Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Da li je punovažan razvod braka u trudnoći?
Puštanje trudnice legitimno je po mišljenju Hasana, Tavusa, Ibn Sirina, Ebu Sevra, Ebu Hanife, Malika, Šafije, Ahmeda, Ebu Ubejde, Ishaka, Ibn Hazma, tj. većine islamskih učenjaka iz prvih i potonjih generacija. (Vidjeti: El-Havil-kebir, 10/128, El-Muhalla, 10/161, Et-Temhid, 15/80, El-Mebsut, 6/15,više
Puštanje trudnice legitimno je po mišljenju Hasana, Tavusa, Ibn Sirina, Ebu Sevra, Ebu Hanife, Malika, Šafije, Ahmeda, Ebu Ubejde, Ishaka, Ibn Hazma, tj. većine islamskih učenjaka iz prvih i potonjih generacija. (Vidjeti: El-Havil-kebir, 10/128, El-Muhalla, 10/161, Et-Temhid, 15/80, El-Mebsut, 6/15, El-Minhadž, 10/56, Šerhu Fethil-Kadir, 3/3/478, Zadul-mead, 5/219, Fethul-Bari, 9/351, Mugnil-muhtadž, 4/499, Keššaful-kina, 5/242, i Hašijetud-Dusuki, 2/363.)
U tome su smislu posegnuli za predanjem koje su zabilježili imam Muslim, Tirmizi i Ahmed, a u kojem stoji da je Ibn Omer pustio svoju ženu u mjesečnom ciklusu. Kada je Omer b. Hattab to spomenuo Allahovom Poslaniku, ﷺ, on je rekao: “Naredi mu neka je vrati, potom neka je pusti u periodu čistoće, ili trudnu!” Iz hadisa se nedvosmisleno zaključuje da je ženu dopušteno pustiti u trudnoći. Komentirajući Allahove riječi: “O Vjerovjesniče, kada htjednete žene pustiti, vi ih u vrijeme kad su čiste pustite” (Et-Talak, 1.), Hasan Basri i Ibn Sirin govorili su: “Pustite ih čiste, ili nakon ustanovljene trudnoće.” (Vidjeti: Džamiul-bejan, 28/166.)
To je dopušteno čak i ako je muž s njom spolno općio za vrijeme trudnoće, za razliku od žene koja nije trudna: mora sačekati mjesečni ciklus, potom čisti period i pustiti je u periodu čistoće u kojem s njom nije spolno općio. Usput da napomenemo: iddet, priček trudnice traje do porođaja, bez obzira o kojem se vremenskom periodu radilo: “A vrijeme čekanja trudnica jeste da rode.” (Et-Talak, 4.)
Neki učenjaci smatraju da je pokuđeno pustiti trudnicu, a neki čak kažu da je to zabranjeno. Njihova mišljenja nisu utemeljena u šerijatskim izvorima, više važe za iznimne stavove na koje se ne treba obazirati jer su u otvorenoj koliziji s jasnim hadisom, po Ibn Abdulberru, suprotstavljaju se konsenzusu pravnika iz četiri odabrana stoljeća, a koji je spomenuo u kapitalnom djelu Et-Temhid,15/80, a Allah, opet, najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeGdje žena kojoj je umro muž provodi priček?
Žena je dužna nakon smrti supruga boraviti u kući četiri mjeseca i deset dana, shodno riječima Uzvišenog: “Oni koji od vas umru ostavljajući žene svoje, njihove žene su dužne čekati četiri mjeseca i deset dana…” (El-Bekare, 234.) Ako nasljednici umrlog dopuste supruzi-udovici boravak u kući svog bivviše
Žena je dužna nakon smrti supruga boraviti u kući četiri mjeseca i deset dana, shodno riječima Uzvišenog: “Oni koji od vas umru ostavljajući žene svoje, njihove žene su dužne čekati četiri mjeseca i deset dana…” (El-Bekare, 234.)
Ako nasljednici umrlog dopuste supruzi-udovici boravak u kući svog bivšeg muža, odnosno vlasnik stambenog objekta (ako se radi o iznajmljivanju), odnosno ako je suprug unaprijed platio kiriju u dužini trajanja iddeta (pričeka), tada joj je dužnost provesti priček u tom objektu. Međutim, ako nasljednici ne dopuste njen boravak, odnosno vlasnik stambenog objekta od nje traži visoku kiriju, tada će potražiti drugo mjesto u kojem može nesmetano provesti svoj iddet, jer, po mišljenju nekih islamskih učenjaka, žena kojoj preseli muž ne ostvaruje pravo na stanovanje za vrijeme iddeta. (Vidjeti: El-Muhalla, 10/282, i Es-Sejlul-džerrar, 2/393.)
Kada je riječ o izdržavanju iz imetka supruga za vrijeme iddeta, stav većine učenjaka jeste da žena ne polaže pravo na to, a neki se čak pozivaju na konsenzus pravnika o ovom pitanju. (Vidjeti: Avnul-Mabud, 6/272.)
Dokaz za to jesu Poslanikove, ﷺ, riječi: “Izdržavanje i pravo na stanovanje zaslužuje žena koja je razvedena opozivim razvodom, a ako nema pravo na njen povratak, tada ona gubi pravo na izdržavanje i stanovanje.” (Muslim, Ahmed i Ebu Davud.) Isto tako, supruga od zaostavštine dobija ili četvrtinu, ili osminu, pa bi stanovanje ili izdržavanje bilo bespravedno uzimanje imetka od drugih nasljednika, osim uz njihovu saglasnost, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeKoliki je vremenski period trajanja hajza?
U pogledu trajanja hajza ulema se razilazi na šest ili sedam stavova. Ibn el-Munzir je rekao: “Jedna skupina kaže: ’Nema donje niti gornje granice u trajanju hajza.’” Ovaj stav je identičan prethodnom stavu Ed-Darimija, a to zastupa i Ibn Tejmijje i to je ispravno, jer na to ukazuje Kur’an, Sunnet Aviše
U pogledu trajanja hajza ulema se razilazi na šest ili sedam stavova. Ibn el-Munzir je rekao: “Jedna skupina kaže: ’Nema donje niti gornje granice u trajanju hajza.’” Ovaj stav je identičan prethodnom stavu Ed-Darimija, a to zastupa i Ibn Tejmijje i to je ispravno, jer na to ukazuje Kur’an, Sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i shvaćanje (odnosno analogija).
Prvi dokaz: Riječi Uzvišenog: „I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: „To je neprijatnost.“ Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju.“ (El-Bekara,222.)
Uzvišeni Allah odredio je da kupanjem (žene) prestaje ta zabrana, a nije odredio da ta zabrana prestane nakon jednog dana ili noći ili nakon tri ili petnaest dana. Ovo je dokaz da je uzrok ovog propisa hajz, bio on prisutan ili ne. Kada je on prisutan, za njega važi ovaj propis, a kada se žena očisti od njega, onda prestaje taj propis.
Drugi dokaz: U Muslimovom Sahihu navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Aiši, koja je stupila u obrede umre, a dobila hajz, rekao:
Radi što rade hadžije, osim obilaska (tavafa) oko Allahove kuće, dok se ne očistiš.’’ Aiša kaže: “Očistila sam se od hajza kada je bio Dan klanja kurbana.”
U Buharijinom Sahihu stoji da joj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sačekaj, pa kada se očistiš, izađi do Ten’ima.”
Tako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio čišćenje završetkom te zabrane i nije taj završetak vremenski odredio. Ovo je dokaz da se ovaj propis o hajzu ustanovljava na osnovu postojanja ili nepostojanja hajza.
Treći dokaz: U Kur’anu i Sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nema tih vremenskih i brojčanih ograničenja niti pojedinosti koje su spomenuli neki pravnici o ovom pitanju, iako je potrebno, pa čak i nužno, da se to pojasni.
Da su te pojedinosti ono što ljudi trebaju znati i shvatiti, i da pripadaju onome čime se Allahu ibadet čini, Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na njih bi, jasno ukazali svakom pojedincu. To bi učinili zbog važnosti drugih šerijatskih propisa koji su u ovisnosti s time, kao što su namaz, post, brak, razvod braka, nasljedstvo i drugo. Uostalom, Uzvišeni Allah i Poslanik objasnili su broj namaza, njihova vremena, broj rekata i sedžda, zekat i imovinu na koju se daje, količinu (nisab) i osobe kojima se daje; post i njegovo vrijeme i trajanje; hadždž i njegove propise. Objasnili su čak i manje životne stvari, kao što su: bonton prilikom konzumiranja jela i pića, spavanja, spolnog odnosa, sjedenja, ulaska u kuću i izlaska iz nje, obavljanja nužde, pa čak i broj onoga čime se čisti nakon obavljene nužde (kamenčića i sl.). Oni su objasnili i manje i veće stvari od ovih, što samo ukazuje na to daje Uzvišeni Allah time usavršio Svoju vjeru i vjernicima upotpunio Svoje blagodati. On kaže: „Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve.“ (En-Nahl, 89.)
I kaže„Kur’an nije izmišljena besjeda, on potvrđuje Knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje.“ (Jusuf, 111)
S obzirom na to da u Allahovoj Knjizi i u sunnetu Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nema pojedinosti ni vremenskog ograničenja hajza, jasno je da akcent nije na tome, nego na samom pojmu hajza za koji se vezuju šerijatski propisi u ovisnosti da li hajz postoji ili ne postoji. Ovaj argument (mislim na nespominjanje propisa u Kur’anu i Sunnetu, što je dokaz da to spominjanje nije suština) koristit će namu vezi s ovim i drugim pitanjima, jer šerijatski propisi temelje se samo na Kur’anu, Sunnetu, konsenzusu uleme i ispravnoj analogiji.
Šejhul-Islam Ibn Tejmijje u jednom svom pravilu kaže: “… u to spada i pojam hajz za koji je Allah vezao razne propise u Kur’anu i Sunnetu. On mu nije odredio ni najmanju ni najveću vremensku granicu niti period čistoće između dva hajza, iako je to nešto što zaokuplja sve muslimane i ono što oni trebaju znati. U jeziku nema razlike između jednog i drugog vremenskog perioda, pa ko u vezi s tim odredi neku vremensku granicu postupio je suprotno Kur’anu i Sunnetu.”
Četvrti dokaz: Ispravna analogija. Allah dž.š., objasnio je da je hajz neugodnost. Kada je prisutan hajz, prisutna je i neugodnost. Nema razlike između drugog dana i prvog, između četvrtog i trećeg, između šesnaestog i petnaestog, između osamnaestog i sedamnaestog.
Hajz i neugodnost su prisutni, a neugodnost je pravni uzrok i on je isti i na početku i na kraju, tokom svih dana hajza. Kako se onda može praviti razlika između dana i dana, iako u svim danima postoji isti uzrok?
Peti dokaz: Različitost stavova u određivanju te granice. Ovo dokazuje da u vezi s ovim pitanjem nema kategoričkog dokaza koji se treba uzeti kao punovažan. To su samo sudovi zasnovani na idžtihadu učenjaka (mogu biti ispravni ili pogrešni) i ni jedan nije preči od drugog da se slijedi.
Kod razilaženja neophodno je kao izvor uzeti Kur’an i Sunnet. Ako se pokaže da je jači stav onaj kojim se ne određuje donja niti gornja granica, taj stav je preovlađujući. Znaj da svaka normalna krv koja se pojavi kod žene, a kojoj uzrok nije rana niti tome slično, to je krv hajza, bez obzira na vrijeme ili godine, izuzev ako je to krvarenje neprekidno ili se prekine dan ili dva u mjesecu. Tada je to istihaza o kojoj će biti kasnije govora.
Ibn Tejmijje kaže: “Osnovno mišljenje u vezi sa svimešto izlazi iz rodnice jeste da je to hajzdok se ne javi nešto što ukazuje da je to istihaza.” On, također, kaže: “Kakva god krv da se pojavi, to je hajz, osim ako to nije krv iz vene ili rane.
Ovaj stav, koji je ispravniji s obzirom na argumentaciju, također je bliži shvaćanju i razumijevanju, i lakši je za primjenu, za razliku od onog što su spomenuli oni koji postavljaju vremensku granicu hajzu. On je preči da se prihvati jer je u duhu vjere Islama i njegovog principa, a to je lahkoća.
Uzvišeni Allah kaže: „I u vjeri vam ništa teško nije propisao.“ (El-Hadždž, 78.)
A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Zaista je vjera lagahna, i neće niko biti strog i ekstreman u primjeni vjere, a da ga vjera neće svladati. Zato, vi radite ispravno, iskreno i umjereno i radujte se.” (Bilježi ga El-Buhari)
Jedna od Vjerovjesnikovih, sallallahu alejhi ve sellem, osobina bila je i ta da bi uvijek kada bi imao mogućnost izbora između dvoga, izabrao ono što je lakše, s tim da to ne bi spadalo u grijeh.
Muhammed ibn Salih el-Usejmin
Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba
Vidi manjePropis upotrebe onoga čime se sprečava ili izaziva hajz i čime se sprečava začeće ili izaziva pobačaj?
Upotreba onoga čime se sprečava hajz dopušteno je ženi uz dva uvjeta: – da nema bojazni da će joj naštetiti. Pa, ukoliko postoji bojazan da će joj naštetiti, onda upotreba toga nije dopuštena, na osnovu riječi Uzvišenog: „I sami sebe u propast ne dovodite.“ (El-Bekara, 195.), „…i jedni druge ne ubijviše
Upotreba onoga čime se sprečava hajz dopušteno je ženi uz dva uvjeta:
– da nema bojazni da će joj naštetiti. Pa, ukoliko postoji bojazan da će joj naštetiti, onda upotreba toga nije dopuštena, na osnovu riječi Uzvišenog: „I sami sebe u propast ne dovodite.“ (El-Bekara, 195.),
„…i jedni druge ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama milostiv! (En-Nisa’,29.),
– da to bude uz dopuštanje muža, ako on ima veze s tim; naprimjer da ona bude razvedena od njega, ali na način koji ga obavezuje da je materijalno izdržava. Nije dozvoljeno ženi upotrebljavati sredstva koja sprečavaju hajz kako bi se produžilo vrijeme njenog pričeka, a time i njegova skrb o njoj, osim uz dopuštenje muža. Također, ako je potvrđeno da se upotrebom onoga što sprečava hajz sprečava i trudnoća, onda je nužno da to bude uz dozvolu muža. Bolje je ne upotrebljavati ta sredstva, osim u nužnoj potrebi, zato što je prepuštanje da se stvari odvijaju same po sebi bliže zdravlju i ispravnosti.
Što se tiče upotrebe onoga što izaziva hajz, to je dopušteno uz dva uvjeta:
– da putem toga žena ne nastoji izbjeći vadžib, kao naprimjer da to upotrijebi malo prije ramazana kako ne bi postila ili klanjala i slično;
– da to bude s dozvolom muža, zato što hajz njemu sprečava potpuni užitak, pa nije dopušteno upotrebljavati ono što sprečava njegovo pravo, osim s njegovim zadovoljstvom.
U slučaju da bude puštena, upotrebljavajući ta sredstva žena ubrzava prolazak muževog prava da je vrati, ako bude imao pravo da je vrati (tj. ako se ne radi o definitivnom razvodu).
Postoje dvije vrste upotrebe onoga što sprečava trudnoću, a to je:
Da se time trajno sprečava začeće i to nije dozvoljeno, jer zbog toga nema trudnoće, a tako ni potomstva. Ovo je suprotno namjerama šerijata, a to je širenje islamskog ummeta. Ovo nije dopušteno i zbog toga što žena nije sigurna da neće umrijeti njena djeca koju već ima, pa bi mogla ostati bez djece;
Da se time privremeno sprečava začeće, kao naprimjer da žena često ostaje trudna i trudnoća je preoptereti, pa ona želi planirati svoju trudnoću svake dvije godine, ili tome slično. Ovo je dopušteno, ali uz odobrenje muža i da u tome ne bude štete po nju. Postoji dokaz da su ashabi u vrijeme Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, prilikom snošaja sa svojim ženama, ponekad ejakulirali izvan rodnice, zbog toga da im žene ne bi ostajale trudne i to im on nije zabranjivao. (Za ovakav postupak u arapskom jeziku upotrebljava se termin el-’azl).
Što se tiče upotrebe sredstava koja izazivaju pobačaj, ona mogu biti korištena s različitim namjerama:
Da se njima namjerava pobačaj kako bi žena izgubila plod. Ako to bude nakon što plod oživi, to je bez sumnje haram, zato što je bespravno ubijanje zabranjeno po Kur’anu, sunnetu i konsenzusu muslimana. A ako to bude prije nego što plod oživi, u tom slučaju ulema se razišla oko njegove dopuštenosti. Neki od njih su to dopustili, neki zabranili, dok neki kažu: “Dozvoljeno je ako plod ne bude ugrušak (alekah), to jest da nije napunio četrdeset dana.” Neki pak kažu da je to dozvoljeno u slučaju da plod nije poprimio ljudske konture tijela. Ispravnije je da je zabranjeno izvršiti pobačaj ploda osim u nužnoj potrebi, kao naprimjer da je majka bolesna i ne može da nosi plod i tome slično. Tada je dozvoljeno pobaciti plod, ali ako je prošlo vrijeme u kojem je moguće da su se oblikovale konture ljudskog tijela, tada je to zabranjeno. A Allah najbolje zna.
Da se tim odstranjivanjem ploda ne namjerava njegov gubitak, tako da taj pokušaj odstranjivanja ploda bude na kraju trudnoće i blizu termina porođaja. Ovo je dopušteno pod uvjetom da u tome ne bude štete za majku niti za dijete i da nema potrebe za operacijom (carskim rezom). Postoje četiri stanja kod kojih je neophodna operacija:
Da je živa i majka i dijete. Nije dopušteno izvršili operaciju, osim u nužnosti, tj. pri teškom porodu, tako da je operacija nužna. To je zato što je tijelo emanet čovjekov i ne može raspolagati s njim po svom nahođenju slučaju da postoji bojazan za njega. To može uraditi u slučaju da to za njega ima veliku korist i zato jer možda smatra da nema nikakve štete u operaciji, a pokaže se suprotno;
Da su mrtvi i majka i dijete. Tada nije dopušten hirurški zahvat kako bi se dijete odstranilo, jer tome nema koristi;
Da majka bude živa, a dijete mrtvo. Tada je dopušteno izvršiti operaciju kako bi se dijete odstranilo, osim ako postoji bojazan za majku. Ono što je skoro vjerovatno, a Allah najbolje zna, jeste da ako plod umre, on ne može izaći bez operacije. Njegov boravak u majčinoj utrobi sprečavao bi narednu trudnoću i predstavljao bi tegobu za nju;
Da je majka mrtva, a dijete živo. Ako ne postoji nada za njegov život, nije dopušteno izvršiti operaciju, a dopušteno je ako postoji nada. U slučaju da iz utrobe izađe jedan dio djetetovog tijela, ili ne izađe ništa, onda će se dijete izvaditi operativnim putem. Učenjaci našeg mezheba smatraju da nije dopušteno izvaditi dijete operativnim putem jer je to masakriranje tijela. Ispravno je, međutim, da se to može uraditi ako plod ne može sam izaći. Ovaj stav odabire Ibn- Hubejre koji u djelu El-Insa ( kaže da je ovo preče. Ja kažem da je to preče, naročito u našem vremenu i to nije masakriranje tijela, jer se nakon operacije stomak zašije i zato što je nepovredivost živog preča od nepovredivosti mrtvog, te što je spašavanje nevinog od stradanja obaveza, a plod u utrobi je nevin (bezgriješan insan) i obaveza ga je spasiti, a Allah najbolje zna. Napomena: U prethodno spomenutim situacijama u kojim je dopušteno pobacivanje ploda, neophodna je saglasnost onoga kome taj plod pripada, to jest, muža (oca).
Muhammed ibn Salih el-Usejmin
Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba
Vidi manjeKakav je status onoga ko ne posti u ramazanu?
Post mjeseca ramazana jedan je od pet temelja islama. Haram je svakom punoljetnom i razumnom muslimanu ostaviti post, osim ako za to postoji validan razlog, kao što je putovanje, bolest i sl. Ko bez razloga ostavi post jednog dana ramazana počinio je veliki grijeh i izložio je sebe Allahovoj srdžbiviše
Post mjeseca ramazana jedan je od pet temelja islama. Haram je svakom punoljetnom i razumnom muslimanu ostaviti post, osim ako za to postoji validan razlog, kao što je putovanje, bolest i sl. Ko bez razloga ostavi post jednog dana ramazana počinio je veliki grijeh i izložio je sebe Allahovoj srdžbi i kazni, dužan je iskreno se pokajati i dužan je napostiti propušteni post.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Dok sam jednom prilikom spavao (vidio sam u snu kako) dođoše dvojica ljudi i uzeše me za mišice…”, potom je rekao: “Zatim su se zaputili sa mnom, pa ugledah ljude obješene za petne (Ahilove) tetive, ispucalih usni sa čijih krajeva curi krv. Upitao sam: ‘Ko su ovi?’ Kazao je: ‘To su oni koji su prekidali post prije završetka posta.’” (Nesai, El-Kubra, br. 3273) Nakon što je ovaj hadis ocijenio vjerodostojnim, šejh Albani kaže: “Ovo je kazna za onoga ko posti a potom namjerno prekine post prije vremena iftara, pa kakvo je tek stanje onoga ko u osnovi ne posti? Allaha molim da nas sačuva na dunjaluku i ahiretu.” (Silsiletul-ehadisis-sahiha, 7/1671)
O ostavljanju posta, šejh Usejmin je kazao: “Ostaviti post u toku ramazanskog dana bez valjanog razloga jedan je od najvećih grijeha, takav je čovjek grješan i dužan je pokajati se Allahu i napostiti taj dan koji nije postio.” (Medžmuul-fetavaver-resail, 19/89)
Ovako će postupiti ako ne posti iz nemara, lijenosti i sl., a priznaje da je post obavezan, dok je poricanje obaveznosti posta otpadništvo od islama, jer se time poriče općepoznat propis islama, koji je potvrđen Kur’anom, sunetom i konsenzusom islamskih učenjaka.
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Vidi manjeUredništvo: https://el-asr.com/autori/
Smije li se koristiti zalog bez dozvole vlasnika?
Uzimanje zaloga u kupoprodaji, bilo na putu ili u mjestu prebivališta, legitimno je po konsenzusu islamskih pravnika, osim iznimnog predanja od Mudžahida b. Džebra, koji smatra da se zalog ne uzima u mjestu boravka. (Vidjeti: Džamiul-bejan, 3/189, od imama Taberija, i El-Idžma, str. 138, od Ibn Munzviše
Uzimanje zaloga u kupoprodaji, bilo na putu ili u mjestu prebivališta, legitimno je po konsenzusu islamskih pravnika, osim iznimnog predanja od Mudžahida b. Džebra, koji smatra da se zalog ne uzima u mjestu boravka. (Vidjeti: Džamiul-bejan, 3/189, od imama Taberija, i El-Idžma, str. 138, od Ibn Munzira.)
Islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da prodavcu nije dopušteno koristiti založenu stvar bez dopuštenja vlasnika. Ako dopusti, po mišljenju nekih učenjaka, može je koristiti dok čeka ostatak isplate. Također, postoji razilaženje među pravnicima ako se u zalog uzme životinja koja se muze ili jaše, da li prodavac može jahati, odnosno musti tu istu životinju, jer briga oko njenog izdržavanja ostaje na zalagaču (vlasniku) po konsenzusu islamskih učenjaka. (Vidjeti: El-Ikna fi mesailil-idžma, 3/1661.)
Imam Ahmed i Ishak odobravaju korištenje takve životinje ako brigu oko njenog izdržavanja vodi prodavac. (Vidjeti: El-Mugni, 4/468, Keššaful-kina, 3/342, i El-Insaf, 5/172.)
Hanefijski, malikijski i šafijski autoriteti kategorički smatraju da nije dopušteno koristiti založenu stvar, bilo da se radi o nekretnini ili životinji. (Vidjeti: El-Mebsut, 21/78, 104 i 106, El-Kavaninul-fikhijja, str. 340, i Revdatut-talibin, 4/79.)
Kada se radi o pozajmici, zajmodavcu je zabranjeno koristiti založenu nekretninu, i to po jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka, jer svaka pozajmica koja pribavi korist ili profit kreditoru smatra se kamatom. (Vidjeti: Šerhu meanil-asar, 4/99, i El-Mugni, 4/467.) Na osnovu toga, prodavcu je zabranjeno koristiti založenu mješalicu, osim uz dopuštenje zalagača, i to opet po mišljenju nekih učenjaka, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeMogu li džinni ulaziti u ljude?
Ulazak džina u ljudsko tijelo potvrđen je Kur’anom, sunnetom, konsenzusom ehli-sunneta vel-džemata i osjetilnim putem. Jedini koji se ne slažu sa ovom tvrdnjom jesu mu’tezili, koji preferiraju razumske dokaze nad dokazima iz Kur’ana i sunneta. Spomenut ćemo neke dokaze koji na to upućuju: Allah, dž.više
Ulazak džina u ljudsko tijelo potvrđen je Kur’anom, sunnetom, konsenzusom ehli-sunneta vel-džemata i osjetilnim putem. Jedini koji se ne slažu sa ovom tvrdnjom jesu mu’tezili, koji preferiraju razumske dokaze nad dokazima iz Kur’ana i sunneta. Spomenut ćemo neke dokaze koji na to upućuju:
Allah, dž. š., kaže: “Oni koji se kamatom bave dići će se kao što se diže onaj koga je dodirom šejtan izbezumio, zato što su govorili: ‘Kamata je isto što i trgovina…’” (El-Bekara, 275) Kurtubi u svome Tefsiru, 3/355, ovako tumači ovaj ajet: “Ovaj ajet opovrgava mišljenje onih koji negiraju da padavicu mogu uzrokovati džini i mišljenje onih koji tvrde da je to prirodan i fizički proces, te da šejtan ne prolazi čovjekom i da on ne može uzrokovati mess (napad i utjecaj na čovjeka).”
Ibn Kesir, 1/32, nakon navođenja spomenutog ajeta, kaže: “Tj. na Sudnjem danu ustajat će iz svojih kaburova kao što ustaje onaj ko ima padavicu i koga je šejtan zaposjeo, a to je ružan i odvratan način ustajanja. Ibn Abbas kaže da će onaj ko je uzimao kamatu na Sudnjem danu biti proživljen kao luđak koji će se gušiti.” U sahih hadisu koji prenosi Nesai, u rivajetu od Ebu Jesira, spominje se da je Poslanik, ﷺ, učio dovu: “Bože moj, utječem Ti se od pada, duboke starosti, potopa, požara, i utječem Ti se od toga da me šejtan zaposjedne u smrtnom času…” Munavi u svome djelu Fejdul-Kadir, 2/148, tumačeći riječi: “da me šejtan zaposjedne u smrtnom času”, kaže: “Tj. izazove padavicu i uništi mi vjeru i razum ‘u smrtnom času’, svojim napadima koji uklanjaju tlo ispod nogu i oduzimaju razum. Zna se desiti da on zagospodari čovjekom u momentu dok napušta dunjaluk, te ga odvodi u zabludu ili ga sprečava u činjenju tevbe… ”
Ibn Tejmijja u svom djelu Medžmuul-fetava, 24/276, kaže: “Ulazak džina u ljudsko tijelo potvrđen je i moguć shodno mišljenju ehli-sunneta vel-džemata. Allah, dž. š., kaže: “Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio…” (El-Bekara, 275) U sahih hadisu od Poslanika, ﷺ, prenosi se da je rekao: “Šejtan kola po čovjeku poput krvi.” Abdullah, sin Ahmeda b. Hanbela, kaže da je upitao svoga oca: “Neki ljudi smatraju da džin ne ulazi u tijelo osobe koja ima padavicu?”, a on je odgovorio: “Lažu, sinko moj. To upravo šejtan govori preko njihovog jezika.” Ibn Tejmijja na ovo dodaje: “Ovo stanje poznato je i rašireno. Dešava se da čovjek oboli i da govori jezikom koji ne poznaje. Također, zna biti udaran udarcima koji bi jako djelovali i na devu, a on ne osjeća udarce niti zna šta govori. Dešava se da ljudi, kao i prostirka na kojoj sjede, budu pomjerani, te da se predmeti pomjeraju sa jednog mjesto na drugo itd. Onaj ko ovo vidi uvjeren je da je ono što govori ljudskim jezikom i pomjera predmete neko strano tijelo, a ne čovjek.”
Ibn Tejmijja također kaže: “Među muslimanskim učenjacima nema onih koji negiraju ulazak džina u tijelo padavičara i drugih osoba. Ko to negira i tvrdi da to šerijat ne priznaje – slagao je na šerijat. U šerijatskim dokazima ne postoji ništa što bi ukazivalo na negiranje ulaska džina u ljudsko tijelo.”
Prema tome, ulazak džina u ljudsko tijelo potvrđen je Kur’anom, sunnetom i idžmaom – jednoglasnim mišljenjem ehli-sunneta vel-džemata.
Što se tiče Allahovih riječi: “Oni nikome, bez Allahove dozvole, ne mogu naškoditi”, one su jasan dokaz da džini ne mogu nikome naškoditi, bilo sihrom, padavicom, ili nekom drugom vrstom uznemiravanja ili zabluđivanja, osim ako to Allah ne dozvoli. Tako Hasan el-Basri kaže: “Allah njima prepusti koga hoće, a ne dozvoli im vlast nad onim nad kojim neće. Nikome, bez Allahove dozvole, ne mogu naškoditi, kao što to Uzvišeni i kaže. Šejtan, tj. džin nevjernik, ponekad zaposjedne vjernike zbog njihovih grijeha, udaljavanja od zikra, tevhida i iskrenosti u ibadetu. Što se tiče Allahovih dobrih robova, šejtan nad njima nema vlasti, kao što veli Uzvišeni: “Ti, doista, nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojima! A Gospodar tvoj je dovoljan kao zaštitnik!” (El-Isra, 65)
Arapi su u džahilijetu ovo vrlo dobro znali i navodili u svojim pjesmama. E’aša je živost svoje deve poredio sa džinima:
U dolini se noću pokazuje
kao da ju je iz grupe džina napalo ludilo.
Uzroke padavice i džinskih napada objašnjava Ibn Tejmijja u svom djelu Medžmuul-fetava, 19/39: “Džinsko zaposjedanje čovjeka događa se zbog strasti, prohtjeva i ljubavi, kao što se to desi između ljudskih bića. Češći je slučaj da se to dogodi zbog mržnje i osvete. Naprimjer, to se desi ako ih ljudi uznemiravaju, ili oni pomisle da ih žele uznemiravati, naprimjer, mokraćom, posipanjem vrelom vodom, ili, pak, ubijanjem nekoga od njih. S obzirom na to da među njima vladaju neznanje i nasilje, oni dotične ljude, iako ljudi nisu bili svjesni tih prijestupa, kazne većom kaznom od one koju zaslužuju. Ponekad se to dešava bez razloga i iz zlobe, kao što je slučaj i sa pokvarenjacima među ljudima.”
Smatram da se spas od svega toga nalazi u zikru i učenju bismille prilikom počinjanja svih poslova, kao što se u sahih predajama prenosi da je Poslanik, ﷺ, učio bismillu i zikr prije obavljanja velikog broja poslova, uključujući i objedovanje, jahanje životinje, ulazak na mjesto obavljanja nužde, intimni odnos itd.
U vezi sa liječenjem od navedenog, Ibn Tejmijja u djelu Medžmuul-fetava, 19/42, kaže: “Kada džini napadnu čovjeka, treba ih obavijestiti o Allahovim, dž. š., i Poslanikovim, ﷺ, propisima, narediti im dobro, a zabraniti loše, kao što se radi i sa ljudima – kako se navodi u Kur’anu: ‘Mi ne kažnjavamo dok ne pošaljemo poslanika.’” Zatim nastavlja: “Ako džina ne uplaše naše naredbe i objašnjenja, dozvoljeno ga je tjerati, grditi, prijetiti mu i proklinjati ga. Tako je uradio Poslanik, ﷺ, sa šejtanom koji mu je htio baciti plamen u lice. Tada je tri puta izgovorio: ‘Utječem se Allahu od tebe i proklinjem te Njegovom kletvom.’ (Buhari) Protiv šejtana pomažu zikr i učenje Kur’ana, posebno učenje Ajetul-Kursijje. Poslanik, ﷺ, kaže: ‘Ko je prouči, uz sebe će imati Allahovog čuvara, te mu se šejtan neće približiti sve dok ne osvane.’” (Buhari) Učenje sura El-Felek i En-Nas također mnogo pomaže u zaštiti od džina i šejtana.
Za duhovnog liječnika koji se u liječenju ne pridržava navedenog možemo kazati da nimalo neće pomoći bolesnome. Ovo se pitanje može još detaljnije obrazlagati, ali je i ovo dovoljno onome ko hoće poslušati. Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!
(Muhammed Mahmud Nedždi, Mesail ver-resail, str. 23)
Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 53.
Vidi manjeJe li dozvoljeno goveđe meso na zapadu?
Kur’an, sunnet i konsenzus islamskih učenjaka jasno ukazuju da je muslimanu dopušteno konzumiranje mesa koje zakolju kršćani ili židovi. (Vidjeti: El-Umm, 3/195, El-Idžma, str. 79/257-258, Nevadirul-fukaha, str. 75/59, El-Istizkar, 5/460, El-Muhalla, 11/138, El-Mugni, 9/311, Ez-Zehire, 3/437, El-Džaviše
Kur’an, sunnet i konsenzus islamskih učenjaka jasno ukazuju da je muslimanu dopušteno konzumiranje mesa koje zakolju kršćani ili židovi. (Vidjeti: El-Umm, 3/195, El-Idžma, str. 79/257-258, Nevadirul-fukaha, str. 75/59, El-Istizkar, 5/460, El-Muhalla, 11/138, El-Mugni, 9/311, Ez-Zehire, 3/437, El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 6/79, El-Medžmua, 9/89-90, El-Minhadž, 12/83, Medžmu’ul-fetava, 4/27, 21/103, 35/16, 35/212 i 35/232, Ahkamu ehliz-zimma, 1/548, i El-Ikna, 2/956.)
Allah, dželle šanuhu, kaže: “I vama je dopuštena hrana onih kojima je data Knjiga.” (El-Maide, 5.) Pod izrazom “hrana”, po konsenzusu učenjaka, misli se na meso koje oni zakolju, i, svakako, nema razilaženja među islamskim pravnicima da je dopušteno konzumiranje svake druge hrane koju pripreme kitabije. Neki islamski učenjaci dopuštaju čak konzumiranje mesa koje zakolju u ime Isaa ili Uzejra, alejhimes-selam, ili u ime crkve, a neki drugi učenjaci to zabranjuju. (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 6/78-79, i Tefsirul-Kur’anil-azim, 2/21.)
Dakle, meso koje zakolju kitabije dopušteno je muslimanima, bilo da je uvezeno iz njihovih zemalja ili da ga kolju u muslimanskim zemljama. Ovo je šerijatski propis načelno, i o tome muslimani ne trebaju raspravljati. Međutim, današnje kitabije prije klanja ubijaju životinje. Ovo je ubijanje propisano državnim zakonom i svako ko postupi suprotno bude podvrgnut kaznenim mjerama jer, navodno, muči životinju. Željezna cjevčica prečnika 1,5-2 cm i dužine 12-15 cm koju iz ručnog pištolja tjera pritisak od 12 bari jednostavno probuši mozak životinje koja na tlo pada kao što djetetu ispade igračka iz ruke. Od ubijanja do dizanja životinje na traku klanja prođe od 4-5 minuta tako da je životinja već mrtva prilikom klanja.
Neispravno je kazati da se radi o omamljivanju životinje udarom pištolja, već se radi o čistom ubijanju. Pitao sam dvojicu veterinara koji kontroliraju ubijanje i klanje, da li bi se životinja digla nakon izvjesnog vremena. Blago se osmjehnuvši, odgovorili su mi kratko i jasno: “Nikada!” Prema tome, zabranjeno je konzumiranje govedine koju zakolju današnje kitabije iz prethodno spomenutog razloga, i neispravno je povoditi se za osnovom propisa, jer su oni promijenili tu osnovu i kolju, ustvari, lešinu. Iz ovoga se, svakako, izuzima meso za koje se pouzdano zna da su ga kitabije zaklale, a ne ubile tu životinju, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeMože li se konzumirati meso koje zakolje žena?
Njeno se klanje smatra ispravnim ako spomene Allahovo ime i oštrim predmetom presječe vratne žile, dušnik i jednjak. Imam Ibn Abdulberr smatra da to mišljenje zastupa većina učenjaka, između ostalih četiri imama. (Vidjeti: Et-Temhid, 16/128, i Fethul-Bari, 9/632.) Dakle, ovo je stav apsolutne većineviše
Njeno se klanje smatra ispravnim ako spomene Allahovo ime i oštrim predmetom presječe vratne žile, dušnik i jednjak. Imam Ibn Abdulberr smatra da to mišljenje zastupa većina učenjaka, između ostalih četiri imama. (Vidjeti: Et-Temhid, 16/128, i Fethul-Bari, 9/632.) Dakle, ovo je stav apsolutne većine islamskih učenjaka, a neki spominju čak i konsenzus po ovom pitanju. (Vidjeti: El-Idžma, str. 79, El-Muhalla, 7/453, Et-Temhid, 16/128, El-Havil-kebir, 15/92, Šerhul-Buhari, 5/412 od Ibn Bettala, El-Mugni, 9/320, El-Ihtijar, 5/462, El-Medžmua, 9/86, El-Ialam, 10/185, El-Ikna, 2/955, 958, Fethul-Bari, 9/632, Umdetul-kari, 12/133.)
Ka‘b b. Malik pripovijedao je da je njegova pastirka primijetila ovcu da umire, pa je razbila kamen i zaklala je. Kada je Ka‘b obavijestio Poslanika, ﷺ, u vezi s tim, dopustio je konzumiranje tog mesa. (Buharija, 5504.) S tim u vezi nema razlike između žene koja se nalazi u čistom periodu i žene u mjesečnom ciklusu, odnosno postporođajnom periodu. (Vidjeti: El-Muhalla, 7/453, El-Havil-kebir, 15/92, El-Ialam, 10/185, Mevahibul-Dželil, 4/313, i El-Ikna, 2/958.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeDa li je dozvoljena licitacija?
Da bi ovosvjetski život tekao harmonično, Uzvišeni Allah dopustio je trgovinu među ljudima. Trgovinom kupac i prodavac ostvaruju svoje koristi, i normalan ljudski život nemoguće je zamisliti bez kupoprodaje. Islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da je trgovina u islamu legitimna općenito, osiviše
Da bi ovosvjetski život tekao harmonično, Uzvišeni Allah dopustio je trgovinu među ljudima. Trgovinom kupac i prodavac ostvaruju svoje koristi, i normalan ljudski život nemoguće je zamisliti bez kupoprodaje.
Islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da je trgovina u islamu legitimna općenito, osim nekih vidova kupoprodaje koje je šerijat zabranio. (Uporediti: El-Mugni, 4/4.) Također postoje određeni vidovi kupoprodaje oko kojih islamski učenjaci imaju podijeljena mišljenja, kao naprimjer, prodaja putem licitacije.
Licitacija je prodavanje određene robe tako što je prodavac ponudi po određenoj cijeni, potom prisutni nude više od početne cijene, sve dok prodavac ne pokaže svoje zadovoljstvo i pristanak na zadnju ponudu. (Vidjeti: El-Mebsut, 15/84, El-Havil-kebir, 5/344, El-Kavaninul-fikhijja, str. 198, i Tekmiletul-medžmu, 12/93.) Neki islamski učenjaci ovaj vid trgovine smatraju pokuđenim, a neki zabranjenim, dok apsolutna većina islamskih autoriteta ovakvu trgovinu smatra validnom. Ovo je stav učenjaka hanefijske, malikijske, šafijske, hanbelijske i zahirijske (bukvalističke) pravne škole. (Vidjeti: Šerhu Fethil-Kadir, 6/477, El-Mebsut, 15/76, El-Binajetu šerhul-hidaja, 8/211, El-Kavaninul-fikhijja, str. 198, El-Havil-kebir, 5/345, El-Mugni, 4/300, El-Muhalla, 8/447, Es-Sejlul-džerrar, 3/85.) Štaviše, kada je riječ o ovom pitnaju, neki islamski učenjaci pozivali su se na konsenzus pravnika, ali poznato je da su Ishak, Ata i neki drugi ovu vrstu kupoprodaje smatrali zabranjenom. Ako se pod tim konsenzusom mislilo na konsenzus pet pravnih škola, tada je ta njihova tvrdnja prihvatljiva, u protivnom nije. Enes b. Malik prenosi da je Poslanik, ﷺ, prodao prekrivač i posudu jednog čovjeka za dva dirhema licitacijom. (Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed i Dija Makdisi u djelu El-Muhtara, 6/246-250.) Imam Tirmizi predanje smatra dobrim. Međutim, njegovu su autentičnost porekli imam Buharija, Ibn Kattan Farisi, Ibn Hadžer, Zejlei i neki drugi muhaddisi, što se preferira kod hadiskih stručnjaka. Omer, Mugira b. Šuba, Mudžahid, Ata, Omer b. Abdulaziz, Ibn Sirin i neki drugi prodavali su robu putem licitacije. (Ibn Ebu Šejbe, 6/456, Abdurrezzak, 8/236-237, i Ibn Hazm, 8/488.)
Shodno slobodnom izboru, odnosno prisiljenosti, prodaja putem licitacije se dijeli na: prvo, izborna licitacija (muzajedetun ihtijarijja) u kojoj prodavac prodaje robu svojom željom po najvećoj ponuđenoj cijeni; i, drugo, prisilna licitacija (muzajedetun idžbarijja) u kojoj nadređeni organi vlasti (kadija, sultan ili posebne institucije ovlaštene za otuđivanje imovine) prodaju imovinu bez pristanka vlasnika iz određenog razloga, kao naprimjer, izmirivanje duga ili tome slično.
Shodno načinu prezentiranja robe, prodaja putem licitacije dijeli se također na dvije vrste: prvo, javna prodaja (ardun aleni), a to je najčešći vid licitacije gdje učestvuju svi zainteresirani, bilo da se radi o institucijama ili pojedincima; i, drugo, tajna prodaja (ardun sirri ili mezarîf), a to se najčešće odvija među firmama, udruženjima, državnim institucijama i sl.
Neophodno je potcrtati razliku između licitacije i nedžeša. Naime, nedžeš je prodaja u kojoj jedna osoba nudi veću svotu za izloženi proizvod, ali ne želi kupiti ponuđenu s ciljem da doprinese prodavcu na račun kupacâ koji povećavaju ponudu zbog te osobe. Postoje jasni hadisi u kojima Allahov Poslanik, ﷺ, zabranjuje nedžeš. Ove hadise zabilježili su imam Buharija i Muslim preko Ebu Hurejre i Ibn Omera. Stoga su islamski učenjaci osudili nedžeš, koji je, zapravo, čista obmana i prevara poštenih kupaca. (El-Mugni, 4/300, Medžmu’ul-fetava, 28/73, El-Vesit, 2/84-85, Et-Temhid, 13/348-349, El-Muhalla, 8/448, i Šerhu Fethil-Kadir, 6/476.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manje