Priredio: Amir Durmić
U šerijatskim tekstovima nalazimo tri vrste zakletve za koje se vežu odreðeni propisi:

PRVA:
Lagvul-jemin, ili brzopleta zakletva. Ova zakletva se odnosi na ono na što se čovjek zaklete ne namjerno bez razmišljanja, ne želeći u stvarnosti da se zaklete ali iz običaja često koristi zakletvu. Kao na primjer da kaže ”ne tako mi Allaha” ili ” da kunem se Allahom” i tome slično. Takoðer ova zakletva se odnosi, da se čovjek zaklete na nešto što misli da je istina a u stvarnosti nije tako.
Onaj ko se zaklete na ovaj način, niti je grješan niti je obavezan da učini keffaret (iskup za krivokletstvo), a dokaz su riječi Allaha u prijevodu značenja: « Allah vas neće kazniti ako se nenamjerno zakunete, ali će vas kazniti ako pod zakletvom nešto namjerno učinite…» (El-Bekare, 225).
DRUGA:
Gamus zakletva, odnosno lažna zakletva. To znači da se čovjek potpuno svjesno i bez ikakve prisile, zaklinje Allahom ili Njegovim imenima i svojstvima, na nešto što je u potpunosti svjestan i ubjeðen da je laž, kako bi pribavio odreðenu dunjalučku korist ili postigao odreðeni cilj. Još se naziva i šehadetuz-zur ili lažno svjedočenje.
Ovakva vrsta zakletve spada u velike grijehe. Rekao je Poslanik s.a.v.s. u hadisu koga prenosi Abdullah b. Amr r.a.: ”U velike grijehe spada: širk, neposlušnost roditeljima, ubistvo i lažna zakletva ”. (Buhari br.6675, Tirmizi br.3021).

Od Ebu Umame r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Ko zakletvom oduzme nešto od prava muslimana, Allah ga je obavezao vatrom i zabranio mu ulazak u džennet…” (Muslim br.137, Ibn Madže br. 2324).

Od Abdullaha b. Mes’uda r.a se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Ko se zakune lažnom zakletvom preko koje će zakinuti pravo i imetak muslimana, takav će Allaha sresti a On će na njega biti srdit”. (Buhari, br. 6676, Muslim, br.138)

SMIJE LI SE LAŽNO ZAKLESTI U SLUČAJU DARURE-PRIJEKE POTREBE?
Nema sumnje da je lažno zaklinjanje haram kako se da zaključiti iz navedenih hadisa. Meðutim, ponekad je dozvoljeno da se čovjek zaklete lažno kako bi sačuvao život ili čast muslimana, ili ostvario kolektivnu korist za muslimane. Tako na primjer ukoliko neko od muslimana bude upitan od strane nekog zločinca o drugom muslimanu, prvo treba da koristi tevriju (vrsta dozvoljene obmane), a ukoliko mu ne uspije, neka se istinski lažno zaklete i za to neće snositi odgovornost inšallah. Dokaz su riječi Allaha u prijevodu značenja, gdje se oslobaða odgovornosti ona osoba koja pod prisilom počini kufr: «Onoga ko zaniječe Allaha nakon što je i Njega vjerovao, osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri, čeka Allahova kazna…» (Nahl, 106). Sigurno je da je lažna zakletva manji grijeh od kufra, pa ako za njega pod prisilom čovjek neće biti odgovoran, preče je da ne bude odgovoran za lažnu zakletvu u ovakvoj situaciji. Što se tiče tevrije u vezi lažne zakletve, o njoj se prenosi slijedeća predaja: Od Suvejda b. Hanzale se prenosi da je rekao:
” Krenuli smo želeći da se pridružimo Allahovom Poslaniku s.a.v.s. a sa nama je bio Vail b. Hudžr r.a. koga su prepoznali i uhvatili njegovi neprijatelji. Tražili su od nas da se zakletemo(da je od nas), pa sam se ja zakleo da mi je on brat. Spomenu sam to Allahovom Poslaniku s.a.v.s. pa mi je rekao: ”Istinu si rekao, musliman je brat muslimanu”. (Ebu Davud br.3070, Ibn Madže br. 2119. Albani ga je ocijenio ispravnim).

POSTOJI LI KEFFARET-ISKUP ZA OVU ZAKLETVU, ILI PORED POKAJANJA ČOVJEK NIJE DUŽAN DA UČINI NIŠTA DRUGO?
Po ovom pitanju postoje dva poznata mišljenja. Prvo mišljenje zastupa većina islamskih učenjaka Hanefijskog, Malikijskog i Hanbelijskog mezheba, koji kažu da je počiniocu lažne zakletve obaveza iskreno pokajanje i da za nju nema iskupa.

Dokaz im je izmeðu ostalog predaja od Ibn Mesu’da r.a. da je rekao: ”U grijehe za koje ne postoji iskup smo ubrajali lažnu zakletvu. Upitaše ga: Šta je lažna zakletva?, a on odgovori: Da se čovjek lažno zaklete i na takav način od svoga brata zakine njegov imetak ”. (Bejheki 10/37, sa dobrim lancem prenosilaca). Nije nam poznato da je neko od ashaba rekao suprotno govoru Ibn Mes’uda.

Kažu takoĐer u prilog ovom mišljenju ide i činjenica, da ni za ostale velike grijehe, poput kraðe, zinaluka, pijenje alkohola itd., nema iskupa, pa tako ni za nju.
Drugo mišljenje zastupaju pravnici Šafijskog mezheba i rivajet od Imama Ahmeda, da za lažnu zakletvu ima iskup.
Prvo mišljenje je prioritetnije iz razloga što lažna zakletva u stvarnosti i nije zakletva, jer je istinska zakletva za koju postoji kefaret šerijatski dozvoljena, dok je lažna zakletva veliki grijeh koga šerijat nikako nije dozvolio, tako da je razlika meðu njima velika. U prilog ovog mišljenja ide i činjenica da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao onom bračnom paru kada je čovjek optužio ženu za zinaluk, pa su se oboje kleli da su u pravu i da istinu govore: ” Allah dobro zna da jedno od vas dvoje laže, pa ima li ko od vas da se pokaje? ” (Buhari, br. 5311). Iz ovog hadisa je vidljivo da im Poslanik s.a.v.s. nije naredio da se za lažnu zakletvu iskupi onaj ko je lažov, što bi on, da je bilo nužno sigurno učinio, jer nije dozvoljeno odgoditi objašnjenje vjerskog propisa, kada se za to ukaže potreba.

TREĆA:
Jeminul-munakid, ili zakletva sa čvrstom namjerom da se ispuni ono za što se čovjek zakleo. Ovo je inače zakletva za koju se, ukoliko se prekrši, čini iskup.
Da bi se nešto računalo ovom vrstom zakletve, potrebno je da se ispune odreðeni uvjeti, od kojih se neki odnose na onoga ko se zaklinje, a neki na ono u čemu se zaklinje.

Uvjeti koji se odnose na osobu koja se zaklinje su:
1-šerijatska punoljetnost
2-potpuna pamet, odnosno da je osoba normalna
3-islam, odnosno da je ta osoba musliman (kod Hanefija i Malikija)
4-izgovaranje zakletve jezikom, tako da se zakletvom ne računa ono što bi čovjek pomislio u sebi sve dok to ne izgovori. (osim kod nekih Malikija).
5-čvrsta namjera da se zakletva izgovori i ispuni,
6-lični odabir, tako da se ne računa zakletva onog ko pogriješi ili na zakletvu bude natjeran (osim kod Hanefija)

Uvjeti koji su vezani za ono za što se čovjek klete:
1-da se zakletva odnosi na nešto što je vezano za budućnost
2-da ono na što se čovjek klete bude realno moguće da se učini

Uvjeti vezani za jezičko formulisanje zakletve i njen izgovor:
1-da zakletva bude sa Allahom i Njegovim imenima ili svojstvima, a ne stvorenjima
2-da prilikom zaklinjanja ne bude pauze izmeðu zakletve i onoga u šta se čovjek kune
(na primjer, ako kaže tako mi Allaha, a zatim napravi dužu pauzu a zatim kaže: uradiću to i to, to se ne računa validnom zakletvom)
3-da na kraju svoje zakletve ne kaže inšalllah-ako bog da, jer će na takav način anulirati obavezu ispunjenja zakletve

PROPIS ISPUNJENJA ILI KRŠENJA OBEćANE ZAKLETVE:
Ima nekoliko situacija vezanih za ova vrstu zakletve(munakid):
1-ko se zaklete da će izvršiti vadžib ili ostaviti haram, nema razilaženja da mu je obaveza da je ispuni. Na primjer da osoba kaže: Tako mi Allah klanjati ću podne ili tako mi Allaha neću ništa ukrasti.
2-ko se zaklete da će učiniti haram ili ostaviti vadžib, obaveza mu je da tu zakletvu prekrši, i da se za nju iskupi.
3-da se zaklete da će izvršiti nešto što je mustehab-pohvalno, ili da će ostaviti nešto što je mekruh-pokuðeno. Na primjer da kaže: tako mi Allaha klanjati ću sunnete od podne namaza. U ovom slučaju, bolje je da ispuni svoju zakletvu, a pokuðeno je prekršiti istu, dok neki kažu da ju je obavezno ispuniti i da ju je haram prekršiti, zbog riječi Allaha u prijevodu značrnja: « i čuvajte svoje zakletve» (Maide 89).
4-ako se zaklete da će uraditi mekruh ili da će ostaviti mustehab, lijepo bi bilo da prekrši zakletvu i da se za nju iskupi, zbog riječi Poslanika s.a.v.s.:
”Ko se zaklete da će nešto uraditi pa nakon te zakletve vidi da je nešto drugo bolje od onoga na što se je zakleo, neka prekrši svoju zakletvu i neka uradi ono što vidi da je bolje ”. (Muslim br.1650, Tirmizi br. 1530).
Od ove vrste je i zakletva Ebu Bekra r.a. kada se je zakleo da više neće udjeljivati sadaku Mistahu r.a., koji je bio od učesnika potvore na Aišu r.a., pa je Allah objavio ajete koji u prijevodu znače: «Neka se čestiti i imućni meðu vama ne zaklinju da više neće pomagati roðake i siromahe…» (Nur, 22). (Hadis u kojem se spominje ovaj dogaðaj bilježe Buhari br. 4759 i Muslim br. 2770).

”IZDVAJANJE” (EL-ISTISNA) U ZAKLETVI:
Izdvajanje u zakletvi znači da se čovjek Allahom zaklete da će nešto učiniti na primjer, i odmah nakon zakletve kaže inšallah-ako bog da, ili ako Allah htjedne, ili ako mi Allah pomogne, i tome slično.
Ukoliko se ova riječ doda odmah nakon izgovorene zakletve, ona poništava obavezu izvršenja zakletve pa osoba nije obavezna da ispuni ono na što se je zaklela, i nema iskupa ako je prekrši. Neki čak prenose i idžma po ovom pitanju. (Mugni 11/226, Fethul-Bari 11/602). Dokaz su riječi Poslanika s.a.v.s. koje prenosi Ebu Hurejre r.a. da je rekao: ”Ko izgovori svoju zakletvu a zatim kaže inšallah, ne može je prekršiti”.
(Tirmizi br.1532, Ibn Madže br.2104. Šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u El-Irva br.2570)
Da bi se na ovakav način poništila zakletva, potrebi su slijedeći uvjeti:
1-da se riječi: ako Allah da, izgovore odmah nakon zakletve
2-da to izgovori jezikom, a ne samo da nijeti srcem
3-da mu je namjera da učini izdvajanje(el-istisna) a ne nešto drugo, premda nije uvjet da to nijeti od samog početka, već je može dodati i na kraju.
4-nema smetnje da se ovo izdvajanje kaže prije ili poslije zakletve.

Pripremljeno prema djelu: Sahihu fikhis-sunne ve edilletuhu, autor: Ebu Malik Kemal Ibnus-Sejjid Salim.
Slijedi: KAKO SE ISKUPITI ZA PREKRŠENU ZAKLETVU

Prvi put objavljeno: srijeda, 17 Listopad 2007 03:45

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead ef. Jasavić
Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže ćete je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ (Muttefekun ‘alejh)
Ebu Hurejb rhm., prenosi da je Abdullah b. Omer r.a., rekao sljedeće: „Moj otac mi je ostavio u oporuku sljedeće: Kada me ponesete na tabutu – hodajte hodom izmeðu dva hoda (tj. ni sporo ni brzo), i idi za mnom, jer je čelo dženaze odreðeno za meleke, dok je pozadina ostavljena za Ademovu djecu!“ (Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.11275., 2/480.)

Imam Ševkani rhm., kaže: „Džumhur – većina islamskih učenjaka, smatra da je nošenje dženaze bržim hodom mustehabb/lijepo i pohvaljeno djelo, za razliku od imama Ibnu Hazma rhm., koji smatra da je ono vadžib/obavezno. Jedan dio učenjaka smatra da je mustehabb – sredina izmeðu dvoje (tj. sredina izmeðu sporog i brzog hoda), na osnovu riječi Allahovog Poslanika s.a.w.s.: „Budite umjereni u hodu – u toku nošenja dženaze!“ (Musned Ahmed b. Hanbel, br.19657.)“ (Pogledaj: el-Derari el-Mudijjeh, 1/190.)

Imam el-Taberi rhm., kaže: „Peto: Treba brže hoditi u toku nošenja dženaze (k mezaru), shodno riječima Allahova Poslanika s.a.w.s.: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže će te je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže će te se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ – a ne kako to rade neznalice nosajući dženazu sporo i polako, zastajući s njome s vremena na vrijeme, uz pratnju učenja Kur’ana uz ostale radnje koje nisu dozvoljene – kako to znaju činiti egipćani sa svojim umrlim!

Imam Nesa’i rhm., bilježi: Obavijestio nas je Muhammed b. ‘Abdul-E’ala koji kaže: Pričao nam je Halid koji kaže: Obavijestio nas je ‘Ujejneh b. ‘Abdurrahman b. Junus koji kaže: Pričao mi je moj otac da je prisustvovao dženazi Abdurrahmana b. Semure, kada je pošao Zijad hodijati ispred tabuta, dok su porodica Abdurrahmanova i njegovi robovi bili nasuprot tabuta, idući na svojim petama, govoreći: Polako te, polako te, Allah vam dao svako dobro. Povorka uspori s hodom, ali kada preðosmo jedan dio puta naiðosmo na Ebu Bekreta koji bijaše na svojoj mazgi, koji, kada vidje šta ovi čine, krenu na njih sa svojom mazgom i udari po njima svojim bičem, pa reče: „Nemojte to činiti! Tako mi Onoga koji je počastio lice Ebu Kasima s.a.w.s., znam da smo s Poslanikom s.a.w.s., blago žurili s dženazom – pa ga narod posluša!“ (Sunen Nesa’i, br.1912.. Šejh Albani rhm., kaže da je ovaj hadis sahih.) (Kod Ibnu Hibbana rhm., stoji dodatak: „Narod požuri s dženazom, a s njima i Zijad požuri!“ (Pogledaj: Sahih Ibnu Hibban, br.3043.; op.prev.))

Ebu Madžide prenosi od Ibnu Mes’uda r.a.: „Upitali smo Poslanika s.a.w.s., o brzini hoda u toku nošenja dženaze, pa je rekao: Blaže od trčanja; ako bude dobra osoba – brže će doći do dobra koje je čeka, a ako nije takva – neka su daleko od nas džehenemlije!“ (Ebu Davud, br.3184.; Sunen Tirmizi, br.1011.)

Ebu Omer rhm., kaže: „Ono na čemu je džema’at uleme jeste da će se žuriti u hodu u toku nošenja dženaze, i to malo brže od normalnog hoda, i brži hod im je draži od sporog hoda, dok je mekruh/pokuðeno ići toliko brzo da slabiji i stariji ljudi koji prate dženazu – da je ne mogu stići!“ Ibrahim el-Neha’i rhm., kaže: „Usporite malo s dženazom, ali ne onoliko kako to čine Jevreji i kršćani!“ Neki su shvatili da se navedeni hadis odnosi na žurenje sa ukopom mejta a ne na žurenje u hodu – što nije tačno, a Allah tevfik daje!“ (Pogledaj: Tefsirul-Taberi, 4/288.)

Imam Muslim rhm., bilježi: ‘Ata rhm., kaže: „Prisustvovali smo zajedno s Ibnu Abbasom r.a., Mejmuninoj r.a., dženazi – žena Muhammeda s.a.w.s., u Serfu nadomak Mekke, kada Ibnu Abbas r.a., reče: Ovo je Poslanikova s.a.w.s., žena, pa kada podignete njen tabut nemojte ga drmati i nemojte tresti, budite blagi…“ (Sahihu Muslim, br.1465., 2/1086.)

Imam Nevevi rhm., u komentaru ovog hadisa, u djelu „el-Hulasa“, kaže: „Nemojte ga drmati i nemojte tresti – zbog žurbe i brzog hoda u toku nošenja; budite blagi – zbog toga što se plašio naduvavanja i pucanja mejta.“ (Pogledaj: Nasbul-Rajeh, 2/210.)

Imam Malik rhm., prenosi od Nafi’a a on od Ebu Hurejre r.a.: „Požurite s dženazama; ili je u pitanju dobro kojem ih nosite, ili zlo kojeg će te se brzo otarasiti sa svojih ramena!“ (Muvetta’ od imama Malika, rivajet Muhammeda b. el-Hasena, br.305.)

Muhammed el-Šejbani rhm., kaže: „Na ovoj predaji se temelji propis žurenja u toku nošenja dženaze, što nam je draže od sporog hodanja s njom, i na ovome je imam Ebu Hanife rhm.“

Šejh Tekijjuddin el-Nedevi, muhakkik ovog djela kaže: „U pitanju je umjerena brzina, koja ne vodi trčanju, shodno predaji koju bilježi imam Ebu Davud i imam Tirmizi rhm., od Ibnu Mes’uda r.a., u kojoj stoji: „Upitali smo Poslanika s.a.w.s., o brzini hoda u toku nošenja dženaze, pa je rekao: Blaže od trčanja; ako bude dobra osoba – brže će doći do dobra koje je čeka, a ako nije takva – neka su daleko od nas džehenemlije!“, kao i drugoj predaji koju bilježi imam Ebu Davud i imam Hakim rhm., od Ebu Bekreta r.a., koji kaže: „Nemojte to činiti! Tako mi Onoga koji je počastio lice Ebu Kasima s.a.w.s., znam da smo s Poslanikom s.a.w.s., blago žurili s dženazom – pa ga narod posluša!“ Imam Ibnu Madždže i Kasim b. Asbeg bilježe od Ebu Musa’a r.a., sljedeću predaju: „Budite umjereni u hodu u toku nošenja dženaze!“ Imam Bejheki rhm., bilježi ovu predaju, za kojom stoji dodatak: „Kada krenete s mojom dženazom – požurite u hodu!“ – pa kaže: „Ovo nam ukazuje na to da je mekruh mnogo žuriti – trčati.“ (Pogledaj: el-Muvetta’ od imama Malika, rivajet Muhammeda b. el-Hasena, 2/90.)

Imam el-‘Ajni el-hanefi rhm., kaže: „Ovaj hadis nam ukazuje i na to da je lijepo požuriti s ukopom mejta ali nakon tačnog ustanovljenja nastupa smrti jer ima bolesnika čija smrt nije baš jasna, i primjetna je tek nakon prolaska izvjesnog vremena. Od Ibnu Bezize rhm., se bilježi da ne treba žuriti s ukopom mejta sve dok ne proðe jedan dan i noć, kako bi se sigurno ustanovila smrt mejta. Ovaj hadis nas tkð. upozorava i na to da se ne treba družiti s pokvarenjacima i lošim osobama (pa makar i mrtve bile!).“ (Pogledaj: ‘Umdetul-Kari, 8/114.)

Imam ‘Ala’uddin Ebul-Hasen ‘Ali b. Sulejman el-Merdavi el-hanbeli rhm., kaže: „Mekruh/pokuðeno je ostaviti mejta samog, već ako umre u akšamsko-jacijskom vaktu prenoćiće s njime njegova familija: Faide: 1. Imam el-Adžurri rhm., u vezi osobe koja preseli u akšamsko-jacijskom vaktu, kaže: „Mekruh je ostaviti mejta sama u kući; sa njime će prenoćiti njegova familija.“ Nema smetnje da se poljubi mejt ili da se gleda u njega pa makar i nakon zamotavanja u ćefine. Ovog je stava imam Ahmed rhm..“ (Pogledaj: el-Insaf, 2/468.)

Imam Taberani rhm., bilježi od Ibnu Omera r.a., da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Ko umre izjutra – neka prespava kajlulu u svome grobu (poslije podne), a ko umre u akšamsko-jacijskom vaktu – neka zanoći u svome grobu.“ (el-Mu’udžem el-Kebir, br.13551., 12/421.. Šejh Albani rhm., ovaj hadis ocjenjuje da’ifom – slabim. Pogledaj: el-Džami’ el-Sagir ve Zijadetuh, br.12619., 1/1262.)

Imam Ibnu Kudame el-Makdisi el-hanbeli rhm., kaže: „Poglavlje: Mustehbb je požuriti s ukopom mejta onda kada se sigurno ustanovi njegova smrt, jer je to bolje za njega i sigurnije od propadanja i mjenjanja. Imam Ahmed rhm., kaže: „Požuriti s ukopom mejta je vid poštovanja prema njemu.“Imam Ebu Davud rhm., bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Nema potrebe da se tijelo umrlog muslimana zadržava með’ njegovom familijom!“ (Sunen Ebu Davud, br.3159.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.6412.. Šejh Albani rhm., ovaj hadis ocjenjuje da’ifom-slabim. Pogledaj: el-Džami’ el-Sagir ve Zijadetuh, br.4908., 1/491.) Nema smetnje da se sačeka s ukopom mejta dok se ne sakupi džemat nadajući se nečijoj „makbul-dovi“ za njega, ako nema bojazni po samog mejta i ako se time ne otežava svijetu. Ovog je stava imam Ahmed rhm..“ (Pogledaj: el-Mugni, 2/312.)

Imam Ibnu ‘Abdul-Berr el-maliki rhm., kaže: „Ovo je i po meni mustehabb (tj. žurba s mejtom), ali sve ima i svoje kako, i ovo pitanje je lahko, inša’allah. Neki su hadis: „Požurite s dženazom“ – protumačili sa brzinom i žurbom pri ukopavanju mejta, nakon što se utvrdi nastup njegove smrti, shodno hadisu Poslanika s.a.w.s., u kojem stoji: „…požurite s njime, jer nema potrebe da se tijelo umrlog muslimana zadržava með’ njegovom familijom!“ (Sunen Ebu Davud, br.3159.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.6412.. Šejh Albani rhm., ovaj hadis ocjenjuje da’ifom-slabim. Pogledaj: el-Džami’ el-Sagir ve Zijadetuh, br.4908., 1/491.)

Od Alije r.a., se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „O Alija, tri se stvari ne ostavljaju za kasnije: namaz – kada nastupi, dženaza – kada bude prisutna i udovica – kada se naðe odgovarajuća osoba za nju.“ (Sunen Tirmizi, br.1075.; Musned Ahmed b. Hanbel, br.828.. Šejh Albani i šejh Šu’ajb Arnaut ovaj hadis ocjenjuju da’ifom-slabim.)

Ebu Omer rhm., kaže: „Poslanikove s.a.w.s., riječi: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže ćete je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ (Muttefekun ‘alejh) – ukazuju samo na način hodanja prilikom nošenja mejta a ne i na brzinu njegova ukopa! Na ovo nas upućuje vanjsko značenje hadisa, mada sve što sadrži i izvjesna nutarnja značenja može se uzeti u obzir prilikom tumačenja.“ (Pogledaj: el-Istizkar, 3/123.)

Imam el-Kari rhm., u svom djelu „el-Mevdu’at“, kaže: „Odgaðanje ukopa mejta se može opravdati i iščekivanjem okupljanja muslimana radi namaza i sevaba praćenja dženaze pogotovo kada su vreli dani u pitanju. Od Abdullaha b. Mes’uda r.a., se bilježi da je rekao: „Ono što muslimani vide i smatraju lijepim i dobrim – ono je i kod Allaha lijepo i dobro, a ono što oni vide i smatraju lošim – ono je i kod Allaha loše!“ (Musned Ahmed, br.3600., 1/379.; Mustedrek, br.4465.; Musned Tajalisi, br.246.; el-Mu’udžem el-Kebir, br.8583.; el-Mu’udžem el-Evsat, br.3602.; Musned el-Bezzar, br.1816.. Šejh Albani rhm., za ovaj hadis kaže da je: hasen mevkuf. Pogledaj njegov tahridž na „Šerhul-‘Akideh el-Tahavijjeh“, br.530.).“ (Pogledaj: Kešful-Hafa’, br.504., 1/190.)

Šejh Albani rhm., kaže: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže ćete je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ (Muttefekun ‘alejh) – vanjsko značenje ovog hadisa nam ukazuje na to da je u pitanju obaveza/vadžib žurenja prilikom nošenja mejta, na čemu je bio i imam Ibnu Hazm rhm., jer ne nailazimo na dokaz koji bi nam sugerirao da se radi samo o pohvaljenom djelu, tako da smo stali kod vanjskog teksta hadisa „Požurite s dženazom!“.“ (Pogledaj: Telhisu Ahkamil-Džena’iz, 1/39.)

Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., kaže: „Poslanik s.a.w.s., je nareðivao da se bržim korakom nosi dženaza, tako da bi ashabi blago i potrkivali s njom, a što se tiče današnjeg mravljeg hoda od strane ljudi – stopu po stopu – to je mekruh bid’at/pokuðena novotarija, koja je u suprotnosti sa sunnetom, i koja u sebi sadrži jedan vid poistovjećivanja sa ehlu-kitabijama i jevrejima.“ (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 1/498.)

Imam Nevevi rhm., kaže: „Riječi Poslanika s.a.w.s.: „Požurite s dženazom!“ – nam nareðuju žurbu u hodu prilikom nošenja dženaze zbog mudrosti koju je Poslanik s.a.w.s., u istom hadisu pojasnio, ali pobornici šafijskog mezheba kao i ostali smatraju da je žurba u hodu prilikom nošenja dženaze samo mustehabb/pohvaljena stvar, ako ne vodi tresanju i pucanju mejta tj. uslov bržeg nošenja mejta je ako neće dovesti do napuhivanja i pucanja mejta i sl.. Nošenje dženaze je farzi-kifaje… Neki su mišljenja da se „Požurite s dženazom!“ – odnosi na opremanje i ukop mejta odmah nakon utvrðivanja njegove smrti – što je netačno i neispravno, što nam potvrðuje krajnji dio hadisa: „…a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!““ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘alel-Muslim, 7/13.)

„Stalna komisija za fetve“, u Kraljevini Saudijskoj Arabiji, kaže: „…nije dozvoljeno okašnjavati s ukopom mejta izuzev koliko je potrebno radi njegova opremanja i gasuljenja ili radi iščekivanja okupljanja njegovih bližnjih ili pak komšija – ako se to adetski ne smatra mnogo dugim, shodno hadisu Poslanika s.a.w.s.: „Požurite s dženazom!“…“ (Br. fetve: 9024.; fetvu potpisali: šejh Abdullah b. Ku’ud, šejh Abdurrezzak ‘Afifi, šejh Abdul-Aziz b. Baz.)

Prvi put objavljeno: četvrtak, 25 Listopad 2007 10:46

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead ef. Jasavić
Zekatul-fitr ili sadekatul-fitr je obaveza svakog muslimana shodno hadisu koji se bilježi od Abdullaha b. Omera r.a., koji kaže: “Allahov Poslanik s.a.w.s., je u obavezu stavio izdvajanje sadekatul-fitra: jedan sa’a hurmi ili jedan sa’a ječma, i to za svakog muslimana bio on slobodan ili rob, muško ili žensko!” (Buhari, Muslim, Ebu Davud, Tirmizi, Nesa’i, Ibnu Madždže)

Mudrost propisivanja sadekatul-fitra:

Sadekatul-fitr je prvashodno propisan za izdvajanje kako bi ispunio eventualne pukotine i šupljine koje su se javile u ramazanskom postu isto kao što je propisano učiniti sehvi-sedždu radi odreðenih nepravilnosti prilikom obavljanja namaza! Abdullah b. Abas r.a., kaže: “Allahov Poslanik s.a.w.s., je u obavezu stavio izdvajanje sadekatul-fitra, kako bi nam očistio post od ružnih riječi i postupaka, i kako bi se siromasi mogli nahraniti. Ko dadne sadekatul-fitr prije bajram namaza biće mu kabul, a ko tu sadaku udijeli nakon klanjanja bajram-namaza biće mu obična sadaka!” (Ebu Davud, Ibnu Madždže, Darekutni, Hakim)

Sadekatul-fitr je na drugom mjestu propisan i zbog potreba siromaha i sirotinje kako bi mogli makar bajramske dane dočekati u rahatluku i veselju. Abdullah ibnu Omer r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., u obavezu stavio izdvajanje sadekatul-fitra, rekavši: “Opskrbite sirotinju u bajramskim danima kako ne bi morali bar tada prositi!” (Darekutni, 2/152., br.67.)

Ovaj hadis je dokaz onima koji smatraju da je bitno da se siromasi opskrbe u bajramskim danima ne bitno da li se to radi hranom ili protuvrijednošću u novcu. (Pogledaj: Ahkamul-Kur’an od imama Džessasa, 4/120.)

Ebu Se’id el-Hudri r.a., kaže: “Za vrijeme Allahovog Poslanika s.a.w.s., smo izdvajali sadekatul-fitr za svakog muslimana, malog ili velikog, slobodnog ili roba, i to po jedan sa’a hrane ili sa’a ekita/neka vrsta suhog sira, ili sa’a ječma, ili sa’a hurmi, ili sa’a suhog grožða!” (Buharija, Muslim, Ebu Davud, Tirmizi, Nesa’i, Ibnu Madždže, Darekutni, Malik, Šafija, Ibnu Ebi Šejbe)

Sa’alebe b. Sagir r.a., kaže: “Allahov Poslanik s.a.w.s., nam je držao hutbu na dva dana prije bajram-namaza, pa nam je naredio da izdvojimo sadekatul-fitr u visini jednog sa’a hurmi ili jednog sa’a ječma, i to po svakoj glavi ponaosob, ili sa’a kukuruza ili pšenice, za malog ili velikog, slobodnog ili roba, muško ili žensko, bogatog ili siromašnog; što se tiče bogatog – Allah dž.š., će ga time očistiti a što se tiče siromašnog – Allah dž.š., će mu vratiti više nego što je dao!” (Ahmed, Ebu Davud, Darekutni)

U djelu “‘Avnul-Ma’abud”, 5/5., stoji sljedeće:
Imam Ibnul-Munzir rhm., prenosi idžma’ islamske uleme po pitanju obaveznosti izdvajanja sadekatul-fitra. Hanefije smatraju da je izdvajanje sadekatul-fitra vadžib a ne farz, zbog toga što oni prave razliku izmeðu vadžiba i farza (tj. kod njih je farz sve ono što je ustvrðeno kategorički jasnim i sigurnim dokazom; op.prev.).

Hafiz Ibnu Hadžer el-Askalani rhm., kaže: Ne može se stopostotno tvrditi da postoji idžma’ uleme po pitanju obaveznosti izdvajanja sadekatul-fitra zbog toga što Ibrahim b. ‘Ulejje i Ebu Bekr b. Kejsan el-Esamm rhm., smatraju da je obaveznost izdvajanja sadekatul-fitra derogirana, a svoj stav potkrijepljuju predajom od Kajsa b. Sa’ada r.a., koji kaže: “Allahov Poslanik s.a.w.s., nam je propisao sadekatul-fitr za izdvojiti prije nego li nam je bio propisan zekat. Kada nam je zekat bio propisan – Allahov Poslanik s.a.w.s., nam nije nareðivao sadekatul-fitr niti nam ga je zabranjivao, pa smo ga mi i dalje praktikovali! Allahov Poslanik s.a.w.s., nam je naredio da postimo dan Ašura prije nego li nam je post mjeseca Ramazana stavljen u obavezu. Kada nam je post mjeseca Ramazana stavljen u obavezu – Allahov Poslanik s.a.w.s., nam nije nareðivao niti nam je zabranjivao postiti dan Ašura, pa smo ga mi i dalje praktikovali.” (Sahih; Bilježi ga: Ahmed, Nesa’i, Ibnu Madždže, Hakim, Ibnu Huzejme, Taberani, Ebu Ja’ala, Abdurrezzak, Bejheki)

“Ova predaja nam ne ukazuje direktno na prestanak obaveznosti izdvajanja sadekatul-fitra, jer propisivanje jedne obaveze ne iziskuje odmah i prestanak druge! Ulema je složna na tome da je sadekatul-fitra obaveza koju nije dozvoljeno izostavljati, a Allah je taj koji tevfika daje!” (Pogledaj: Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.7460.)

Alija r.a., i Ibnu Omer r.a., kažu: “Allahov Poslanik s.a.w.s., nam je u obavezu stavio izdvajanje sadekatul-fitra, za svakog malog i velikog, muškog i ženskog, slobodnog ili roba – koje ste svakako dužni izdržavati!” (Darekutni)

Ibnu Abbas r.a., kaže:”Allahov Poslanik s.a.w.s., je naredio telalu da u sred Mekke vikne da je sadekatul-fitr obaveza za izdvojiti svakom muslimanu bio on mlad ili star, muško ili žensko, slobodan ili rob, iz grada ili sa sela, i to jedan sa’a ječma ili hurmi!” (Bezzar, Darekutni, Hakim)

Ebu Hurejre r.a., kaže: “Allahov Poslanik s.a.w.s., je poticao muslimane na izdvajanje ramazanskog sadekatul-fitra, i to za svaku osobu po jedan sa’a hurmi ili sa’a ječma ili sa’a pšenice!” (Darekutni, Hakim)
Esma r.a., kaže: “Za vrijeme Allahovog Poslanika s.a.w.s., smo izdvajali sadekatul-fitr pregrštima kojim su se ukućani koristili ili sa’om kojim su se takoðer koristili; sve medinelije su tako postupale!” (Hakim, Ibnu Ebi Šejbeh)

Džerir b. Abdullah r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: “Ramazanski post visi izmeðu nebesa i zemlje, i neće ga uzdići ništa osim sadekatul-fitra!” (Hadis je da’if. Bilježi ga Ibnu Šahin u Feda’ilu Ramadan)
Sadekatul-fitr se izdvaja u uobičajenoj hrani odreðenog mjesta: Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: “Allahov Poslanik s.a.w.s., je propisao sadekatul-fitr: jedan sa’a hurmi ili sa’a ječma ili sa’a suhog grožða ili sa’a ekita/suhog sira – što je pretežno bila hrana tadašnjih stanovnika Medine. Što se tiče drugog mjesta kojima je pretežna hrana nešto drugo na njima je da sadekatul-fitr izdvajaju u sa’u tih namirnica poput kukuruza, oriza, smokvi ili bilo kakvog drugog zrnevlja. Ako je hrana odreðenog mjesta nešto drugo mimo zrnevlja poput mlijeka ili mesa ili ribe – sadekatul-fitr će se davati u tome, ne bitno koja je namirnica u pitanju. Ovog je stava većina islamskih učenjaka, i ovo mišljenje je ono koje je ispravno i neće se spominjati druga mišljenja! Cilj svega jeste opskrbiti sirotinju na dan bajrama i to hranom kojom se hrane i ostali stanovnici toga mjesta, pa je na osnovu ovog mišljenja dozvoljeno davati sadekatul-fitr i u brašnu, i ako nema hadisa koji o tome direktno govore. Što se tiče gotovog hljeba ili spremljene hrane i ako je slaða siromasima zbog toga što se ne moraju mučiti oko spremanja iste bolje im je udjeliti ono što im duže može stajati poput zrnevlja i ostale trajnije hrane koju ne može odmah snaći ono što može gotov hljeb i ostalo što mu je slično, jer ako se puno takve hrane nagomila kod siromaha propašće im i neće je moći sačuvati. Mada se može reći da se neće uzimati u obzir trajnost hrane već je cilj da se sirotinja opskrbi za bajramske dane kako se oni ne bi izlagali prošnji, kao što je Poslanik s.a.w.s., rekao: “Opskrbite ih na bajramske dane kako ne bi prosili tada!”” (Pogledaj: I’ilamul-Muvekki’in, 3/13.)

Može li se sadekatul-fitr davati u novčanoj protu-vrijednosti?

Kada je u pitanju izdvajanje sadekatul-fitra u novčanoj protuvrijednosti islamski učenjaci po tom pitanju imaju tri mišljenja:
1. Dozvoljeno je u svakom slučaju. Ovog je stava imam Ebu Hanife, imam Sevri, Omer b. Abdul-Aziz, Hasan el-Basri.
2. Nije dozvoljeno ni u kom slučaju. Ovog je stava imam Malik i imam Šafija rhm..
3. Nije dozvoljeno izuzev ako se u potrebi za time. Ovog je stava imam Ahmed rhm.. (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 25/46., el-Mugni, 2/671.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Izdvajanje zekata u novčanoj protuvrijednosti bez ikakve potrebe niti zbog nekog većeg interesa je zabranjeno… Ali, ako je u pitanju neka potreba ili veći interes ili pravda onda je dozvoljeno izdvojiti ga u novčanoj protuvrijednosti…” (Medžmu’ul-Fetava, 25/83.)

Kome se daje sadekatul-fitr?

Islamski učenjaci se razilaze po ovom pitanju na dva mišljenja:
1. Sadekatul-fitr se može dati bilo kojoj od osam kategorija ljudi spomenutih u ajetu o zekatu. Allah dž.š., kaže: “Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku-namjerniku. Allah je odredio tako! Allah sve zna i mudar je.” (el-Tevba, 60.) Ovo je stav većine islamskih učenjaka za razliku od pravnika malikijske pravne škole.

2. Sadekatul-fitr se može dati samo siromasima. Ovo je stav malikijske pravne škole kao i šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm.. (Pogledaj: Sahihu Fikhil-Sunneh, Ibnul-Sejjid Salim, 2/85.)

Prvi put objavljeno: nedjelja, 28 Rujan 2008 19:00

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Elvedin Pezić
Svakim danom, hvala Uzvišenom Allahu, sve je više onih koji žele da svoj život u svakom segmentu protkaju islamom i njegovim savršenim načelima. Islamski način stupanja u brak svakako je jedan od tih segmenata i stoga svaki musliman treba biti upoznat sa šerijatskim propisima stupanja u brak:

oni koji su neoženjeni svakako bi trebali da poznaju ovu tematiku kako svoj bračni život od samog početka ne bi zasnovali na kršenju Allahovih granica, što je, moramo priznati, veoma česta pojava u našem društvu; a što se tiče onih koji su oženjeni, pošto je izuzetno malo onih koji su ispunili limit u pogledu dozvoljenog broja žena za sklapanje braka, i njima je potrebno da poznaju propise prosidbe jer nikad se ne zna šta čovjeka čeka u budućnosti. S druge strane, sama činjenica da su već oženjeni ukazuje na to da imaju potomstvo koje će već sutra trebati ženiti ili udavati, što opet iziskuje poznavanje propisa prosidbe. Ako na sve to pridodamo činjenicu da je mnogo prijestupa, pa čak i velikih grijeha koje čovjek može da počini ne poznavajući ovu tematiku, kao i prakticiranje mnogih sunneta, za čije prakticiranje će čovjek biti nagraðen, dovoljan je razlog da se dodatno educiramo u pogledu ove tematike.

GLEDANJE DJEVOJKE PRILIKOM PROSIDBE

Islam je u svojoj univerzalnosti i potpunosti dozvolio proscu, po mišljenju većine islamskih učenjaka to je pohvalno – sunnet, da prosac vidi djevojku koju prosi. Na to nam ukazuju mnogi argumenti:
Mugire ibn Šu’be, r.a., prosio je djevojku, pa mu je Allahov Poslanik kazao: ”Idi i vidi je, to je bolje za vaš zajednički mir i slaganje u braku.” (Tirmizi, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani)

Od Džabira, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik kazao: ”Kada neko od vas zaprosi djevojku, pa bude u mogućnosti da kod nje vidi nešto što će ga motivisati da je oženi, neka to učini.” Kazao je Džabir, r.a.: ”Pa sam zaprosio djevojku, i sakrivao sam se sve dok nisam vidio kod nje ono što me ponukalo da je oženim, pa sam je oženio.” (Ebu Davud, hasen – dobrim ga je smatrao šejh Albani)

Kada je Allahovom Poslaniku došla žena i ponudila mu se za brak, Allahov Poslanik je podigao pogled prema njoj i vratio ga, potom je oborio glavu. (Buharija od Enesa, r.a.)

Na osnovu spomenutih argumenata većina islamskih učenjaka kazala je da je proscu pohvalno – sunnet da prije sklapanja bračnog ugovora vidi djevojku s kojom želi stupiti u brak. Allahov Poslanik pojasnio je da će takav postupak biti uzrok kontinuirane ljubavi i harmonije u braku.

Samo gledanje djevojke, koje je u osnovi zabranjeno, bezbolnije je od razvoda braka koji bi mogao nastati kao plod stupanja u brak sa osobom koju čovjek nikada nije vidio ili sa osobom koju ne poznaje.

Treba naglasiti da ako bi brak bio sklopljen bez prethodnog viðenja i upoznavanja mladenaca, bio bi validan po konsenzusu učenjaka, ali je prioritetnije da prosac vidi djevojku zbog prethodno spomenutih razloga.

Prije nego što nastavimo govoriti o propisima prosidbe, treba napomenuti da prosidba u islamu ne nosi sa sobom nikakve pravne posljedice, što znači da zaručnik i zaručnica ostaju u svakom pogledu zabranjeni jedno drugome, osim onoga što je izdvojeno iz opće zabrane, kao što je dozvola viðenja zaručnice.

ŠTA SMIJE PROSAC VIDJETI KOD DJEVOJKE KOJU PROSI

Islamski učenjaci se ne spore da je proscu dozvoljeno da prilikom prosidbe kod djevojke koju prosi vidi lice i ruke.
Većina pravnika se ograničila na dozvoljenost viðenja lica i šaka, te su smatrali zabranjenim da prosac vidi kod djevojke koju prosi vidi nešto više od toga.

Učenjaci hanefijske pravne škole dodali su na to i stopala.

Pravnici hanbelijske pravne škole smatrali su da je proscu dozvoljeno da kod djevojke koju prosi vidi šest dijelova tijela: lice, vrat, ruke, stopalo, glavu i potkoljenicu.

Kada govorimo o ovom pitanju, treba naglasiti da ne postoji niti jedan dokaz koji ukazuje da žena treba, tj. da joj dozvoljava, otkrivati nešto od svoga tijela kako bi vidio prosac.

Ako bi čovjek pomirio mišljenja mezheba na sljedeći način, mislim da bi dobro postupio: ako prosac bude u prilici da gleda u djevojku u momentu kada to ona ne zna, tada mu je dozvoljeno da vidi kod nje ono što se otkriva u običaju žena (ono što žena otkriva pred muškarcima koji su joj mahremi), kao što nam na to ukazuje hadis Džabira, r.a. Meðutim, ako ona zna da je gleda, kao u slučaju kada prosac doðe kući djevojke koju prosi s namjerom da se upoznaju i da se vide, tada je proscu dovoljno da kod djevojke vidi lice i šake.
Kazao je imam Eš-Širbini: ”Mudrost toga što prosac može kod djevojke vidjeti samo lice i ruke jeste ta što na osnovu lica može saznati o njenoj ljepoti, a na osnovu ruku može saznati o njenom tijelu.”

Na osnovu hadisa koji prenosi Džabir, r.a., većina islamskih pravnika nije uvjetovala dozvolu niti znanje djevojke kao ni njenih staratelja da bi prosac vidio djevojku.
Na taj način će prosac, gledajući djevojku kada ona ne zna da je gleda, moći vidjeti njen stvarni izgled, što je izuzetno bitna stvar naročito u današnjem vremenu u kojem se proširilo korištenje kozmetike i drugih preparata za uljepšavanje.

Imam Malik je uvjetovao dozvolu i znanje djevojke i njenih staratelja.

Neki učenjaci su uvjetovali da gledanje djevojke ne bude popraćeno strastima, što je skoro pa nemoguće, jer, kao što gledanje u baštu i cvijeće veseli čovjeka, a gledanje mrtvih i ubijenih ga rastužuje, isto tako gledanje u ženu – koje je u osnovi zabranjeno – pobuðuje strasti, ali se dozvoljava i izuzima iz opće zabrane zbog koristi koja proizilazi iz toga – sklapanja braka.
Kazao je šejhl-islam Ibn Tejmijje: ”Zabranjen je pogled koji može uzrokovati smutnju – fitnu, osim ako se čini zbog preovladavajuće potrebe i koristi, kao što je pogled prosca ili pregled doktora.”

Spomenuti hadis takoðer ukazuje da je dozvoljeno proscu da više puta pogleda djevojku koju prosi, ako to radi s ciljem donošenja odluke o prihvatanju ili odbijanju djevojke.
Kazao je Ibn Kudame: ”Dozvoljeno mu je (proscu) da pogleda djevojku više puta, kako bi dobro sagledao njen izgled (ljepotu), zato što se željeni cilj ne može postići osim na taj način.”

VRIJEME GLEDANJA DJEVOJKE

Islamski učenjaci u pogledu ovog pitanja imaju više mišljenja, ali je jedno od najprioritetnijih da je proscu dozvoljeno da gleda u djevojku onog momenta kada se odluči za brak, a prije prosidbe i sklapanja bračnog ugovora. To je mišljenje koje je odabrao imam Nevevi.

Ako bi čovjek bio ubijeðen da ta djevojka ili njen staratelj neće prihvatiti njegovu ponudbu – prosidbu, kao u slučaju ako je ona školovana, a on nepismen, ili ona ugledna, a on neugledan, ona bogata, a on siromašan, ona lijepa, a on nije – neki učenjaci su kazali da mu u toj situaciji nije dozvoljeno da gleda u djevojku.

Ako bi kod njega preovladavalo mišljenje da će ga odbiti, tada mu je pokuðeno gledati u nju.

Na osnovu spomenutih argumenata možemo kazati da je i djevojci dozvoljeno da pogleda u prosca, kao što to spominju islamski učenjaci u svojim knjigama, jer je razlog pogleda prisutan obostrano i kod žene kao i kod muškarca: ”To je bolje za vaš zajednički mir i slaganje u braku”.
Ako bi neko postavio pitanje zašto su hadis o tome upućeni muškarcima, a ne i ženama, odgovor bi bio: Zato što je osnova da se žene slabije i manje kreću od muškaraca, što jasno ukazuje na potrebu da muškarac vidi djevojku, za razliku od muškaraca koji u običaju borave izvan kuće i moguće ih je lakše vidjeti nego žene.

Ženi je dozvoljeno da kod muškarca koji je prosi vidi sve ono što nije stidni dio tijela.

Na osnovu spomenutih argumenata, neki učenjaci današnjeg vremena dozvolili su da prosac vidi sliku djevojke, jer to potpada pod opću dozvolu gledanja djevojke, s tim što su naglašavali da prosac ne bi trebao da donosi konačnu odluku na osnovu takvog viðenja jer slike ponekada ne pokazuju stvarni izgled osobe, naročito u današnjem vremenu i napredovanju tehnologije, kada se slike montiraju i prikazuju osobu u nestvarnom izgledu.
Takoðer, neki učenjaci dozvolili su telefonski razgovor izmeðu prosca i djevojke koju prosi, ako za tim postoji potreba, i da bude uz saglasnost staratelja djevojke, naravno ograničavajući se na potrebu.

PROSIDBA NA ISLAMSKI NAČIN (2. dio)

Mnogi muslimani u pogledu prosidbe imaju pogrešno ubjeðenje jer smatraju da samom prosidbom prestaju pravne zabrane izmeðu muškarca i žene, što je više nego neispravno ubjeðenje.Treba znati da islamska prosidba ne uzrokuje promjenu drugih propisa, osim dozvole pogleda, kada su u pitanju veze izmeðu prosca i zaprošene djevojke.

Prosac samom prosidbom, bez sklapanja braka, nije postao suprug zaprošenoj djevojci, naprotiv, oni su i dalje zabranjeni jedno drugome u svakom pogledu, a, izmeðu ostalog, zabranjeno je i da se prosac osamljuje sa zaprošenom djevojkom.

To nam potvrðuju opći argumenti koji su zabranili osamljivanje sa ženom strankinjom, tj. ženom s kojom može stupiti u brak.
Kazao je Allahov Poslanik: ”Neće se osamiti muškarac sa ženom a da sa njima šejtan neće biti treći.” (Tirmizi, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani)
U drugom hadisu, Allahov Poslanik je kazao: ”Neka se muškarac ne osamljuje sa ženom, osim u prisustvu njenog mahrema – onaj s kime trajno ne može stupiti u bračne veze.” (Buharija i Muslim)

Na osnovu spomenutog, možemo zaključiti koliko je prijestupa nastalo u današnjem vremenu kao plod nepoznavanja ove tematike. Tako ćemo naći da se muškarac, nakon prosidbe i verbalnog obećanja braka, osamljuje sa zaprošenom djevojkom, izlazi sam sa njom u grad: šetnju, kupovinu, idu zajedno na pijacu, normalno razgovaraju preko telefona, a nerijetko imaju i intimne kontakte.
A da ne spominjemo koliko je onih koji to čine i bez prosidbe?!

OGOVARANJE PROSCA ILI ZAPROŠENE DJEVOJKE

Takoðer, jedan od propisa koje spominju učenjaci u ovom poglavlju jeste i to da je osobi koja bude upitana o proscu dozvoljeno da iznese i spomene njegove mahane i nedostatke, i da se to ne smatra ogovaranjem koje je strogo zabranjeno načelima islama. I ne samo da je dozvoljeno, već to može biti i obaveza, shodno riječima Allahovog Poslanika: ”Musliman ima šest prava kod svog brata muslimana: …kada traži savjet da ga posavjetuješ.” (Muslim)
Kazao je šejh Salih Fevzan: ”Onaj ko bude konsultovan u pogledu prosca ili djevojke koju želi prositi, obaveza – vadžib mu je da spomene ono što zna o njemu / njoj i mahanama, i to se ne smatra ogovaranjem.”

Da je to dozvoljeno ukazuje nam dogaðaj sa Fatimom bint Kajs, r.a., u kojem je spomenuto da je ona nakon pričeka došla Poslaniku i obavijestila ga da su je prosili Muavija ibn Ebi Sufjan i Ebu Džehm, pa joj je Allahov Poslanik rekao: ”Što se tiče Ebu Džehma, on ne spušta svoj štap sa ramena (u rivajetu Muslima: ”mnogo tuče žene”), a Muavija je siromašan, ne posjeduje imetak…”, te joj je rekao: ”Udaj se za Usamu ibn Zejda” (u rivajetu Nesaija: ”…a ja ga nisam voljela, pa mi je ponovo kazao: ‘Udaj se za Usamu’ i ponovio to tri puta”). Fatima ibn Kajs je rekla: ”Pa sam se udala za Usamu s kojim sam bila sretna i Allah mi je u braku sa njim dao mnogo dobra” (Buharija i Muslim)

ŽENA KAO PROSAC

Mi živimo u sredini, kao i u vremenu, u kojem su se mnoge stvari izopačile. Jedna od njih je i ta da mnogi roditelji nikada ne bi pomislili da predlože svojoj kćerki da se uda za odreðenu osobu, tj. da osobi za koju znaju da je moralna ponude brak sa svojom kćerkom. Mnogi roditelji takav čin smatraju poniženjem, konzervatizmom, dok se dozvoljavanje kćerki da izlazi u grad i disko, s kim hoće i da čini šta hoće, ne smatra poniženjem niti konzervatizmom. čudni su ti parametri, kada se pomiješa neznanje sa slijepim slijeðenjem zapadnjačke zabludjele ”civilizacije”.
Ako pogledamo u izvore vjere, vidjet ćemo da je ženi dozvoljeno da se ponudi muškarcu za brak i to se ne smatra slabošću, čak štaviše, to se smatra vrijednošću.
Najbolji primjer za to je dogaðaj o kojem nam govori Kur’an, u kojem je spomenuto da je otac dviju kćeri (neki mufessiri su kazali da je to Šuajb, a.s.) ponudio jednu kćerku Musau, a.s., kada je stigao u Medjen, a kojima je Musa, a.s., napojio stado ovaca.

Kazao je Svevišnji Allah: “O oče moj” – reče jedna od njih – “uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i pouzdana.” “Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje” – reče on – “ali treba da me osam godina služiš, a ako deset napuniš, bit će dobra volja tvoja, a ja ne želim da te na to silim; ti ćeš vidjeti, ako Bog da, da sam dobar.” “Neka bude tako izmeðu mene i tebe!’’ – reče Musa – “koji god od ta dva roka ispunim, nema mi se šta prigovoriti, a Allah je jamac za ono što smo utanačili.” (Kazivanje, 26. – 28.)

Buharija i Muslim zabilježili su predaju da je Allahovom Poslaniku došla jedna žena i kazala: ”Allahov Poslaniče, imaš li potrebe za mnom?” Pa je rekla kćerka Enesa, r.a., koja je sjedila pored Enesa, r.a., kada je govorio o tom dogaðaju: ”Kako je bestidna!”, a Enes joj je kazao: ”Ona je bolja od tebe, ona je voljela Allahovog Poslanika pa mu se ponudila za brak.”
Kazao je El-Kastalani u komentaru ovog hadisa: ”Hadis je dokaz da je ženi dozvoljeno da se ponudi čestitom muškarcu za brak, i da to nije sramota, štaviše, to je pokazatelj njene vrijednosti. Da, to bi bilo odvratno ako se radi zbog dunjalučkih koristi.”

Poznato je da je Omer, r.a., ponudio Osmanu, r.a., da za njega uda svoju kćerku Hafsu, r.a., pa je Osman odbio pod izgovorom da ne misli da se ženi u tom periodu. Zatim ju je ponudio Ebu Bekru, r.a., pa mu Ebu Bekr, r.a., nije ništa odgovorio, što je Omera više zaboljelo nego što ga je zaboljelo Osmanovo odbijanje ponude. Zatim ju je zaprosio Poslanik, alejhis-selam, i oženio je.
Pa kada je Ebu Bekr, r.a., sreo Omera, kazao mu je: ”Vjerovatno si bio ljut na mene kada si mi ponudio svoju kćerku, a ja ti nisam ništa odgovorio?” Omer je rekao: ”Da”, a Ebu Bekr je kazao: ”Nije me spriječilo ništa drugo, da prihvatim tvoju ponudu, osim što sam čuo Poslanika da je spominje, i nisam želio da širim tajne Allahovog Poslanika, a da je on nije oženio, ja bih je oženio.” (Buharija)

Prvi put objavljeno: nedjelja, 28 Prosinac 2008 18:00 (1 dio) i četvrtak, 22 Siječanj 2009 00:06 (2 dio)

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/