njen stvarni uzrok.

Primarni interes patološke ili medicinske obdukcije jeste spoznaja uzroka nastanka i razvoja bolesti koja je dovela do smrti bolesnika, što ima veliku ulogu u suzbijanju bolesti i razvoju adekvatnih sredstava liječenja i preventivne zaštite. Velika većina savremenih učenjaka stanovišta je da su ove dvije vrste obdukcije dozvoljene. Fetve o dozvoli izdali su brojni pojedinci kao i kolektivne institucije za fetve, od kojih su: Kolegij islamskog prava sa sjedištem u Mekki i Vijeće velikih učenjaka Saudijske Arabije.

Izučavajući propis sudsko-medicinske i patološke obdukcije, Vijeće velikih učenjaka Saudijske Arabije došlo je sa sljedećim zaključkom: “Vijeće je stanovišta da se prihvatanjem ove dvije vrste obdukcije ostvaruju brojne koristi na polju sigurnosti i pravde te zaštite zajednice od epidemičnih bolesti, a negativnost narušavanja časti obduciranog leša nestaje u tim brojnim, potvrđenim i općim koristima. Stoga, Vijeće konsenzusom potvrđuje dozvolu ove dvije vrste obdukcije, svejedno vršile se na tijelu osobe čija je krv zaštićena ili ne.” (Proglas br. 47)

Dakle, okosnica dozvole ove dvije vrste obdukcije jeste mnoštvo koristi i pozitivnosti koje se putem nje ostvaruju, a općeg su karaktera i vraćaju se na cjelokupno društvo te se stoga preferiraju nad individualnom koristi, odnosno pravu mrtvaca da se njegovo tijelo ne skrnavi. Najistaknutije koristi sudsko-medicinske obdukcije su sljedeće:

● Zaštita sudske presude od pogreške, jer ukoliko se obdukcija ne obavi, mogućnost da sudija pogriješi je veća zbog nepostojanja dokaza da je smrt bila prirodna ili je posljedica kriminalnog djela.

● Zaštita općeg interesa ljudske zajednice, jer se putem obdukcije ostvaruje sigurnost u društvu otkrivanjem i kažnjavanjem onih koji na zemlji siju nered.

Kao dokaz dozvole može poslužiti i fikhsko pravilo koje glasi: “Sve što je neophodno za ostvarenje vadžiba (vjerske obaveze) je isto tako vadžib.” Primjena ovog pravila na sudsko-medicinsku obdukciju uočava se kroz činjenicu da je Uzvišeni Allah propisao i naredio pravdu i sud po njoj, a to je ostvarivo samo uz mogućnost otkrivanja i identifikacije zlikovaca, u čemu obdukcija ima veliku ulogu. Uzvišeni Allah najbolje zna…

El-Asr

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Bilal Dervišić

Vidjeli smo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučavao svoje ashabe da traže od Uzvišenog Allaha da im odredi svaki hajr u onome što žele učiniti. Iako u hadisu stoji: ”…u svim stvarima…”, tj. upotrijebljen je izraz ”u svim” koji označava sveobuhvatnost, ipak se radi o primjeni usulskog pravila, a to je ‘’upotreba općeg izraza kojim se želi nešto posebno’’. Naš život možemo podijeliti na dva dijela: ibadet i adet (obredoslovlje i običaji). Uzvišeni Allah propisao nam je namaz, post, zekat, hadždž, a zabranio ubistvo, krađu, laž, blud itd., tako da su učenjaci složni da nije dozvoljeno činiti istiharu za obavljanje vadžiba niti ostavljanje zabrana. Nije dozvoljeno obaviti istiharu u slučaju kada razmišljamo da li klanjati ili postiti ili podijeliti zekat, niti u slučaju kada razmišljamo da li ostaviti kockanje ili alkohol i sl. Jednom riječju, farzovi se moraju obavljati, a zabrane izbjegavati i napustiti.

Ono zbog čega je propisana istihara i radi čega se obavlja jesu mubah, tj. lijepe dozvoljene stvari kao kupovina kuće ili automobila, ženidba i udaja, izabir određenog smjera prilikom upisa na fakultet i sl.

Također, izraz ”u svim stvarima” shvata se kao preporuka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da činimo istiharu u svim stvarima našeg života, bile one više ili manje važne, jer od grešaka koje nalazimo kod mnogih ljudi jeste da obavljaju istiharu samo npr. kod ženidbe ili udaje. (1)

Ono što izdvajaju u ibadetima, kada je u pitanju istihara, jeste naprimjer da li na hadždž putovati avionom ili autobusom, ili da li putovati ove ili sljedeće godine zbog mogućih iskušenja u putu kao što je prolazak kroz područja u kojima se vodi rat i sl. (2)

Fadileti i pouke iz hadisa o istihara-namazu

– Važnost istihare u čovjekovom životu, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, namaz i dovu istihare svrstao odmah nakon farz-namaza i učenja Kur’ana.

– Pritvrđivanje ‘’ilma’’ (znanja) kao jednog od svojstava Uzvišenog Allaha.

– Pritvrđivanje ‘’kudreta’’ (moći) kao jednog od svojstava Uzvišenog Allaha.

– Pritvrđivanje Allahu ‘’ilmul-gajba’’ (poznavanja nepoznatog), tj. da nepoznato poznaje samo Uzvišeni Allah.

– Tevvesul, tj. dozivanje i približavanje Uzvišenom Allahu ostvaruje se putem Njegovih imena i svojstava.

– Razumije se da se sunneti, bili noćni ili dnevni, klanjaju po dva rekata.

– Briga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za svoj ummet jer, kako nas podučava stvarima vezanim za ahiret, tako želi da nas poduči i stvarima vezanim i za dunjaluk.

– Vjerovanje da su i dobro i zlo određeni od Uzvišenog Allaha.

– Nezadovoljstvo Allahovim kaderom – odredbom predstavlja jedan od velikih grijeha. (3)

– Onaj ko ne bude našao smirenost i zadovoljstvo u svom srcu, treba da optuži svoje srce za nepokornost i bolest, jer nepokorno i bolesno srce neće znati zahvaliti se Uzvišenom Allahu niti povesti svoga sahibiju u povećanje pokornosti i slast imana, tako da sa te strane treba tražiti lijeka za svoje srce. (4)

– Neki mudraci su rekli: Kod koga se nađu četiri stvari, dobit će druge četiri:

– Ko se zahvali – dobit će još i više,

– Ko se pokaje – bit će mu oprošteno,

– Ko (klanja) istiharu – bit će mu dato najbolje,

– Ko se posavjetuje – neće pogriješiti. (5)

Mudrost propisivanja istihara-namaza

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslan je u mjesto i vrijeme velikog džahilijeta – neznanja, kada su se ljudi molili kipovima, tavafili goli oko Kabe, zakopavali vlastitu žensku novorođenčad, ratovali jedni protiv drugih godinama zbog veoma mizernih stvari, a od stvari koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zatekao jeste gatanje, proricanje, zloslutnja i sl. Narod je odlazio gatarima, proricateljima i sihirbazima koji su tvrdili da znaju gajb, bilo putem džinna i šejtana ili gledajući u karte, zvijezde itd., pa su ih pitali šta i kako i kada da učine, ili sami na osnovu bacanja kocke, zloslutnje i sujevjerja činili šta su naumili ili odustajali od toga. Uzvišeni Allah poslao je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da izvede ljude iz robovanja stvorenjima u robovanje Gospodaru svih svjetova, Milostivom, Samilosnom, poslao ga je kao milost svjetovima, kako bi se ljudi okrenuli istinskom Bogu, Allahu Uzvišenom, oslonili se na Njega i od Njega tražili da ih uputi i da im odredi šta je najbolje za njih, tako da je propisao istiharu kao zamjenu za sve ono što su činili, a nažalost, svjedoci smo da ljudi i dan-danas odlaze sličnim gatarima, sihirbazima, proricateljima, sujevjerni su, pa molimo Uzvišenog Allaha da nas uputi na Pravi put i popravi naše stanje. (6)

(1) Fethul-bari, 11/220.

(2) Umdetul-karii, 7/233.

(3) Buhdžetun-nufusi, 2/90, Hadisu salatil-istihareti, 46.

(4) Medaridžus-salikin, 2/68.

(5) Ihjau-ulumid-din, 1/206.

(6) Zadul-mead, 2/443.

Ostali članci iz serijala:

ISPRAVNO SHVATANJE I OBAVLJANJE ISTIHARA-NAMAZA (1. dio) – Jezičko i terminološko značenje istihare

ISPRAVNO SHVATANJE I OBAVLJANJE ISTIHARA-NAMAZA (2. dio) – Dokumentacija i vjerodostojnost hadisa o istihara-namazu

ISPRAVNO SHVATANJE I OBAVLJANJE ISTIHARA-NAMAZA (3. dio) – Komentar hadisa o istihara-namazu

ISPRAVNO SHVATANJE I OBAVLJANJE ISTIHARA-NAMAZA (4. dio) – Radi čega se klanja istihara-namaz

ISPRAVNO SHVATANJE I OBAVLJANJE ISTIHARA-NAMAZA (5. dio) – Status istihara-namaza

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Bilal Dervišić

Nema sumnje da je istihara propisana, ali da li riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Kada neko htjedne nešto uraditi, neka klanja dva rekata…” upućuju na obaveznost istihara-namaza ili ne? Ako pogledamo u spoljašnost hadisa, možemo shvatiti da upućuje na obaveznost namaza, jer je izrečen u kontekstu naredbe ”neka klanja”, međutim, niko od islamskih učenjaka nije rekao da je vadžib klanjati dva rekata istihare, jer mnogi drugi hadisi upućuju nas da nema farzova pored pet dnevnih namaza. Jedan od dokaza koji potkrepljuju ovo mišljenje jeste hadis koji bilježi imam Buharija od Talhe ibn Ubejdullaha u kojem stoji da je jedan čovjek pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o propisima islama, pa mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, između ostalog, kazao da je obavezan klanjati pet dnevnih namaza, a na čovjekovo pitanje da li treba još nešto klanjati, on mu je odgovorio da može ako hoće, ali to će se računati kao nafila. Čovjek se zadovoljio odgovorom te u odlasku rekao: ”Tako mi Allaha, niti ću šta dodavati, niti šta oduzimati”, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to je rekao: ”Spašen je ako bude istinu rekao.” (1)

U hadisu o istihari spominju se i riječi ”neobaveznog namaza”, što, kako kaže Ibn Hadžer, također upućuje na to da ova dva rekata istihara-namaza nisu obavezna. (2)

Imam Nevevi kaže: ”Istihara-namaz je sunnet.” (3) Kaže šejh Abdul-Aziz ibn Baz: ”Istihara-namaz je nafila.” (4)

Kaže imam Hafiz Iraki: ”Nisam našao da je iko ikada rekao da je istihara-namaz obavezan.” (5)

Da li se istihara-namazom smatra klanjanje bilo koja dva rekata nafile

U vezi sa istihara-namazom postavlja se pitanje da li je dozvoljeno da spajamo nijjete, a obavljamo samo jedan ibadet, kao npr. da postimo u ponedjeljak dan mjeseca ševvala kada je ujedno i bijeli dan? Znači, jedan dan posta, a tri nijjeta! Ako uđete u mesdžid te klanjate dva rekata sabahskog sunneta, koji su vam ujedno tehijjetul-mesdžid? Znači, jedan namaz, a dva nijjeta, ili kao u našem slučaju, da li prilikom obavljanja dnevnih nafila, kao dva sabahska, četiri prije podne i dva poslije, te sunneta prije ikindije, i poslije akšama i jacije, tehijjetul-mesdžida, duha-namaza i dr., možemo zanijetiti i istihara-namaz, a poslije toga proučiti istihara-dovu, ili musliman mora da klanja dva posebna rekata istihara-namaza?

Islamska ulema je dozvolila spajanje nijjeta u jednom ibadetu, a što se konkretno tiče našeg slučaja također su dozvolili spajanje nijjeta istihara-namaza uz bilo koju nafilu.

Kaže imam Ibn Hadžer: ”Ako uz obavljanje neke od nafila zanijjeti i istihara-namaz, to će mu biti ispravno, ali uz prethodno donošenje nijjeta.” (6)

Rekao je imam Nevevi: ”Razumije se da je dozvoljeno spojiti nijjet istihara-namaza sa jednim od dnevnih sunneta ili sa bilo kojom nafilom, kao što je npr. tehijetul-mesdžid.” (7)

Da li se istihara–dova može učiti kao dova nakon farz–namaza

Pod ovim pitanjem podrazumijevamo da li se neki od farz-namaza može smatrati i istihara-namazom kao i u prethodnom pitanju, tj. spajanje nijjeta istihare i farza?

Na ovo pitanje odgovaraju nam učenjaci:

Rekao je imam Bedruddin Ajni: ”U riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ”neobaveznog namaza” nalazi se dokaz da se uz farz-namaz ne može zanijetiti i istihara, te s te strane nije prihvatljivo istihara-dovu učiti nakon farz-namaza.” (8)

Kaže Ibn Hadžer: ”U riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ‘neobaveznog namaza‘, razumijemo da se isključuju farz-namazi, kao npr. sabahski farzovi.” (9)

Bilješke:

(1) Buharija, 46.

(2) Fethul-bari, 18/171.

(3) El-Medžmua, 4/54.

(4) Medžmua fetava Ibn Baz, 3/456.

(5) Fethul-bari, 18/171.

(6) Fethul-bari, 18/171.

(7) Esnel-metalib fi šerh Revdit-talib, 1/205.

(8) Umdetul-karia, 11/383

(9) Fethul-bari, 18/171.

Ostali članci iz serijala:

ISPRAVNO SHVATANJE I OBAVLJANJE ISTIHARA-NAMAZA (1. dio) – Jezičko i terminološko značenje istihare

ISPRAVNO SHVATANJE I OBAVLJANJE ISTIHARA-NAMAZA (2. dio) – Dokumentacija i vjerodostojnost hadisa o istihara-namazu

ISPRAVNO SHVATANJE I OBAVLJANJE ISTIHARA-NAMAZA (3. dio) – Komentar hadisa o istihara-namazu

ISPRAVNO SHVATANJE I OBAVLJANJE ISTIHARA-NAMAZA (4. dio) – Radi čega se klanja istihara-namaz

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/