Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Da li je haram istetovirati svoje telo sa nekim oznakama ili napisima?
Alejkumusselam. Tetoviranje je zabranjeno po idžmau (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta. Ovaj idžma prenosi Ibn Kudame u svojoj knjizi El-Mugni (1/94). A drugi argument da je zabranjeno je hadis od Abdullah ibn Mesuda, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija (5931) i Muslim (5695): „Da je Allah proklviše
Alejkumusselam.
Tetoviranje je zabranjeno po idžmau (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta.
Ovaj idžma prenosi Ibn Kudame u svojoj knjizi El-Mugni (1/94).
A drugi argument da je zabranjeno je hadis od Abdullah ibn Mesuda, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija (5931) i Muslim (5695): „Da je Allah prokleo one koje tetoviraju i koje traže da im se učini tetoviranje, koje čupaju obrve i bruse zube (praveći razmak među njima) radi uljepšavanja, koje mijenjaju Allahovo stvaranje”.
Prema tome, tetoviranje je zabranjeno pa makar se tetovirali kur'anski ajeti, hadisi ili neka islamska obilježja.
Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com
Vidi manjeDa li je dopušteno poći na isključivo stručnu ekskurziju s određenog fakulteta pod pokroviteljstvom Lutrije BiH?
Ummet je danas, kao nikada prije, iskušan činjenjem brojnih zabrana koje se jasno suprotstavljaju izvornom učenju islama. Jedan od novijih poroka koji je obuhvatio muslimanske mase širom svijeta jeste igranje lota. Jedan od primarnih ciljeva islama jeste zaštita imetka. Otuda je i zabranio bespravnoviše
Ummet je danas, kao nikada prije, iskušan činjenjem brojnih zabrana koje se jasno suprotstavljaju izvornom učenju islama. Jedan od novijih poroka koji je obuhvatio muslimanske mase širom svijeta jeste igranje lota. Jedan od primarnih ciljeva islama jeste zaštita imetka. Otuda je i zabranio bespravno uzimanje tuđe imovine: kockanje, krađu itd. Allah, dželle šanuhu, kaže: “O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; pa ih se klonite da biste uspjeli.” (El-Maide, 90.)
Igranje lota jeste kocka, a kocka je zabranjena po konsenzusu islamskih učenjaka. Ne samo to, loto predstavlja najizrazitiji oblik kockanja u kojem svi ulažu, a pojedinci dobivaju, bespravedno uzimajući tuđi imetak. (Vidjeti: El-Fetava, str. 569, od Mustafe Zarke, i Ahkamul-musabekat, str. 231-233.) Budući da je sav uloženi imetak u loto haram, tada je zabranjeno ulaganje i upotrebljavanje toga imetka u bilo kakve svrhe, jer Uzvišeni Allah ne prima haram imetak. Imam Muslim zabilježio je predanje u kojem stoji da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Allah je lijep i prima samo lijepo.”
Otuda, nije dopušteno poći na izlet koji donira loto, jer se taj novac smatra haramom i učestvovanje na takvim ekskurzijama potpomaže i podstiče ljude na saradnju s hazardnim ustanovama koje nepravedno uzimaju imetak drugih muslimana. Kada bi čovjeku ponudili ukradeni poklon, a on to znao, ne bi ga smio primiti, jer je stečen na nezakonit način, krađom ili pljačkom. Pa zar je onda dopušteno primiti poklon od opljačkanog muslimanskog, a i nemuslimanskog imetka?! Obaveza je ograditi se od takvih institucija. Mora se poraditi na njihovom iskorjenjivanju. Najmanje što se može učiniti jeste da ih se prezire srcem, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeKoji su to propisi koje je potrebno poznavati o boravku u džamiji žene koja ima hajz?
Zabranjeno je ženi koja je u hajzu boraviti u mesdžidu, pa čak i u musalli gdje se klanjaju bajram-namazi, na osnovu hadisa koji prenosi Ummu ’Atijje, r.a. Ona je čula Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: “Neka izađu starice, djevojke i one u hajzu na Bajram da bi prisustvovaleviše
Zabranjeno je ženi koja je u hajzu boraviti u mesdžidu, pa čak i u musalli gdje se klanjaju bajram-namazi, na osnovu hadisa koji prenosi Ummu ’Atijje, r.a. Ona je čula Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: “Neka izađu starice, djevojke i one u hajzu na Bajram da bi prisustvovale dobru i pozivu upućenom vjernicima, a one s hajzom neka se udalje od musalle. ” (Muttefekun alejhi)
Spolni odnos. Zabranjeno je njenom mužu da spolno opći s njom i njoj je zabranjeno da mu to dopusti, na osnovu riječi Uzvišenog: „I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: „To je neprijatnost.“ Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju.“ (El-Bekara, 222.)
Pod riječju “el-mehid” u ajetu misli se na vrijeme trajanja hajza kao i na mjesto gdje se javlja, a to je ženski spolni organ, jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Radite šta god hoćete (s ženama u hajzu), osim spolnog akta.” (Muslim)
A i muslimani su se složili oko zabrane općenja u spolni organ žene dok je u hajzu. Ljudima koji vjeruju u Allaha i Sudnji dan nije dopušteno odvažiti se na ovaj gnusni čin, a na čiju zabranu ukazuje Kur’an, Sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i konsenzus učenjaka, pa da tako budu jedni od onih koji su se suprotstavili Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i da slijede put suprotan putu vjernika.
U djelu El-Medžmu’, komentaru na djelo El-Muhezzeb, (str. 374, tom II) En-Nevevi kaže: “Šafija je rekao: ’Ko učini tako nešto počinio je veliki grijeh.’” Učenjaci našeg mezheba, a i drugi, kažu: “Ko dopusti spolni akt sa ženom u hajzu on se tretira nevjernikom.”
Dopušteno je čovjeku, Allahu hvala, udovoljiti svojoj strasti putem ljubljenja, grljenja i snošaja izvan spolnog organa, ali je preče izbjegavati dio tijela između pupka i koljena, osim ako to bude prekriveno. To se temelji na riječima Aiše, r.a.: “Naređivao bi mi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da pokrijem donju polovinu tijela, pa bi mi se približio, a ja sam bila u hajzu” (Muttefekun alejhi)
Muhammed ibn Salih el-Usejmin
Preuzeto sa stranice minber.ba
Vidi manjeDa li je zabranjeno ljetovanje na moru?
Ljetovanje na moru poznato u ovim vremenima zabranjeno je po konsenzusu islamskih učenjaka, tim prije jer se tamo otkrivaju stidna mjesta, a njih je zabranjeno pokazivati, miješa se s takvim ljudima, gleda se u golotinju, pomaže razvrat koji je Svevišnji Allah strogo zabranio itd. Odgovorio: Dr. Safviše
Ljetovanje na moru poznato u ovim vremenima zabranjeno je po konsenzusu islamskih učenjaka, tim prije jer se tamo otkrivaju stidna mjesta, a njih je zabranjeno pokazivati, miješa se s takvim ljudima, gleda se u golotinju, pomaže razvrat koji je Svevišnji Allah strogo zabranio itd.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeDa li je dozvoljeno slikanje u islamu?
Zahvala pripada Allahu, neka su salavat i selam na Poslanika, ﷺ. Dvije su vrste slikanja: slikanje rukom i slikanje aparatom. Prva vrsta: Slikanje rukom je zabranjeno, pa čak i jedan od velikih grijeha, jer je Vjerovjesnik, ﷺ., prokleo onoga ko to čini. Nema razlike izmeðu okolnosti da slika bude zaviše
Zahvala pripada Allahu, neka su salavat i selam na Poslanika, ﷺ. Dvije su vrste slikanja: slikanje rukom i slikanje aparatom.
Prva vrsta: Slikanje rukom je zabranjeno, pa čak i jedan od velikih grijeha, jer je Vjerovjesnik, ﷺ., prokleo onoga ko to čini. Nema razlike izmeðu okolnosti da slika bude zasjenjena ili bez zasjenjivanja, i to prema prihvatljivijem mišljenu zbog općenitosti hadisa.
Ukoliko slika prikazuje tijelo, ovakvo slikanje je zabranjeno. Ibnul-Arebi el-Maliki navodi konsenzus učenjaka o tome. (Fethul-Bari, 10/38) Ovdje se izuzimaju lutkice bez ocrtanih likova (očiju, nosa, usta i sl.) Od Aiše, radijallahu anhu, prenosi se da je rekla: ”Igrala sam se lutkicama kod Vjerovjesnika, ﷺ., i imala prijateljice koje su se sa mnom igrale.” (El-Buhari, 5779; Muslim, 344)
Druga vrsta: Da slika ne bude utjelovljena, već da bude utiskana na nečemu.
Slikanje se u savremenom dobu obavlja na dva načina:
Prvo: Slikanje koje nema prizor, oličenje i utjelovljenje, kao npr. video-zapis (digitalni aparati i kamere) bez izrade na papiru. Ovakvo slikanje se apsolutno ne može staviti pod propis zabrane. Zato su ovakvo slikanje dozvolili učenjaci koji zabranjuju slikanje fotoaparatom i izradu slika na papiru. Rekli su da nema smetnje za ovakve (digitalne) slike. Takoðer je rečeno: Da li je dozvoljeno snimanje predavanja koja se obavljaju u džamijama, a mišljenje glasi: Takav postupak možda može unijeti pometnju meðu klanjače i možda sam prizor ne bude odgovarajući i sl., ali za to nema smetnje. (Eš-Šerhul-mumti’a, 2/197-199; Ibn Usejmin)
Ustvari, ovakve slike prikazane na ekranima su sa šerijatskog aspekta nestvarne. (Ahkamut-tasvir, Ahmed ibn Alijj, 65-67)
Drugo: Slikanje sa izradom slika na papirima. Pitanje slikanja aparatima je predmet razilaženja učenjaka u zadnjim generacijama, neki ga dozvoljavaju, a neki zabranjuju. Sigurnije je sustegnuti se od takvog slikanja, jer u najmanju ruku spada u sumnjive stvari, a ko ih se bude čuvao, očuvat će svoju vjeru i čast. Meðutim, ukoliko bi postojala potreba za slikanjem, kao što je lična karta i sl., onda nema smetnje, jer potreba odbacuje sumnju, a šteta se nije ostvarila primjenom ove sumnjive stvari, tako da potreba odbacuje svaki vid štete
Meðutim, treba sagledati i sljedeće: Kada čovjek želi da slika na dozvoljen način, treba imati u vidu pravila i cilj. Ukoliko bude slikao nešto što je zabranjeno, onda je i takvo slikanje zabranjeno. Ukoliko ima za cilj slikati nešto što je obavezno, onda je i takvo slikanje obavezno. Nekada je slikanje obavezno, a posebno je to vezano za video-zapise. Kada bismo vidjeli čovjeka kako radi neki zločin vezano za kršenje prava ljudi, kao npr. da ukrade ili ubije i sl., i ne bismo mogli drugačije dokazati taj zločin osim slikanjem, slikanje tada postaje obavezno, zato što sredstva poprimaju propise ciljeva. Ukoliko bismo uslikali odreðenu osobu kako bismo ukazali na njen identitet bojeći se da neko drugi ne bude optužen za taj zločin, takoðer, za to ne bi bilo smetnje, pa čak se to i traži. Ukoliko bismo nešto uslikali radi igre, zabave i naslade, onda je to haram bez imalo sumnje. (Eš-Šerhul-mumti’a, 2/197-199)
Propisi o zadržavanju slika:
1. Da bude okačena tako da joj se pridaje respekt i veliča se, kao što su slike kraljeva, velikana, ministara, naučnika i sl., ovo je zabranjeno jer predstavlja jednu vrstu pretjerivanja prema stvorenjima.
2. Da bude okačena radi prisjećanja, kao kada se okače slike prijatelja, rodbine i sl. Ovo je, takoðer, zabranjeno zbog hadisa koji se navodi u Sahihul-Buhariju, a prenosi ga Ebu Talha koji kaže da je Vjerovjesnik, ﷺ., rekao: ”Meleki ne ulaze u kuću u kojoj ima pas ili slika.” (Muslim, 3104)
3. Da slika bude omražena (ne pridaje joj se pažnja), kao što su slike na tepisima i jastucima. Imam En-Nevevi od velike većine učenjaka iz reda ashaba i tabiina prenosi njihovu dozvoljenost.
4. Da slike budu toliko proširene i u upotrebi da je iskušanost njima postala generalnom i teško ih je ukloniti, kao što su slike na novcu i dr., čime je danas iskušan islamski ummet. Očituje se da nema smetnje za ovo, ukoliko se ovakve slike naðu u rukama bez posebne namjere i cilja. Allah najbolje zna.
Odgovorio: Emir Demir, prof.
Vidi manjeKOJE VJERE JE BIO POSLANIK s.a.v.s. PRIJE OBJAVE?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Pitanje na kojoj vjeri je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, četrdeset godina prije početka objave je mes'ela koja se obrađuje u oblasti Usulul-fikha i to kod pitanja "Da li smo obavezni slijediti prijašnje šerijate (hel šer'u men kablena šer'unviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Pitanje na kojoj vjeri je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, četrdeset godina prije početka objave je mes'ela koja se obrađuje u oblasti Usulul-fikha i to kod pitanja “Da li smo obavezni slijediti prijašnje šerijate (hel šer'u men kablena šer'un lena)”.
Pa prije nego što počnu obrađivati ovo pitanje učenjaci Usulul-fikha bi kao uvodni dio obradili temu “Da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio obavezan da slijedi neki šerijat prije Objave ili ne”.
Detaljno obrađeno ovo pitanje se može naći u sljedećim knjigama Usulul-fikha: “El-Bahru el-muhit” od Zerkešija, “El-Kevkebu el-munir” od Ibn En-Nedždžara, “El-Mustasfa” od Gazalija, “El-Ihkam” od Amidija, “Iršadul-fuhul” od Šefkanija, “El-‘Udde” od Kadija Ebu J'ale, “Revdatul-nazir” od Ibn Kudame i u drugim knjigama.
Kaže imamul-haramejn El-Džuvejni: “Od ove mes'ele (na kojoj je vjeri bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave) nema nikakve fajde nego se ona ubraja u istorijske predaje”. Sa ovom njegovom konstatacijom su se složili učenjaci El-Mazini, El-Maverdi, Ševkani i mnogi drugi.
Kaže učenjak Ševkani: “Ovo (što je rekao El-Džuvejni) je tačno, jer za ovo pitanje se ne veže neka fajda što se tiče ovog Ummeta, međutim sa njim se može uopćeno spoznati počast tog milleta kojeg je on bio obavezan slijediti i fadl tog milleta nad ostalim koji su bili prije u odnosu na njegov millet” (Iršadul-fuhul, 2/178).
Prema tome, pitanje na kojoj vjeri je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave spada u oblast istorije a ne pitanje šerijatskih propisa, što znači da nema veze sa akidom jednog muslimana (a kamoli sa tekfirom) niti je posljedica ovog pitanja neki propis. A razlog tome je što je ovaj Ummet obavezan da slijedi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u onome sa čime je došao nakon početka Objave, na čemu je idžma učenjaka kako to prenosi Ibn Tejmije. A ono što je bilo prije početka Objave to se spominje u knjigama sire i istorije i iz toga se ne izvlače nikakvi šerijatski propisi, ni akidetski niti fikhski.
Takođe, vrlo je bitno napomenuti da nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka objave Kur'ana nije bio musliman, tj. u Islamu sa kojim je on došao nakon početka Objave.
Ako se ovo ima u vidu, onda ovom pitanju ne treba pridavati toliki značaj i dizati toliku prašinu oko toga kao da je to pitanje imana, kufra i vid obaveznog poštivanja i veličanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A nakon što se saznaju stavovi učenjaka po ovom pitanju i njihovi argumenti gore spomenute konstatacije će biti još jasnije.
Naime, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio obavezan da slijedi neki određeni šerijat prije Objave. Po ovom pitanju se prenosi oko dvanaest mišljenja učenjaka.
Prvo mišljenje – da je bio na šerijatu Adema, alejhisselam. To dokazuju time što je njegov šerijat bio prvi šerijat.
Drugo mišljenje – da je bio na šerijatu Nuha, alejhisselam. Dokazuju to riječima Uzvišenog: “I vama je u vjeri propisao ono što je propisano Nuhu” (Eš-Šura, 13).
Komentar: Ovaj ajet je dokaz protiv njih samih, jer Uzvišeni kaže “I vama je u vjeri propisao”, što znači da se obraća Ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao i da je to objavljeno nakon početka Objave, a mi govorimo o stanju koje je bilo prije Objave.
Treće mišljenje – da je bio na šerijatu Ibrahima, alejhisselam, jer je on otac vjerovjesnika. Na ovom stavu su Ibn Akil i El-Medžd ibn Tejmije (djed Ibn Tejmije) od hanabila, i Begavi i Ibn Kesir od šafija, a izabrali su ga od mufessira El-Vahidi i Kurtubi a Ševkani od potonjih učenjaka.
Dokazuju to riječima Uzvišenog: “Ibrahimu su najbliži ljudi oni koji su ga slijedili i ovaj vjerovjesnik i vjernici” (Ali Imran, 68) i riječima: “Poslije smo tebi objavili: slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu. A on nije bio mušrik” (En-Nahl, 123).
Komentar: prvi ajet ne može biti dokaz za ovo mišljenje iz dva razloga:
Prvo – to da je vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, najbliži Ibrahimu, alejhisselam, Allah mu to objavljuje nakon početka Objave (kad je bio u Medini), što ničim ne ukazuje da je bio na milletu Ibrahima, alejhisselam, prije Objave.
Drugo – ako bi sa ovim ajetom dokazivali da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam, prije Objave, onda bi ovaj ajet bio dokaz da su svi vjernici (ashabi) prije Objave bili na vjeri Ibrahima, alejhisselam, jer u ajetu je došlo “ovaj vjerovjesnik i vjernici” a što apsolutno nije tačno.
Drugi ajet, tj. riječi Uzvišenog: “Poslije smo tebi objavili: slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu. A on nije bio mušrik” (En-Nahl, 123), je u stvari dokaz protiv njih. Jer da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam, prije Objave ne bi mu Allah naredio u ovom ajetu “slijedi vjeru Ibrahimovu”, jer što da mu naređuje da slijedi vjeru Ibrahima, alejhisselam, ako je on već prije Objave bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam. Ajet bi bio dokaz za njih da je u njemu došlo: Poslije smo tebi objavili: naredi svom narodu da slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu.
Ujedno, ovaj ajet i 161. ajet iz sure El-En'am su jasni i nedvosmisleni dokazi koji pobijaju mišljenje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam, prije Objave.
A dokazivanje ovog stava sa time što autori sira i mnogi učenjaci kažu da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije činio širk prije poslanstva, nije učestvovao sa mušricima Mekke u obredima širka, da je mrzio kipove Lata i Uzza, da je obavljao Hadžd i Umru (a to su činili i mušrici), da je vjerovao u Allaha (a u Allaha su vjerovali i mušrici a uporedo su činili širk Allahu) i slično, sve ovo nisu šerijatski argumenti (tekst Kur'ana, sunneta, ili idžama) da se time može dokazivati da je bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam.
Četvrto mišljenje – da je bio na šerijatu Musaa, alejhisselam, jer je njegova vjera najstarija vjera.
Peto mišljenje – da je bio na šerijatu Isaa, alejhisselam, jer mu je on najbliži vjerovjesnik i jer je njegov šerijat derogirao šerijate prije njega. Ovaj stav je zauzeo Ebu Ishak El-Isfirajini.
Šesto mišljenje – da je bio na šerijatima svih vjerovjesnika prije njega osim onoga što je derogirano i ostavljeno.
Sedmo mišljenje – da je bio obavezan da slijedi neki šerijat, međutim mi ne znamo koji je to šerijat kojim ga je Allah, dželle še'nuhu, obavezao.
Osmo mišljenje – da je bio obavezan da slijedi neki šerijat uopćeno, s tim da se ne može reći da je pripadao ummetu ili šerijatu nekog vjerovjesnika. Ovo je ono mišljenje koje neki učenjaci, naročito oni koji obrađuju pitanja tevhida i akide uopćeno, izražavaju riječima: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na općem Islamu, tj. tevhidu i jednoboštvu, a što je zajednička akida svih vjerovjesnika.
Ovo je stav koji su izabrali većina učenjaka hanbelijskog mezheba, prenose da je na njega išaretio imam Ahmed, a Kadi Ebi J'ala ga pripisuje nekim šafijama. Takođe, hanefijski učenjaci Ibn El-Hummam i Ibn Abduššekur ovaj stav pripisuju hanefijskom mezhebu.
Pojašnjavaju svoj stav time što je svaki vjerovjesnik prije njega pozivao u svoj šerijat svoje sljedbenike, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je jedan od njihovih sljedbenika pa ga obuhvata njihov opći davetski poziv.
Zajednički a ujedno i najjači dokaz sa kojim argumentiraju zagovorači svih osam gore spomenutih mišljenja, tj. oni koji su na stavu da je bio ne nekoj vjeri ili šerijatu prije početka Objave ali su se međusobno razišli koji je to šerijat, je hadis od Aiše, radijallahu anha, a kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima, u kojem ona kaže: “…Osamljivao bi se u pećini Hira’ određene noći čineći “tehannus” (u hadisu “jetehannes”)…”.
Riječ “jetehannes” učenjaci tumače sa četiri značenja:
Prvo – činjenje ibadeta, kako je to protumačio ravija Zuhri u samom hadisu.
Drugo – izbjegavanje grijeha, što su naveli Nevevi, Ibn El-Esir i Ibn Hadžer.
Treće – hanifijje, tj. činjenje ibadeta samo Allahu Jedinom ostavljajući širk, ovako je protumačio Ibn Hišam riječ “tehannus” u kojoj arapi slovo F zamijene slovom S.
Četvrto – razmišljanje o Allahu, što navode mnogi učenjaci Usulul-fikha.
Komentar: ovaj hadis i kada bi uzeli da ima samo treće značenje ne može biti dovoljan dokaz da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je slijedio neki određen šerijat, a kamoli ako uzmemo u obzir sva značenja. Po trećem značenju hadis je dokaz da on, sallallahu alejhi ve sellem, tada u pećini nije činio širk.
Deveto mišljenje – da je bio na vjeri svoga naroda i da je bio na kufru. Ovaj stav se prenosi od mufessira Es-Suddija, tj. od njega se prenosi da je bio na vjeri svoga naroda, a njegov narod je bio na širku. A od mufessira El-Kelbija se prenosi da je bio kjafir prije objave.A Ibn Hamid ovaj stav pripisuje nekim učenjacima čija imena nije spomenuo.
Oni svoj stav dokazuju sa nekoliko ajeta i jednim hadisom. Kaže Uzvišeni: “I našao te je na dalaletu pa te na pravi put uputio” (Ed-Duha, 7), i kaže: “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” (Eš-Šura, 52), i kaže: “A tebi i onima prije tebe bilo je objavljeno: ‘Ako učiniš širk, tvoja djela će sigurno propasti i sigurno ćeš biti gubitnik” (Ez-Zumer, 65).
Kažu: zadnji ajet ukazuje da se to može njemu, sallallahu alejhi ve sellem, desiti, tj. da učini širk, jer da nije tako nema smisla da mu se objavljuje prijetnja u ovom ajetu, a ako je to tako onda dva prethodna ajeta svojim vanjskim značenjem ukazuju na to da je bio na vjeri svog naroda, na kufru.
A hadis sa kojim se može dakazivati njihov stav je ono bilježi Bejheki u “Delalilun-nubuvveti” (2/37) i Ibn Ishak u svojoj Siri (2/76, broj 151) od Džubejr ibn Mut'ima da je rekao: “Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a bio je na vjeri svoga naroda, sjedio je na svojoj devi na Arefatu sa svojim narodom …”.
Šejh Albani je ovaj rivajet ocjenio vjerodostojnim u knjizi “Sahihu es-sireti en-nebevijje” (1/33), a da u njemu ima slabosti na to bi upozorio sam Bejheki.
Kaže Bejheki nakon navođenja hadisa: “Značenje riječi “bio je na vjeri svoga naroda”: ono što je ostalo od nasljeđa Ibrahima i Ismaila, alejhimesselamu, a on nikada, sallallahu alejhi ve sellem, nije učinio širk”.
Kaže Ibn Kutejbe u knjizi “Te'vilu muhtelifil-hadis” (1/113): “Pod rijačima da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri svog naroda se misli da je bio na onome što su bili od imana u Allaha i praktikovanja vjerskih obreda od sunećenja, gusula, hadždža, i znanja o proživljenju, Sudnjem danu i svođenju računa, a uz sve ovo nije se približavao kipovima (lažnim božanstvima) niti ih je kritikovao, i rekao je: “Omrznuti su mi”, s tim da nije poznavao Allahove farzove niti šerijatske propise koje je Allah propisao svojim robovima Svojim riječima sve dok mu Allah nije poslao objavu, …”. U odgovoru na dokazivanje sa ovim hadisom je dovoljno ovo što su rekli Ibn Kutejbe i Bejheki.
Džumhur (većina) učenjaka ovog Ummeta smatra da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio ni na kufru niti na širku ijedan trenutak u svom životu. Kaže hanbelijski učenjak Ibn En-Nedždžar u knjizi “Šerhu el-kevkeb el-munir” (4/408): “Naš vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave nije bio na vjeri svog naroda kod imama (učenjaka) Islama, kao što je to prenešeno u mutevarit predaji”.
Kaže imam Ahmed: “Ko tvrdi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri svog naroda, to je loše mišljenje (tvdnja), zar nije ostavljao jelo onog što je zaklano na kumirima?” (El-‘Udde, 3/765)
Prenosi El-Hallal u knjizi “Es-Sunne” (1/195) da je imam Ahmed upitan o onome ko tvrdi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave nije bio na vjeri svog naroda, pa je rekao: “To je ružan stav, a na onog ko to kaže treba upozoriti i ne sjediti sa njim”.
Što se tiče dokazivanja sa riječima Uzvišenog: “I našao te je na dalaletu pa te na pravi put uputio” (Ed-Duha, 7) da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na kufru i širku, ono je upitno i neprihvatljivo sa strane mnogostrukog značenja ajeta i same riječi “dalalet”, a kao što kažu učenjaci Usulul-fikha: “Dokaz koji ima više mogućnosti tumačenja dokazivanje sa njim pada”.
Oko tumačenja ovog ajeta se prenosi više od 20 mišljenja:
1- “I našao te je na dalaletu”, tj. nisi znao Kur'an niti šerijatske propise, “pa te na pravi put uputio”, pa te Allah uputio Kur'anu i šerijatskim propisima. Ovo tumačenje se vraća na kur'anski ajet “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” (Eš-Šura, 52), a Ebu El-Feredž El-Dževzi je u svom tefsiru “Zadul-mesir” ovo mišljenje pripisao džumhuru (većini) učenjaka. A prenosi se od Hasana El-Basrija, Ed-Dahhaka i Ibn Kutejbe.
2- “I našao te je na dalaletu” od onog na čemu si bio, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio na tevhid i vjerovjesništvo. Ovo navodi Begavi u svom tefsiru.
3- “I našao te je na dalaletu” od onog na čemu si bio od šerijata, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio na Šerijat (Islam). Ovo je izabrao Sujuti u “Tefsirul-dželalejn”.
4- “I našao te je na dalaletu”, tj. bio si u gafletu od onog što se želi sa tobom od nubuvveta. Ovome svjedoče riječi Uzvišenog: “Iako si prije njega (Kur'ana) bio u gafletu” (Jusuf, 3).
5- “I našao te je na dalaletu”, znači bio si kafir, našao te u narodu koji je bio na dalaletu, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio na tevhid. Kaže Es-Suddi da je bio na vjeri svog naroda 40 godina. Ovo tumačenje se prenosi od mufessira tabi'ina Ismaila Es-Suddija, Ibn Es-Saib El-Kelibija i El-Ferra'a (nisam utvrdio na kog učenjaka se odnosi).
6- “I našao te je na dalaletu” od hidžre, pa te na nju uputio.
7- “I našao te je na dalaletu”, tj. na zaboravu, da si zaboravio kada si bio upitan o stanovnicima pećine, Zul-karnejnu i duši, “pa te na pravi put uputio”, pa te On podsjetio.
8- “I našao te je na dalaletu“, tj. da tražiš Kiblu, “pa te na pravi put uputio”, pa te na nju uputio.
9- “I našao te je na dalaletu”, tj. u nedoumici kada si trebao obznaniti ono što ti se objavljuje, “pa te na pravi put uputio”, pa te je usmjerio na to. Ovo se prenosi od El-Džunejdija.
10- “I našao te je na dalaletu”, tj. izgubljenim u tvom narodu, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio Njemu, subhanehu ve te'ala.
11- “I našao te je na dalaletu”, tj. da voliš Uputu, “pa te na pravi put uputio”, pa te na nju uputio.
12- “I našao te je na dalaletu”, tj. izgubljenim u klancima Mekke, “pa te na pravi put uputio”, pa te vratio tvom djedu Abdulmutallibu. Ovo se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.
13- “I našao te je na dalaletu”, u noći Lejletul-miradža kada je od tebe otišao Džibril a ti nisi znao put, “pa te na pravi put uputio”, pa te je uputio prema Aršu.
14- “I našao te je na dalaletu”, tj. da voliš Ebu Taliba, “pa te na pravi put uputio”, pa te je uputio da voliš svoga Gospodara.
15- “I našao te je na dalaletu”, tj. da nije niko na tvojoj vjeri, da si sam i da niko nije sa tobom “pa te na pravi put uputio”, pa su sa tobom stvorenja Meni upućena. Ovo kažu neki učenjaci Ilmul-kelama, a ovo tumačenje se najviše se svidilo Kurtubiju .
16- “I našao te je na dalaletu”, tj. nisi znao ko si, “pa te na pravi put uputio”, pa te poučio tome ko si i u kakvom si stanju. Ovo se prenosi od Bessam ibn Abdullaha.
17- “I našao te je na dalaletu”, tj. na većini onoga na čemu je bio tvoj narod 40 godina, prisustvovao si njihovim svečanostima osim što nisi činio širk, “pa te na pravi put uputio”, na put Islama.
18- “I našao te je na dalaletu”, tj. pomješanim sa mušricima, “pa te na pravi put uputio”, pa te izdvojio od njih.
19- “I našao te je na dalaletu”, tj. da tvoj narod sa tobom ne nalazi uputu jer ne znaju tvoj značaj, “pa te na pravi put uputio”, pa je uputio muslimane tebi dok nisu povjerovali u tebe.
20- “I našao te je na dalaletu”, tj. nepoznatim, “pa te na pravi put uputio”, pa je narod tebi uputio tako da su te upoznali. Ovo se prenosi od Abdulaziza ibn Jahje i Muhammeda Et-Tirmizija.
21- “I našao te je na dalaletu”, tj. kada si izašao sa Hatidžinom, radijallahu anha, karavanom Iblis je uzeo za povodac tvoje deve i odveo te sa puta, pa je došao Džibril, alejhisselam, i puhnuo u Iblisa tako da ga je odbacio u Abesiniju, “pa te na pravi put uputio”, pa te je Džibril, alejhisselam, vratio kravani. Ovo se prenosi od Se'id ibn El-Musejjiba.
Od svih tumačenja “dalaleta” u ovom ajetu najbliže je prvi stav učenjaka na čemu je džumhur učenjaka, a Allah zna najbolje. To jest, ono što je pojašnjeno u ajetu sure Eš-Šura da je dalalet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave bio u tome što nije znao Kur'an niti šerijatske propise, kaže Uzvišeni: “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” (Eš-Šura, 52).
I na kraju, njihovo dokazivanje sa ovim ajetom “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” da je bio na vjeri svoga naroda 40 godina, je takođe upitno. Oko tumačenja riječi da “nije znao šta je iman” prenose mufessiri tri mišljenja:
– da ovdje iman znači dava, tj, da nije znao šta je dava (misionarstvo), ovo se prenosi od Ebu El-‘Alije,
– da nije znao propise imana i njegova obilježja, ovo su izabrali Ibn Kutejbe i Ibn Huzejme.
– da nije znao šta je iman prije punoljetnosti, ovo prenosi mufessir El-Vahidi.
Najbliže tumačenje je drugo mišljenje, tj. da nije znao propise imana i njegova obilježja. Pa je tako tefsir ajeta: Ti nisi znao šta je Kur'an niti propise imana i njegova obilježja. A ovo ne znači da je bio na kufru ili širku.
Deseto mišljenje – da ga Uzvišeni Allah prije poslanstva nije bio obavezao da slijedi ijedan šerijat i nije bio i na jednom šerijatu. Neki učenjaci ovog stava pojašnjavaju da je vjerovao u Allaha, a naravno u Allah su vjerovali i mušrici Mekke što je Uzvišeni Allah potvrdio u Kur'anu na nekoliko mjesta, ali nije činio djela širka. Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta što su mnogi učenjaci naglasili. Između ostalih, ovo je zvanični stav tri fikhska mezheba: hanefijskog, malikijskog i hanbelijskog.
Hanefijski učenjak Es-Serahsi kaže da je ovo zvanični stav njihovog mezheba, a hanbelijski učenjak Ibn En-Nedždžar kaže da je ovo zvanični mezheb hanabila.
Takođe, ovo je stav eš'arija, mu'atezila, učenjaka Bakilanija, Razi, Ebu Hasana El-Eš'arija, Kadija Ebu J'ale i mnogih drugih.
Njihov dokaz je da nema dokaza da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na nekoj vjeri ili šerijatu, jer da je bio to bi nam on sam spomenuo ili bi drugi prenijeli, a da se ovaj podatak krije za tako nešto nema povoda.
Jedanaesto mišljenje – da je bio na šerijatu razuma. Ovaj stav je batil, jer razum nema šerijata, kao što kaže Ibn El-Kušejri.
Dvanaesto mišljenje – da po ovom pitanju nemaju određenog stava. Na ovome su imam Šafija, imamul-haramejn El-Džuvejni, Ibn El-Kušejr, Imaduddin Ilkija, Gazali, Amidi, Nevevi i mnogi drugi. Dokazuju svoj stav time što sam razum po tom pitanju ne može da obavezuje na nešto konkretno, a nema šerijatskog teksta niti idžma (konsenzusa) po tom pitanju.
Nakon svega izloženog može se rezimirati sljedeće:
– Da nema razilaženja među učenjacima da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave (poslanstva i vjerovjesništva) nije bio musliman, tj. u Islamu sa kojim je došao Kur'an. Prenose neki učenjaci Usulul-fikha od hanbelijskog učenjaka Ibn ‘Akila da je rekao da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave bio musliman i mu'min u Islamu, međutim sa tim riječima je sam pojasnio da misli da je bio na milletu (vjeri) Ibrahima, alejhisselam, a ne Islamu koji je došao sa Kur'anom.
– Oko toga na kojoj je vjeri bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave učenjaci imaju 12 mišljenja, džumhur (na čemu su tri mezheba) je na stavu da ga Uzvišeni Allah prije poslanstva nije bio obavezao da slijedi ijedan šerijat niti je bio na nekoj vjeri.
Takođe, od jačih mišljenja, sa strane mnoštva učenjaka koji ih zastupaju i koja imaju neke dokaze, je mišljenje većine hanabila, tj. da je bio obavezan da slijedi neki šerijat uopćeno, s tim da se ne može reći da je pripadao ummetu ili šerijatu nekog vjerovjesnika, takođe mišljenje mnogih učenjaka šafijskog mezheba, tj. da je bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam.
– Ono što se može pouzdano reći je: da nema jasnog niti vjerodostojnog dokaza koji ukazuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave slijedio šerijat nekog poslanika prije njega, jer da ima bio bi prenešen, zabilježen i poznat učenjacima ovog Ummeta pa se ne bi oko toga toliko razišli.
– Većina učenjaka ovog Ummeta smatra da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave nije bio na vjeri svoga naroda, tj. niti na kufru niti na širku, dok nekolicina učenjaka (njih dvojica ili trojica) ima drugačiji stav.
– Pitanje na kojoj vjeri je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave spada u oblast istorije a ne šerijatskih propisa, znači da nema veze sa akidom jednog muslimana niti je posljedica ovog pitanja neki šerijatski propis, jer se muslimani obavezuju sa onim sa čime je došao nakon Objave.
– Pogrešno je uvjerenje mnogih dobrodušnih muslimana da ako imaju što bolje, ljepše i idealnije mišljenje o vjeri i životu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave, pa makar se to i ne slagalo sa historijskim i biografskim činjenicama niti sa stavovima učenjaka ovog Ummeta, da time više vole, cijene, slijede i poštuju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da čak za to imaju sevape. Ve billahi tevfik.
DODATAK
A što se tiče mog prethodnog odgovora na slično pitanje, tekst tog pitanja i odgovora je sljedeći:
Pitanje: Esselamu alejkum! Je li Muhamed, sallallahu alejhi ve sellem, prije objave bio u islamu i kako se tada prakticirala vjera?
Odgovor:
Alejkumusselam.
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave nije bio musliman niti u islamu.
Dokaz za to su riječi Uzvišenog u suri Ed-Duha: “Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, i bio si na zabludi, pa te je na Pravi put uputio, i siromah si bio, pa te je imućnim učinio?” (Ed-Duha 6-8)
Ovaj ajet jasno govori da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave bio na dalaletu pa ga je Uzvišeni sa Kur'anom uputio na pravi put.
Takođe, kaže Uzvišeni u drugom ajetu: “Na takav način Mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje. Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo. A Ti, zaista, upućuješ na Pravi put”. (Eš-Šura, 52)
A vjera koja se praktikovala u Mekki je bila mnogobožačka u kojoj je bilo ostataka Ibrahimove, alejhisselam, vjere. Mekelije, stanovnici Mekke, su bili mušrici, obožavaoci kipova.
Detaljnije o ovome se može pročitati na početku svake sire. Ve billahi tevfik.”
Komentar u nekoliko tačaka:
Prva – ja nigdje u ovom odgovoru nisam spomenuo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio kjafir ili mušrik.
Drugo – drugi dio odgovora u kojem stoji da je vjera koja se praktikovala u Mekki bila mnogobožačka i da su stanovnici Mekke bili mušrici, obožavaoci kipova, je odgovor na drugi dio pitanja, tj. “kako se tada prakticirala vjera”, te se aposolutno ne odnosi na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Treće – a riječi da “Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave nije bio musliman niti u Islamu”, su potpuno tačne, oko toga nema razilaženja među učenjacima, o ovome je prilikom obrađivanja mes'ele bilo govora.
Četvrto – a riječi “da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave bio na dalaletu (kako je spomenuto u samom ajetu) pa ga je Uzvišeni sa Kur'anom uputio na pravi put”, ja sam ih argumentirao i protumačio drugim ajetom, tj. riječima Uzvišenog: “Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise”. (Eš-Šura, 52)
A ovo tumačenje ajeta i same riječi dalalet je mišljenje većine učenjaka ovog Ummeta, o čemu je takođe već bilo govora. Znači, dalalet u ovom slučaju znači nepoznavanje Knjige (Kur'ana) i nepoznavanje propisa imana, a ne kufr ili širk.
Peto – u pitanju sam upitan da li Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave bio u Islamu, našto sam i odgovorio. Znači, nisam upitan na kojoj je vjeri bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave, tako da to pitanje nisam ni spominjao.
Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manjeDa li je ispravan namaz za imamom koji govori da su kršćani vjernici?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Od karekteristika savremenog doba je veliki nedostatak ispravnog šerijatskog znanja, raširenost džehla i slijeđenje strasti. Pa tako susrećemo muslimane koji se raspravljaju okviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Od karekteristika savremenog doba je veliki nedostatak ispravnog šerijatskog znanja, raširenost džehla i slijeđenje strasti. Pa tako susrećemo muslimane koji se raspravljaju oko temeljnih stvari vjere, negiraju opštepoznate akidetske osnove, suprotstavljaju se idžma'u učenjaka i onome našto jasno i nedvosmisleno ukazuju tekstovi Kur'ana i vjerodostojnog sunneta.
Od toga je i negiranje da su židovi i kršćani kjafiri (nevjernici), te nazivanje istih samo imenom “Ehlu kitabije” (sljedbenici knjige), tvrdeći da je nesmatranje Sljedbenika knjige kjafirima od tolerancije i pravednosti islama. Ima i onih koji smatraju da je to vid bogobojaznosti, jer “niko nema pravo da druge ljude izvodi iz vjere i proglašava nevjernicima”.
Još je čudnije da ovakva uvjerenja možemo čuti i od onih koji sebe ubrajaju u ulemu i učene. A čudnije i od ovoga je da se nesmatranje židova i kršćana nevjernicima pravda time što oni vjeruju u Boga, vjerovjesnike i Sudnji dan. Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un.
Kufr (nevjerstvo) židova i kršćana
Da su Ehlu kitabije (sljedbenici knjige – Židovi i kršćani) kjafiri (nevjernici) je opštepoznata akidetska činjenica na koju ukazuju Kur'an, sunnet i idžma’ učenjaka.
Detaljnije pojašnjenje:
Prvo: Svim ljudima i džinima je stroga obaveza da vjeruju u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao i da slijede šerijat sa kojim je došao. Nakon njegovog poslanstva, sallallahu alejhi ve sellem, nikome od ljudi i džina neće biti primljena bilo koja druga vjera mimo islama, niti će biti spašen na ahiretu.
Do koga god dođe poziv (dava) islama sa kojim je došao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pa ne prihvati islam i ne slijedi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, on je kjafir koji će vječno boraviti u džehennemskoj vatri.
Oko ovog akidetskog osnova nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta.
Dokaz za navedeno su riječi Uzvišenog: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati“. (Ali Imran, 85.)
Kaže mufessir el-Alusi (Ruhul-me'ani 3/347): „Uzvišeni je pojasnio da onaj ko traži nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, neki drugi šerijat- to mu neće biti primljeno“.
Takođe, dokaz su i riječi Uzvišenog: „Allahu je prava vjera jedino – islam.“ (Ali Imran, 19.)
Kaže Ibn Kesir (Tefsir Ibn Kesir 1/531): „Njegove riječi ‘Allahu je prava vjera jedino – islam’ su obavijest od Uzvišenog Allaha da ni od koga neće primiti vjeru osim islama, a ona je slijeđenje poslanika sa onim sa čime ih je Allah poslao u svakom vremenu, sve dok nije završeno slanje poslanika sa Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, koji je zatvorio sve puteve prema Allahu osim da se ide preko njega. Pa ko sretne Allaha nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sa nekom drugom vjerom mimo Muhammedovog šerijata, to mu neće biti primljeno, kao što kaže Uzvišeni: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati“. (Ali Imran, 85.) A u ovom ajetu ‘Allahu je prava vjera jedino – islam’ obavještava nas da je kod Njega jedina vjera koja će biti primljena islam“.
Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, neće niko iz ovog ummeta (tj. svih ljudi na Zemlji) čuti za mene, bio židov ili kršćanin, a zatim umre i ne povjeruje u ono sa čime sam poslan, a da neće biti stanovnik Vatre“.
Kaže Nevevi: „U hadisu je dokaz da su sa poslanstvom našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, derogirane sve druge vjere. A njegove riječi „neće niko iz ovog ummeta čuti za mene“, to jest: od onih koji su živi u mom vremenu i poslije mene do Sudnjeg dana, svima njima je vadžib da mu budu pokorni. A spomenuo je židove i kršćane skrećući pažnju na one mimo njih, jer židovi i kršćani imaju knjigu, pa ako se ovaj propis odnosi na njih, a dobili su nebesku objavu, onda je preče da se isti propis odnosi na one mimo njih“.
Od Džabira, radijallahu anhu, se prenosi da je Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhu, našao knjigu od Ehlu kitabija (u rivajetu: primjerak Tevrata), pročitao ju je Vjerovjesniku, sallallahi alejhi ve sellem, pa se on naljutio. Onda je rekao: „… Tako mi Onog u čijoj je ruci moja duša, da je Musa, alejhisselam, živ ne bi imao izbora osim da me slijedi“. Bilježi ga Ahmed, Ibn Kesir ga ocjenjuje vjerodostojnim, a Ibn Hadžer i Albani dobrim.
Hadis ukazuje na to da niko ko doživi vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nema izbora osim da povjeruje u njega i slijedi šerijat sa kojim je došao, pa makar bio vjerovjesnik ili poslanik od Allaha. Takođe, hadis ukazuje da je islam derogirao sve šerijate prije njega.
Isa’, alejhisselam, kada bude spušten pred Sudnji dan, on će vladati i suditi po Kur'anu i sunnetu Allahovog Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je potvrđeno u vjerodostojnim hadisima.
Kaže Ibn Hazm u „Meratibul-idžma“ (str.267): „Idžma’ (konsenzus) učenjaka je na tome da je Muhammed ibn Abdullah el-Kureši el-Hašimi, koji je poslan u Mekki, a učinio hidžru u Medinu, Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svim džinima i ljudima do Sudnjeg dana. Da nema vjere priznate kod Allaha na Zemlji osim vjere islama, da je vjera islam derogirala sve vjere prije nje i da nju neće derogirati nijedna druga vjera. Da onaj do koga dođe vjera islam, pa je ne prihvati, on je kjafir koji će vječno u Vatri boraviti“.
Drugo: Ehlu kitabije (sljedbenici knjige) su učinile kufr (nevjerstvo) prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, zbog skretanja sa puta vjere vjerovjesnika, iskrivljavanja nebeskih objava i slijeđenjem strasti ljudi. Zatim se njihov kufr (nevjerstvo) nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, može svesti u dvije glavne stvari:
Prvo – jer su izmijenili vjeru svojih vjerovjesnika, iskrivili njihove svete knjige i uveli u nju pagansku mnogobožačku akidu tvrdeći da je to vjera od Allaha.
Drugo – nisu povjerovali u vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nego su ga proglasili lažljivcem, kao i neke vjerovjesnike prije njega.
Znači, niti su ostali na vjeri vjerovjesnika koji su im slati niti su povjerovali u vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, o čijem dolasku su bili obaviješteni u svojim svetim knjigama. Pa je tako njihov kufr (nevjerstvo) postao jasan sa svih strana.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (El-Džebabu es-sahihu 1/109): „Vjera kršćana je batil, to je novotarska vjera. Uveli su novotarije poslije Ise, alejhisselam, i time izmijenili vjeru Isa'a, alejhisselam. Pa su otišli u dalalet svi koji su odstupili od šerijata Isa'a, alejhisselam, prihvatajući novu izmišljenu novotarsku vjeru. Zatim, nakon što je Allah poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nisu povjerovali u njega, pa se tako njihov kufr i dalalet zasniva na ove dvije stvari: izmjena vjere prvog poslanika (Isa'a, alejhisselam) i smatranje lažnim drugog poslanika. Kao što se kufr židova sastoji u izmjeni propisa Tevrata prije poslanstva Isa'a, alejhisselam, a zatim smatranje lažnim poslanstvo Isa'a, alejhisselam“.
Treće: Njihovo nazivanje Ehlu kitabijama (sljedbenicima knjige) ne negira činjenicu da su kjafiri, odnosno to nije u koliziji sa time da su oni na kufru, širku i dalaletu. Tim nazivom je njima data prednost nad drugim mnogobošcima kjafirima u nekim propisima, poput dozvole ženjenja muslimanu sa kitabijkom i jedenja mesa Ehlu kitabija.
Njihovo nazivanje Ehlu kitabijama, tu prednost nad drugim kjafirima su dobili jer oni vjeruju u svoje knjige u kojima ima nešto istine iako su iskrivljene i promijenjene. Oni su time bliži muslimanima od drugih. A ovo govori o pravednom ophođenju islama prema njima.
Na njihov kufr i širk ukazuju mnogi kur'anski ajeti:
„O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete, a da su istina, dobro znate? O sljedbenici Knjige, zašto istinu neistinom zamračujete i svjesno istinu krijete?“ (Ali Imran, 70.-71.)
„Reci: “O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete kada je Allah svjedok svega što radite?” Reci: “O sljedbenici Knjige, zašto onoga koji vjeruje od Allahove vjere odvraćate, nastojeći da je krivom prikažete, a znate da je istina?“ (Ali Imran, 98.-99.)
„Nisu se nevjernici od sljedbenika Knjige i mnogobožaca odvojili, sve dok im nije došao dokaz jasni“ (El-Bejjine, 1.)
I mnogi drugi ajeti koji jasno ukazuju da ih Uzvišeni Allah naziva kjafirima.
Četvrto: Ehlu kitabije u suštini nisu vjernici u Allaha i oni Njega ne znaju istinskom spoznajom. Ono na čemu su oni od ništavnih uvjerenja o svom božanstvu izvodi ih iz kruga vjernika kao i ostale mnogobošce kjafire.
Dokaz tome su riječi Uzvišenog: „Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i smjerno.“ (Et-Tevba, 29)
U ovom ajetu Uzvišeni Allah kaže da oni ne vjeruju niti u Allaha niti onaj svijet i da ne ispovijedaju istinsku vjeru. Pa ima li boljeg opisa njihovog kufra?
Takođe, u hadisu mutefekun alejhi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, je došlo da kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Mu'az ibn Džebela, radijallahu anhu, u Jemen, rekao mu je: „Doći ćeš ljudima koji su Ehlu kitabije, pa kada im dođeš, pozovi ih da posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik, pa ako ti se pokore u tome …“. A u drugom rivajetu: „Ti ćeš doći narodu Ehlu kitabija, neka bude prvo u šta ćeš ih pozivati da samo Allahu ispoljavaju ibadet. Pa kada spoznaju Allaha, onda ih obavijesti da im je propisao pet namaza u svakom danu i noći …“.
Kaže Kadi ‘Ijad (Šerhu Sahihi Muslim, 1/90): „Ovo ukazuje da oni ne znaju Uzvišenog Allaha …“.
Peto: Ehlu kitabije nisu muvehhudi (monoteisti), odnosno nisu na tevhidu, nego su uronuli u širk u raznim oblicima.
Na to ukazuju mnogi ajeti:
„Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega“. (Et.-Tevba, 31.)
„Nevjernici su oni koji govore: “Bog je – Mesih, sin Merjemin!” (El-Maide, 17.)
„Nevjernici su oni koji govore: “Allah je jedan od trojice!” A samo je jedan Bog!“ (El-Maide, 73.)
Sedmo: Ehlu kitabije vrijeđaju Allaha, pripisuju mu dijete, razne mahane i nedostatke, a sve to je najveći i najogavniji vid kufra.
Dokaz za to su riječi Uzvišenog:
„Jevreji govore: “Allahova ruka je stisnuta!” Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! Ne, obje ruke Njegove su otvorene, On udjeljuje koliko hoće!“ (El-Maide, 64.)
„Allah je čuo riječi onih koji su rekli: “Allah je siromašan, a mi smo bogati!” (Ali Imran, 181.)
Jevreji govore: “Uzejr je – Allahov sin”, a kršćani kažu: “Mesih je – Allahov sin.” (Et-Tevba, 30.)
„Oni govore: “Allah je sebi uzeo dijete!”(Junus, 68.)
„Oni govore: “Milostivi je uzeo dijete!” Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete.“ (Merjem, 88.-92.)
Šesto: Idžma’ (konsenzus) učenjaka je na tome da onaj ko sumnja u kufr (nevjerstvo) židova i kršćana ili smatra da je njihova vjera ispravna ili smatra da oni imaju izbora da ne slijede Muhammeda, sallallahu alejhive sellem, je kjafir velikim kufrom koji izvodi iz vjere islama.
Učenjak Kadi ‘Ijad u knjizi „Eš-Šifa'“ (2/280) je spomenuo mišljenje El-Džahiza (književnika) i Sumame koji tvrde da Allah neće imati dokaza (na Sudnjem danu) protiv običnih masa, žena, zaglupljenih ljudi, od onih koji slijede židove i kršćane, jer oni nemaju mogućnost da dokazima dođu do istine (tj. da će oni biti spašeni na ahiretu).
A zatim je rekao: „Onaj ko ovo, sve što je rečeno, kaže on je kjafir po idžma'u učenjaka.
Idžma’ učenjaka je na tome da je kjafir onaj ko ne smatra kjafirima nekoga od kršćana i židova i bilo koga ko se raziđe sa vjerom muslimana, ili zastane u smatranju njih kjafirima ili ima sumnju u njihov kufr.
Kaže Kadi Ebu Bekr (malikijski učenjak Ibn el-Arebi): “Jer šerijatski tekstovi i idžma’ su složni na kufru ko u tome zastane (neće da ih smatra kjafirima, jer mu nije jasno), on time utjerava u laž šerijatske tekstove ili sumnja u njih, a utjerivanje u laž ili sumnjanje u njih ne dolazi osim od kjafira“.
Zatim dodaje na drugom mjestu „Eš-Šifa'“ (2/286): „Zbog toga mi (muslimani) smatramo kjafirom svakog onoga ko ne smatra kjafirima sve vjere mimo islama ili ko zastane u tom ili ima sumnju ili smatra da je njihov akidetski pravac ispravan. Čak i ako nakon toga ispolji islam, njegovu akidu i smatra pogrešnom svaku akidu mimo islama, on je kjafir sa onim što je ispoljio suprotno tome“.
Kaže hanbelijski učenjak El-Hidžavi (Keššaful-kinna'a, 6/170): „Ko ne smatra kjafirima sve vjere mimo islama poput kršćana ili ima sumnju u njihov kufr ili njihovu vjeru smatra ispravnom, on je kjafir“.
Kaže savremeni saudijski šejh Abdullah Ebabetin (El-Intisaru lihizbil-muvehhidin, str. 43): „Idžma’ učenjaka je na tome da je kjafir onaj ko ne smatra židove i kršćane kjafirima ili sumnja u njihov kufr. Na ovome je idžma’ učenjaka islama od početka islama do danas oslanjajući se na tekstove Objave“.
Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji (Fetava el-ledžneti ed-daime, 2/18) o propisu onoga ko ne smatra kjafirima židove i kršćane i kaže za njih samo da su Ehlu kitabije. Pa je odgovorila sljedeće: „Ko to kaže on je kjafir, jer time utjerava u laž Kur'an i Sunnet koji jasno kažu da su oni kjafiri“. Zatim su naveli ajete koji ukazuju na kufr Ehlu kitabija. Komisija je bila u sastavu: predsjednika: Abdulaziza bin Baza, zamjenika: (egipatskog učenjaka) Abdurrezzaka ‘Afifija i člana: Abdullaha ibn Gudejana.
Kaže savremeni saudijski šejh Abdulaziz er-Radžihi (Šerhu Nevakidil-islam, preuzeto sa snimka predavanja): „Ko ne tekfiri kjafira on je kjafir poput njega. Ko ne tekfiri (ne smatra nevjernikom) židove, medžusije, pagane, munafike, komuniste, on je kjafir. Takođe, ko sumnja u njihov kufr, pa kaže: ja ne znam, židovi bi mogli biti na istini ili da kaže: čovjek može biti vjernik po vjeri židova ili kršćana ili muslimana, jer sve su to nebeske vjere, kao što neki ljudi pozivaju u zbližavanje među nebeskim vjerama, onaj ko ima ovakvo ubjeđenje on je kjafir. On mora biti ubjeđen da su židovi kjafiri, takođe pagani, medžusije i sve vrste kjafira, …“.
Kaže šejh Bin Baz (Fetava Nurun aled-derb: http://www.binbaz.org.sa/mat/18159): „Židovi i kršćani su kjafiri po tekstu Kur'ana i Sunneta. Vadžib je svakom punoljetnom muslimanu da ima ubjeđenje da su oni kjafiri i da su na dalaletu. Onaj ko ih ne smatra kjafirima ili ko sumnja u njihov kufr on je poput njih, jer on time utjerava u laž Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem“.
Kaže šejh Ibn ‘Usejmin (Es-Sahvetu el-islamijje, 196): „Ko negira kufr židova i kršćana, koji nisu povjerovali u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nego ga proglasili lažljivcem, on utjerava u laž Allaha, a utjeravanje u laž Allaha je kufr. Ko sumnja u njihov kufr, nema sumnje da je kjafir“.
Kaže Bekr Ebu Zejd (Mu'adžemu el-menahi el-lafzijje, str. 92): „Vadžib je svakom muslimanu da bude ubijeđen u kufr svakog onoga ko nije primio islam od židova, kršćana i drugih, da ih naziva kjafirima (nevjernicima), da smatra da su od stanovnika Vatre. … Ko ne tekfiri (ne smatra nevjernikom) židove i kršćane on je kjafir, shodno šerijatskom pravilu: ko ne tekfiri kjafira on je kjafir“.
Prema tome, židovi i kršćani su kjafiri mušrici, oni „ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru“ (Et-Tevbe. 29), njima nema spasa osim sa vjerovanjem u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, niti će im biti išta primljeno osim sa prihvatanjem islama. Onaj ko sumnja u njihov kufr ili smatra ispravnom njihovu vjeru ili kaže da oni imaju izbora u neslijeđenju Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, on time čini djelo kufra sa kojim izlazi iz islama osim ako ima neko prihvatljivo šerijatsko opravdanje da se na njega ne spusti pojedinačni propis tekfira, poput džehla i slično.
Šubhe (nejasnoće) oko kufra Ehlu kitabija
U nastavku slijede najbitnije šubhe (nejasnoće) sa kojima se pravda pogrešno poimanje ovog pitanja, te odgovor na njih.
Prva šubha: dokazivanje sa 62.ajetom iz sure El-Bekara da će židovi i kršćani biti spašeni na ahiretu.
Kaže Uzvišeni: „One koji su vjerovali, pa i one koji su bili jevreji, kršćani i sabejci – one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati!“ (El-Bekare, 62.)
Odgovor: ovaj ajet je govor o onima (prvo mišljenje) koji su umrli na ispravnoj, neiskrivljenoj vjeri svojih vjerovjesnika prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Ili (drugo mišljenje) o onima koji su doživjeli poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i povjerovali u njega. Oko ova dva tumačenja nema razilaženja.
Druga šubha: dokazivanje sa riječima Uzvišenog: „A otkud da oni traže od tebe da im sudiš kad imaju Tevrat, u kome su Allahovi propisi?“ (El-Maide, 43.) Kažu: ajet ukazuje na to da Allah nije zadužio židove da slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer imaju Tevrat.
Odgovor: Kaže šejh mufessira Ibn Džeriri Taberi u tefsiru ovog ajeta (Džami'ul-bejan 4/587): „Kako da prihvatite, o židovi, presudu vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kad negirate njegovo poslanstvo i utjerujete ga u laž, jer vi ne primjenjujete moj propis za koji priznajete da vam je obaveza slijediti ga, koji vam je dostavio Musa, alejhisselam, od Allaha? Kaže: ako vi ostavljate moj propis sa kojim vam je došao Musa, alejhisselam, čije poslanstvo prihvatate, onda je preče da ne prihvatite moj propis o kojem vas obavještava Vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, jer negirate njegovo poslanstvo“.
A kao odgovor je dovoljan nastavak istog ajeta: „Oni ni poslije presude tvoje ne bi bili zadovoljni jer nisu nikakvi vjernici“.
Treća šubha: dokazivanje sa ajetom: „Ti ćeš, sigurno, naći da su vjernicima najljući neprijatelji jevreji i mnogobošci; i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: “Mi smo kršćani”“ (El-Maide, 82.). Kažu: ako su kršćani najbliži prijatelji vjernicima muslimanima, to znači da ne mogu biti kjafiri koji neće biti spašeni na ahiretu.
Odgovor: Stati na ovom dijelu ajeta je kao stati kod riječi Uzvišenog: „Teško klanjačima“ (El-Ma'un, 4.).
U nastavku ajeta sa kojim dokazuju Uzvišeni kaže: „Zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole. Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer znaju da je to Istina, pa govore: “Gospodaru naš, mi vjerujemo, pa upiši i nas među one koji su posvjedočili“. (El-Maide, 82.-84.) Prema tome, ajet govori o kršćanima koji su povjerovali u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a ne o onima koji ustraju na svom kufru.
Četvrta šubha: onaj ko kaže da židovi nisu na Pravom putu, u tome je sličan kršćanima, a onaj ko kaže kršćani nisu na Pravom putu, sličan je židovima, a Allah je zanegirao postupak obje skupine. Misli se ovdje na riječi Uzvišenog: „Jevreji govore: “Kršćani nisu na Pravome putu!”, a kršćani vele: “Jevreji nisu na Pravome putu!” – a oni čitaju Knjigu. Tako, slično kao oni, govore i oni koji ne znaju. Allah će im na Sudnjem danu presuditi o onome u čemu se oni ne slažu“. (El-Brekare, 113.)
Odgovor: Ajet kori obje skupine u spomenutom, iako obje nisu na Pravom putu. Jer Uzvišeni kaže u drugom ajetu: „Reci: “O sljedbenici Knjige, vi niste nikakve vjere ako se ne budete pridržavali Tevrata i Indžila, i onoga što vam objavljuje Gospodar vaš.”“ (El-Maide, 68.). A da su se pridržavali povjerovali bi u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer u drugom ajetu Uzvišeni kaže: „Onima koji će slijediti Poslanika, Vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih,…“ (El-E'araf, 157.).
Peta šubha: kako da smatramo kjafirima one koji samo poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nisu prihvatili, a vjeruju u svoje vjerovjesnike.
Odgovor: Dovoljan je odgovor takvima u riječima Uzvišenog: „Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: “U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo”, i žele da između toga nekakav stav zauzmu – oni su zbilja pravi nevjernici; a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju“. (En-Nisa’, 150.-151.) Znači, za one koji u jedne vjerovjesnike vjeruju, a u druge ne vjeruju Uzvišeni kaže da su zbilja pravi nevjernici.
Konkretan odgovor na pitanje
Što se tiče klanjanja za osobom koja smatra da su krišćani vjernici i da tri su vjere ispravne, namaz za takvom osobom nije dozvoljen, a ako se klanja batil je i treba ga ponoviti. Jer ko ima takvo uvjerenje on je kajfir, a namaz za kjafirom nije dozvoljen i ako se klanja batil je.
Konkretno za vašu situaciju, prvo tom mujezinu dostavite ovaj tekst (ili neki drugi sličan) o propisu onoga ko ne smatra židove i kršćane kajfirima. Zatim, ako nakon što pročita ne učini tevbu i dalje ustraje na svom uvjerenju, tražite da on više ne predvodi namaz, a ako bude predvodio nije vam dozvoljeno klanjati za njim. A ako klanjate nakon ovog saznanja namaz vam je batil. One namaze koje ste prije klanjali za tom osobom niste dužni naklanjati po ispravnom stavu učenjaka. A Allah zna najbolje.
Ve billahi tevfik.
http://www.ehlus-sunne.ba
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manjeDa li žena može obavljati namaz u odjeći na koju je dijete dojenče bljucnulo?
Što se tiče prvog dijela vašeg pitanja; da li je tečnost koju bljucne dijete čista ili ne, kažemo: Tačno je da tečnost koju povrati velika osoba a tako i dijete nije nečista. U šerijatskim argumentima ne nalazimo validan dokaz koji jasno i nedvosmisleno ukazuje da je to nečisto. U osnovi svaka stvarviše
Što se tiče prvog dijela vašeg pitanja; da li je tečnost koju bljucne dijete čista ili ne, kažemo: Tačno je da tečnost koju povrati velika osoba a tako i dijete nije nečista.
U šerijatskim argumentima ne nalazimo validan dokaz koji jasno i nedvosmisleno ukazuje da je to nečisto. U osnovi svaka stvar je čista sve dok se validnim dokazom ne potvrdi nečistoća. To što je tečnost povračanja odbojna za ljudsku dušu i što ima neugodan miris nije dovoljan razlog da bi se za nju kazalo da je nečista.
Spomenuta stvar (povraćanje i bljuckanje) je nešto što se veoma često dešava, tako da je to bilo nečisto i da je to Allahov Poslanik pojasnio to bi bilo preneseno i zabilježeno u vjerodostojnim predajama.
Da, postoje određeni hadis koji ukazuju da je tečnost povraćanja nečista, ali je vjerodostojnost spomenutih hadisa upitna. Do te mjere da su neki učenjaci spomenuli konsenzus hadiskiheksparata u pogledu ocjene spomenutih hadisa slabim i neprihvatljivim.
Spomenuti hadis glasi: „O Ammare, znaj da je odjeću obavezno oprati od petero: izmeta, mokrača, povračanja, krv i sperme.“
Imam Bejheki je kazao za spomenuti hadis da nema nikakvog utemeljenja.
Poznati hadiskiekspet, hafiz Ibn Hadžer spomenuti hadis ocijenio je slabim.
Šejh Albani je kazao za njega da je žestoko slab-daifdžiden.
Treba naglasiti, da je većina islamskih učenjaka tečnost povraćanja smatrala nečistom. Ovo spominjemo iz razloga da se insan ne iznenadi kada čuje informaciju o tome ili kada vidi da neko praktikuje to mišljenje.
Spomenuta stvar, odabir mišljenja da tečnost povraćanja nije nečista, nikako ne znači da to ne treba uklonuti sa odjeća, ali govorimo o propisu i o onome što proizilazi iz toga. Jer ako kažemo da je to nečisto onda ga je obaveza uklonuti, i ako bi kao takvo bilo na odjeći onaj ko bi klanjao u takvoj odjeći svjesno njegov namaz bi bio neispravan, za razliku od stava da to nije nečisto, a što ne isključuje njegovo uklanjanje sa odjeće.
Što se tiče prekidanja namaza zbog plača djeteta;
Prvo, ako se desi da dijete počne da plače u toku namaza, a nalazi se u neposrednoj blizini majke, nema smetnje da ga majka ili otac uzmu u naručje kako bi ga smirili i da tako nastavi klanjati.
Allahov Poslanik je predvodio ljude u obaveznom (farz) namazu a tokom cijelog namaza nosi je u naručju svoju unuku Umamu, r.a., pa kada bi otišao na sedždu i ruku spustio bih je na zemlju a kada bi se vraćao na kujam uzimao bi je ponovno i držao u naručju. (Buharija i Muslim)
Ako je dijete koje plače dalje od majke, i ako se radi o dobrovoljnom namazu, stvar je mnogo lakša. I nema smetnje ako bi majka prekinula namaz s ciljem da ušuti dijete.
Ako se radi o obaveznom namazu, tada je stvar ozbiljnija, ali opet to ne isključuje opciju prekidanja namaza. Ako će plakane djeteta smetati džematu, ili ako se roditelj boji da bi nešto moglo da našteti djetetu onda nema smatnje da se prekine i farz namaz i da se ušuti dijete. Iako treba napomenuti da je strogo zabranjeno prekidati namaza bez validnog razloga. Tako da ako bi žena klanjala kod kuće, i čula plakanedijeteta, sigurna da mu ništa nije naštetilo, tada neće prekidati namaz, već će ga upotpuniti bez oduživanja sa namazom.
Napomena:
Roditelji bi prije namaza trebali da se maksimalno potrude da poduzmu sve neophodne korake kako dijete u toku namaza ne bi plakalo, ali ako se uz sve poduzete mjere desi da dijete plače, i da time ometa džemat, ili se roditelj boji da je se dijetu desilo nešto, tada nema smetnje da prekine namaza i da ga smiri.
Allah najbolje zna.
Odgovorio: Pezić Elvedin
Vidi manjeDa li je dozvoljen abortus zbog deformacije djeteta?
Uvaženi brate u vjeri, u vašem pitanju niste spomenuli najbitniju stvar vezanu za vaše pitanje, a to je koliko je mjeseci bebi. To je najbitnija stvar u pitanju i od nje zavisi odgovor. Ali, pošto se radi o dijagnozi da kičma djeteta nije uredu, onda to ukazuje da su se organi vašeg djeteta već formviše
Uvaženi brate u vjeri, u vašem pitanju niste spomenuli najbitniju stvar vezanu za vaše pitanje, a to je koliko je mjeseci bebi. To je najbitnija stvar u pitanju i od nje zavisi odgovor.
Ali, pošto se radi o dijagnozi da kičma djeteta nije uredu, onda to ukazuje da su se organi vašeg djeteta već formirali i da je ono oživjelo u utrobi svoje majke.
Ako je tačno to što smo zaključili, da je dijete oživjelo u utrobi majke, a to se najčešće dešava nakon 120 dana od početka trudnoće, ili nakon prolaska četiri mjeseca od početka trudnoće, onda se na abortiranje tog djeteta u islamu gleda kao na ubistvo odrasle osobe.
Islamski učenjaci imaju jednoglasan stav o tome da u osnovi nije dozvoljeno abortirati dijete nakon što u njega bude udahnuta duša, a to je nakon 120 dana od početka trudoće, i da se to smatra njegovim ubistvom.
U pravnoj enciklopediji El-Mevsuatul-fikhijje, 2/57, navodi se: “Nije poznato da postoji razilaženje među učenjacima da nije dopušteno abortirati nakon što dijete oživi u majčinoj utrobi. Islamski su učenjaci jasno rekli da postoji konsenzus da nije dozvoljno abortirati nakon što djetetu bude udahnuta duša. Također su jednoglasno potvrdili da se abortus u tom periodu smatra ubistvom.”
Neki savremeni učenjaci iz spomenute situacije izdvojili su slučaj kada nakon udahnuća duše u dijete daljnji nastavak trudnoće, po mišljenju povjerljivih doktora, dovodi u pitanje život majke koja ga nosi, pa je većina učenjaka kazala da će se dati prednost životu majke nad životom djeteta, dok su drugi branili stav, koji je veoma jak, da se daje prednost životu djeteta nad životom majke.
Pošto život majke nije ugrožen, a s druge strane stav doktora koji se zasniva na prethodnim iskustvima nije nepogrješiv, jer koliko se puta desi da doktori kažu da je dijete deformirano, a ono se rodi zdravo, ili kažu da majka nosi muško, a ono bude žensko, ili kažu da majka nosi dvojke, a ispostavi se da je jedno, mi kažemo da u vašoj situaciji nije dopušteno da se počini abortus, i da se činjenje abortusa u periodu nakon oživljenja djeteta smatra ravnim njegovom ubistvu.
Islamske su knjige prepune fetvi (odgovora) islamskih učenjaka koji su smatrali zabranjenim abortiranje ploda nakon udahnjivanja duše u njega, pa makar doktori tvrdili da postoje određene deformacije na djetetu.
Ovakav je propis ako smo tačno konstatirali da je dijete starije od četiri mjeseca, a ako to nije tačno i ako dijete još nije oživjelo, onda se propis razlikuje, ali opet shodno dobi djeteta, a dodatno pojašnjenje možete dobiti ako nas ponovno kontaktirate.
(Savjetujem da pročitate sljedeći tekst o propisima abortusa: http://minber.ba.dedi474.your-server.de/fetve//index.php?option=com_content&task=view&id=2064&Itemid=66 )
A Allah najbolje zna!
Odgovorio: Pezić Elvedin
Vidi manjeDa li puštanje vjetra kvari abdest i da li je obaveza čišćenje nakon puštanja vjetra?
Puštanje vjetra kvari abdest po konsenzusu – jednoglasnom stavu islamskih učenjaka. Kome se desi da pusti vjetar, obavezan je da uzme abdest kada htjedne da klanja namaz, dok nije propisano čišćenje –pranje nakon puštanja vjetra. (Fetve Stalne komisije: fetva broj 7371, 5 tom, str.122-123)
Puštanje vjetra kvari abdest po konsenzusu – jednoglasnom stavu islamskih učenjaka. Kome se desi da pusti vjetar, obavezan je da uzme abdest kada htjedne da klanja namaz, dok nije propisano čišćenje –pranje nakon puštanja vjetra.
(Fetve Stalne komisije: fetva broj 7371, 5 tom, str.122-123)
Vidi manje