Priredio: Amir Durmić

Kada je riječ o dva rekata sabahskog sunneta, uz njih se neposredno veže jedan čin koji je Poslanik, s.a.v.s., lično vrlo često prakticirao, a radi se o lijeganju na desni bok nakon obavljenog sabahskog sunneta, a prije ikameta i klanjanja sabahskog farza. Na ovu Poslanikovu, s.a.v.s., praksu, ukazuje sljedeći hadis: Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je rekla: ”Kada bi mujezin zašutio nakon proučenog prvog sabahskog ezana, Allahov Poslanik, s.a.v.s., bi ustao, i pošto bi se pojavila zora, prije sabahskog farza, (u svojoj sobi) bi klanjao dva kratka rekata (sabahskog sunneta), a zatim bi legao na svoj desni bok (i ostao tako ležati u svojoj sobi) sve dok ne bi došao mujezin da uči ikamet.” (Buhari, Sahih, br. 590.)

Da li je ova praksa, tj. lijeganje na desni bok nakon klanjanog sabahskog sunneta, propisana i njegovom, s.a.v.s., ummetu, po tom pitanju islamski učenjaci imaju mnogo mišljenja, a ovdje spominjemo četiri:

1. Mustehab općenito, tj. radi se lijepom i preporučenom činu bez obzira imao čovjek za njim potrebu ili ne. Ovo je stav nekih ashaba kao što su Ebu Musa el-Eš’ari, Rafi’a b. Hadidž, Enes b. Malik i Ebu Hurejre, radijallahu anhum, kao i stav pravnika šafijskog mezheba.

2. Vadžib, tj. stroga obaveza. Ovo je mišljenje glavnog predstavnika zahirija, odnosno sljedbenika bukvalističkog mezheba, Ebu Muhammeda ibn Hazma, koji ne samo da je smatrao da je lijeganje na desni bok nakon sabahskog sunneta obavezno, već je obavljanje tog čina smatrao uvjetom za ispravnost sabahskog farza! U vezi s ovim njegovim iznimno ekstremnim mišljenjem, Ibn Tejmijje je kazao: ”Ovo u ummetu niko nije kazao do njega…” (Ovu izreku od Ibn Tejmijje prenosi njegov učenik Ibn Kajjim u djelu Zadul-me’ad, 1/319)

Ovo svoje mišljenje Ibn Hazm zasnovao je ne samo na hadisu koji smo ovdje spomenuli već i na hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a u kojem on navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Kada neko od vas klanja dva rekata (sunneta) prije sabah-namaza, neka legne na svoj desni bok.” (Ebu Davud, Sunen, br. 1261, Tirmizi, Sunen, br. 420, i drugi)

Dakle, shodno mišljenju Ibn Hazma, koji je bio ortodoksni bukvalista, u ovom hadisu Poslanik, s.a.v.s., je lijeganje na desni bok nakon obavljenog sabahskog sunneta izrekao u formi naredbe rekavši: ”…neka legne na svoj desni bok”.

Međutim, ovo mišljenje je apsolutno neprihvatljivo, prije svega iz razloga što spomenuti hadis, shodno ocjenama mnogih učenjaka, nije vjerodostojan, a Ibn Tejmijje za njega tvrdi da je batil – ništavan. S druge strane, kada bismo ga i prihvatili kao vjerodostojan, naredba u njemu nije eksplicitna i kategorična, već bi ona bila shvaćena u značenju preporuke i ukazivanja na lijepo i pohvalno djelo, a na to ukazuje predaja koju prenosi Aiša, radijallahu anha, u kojoj je ona kazala: ”Vjerovjesnik bi klanjao dva rekata (sabahskog sunneta), pa ako bih ja bila budna, on bi razgovarao sa mnom, a ako ja ne bih bila budna, on bi legao (na svoj desni bok).” (Buhari, Sahih, br. 1092, Muslim, Sahih, br. 1227)

Dakle, ukoliko bi Aiša, radijallahu anha, bila budna, Poslanik, s.a.v.s., nakon obavljenog sabahskog sunneta ne bi prakticirao lijeganje na desni bok, što je indicija koja spomenutu naredbu u hadisu sa stepena stroge naredbe ”spušta” na stepen lijepog i pohvalnog čina.

3. Mekruh, tj. pokuđen i neprimjeren čin, ali ne i strogo zabranjen. Ovo mišljenje prenosi se od skupine učenjaka iz prvih generacija muslimana, kao što su Abdullah b. Mes’ud, r.a., Ibn el-Musejjib, En-Nehai i drugi. Kao argument kojim dokazuju svoj stav, navode činjenicu da Poslanik, s.a.v.s., nikada nije viđen da to čini u džamiji, jer da je kojim slučajem to običavao raditi u njoj, to bi od njega bili preneseno u mnogobrojnim predajama, što nije slučaj.

4. Mustehab, ali samo onome ko je klanjao noćni namaz i tako dočeko zoru, pa je lijepo da malo prilegne na desnu stranu kako bi se odmorio. Ovo mišljenje odabrao je Ibn el-‘Arebi kao i šejhul-islam Ibn Tejmijje.

Odabrano mišljenje: Lijeganje na desni bok nakon klanjanog sabahskog farza je mustehab, tj. lijep i preporučen čin uz ispunjenje dva uvjeta:

Prvi: da to bude u kući, a ne u džamiji jer se od Poslanika, s.a.v.s., ne prenosi da je to prakticirao u džamiji već samo u svojoj kući.

Drugi: da osoba koja prakticira ovaj propis bude u stanju da nakon ove vrste odmora ustane i ode do džamije i u njoj klanja sabah-namaz u džematu, tj. da ne postoji bojazan da će čvrsto zaspati i tako prespavati ili džemat ili namaz u potpunosti, a Allah najbolje zna.

Naklanjavanje sabahskog sunneta

Ukoliko musliman zbog nekog opravdanog razloga izostavi sabahski sunnet i ne klanja ga u njegovom pravom vremenu, dakle prije sabahskog farza, isti je legitimno naklanjati nakon što nestane razlog zbog kojeg je taj sunnet izostavljen. Na to ukazuju sljedeći dokazi:

1. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kaže: ”(Jedne prilike) bili smo (na putu) s Vjerovjesnikom s.a.v.s., te smo pred sami kraj noći legli i zaspali. Niko se od nas nije probudio sve dok sunce nije izašlo. Poslanik, s.a.v.s., tada reče: ‘Neka svako od vas uzme svoju devu za glavu (tj. za njen povodac na glavi i neka se udalji odavde), jer, uistinu smo na ovom mjestu zatekli šejtana.”’ Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kaže dalje: ”Učinili smo onako kako nam je Poslanik s.a.v.s. zapovjedio, a potom je on, s.a.v.s., zatražio vodu, nakon čega se abdestio. Zatim je klanjao dva rekata (sabahskog sunneta), a potom je proučen ikamet i onda je klanjao sabah-namaz.” (Muslim, Sahih, br. 1098, i drugi)

2. Kajs b. Amr, radijallahu anhu, pripovijeda: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., vidio je jednog čovjeka kako nakon sabahskog farza klanja dva rekata namaza, pa mu reče: ”Sabahski farz ima (samo) dva rekata!”, a ovaj čovjek mu odgovori: ”Ali ja nisam klanjao ona dva rekata (tj. sunneta) koji se klanjaju prije farza, pa sam ih zato klanjao sada.” Na ove njegove riječi Poslanik, s.a.v.s., nije ništa rekao.” (Ebu Davud, br. 1267, Tirmizi, br. 422, i drugi)

Dakle, Poslanik, s.a.v.s., je ovom čovjeku naklanjavanje sabahskog sunneta, i to odmah nakon farza, odobrio šutnjom.

3. Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ”Onaj ko nije klanjao dva rekata sabahskog sunneta, neka ih (na)klanja nakon što izađe sunce.” (Tirmizi, Sunen, br. 423, Ibn Huzejme, Sahih, br. 1117, i drugi)

Iz ovih ali i mnogih drugih predaja možemo zaključiti da je legitimno naklanjati opravdano izostavljen sabahski sunnet, pa čak i odmah nakon klanjanog sabahskog farza, na što upućuje druga predaja koju smo naveli. Što se tiče treće predaje iz koje se može shvatiti da se propušteni sunnet naklanjava tek nakon izlaska sunca, ona u suštini samo ukazuje na dozvolu da se sabahski sunnet naklanja i nakon izlaska sunca, ali ne negira legitimnost njegovog naklanjavanja i odmah nakon sabahskog farza, dakle i prije izlaska sunca, na što jasno ukazuje druga citirana predaja iz koje se vidi da je Poslanik, s.a.v.s., šutnjom odobrio upravo takav postupak.

Ostali članci iz serijala:

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (1. dio) – Važnost i koristi dobrovoljnih namaza

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (2. dio) – Pritvrđeni i nepritvrđeni sunneti

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (3. dio) – Propis o lijeganju na desni bok nakon sabahskog sunneta

Nastaviće se inšallah…

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/